Geopolitički izazovi Nemačke 30 godina posle ujedinjenja

Brandemburška kapija fotografisana sa zapadne strane, Berlin 1988.

Trideset godina posle ujedinjenja, Nemačka je suočena s novim i neizvesnim geopolitičkim okruženjem kako nestaje globalni poredak koji je omogućio njen procvat. Zemlja se nalazi na političkom raskršću s pripremom za odlazak kancelarke Angele Merkel koja je na vlasti polovinu vremena od njenog ujedinjenja, pišu svetski mediji.

Promene okolnosti

Nemačko mirno ponovno ujedinjenje 3. oktobra 1990. bilo je trijumf liberalne demokratije i sidro političke stabilnosti, ali globalni poredak koji je to omogućio nestaje na horizontu, piše Filip Stivens (Philip Stephens) glavni politički komentator Fajnenšl tajmsa (The Financial Times).

Prisustvo SAD u Evropi je garantovalao bezbednost kontinenta, dok su, kako ukazuje Stivens, francusko-nemačko pomirenje i stvaranje Evropske unije vodili ka sistemu zasnovanom na pravilima u kojem je cvetala socijalna tržišna ekonomija.

Međutim, spoljašnja stabilnost na kojoj je izgrađen uspeh Nemačke zamenjen je najznačajnijom geopolitičkom nestabilnošću posleratnog doba, ističe komentator britanskog lista.

Rusija Vladimira Putina se vratila sa revanšizmom nastojeći da silom menja nacionalne granice. Kina je odbacila zapadni model u prilog državnog kapitalizma spojenog s političkom represijom. Sjedinjene Američke Države su se okrenule ka svojim unutrašnjim pitanjima, a nacionalizam se vratio u Evropu. To je, ističe Stivens, svet 19-vekovnog nadmetanja sila umesto kooperativnog internacionalizma druge polovine 20. veka.

Ipak, malo je znakova da je Nemačka promenila način razmišljanja. U vreme krize prvi nemački instinkt je da posreduje, što, ukazuje Stivens, u svetu u kome mnogi radije pucaju pravi, nije loša stvar.

Ali bilo da je reč o “ruskoj agresivnosti, turskom avanturizmu ili kineskom ekspanzionizmu”, novi globalni nered nudi izbore koji se ne mogu izbeći. Postoje vreme kada države, uključujući Nemačku, moraju da zauzmu stranu, zaključuje politički komentator Fajnenšl tajmsa.

Najboljih 30 godina

Nemačka je od ujedinjenja imala najboljih 30 godina u svojoj dugoj i komplikovanoj istoriji. Sledećih 30, međutim, biće teže, jer su nacionalni i regionalni izazovi s kojima se suočavala, bledi u poređenju s onima koji dolaze, ističe istoričar i kolumnista Gardijana (The Guardian) Timoti Garton Eš (Timothy Garton Ash).

U današnjem svetu zamućenom populizmom, fanatizmom i autoritarizmom, Nemačka je svetionik stabilnosti, uljudnosti i umerenosti, što su kvaliteti koji personifikuju nemačku kancelarku Angelu Merkel, navodi Garton Eš i dodaje da se nemačka demokratija, za razliku od nekih drugih, još nije suočila s testom velike ekonomske krize. To je rezulatat njene ekonomske snage, ali i posledica rasta izvoznih tržišta kakva je Kina, prednosti evra i rezervoara jeftine radne snage s istoka Evrope.

Međutim, ukazuje istoričar s Oksforda, nema garancija da će podjednako povoljne geoekonomske okolnosti, kao i benigno geopolitičko okruženje opstati u predstojećim godinama.

Dok za odnos Nemačke prema Evropi, uprkos ksenofobičnom evroskepticizmu Alternative za Nemačku (AfD) ne treba brinuti, pošto većina Nemaca dobro razume koliko je njihova budućnost neodvojiva od Evropske unije, to više ne važi za zapad, koji se u Nemačkoj predstavlja skoro kao relikt Hladnog rata, nešto poput zastarele teleks mašine. Dok je većina Evropljana zapanjena američkim predsednikom Donaldom Trampom (Trump), u Nemačkoj postoji poseban odnos prema SAD – nemački mediji sada o Americi govore na isti način kao o Kini i Rusiji.

Izazovi sveta u narednih 30 godina, poput klimatskih promena, veštačke inteligencije, pandemije kao što je COVID-19 i agresivan stav lenjinističko kapitalističke kineske super sile, zahtevaju globalno partnerstvo demokratija, a ne samo regionalno, ocenjuje Garton Eš i zaključuje da zato sledeći važan datum za nemačku istoriju nije 3. oktobar, što će biti lepa godišnjica, već 3. novembar kada će biti održani verovatno najvažniji američki izbori u istoriji modernog transatlantskog sveta.

Šta posle Merkel?

Trideset godina posle ujedinjenja i sama nemačka politika je na raskršću, ističe se u reportaži Tajmsa (The Times) novinarke En Meklvoj (Anne McElvoy) koja je izveštavala iz te zemlje u vreme ujedinjenja.

Ujedinjenje Nemačke 3. oktobra 1990. bio je diplomatski majstorski potez koji je označio kraj Hladnog rata i početak nove Evrope, ocenjuje Meklvoj, ukazujući da su prvi slobodni izbori na prostoru bivše Istočne Nemačke bili lansirana rampa za stidljivu ali odlučnu političarku s istoka – Angelu Merkel koja je posle bila na vlasti polovinu vremena otkada je njena zamlja ujedinjena.

Sada kada se Merkel priprema na povlačenje, naziru se promene i daleko je od očiglednog ko će je naslediti, ukazuje se u reportaži londonskog lista.

Posle migrantske krize došlo je do uspona krajnje desne nacionalističke Alternative za Nemačku (AfD), čija privlačnost leži u njenoj prilagodljivoj prirodi i sposobnosti da iskoristi teme koje liberali teško rešavaju, poput uticaja promene populacije na lokalne zajednice i teškoća u školskim odeljenjima u kojima mnoga deca ne govore nemački.

Ipak, trenutni politički ciklus pogoduje Demokratskoj hrišćanskoj uniji (CDU) Angele Merkel, delom, kako navodi Tajms, zato što je Nemačka prošla mnogo bolje u suočavanju s COVID-19. Oko 88 odsto Nemaca je zadovoljno kako vlada postupa tokom pandemije, što bi moglo oživeti oslabljenu popularnost CDU-a, ali je nezivesno ko će nasledit kancelarku.

Dok situacija u CDU deluje zbrkano, ona je ružičasta u poređenju s drugom glavom strankom Socijaldemokratskom partijom‚ koja je na silaznoj putanji otkada je sišla s vlasti 2005. S druge strane, glasači mlađi od 50 godina u pojedinim regionima podržavaju savez konezervativaca i Zelenih koji se smatraju probom za koaliciju na saveznom nivou.

Igrom sudbine, navodi se u reportaži, taj razvoj takođe ima korene u kraju Istočne Nemačke i novom početku 1990. Spor među starom gardom Zelenih oko podrške ujedinjenju završio je postepenim prenosom kontrole krilu koje je bilo više spremno na kompromise u parlamentu – i to krilo sada deluje kao najverovatniji pobednik dok se pomalja era posle Angele Merkel.

Istok manje veruje demokratiji

Izveštaj predstavljen nemačkoj vladi ranije ovog meseca pokazuje da je istok zemlje uveliko ekonomski sustigao zapad, ali i dalje ima manje poverenja u demokratiju, prenela je agencija Frans pres (Agence France-Presse).

BDP po stanovniku na teritoriji bivše Istočne Nemačke je na 79,1 odsto ostatka zemlje, dok je 3. oktobra 1990. bio na 37 odsto.

Izveštaj pokazuje da se smanjio i jaz u prihodima – prosečna zarada na istoku je 2018. bila 88,3 odsto proseka na zapadu. Jaz i dalje postoji, ukazuje AFP, delom zbog manje gustine naseljenosti na istoku gde ima više ruralnih oblasti, dok su urbane manje razvijene.

Uprkos poboljšanjima, ističe AFP, neki pokazatelji su manje povoljni.

Demokratiju kao najbolji politički sistem za Nemačku na zapadu zemlje podržava 91 odsto ispitanih, a na istoku samo 78 odsto. Takođe, dodaje AFP, razlike postoje u odnosu prema strancima i, mimo Berlina, u saveznim pokrajinama na istoku veća je podrška krajnjoj desnici – i do 20 odsto u nekim oblastima.

 

RSE

Bil Gejts: Prva vakcina možda neće biti savršena, a dok se ne pojavi – tu su monoklonska antitela

Gejts je na svom blogu izrazio mišljenje da bi prve vakcine mogle tek da „premoste jaz (stop-gap) pre no što one „prave“ postanu dostupne – pre svega bogatim zemljama.

Iako je optimističan u pogledu roka za izlazak prve vakcine protiv korone (početkom sledeće godine), osnivač Microsofta i filantrop koji podržava nekoliko globalnih inicijativa iz oblasti javnog zdravstva je rekao da ta prva vakcina možda neće biti i najoptimalnija.

U intervjuu koji je dao agenciji Blumberg, on je rekao da će razvijanje efikasnijih vakcina iziskivati više vremena, i da će one postati dostupne „tek mnogo kasnije“.

“Prva vakcina, u smislu efikasnosti protiv bolesti i njenog prenošenja, neće biti idealna i njeno dejstvo možda neće biti dugotrajno”.

Fondacija Bila i Melinde Gejts pruža finansijsku podršku nekolikim farmaceutskim kompanijama koje spadaju u najozbiljnije kandidate za proizvodnju prvih kompletnih i pouzdanih vakcina, uključujući i onu koju je britansko-švedska „AstraZeneca“ razvila u saradnji sa Univerzitetom Oksford.

Gejts je izrazio nadu da će uz vakcine biti razrađeni i efikasni lekovi za novi korona virus, koji će pomoći u spašavanju velikog broja života (recimo, lečenje monoklonskim antitelima, što je neka vrsta “delimične vakcine” koja neutrališe glavno koronino oružje, “proteinske šiljke” na površini virusa).

Kao deo dogovora sa predstavnicima američke vlade, kompanija ‘Džonson i Džonson’ čija je „kandidatska vakcina“ sada u prvoj i drugoj fazi ispitivanja na ljudima bi, jednom kada bude spremna, pružila Sjedinjenim Državama najmanje 100 miliona doza. Za razvoj svoje vakcine, kompanija Johnson & Johnson je, u okviru američkog CoVPN programa protiv kovida-19, potpisala ugovor vredan oko milijardu dolara.

Johnson & Johnson je poslednja u nizu brojnih farmaceutskih kompanija koje razvijaju korona-vakcinu, i kojoj je vlada Sjedinjenih Država ponudila svakoj ovoj kompaniji po milijardu dolara  SAD vakcinama, onda kada one budu spremne.

Sjedinjene Države sklopile su slične ugovore sa mnogim drugim kompanijama. Pretprošle sedmice je najavljen ugovor sa francuskim proizvođačem lekova Sanofi i njegovim britanskim partnerom GlaxoSmithKline vredan 2,1 milijarde dolara, radi obezbeđenja 100 miliona doza vakcine koju ta dva farmaceutska giganta zajednički razvijaju.

Foto: Gates Notes

Pre postizanja ovih sporazuma, američka vlada izdvojila je 1,2 milijarde američkih dolara za nabavku 300 miliona doza vakcine koju je razvio Univerzitet Oksford u saradnji sa kompanijom AstraZeneca, i još 1,6 milijardi američkih dolara za 100 miliona doza one koju je razvio Novavax. Obe kompanije taj novac koriste za finansiranje ispitivanja na ljudima.

Novavax je u javnost iznela da je njena vakcina uspešno prošla prvu fazu ispitivanja.

Ova američka biotehnološka kompanija je izvestila da je vakcina koju razvijaju „podstakla snažne reakcije (proizvodnjom sopstvenih) antitela“ kod testiranih volontera, a tokom prve faze njenog ispitivanja na ljudima.

Vakcina je isprobana na 50 dobrovoljaca starosti između 18 i 59 godina na dve lokacije u Australiji, saopštila je kompanija Novavax.

U svom izveštaju o nalazima nakon obavljenih testova, iz kompanije tvrde da je  njihova vakcina dala snažnu zaštitu od infekcije korona virusom.

Novavax je jedna od nekoliko farmaceutskih kompanija sa kojima je američka vlada unapred sklopila sporazume vredne milijardu dolara za obezbeđivanje vakcina.

Vakcina Novavaksa koristi protein iz novog korona virusa da bi kod ljudi indukovala imuni odgovor na njega.

