
Nedavno upozorenje Engleske banke da bi bankarski sektor mogao izgubiti čak 30 milijardi funti (34mlrd evra) neplaćenog duga od kreditnih kartica, ličnih kredita i kredita za automobile ukoliko bi kamatne stope i nezaposlenost naglo porasli bilo je samo najnovije upozorenje za biznise.
Tokom letnjih meseci pojedini direktori centralnih banaka su govorili o tom problemu, a glavni regulator potrošačkih finansija govorio je o rešavanju najgorih ekscesa u oblasti kreditnog poslovanja.
Zaključak: mora biti da su kreatori politika dobro upoznati sa potencijalnim finansijskim balonom potrošačkih pozajmica, te da svi možemo mirno spavati. Međutim, u kancelarijama u blizini londonske stanice Old strit, preduzetnici specijalizovani za e-finansije razmišljaju o inovativnim alternativama finansijskih pozajmica, kao i načinu na koji bi tehnologija mogla omogućiti elitnim bankama i novoj vrsti „fintech“ firmi da potrošačima ponude primamljive opcije.
Na tom tržištu, “prilike” predstavljaju još jednu reč za onu klasu klijenata koji su otkrili da su isključeni iz jeftinih kredita usled vremešnog, zastarelog, staromodnog razmišljanja.
Postavlja se pitanje: ko su regulatori koji nadgledaju i paze finansijski sistem kada nam kažu da je sve dobro? Odgovor: oni za koje se već pretpostavljalo – što je, najblaže rečeno uznemirujuće.
Sa stanovišta bankara, lako je uočiti zbog čega se najbolji mozgovi angažuju kako bi razmišljali o novim mogućnostima ekspanzije potrošačkih kredita. I dok su veoma niske kamatne stope i državne subvencije u vidu pomoći za kupovinu podržavale kreditiranje stanovništva, hipotekarno tržište funkcioniše po strogim pravilima.

Finansijski kolaps iz 2008. godine svodi se na priču o rizičnim to jest subprime hipotekama prodavanim siromašnima, a preprodavanim investitorima kroz složenu mrežu derivata koje razume samo nekolicina „posvećenih“. Kada je nekoliko banaka otišlo predaleko, uglavnom u Americi ali i, recimo, britanska Northern Rock, regulatori su ustanovilii da većinu duga nije moguće proveriti i da je, stoga – ništavna.
Danas – deset godina kasnije – teško je prodati hipoteku nekom ko nije u stanju da obezbedi depozit od 10 odsto, te pruži garancije za stalno zaposlenje. Prisutan je, takođe, i ograničen broj klijenata koji mogu zadovoljiti ova potraživanja, posebno što su mere štednje vlade i tek skromne poslovne investicije protežirale ekonomiju zasnovanu na nesigurnom zapošljavanju, dok je neuspeh izgradnje novih stanova prisilio hiljade građana na opciju iznajmljivanja smeštaja.
Postavlja se razložno pitanje: Kako banka može da generiše tj obezbedi kredite onima koji imaju manje od 40 godina kad mnogi od njih izgleda da nemaju dovoljno bezbedna radna mesta ili hipotekarnog kapitala, ili oboje? Britanija je već imala prilike da iskusi porast samozapošljavanja do nivoa 15% ukupne radne snage: U Engleskoj se od 1996. više od milion žena pridružilo aktivnoj radnoj snazi, od kojih su mnoge imale tek malo ili nimalo kreditne istorije. Deceniju nakon toga, 2006. godine, 40% domaćinstava i dalje je živelo u iznajmljenom smeštaju.
Ono što je banka u stanju da učini jeste da se okrene – diplomcima fizike. Oni su razvili sisteme koji su svet finansija bacili na kolena 2008. godine. Danas, banke ih mole da ponovo budu inovativni.
Malo će njih biti iznenađeno saznanjem da je Goldman Sachs „luča vodilja“ u potrazi za načinima obezbeđivanja pozajmice američkim potrošačima. Kao i mnogi njeni rivali, i ova banka je uočila da postoji mogućnost kreiranja jeftinih kreditnih paketa za potrošače koji su samozaposleni konsultanti – grupu klijenata koja je dosad imala velikih problema da podiže kredit po postojećim kreditnim pravilima za osiguranje kredita.

