Geopolitički izazovi Nemačke 30 godina posle ujedinjenja

Brandemburška kapija fotografisana sa zapadne strane, Berlin 1988.

Trideset godina posle ujedinjenja, Nemačka je suočena s novim i neizvesnim geopolitičkim okruženjem kako nestaje globalni poredak koji je omogućio njen procvat. Zemlja se nalazi na političkom raskršću s pripremom za odlazak kancelarke Angele Merkel koja je na vlasti polovinu vremena od njenog ujedinjenja, pišu svetski mediji.

Promene okolnosti

Nemačko mirno ponovno ujedinjenje 3. oktobra 1990. bilo je trijumf liberalne demokratije i sidro političke stabilnosti, ali globalni poredak koji je to omogućio nestaje na horizontu, piše Filip Stivens (Philip Stephens) glavni politički komentator Fajnenšl tajmsa (The Financial Times).

Prisustvo SAD u Evropi je garantovalao bezbednost kontinenta, dok su, kako ukazuje Stivens, francusko-nemačko pomirenje i stvaranje Evropske unije vodili ka sistemu zasnovanom na pravilima u kojem je cvetala socijalna tržišna ekonomija.

Međutim, spoljašnja stabilnost na kojoj je izgrađen uspeh Nemačke zamenjen je najznačajnijom geopolitičkom nestabilnošću posleratnog doba, ističe komentator britanskog lista.

Rusija Vladimira Putina se vratila sa revanšizmom nastojeći da silom menja nacionalne granice. Kina je odbacila zapadni model u prilog državnog kapitalizma spojenog s političkom represijom. Sjedinjene Američke Države su se okrenule ka svojim unutrašnjim pitanjima, a nacionalizam se vratio u Evropu. To je, ističe Stivens, svet 19-vekovnog nadmetanja sila umesto kooperativnog internacionalizma druge polovine 20. veka.

Ipak, malo je znakova da je Nemačka promenila način razmišljanja. U vreme krize prvi nemački instinkt je da posreduje, što, ukazuje Stivens, u svetu u kome mnogi radije pucaju pravi, nije loša stvar.

Ali bilo da je reč o “ruskoj agresivnosti, turskom avanturizmu ili kineskom ekspanzionizmu”, novi globalni nered nudi izbore koji se ne mogu izbeći. Postoje vreme kada države, uključujući Nemačku, moraju da zauzmu stranu, zaključuje politički komentator Fajnenšl tajmsa.

Najboljih 30 godina

Nemačka je od ujedinjenja imala najboljih 30 godina u svojoj dugoj i komplikovanoj istoriji. Sledećih 30, međutim, biće teže, jer su nacionalni i regionalni izazovi s kojima se suočavala, bledi u poređenju s onima koji dolaze, ističe istoričar i kolumnista Gardijana (The Guardian) Timoti Garton Eš (Timothy Garton Ash).

U današnjem svetu zamućenom populizmom, fanatizmom i autoritarizmom, Nemačka je svetionik stabilnosti, uljudnosti i umerenosti, što su kvaliteti koji personifikuju nemačku kancelarku Angelu Merkel, navodi Garton Eš i dodaje da se nemačka demokratija, za razliku od nekih drugih, još nije suočila s testom velike ekonomske krize. To je rezulatat njene ekonomske snage, ali i posledica rasta izvoznih tržišta kakva je Kina, prednosti evra i rezervoara jeftine radne snage s istoka Evrope.

Međutim, ukazuje istoričar s Oksforda, nema garancija da će podjednako povoljne geoekonomske okolnosti, kao i benigno geopolitičko okruženje opstati u predstojećim godinama.