Laboratorijski dizajnirana antitela mogu dobiti bitku protiv korone i pre no što prve vakcine stignu, piše Džon Koen za magazin ’Sajens’.

I dok je svet zaokupljen skupom trkom za vakcinom u kojoj su ulozi ogromni, prisutna je još jedna, podjednako ključna i konkurentna metoda: priprema za proizvodnju ciljanih antitela koja bi mogla da obezbede trenutno povećanje imunosti na virus.

Protiv korone se koriste i antitela; mehanizam delovanja delimično odudara od vakcina

Već su u toku klinička ispitivanja ovih monoklonskih antitela koja bi mogla da spreče a i da leče ovu bolest, a prvi nagoveštaji njene efikasnosti bi se mogli pokazati tokom narednih nekoliko meseci, uz dosta verovatnoće da bi doze monoklona bile spremne i pre završetka ispitivanja prvih vakcina. “Ako biste hteli da uložite novac, dobro biste učinili ukoliko biste ga uložili u razvoj monoklonskih antitela, a pre nego što konačno proizvedu prve pouzdane vakcine”, kaže Entoni Fauči, šef američkog Nacionalnog instituta za alergije i zarazne bolesti (NIAID).

“Antitela mogu biti važan “most” kojim bi se prevazišao jaz i ovaj vakuum, dok vakcina ne bude dostupna”, kaže Adžaj Nirula, potpredsednik kompanije Eli Lilly, jedne od nekoliko velikih kompanija koja ulaže u razvoj ciljanih antitela na koronu. Ona će verovatno da biti efikasnija od sada dostupnih lekova kao što su remdesivir i deksametazon, a antitela mogu zaštititi one zdravstvene radnike koji su najizloženiji riziku od zaraze, istovremeno smanjujući jačinu virusa kod hospitalizovanih pacijenata. Stvaranje ovog monoklona uključuje rastuće linije B ćelija koje stvaraju antitela u bioreaktorima, što izaziva zabrinutost da bi one mogle biti oskudne i skupe. Kompanije Lilly, AbCellera, AstraZeneca, GlaxoSmithKline, Genentech i Amgen su zajedno nastupili pred američkim Ministarstvom pravosuđa (DOJ), s pitanjem da li mogu da razmenjuju informacije o proizvodnji svojih monoklonskih antitela, a da ne krše antimonopolski  Zakon, “kako bi proširili i ubrzali proizvodnju.”

Ubrzo nakon što je počela pandemija, istraživači iz farmaceutske industrije i akademske zajednice su počeli da identifikuju, dizajniraju, podešavaju i sprovode laboratorijske testove monoklonskih antitela protiv SARS-CoV-2, virusa koji izaziva COVID-19. Većina ih deluje vezivanjem i „neutralizacijom“ proteina na površini virusa, ili neutralizacijom njegovog „šiljka“, koji inicira infekciju. Farmaceutska kompanija Lilly je, radeći sa AbCellerom, pokrenula 29. maja prvo istraživanje monoklonskog antitela na ljudima – ispitivanja iz prve faze – testirajući njegovu bezbednost i stepen podnošenja među hospitalizovanim pacijentima. Usledila su druga bezbednosna ispitivanja vakcine od strane Lillijevog kineskog partnera, Junshi Biosciences, kao i njujorškog Regenerona, koji su razvili koktel od tri monoklona.

Regeneron sada testira efikasnost svog monoklonskog koktela protiv COVID-19, koji u tri velika placebo-kontrolisana ispitivanja kombinuje to jest primenjuje antitelo na proteinske „šiljke“ virusa – antitelo koje je prvobitno uzeto od osobe koja se oporavila – i jednog antitela koje potiče od miša, kome je prethodno dat protein „korona-šiljka“. Ovaj probni postupak prevencije, čiji je razvoj koordiniran s NIAID-ovom ‘Preventivnom mrežom za sprečavanje kovida-19’ (CoVPN) – delom projekta ‘Warp Speed’ kojeg sprovodi Trampova administracija – regrutovano je dve hiljade lica u domaćinstvima (inače veoma izglednom mestu za prenošenje zaraze), a kod kojih je potvrđeno da su pozitivni na COVID-19. Jedna studija koju je preduzela ova kompanija ima za cilj da nadgleda skoro 2600 hospitalizovanih osoba sa teškim oblikom COVID-19, dok će se na drugoj grupi, otprilike upola manjoj, obavljati testovi ponašanja antitela na inficiranim osobama sa blagim ili umerenim simptomima. Kompanija Lilly je pokrenula sopstvena ispitivanja, uključujući ona iz treće faze, placebo-kontrolisanu studiju na 2400 stanovnika i osoblju zaposlenom u ustanovama za dugotrajno zbrinjavanje; ova kompanijska studija se vodi uz pomoć programa CoVPN.

„Trebalo bi da smo u mogućnosti da vrlo brzo uočimo signal o stepenu efikasnosti“ proisteklom ovim ispitivanjima, kaže Ejmi Dženkins, koja predvodi ‘Platformu za prevenciju pandemije’ (P3) pri Agenciji za napredne istraživačke projekte u oblasti odbrane, koja već dve godine ulaže napore za brži razvoj monoklonskih antitela protiv pandemija. Iako Dženkins okleva da napravi čvrstu prognozu, kaže da je vremenski okvir novembar-decembar „realan i konzervativan“. To je verovatno ranije nego što će se bilo koja vakcina pokazati sigurnom i efikasnom, kažu istraživači: “Ne bih želeo da kažem da bi to bilo pre kraja godine”, rekao je Entoni Fauči 27. jula na konferenciji za štampu, a u vezi pokretanja NIAID-ovog prvog ispitivanja vakcine za koronu.

Kristos Kiracous iz ‘Regenerona’ napominje da se tokom ispitivanja vakcine po pravilu mora sačekati nekoliko nedelja da bi imuni sistem mogao razviti odgovarajuće reakcije na prethodno date doze, a onda i još nekoliko sedmica za „slučaj“:  procenat rizičnosti po izlaganju organizma virusu SARS-CoV-2. To znači da ova ispitivanja zahtevaju dosta vremena i mnogo ljudi. Tome nasuprot, kada je reč o potencijalnom lečenju monoklonskim antitelima, „vaš se slučaj već zbio“, kaže Kiracous. A u studijama preventive (dakle, proučavanju efikasnosti delovanja antitela na koronu), mnogo je verovatnije da će do infekcije doći kontaktom unutar domaćinstva, nego što je to slućaj s ispitanicima koji odvojeno i pojedinačno učestvuju u istoj studiji.

Imunolog Denis Barton, čija istraživačka grupa radi u okviru kompanije ’Scripps Research’ je uspeo da izdvoji veoma snažna monoklonska antitela protiv SARS-CoV-2 za koja se nadaju da će ih primeniti u ispitivanjima na ljudima; on kaže da je optimističan jer će samo jedna doza monoklona uspeti da ljude mesecima štiti od infekcije.”Umnogome je lakše pobrinuti se za nekoliko delova virusa nego čekati na kompletno rešenje, ili iskorenjivanje pandemije koja je u toku.” Ista logika važi i za lečenje. „Napadnite virus snažno i što ranije“, kaže Barton.

Kiracous kaže da čak i ako monoklonska antitela ne pređu vakcine „u liniji finiša“, ipak mogu imati značajnu ulogu protiv COVID-19. “Dugoročno će nam biti potrebna oba pristupa”, kaže Kiracous. Retkost je da su vakcine stoprocentno efikasne i mnogi ljudi mogu odbiti vakcinu ili preskočiti imunizaciju iz drugih razloga. Štaviše, napominje on, stariji ljudi ili oni kojima je imunitet oslabljen možda neće zadobiti snažan imunološki odgovor svog organizma nakon vakcinacije.

Međutim, snabdevanje monoklonskim antitelom može delimično biti ograničeno zbog skromnih ulaganja. Operacijom Warp Speed je, na primer, izdvojeno osam milijardi dolara za šest različitih vakcina COVID-19; za monoklonska antitela, američka vlada je uložila oko 750 miliona dolara, od čega najveći deo u Regeneron, koji će proizvesti negde između 70.000 i 300.000 doza pre nego što uopšte ima podatke o efikasnosti. Iz kompanije Lilly kažu da će do kraja godine imati sto hiljada doza.

Ukoliko se pokaže da antitela deluju, jedna studija sa Univerziteta Duke procenjuje da bi samo Sjedinjenim Državama naredne godine moglo trebati skoro 40 miliona doza. Niko, međutim, ne zna koliko bi se te doze proširile, kaže Dženet Vudkok, koja je kao šefica Odeljenja za procenu i istraživanje lekova pri američkoj Upravi za hranu i lekove uzela dopust sa svog mesta, kako bi predvodila terapijske metoda programa Warp Speed. „Za razliku od vakcina, teško je predvideti broj tretmana za lečenje koji će biti dostupni“, kaže ona. Prevencija, koja bi bila pojedinačna intramuskularna doza, zahteva manje proizvoda od intravenske infuzije koja se koristi u lečenju, napominje ona, ali potrebna količina zavisi od veličine osobe.

COVID-19 Resource Center | SCIEX

Iako je način određivanja prioritet u distribuciji vakcine već pokrenuo veliku raspravu, još nije vođena takva diskusija o monoklonskim antitelima. Ministarstvo pravde je 23. jula izrazilo zabrinutost u vezi sa isporukom, odobrivši da šest kompanija koje su podnele molbu za razmenu informacija o proizvodnji mogu to i činiti (bez opasnosti od anti-monopolskog Zakona, koji je ovim kompanijama dotad predstavljao glavnu prepreku).

Regeneron nije deo te grupe, ali je Kiracous optimističan u pogledu zadovoljavanja potreba. „Dobra stvar kod nekih od ovih bioloških sredstava je što za prilično kratko vreme možete ubrzati proizvodnju“, kaže on. Nirula se slaže. “Ako budemo imali uspeha u ovim kliničkim ispitivanjima, imaćemo (ubrzo) na raspolaganju velike količine ovog leka”, kaže on.

Troškovi monoklona, posebno za veće doze potrebne za lečenje, mogli bi podeliti svet na utoke i nedostatke. “Malo je verovatno da će se cena ovog tretmana u bliskoj budućnosti spustiti do nivoa koji bi bio lako dostupan širom sveta”, kaže Set Berkli, koji je na čelu Saveza za vakcinaciju ‘Gavi’, a takođe predvodi jednu međunarodnu inicijativu za razvoj COVID-19 vakcine.

Dženkins kaže da je ključni cilj projekta P3, koji je za ispitivanja četiri farmaceutske grupe obezbedio 96 miliona dolara donatorskog novca, bio stvaranje monoklonskih antitela koja je u stanju da proizvede sam organizam, umesto velikih rezervoara za fermentaciju. Ideja, koja još nije testirana na korona virusu kod ljudi jeste da se u ljude ubrizga DNK ili njen RNK nosilac koji „dekodiraju“ željena antitela, omogućavajući čovekovim sopstvenim ćelijama da ih proizvedu. „Mislimo da možemo smanjiti troškove proizvodnje monoklonskih antitela“ kaže Dženkins.

Bez obzira na troškove, dokazi da monoklonska antitela deluju kao preventiva bi svima mogli biti od koristi: raspolaganje tim podacima bi proizvođačima vakcine dalo jasan signal da su antitela protiv površinskog proteina SARS-CoV-2 dovoljno efikasna da zaštite ljude. To bi zauzvrat moglo pružiti validan indikator za procenu vrednosti najizglednijih kandidata za konačne vakcine, kojima nedostaju realni podaci o efikasnosti. „Biće potresno na polju vakcine, potresno na pozitivan način“, kaže Majron Koen s Univerziteta Severna Karolina, koji vodi testiranje monoklonskih antitela na platformi CoVPN. „Pruža vam se hiljadu mogućnosti za brži napredak.“

 

* Ispravka od 5. avgusta: Ova priča je dopunjena informacijom da DNK i njen RNK nosilac još nisu testirani na ljudima kao nosiocima gena monoklonskih antitela. Strategija je, kako se izveštava, testirana na ljudima sa drugim vrstama oboljenja, mada još uvek nisu objavljeni rezultati.

