Gugl i Fejs očekuju povratak u kancelarije u julu 2021… Mogu li to i ostali?

Planovi za nastavak uobičajenog poslovanja bi bili nerealni sve do sledećeg jula. Ipak, možda se nešto i može naučiti iz načina na koji to planiraju velike kompanije.

Ovog leta su mnoge poslovne zgrade ostale gotovo prazne, a izvršni direktori su se uhvatili u koštac sa pitanjem vraćanja izmeštenih zaposlenika u zajedničke radne prostorije; sada se, među kompanijama kao što su Google, Facebook i Uber pojavio nezvanični datum ponovnog otvaranja: jul 2021.

Organizatori velikih događaja uživo, poput filmskih premijera, koncerata pa čak i Olimpijskih igara 2020. su takođe najavili početak priprema za dobrodošlicu publici – sledećeg leta.

Iako stručnjaci upozoravaju vlasnike preduzeća da se ne oslanjaju previše na taj raspored, ovo je korisna vest; jer, više informacija o tome kako se ove kompanije pripremaju za naredno leto pruža i više alata za određivanje datuma povratka svih ostalih.

Zapamtite datum – ili, možda, nemojte

Na jednu stvar Gugl i Fejsbuk ne računaju: na široko rasprostranjenu vakcinu, pa čak ni na široko rasprostranjen povratak u „staru normalu“.

Tista Goš je epidemiološkinja američkog Centra za obaveštenja i prevenciju bolesti (CDC) i nekadašnja prva glava zdravstvene službe Kolorada, a sada viši medicinski direktor u kompaniji za digitalnu zdravstvenu zaštitu ‘Grand Rounds’. Ona misli da je planiranje povratka na uobičajeni način poslovanja do sledećeg jula „poželjan pravac razmišljanja“. I mada postoje velike šanse da će dotad biti odobrena prva vakcina protiv korone, ona misli da još uvek nije jasno kolika će biti efikasnost bilo koje od budućih vakcina, kao ni kojom će brzinom i lakoćom moći da se distribuira širom Sjedinjenih Država.

Ipak, korporacije poput Gugla angažuju konsultantske firme i epidemiologe kako bi im pomogle u prikupljanju i tumačenju velikih količina informacija o efektima Covid-19 na javno mnjenje. Fejsbuk je u javnim izjavama o ponovnom otvaranju sledećeg jula naveo „smernice zdravstvenih i vladinih stručnjaka“. Uz to, Međunarodni olimpijski komitet sarađuje sa Svetskom zdravstvenom organizacijom i japanskom vladom na praćenju ove pandemije.

Velike kompanije se pozivaju na ovaj datum i raspored budućeg poslovanja na osnovu niza faktora, uključujući zapažanja o konkurentima, ankete kupaca, analizu trendova ponašanja i aktivnosti na društvenim mrežama. Prema Darenu Mahoniju, koosnivaču i glavnom analitičaru u CompassRed-u, ove kompanije čak prate kretanje ljudi putem objedinjenih podataka sa mobilnih telefona. Njegova agencija za analitiku podataka u Vilmingtonu, Delaver, pomaže velikim organizacijama poput profesionalnih sportskih liga i prodajnih lanaca da prouče i prognoziraju tržišne trendove; njegovi su klijenti tokom pandemije postali sve zainteresovaniji za praćenje brojnih anketa o zaposlenima, kupcima i drugim zainteresovanim stranama.

Kompanije koje procenjuju da bi svoje zaposlene mogle bezbedno vratiti “pod krov firme” i pre jula 2021. takođe ne bi trebalo obeshrabriti, smatra Mahoni. „Velike firme mogu sebi priuštiti da svoj raspored rada planiraju na zaista duge staze“, kaže on.

Štaviše, ‘gotovo da sebi ne mogu priuštiti a da to ne učine. Za kompanije čija je radna snaga mnogobrojna – i koju je, samim tim, i teže vratiti u kancelarije u kratkom roku – produžavanje politike daljinskog rada za još čitavu jednu godinu omogućava zaposlenima da bolje planiraju životni i radni raspored, posebno školsku godinu svoje dece, a pre no što se vrate za kancelarijski sto. Volstrit žurnal je objavio da su to faktori koji su izvršnog direktora Alfabeta, Sundara Pičaja naveli na odluku da Guglove kancelarije i nadalje ostanu zatvorene. Slično viđenje situacije izrazila je i portparolka Ubera. Ona je za San Francisko kronikl izjavila da „Kao kompanija potekla na fleksibilnom radu, želimo da našem timu pružimo fleksibilnost, izbor i dugoročnu jasnoću kako bi mogli da planiraju unapred“.

Drugim rečima, kada najavljuju povratak u julu 2021. godine, mnoge kompanije uzimaju u obzir vreme koje će njihovim radnicima trebati da se ponovo prilagode poslovnom životu, onoliko koliko uzimaju u obzir i verovatnoću za očekivanom pojavom prve vakcine.

Postoje i druge poslovne procene na duži rok, one zbog kojih bi jul 2021. za ove organizacije mogao biti rok neophodan za njihovo ponovno otvaranje, čak i ako Covid-19 tek treba da bude neutralizovan. Olimpijske igre su, recimo, jedinstveno takmičenje sa bezbroj zainteresovanih strana širom sveta, a održavaju se tek svake četvrte godine (ovog leta su izostale). Predsednik MOK-a Tomas Bah je u martu istakao da „otkazivanje Igara nije opcija“. Umesto toga, u saopštenju MOK-a o novim datumima je navedeno da će njihovo održavanje – tačno godinu dana od planiranog – obezbediti organizatorima „maksimalno vreme“ za suočavanje s efektima virusa, uz minimalizovanje poremećaja u međunarodnom sportskom kalendaru, uključujući Zimske olimpijske igre 2022. godine.

Nema jednog, univerzalnog rešenja za sve firme

Ponovno otvaranje kancelarija malo uoči ili malo nakon  jula 2021. u velikoj meri zavisi od vaših poslovnih ciljeva, kaže Patrik Kalahan, koosnivač i izvršni direktor kompanije CompassRed. Ako ste zabrinuti zbog odgovornosti ili vas pre brine održavanje vašeg poslovanja nego njegov rast, onda bi rad na daljinu mogao biti logičnije rešenje, kaže on. Sa druge strane – kada je reč o firmama koje svoje klijente moraju da sretnu licem u lice, ili se oslanjaju na okupljanje ljudi da bi podstakli inovacije, a samim tim i konkurentnost na tržištu – one bi, možda, bile spremnije da ponovo otvore svoje kancelarije. Mnoge kompanije vraćaju svoje radnike postepeno, umesto da rizikuju štetu koja bi mogla nastati prevremenim otvaranjem i ponovnim zatvaranjem.