Dok za odnos Nemačke prema Evropi, uprkos ksenofobičnom evroskepticizmu Alternative za Nemačku (AfD) ne treba brinuti, pošto većina Nemaca dobro razume koliko je njihova budućnost neodvojiva od Evropske unije, to više ne važi za zapad, koji se u Nemačkoj predstavlja skoro kao relikt Hladnog rata, nešto poput zastarele teleks mašine. Dok je većina Evropljana zapanjena američkim predsednikom Donaldom Trampom (Trump), u Nemačkoj postoji poseban odnos prema SAD – nemački mediji sada o Americi govore na isti način kao o Kini i Rusiji.

Izazovi sveta u narednih 30 godina, poput klimatskih promena, veštačke inteligencije, pandemije kao što je COVID-19 i agresivan stav lenjinističko kapitalističke kineske super sile, zahtevaju globalno partnerstvo demokratija, a ne samo regionalno, ocenjuje Garton Eš i zaključuje da zato sledeći važan datum za nemačku istoriju nije 3. oktobar, što će biti lepa godišnjica, već 3. novembar kada će biti održani verovatno najvažniji američki izbori u istoriji modernog transatlantskog sveta.

Šta posle Merkel?

Trideset godina posle ujedinjenja i sama nemačka politika je na raskršću, ističe se u reportaži Tajmsa (The Times) novinarke En Meklvoj (Anne McElvoy) koja je izveštavala iz te zemlje u vreme ujedinjenja.

Ujedinjenje Nemačke 3. oktobra 1990. bio je diplomatski majstorski potez koji je označio kraj Hladnog rata i početak nove Evrope, ocenjuje Meklvoj, ukazujući da su prvi slobodni izbori na prostoru bivše Istočne Nemačke bili lansirana rampa za stidljivu ali odlučnu političarku s istoka – Angelu Merkel koja je posle bila na vlasti polovinu vremena otkada je njena zamlja ujedinjena.

Sada kada se Merkel priprema na povlačenje, naziru se promene i daleko je od očiglednog ko će je naslediti, ukazuje se u reportaži londonskog lista.

Posle migrantske krize došlo je do uspona krajnje desne nacionalističke Alternative za Nemačku (AfD), čija privlačnost leži u njenoj prilagodljivoj prirodi i sposobnosti da iskoristi teme koje liberali teško rešavaju, poput uticaja promene populacije na lokalne zajednice i teškoća u školskim odeljenjima u kojima mnoga deca ne govore nemački.

Ipak, trenutni politički ciklus pogoduje Demokratskoj hrišćanskoj uniji (CDU) Angele Merkel, delom, kako navodi Tajms, zato što je Nemačka prošla mnogo bolje u suočavanju s COVID-19. Oko 88 odsto Nemaca je zadovoljno kako vlada postupa tokom pandemije, što bi moglo oživeti oslabljenu popularnost CDU-a, ali je nezivesno ko će nasledit kancelarku.

Dok situacija u CDU deluje zbrkano, ona je ružičasta u poređenju s drugom glavom strankom Socijaldemokratskom partijom‚ koja je na silaznoj putanji otkada je sišla s vlasti 2005. S druge strane, glasači mlađi od 50 godina u pojedinim regionima podržavaju savez konezervativaca i Zelenih koji se smatraju probom za koaliciju na saveznom nivou.

Igrom sudbine, navodi se u reportaži, taj razvoj takođe ima korene u kraju Istočne Nemačke i novom početku 1990. Spor među starom gardom Zelenih oko podrške ujedinjenju završio je postepenim prenosom kontrole krilu koje je bilo više spremno na kompromise u parlamentu – i to krilo sada deluje kao najverovatniji pobednik dok se pomalja era posle Angele Merkel.

Istok manje veruje demokratiji

Izveštaj predstavljen nemačkoj vladi ranije ovog meseca pokazuje da je istok zemlje uveliko ekonomski sustigao zapad, ali i dalje ima manje poverenja u demokratiju, prenela je agencija Frans pres (Agence France-Presse).

BDP po stanovniku na teritoriji bivše Istočne Nemačke je na 79,1 odsto ostatka zemlje, dok je 3. oktobra 1990. bio na 37 odsto.