 

Jon Cohen, ScienceMag.org

 

Srodni linkovi:

Gene therapy could put an end to future pandemics

New York Times, Coronavirus Vaccine Tracker

Radical shift in COVID-19 testing needed to reopen schools and businesses, researchers say

Next big COVID-19 treatment may be manufactured antibodies

Bill Gates lays out a possible timeline for a ‘stop-gap’ COVID vaccine

CORONAVIRUS (COVID-19) RESEARCH PROJECTS

Target Product Profile: antibody tests to help determine if people have recent infection to SARS-CoV-2: Version 2

Sweden’s top virologist has a message on how to defeat coronavirus: Open schools and no masks

Immunology Is Where Intuition Goes to Die

A Vaccine Reality Check: So much hope is riding on a breakthrough, but a vaccine is only the beginning of the end.

I’m a Nurse in New York. Teachers Should Do Their Jobs, Just Like I Did.

College-Educated Professionals Are Capitalism’s Useful Idiots – How I got co-opted into helping the rich prevail at the expense of everybody else

The Rise of Coffee Shaming – Personal-finance gurus really hate coffee.

Fajnenšel tajms: podaci o pandemiji po okončanju izolacije

Rubrika Fajnenšel tajmsa FT Coronavirus prati i analizira najnovije podatke tokom perioda ponovnog otvaranja sveta za putovanja, trgovinu i biznis.

Danak u ljudskim životima uzetih pandemijom i dalje raste, sa preko 11,9 miliona slučajeva širom sveta. Za sada je potvrđeno preko 540 500 preminulih od ovog virusa.

Svetska zdravstvena organizacija je ovu epidemiju proglasila pandemijom jer se proširila na preko 200 država širom sveta.

Ova redovno ažurirana stranica Fajnenšel tajmsa pruža uvid u širenje Covid-19, redovno osvežavanom novom grafikom i ostalim karakteristikama.

6. maj: Linkovi vezani za epidemijske krivulje i interaktivne reakcije u svetskim okvirima zamenjuju dosadašnje statičke mape.

5. maj: Svi grafovi i mape sada uključuju smrtne slučajeve u bolnicama gde su oboleli prijavljeni.

4. maj: Dodate su interaktivne tabele epidemijske krivulje i praćenje reakcija organa javne uprave.

29. april: Dodati su grafovi za stope smrtnosti veće od prosečnih, koje pokazuju da zvanične brojke smrtnih slučajeva prouzrokovanih virusom Covid-19 mogu značajno potceniti istinski efekat pandemije.

Prosečan broj i stopa smrtnih slučajeva od korone u Evropi je početkom marta nadmašio Aziju u tom periodu, a Italija, Španija i Britanija postale su nova globalna žarišta. Sredinom aprila se fokus preusmerio na Sjedinjene Države, gde je broj smrtnih slučajeva bio konstantno visok i trenutno predstavlja 12% svih dosad umrlih u svetu. Latinska Amerika je nedavno povećala svoj udeo u svetskoj “statističkoj torti” na više od polovine dosad registrovanih novih smrtnih slučajeva, podstaknutih naletom smrtnih ishoda u Brazilu i Meksiku.

FT nudi opciju provere podataka o pandemiji po zemljama pojedinačno, kao i da li je u njima korona dostigla svoj vrhunac.

Italija je nakon Kine zemlja najteže pogođena kovidom-19 jer se pandemija „prebacila“ na tle Evrope. Nakon nedelja strogog karantina, Italija je preokrenula trend izuzetno visoke stope smrtnosti, koja je napokon počela da pada.

Čini se da isto ovo važi i za nekoliko drugih zapadnih zemalja, dok je u Australiji rana primena mera karantina uspešno zadržala svakodnevnu stopu smrtnih slučajeva, ne prelazeći dvocifrenu brojku.

Pa ipak, na mnogim mestima se broj smrtnih slučajeva i dalje povećava. Najistaknutije među njima su zemlje sa brzo rastućim ekonomijama kao što su Brazil, Rusija i Indija, zemlje u kojima je svakodnevna stopa smrtnosti od korone trend u porastu.

Međutim, prisutna je i zabrinutost da izveštaji o smrtnosti od kovida-19 ne odražavaju stvarni uticaj korona virusa na globalnu stopu smrtnosti. Fajnenšel tajms je prikupio i analizirao podatke o natprosečnim stopama smrtnosti – onim koje prevazilaze globalne istorijske proseke – ustanovljavajući da je broj smrtnih slučajeva u nekim zemljama veći za 50% nego što je inače slučaj. U mnogim zemljama su ove prekomerne stope smrtnih ishoda veće od prijavljenih brojki (jedna od činjenica koju autori ovog teksta ističu u nekoliko navrata).

Nevesela slika još je istaknutija u najteže pogođenim gradovima i regionima sveta. U ekvadorskoj provinciji Gvajas je od početka marta bilo 10.000 smrtnih slučajeva više od tada uobičajenih prosečnih stopa, što je povećanje od preko 300%. U Londonu je ukupna smrtnost bila više nego dvostruka od prosečne stope, a ukupan broj smrtnih slučajeva u gradu Njujorku je od sredine marta bio četiri puta veći od postojeće.

Globalni odgovor na pandemiju

Od zatvaranja firmi do ograničenja kretanja, politike nekih zemalja pokazuju prve znakove ublažavanja mera primenjivanih tokom prošlog proleća.

Kako se Covid-19 širio, tako su vlade reagovale, sprovodeći mere zaštite s različitim stepenima ograničenja. Istraživači sa Blavatnikove škole javne uprave pri Univerzitetu u Oksfordu su sakupili podatke o nizu mera koje su rezultat vladinih reakcija, kao što su zatvaranje škola i radnih mesta uz ograničenja putovanja i okupljanja, kako bi time stvorili indeks doslednosti pridržavanja merama, preventive i ostalim procedurama vezanim za pandemiju (stringency index).

Zemlje istočne Azije, uključujući Južnu Koreju (kao dosad najuspešniju u borbi protiv korone) i Vijetnam su bile su prve koje su pratile Kinu u sprovođenju mera širokog obima, s tim da je većem delu Evrope, Severne Amerike i Afrike trebalo daleko više vremena kako bi primenili oštre mere i striktnija pravila.

Iznenadna primena stroge tronedeljne izolacije je bio odraz dešavanja u Indiji; taj potez je bio nužan, a indijski potkontinent se lansirao u sam vrh onih s izuzetno visokom stopom smrtnosti. Ovaj momenat je tu zemlju ustoličio kao prvu koja je premašila gornju granicu globalnog indeksa smrtnosti, dostigavši preko sto smrtnih slučajeva u jednom danu.

FT tim za vizuelni sadržaj i podatke

Globalna mapa izbijanja pandemije

Pandemijska situacija u Evropi

U 31 evropskoj zemlji, smrtni ishod premašuje sto lica. Trenutno, na evropski region otpada samo 10% svih novih slučajeva na dnevnom nivou, što je znatno niže od vrhunca (preko 80%, koliko je beleženo tokom marta).

Kovid-19 se proširio na svih 50 država SAD-a. U zemlji je potvrđeno više od 3,04 miliona slučajeva i 124 500 smrtnih slučajeva.

 

Srodni linkovi (FT tips):

Coronavirus tracked: the latest figures as countries start to reopen

Aviation industry prepares for sweeping changes in post-pandemic travel

Coronavirus: Sweden starts to debate its public health experiment

Why the US pandemic response risks widening the economic divide

Paranoia creeps into homeworking

*

Coronavirus pandemic: How safe is it to use public swimming pools?

Univerziteti koji proizvode milijardere

Harvard je najveći svetski “rasadnik” milijardera. Prema Tajmsovom londonskom izdanju specijalizovanom za oblast obrazovanja, nedeljniku Times Higher Education (THE), ova ugledna naučno-obrazovna institucija ima 35 milijardera među svojim bivšim studentima, čije bogatstvo iznosi 309 milijardi dolara (neto vrednost). U stvari, Univerzitet Harvard ima skoro tri puta više diplomiranih milijardera od drugoplasirane visokoškolske ustanove, Univerziteta Kolumbija. Bil Gejts i Mark Zakerberg takođe pripadaju harvardskom “klubu” milijardera mada su ga napustili pre no što su diplomirali. dok je među diplomcima najistaknutiji milijarder Majkl Blumberg, koji se ujedno smatra za najbogatijijeg: neto vrednost njegovog poslovnog carstva iznosi oko 40 milijardi dolara.

Kao što je malopre već pomenuto, Univerzitet Kolumbija je drugi na listi, sa 12 milijardera čije je ukupno bogatstvo 171,7 milijardu dolara. Iako se ne može takmičiti sa Harvardom u smislu broja super bogatih diplomaca, Kolumbija Univerzitet može se pohvaliti najbogatijim diplomcem na svetu: Vorenom Bafetom (Warren Buffet). Ovaj poslovni magnat je 1951. na ovom Univerzitetu diplomirao ekonomiju. Stenford zaokružuje top-trojku milijarderskih univerziteta, sa 10 milijardera među svojim bivšim studentima. Svi zajedno, imaju neto vrednost od nešto manje od 150 mlrd (149,2 milijardi dolara). Prvi neamerički univerzitet koji je izrodio značajan broj superbogataša je britanski Oksford, koji je 12. na listi, sa 4 milijardera među svojim bivšim studentima. Njihovo zajedničko bogatstvo iznosi nešto manje od 30 milijardi dolara (tačnije: 28.4mlrd). Na Statistinoj infografici ispod, Harvard, Kolumbiju i Stenford prati Kornel, a njega Pensilvanija. Šesti je Jejl dok je Njujorški univerzitet sedmi. Sledi ga Univerzitet Južne Kalifornije a potom i Univerzitet Mičigen Deseti je Teksaški Univerzitet iz Ostina.

universities_churning_out_the_most_billionaires_n

Statista

Čarolija brojeva: lepota skrivena u matematici

00

Koncept lepote u nauci i matematičkim formulama pojava je koju su zapazili još prvi matematičari. Lepotu i nauku, recimo, jako lepo ilustruje metod pomoću kojeg  matematičari rešavaju kvantnu teoriju ili opisuju gravitaciju. Od formule E = mc² do teorije struna, matematička lepota je hiljadama godina inspirisala fizičare da sastave neke od najzanimljivijih opisa stvarnosti. “Lepota je baklja koju držite u uverenju da će vas napokon dovesti do istine”, kaže ser Majkl Atijah (Michael Atiyah).

Francuski fizičar Pol Dirak

Francuski fizičar Pol Dirak

Pol Dirak (Paul Dirac) je imao oko za lepotu. U jednom eseju iz maja 1963. ovaj britanski nobelovac je devet puta pomenuo lepotu. To je učinio u četiri maha, i to u četiri uzastopne rečenice, dakle „s predumišljajem“. U tom članku, Dirak je predstavio način na koji fizičari vide prirodu. Rečju „lepota“, međutim, nikada nije definisan jedan zalazak sunca, niti jedan cvet, ili priroda u bilo kom tradicionalnom smislu. Dirak je govorio o kvantnoj teoriji i gravitaciji. Lepota leži u matematici.

001Šta to u matematici znači „biti lep“? Ne radi se o izgledu simbola na stranici. To je, u najboljem slučaju, od sekundarne važnosti. Matematika postaje lepa snagom i elegancijom svojih argumenata i formulama; kroz mostove koje gradi između prethodno nepovezanih svetova. Onda kada iznenađuje. Za one koji uče jezik, matematika ima isti kapacitet za lepotu kao umetnosti, muzika, nebo ispunjeno zvezdama u najtamnijoj noći.

“Lagani razvoj Mocartovog koncerta za klarinet je zaista divno muzičko delo, ali ne bismo zbog toga otštampali stranicu s notama i stavili je na zid. Ne radi se o tome da delo nije lepo: Radi se o muzici i idejama, kao i o emocionalnoj reakciji”, kaže Viki Nil (Vicky Neale), matematičarka sa Univerziteta u Oksfordu. “Ista je stvar i s jednim matematičkim delom. Nije u pitanju kako ono vizuelno izgleda, već je u osnovi svega estetika misaonih procesa.”

Skeniranje mozga matematičara pokazuje da njihovo posmatranje formula koje smatraju lepima izaziva u njima aktivnost u istoj emocionalnoj regiji mozga kao i kada se uživa u nekom velikom umetničkom ili muzičkom delu. Što je formula lepša, to je veća aktivnost u medijalnom orbito-frontalnom korteksu. “Što se tiče reakcije našeg mozga, matematika za njega ima istu lepotu kao i umetnosti. Postoji zajednička neurofiziološka osnova”, kaže ser Majkl Atijah (Michael Atiyah), počasni profesor matematike univerziteta u Edinburgu.