Imaće smisla da se neka mala preduzeća odreknu svog poslovnog prostora, ostajući da u dogledno vreme rade isključivo onlajn, kaže Radž Kumar, predsednik, osnivač i glavni i odgovorni urednik Deveksa. Ova medijska kompanija obezbeđuje međunarodnim razvojnim organizacijama i velikim korporacijama da dobiju terensku pokrivenost kriza i katastrofa (medijsko pokrivanje prirodnih katastrofa i kriznih žarišta). Kumar u tu kategoriju svrstava svoju kompaniju koja ima stotinjak zaposlenih širom sveta. „Imali smo zakup na isteku, a (po izbijanju pandemije i karantinskih mera) nismo ga ni obnavljali“, dodaje on. „A zašto biste to i činili, i to baš sada, ako zaista nemate jasnu predstavu kada će stvari krenuti na bolje?“

Po mišljenju epidemiološkinje Triše Goš, dok američke male i srednje kompanije odmeravaju šire trendove na nivou čitave zemlje, one ujedno treba i da pomno prate podatke o zdravstvenom stanju na veoma lokalnom nivou. Ona kaže da bi, u cilju utvrđivanja roka za ponovno vraćanje radnika u kancelarije i na teren, vlasnici preduzeća trebalo da prate stopu zaraženosti i broj testiranog stanovništva u sopstvenim zajednicama, na mikro-planu; putem veb-lokacija lokalnih zdravstvenih odeljenja ili neprofitnih resursa poput ’Covid Act Now’ (sa kojim je njena kompanija u partnerstvu). Da biste dobili najsvežije informacije, ona preporučuje da direktno kontaktirate Dom zdravlja ili zdravstvenu ambulantu na lokalu, i pokušate da sa medicinskim osobljem uspostavite komunikaciju. „A onda preduzmite preporučene mere bezbednosti kako biste zaštitili zaposlene na radnom mestu.“

“Dosta se toga uči u hodu” kaže Goš, misleći na mehanizme širenja virusa SARS-CoV-2 kao i načine njegovog obuzdavanja; a kako vremenom bude priticalo sve više informacija, moguće je da će neke kompanije pomerati svoje unapred navedene termine otvaranja. A drugi će još uvek živeti sa određenom neizvesnošću o tačnom datumu ponovnog ulaska u kancelarije, pa će nastaviti postepeni povratak na radna mesta. „Želim da naglasim da je moguće ponovo otvoriti firmu na bezbedan način. Samo treba da pristupimo polagano i bez žurbe, metodično i postepeno.“

 

Inc.com

 

Iz radijusa:

 

How the post-COVID workplace will change business for the better

A New Normal: Touchless Offices In The Post-Pandemic World

Reopening: The Tech-Enabled Office In A Post-Covid World

How we’ll get back to the lab during COVID-19

Three Effective Ways to Improve Building Ventilation

In A Remote World, We Are Still Designing For Social Creatures

Applying a Holistic, Health-Focused Design Approach to Built Environments

5 Ways To Achieve A Healthier Work Space Now And After COVID-19

How to navigate the transition to remote work during the COVID-19 pandemic

GitLab – nove prakse rada na daljinu

„Nesumnjivo da su to (poslovi za) mirne vode“, kaže informatička inženjerka Lien Van Den Steen za Fast Company; sunčani je četvrtak popodne, ovog leta, na njenom radnom mestu – u svojoj kući u Gentu.

Iz svog doma u Minesoti, Tim Ideker, regionalni direktor prodaje povezuje prisutne u ćaskanje na Mreži: potrebne su im ideje o najboljoj rasklopivosti kajaka, koji se, u delovima, može lakše transportovati. „Gajim izvesnu zabrinutost jer je ta „sklopivost-rasklopivost“ možda samo drukčija vrsta opisa: da će kajak procureti na jedno sedam mesta“, kaže Sajmon Mensfild, član prodajnog tima GitLaba iz Kardifa, Vels.

Za većinu zaposlenih, ovakva vrsta razgovora bila bi kratka uzgredna vest „negde ispod“ glavnog sadržaja na monitoru, ali rasprava o kajacima – kao i planovima za vikend i omiljenim društvenim igrama – predstavljaju suštinu ovog poziva. Zaposleni iz bilo kog GitLabovog tima (ili vremenske zone) prijavljuju se na ove periodične, polusatne kompanijske pozive kako bi replicirali i dali svoje mišljenje po raznim pitanjima, takoreći „inscenirali slučajne razgovore“ koji se, prirodno, dešavaju onda kada saradnici dele istu kancelariju.

Kompanija trenutno radi na aplikaciji koja programerima omogućava saradnju tokom pisanja i pokretanja softvera, i – nema svoje fizičko sedište. Umesto toga, sastoji se od preko 1.300 zaposlenih, razmeštenih u 67 zemalja i u gotovo svakoj vremenskoj zoni, a svi koji rade za GitLab su ili kod kuće ili u tzv. co-op prostorima. To su „neutralne lokacije“, jer ne pripadaju nijednoj specifinoj kompaniji; u njima se, uglavnom, nalaze radnici iz raznih kompanija da bi zajednički učestvovali u poslovima koji nisu povezani ni sa jednom od firmi kojima nominalno pripadaju.

Istraživanja pokazuju da razgovor sa kolegama o stvarima nevezanim za posao olakšava uspostavljanje međusobnog poverenja, pomaže u razbijanju barijera među odeljenjima i čini zaposlene produktivnijima. U GitLab-u, sve ovo treba da se dogodi „na daljinu“ – izvan (inače nepostojećih) kancelarija.

GitLab ove opuštene interakcije shvata toliko ozbiljno da u svom priručniku za zaposlene ima navedeni protokol koji je u celini javno dostupan na Mreži. Ako bi se odštampao, obuhvatio bi više od 7.100 stranica.