Izveštaj pokazuje da se smanjio i jaz u prihodima – prosečna zarada na istoku je 2018. bila 88,3 odsto proseka na zapadu. Jaz i dalje postoji, ukazuje AFP, delom zbog manje gustine naseljenosti na istoku gde ima više ruralnih oblasti, dok su urbane manje razvijene.

Uprkos poboljšanjima, ističe AFP, neki pokazatelji su manje povoljni.

Demokratiju kao najbolji politički sistem za Nemačku na zapadu zemlje podržava 91 odsto ispitanih, a na istoku samo 78 odsto. Takođe, dodaje AFP, razlike postoje u odnosu prema strancima i, mimo Berlina, u saveznim pokrajinama na istoku veća je podrška krajnjoj desnici – i do 20 odsto u nekim oblastima.

 

RSE

Šta nemački ekonomisti stvarno misle o svojim američkim kolegama?

01

Istraživanje nemačkog dnevnika Zidojče Cajtung (Süddeutsche Zeitung) pokazuje da su nemački ekonomisti u svom razmišljanju daleko sličniji svojim američkim kolegama nego što se pretpostavlja – i to uporedo s trendom privrednog rasta.

Dosad je veći broj ekonomista verovalo da strategija za smanjenje duga bolje funkcioniše onda kada je ekonomija u dobrom stanju – ovaj pogled nemački ekonomisti preuzeli su od svojih američkih kolega, ubrajajući tu Pola Krugmana i Džozefa Stiglica (Paul Krugman, Joseph Stiglitz)

Većina nemačkih ekonomista podržava Evropsku centralnu banku u kupovini državnih obveznica nasuprot otvorenom otporu Bundesbanke i vodećih ortodoksnih ekonomista Nemačke. Na rast kamatnih stopa se ne gleda kao na dobar instrument za borbu protiv špekulativnih mehura.

Kad god je bio zamoljen da prokomentariše stavove američkih ekonomista, Volfgang Šojble (Wolfgang Schäuble) odmah reaguje kiselim tonom. Ovaj osećaj je uzajaman. Nemački Federalni ministar finansija nije izvukao nikakve pouke iz krize, žali se Pol Krugman – dakle, dobitnik Nobelove nagrade izgleda da je predstavnik većinskog dela svoje branše s druge strane Atlantika i Engleskog kanala: Amerikanci u odnosu Nemce; Nemci u odnosu na Britance.

Od početka finansijske krize rovovi su se postepeno ukopavali sve dublje, barem se tako čini. Tu nalazimo na Anglo-Amerikance, koji uvek daju prednost obezbeđivanju jeftinog novca kako bi privredu otrgli od krize. Ovde nailazimo na čuvare stroge monetarne i fiskalne politike, koje rade u odbranu nemačkog ministra finansija, a koji je svoje nade povezao s višim kamatnim stopama i brzim i odlučnim budžetskim rezovima: to su stručnjaci kakve ima Nemačka federalna banka, Dojče Bundesbank (Deutsche Bundesbank), njen predsednik Jens Weidmann, direktor minhenskog instituta “Ifo” Hans Verner Sin (Hans Werner Sinn) i predsedavajući nemačkog Saveta ekonomskih eksperata Christoph Schmidt.

02

Misle li nemački ekonomisti poput nemačke vlade?

To je ono što tvrdi uobičajeni cliché. Stvarnost je, ipak, drukčija : u najmanju ruku, barem ne postoje jasno određena mišljenja među stručnjacima u Nemačkoj. Ovo je rezultat ankete više od 1.000 nemačkih ekonomista. Prema ovom istraživanju, brojne navodno tipično nemačke ekonomske pozicije i stavovi su u Nemačkoj sve sporniji  – a prosuđivanja i mišljenja nekih starih stručnjaka više nisu u stanju da osvoje većinu njihovih mlađih kolega. Nemački profesori su u svom ekonomskom promišljanju uveliko nalik Amerikancima – daleko više  nego što bi se moglo očekivati. Štaviše, ova je tendencija u porastu, kako pokazuje obimno istraživanje koje je sproveo internet-portala WirtschaftsWunder u saradnji s Nemačkim ekonomskim savezom (Verein für Socialpolitik).