01

Pitajte matematičare o najlepšoj jednačini: veoma često bi vam kao iz topa mnogi od njih dali isti odgovor: nju je u 18. veku napisao švajcarski matematičar Leonard Ojler (Leonhard Euler). Ona je kratka i jednostavna: eiπ+1=0. Ona je po mnogim matematičarima savršen uzor urednosti i kompaktnosti, a to je čak i za oko laika koji se ne razume u brojeve i matematičke nauke. Njena lepota, međutim, dolazi iz dubljeg razumevanja postavljenih odnosa: ovde je pet najvažnijih matematičkih konstanti zajedno uvezano u jednu. Ojlerova formula spaja svet kružnica, imaginarne brojeve i eksponencijale.

Lepota zapretena u drugim formulama može biti i očiglednija. Svojom epohalnom formulom E=mc2, Albert Ajnštajn izgradio je most između energije i mase, dva koncepta koja su ranije bila Odvojeni Svetovi. Kosmolog Megi Ejdrin-Pokok (Maggie Aderin-Pocock), ju je prozvala ’najlepšom’. “Zašto je tako lepa? Jer je u pitanju sasvim životna stvar. Od ove formule pa ubuduće,  energija će imati masu, a masa se može pretvoriti u energiju. Ova četiri simbola karakterišu čitav Svet i Svemir. Teško je zamisliti kraću formulu koja poseduje više snage”, kaže Robbert Dijkgraaf, direktor Instituta za napredne studije u Prinstonu, gde je, uzgred, i Ajnštajn takođe predavao, i to među prvima u svojoj oblasti.022

Ajnštajn je bio, takođe, možda i najveći pobornik lepote i estetike matematičkih i fizičkih formula. Večito u sukobu s „kvantašima“, tj pobornicima kvantne fizike, jedan od njegovih argumenata kojeg je neprekidno ponavljao je i taj da „formule kvantnih fizičara nisu lepe“. A to je već po sebi, po njegovom ubeđenju, bio indikator njihove netačnosti (ispostavilo se da nije bio u pravu).

Jedan od razloga za postojanje gotovo objektivne lepote u matematici jeste i to što koristimo reč „lepo“ kako bismo takođe ukazali na njenu sirovu snagu u ideju. Jednačine ili rezultate proizašle iz matematike koji se smatraju lepim, skoro su kao napisane pesme. Snaga svake varijable (tj. promenljive) nešto je što je deo iskustva. Ukoliko se osvrnemo na matematiku ili, recimo, na prirodu, one se po pravilu opisuju sa samo nekoliko simbola – a upravo im to daje grandiozni osećaj elegancije i lepote”, dodaje Dijkgraaf. “Drugi element je osećaj da njena lepota odražava stvarnost. Ona je odraz osećaja za red i uređenost koji su deo zakona prirode. “

017Moć jedne jednačine da poveže domene matematike koji nam izgledaju potpuno neuklopivo i nepovezano je prilično česta pojava. Profesor Markus Du Sotoj (Marcus Du Sautoy) koji na Univerzitetu Oksford predaje matematiku gaji veliki sentiment za Rimanovu formulu koja mu je „slaba tačka“. Bernhard Riman (Bernhard Riemann) je 1859. (iste godine kada je Čarls Darvin zapanjio svet svojom knjigom „O poreklu vrsta“, u kojoj je izložio svoju teoriju evolucije), objavio formulu koja otkriva koliko prostih brojeva (tzv. prim-brojeva ili primova) postoji unutar skupa prirodnih brojeva, gde su primovi celi brojevi deljivi samo sa samim sobom i jedinicom (kao što su 2 , 3, 5, 7 i 11). Dok jedna strana jednačine opisuje proste brojeve, druga je kontrolisana nulom (tj. nulama).004“Ova formula pretvara ove nedeljive proste brojeve, u nešto sasvim drugo”, kaže Du Sotoj. “S jedne strane, imate te nedeljive proste brojeve i onda te Riman vodi na taj svoj put koji vas odvodi negde potpuno neočekivano, do onih stvari koje danas zovemo Rimanovim nulama. Svaka od ovih nula dovodi do zapisa – i to je, onda, kombinacija svih ovih zapisa zajedno, koja nam kazuje kako su prosti sa druge strane raspoređeni po svim brojevima “.

015Pre više od 2.000 godina, drevni grčki matematičar Euklid rešio je numeričku zagonetku na tako divan način da i danas izmamljuje osmeh divljenja – recimo matematičarki Viki Nil, i to svaki put kad joj ova Euklidova padne na pamet. “Kada mislim o lepoti u matematici, moje prve misli nisu vezane za jednačine. Za mene je to mnogo više od prostog argumenta; to je način razmišljanja, specifičan, jedinstveni način na koji se neki dokaz izvodi”, dodaje ona.

Euklid je dokazao da postoji beskonačno mnogo prostih brojeva. Kako je to postigao? Počeo je tako što je zamišljao univerzum u kojem količina prostih brojeva nije beskonačna (kada bi, dakle, postojala dovoljno velika tabla, oni bi svi mogli da se popišu kredom).

On se, potom, upitao šta bi se desilo kada bi se svi ovi prosti brojevi zajedno pomnožili: 2x3x5, i tako dalje, sve do kraja liste, a rezultat bi pridodao na broj 1. Ovaj ogroman novi broj nam daje odgovor. Ili je on već sam po sebi prost broj – pa bi tako i inicijalna lista prostih brojeva bila nepotpuna – ili je deljiv sa manjim prostim brojem. Ali, ukoliko Euklidov broj podelimo bilo kojim primom koji je zabeležen na ogromnoj-a-konačnoj-tabli, uvek bi preostala jedinica. Ovaj broj nije deljiv s bilo kojim primom s liste. “Ispostavilo se da u ovoj kalulaciji stvar doterujete do apsurda, kontradikcije”, kaže Nilova. Dakle, početna pretpostavka – da je količina prostih brojeva konačna – mora biti pogrešna.

“Ovaj je dokaz za mene stvarno predivan.Potrebno je samo malko više porazmisliti kako biste se udubili u suštinu, ali, zapravo, ne podrazumeva niti iziskuje godine proučavanja nekih teških matematičkih koncepata. Iznenađujuće je da možeš da dokažeš nešto tako teško na ovako elegantan način”, dodaje Nilova.

008

Evo tog briljantnog Euklidovog rezonovanja samo na blago „zafelširan“ način:

Uzmimo, na primer, da smo se uzjogunili i tvrdimo da su 3 i 5 “jedini prosti brojevi”. OK, kaže Euklid, pomnožimo onda 3 i 5 i rezultatu dodajmo jedinicu, tj., 3×5+1=16.  Ha, broj 16 nije deljiv sa 3 ili 5, ali je deljiv sa 2, a 2 nije deljiv nijednim drugim brojem osim samim sobom, dakle prost je. Sada moramo popustiti i priznati da naš novi skup prostih brojeva mora da sadrži i dvojku, tj. prosti brojevi su sada 2, 3 i 5.

Odlično, pomnožimo sada sve te proste brojeve i dodajmo rezultatu jedinicu, tj., 2x3x5+1=31. Aha, 31 je broj koji je deljiv jedino samim sobom, prema tome prost je. Naš skup “jedinih prostih brojeva” mora da uključi i broj 31, tj. on sada sadrži brojeve 2, 3, 5 i 31. Ovakvim postupkom možemo od bilo kog konačnog skupa prostih brojeva generisati nove i nove proste brojeve i to tako da je, množenjem “svih prostih brojeva” i dodavanjem jedinice, dobijen ili novi prost broj (kao što je broj 31 u gornjem primeru) ili složen broj koji je deljiv nekim prostim brojem koji se ne nalazi u našem polaznom skupu (kao što je bio slučaj sa brojem 2 u gornjem primeru). I tako do beskonačnosti. Dakle, prostih brojeva ima beskonačno mnogo. Koliko god daleko išli po brojnoj osi, uveć ćemo naići na neki prost broj. Phew.

19Da pogledamo ponovo našu listu prostih brojeva manjih od sto: 2, 3, 5, 7, 11, 13, 17, 19, 23, 29, 31, 37, 41, 43, 47, 53, 59, 61, 67, 71, 73, 79, 83, 89, 97… Primetimo odmah da prostih brojeva manjih od 100 ima manje nego prirodnih brojeva  manjih od 100,  te da se “razređuju” na neki način:  recimo, u dekadi od 10 do 20 ima ih četiri (11, 13, 17, 19), dok ih u dekadi od 20 do 30 ima samo dva (23 i 29), itd. Bez obzira što su prosti brojevi “ređi” od prirodnih brojeva – ili od parnih brojeva, svejedno – njih ipak ima podjednako “beskonačno mnogo” koliko i prirodnih brojeva.

Ipak, postoji beskonačno i postoji beskonačno. Na primer stepena broja 2 ima takođe beskonačno mnogo na brojnoj osi, ali između brojeva 1 i 1000 njih ima tačno deset: 1, 2, 4, 8, 16, 32, 64, 128, 256, 512. Prostih brojeva u istom intervalu ima 72 komada.

U teoriji brojeva, i u matematici uopšte, prosti brojevi su izuzetno značajni zbog sledeće ognjene teoreme: Svaki prirodan broj može da se na jedinstven način napiše kao proizvod prostih brojeva. Fundamentalna stvar. Imam bilo koji broj i on može da se jednoznačno razloži na proizvod svojih faktora. Na primer, 15=3×5, ili 60=2x2x3x5, itd.

08

Iza estetski izuzetno prijatnih tj lepih procesa nalazi se izuzetno lepa matematika. Pa, barem ponekad, ako ništa drugo. Hana Fraj (Hannah Fry), predavačica egzotičnog predmeta pod nazivom „matematika gradova“ na UCL godinama je kvarila vid zureći u Navje-Stouksove jednačine (Navier-Stokes). “One su jedna posebna matematička rečenica koja je u stanju da opiše čudesno lepo i raznoliko ponašanje gotovo svih tečnosti na planeti Zemlji”, kaže ona. Shvatanjem ove formule, možemo potom razumeti ponašanje svih fluida, svih elemenata u tečnom agregatnom stanju: protok krvi u telu, kako brodovi klize kroz vodu, ili kako da napravimo sjajne čokoladne prelive.

17U svom eseju iz 1963. godine, Dirak je uzdigao lepotu sa estetskog nivoa na nešto daleko više (ili, možda, dublje): na put ka Istini. “Daleko je važnije imati lepotu u jednoj jednačini nego je primeniti u eksperimentu”, napisao je on, nastavljajući: “Čini se da, ako se deluje i razmišlja sa stanovišta kreiranja lepote u jednačinama, i ukoliko se sluša sopstveni unutarnji glas, onda tu sigurno postoji linija napretka.” Na prvi pogled šokantna izjava, Dirak je njom definisao ono što je danas postalo uobičajeno matematičko razmišljanje: kada neka lepa jednačina izgleda u suprotnosti sa prirodom, krivica leži ne na matematici već na njenoj primeni na pogrešni aspekt prirode.

“Istina i lepota su usko povezani, ali nisu isto”, kaže Atijah. “Nikada niste sigurni da li imate istinu „u rukavu“. Sve što možemo da učinimo je da neprekidno težimo ka sve boljim i savršenijim istinama, a svetlost koja vas na tom putu vodi je – lepota. Lepota je baklja koju držite pred sobom i pratite stazu koju ona osvetljava, u uverenju da će vas napokon dovesti do istine.”

Nešto što je blisko veri u matematičkoj lepoti je fizičare konačno dovelo do osmišljavanja dva najzanimljivija opisa stvarnosti: prvi je supersimetrija, a drugi teorija struna (a potom na nju nadograđena i teorija superstruna). U Supersimetričnom svemiru, svaki poznati tip čestice ima svog težeg, nevidljivog blizanca. Po teoriji struna, realnost ima 10 dimenzija, ali je njih šest „sklupčano“ tako čvrsto da su (za sada) skriveni od nas i naše tehnologije. Matematika koja stoji iza obe teorije se veoma često opisuje kao lepa, ali uopšte nije jasno da li je to tačno – u svakom slučaju, ima mnogo onih koji misle da ove teorije poseduju ogromnu matematičku lepotu.006Ovde matematičare neprekidno vreba opasnost. Lepota je nepouzdan vodič. “Možete, bukvalno, biti zavedeni nečim što nije tačno. I to je rizik koji preuzimate”, kaže Dijkgraaf koji radi u institutu čiji je moto “Istina i lepota”, dok su na grbu iscrtane jedna naga i jedna obučena žena. “Ponekad pomislim da fizičari, kao nekada Odisej, moraju da se privežu za brodski jarbol kako ih ne bi zavele zavodljive sirene matematike.”