Odeljak o „Neformalnoj komunikaciji u potpuno izmeštenom radnom okruženju“ (onlajn, odnosno, rad na daljinu) detaljno opisuje više od 30 načina na koje se saradnici mogu virtuelno povezati kroz osnovni paket poziva sadržan u aplikaciji ‘Zoom’; od ćaskanja tipa ‘Donut Bot’ (gde se, recimo, na Slekovom kanalu #donut_be_strangers susreću prijavljeni na ovaj kanal), pa do ’Juice Box’ razgovora (gde se članovi porodica zaposlenih međusobno upoznaju). Tu su i međunarodne virtuelne zabave uz take-out uživo, virtuelni lov na smeće ili, recimo, zajedničko biranje i „miksovanje“ omiljenih pesama (kanal „Team DJ Zoom Room“).

Sid Sidžbrendidž, “fenomenalac” koji je pokrenuo Gitlab

Pre no što su pandemijske blokade pogodile SAD, u martu je samo 2% plaćene radne snage radilo puno radno vreme od kuće. Do maja ove godine, više od dve trećine američkih kancelarijskih radnika prijavilo se da radi sa mesta svog prebivališta. To je, po mnogima, predstavljao neočekivani uspeh. U julskoj studiji kompanije Lenovo, ispostavilo se da je gotovo dve trećine od preko 20 hiljada ispitanika iz celog sveta izjavilo da su više radili od kuće – uprkos ometanjima prouzrokovanim pandemijom. Imajući u vidu tekuću situaciju (i potencijal da uštede novac na kancelarijskom prostoru i platama), neke kompanije – među njima Facebook, Twitter i Square – sada zaposlenicima nude mogućnost stalnog rada od kuće.

Ali, dok je većina organizacija podržala ovu „postavku radne scene“, potpuno daljinski, asinhroni stil rada je izuzetno nameran i osmišljen poduhvat ove firme koja potpuno  virtuelno i tek pomalo „realno“ postoji u San Francisku (koliko je realan poštanski fah u UPS-u). Sid Sidžbrendidž (Sid Sijbrandij), koosnivač i izvršni direktor GitLaba promoviše svoj posao daleko izvan svojih virtuelnih „radnih hala“. Pandemija je pokrenula prvi talas rada na daljinu, kaže on, „gde zaposleni samo preslikavaju svoje postojeće procese, transplantujući ih na računarsku mrežu“. On je, međutim, fokusiran na model kojeg u firmi zovu „be(a)st mode“, u kojem se prethodni, pre-pandemijski radni procesi i rutine potekle u tradicionalnoj kancelariji ne premeštaju samo u digitalni okvir; u ovoj kompaniji, zapravo, u potpunosti preispitujete sam radni okvir. „Sledeći talas“, kaže on, „iskoristiće prednosti svega onoga što nudi jedan takav daljinski model rada, zastupljen (kod nas) u sadašnjem trenutku“.

GitLab ne samo da je stvorio živahnu i veoma dinamičnu kulturu komuniciranja kroz aplikaciju Zoom, već je, takođe, razvio način da u svoje virtuelne prostorije uvede nove zaposlene, koji nikada dotad nisu lično upoznali nijednog od već postojećih saradnika. Ustanovljena su i pravila za komunikaciju e-poštom a i za upotrebu Sleka, kako bi se osiguralo da zaposleni koji su aktivni po različitim vremenskim zonama budu „ukačeni“ u sve one ključne poruke, relevantne za dalje poslovanje i razvoj.

Da bi to omogućila, ova kompanija je osmislila radno mesto koje je učinilo da dosad transparentni pristup drugih kompanija sada deluje „pozitivno neprozirno“. U GitLab-u su sastanci, beleške, podsetnici i još mnogo toga dostupni svima u kompaniji – a uglavnom i svima izvan nje. Deo ovog „zagrljaja transparentnosti“ potiče iz etosa otvorenog koda na kome je zasnovan GitLab (GitLab nudi besplatnu verziju svog proizvoda „zajednice“, kao i vlasničku verziju kompanije). Ali, ono što je takođe ključno je da zaposleni budu u toku, u smislu razvoja proizvoda i korporativne kulture. Ova firma je jedinstvena „vitrina“ koja izlaže novi model rada, prikazujući ga čitavom svetu – sasvim besplatno… uglavnom (ukoliko se opredelite za dodatne uvide i alate, kao i bliskiju relaciju sa GitLabom, na raspolaganju su vam tri cenovna paketa koji vam to i obezbeđuju).

Procenjuje se da je GitLab prošlog septembra (2019) od inicijalnih 268 miliona dolara prikupio sredstva u vrednosti od 2,75 milijardi dolara, a priča se i da je u toku priprema za direktnu javnu ponudu (Najveći konkurent mu je GitHub, kojeg je 2018. kupio Microsoft  za 7,5 milijardi dolara). Kako se profil kompanije podiže, tako i posebnost njene poslovne kulture privlači sve veću pažnju.

Prema rečima Darena Marfa, šefa odseka za daljinski rad koji pomaže u upravljanju i usavršavanju daljinskih postavki GitLaba (procedurama za rad van kancelarije), GitLab od ovog marta savetuje zainteresovane kroz Tviter, T-Mobile i Sanofi, promovišući „na spolja“ svoje popularne metode daljinskog rada. On i saradnici su na početku krize objavili e-knjigu od 38 stranica, namenjenu kompanijskim liderima koji su se poduhvatili izazova nadgledanja udaljenih timova. Ovaj „priručnik“ je dosad preuzet u preko 30 hiljada navrata.

Kompanija za finansijske usluge DTCC jedna je od onih koja s Marfom neformalno komunicira na temu izmeštenog rada, kao i o budućnosti svog poslovanja. „Najzanimljivije nam je bilo koliko su na Mreži međusobno ćaskali dok su ’kuvali’ svoju poslovnu kulturu“, kaže Robert Palatnik, izvršni direktor i šef odseka za globalna tehnološka istraživanja i inovacija u DTCC. „Jednom kada počnete da čitate o njihovoj kulturi komunikacije uspostavljenoj unutar „virtuelnih radionica“, i njihovim vrednostima, a posebno o njihovom fokusu na sveobuhvatnu „megazonsku“ saradnju, onda sasvim lako uočavate kako su sve to uspeli.“

Marf prihvata priliku da razgovara o tome kako se rad na daljinu može uklopiti u različite poslovne modele i grane. „Kovid-19 je ubrzao hvatanje virtuelne poslovne ‘kopče’, čije razumevanje daljinskog upravljanja unapređujemo najmanje deceniju“, kaže on. „Katapultirali smo se izvan granica rasprave o tome ‘Da li je rad na daljinu dobar, ili loš, ili uopšte izvodljiv’. Sada se postavlja pitanje: ’Da li će vaša kompanija takvo šta prihvatiti ili će naprosto ignorisati?’ “

Sa radnicima „zaglavljenim“ kod kuće usred krize COVID-19, GitLab objavljuje vodič za upravljanje radom na daljinu koji dosad ima više od 30 hiljada preuzimanja.