Mesecima su najugledniji američki ekonomisti javno kritikovali navodnu nemačku “maniju” podsticanja zemalja u krizi da prave teške rezove budžeta i oštra povećanja poreza – da se samo podsetimo emotivnog odjeka koje nezgodne reči “oštra štednja” imaju po obične građane širom sveta. Ovu optužbu su stoički odbacili Nemačka savezna vlada i drugi zvanični organi ove najveće evro-ekonomije, iako se sa suštinom američkog kriticizma slagao najmanje jedan od pet nemačkih kolega. A još jedna petina nemačkih ekonomista smatralo je opravdanom  uzdržanost Amerikanaca po pitanju nemačkih mera štednje, ali da, “ipak, Evropa nije imala drugog izbora”. Samo 12.6% smatra da zvanična nemačka politika mora biti korigovana u svakom pogledu.

Pre samo pet godina, u jednom prethodnom istraživanju, tek je jedva 18% nemačkih ekonomista percipiralo je da bi nemačka vlada mogla da fundamentalno stabiliše privredu većom potrošnjom jeftinijeg novca, u zavisnosti od stanja ekonomije kao i, u izvesnoj meri, (dotad samo po američkim kolegama preporučljivog) dodatnog zaduživanja. Od tada je procenat onih koji zastupaju ovaj stav udvostručen, dostigavši 36%. Više od polovine nemačkih stručnjaka veruje da jačanje ekonomije ima smisla (a ne mere oštre štednje, koje zastupa zvanična nemačka politika), barem u izuzetnim slučajevima poput globalne recesije, nakon kraha Lehman Brothers iz 2008. Čak se ni jedan u deset nemačkih ekonomista danas strogo ne protivi ovom pristupu. U prvom istraživanju 2006. godine – pre početka finansijske krize – skoro jedan od troje nemačkih ekonomista gajilo je ubeđenje da bi osnaživanje privrede bio uzaludan poduhvat. U to vreme, učešće pristalica američke škole mišljenja (pojeftinjenje novca, dakle pokretanje privrede, a što znači i ulazak u nove cikluse zaduživanja) iznosio je nešto preko 12%.

07

Gotovo 70% nemačkih ekonomista sada se slaže sa Krugmanom

Ono što je jasno poraslo među nemačkim ekonomistima jeste procenat onih koji kažu da bi se vladini dugovi bolje i brže smanjivali onda kada i ekonomija funkcioniše prilično dobro, kao što su Krugman i ostali ugledni američki ekonomisti stalno i žustro branili i isticali. U međuvremenu, skoro 70% nemačkih ekonomista složilo se s ovim Krugmanovim stavom; tokom 2010.godine, stopa onih koji su tako mislili bila je nešto preko 60%. Ovo se ne slaže dobro sa švapskom krutom doktrinom, prema kojoj se potrošnja mora smanjiti, a porezi povećati, bez obzira koliko se dobro ili loše ekonomija razvija. Goruće pitanje – upravo ovo pitanje – zadnjih je sedmica podelilo stručnjake kada se radilo o problemu spašavanja Grčke iz dužničke krize. Da li je bolje da se prvo naprave ozbiljni budžetski i finansijski rezovi, da li prvo žestoko smanjiti potrošnju, ili bi, nasuprot tome, privredu trebalo finansijski stimulisati (ulivanjem jeftinijeg novca u sistem), premda kao prateću meru, kroz obezbeđivanje nesmetanih novčanih tokova?

Još je upadljiviji veliki jaz između nemačko-američkih klišea o koncepcijskim razlikama i istraživanja vezanih za krizne strategije centralnih bankara. U poslednjih nekoliko godina, nemački direktori centralne banke imali su prostora i vremena za korekcije – umesto da smanje kamatne stope ili da kupuju državne obveznice, kao što su to učinile njihove američke i britanske kolege još na samom početku finansijske krize. Axel Weber i Juergen Stark čak su podneli ostavke u znak neslaganja po ovom pitanju.