Može biti da su matematičari i naučnici još jedini koji bez oklevanja koriste reč “lepo”. Nju retko koriste i književni, umetnički ili muzički kritičari, koji možda strahuju da će zvučati previše „prostosrdačno“, odnosno da će ovaj pojam biti shvaćen kao površan, ili, čak, kao – kič.

“Veoma sam ponosan što je u matematici i nauci još uvek prisutan koncept lepote. Mislim da je to neverovatno važan koncept u našim životima”, kaže Dijkgraaf. “Osećaj lepote koji doživljavamo u matematici i nauci je višedimenzionalni osećaj lepote. Ne razmišljamo da li je u bilo kakvom sukobu s onim što je duboko, ili zanimljivo, ili moćno, ili značajno i sa smislom. Za matematičara, sve je obuhvaćeno ovom jednom rečju: lepota.”

Gardijan

AI & roboti vs. Radnik & osnovni prihod

Čak i najjednostavniji poslovi zahtevaju određene veštine – poput, recimo, kreativnog rešavanja problema – to je ono što AI sistemi još uvek ne mogu da kompetentno obavljaju piše Vinsent Konicer, profesor računarstva, ekonomije i filozofije na Univerzitetu Duke a prenosi MIT Technology Review.

33

Ne prođe ni dan a kada ne čujemo nešto novo o “opasnostima” koje za sobom povlači prodor veštačke inteligencije u radni proces, što nam već neko vreme svakodnevno preuzima poslove: od vozača kamiona, preko računovođa, do radiologa. Analiza instituta Mekinsi sugeriše da je “sada prisutna tehnologija sposobna da potpuno automatizuje 45 odsto aktivnosti ljudi koji su plaćeni da ih obavljaju.” Postoje čak i onlajn-alati, koncipirani na istraživanjima Univerziteta u Oksfordu, kojima je moguće validno proceniti stepen verovatnoće i rok u kojem će određeni poslovi biti automatizovani.

Ova rastuća zabrinutost da će napredak u AI učiniti da najveći broj naših profesija postane zastareo, navelo je neke da se opsete (univerzalnog) osnovnog prihoda, naime, ideju po kojoj bi svi građani povremeno i bezuslovno primali novac od države (videti: Basic Income: A Sellout of the American Dream, “Osnovni prihod: rasprodaja američkog sna”). Y Combinator, istaknuti startup inkubator u Silicijumskoj dolini, pokrenuće pilot studiju o osnovnom prihodu u Ouklendu, Kalifornija. Predsednik ove firme izjavio je da “u nekom trenutku u budućnosti, kako tehnologija bude nastavila da eliminiše tradicionalne poslove i bude stvarano novo opšte bogatstvo, imaćemo prilike da vidimo neku verziju ovog društveno-ekonomskog fenomena na nacionalnom nivou (Sjedinjenih Država). Nedavnim izveštajem Evropskog parlamenta o mogućim posledicama koje će robotika i veštačka inteligencija imati na tržiše rada,”opšti osnovni prihod treba ozbiljno razmotriti”, dok, istovremeno, ova evropska institucija “poziva sve države članice da to i učine”. U junu ove godine, Švajcarska je održala referendum o osnovnom prihodu (iako je 77 odsto birača glasalo protiv njega).

Da li je kolaps potražnje za ljudskim radom zaista neminovan? Kao AI istraživač, pisac ovih redaka misli da je odgovor odričan, a evo i njegovog objašnjenja.

“Da budem jasan, mislim da u bliskoj budućnosti možemo očekivati značajan napredak AI kao i da će roboti izvršiti značajan uticaj na tržište radnom snagom. S obzirom na napredak u autonomnim vozilima, može se zamisliti da će mnogi profesionalni vozači  u velikoj meri biti eliminisani. Značajan napredak ostvaren je u automatizaciji analize medicinskih snimaka i drugih podataka. Algoritmi preuzimaju sve veći udeo u profesijama koje se tiču finansijskog sektora. Roboti-kuvari su uveliko u fazi razvoja. Ova lista je podugačka i za sada se još više nastavlja”, piše Vinsent Konicer.

32

S druge strane, prikladno je ostaviti “u rezervi” i neki stepen skepticizma. Zapitajte se: Koliko smo tokom protekle decenije bili impresionirani napretkom robota-usisivača? Šta reći o napretku robo-mašine za pranje posuđa? Zapravo, ,,veoma je teško osmisliti potpuno autonomne AI sisteme spremne za ovakav entropičan i neuredan svet poput našeg, i naše realno okruženje koje je neretko u stanju haosa. Uopšteno govoreći, trenutni AI sistemi nemaju široko shvatanje sveta, uključujući i naše društvene konvencije, a ne poseduju ni zdrav razum. Razumevanje jezika je dobar primer za tu vrstu problema; izuzetno je teško proizvesti kompjutere koji će uspešno odgovarati na široku paletu veoma jednostavnih pitanja (videti članak “Problem jezika u veštačkoj inteligenciji” i “Tvrđi dubinski Turingov test pokazuje koliko su chatbot programi zapravo glupi” – “AI’s Language Problem”, “A Tougher Turing Test Exposes Chatbots’ Stupidity”)..

AI sistemi još uvek nisu u stanju da istinski apstrahuju; stran im je svet apstrakcije, baš kao i uzmicanje korak unazad kako bi ponovo porazmislili i uzeli u razmatranje i neke druge alternative i opcije; nesposobni za preispitivanje sopstvenih procesa rezonovanja, a nisu sposobni ni da uopštavaju ono što se dešava i iz toga izvuku zaključak. Jedna od posledica ovih nedostataka je da su mašine i dalje ograničene kada je u pitanju kreativnost. One, istina, mogu doći do novih rešenja problema. Google DeepMind, je, recimo, sačinio računarski program AlphaGo za igranje igre “Go”, koji je odigrao izuzetno neobičan potez u jednoj od svojih nadmetanja protiv šampiona u ovoj igri, Lija Sidola (Lee Sedol). Veštačka inteligencija može stvoriti neku vrstu “umetnosti”, kao što je očigledno bio slučaj s psihodeličnim radovima nastalim preko Guglove neuronske mreže DeepDream. To, ipak, nije ona vrsta kreativnosti koja zaista može pružati jednu novu perspektivu iz prve ruke. Nije potrebno ni pomišljati a ni potezati takve uzvišene duhovne podvige kao što je, recimo, Ajnštajnova formulacija Opšte teorije relativnosti da bismo potvrdili još uvek nedodirljivu teritoriju rada ljudske mašte i duha. Uzmimo, na primer, asistenta koji predlaže kombinovanje dva sastanka u jedan kako bi učesnici uštedeli vreme. Takvo rešavanje problema za nas je sasvim rutinsko, ali bi veštačkoj inteligenciji i njenom “mentalnom sklopu” bilo veoma teško da ga ponovi.

Sve u svemu, dok nastojimo da AI prodre u naša postojeća radna mesta kako bi ih preuzela, često možemo zapaziti neuspeh mašina, i to u aktivnostima u kojima ljudsko biće ne bi nikada pogrešilo. Istorija AI istraživanja obiluje primerima gde istraživači stvaraju sisteme koji funkcionišu iznenađujuće dobro kada se radi o dobro definisanim zadacima – samo kako bismo se još jednom uverili da je teško zameniti ljude koji još uvek obavljaju slične zadatke u ovom stvarnom i nepredvidljivom, neuređenom svetu.

Možda će tipičniji slučaj biti da poslovi budu delimično eliminisani jer će jedan njegov deo moći da obavlja AI. Tehnološki napredak takođe može da dodatno olakša outsourcing poslove širom sveta. Istovremeno, mnogi poslovi ostaće imuni na robotizaciju, barem u doglednoj budućnosti, jer oni u osnovi zahtevaju veštine koje AI teško da može da oponaša.27

Uzmimo, na primer, terapeute, trenere, ili vaspitače u vrtiću: ovi poslovi zahtevaju opšte razumevanje sveta, uključujući ljudsku psihologiju, društvenu inteligenciju i rezonovanje, sposobnost da se nosi sa neobičnim okolnostima i tako dalje. AI može čak da jedan deo radne snage ponovo vrati u radni proces. Na primer, napredak u robotici mogao bi biti neprocenjivo olakšanje za osobe sa invaliditetom, pružajući im priliku da zadrže neke poslove, dok napredak AI u obradi jezika može isto učiniti za osobe koji imaju poteškoća pri korišćenju postojećih računarskih interfejsa.

“Svakako da je moguće kako uopšte nisam u pravu, i da će napredak u AI nastupiti daleko brže nego što sam očekivao; tehnološki napredak je jako teško prognozirati. Ali, ako neko zaista veruje da postoji dobra šansa da će veštačka inteligencija u relativno kratkom roku uveliko premašiti ljudske sposobnosti, onda čovek, kao vrsta, ima veći problem nego što je dilema da li primeniti osnovni prihod ili ne (zapravo, postoje ljudi koji ozbiljno brinu o tome, ali to je već jedan poseban članak).

Ideja da će najskoriji napredak u razvoju AI sprečiti većinu ljudi da smisleno doprinose društvu je besmislica. Možda ćemo, doduše, morati da načinimo neke promene u načinu na koji društvo funkcioniše, uključujući i to što će biti olakšana obuka za radnike koji su se izmestili usled gubitka posla; a možda će u nekom trenutku nezadrživa robotizacija nagnati državu da poveća javnu potrošnju, trošeći na (recimo) pažljivo odabrane infrastrukturne projekte kao protivtežu gubitku radnih mesta u privatnom sektoru. Takođe, treba imati na umu da napredak u AI može doći neočekivano, pa stoga treba učiniti sve kako bismo se na to pripremili, stvarajući društvo dovoljno otporno na takve šokove.

Ali ideja da smo zakoračili u tehno-utopije skoro bez potrebe za ljudskim radom nije podržana trenutnim stanjem u oblasti AI istraživanja. Zemlje koje u potpunosti revidiraju svoje sisteme zaštite na osnovu ove ideje, sada bi se mogle jako pokajati – ukoliko postane jasno da najnoviji napredak u AI, koliko god impresivan, i dalje ima svoja ograničenja.

MIT Technology Review, 31. Okt, 2016

Kinesko istraživanje i razvoj: od jeftinih imitacija do vrhunskih inovacija

Većina nas koji svakodnevno koristimo proizvode izrađene u Kini svesni smo njene rastuće ekonomske moći kao “najveće svetske fabrike”. Kina, međutim, namerava da do sredine ovog stoleća postane razvijena zemlja, a sastavni deo ovih ambicija je njen intenzivan fokus na inovacije.

Tokom nekoliko poslednjih decenija, kineske kompanije su se razvile od pukih imitatora do maštovitih i efikasnih inovatora. Brus Mekern, pisac ovih redaka i saradnik think-thanka Hoover, Univerziteta Stenford i Univerziteta Oksford je sa svojim kolegom Džordžom Jipom istraživao ovaj fenomen pri čemu su njih dvojica identifikala tri ključne faze u razvoju Kine:

1.     Od “kopiranja” do “svrhovitog prilagođavanja”

2.     Od “sledbenika” do “nosilaca svetskih standarda”

3.     Od “potrage za novim resursima” do “potrage za novim saznanjima”

Kineske kompanije danas predstavljaju veliki izazov već odavno etabliranim multinacionalnim kompanijama sa Zapada, ušavši na tržišta razvijenog sveta kako bi na njemu postale insajderi. Pošto je u periodu 1979-80 bivši kineski lider Deng Ćjaoping sproveo tržišno orijentisane ekonomske reforme, pokretačke snage ove transformacije postale su 1. Potrošači, i 2. Prosvećivanje. Kineski kupci imali su brzorastuću potražnju za svim vrstama proizvoda s obzirom da je velika, raznolika populacija ove zemlje tada počela da stremi boljem životu i standardu. Ovakav trend je stimulisao brojne kompanije da razviju pristupačne proizvode za ovakvu vrstu potreba. I kultura preduzetništva u poslovnom sektoru uveliko je olakšana dalekovidošću vlade, uz snažnu motivaciju za postizanjem što veće nezavisnosti i ekonomskog razvoja.

Kineska vlada negovala je sistem razvoja inovacija širom zemlje, sistem koji se sada sastoji od nekih 100 naučnih i tehnoloških parkova, univerziteta i vladinih istraživačkih institucija koje pružaju podršku novim preduzećima. Kineska vlada je 2013. uložila u istraživanja i razvoj svojih preduzeća oko 190 milijardi dolara, što je tada bilo oko 40% novca koji su Sjedinjene Države u tom periodu potrošile na svoj R&D.