Kratka istorija daljinskog rada, nešto kao “slučajna studija slučaja”: mart 2020, prvi dan Džesike Rider u GitLab-u: raspakovala je svoj novi „Mek“, koji instalira na sto svoje kancelarije, kliknuvši potom na link koji je odvodi do njenog prvog mesta na GitLabu: “pitanje-problem”.

U GitLabovom odeljku „Issues“ su prisutni osnovni gradivni elementi potrebni za obavljanje izmeštenog posla, kako pomoću GitLaba (link „Product“), tako i u GitLabu (link „Company“), koji se oslanja na svoju razvojnu platformu. Prvo što je Riderova pročitala se ticalo obaveza za čiju je realizaciju potrebno preko 100 koraka, pokrivajući doslovce sve: od logistike (postavljanje dvofaktorske autentifikacije), pa do društvenih mreža (kontaktiranje slučajnog kolege i zakazivanje „ćaskanja uz kafu“).

Pre no što započnu svoj stvarni posao, očekuje se da će zaposlenici prve dve nedelje provesti u proveri svake stavke sa ove liste. Ovaj „obred“ prolaska je način na koji kompanija prilagođava novozaposlene na svoj jedinstveni način rada, upućujući ih u njene aktuelne proizvode.

Iako je Džesika Rider u proteklih 15 godina uglavnom radila od kuće, postajući sada i deo Marfovog tima, ona ​misli da se proces ulaska u GitLab veoma razlikuje od onoga što je iskusila u drugim kompanijama. „Stavlja se akcenat na pisanu komunikaciju; mnogo se radi na formiranju jake komunikacijske (pisane) kulture“, kaže ona. „A učenje kako da se uklopite u to je u početku delovalo pomalo zastrašujuće.“

Malo je kompanija koje su prihvatile asinhroni rad u onoj meri u kojoj je to učinio GitLab. A dobri su razlozi zbog čega je to tako: Rad u više vremenskih zona i rasporeda predstavlja logističku noćnu moru za celokupno osoblje. Uprkos tome, Sidžbrendidž je usredsređen na koristi od ovakvog „multizonskog“ rada. „Ne morate biti stalno prekidani, jer radno vreme možete da pomerate, i da radite praktično kad god želite“, kaže on. Ključ je, međutim, u tome što „umesto da sve držite u glavi, vi to zapisujete“.

Tu dolazi do krajnje transparentnosti GitLaba. Kao prvo, zaposleni se podstiču na dokumentovanje gotovo svega. Usled asinhronog stila rada GitLaba, sastanci nisu obavezni. Takođe se snimaju i često uživo prenose na Jutjub kanalu „GitLab Unfiltered“. Prisutni prave beleške u standardizovanom formatu, a onima koji propuste sastanke se preporučuje da ih pročitaju i kasnije dodaju odgovarajući kontekst.

Zabeleške i memorandumi za sve planove razvoja proizvoda, osim onih najstrože čuvanih, objavljuju se na mreži kako bi ih mogli videti svi zaposleni – a i svi ostali. Mnoge aktivnosti koje zaposleni obavljaju na GitLabovoj platformi vidljivi su javnosti, omogućavajući svima da istraže na čemu kompanija radi: od inicijativa za ljudske resurse do novih karakteristika proizvoda. Isto tako, možete da pretražujete po pojedinim zaposlenima da biste videli kako ljudi provode svoje radne dane, sedmice i mesece – sve do komentara i upita koje ostavljaju kolegama.

Ove norme i procedure zabeležene su u kompanijski priručnik koji pokriva gotovo sve aspekte tog poslovnog modela i „filozofije“; Odeljak o komunikaciji uključuje 38 kategorija unutar kojih su detaljno opisane najbolje prakse za korišćenje Google dokumenata, Zuma, Sleka i određenih e-modžija, kao i uputstva za maksimalan broj klikova „napred-nazad“ da biste otpočeli „ćaskanje,“ ili pregledali e-poštu pre zakazivanja poziva (Upozorenje o spojleru: Triput) U poređenju sa većinom priručnika za kompanijsko poslovanje i komunikaciju, koji se spuštaju na dno prašnjavih ormarića, GitLab se redovno proširuje, često i više puta dnevno. Ne samo da se često ažurira, već su i te izmene javno vidljive.

Osnivači GitLaba u početku nisu nameravali da grade kompaniju sa potpuno izmeštenom radnom snagom. Pre devet godina (2011), koosnivač Dmitrij Zaporožec je imao sedište u Ukrajini, Sidžbrendidž je bio u Holandiji, a Marin Jankovski, prvi angažovani inženjer kompanije GitLab je bio u Srbiji. Kako je Sidova kompanija rasla, tako je paralelno razrađivan plan da barem neki od zaposlenih u GitLabu krenu sa radom izvan kompanijskih kancelarija. Ali, iako su njihovi prvi zaposleni utrli osnovnu orijentaciju firme, tako su se ubrzo i razišli da bi radili sa ugodnijih lokacija… I to je bilo to. “Nikada nisu pitali u vezi izlaska (iz kancelarija), i smeštanja posla u privatne prostore; nikada nismo razgovarali o tome”, kaže Sidžbrendidž. „Ali, tek tako, jednog dana – njih jednostavno više nije bilo u zgradi.