Čak je i po ovom pitanju većina nemačkih ekonomista usvojila pragmatičan američki pristup. U ovom istraživanju, oko dve trećine njih reklo je da monetarni nadzornici-čuvari u krajnjoj instanci moraju da intervenišu kao zajmodavci, a u cilju sprečavanja panične rasprodaje na tržištima. Čak jedan od pet nemačkih ekonomista bezrezervno smatra ovu meru dobrom; skoro polovina njih je po ovom pitanju uzdržano. Bundesbanka, sa 27% onih koji zagovaraju njene mera, dakle manjinom, potpuno odbacuje takvu meru.

08

1002 Istraživača

Samo je nekoliko istraživača dobro poznato javnosti, kao što je to slučaj sa direktorom Ifo Hansom-Vernerom Sinom (Hans-Werner Sinn), ili Jensom Vajdmanom iz Bundesbanke. Šta je sa ostalima? Šta nemački ekonomisti smatraju o krupnim aktuelnim kontroverzi u svojoj disciplini, kakvi su im stavovi kada je reč o finansijskoj krizi, ili šta misle o opadanju ugleda svog esnafa? Neki od 1,002 nemačka ekonomista dali su odgovore na ova pitanja.

Istraživanje je inicirano i evaluirano od strane internet portala WirtschaftsWunder u saradnji sa Nemačkim udruženjem ekonomista (Deutsche Ökonomenvereinigung), Udruženja za socijalnu politiku (Verein für Socialpolitik) i bilo je je zasnovano na prethodna dva istraživanja koje je sproveo nemački Financial Times u 2006. i 2010. Oni su, zauzvrat, takođe uključili neka pitanja vezana za zaposlene,  na osnovu nemačkog istraživanja iz 1982. kao i neka pitanja iz uporednih istraživanja sprovedenih u Sjedinjenim Američkim Državama. Između 28. aprila i 27. maja; svoje odgovore dala je skoro trećina članova Nemačkog udruženja ekonomista, onih koji su prvenstveno zaposleni na univerzitetima, u istraživačkim institutima i u bankama.

Isto važi i za veoma osetljivo pitanje kupovine državnih obveznica od strane Evropske centralne banke (ECB) i kompatibilnosti ove finansijske opearacije sa njenim mandatom. Kritičari poput Ifo direktora Hansa Vernera Sina su mesecima lupali glavu pokušavajući da reše ovaj problem. Ovde, takođe, ortodoksni zagovornici “švapske škole mišljenja” koja zagovara oštre mere štednje, ne bi imali većinu. Samo 36% Sinovih kolega ekonomista misli da direktor ECB-a Mario Draghi ne bi trebalo ni da započinje kupovinu državnih hartija od vrednosti. Više od polovine njih slaže se sa mišljenjem vodećih američkih ekonomista: Dragijeva odluka je bila primerena – iako centralni bankari, prema mišljenju svakog trećeg ispitanika, premašuju formalne uslove svojih mandata. Ali, retko gde se bolje može upotrebiti ona izreka da cilj opravdava sredstva.

Rezultat ankete je po ovom pitanju indikativan. Ove nedelje Evropski sud proglasio je intervenciju ECB-a legalnom. Sledeća odluka je na nemačkom Saveznom ustavnom sudu. Do danas je velika većina najviših nemačkih sudija, kada je reč o njihovim sudskim pretresima na ovu temu, obavljalo konsultacije sa ekonomistima bliskim direktoru Ifo i onima koji se priklanjaju njegovom negativnom stavu. Prema ovom najnovijem istraživanju, izgleda da je  zvanično kategoričko NE u manjini. Na sudskom saslušanju iz 2013. postojala je samo jedna osoba koja je nastojala da odbrani stav ECB-a: Marsel Fracšer (Marcel Fratzscher), direktor nemačkog Instituta za ekonomska istraživanja (DIW) u Berlinu.