Kao pečurke posle kiše, u jednom momentu nicale su agencije za kreditne rejtinge, koje su razvijale softvere koji su u stanju da utvrde koje je konsultante moguće privoleti na fleksibilan zajam, a koje nije.
Goldman Sachs ovih dana nije toliko banka koliko je – tehnološka kompanija. Stotine onlajn trgovaca uskoro bi moglo da nam nudi zajmove za kupovinu svoje robe koristeći digitalne „novčanike“ ili čak i digitalne valute.
U Sjedinjenim Državama je broj onih koji uzimaju neobezbeđene kredite skočio za više od 15 odsto, na 15,8 miliona u 2016. godini, sa 13,7 miliona u odnosu na prethodnu godinu i sada je na najvišem nivou od 2009, prema agenciji za kreditne podatke TransUnion.
U poslednje tri godine, potrošački krediti u Britaniji rastu po stopi od 10 odsto godišnje, dok na tržištu hipotekarnim kreditima nema napretka i ono je na stabilno nepromenjenom nivou.
A tu na scenu stupa sekuritizacija, koja je bila u samom srcu finansijske krize iz 2008.

Šta je ‘sekuritizacija’?
Sekuritizacija (engl. securitization, njem. Umwandlung in Wertpapiere) predstavlja proces pretvaranja neprenosivih oblika potraživanja (npr. kredita) u prenosive instrumente, tj. u vrednosne papire.
Sekuritizacija je proces kroz koji izdavalac stvara finansijski instrument kombinovanjem druge finansijske imovine, a zatim investitorima plasira različite nivoe prepakovanih instrumenata. Ovaj proces može obuhvatiti svaku vrstu finansijskog sredstva i promovisati likvidnost na tržištu.
Hipotekarne hartije od vrednosti su sjajan primer sekuritizacije. Kombinujući hipoteke u jedan veliki pool tj skup, izdavalac može podeliti veliki fond u manje delove na osnovu svakog pojedinačnog hipotekarnog rizika od neizvršenja obaveza, a zatim te male pulove da proda investitorima.
Proces sekuritizacije odnosno obezbeđenje sredstava po kreditu stvara likvidnost tako što omogućava manjim investitorima da kupuju akcije u većem pulu imovinskih sredstava. Korišćenjem obveznica obezbeđenih hipotekom, pojedini maloprodajni investitori mogu kupiti delove hipoteke kao vrstu obveznice. Bez sekuritizacije hipoteke, maloprodajni investitori možda neće moći da kupuju u velikom skupu tj pool-u hipoteka.
U sekuritizaciji, kompanija koja poseduje kredite, poznata i kao originator, prikuplja podatke o imovini koju bi želela da ukloni iz pridruženih bilansa stanja. Ova sredstva se onda grupišu obraćajući pažnju na faktore kao što su ostatak kredita, nivo rizika, visina preostale glavnice i ostalo.
Ova prikupljeni skup imovinskih sredstava, koja se sada smatraju referentnim portfoliom se potom prodaje izdavaocu. Izdavalac kreira utržive vrednosne papire koji predstavljaju udeo u imovini povezanoj s portfoliom, koji ih prodaju zainteresovanim investitorima s interesnom stopom ili povraćajem.

Koristi za poverioce i investitore
Sekuritizacija obezbeđuje poveriocima mehanizam za smanjivanje rizika nastalih podelom vlasništva nad dužničkim obavezama. Investitori efikasno preuzimaju poziciju zajmodavca kupovinom obveznica. Ovo dozvoljava kreditoru da ukloni pridružena sredstva iz svojih bilansa stanja.
Investitori zarađuju stopu povraćaja na osnovu glavnice i plaćanja kamata od strane uključenih dužnika po svojim obavezama. Za razliku od nekih drugih investicionih vozila, oni su podržani opipljivim tj materijalnim dobrima. Ukoliko bi dužnik prestao da otplaćuje svoju imovinu uzetu po kreditu, ona mu se može oduzeti i likvidirati kako bi se kompenzuju oni koji imaju kamatu na dug.