Nakon što je GitLab učestvovao u startap inkubatoru „Y Combinator“ u Mauntin Vjuu u Kaliforniji, tako je u zimu 2015. Sid dobio i 1,5 miliona dolara od runde dofinansiranja početnim (seed) kapitalom, potpisavši dvogodišnji zakup jednog potkrovlja u San Francisku. Ali, i tamo su zaposleni prestali da se pojavljuju. “Sve njihove kolege, sve njihove informacije, sve je bilo na Zoom-u i Slack-u, tako da jednostavno nije bilo potrebe za viđanjima u zgradi. Od boravka u kancelariji nisu imali mnogo koristi; nisu u kancelariji dobijali ni neke dodatne informacije o karijernim mogućnostima”, kaže Sid. On i njegova supruga su se na kraju uselili u to potkrovlje, koristeći ga do isteka trajanja zakupa. „Sada je naša korporativna adresa poštansko sanduče američke pošte: UPS Store, San Francisko.“

Ovih dana, Sidžbrendidž, koji govori engleski jezik sa holandskim naglaskom, i koji svake sedmice ide na časove da bi eliminisao taj akcenat, toliko veruje u transparentni model svoje kompanije da priručnik za zaposlene sadrži odeljak od devet stranica posvećenih samo njemu. Zaposleni mogu dobiti detalje o njegovim omiljenim restoranima, savete o tome kako da komuniciraju s njim, pa čak i Sidžbrendidžovu listu „mojih osam najvećih mana kao menadžera“. („Stalno delujem preozbiljno, u u redu je reći ‘hm, možda bi mogao da se malko više smeješ’ “)

Daljinski rad je zaokupljao njegovu pažnju i u godinama pre pandemije, dok su se startapi takmičili za talente ponikle u Zalivskoj oblasti. „Teško je zapošljavati i zadržavati ljude“, kaže Sidžbrendidž; ovo je dovelo do visoko konkurentnih plata. Sid to suprotstavlja modelu koji upražnjava njegov GitLab: zarade se isplaćuju na osnovu lokalnih prihodovnih stopa, što znači da inženjer koji živi u Londonu prima više od slično ili podjednako iskusnog inženjera koji radi u, recimo, Omahi, Nebraska (GitLab koristi javno dostupan kalkulator nadoknade za odmeravanje faktora, uključujući naziv radnog mesta, region i staž). „Nije svima trebala plata koja se za naša mesta dobija u San Francisku“, kaže on, „a nikome nije ni bila potrebna kancelarija u San Francisku“.

Sid jasno stavlja do znanja da radno mesto na izmeštenoj lokaciji (kod kuće ili u kancelariji napravljenoj u privatnom prostoru) nije funkcionalno rešenje za svaku organizaciju. Kompanije koje imaju isključivo digitalni proizvod, kao što ga ima GitLab, predstavlja idealnog kandidata za izmešten rad; proizvodnja, gde ima smisla biti blizu fizičkog proizvoda, verovatno nije tako funkcionalna u uslovima daljinskog poslovanja. „Ako ste u izuzetno kreativnom okruženju, tim pre je teže“, priznaje on. Čak i GitLab ceni lične veze među osobljem: on sam je domaćin godišnje konferencije koja podstiče okupljanje zaposlenih, a saradnicima subvencioniše putne troškove kako bi se uzajamno posećivali, ili prisustvovali značajnim životnim događajima, poput venčanja.

Pritviradž Čouduri, vanredni profesor na Harvardskoj poslovnoj školi (Harvard Business School), koji planira da narednog proleća koristi GitLab kao studiju slučaja u svom izbornom predmetu na drugoj godini MBA je zaljubljen u sekundarne, manje vidljive prednosti tima koji radi na daljinu. „Finansijski direktor gleda ovako: ’Ne trebaju nam ove skupe nekretnine’. Ili, glavni službenik za ljudske resurse proceni: ’Sada mogu da zapošljavam ljude na lokacijama na kojima ranije nisam mogao’ “, kaže on. „Gledajući efekte drugog i trećeg reda, toliko je dobrih stvari u vezi ovih ‘fenomena’ (rada na daljinu): rasterećenje urbanih sredina, pozitivni klimatski ishodi, ali i povratak talenata u američku unutrašnjost“.

Njegova najveća briga je što će kompanije požuriti s povratkom u centralu, čak i delimično. „Rešenje nije u ponovnom otvaranju kancelarija jer je hibridnim kompanijama veoma, veoma teško upravljati, a izmešteni radnici će se onda osećati izostavljenima“, kaže on. „Produktivnost će pasti i oni će zaključiti: ’Ah, pa moraće da nas ponovo smeste negde, u neku pravu kancelariju…’ što je pogrešno zaključivanje.“

Za njega je to strategija tipa „sve ili ništa“.

Svoju bebu zovemo od milošte „Ružnica“, kaže Sid, aludirajući na Gitlabovu javnu kritiku njegovih karakteristika (GitLabov vodič za korišćenje Slack aplikacije tokom obavljanja poslova u izmeštenim kancelarijama).

Slack je asinhron i zato nemojte očekivati hitan odgovor, niti se pak osećajte obaveznim da odgovarate na poruke onda kada ne radite. Nikada @here ili @channel u grupnom kanalu – ili @ osobi na javnom kanalu – osim ako poruka od vas ne zahteva trenutnu reakciju i fokus. Izbegavajte direktne poruke koje izdvajaju grupnu komunikaciju i obeshrabruju timsku saradnju. Trebalo bi da frekventnost DM-ova (direktnih poruka među zaposlenima) bude manja od 50% ukupnih kompanijskih poruka. Direktno slanje poruka u nekoj zatvorenoj grupi kolega takođe je „no-no“: Ove vrste grupnih DM-ova je teško održavati, a i ograničavaju transparentnost jer se drugi zaposleni ne mogu priključiti vašem internom „ćaskanju“. Umesto toga, napravite kanal. Ako vam je teško da pratite Slack poruke kada niste za svojim stolom, podesite postavke za primanje obaveštenja e-poštom. Koristite Slackbots da biste održali komunikacijske vrednosti kompanije. GitLab ima jedan takav kanal (tu se, recimo, osoblje podseća da pozdravljanje „Hej, drugari“ zameni sveobuhvatnijim, „ćao za tim“ ili „ćao svima“). Dejv Munikjelo, glavni partner kompanije GV koja upravlja rizičnim kapitalom je još u januaru 2017. razmišljao o ulaganju u GitLab, kada ga je prijatelj iznenada zaustavio, upozorivši ga da se događa nešto neobično.

Jedan od proizvoda kompanije, ‘GitLab.com’ je propao je zbog greške zaposlenih, što je primoralo kompanijski tim da rukama i nogama kopaju kako bi došli do rezervne kopije projekta. Još je gore – barem iz perspektive prijatelja – što su zaposleni javno rešavali probleme, u prekidu koristeći Google dokumente, tvitujući o čestim ažuriranjima, pa su na Jutjubu čak i strimovali ovaj svoj pokušaj (Video je na nekoliko sati postao drugo najpopularnije emitovanje na Jutjubu, nadmašivši brifing Bele kuće koji se dešavao u isto vreme).