Novac koji Kina troši na istraživanje i razvoj predstavlja nešto preko od dva odsto njenog bruto domaćeg proizvoda, što je nešto više od R&D procenta tj udela u BDP-a zapadne Evrope. Tehnološki razvoj, kao vrhunski prioritet kineske vlade, praćen je preduzetničkim duhom i energijom kineskih preduzetnika.

02

Od “kopiranja” do “svrhovitog prilagođavanja”

U prvoj fazi svog planskog razvoja, kineske kompanije počele su da kopiraju proizvode i procese nastale u zapadnim kompanijama, ili da proizvode komponente za lance snabdevanja koje drže multinacionalne korporacije. Tada su kineski dobavljači, angažovani za multinacionalne kompanije bili prisiljeni od strane svojih poslovnih partnera da osvoje visoke standarde kvaliteta po niskoj ceni.

Dok je tražnja domaćih potrošača u početku bila mahom orijentisana ka veoma jeftinim proizvodima, kineski proizvođači su izuzetno brzo naučili kako da razviju proizvode koji su bili “dovoljno dobri”, kombinujući da oni odgovaraju svojoj svrsi ali i dalje sa niskim troškovima proizvodnje i plasmana. Na primer, jedan kineski startup stvorio je “Apple Peel”, komponentu koju kupac može da koristi sa svojim džepnim računarom nalik ajfonu (ali bez funkcije telefona), – takozvani iPod Touch – da bi ga pretvorio u mobilni telefon.

Za razliku od niskog nivoa konkurencije u poslovnom sektoru koji spada u kinesko državno vlasništvo, privatne kompanije bile su prisutne i aktivne u poslovnim sektorima koji su bili otvoreniji i konkurentniji. Samim tim, kineske (privatne) firme stekle su bolje razumevanje lokalnih klijenata, što im je vremenom omogućilo da se efikasno takmiče s multinacionalnim kompanijama koje su poslovale na kineskom tržištu.

Iako lokalna preduzeća nisu posedovala mogućnosti za istraživanja i razvoj poput stranih kompanija, ipak su uporno stremila ka što inovativnijim procesima, nastalim širokom tehnološkom mrežom i inovatorskim ekosistemom razvijenim od strane kineske vlade. Sa iskustvom stečenim u zadovoljavanju zahteva kupaca i radom sa intenzivno prisutnom konkurencijom, kineske firme bile su takođe u stanju da se prošire na druga tržišta i to sa svojim naprednijim generacijama proizvoda.

Primer za to je Joyoung, kompanija za kućne aparate sa sedištem u Hangžou, počela je kao izumitelj uređaja za sojino mleko kojeg su kasnije kopirale mnoge druge firme, uključujući tu i strane firme sa Zapada. Kompanija Đojang (Joyoung), sazdana na uspešnoj prodaji mašina za proizvodnju i obradu sojinog mleka vremenom je prerasla u velikog proizvođača malih kućnih aparata sa najširom mogućom paletom artikala. Ovo iskustvo, nastalo kaljenjem na jednom tako konkurentnom i brzo rastućem tržištu kakvo je kinesko, uvelo je kineske firme u drugu fazu njihove evolucije.

00

Od “sledbenika” do “svetskog standarda”

U ovoj fazi, kineske firme su ambiciozno zacrtale svoje ciljeve, a posebno postizanja globalnih standarda; za ovakav razvoj su naročito imale interesa one domaće kompanije koje su već bile aktivne na izvoznim tržištima, za šta je odlična ilustracija multinacionalna kompanija za kućne aparate i belu tehniku, Haier. Od samog početka, Haier je bio usmeren na inovacije, a sada je po profitu najveća svetska kompanija u sektoru kućnih aparata (već sedmu godinu zaredom), imajući pritom i najveći udeo na svetskom tržištu prodaje kućne tehnike (preko 10%). Legendarna je inovacija Hajerovih mašina za pranje, koje peru krompir – ali i odeću! – što je bio savršen poslovni odgovor na potrebe kineskih poljoprivrednika.

Mnoge  kineske kompanije već su postigle svetske standarde kvaliteta. Međutim, veoma je mali broj jakih domaćih brendova koji su priznati i izvan Kine. Ovo je jedan od razloga za treću fazu u njihovoj evoluciji.

Od “traženja novih resursa” do “traženja novih saznanja”

Oslanjajući se na sposobnosti razvijene na domaćem tržištu, zajedno sa novcem poniklim na njihovim uspesima, kineska preduzeća su sada krenula da osvajaju svetsko tržište.

Za razliku od prethodne generacije kineskog globalnog poslovanja, kada su kineske firme u inostranstvu mahom investirale u naftu i druge prirodne resurse, ova treća faza za vrhunski prioritet ima inoviranje kao i eksploataciju inovacija razvijenih kod kuće, kako bi ih primenila na potrošačka i industrijska tržišta Zapada.

Kineska preduzeća tragaju za brendovima kao i pristupom tržištu i tehnologijama koje bi mogle nedostajati njihovim matičnim portfolijima razvijenim kod kuće. Njihov ulazak (ili izlazak, kako god ga videli) na strana tržišta često se obavlja akvizicijama (pripajanjem), i u tom smislu njihove popularne mete su evropske firme a posebno nemačka preduzeća srednje veličine.

Druge kineske kompanije su instalirale svoje istraživačke i razvojne centre na teritoriju Sjedinjenih Američkih Država i Evrope, u kojima se nalaze njihovi ključni centri za inovacije (kao što je to Silicijumska dolina u Kaliforniji). Dobar primer za kineski R&D u inostranstvu je kineski proizvođač telekomunikacione opreme i pametnih telefona, Huawei. Tokom dugog niza godina svoje međunarodne ekspanzije, kompanija Huawei razvila je globalnu mrežu od 16 istraživačkih i razvojnih instituta i 36 zajedničkih tj kooperantskih centara za inovacije. Huawei i ZTE, još jedna velika telekom kompanija iz Kine, konstantno su, iz godine u godinu, među prvih 10 podnosilaca patenata u svetu.

08

Kineske lekcije u poslovnom menadžmentu

Kineske firme su takođe usvojile niz praksi vezanih za upravljanje poslovanjem koje na Zapadu nije toliko zastupljeno. Istraživanja su identifikovala 10 poslovnih oblasti u kojima Kinezi razvijaju svoj menadžment: u rasponu od dubinskih tehnika razumevanja klijenta i brzog donošenja odluka, preko brze izrade prototipova i učenja na greškama do podizanja “borbene gotovosti” i spremnosti da na opsežne resurse primenjuju svoja inovatorska rešenja. I dok ove oblasti nisu same po sebi naročito nove, one su u svakom slučaju izvor konkurentske prednosti u kineskom poslovnom okruženju, unutar kojeg ih strane kompanije ne primenjuju na dosledan način.

Mnogo je toga što inostrane kompanije mogu naučiti od Kine u ovom trenutku, kada ona postaje vodeće svetsko tržište. Stranci u ovoj zemlji mogli bi da dodatno razviju i unaprede neke poslovne sposobnosti koje su možda dosad zanemarivali, uključujući tu hrabro eksperimentisanje, brzu implementaciju, stvaranje novih kategorija proizvoda, kao i usredsređivanje na “lean value” poslovnu filozofiju: razvijati se što više, a sa što manje potrošenih sredstava – maksimizirati vrednost proizvoda po što manjoj ceni. Takođe, ne treba smetnuti s uma da su Kinezi u kratkom roku razvili izvanredne mešovite timove i svetske poslovne lidere.

Na horizontu se uočava cunami poslovnog suparništva, koji je iz Kine krenuo da preplavi razvijeni svet. Najbolji način na koji se zapadne multinacionalne kompanije mogu pripremiti za ovaj talas je da i same uzmu neposredno učešće unutar kineskog inovacionog ekosistema.

Originalni članak objavljen je na britanskom portalu The Conversation, gde možete pročitati originalni članak.

The Atlantic (Quartz Blog)

(Skoro) svemoguća nauka i naša budućnost

“Nauka nikada neće imati odgovore na sva pitanja”: Ričard Dokins, Margaret Etvud i drugi predviđaju budućnost.

Danas se otvara Londonski festival knjige, a ovogodišnja manifestacija ima za temu “Život u budućim vremenima”; ličnosti iz sveta nauke ali i sci-fi pisci podelili su sa posetiocima svoje vizije budućnosti čovečanstva.

Evo šta kaže Ričard Dokins, autor knjiga Sebični gen” i “Zabluda o bogu” (Richard Dawkins: The Selfish Gene, The God Delusion)

01

Postoji ozbiljan rizik od klimatske katastrofe koja se može uskoro dogoditi. Još jedna alarmantno verodostojna mogućnost u ovom veku je ta da će oružje za masovno uništenje – koje je osmišljeno upravo s ciljem da ga spreči – doći u posed zabludelih ljudi za koje “odvraćanje” ne znači ništa. Pod pretpostavkom da preživimo tako stvorenu katastrofu, spoljne opasnosti mogu se izbeći nekom novom tehnologijom poniklom iz briljantnih poduhvata sletanja na komete. Svet dinosaurusa okončao se onog trenutka kada je kometa ili veliki meteorit, udarom o površinu Zemlje, oslobodio ogromnu snagu koja je razorila gotovo sav tadašnji kopneni život na Zemlji. Ovo će se, najzad, u svoje vreme, i dogoditi. Manji ali i dalje opasni udari iz kosmosa predstavljaju stalnu opasnost, iz stoleća u stoleće, bez prekida. Budući teleskopi poboljšaće naš opseg detekcije, produžiti vreme od upozorenja do trenutka katastrofe, a inženjere daleko ranije upozoriti na opasnost od asteroida, kako bi se što bolje pripremili za presretanje gromade i njeno skretanje u bezopasnu orbitu.

U svetu nauke, DNK sekvenciranje postaće sve brže i jeftinije što će uneti revoluciju u medicini, taksonomiji (klasifikaciji vrsta i tipova) kao i u oblasti kojom se bavim – evoluciji, a da ne pominjemo forenzičke dokaze na sudu. Embriologija i biologija matičnih ćelija napredovaće divovskim koracima. Nove tehnike snimanja omogućile bi da paleontolozi i arheolozi dobiju uvid šta je pod zemljom i to bez kopanja. Razvoj kompjuterske grafike u kreiranju virtuelne stvarnosti napredovaće do tačke gde će se zamagliti granica između virtuelne i spoljašnje realnosti. Očekujem nastavak bespilotnog istraživanja svemira, mada sa ekonomski nametnutim prekidima. Za nešto više od 50 godina biće moguće i uspostavljanje samoodrživih kolonija na Marsu. Čovekov put ka drugim zvezdanim sistemima očekuje nas tek mnogo dalje u budućnosti, mada je izvesna radio-veza sa vanzemaljskim naučnicima veoma prisutna mogućnost. Međutim, ova komunikacija može biti osujećena vekovima koji su potrebni da brzina svetlosti radio-signala stigne do njih, a potom i njihov odgovor do nas; time će komunikacija (za neko vreme, ili večito?) biti isključena.

Margaret Etvud (Margaret Atwood), kanadska spisateljica i eko-aktivista

00

Da li ćemo za pola veka imati planetu iole podnošljivu za život? Ako ubijemo okeane – igra je gotova. Onda više neće biti kiseonika za disanje srednje klase sisara. Okeani proizvode 60%-80% našeg kiseonika. Njihovo pregrevanje i pretvaranje u deponije pune plastike mogli bi zapečatiti našu propast. Nadam se da ćemo biti dovoljno pametni kako bismo izbegli takvu sudbinu. U mojim knjigama postoji obilje podjednako strašnih ideja, mada deluje da ubedljivo prednjači upotreba krvi mladih ljudi za podmlađivanje bogatih staraca – o čemu sam pisala u knjizi Srce poslednje umire (The Heart Goes Last). Ovo se već uveliko dešava. Nastojim da izbegnem predviđanje “budućnosti”, jer ima toliko promenljivih opcija i mogućnosti; samim tim, i toliko mogućih budućnosti. Ali u nešto se mogu opkladiti: za 25 godina neću biti na planeti – osim ukoliko, naravno, ne izbacim pipke i posisam krv kako bih se podmladila.