Sekuritizacija i rizik
Kao i druge investicije, što je veći rizik – veća je i potencijalna stopa prinosa. Ovo je u korelaciji sa višim kamatnim stopama za one dužnike koji su po svojim garantnim potencijalima manje kvalifikovani. Čak iako se hartije od vrednosti vrate kroz opipljiva materijalna sredstva, ne postoji garancija da će imovina zadržati svoju vrednost ukoliko dužnik prestane da plaća.
U razvijenoj finansijskoj strukturi, gde pored banaka postoje i druge institucije specijalizovane za promet vrednosnim hartijama, postoji stalna mogućnost da se višak novčanih sredstava upotrebi (tj. investira) za kupovinu određenih vrednosnih papira kao i mogućnost da se jednom kupljeni vrednosni papir proda (što je, zapravo, proces dezinvestiranja) i na taj način stiče željena likvidnost.
Vlasnici takvih papira time stiču fiksni (državne obveznice) ili varijabilni (deonice preduzeća) prinos od ulaganja, koji bi po logici stvari trebalo da bude viši i sigurniji od ulaganja tih novčanih sredstava u druge finansijske oblike, kao što su depoziti kod banaka, s rokom ili bez roka, različite pozajmice i sl. Na taj način deficitarni subjekti potrebna finansijska sredstva ne nalaze u bankarskom kreditu već u emisiji svojih deonica (preduzeća), obveznica (država) i sl. vrednosnih hartija koje nude na tržištu novca i kapitala.
Sekuritizacija (engl. securitization), jesu nove tehnike finansiranja u kojima se klasični oblici potraživanja preobražavaju u nove odnose koje sada predstavljaju vrednosni papiri u kojima su ti odnosi oličeni.
Tehniku sekuritizacije razvijaju finansijske organizacije ili velike korporacije da bi iz svojih bilansa izbacile ona potraživanja koja su podložna promenama kamatnih stopa, kreditnom riziku ili su opšte uzev nepovoljnih ili rizičnih karakteristika. Tehnikom sekuritizacije nelikvidna ili “zamrznuta” potraživanja (delovi aktive) transformišu se u utržive instrumente finansijskog tržišta. U procesu sekuritizacije, na osnovu skupa potraživanja jedne institucije ili korporacije emituju se deoničarski papiri na taj skup potraživanja ili obveznice kojima se kupcima novoemitovanih vrednosnih papira obećavaju prilivi po otplatama standardnog sekuritizovanog potraživanja i prinosi (kamate) koji će se na osnovu prihoda od standardnog potraživanja kroz vreme ostvarivati.

Ako je u posao sekuritizacije potraživanja uključena i treća osoba (specijalizovana finansijska institucija ili trust), ona za svoje usluge zaračunava provizije. Kod sekuritizacije potraživanja jedna vrsta potraživanja pretvara se u obavezu koja će biti ispunjavana u iznosima, dospećima, dinamici isplata glavnice i prinosa, i sa svim drugim karakteristikama koje vrede za sekuritizovano potraživanje. Emitovane obaveze zasnovane su, a njihovo ispunjavanje delom osigurano, aktivom korporacije ili finansijskim plasmanima sličnih karakteristika u aktivi finansijskih organizacija (asset-backed securities – vrednosni papiri bazitani na aktivi). Ova finanijska inovacija počinje da se primjenjuje od 1970. u hipotekarnom kreditiranju, uglavnom stambene izgradnje.
Na osnovu skupa (pool-a) standardnih hipotekarnih kredita s unapred poznatom dinamikom po otplatama glavnice i kamata, a uz garancije državnih hipotekarnih agencija, emituju se udeli u tom skupu ili obveznice. Otplatama standardnih hipotekarnih kredita od strane individualnih korisnika tih kredita se, kroz vreme, servisiraju obaveze po emitovanim udelima ili obveznicama (vrednosnim hartijama zasnovanim na hipotesi tj „mortgage-backed securities“). Najveći kupci ovih vrednosnih papira su investicioni fondovi, štedno-kreditne organizacije, penzioni fondovi, ili bankarska odeljenja specijalitovana za trastove.