Njegov prijatelj je bio zabrinut zbog rizika koji predstavlja bilo koji zaposleni, ukazujući pažnju na napredak kompanije u rešavanju problema. Munikjelo se priseća da je o tome razgovarao sa svojim partnerima u GV, koji su bili “pomalo skeptični”. Ali, nakon što je razgovarao sa Sidžbrendidžom, izvršni direktor je objasnio da ovo nije primer prevare počinjene od strane nekog zaposlenog. „Sidov odgovor je bio:„ Da, tako vodimo kompaniju. Mi smo radikalno transparentni “, kaže Munikjelo. Javno deljenje informacija o svom radnom procesu i donošenju odluka je, po ličnom viđenju, učinilo kompaniju još jačom. Devet meseci kasnije, GV je predvodio GitLab-ovu seriju „C“ od 20 miliona dolara dofinansiranja.

Munikjelo kaže da je posvećenost GitLaba svom radnom modelu ono što njegovu firmu jasno ističe od ostalih. „Toliko se GitLabovih radnih rutina i pravila ne podudara sa tipičnim kapitalističkim obrascem rizičnog kapitala, percepcije onoga što će biti veliko preduzeće“, kaže on. “Postoji radikalna transparentnost. Postoji ova komponenta isključivog rada na daljinu. To je, jednostavno, sasvim drukčiji pristup (poslovanju).”

U ovo je uvršteno i javno objavljivanje stranice „zrelosti“ na GitLabovoj veb-lokaciji, gde kompanija detaljno opisuje dokle se proteže bilo koja nova funkcija – ili koliko joj, pak, nedostaje. To je mesto „gde svoju bebu nazivamo ružnom“, kaže Sidžbrandidž. On, međutim, nije zabrinut za konkurenciju. “Ne pomažete toliko dramatično konkurenciji ako im je ‘jasno’ šta radite. Oni su pametni ljudi – već će i sami to shvatiti”, kaže on. Umesto toga, njegov glavni prioritet je osigurati da svi u njegovom timu budu usklađeni sa trenutnim prioritetima.

Transparentnost kompanije takođe omogućava da se uoči jedan od najvećih izazova. Iako GitLab naglašava važnost fleksibilnog rada na daljinu u stvaranju raznolike radne snage, kompanija se – kao i mnogi drugi tehnološki startapi – bori sa zapošljavanjem žena i BIPOC-a, posebno na rukovodeće pozicije. Prema brojkama koje je kompanija objavila krajem juna, žene čine nešto više od 30% ukupnog broja zaposlenih i 26% rukovodstva. Od 740 članova američkog tima, njih 2,8% se izjasnilo da su crnci, 5,5% kao hispano / latinoamerikanci i 3,9% kao dvorasni ili multirasni. Trenutno, na direktorskim i višim rukovodećim pozicijama u GitLabu nema “Latinx” ili osoba podvedenih pod „Black individuals“ (U postu na blogu, Sidžbrendidž se obavezao da će to „popraviti“ do 2021. godine, iako je – u retkom trenutku netransparentnosti – odbio da pruži specifična postignuća koja bi se dobila forsiranjem ovakve metrike).

GitLab prilagođava svoj proces regrutovanja da bi poboljšao raznolikost među osobljem. Fokusira se na zapošljavanje „sa strane“, a ne na otvorene oglase za posao. Kompanija, takođe, nudi dodatne bonuse za preporuke koje se tiču osoba iz nedovoljno zastupljenih grupa.  Zapošljavanje je samo deo izazova. Takođe se radi o tome da se ljudi osećaju dobrodošlo kada se pridruže GitLabu.

U vreme dok je radila kao vodeća produkt-menadžerka, od maja do septembra 2019, Korina Stasik je u GitLabu bila jedna od retkih žena u timu koja se bavila razvojem proizvoda. Tokom 17 godina provedenih u tehnolokim firmama, nije to bio prvi put da je, kao žena, bila usamljen slučaj. „Način na koji se radi, način na koji timovi funkcionišu, iako je način donošenja odluka predstavljao poteškoću“, kaže ona. Ipak, boravak u jednom izmeštenom timu sa startaperskim mentalitetom visoke stope poslovnog rasta je pogoršao tu tendenciju; naime, da kada je reč o donošenju odluka, „belci se podrazumevaju“. Ona dodaje i da, „Kako su stariji lideri ulazili, želeli su da zaposle ljude sa kojima su ranije sarađivali, i taj se njihov pristup pokazao uspešnim. To je bila njihova ‘sigurnosna mreža’, kada su mogli predvideti šta (ta osoba) misli ili oseća u situaciji kada je izmeštena.”

Da bi izgradili istinski inkluzivno radno mesto, Evelin Karter, direktorka obuke i razvoja kadrova pri ‘Savetovališnoj grupi za paradigmu o raznolikosti i inkluziji’ kaže da je za RW kompanije važno osigurati da menadžeri veruju svim članovima svog tima – a ne samo onima koji smatraju da su „srasli sa ovakvom kulturom poslovanja“. Stasik kaže da se i novi zaposleni moraju osećati osnaženo za deljenje svoje perspektive. „Došlo je do pomaka dok sam odlazila, tamo gde je (GitLab) brzo rastao… nismo imali puno ljudi naviklih da rade na daljinu“, kaže ona. „Samopouzdanje se, baš kao i veština planiranja buduće kompanijske putanje, treba naučiti“.

Pitanje kako daljinski prilagoditi poslovnu i komunikacijsku kulturu je nešto što stručnjaci poput HBS-ovog Čoudurija takođe razmatraju, posebno za velike kompanije koje su mnogo uložile u kulture zasnovane na kampusu. „Napravili ste sve ove otmene, prelepe kampuse (poput Fejsbukovog), u Menlo Parku“, rekao je Čouduri, koji se savetuje sa TCS-om, indijskom kompanijom za IT usluge. “Šta to znači, da ljudi ne dolaze u kampus svaki dan? Kako menjate kulturu komunikacije? Kako ovaj zajednički kod stvarate i utvrđujete na vrhu poslovne strukture?”