Marcus Dusutoj (Marcus du Sautoy), profesor Javnog razumevanja nauke na Univerzitetu Oksford i autor knjige “Ono što ne možemo znati” (What We Cannot Know)

03

Ako bih bio u stanju da komuniciram 100 godina u budućnosti počev od danas, i tada razgovarati sa budućim profesorom za Javno razumevanje nauke na Oksfordu – katedru koju je 1995. ustanovio Ričard Dokins, i na kojoj zasigurno tada neće biti mene, iako već neko vreme najavljuju konačno rešenje protiv starosti – pitam se da li će on/ona/ono imati sve odgovore koje mi danas nemamo. Hoćemo li dobiti odgovore na sva velika pitanja nauke koja su sada otvorena? Mislim da ćemo shvatili šta je to tamna materija kao i šta je uzrok ubrzanom širenju svemira. Postoje li, međutim, i pitanja na koja nikada nećemo znati odgovor, bez obzira koliko na njih budemo dugo čekali? Da li ćemo ikada saznati da li je svemir beskonačan? Možemo li definitivno saznati šta se desilo pre Velikog praska? Predviđam da nauka nikada neće imati odgovore na sva pitanja. Jer – bilo bi strašno kada bismo to bili u stanju. Nauka je živa, a njeno disanje zavisi od ovakvih pitanja na koja nemamo odgovor. Ali, može li biti takvih nedokučivih pitanja na koje nikada nećemo imati odgovore? Ovo je pomalo zastrašujuća enigma koja visi nad glavom svakog naučnika.

Loren Bukas, autorka knjiga “Blistave devojke” i  “Isklizavanje” (Lauren Beukes: The Shining Girls, Slipping)

05

Za 10 godina, naš mobilni telefon (ili, možda bolje rečeno, lični mobilni uređaji) postaće nam, doslovce, sve; lična karta, pasoš, skladište za lozinke – neraskidivo povezan sa našim identitetom i onim što proživljavamo od rođenja. Vlasti će biti u stanju da im pristupe u svakom trenutku, a takođe da ga koriste kako bi nas kontrolisali. Seks sa robotima ili u virtuelnom prostoru biće za 25 godina uobičajena stvar, a u nekim slučajevima i poželjna – pogotovo ako i naša inteligencija bude dizajnirana “onako kako nam odgovara”. Ovo će učiniti da osetimo žudnju i nostalgiju za “dobrim starim vremenima” pravog zavođenja i vatre koja bukne u istinskom susretu dva ljudska bića – čak i ako ta veza ne bi imala smisla. U toj virtuelnoj realnosti, putovaćemo na mesta koja su čuda prirode, i to uglavnom zbog toga što će ta mesta biti uništena globalnim zagrevanjem. Onda će te lokacije postojati još samo u virtuelnoj realnosti, a razlog tome biće i vazdušni saobraćaj, koji će postati pakleno nepodnošljiviji, pa niko neće želeti da preduzima daleka i dugotrajna putovanja. Nadam se da ćemo u tom budućem svetu još uvek posedovati građanske slobode. Za 50 godina od danas, priželjkujem ostvarivanje potpune emancipacije svih žena, slobodu ličnog izbora kao i informisanje i obrazovanje za sve ljude, kako bi živeli svoje živote onako kako oni žele. Mislim da ima velikih šansi da se to i ostvari.

Etgar Keret, autor knjige “Sedam dobrih godina” (Seven Good Years)

10

Kao roditelj, mislim da je najveći izazov –a uvek će to i biti – da mi, kao roditelji, i dalje služimo kao “interfejs” tj spona između deteta i sveta koji nas okružuje, a koji je veoma često skoro besmislen. Tehnologija može napredovati divovskim koracima ali će ljudsko ponašanje ostati nepredvidivo i često veoma teško objašnjivo. Mislim da je sadašnji trenutak već dovoljno težak i takoreći van kontrole. Stvari ćemo morati rešavati postepeno, jednu po jednu – ali, uopšteno govoreći, stvari će prvo ići nabolje, potom će postati još gore, da bi ponovo postale bolje.

Gardijan

 

Kako boja vina utiče na naše mišljenje o njegovom ukusu?

00

Ljubitelji vina kažu da piti vino podrazumeva mnogo više od proste procene ukusa. Aroma, temperatura i lepa boca – sve ovo utiče na naše iskustvo u ispijanju, recimo, Bordoa (Bordeaux). Ali, šta ako spoljašnji faktori kao što je boja vina, ili čak i osvetljenje u prostoriji u kojoj ga pijemo mogu da zaista promene način na koji opažamo njihov ukus?

Dejvid Manksgard (David Munksgard), vinar iz vinograda Iron Horse u Sonomi, Kalifornija, kaže da koristi malo crnog vina u nekim od svojih blistavih mešavina kako bi nagovestio kakav bi sve ukus trebalo da ima atribut penušavosti – i to pre nego što vlasnici vinarije uzmu prvi gutljaj.

“To je ono što određuje čitavu scenu”, kaže Munksgard. “Ukoliko je [vino] sipano u čašu od tamnog stakla – i vi ne vidite boju – onda vaš mozak uopšte neće obrađivati tu temu. Jednostavno ćete se skoncentrisati na miris a onda isprobati kakvog je ukusa. Ali, ono što vas čini ljudskim bićem jednostavno neće moći da odoli da promisli kakvog će vino biti ukusa i mirisa.

Čarls Spens slaže da boja i drugi čulni fenomeni mogu da pripreme naš mozak za određeni ukus, utičući na stvaranje očekivanja u vezi sa aromom, koja će zapravo predodrediti naša iskustva u vezi sa onim što jedemo i pijemo. Spens vodi istraživačku laboratoriju Crossmodal na Univerzitetu u Oksfordu i proučavao je efekte “poboljšanja raspoloženja” na našu percepciju ukusa vina. On kaže da je naša sklonost da kategorišemo ukuse prema bojama možda rezultat evolucije koja nam pomaže da razlučimo da li je neka hrana spremna za konzumiranje i da li je otrovna ili ne.11“U kakvom bi smo svetu živeli kad bi smo sve morali prvo da prinesemo ustima da bi smo znali da li je hranljivo ili otrovno ili ne?” pita se Spens. “Dakle, naši mozgovi su naučeni da predvide i kažu nam: ‘U redu, ja sam naučio da ako vidim zrelu crvenu boju voća, pretpostavim da je reč o nečemu slatkom. Kada vidim nešto što je zeleno, verovatno je nezrelo, možda kiselo ili manje hranljivo. “Ako mogu da napravim takve prognoze, to mi daje prednost u odlučivanju ima li smisla da se penjem na neko drvo kako bih obezbedio ukusno voće i šta drugo da jedem.”

Da bi testirali uticaj boja na ukus vina, Spens i njegov tim su 2014. Godine izveli eksperiment u kojem su stanovnicima Londona, više od 3.000 njih dali da degustiraju crveno vino u crnim čašama, skrivajući tako koje je boje napitak. Oni su tada zamolili ljude da pijuckaju isto piće pod belim, crvenim i zelenim svetlima i ocene ukus vina, u svakoj od te tri prilike.

“Ono što smo uspeli da pokažemo sa ovih 3.000 redovnih konzumenata – ne stručnjaka za vino i njima sličnih – jeste da smo zabeležili promenu od 15 do 20 odsto u percepciji ljudi u vezi sa svežinom i voćkastošću arome, kao i u njihovim procenama koliko im se vino dopalo, jednostavno kao funkcije pozadinskog osvetljenja u prostoriji u kojoj se odvijala degustacija, “kaže Spens.

Na primer, Spens kaže da čak i kada imamo neprozirne vinske čaše, crveno-osvetljena soba može ipak pripremiti naš mozak da očekuje slast.10“Kada smo u naš Color Lab doveli vinare na ovakav događaj, imali smo pred sobom prave eksperte za vino“, kaže Spens. “Pomislili biste da će oni biti imuni na boju i da će jednostavno prepoznati šta je u čaši, ukus i buke (Bouquet). Ipak, i oni su nam govorili: ‘Hej, treba da znamo više o tome.’ “

Spens kaže da i druge senzorne  informacije takođe mogu da nam pomognu da dođemo do trenutnih sudova o karakteru vina i pre nego što smo ih gucnuli. Da li ste otvorili čep uz karakterističan zvuk, ili se čula škripa otvaranja plutanog čepa? Kakav je zvuk pravila tečnost dok ste je sipali u čašu? Zvuk je, kaže Spens “zaboravljeni instinkt za ukus.”

“Iz zvuka sipanja… možete nešto reći o temperaturi,” kaže Spens. “Možda možete nešto reći o velični čaše. Možete reći nešto o vrsti pića koja je sipana, a možda čak i o njenoj viskoznosti. Koje informacije odatle dolaze? Mi nikada stvarno ne mislimo o tome, jer obično vidimo vino, pa ipak naš mozak kupi te signale i oni mogu suptilno promeniti naša očekivanja. “

A šta se dešava kada vi (ili konobar) postave bocu vina na sto, možda sa uzdahom zadovoljstva? Spens kaže da je i to igra čula, do izvesne mere.” Kada smo testirali ili ocenili šest ili sedam stotina boca u prodavnici vina u Oksfordu… ono što smo našli je da za svaku dodatnu funtu koju plaćate, dobijate osam dodatnih grama stakla”, kaže Spens. “Postoje neki proizvođači koji prave boce koje su možda dva i četvrt kilograma stakla kada se istoči vino, u poređenju sa drugima gde puna boca teži manje od kilograma.”

Na kraju krajeva, ipak, ne možete staviti ruž na svinju – ili poturiti jeftino vino kao skuplje i bolje samo zato što je u težoj boci sa raskošnim čepom.

“Može biti da se vina srednje kategorije mogu vozati duž cele ove skale, ali kako ih onda zvati? ‘Two Buck Chuck?’ [urbani sleng za jeftino vino ali boljeg ukusa od očekivanog koje se može nabaviti u lancu samoposluga Trejder Džo (Trader Joe’s) za dva dolara]. Možda ćete se suočiti sa većim izazovom, “kaže Spens. “Samim tim što ste ga stavili u težu bocu, možda ćete ubediti neke, ali mislim da nećete baš sve uspeti da zavedete.”

24. Sept 24 2016, Julia Franz, PRI.org

Globalizacija: niko nije savršen

000

Mi još nismo okončali žučne rasprave za i protiv globalizacije, a na tzv. Zapadu vrve naslovi: “Kraj globalizacije”, “Znači li Brexit kraj globalizacije”, “Kraj globalizacije kakvu smo znali” i da nabrajanje prekratim simpatičnim naslovom – “Gubitnici globalizacije uzvraćaju udarac”. Tek kad se malo razgrnu ta obilja tekstova vidi se da je reč o dva poimanja globalizacije. Jedan je onaj klasični i zaista globalni, a drugi evropocentrični, provincijalno zagledan u sopstveni pupak, gde se odlazak Britanije shvata kao kraj globalizacije. U oba slučaja priča o kraju nosi medijsku antiglobalizacionu pripremu za opravdavanje podrivanja procesa putem regionalizacije. Nastaju zone za zaobilaženje primene univerzalnih pravila WTO (Svetske trgovinske organizacije) koja su najvećim delom otvorila vrata globalizacije. Rekombinuje se NAFTA – ugovor koji treba da kompaktira Severnu Ameriku (Amerika, Kanada, Meksiko). Izboren je TPP (Amerika i Daleki Istok, Pacifik) – direktno usmeren na zatvaranje prostora za Kinu. TTIP (Amerika i Evropska unija) ima za cilj stvaranje evropskog regionalnog tržišta “protiv trećih lica”. Dakle, Amerika je zajednički imenitelj i pravi svoju protivtežu procesu trgovinske ekspanzije koji joj izmiče iz ruku.

14Nije potrebno da čovek završi Oksford (gde se kažu insistira na razvijanju sposobnosti zapažanja) pa da vidi kako je Svetska trgovinska organizacija pala u duboku senku. Sve one čuvene runde GATT-a i WTO koje su nakon beskrajnih cenjkanja[1] ipak urodile sve slobodnijom i intenzivnijom svetskom trgovinom, potiskuju se novim pravilima. Kina je u WTO primljena 2001. godine. Direktan TV prenos njenog prijema praćen je u Kini skoro kao kasnije Olimpijske igre. Računalo se naivno da Kina ne predstavlja trgovinsku opasnost. Rusija je, međutim, smatrana opasnom, pa je morala 18 godina da čeka i preuređuje svoje propise kako bi postala članica tek 2012. godine. Najkraće je čekala Albanija. Njen je pristupni adut bio: Mi nemamo od čega da se branimo, niti čime da ugrožavamo – napišite nam pravila ponašanja i mi ćemo potpisati. I bi tako. Pregovori su počeli 1998. a u članstvo je primljena 2000. godine. Srbija je, u doba dok se pod Miloševićem zvala Srbija i Crna Gora, izbačena iz te organizacije[2] i danas spada u 13 zemalja koje nisu članice, zajedno sa Etiopijom, BiH, Sirijom, Libijom i sličnima. Taktika naše strane je da se napori usmere na ulazak u EU, pa će time i članstvo u WTO biti lakše rešeno.