10

Ali, zašto je baš u ovom trenutku došlo do priklanjanja nemačkih ekonomista  američkom stavu?

Čak i kada imaju u vidu jednu od omiljenih tema Amerikanaca, nemački ekonomski stručnjaci ne nastupaju toliko “germanofilski” kao što bi se prema klišeu moglo očekivati: ne ističu nemačke enormno velike izvozne viškove. Već godinama, ekonomisti poput Pola Krugman i Džozefa Stiglica prigovaraju Nemcima zbog obima njihovog izvoza u odnosu na njihove kupovine u drugim zemljama, odnosno na premali uvoz iz dotičnih država. U 2014. godini, ti su izvozni viškovi dostigli rekordnih 220 milijardi evra – umesto da jačaju privredu, pojeftine novac, ukinu strogu štednju i povećaju uvoz iz drugih zemalja. Ova kritika je pobijena od strane federalne vlade i nemačkog Saveta stručnjaka, i to u atmosferi velike napetosti I revanšizma. Prema istraživanju, samo solidna petina nemačkih stručnjaka smatra da bi se trgovinski suficit mogao ispostaviti kao problematičan po Nemce. Oko 30% njih priznaje da bi ovaj suficit mogao da predstavlja problem, ali da se on mora rešiti. Njega pre svega treba da reše oni koji izvoze previše a uvoze premalo: zemlje sa deficitom.

Jedan od tri nemačka ekonomska stručnjaka veruje, poput mnogih američkih kolega, da je ova neravnoteža problematična i da je na nemačkoj Federalnoj vladi odgovornost i dužnost da došrinesu smanjivanju svojih viškova odnosno suficita, na primer, da obezbede da građani mogu da potroše više svog novca, što će, potom, dovesti do povećanja uvoza – a ovo dovodi do suzbijanja nedovoljnog uvoza. Skoro 40% nemačkih ekonomista kaže da bi domaći podsticaji morali da budu ojačani, i to na trajnoj osnovi.

I dalje ostaje pitanje: zbog čega su nemački ekonomisti toliko naklonjeni anglo-američkom stavu o potrebi za većom potorošnjom? Za to vreme široka javnost veruje u suprotno: u “urbani mit”, odnosno da nemački stručnjaci stoje nasuprot američkih. A to nije tačno.

09

Naravno, realnost se često razlikuje od pojava. Samo je nekoliko ekonomista, zapravo, poznato široj javnosti, a oni su ti koji oblikuju sliku i “pojavnost”. Drugo objašnjenje je da Amerika i dalje postavlja standarde na akademski način. Od svakog ko ima karijerne ambicije očekuje se da svoje članke objavljuje u američkim časopisima. I to je razlog zašto se profesori često sele, barem privremeno. Pre samo nekoliko godina, u 2010. godini, skoro 45% ispitanika, kako se navodi u istraživanju, nikada nisu radili u inostranstvu. Od tada je stopa pala za skoro deset procentnih poena. U međuvremenu dve trećine naučnika je napustilo domovinu na duži vremenski period.

Ko god je boravio u Sjedinjenim Državama, izgleda da je počeo da ceni jednu određenu, specifičnu prednost: profesor ekonomije će u SAD daleko lakše ući u politiku a potom se vratiti akademskom životu, nego što je to slučaj u Nemačkoj, zbog komplikovanih zakona o javnoj službi. Više od polovine nemačkih ekonomista priželjkuje da u Nemačkoj, kao sada u Americi, takođe bude lako prebacivati se iz akademskog u politički život i obratno. Naravno, zaključuje svoj članak Tomas Frike u Zidojče Cajtungu, velike su šanse da nemački ministar finansija neće ceniti takav obim američkog uticaja.

Thomas Fricke (InetEconomics)