Nakon velikog uspeha sekuritizacije hipotekarnih kredita, tehnika se širi na sekuritizaciju automobilskih zajmova, potraživanja po kreditnim karticama, lizing potraživanja, hipotekarnih kredita u brodogradnji, potraživanja po bankovnim akceptima, pa sve do sekuritizacije svih oblika kredita ili celokupne aktive. U SAD je 1985. sekuritizovano 900 miliona dolara automobilskih kredita, a već 1986. to je bilo učinjeno s više od 10 milijardi dolara takvih potraživanja. 1989. sekuritizovano je 30 milijardi dolara potraživanja po kreditnim karticama. Smatra se da je danas sekuritizovano više od 200 milijardi dolara nehipotekarnih potraživanja.
Sekuritizacija je instrument koji se primenjuje, osim navedenog, u finansiranje prodaje stambenih objekata, kuća, stanova, automobila, potrošačkog kreditiranja, lizinga i slično. Osim proizvođača i trgovaca uključuje i širok krug investitora od kojih se “ex post” pribavljaju sredstva za takve namene. Za uspešnu primenu sekuritizacionih tehnika nužna je moderna računarska tehnologija koja omogućava uredne evidencije, snižava troškove i omogućava krojenje raznovrsnih skupova potraživanja, angažman države (prvenstveno kroz sistem garantovanja) i odgovarajuća poreska politika.
Na taj način se – uz široke mogućnosti investiranja – omogućava i dezinvestiranje, čime se svakom učesniku na finanijskom tržištu pruža mogućnost “rastresanja” imovine i stalnog prilagođavanja pasive ali i aktive uslovima i podsticajima s tržišta (hipotekarno tržište, hipotekarne obveznice).

Naravno, banke i stotine fintech firmi koje igraju kreditne igre trebalo bi da budu oprezne s obzirom na upozorenja regulatornih institucija. Trebalo bi, naravno – ali one to neće. Toliko je novca u igri, kojeg su im omogućile globalne štediše i to na vagone. A tu je i i tržište sekjuritizacije.
Kao što se to desilo početkom 2000-ih, krediti se sve više prodaju u paketima ili hartijama od vrednosti, kako bi ih investitori mogli kupiti. Tržište hartijama od vrednosti pod hipotekom bilo je u srcu poslednjeg finansijskog udesa. Da li će tržište vrednosnim hartijama, zasnovanog na potrošačkim kreditima, biti u srcu neke potencijalne buduće krize?
Jednom kada elitne banke i nova generacija bankarskih igrača targetuju mlade, stare, siromašne i samozaposlene kako bi im prodale kreditne pakete, neće imati razloga da brinu o tome da li će potrošači biti bačeni u dugove i onesposobljeni da izvršavaju novčane obaveze prema kreditnim paketima koje su im banke dale. Ukoliko projekat zahteva preveliki kredit za pojedinačnog zajmodavca, ili kada je projektu potreban specijalizovani zajmodavac sa ekspertizom u određenoj klasi imovine, može doći do sindikacije kredita. Sindikacija kredita na projektu omogućava zajmodavcima da prošire rizik i učestvuju u finansijskim prilikama i opcijama koje mogu biti prevelike za njihovu individualnu kapitalnu osnovu. Kamatne stope po ovoj vrsti kredita mogu biti fiksne ili plutajuće, na osnovu referentne stope kao što je londonska međubankarska stopa (LIBOR)
To znači da kada se reciklira naredni paket zajmova preko tržišta novca, zajmodavci mogu proširiti svoj domet izvan najsigurnijih rizika kreditiranja, znajući da će neko drugi u lancu zajmodavaca priteći u pomoć ukoliko nešto krene naopako.
Kristin Lagard, generalna direktorka Međunarodnog monetarnog fonda, prepoznala je taj trend u svom govoru od 29. septembra. Ona je rekla da su državni regulatori bili u stanju da uočavaju kreditne trendove kao i da nadgledaju zajmodavce. Nažalost, njihovi su napori u poslednjoj prilici bili nedovoljni ili ih nije bilo, pa se sumnja da će ponovo biti u stanju da preuzmu kontrolu nad zajmodavcima/bankama i njihovim potrošačkim kreditima.
A to znači da postoji mogućnost nekog novog finansijskog mehura.
Gardijan
Like this:
Like Loading...