15Postoje jake tendencije da se dokaže kako je globalizacija donela više lošeg nego dobra. Lari Samers (Larry Summers), Klintonov ministar finansija i danas profesor na Harvardu, govoreći o “vekovnoj stagnaciji”, založio se za “racionalni nacionalizam” i optužio globalizaciju: “Imamo dokaza da je globalizacija povećala nejednakosti u SAD pogodujući bogatima, te da je radnike izložila beskrupuloznoj konkurenciji”. Pa na toj ne naročito preciznoj tezi nastavlja i zaključuje: “Povećana mobilnost kapitala i kompanija ne bi smela da uskrati Sjedinjenim Državama mogućnost da zaštite svoje građane”. To zove: “Odgovorni nacionalizam”. Otvoreniji poziv na protekcionizam moguće je čuti jedino od Donalda Trampa.

Klub značajnih američkih ekonomista renegata globalizacije neočekivano se širi. Pol Krugman, umerenije konstatuje da razmena među narodima ima nesumnjive prednosti, no da pravila piše politika, te je tako usmerila fiskalne sisteme u korist velikog kapitala i multinacionalnih kompanija. “Zbivanja na tržištu rada pod presijom globalizovane konkurencije su teško ugrozila zaposlene” (u razvijenim zemljama – to se valjda podrazumeva). Tu je i večiti Džefri Saks (Jefrey Sachs), danas profesor na Columbia University, sa tvrdnjom: “I ja sam verovao u međunarodne investicione zahvate, propagirao globalizaciju, ali smatram da bi je trebalo podvesti kontroli…” MMF, koji bi možda mogao imati kontrolnu ulogu, bez sumnje atakuje na globalizaciju multiplikujući studije o “iščašenju” međunarodne trgovine, produbljivanju jaza između bogatih i siromašnih, o haosu na tržištu rada, uvek ubrajajući globalizaciju među osnovne krivce. Nedavno je MMF preporučio državama članicama kontrolu kretanja kapitala u velikoj meri kontradiktornu sa merama koje je predlagao pre dve i po decenije. Bogate države su se uplašile globalizacije, bogate korporacije ne – one se goje na višku rada siromašnih.

00

Sklonost objašnjavanja ekonomskih tokova fizičkim zakonima popularna je naučna zabava stručnjaka, pa su tako Arto Anila (Annila) sa univerziteta u Helsinkiju i Stenli Salt (Stanley Salthe) iz Njujorka Drugim zakonom termodinamike objašnjavali ekonomske uspone i padove kapitalizma. Aktuelne rasprave o globalizaciji podvode se pod Njutnov Treći zakon – akcija i reakcija. Naime, reagujući na pripremanje terena za intenzivno političko-medijsko osporavanje globalizacije, popularni Tomas Piketi (Thomas Piketty) razjašnjava da se Brexit može dovesti u vezu sa globalizacijom samo kao odjek na najezdu imigranata. U intervjuu (La Repubblica, 2. jul) on nedvosmisleno kaže: “Sve jasnija je neophodnost regulisanja kapitalizma /…/ ksenofobni populistički lideri imaju ulogu da ubede mase kako njihovi neprijatelji nisu beli milijarderi nego globalizacija i obojena sirotinja koja nadire”. U često citiranoj knjizi Global Inequality (Globalna nejednakost) Branko Milanović piše: “Globalizacija je donela mnoge koristi, velika većina onih koji su te koristi videli su sa dna globalne raspodele dohotka – oni koji su efikasno uzdignuti iz najtežeg azijskog siromaštva – ali i najveći svetski bogataši”. Nobelovac Angus Deton, jasnoćom matematičara objašnjava da visoka nejednakost usporava svetski ekonomski rast i redukuje svojstvo globalizacije kao faktora napretka. Tokom zahuktale globalizacije do 2011. godine donja granica siromaštva je povećana od 1 na 1,90 dolara na dan po stanovniku, pa iako je gotovo udvostručeno merilo najbednijih njhov broj je od 1,8 milijardi pao na 887 miliona u svetu. Od 2002. do 2014. obim svetske trgovačke razmene je utrostručen. Napredak Kine, Indije, Brazila, Malezije je toliko očigledan da ga nema potrebe brojčano dokazivati.

07Poslužimo se još jednim fizičkim zakonom – spojenih sudova. Ne biva da neko nešto dobija, a da drugi ne gubi. Političko-ekonomski sofizam izražava se pitanjem: da li se proces ujednačavanja globalizacijom postiže padom nivoa bogatih ili usponom siromašnih? Nema sumnje da je globalizacija značajno podigla nivo siromašnih, manje razvijenih zemalja, da bi istovremeno uticala na pad dobrobiti srednjeg sloja u razvijenom, bogatijem svetu. Pritom su zakonitosti kapitalizma svoj gubitak prevalili na industriju, zaposlene, srednju klasu, a ne na vlasnike kapitala. Štaviše, njima je i u toj situaciji išlo od ruke pa levo orijentisani protivnici globalizacije u razvijenom svetu argumentuju o socijalnom raslojavanju: 85 najbogatiji ljudi na svetu raspolaže bogatstvom ravnim imovini 3,5 milijardi najsiromašnijih. Desni protivnici koriste isti podatak da bi zahtevali protekcionističku zaštitu nacionalnih interesa. Finansijalizacija ekonomije zaustavila je “socijalni lift” koji je podizao u vis sve nove i nove nadolazeće generacije razvijenog sveta. I jedni i drugi su skloni uništavanju prednosti za sirotinju da bi kaznili bogate. Čudna logika.

Sa siromašnima je situacija jednostavnija. Rušenjem carinskih i drugih barijera razvijeni i bogati su dobili lakši pristup na ogromna tržišta Kine, Indije, čitave Afrike… ali su morali da otvore svoja bogata tržišta za robu iz manje razvijenog sveta. Tokom pregovora razvijeni su opstruisali dostup poljoprivrednih proizvoda iz manje razvijenog sveta, računajući da će udar sa te strane biti najjači, međutim, Kina, u prvom redu, razvila je sopstvenu industriju frapantnom brzinom i preplavila razvijeni svet svojom industrijskom robom nedostižno konkurentskih cena. Da bi finansirao ekonomski rast je morao uzimati kredite od bogatih, pa tako deo njihovog neto uspona, preko kamata, odlazi investitorima – dakle finansijskim moćnicima razvijenog sveta. Time su bogati dobili izvanredan novi dotok kapitala.

01

Interesantna je situacija sa NAFTA (North American Free Trade Agreement – Severnoamerički ugovor o slobodnoj trgovini) potpisanim 1994. godine i slavljenim kao put ka novim stotinama hiljada visoko plaćenih radnih mesta u SAD. Računica se zasnivala na pretpostavci da će Amerika, delom od Kanade i naročito od Meksika, napraviti inferiorno tržište za svoje proizvode. Desilo se međutim da je Meksiko, baš kao i Kina, jeftinom radnom snagom, privukao masu fabrika i kapitala iz SAD, što je navelo njene jastrebove da zahtevaju poništenje tog ugovora, a što je Tramp uneo u svoj predsednički projekat. Tramp, dakle nije neobuzdano lupetalo, nego eksponent određenih interesa. Rekonstrukcija ugovora, koja je u toku, za publiku ima marketinšku priču o dogovaranju zajedničkog prelaska na obnovljive izvore energije, a u senci su žestoke bitke oko obuzdavanja konkurencije iz Meksika i vraćanja profita na američke investicije nazad, umesto da se reinvestiraju u Meksiku.

Odvojimo li probleme globalizacije od političkih oblandi sučelićemo se sa činjenicom da su duga ekonomska kriza, intenzivna migraciona pomeranja masa izazvana ponajviše ratovima, ogromna socijalna raslojavanja i finansijske turbulencije ugrozili osnove sistema, pa je za to trebalo naći žrtvenog jarca (u ovom području insceniranje puča nije moguće) – a globalizacija je idealna za takvu ulogu. S jedne strane populistički je najlakše natentati mase protiv jadnijih od sebe, s druge pažnja i odijum se usmeravaju dalje od pravih modifikatora sistema u pravcu bezočnog bogaćenja na račun drugih. Nelson Mandela je rekao: “Globalizacija je kao godišnje doba – dolazi ne vodeći računa o našem mišljenju /…/ ona je dobra za nas u to nema sumnje /…/ međutim bogati i moćni su njome stekli još jedno oruđe kako da uvećaju svoju moć i bogatstvo na račun siromašnih i slabih, zato smo dužni da ih sprečimo u ime univerzalne slobode. Ne znam za sažetiju ocenu globalizacije i njenih dobrih i loših strana.

Globalizacija je verovatno počela u antičko doba kada su prvi feničanski trgovački brodovi isplovili iz Mediterana u Atlantik tražeći nove “pijace”, preuzeli su je Kolumbo i istraživači novih svetova,[3] kolonijalisti. Marks se rado pominje kao praanalitičar moderne globalizacije, a on je 1848. godine konstatovao da je kapitalizam racionalan sistem koji ima tendenciju da maksimalizuje višak vrednosti, poveća produktivnost rada i profit. Dokle god ti interesi budu postojali postojaće i tendencija da se bilo gde na Zemlji, a možda jednom i van nje, potraže uslovi koji optimalizuju zahteve. Najveća prepreka tom procesu su granice država kojima se ponovo preti.

19Američki Nacionalni obaveštajni savet (National Inteligence Council) svoj Projekat globalne budućnosti do 2020. godine počinje šeretlukom atomskog fizičara  koji galasi: “Predviđanja su teška, naročito ako je reč o budućnosti”. Na retoričko pitanje: “Šta bi moglo da zaustavi globalizaciju?”, odgovori u Projektu su obimni, ali bi se dali sažeti. Prvo, mogućnost globalnog konflikta (svetski rat); drugo, pandemija neke nove i nepoznate bolesti; treće, teroristički napadi velikih razmera sa stotinama hiljada mrtvih; četvrto, teška ekonomska kriza koja bi pogodila Kinu, Indiju i Brazil, odnosno zemlje u naglom usponu i koju razvijene zemlje ne bi bile u stanju da izoluju u lokalne okvire. Postoji još serija negativnih elemenata koji bi mogli da otežavaju globalizaciju, ali sa malom verovatnoćom da je zaustave. To je izolacionizam krajnje nerazvijenih zemalja (Subsaharska Afrika, Bliski Istok, Centralna Azija, Južna Amerika), korumpirani i autoritarni režimi, organizovani kriminal, terorizam i zarazne bolesti. Brexit istina tada nije bio aktuelan ali teško da bi bio uvršten čak i u manje važne prepreke globalizacije.

Previranja su velika – neka se nameću oružjem, neka ugovorima. Biti mali u takvom svetu nije uopšte prijatno. Valja se opredeliti. Mogućnosti opredeljenja prikazao je plastično i drastično Duško Petričić.

Globalizaciju niko više neće biti u stanju da zaustavi mirnim putem. Isuviše se zahuktala i pokazala da je nerazvijenima bolje čak i ako ih eksploatišu, ali im daju mogućnosti napretka, nego ako ih drže izolovanim i svedenim samo na njihova siromašna tržišta. Da li je ovaj zaključak optimistički ili pesimistički vidi se donekle iz prve prepreke globalizaciji prema autorima američkog Projekta do 2020. godine – najefikasniji način zaustavljanja globalizacije je “mogućnost globalnog konflikta”. Taj opaki scenario ipak je moguće izbeći ako bude sluha za Piketijevu sugestiju da se pristupi “regulisanju kapitalizma”.

Milutin Mitrović, Peščanik.net, 20.07.2016.

1. Runde pregovora u GATT-u (Generalni sporazum o trgovini i carinama) trajale su godinama. Urugvajska runda je završena tek nakon 7 godina.

2. Prva runda WTO u Dohi započela je 2001. godine na temu globalnog razvoja – dakle označila je formalni početak globalizacije. Smatra se završenom avgusta 2013. godine dogovorom ministara.

3. Jugoslavija je bila članica GATT (prethodnica WTO) kao posmatrač od 1950, a redovan član od 1966. godine. Iz organizacije je suspendovana 1992. godine prilikom raspada zemlje, ali su sve ostale republike sem Srbije i BiH primljene ponovo (Makedonija poslednja 2003). Od 2013. godine pregovori sa Srbijom o povratku su u zastoju.
Od XV do XVIII veka 78 odsto svih otkrića inicirano je trgovačkim razlozima.