I mada oduševljen kompanijama koje usvajaju strukturu nalik GitLabovoj, Čouduri primećuje da taj način rada funkcioniše jedino ako su izvršni direktor i rukovodstvo duboko posvećeni transparentnosti komunikacije. Uzmimo, na primer, priručnik od 7100 stranica koji je kamen temeljac GitLabove kulture poslovanja i komunikacije. „Sid to ne govori paušalno i reda radi, ili ‘zato što lepo zvuči’ – jer je, zapravo, on taj koji sve to pregleda i pravi nove unose u već postojeće priručnike“, kaže on. “I tu je ta suštinska odlika, po kojoj se GitLab izdvaja od drugih).”

Čak i tada, „malo plaši i pomisao na čitanje tako sjajnog priručnika“, kaže Čouduri. „(GitLab zapošljava) 1.300 ljudi, ali kada imate njih 50 hiljada, kolikog bi obima trebalo da je ovaj priručnik?“

Tokom protekle decenije, GitLab je pružio model za male i srednje kompanije koje žele da se bace na isljučivo daljinsko obavljanje posla. I, dok se GitLab priprema za izlazak na berzu, Sidžbrendidž želi da nastavi sa iznalaženjem načina za javno deljenje informacija bez uletanja u konflikte ili teškoće SEC-a. „Brojne kompanije cenzurišu mnoštvo informacija pri objavljivanju, pa ćemo i mi morati da uklonimo neke od njih“, kaže on. On je, međutim, svestan da će biti toliko toga što će i dalje želeti da podeli. Šta god to na kraju postalo, možete biti prokleto sigurni da će razgovori biti javni – i verovatno uživo prenošeni.

 

Fast Company

∗  ∗  ∗

Iz radijusa:

Competition is for Losers with Peter Thiel (How to Start a Startup)

Rad na daljinu, inovacije i pojava nove vrste preduzetnika

Kako će rad na daljinu transformisati područje inovacija i uspostaviti novu vrstu preduzetnika? Da li će preduzetnici „pobeći“ iz Silicijumske doline i Njujorka tokom ove „nove normale“, novouspostavljene privatne i poslovne svakodnevice? I, kako će izmeštenost iz kompanija i rad od kuće uticati na kvalitet, brzinu i količinu inovacija i svežih ideja? Da li će njihov broj i kvalitet opasti usled novonastale situacije prouzrokovane koronom? Budućnost rada je česta tema poslovnog magazina ‘The Entrepreneur’, iz kojeg slede dva teksta.

San Francisko, Njujork, Berlin, Singapur: zajedničko svakoj od tih velikih svetskih prestonica je što, ujedno, spadaju među glavna žarišta inovacija. U ovim gradovima uvek vladaju poslovni metež i gužva, i to s razlogom: u njima se održavaju kritično važni susreti na kojima se razgovara o budućnosti. Preduzetnici i kreatori ideja se u njima pronalaze, potom zajednički izmišljajući neke nove tehnologije. Vunderkindi se u njima sastaju kako bi uz omiljene šoljice kafa porazgovarali o svojim startaperskim idejama.

Unutar takvih urbanih ekosistema je prisutno nešto u vezi sa fizičkim okruženjem i interakcijom licem-u-lice; to „nešto“, što čovečanstvu omogućava da osmisli a potom i realizuje inovacije koje menjaju pravila igre. Ipak, koračajući ka tome da rad na daljinu postane svačija trajna budućnost, Facebook, Google i Siemens su svojim zaposlenima rekli da od jula 2020. mogu da rade od kuće. Priroda mnogih poslova se promenila, a rad na daljinu postao je „nova normala“ – novouspostavljena svakodnevica. Ovaj pomak ka „digitalno podrazumevanom“ i strukturama koje daju prvenstvo izmeštenom odnosno onlajn obavljanju zadataka od kuće je širom SAD dostigao svoj maksimalni kapacitet; to je, s druge strane, dovelo do toga da inovacije poprime jedno novo lice.

Tvrdi se, međutim, da bi fizička izolacija zaposlenih mogla potencijalno ometati osmišljavanje i dalji razvoj inovacija i  proizvoda. Tajler Kauen je u Blumbergovoj rubrici ‘Lični stav’ napisao da „Iako tehnološke kompanije postaju sve bitnije, geografska distribucija njihovih aktivnosti će ih, takođe, učiniti i manje jedinstvenima. Počeće da liče na jedan sveprisutni, tipični, zapravo tipizirani profil radne snage, sa svim rutinama i birokratijom s kojom se suočava većina drugih kompanija. Imaće, isto tako, i manje ’vatre u stomaku’; manje unutrašnje inspiracije za odmak od već postojećih pravila i institucija, ili njihovim radikalnim izmenama.“ Jasno je da aktuelni nedostatak povezanosti – trenutni izostanak reda i nekoherentnost čitave situacije – može imati negativne posledice po kompanije i kreiranje novih ideja koje menjaju anticipaciju, prethodno stanje stvari. Bez obzira na ovu činjenicu, izgleda da gro zaposlenih nije uzdrmano novonastalom situacijom. U stvari, članak takođe iznosi podatak da bi 60% Amerikanaca želelo da nastavi sa radom od kuće – čak i pošto pandemija umine.

I druga studija Gugla o izmeštenoj radnoj snazi „nije otkrila bilo kakvu razliku u efikasnosti, učinku ili unapređenjima za pojedince i timove čiji rad zahteva saradnju sa kolegama širom sveta u odnosu na Guglove, koji veći deo svog dana provode radeći sa kolegama u istoj kancelariji. ”

IBM, inače pionir rada na daljinu je još pre nekoliko godina eliminisao gotovo sav svoj kancelarijski rad, a zatim objavio izveštaj pod naslovom „Preispitivanje savremenih mitova o radu na daljinu, dokazi o napretku izmeštenog rada“ (Challenging the modern myths of remote working, the evidence for the upside of teleworking) . Zapravo, ova kompanija je već 2014. ponosno isticala taj svoj inovativni i u to vreme još uvek savremeni poslovni model, po kojem preko 40% njihovih zaposlenih radi na daljinu, od svojih kuća. Daljinski rad ima potencijal da prebriše tradicionalna čvorišta inovacija poput Silicijumske doline, jer je podstakao preduzetnike da se „rasprše“ po svojim matičnim zemljama, i to po dosad nezabeleženoj stopi odlazaka-izmeštanja iz kompanijskih u privatne prostore.

Kancelarije su ukinute za’ Discord’ servere, Zoom, Slack i slične onlajn aplikacije koje sada rutinski obezbeđuju sastanke zaposlenih na daljinu. Tokom poslednjih nekoliko meseci, što je potvrđeno iz više izvora, zaposleni se udaljavaju iz gradova, odlazeći u negradske i ruralne oblasti. Može li ova pandemija da istinski decentralizuje sve prethodne tehnološke mogućnosti, ne bi li se tako ostalo podalje od samo nekoliko doskora bitnih žarišnih tačaka poput San Franciska i Njujorka?

Po viđenju analitičara iz Blumbergove rubrike „Laboratorija Grada“ (CitiLab), gradovi koji dosad nisu bili prepoznavani kao čvorišta inovacija su počeli sa programima finansijskih i drugih podsticaja „kako bi privukli zaposlene iz hajtek grana biznisa da rade od kuće – na novim lokacijama“. U članku se dalje kaže da “Zaposleni dokazuju šefovima da je rad na daljinu ne samo moguć već i poželjan poslovni model – barem za sada – pa izgleda da ovakva budućnost rada sa bilo kog mesta danas izgleda daleko manje hipotetična. Dakle, umesto što pokušavaju da svojim podsticajima za ekonomski razvoj namame čitave kompanije, sve više gradova počinje da cilja na pojedince, koji odjednom imaju posrednika čiji je zadatak da odaberu za njih najpogodniji grad, i to shodno svojim zaslugama a ne zvučnosti imena svoje kompanije“.

Ova dešavanja imaju velike implikacije po globalni inovacioni pejzaž. Baš kao i u Firenci u 16. veku, kreativnost nikada nije prestajala. Ovi novi izazovi mogu promeniti mesta poput Njujorka i Silicijumske doline – ili ih čak učiniti irelevantnima – mada će se, verovatno, pojaviti negde drugde, i u drugačijem obliku.

Takođe je važno napomenuti da, kada je reč o zajednički postignutom izumu, najvažniju tačku predstavlja poverenje među partnerima. Dejvid Šrajer, programski direktor u ’Oxford Cyber Futures’ je za ‘Raconteur’ rekao da je „Istraživanje MIT-a pokazalo da uspešni inovatori grade temelj poverenja oko mikro-interakcija koje se javljaju na radnom mestu. A Alen Karv pokazuje da, ako nekoga ne susretnete uživo, licem u lice, onda sa njim i ne sarađujete.” Stoga je rad na daljinu odsekao vitalni deo načina na koji ljudi izmišljaju i stvaraju ideje – a to je poverenje u fizičko okruženje; „oslanjanje na nešto konkretno“.

Bilo bi, međutim, preterano reći da će rad na daljinu značiti i “kraj” inovacija. Prema Raconteur-u i profesoru Berndu Irlenbuschu, koji je vodio studiju pod nazivom ‘Inovacija i komunikacijski mediji u virtuelnim timovima: eksperimentalna studija Univerziteta u Kelnu i Univerziteta Lajbnic u Hanoveru’, u kojem se kaže da je „Prethodno istraživanje pokazalo da su kreativne performanse znatno umanjene onda kada izostane komunikacija licem u lice. Međutim, trenutna blokada je podstakla usvajanje novih tehnologija za obavljanje zajedničkih zadataka, onda kada članovi tima rade od kuće. Video-konferencije mogu umanjiti jaz koji se trenutno isprečio između čoveka i njegovih kreativnih performansi.“

Ljudima će i dalje biti potrebno poverenje u konkretne (a ne virtuelne) međuljudske relacije da bi razvijali ideje, posebno zato što kreativnost dolazi naglo i često neočekivano. Radićemo na daljinu, ali je konkretni, međusobni ljudski kontakt uvek bio sastavni deo naše DNK; stoga ćemo morati da uspostavimo nove rutine sa ‘proširenom’, virtuelnom stvarnošću (augmented reality), kao što su to sada onlajn sastanci koji se mogu uspostaviti radi podsticanja saradnje ali i unošenja veće crte ljudskosti, umesto što se isključivo oslanjamo na hladne, neemotivne internet-sastanke.

Najvažnije što proizlazi iz svih ovih informacija je da, kao rezultat naših trenutnih izazova, oblast inovacija više nikada neće biti ista. Daljinski rad znači da se pojavila jedna nova vrsta preduzetnika, a oni koji se takvoj rutini najbrže prilagode biće najbolje pripremljeni za dalji napredak.

Unapređenje produktivnosti i života u eri daljinskog rada: 10 neizostavnih alata

Ili, najkraće rečeno: Kalendar je vaš šef. Tako barem tvrdi Brajan Edmondson, čiji se osvrti i rutine zasnivaju na dugogodišnjem iskustvu u “radu na daljinu”.

Na izmaku svakog radnog dana, pločicu s natpisom „otvoreno“ na vratima svoje kućne kancelarije preokrećem u „zatvoreno“, da bih potom prošao hodnikom na putu ka kuhinji – treba pripremiti večeru.

Ima već gotovo petnaest godina kako radim od kuće. Danas sam u tom iskustvu, usled globalne zdravstvene krize, manje usamljen nego ikada pre. Iako rad od kuće može zvučati idilično – utiranje staze ličnim vizijama uz celodnevni rad u pidžami – ta izmeštenost ima svoje jedinstvene izazove koje je ponekad teško predvideti.

Dva su velika izazova za većinu ljudi koji rade od kuće.

Jedan od njih je – kako ostati produktivan.

Drugi je: ne dopustiti da vam posao preuzme čitav život.

Za 15 godina koliko radim od kuće, razvio sam arsenal od 10 rutina koje mi pomažu da pobedim oba ova izazova… ili da, barem, većinu vremena uspem da nadvladam izazove rada od kuće. Te sam „forice“ pokazao mnogima u svojoj konsultantskoj praksi… lični uvidi i finese koje, naprosto, funkcionišu.

Nijedan sistem nije savršen, ali smatram da ove strategije doprinose dostizanju izuzetno produktivnog rada od kuće, istovremeno održavajući zdravu ravnotežu između poslovnog i privatnog života.

Čuvajte svoje vreme

Čudna se stvar dogodi onda kada ljudi saznaju da ne ulazite u kancelariju svaki dan. Počinju da vas pozivaju na „konsolidaciju“ i „popunjavanje brojnog stanja“ tokom radnih sati – baš u trenucima kada treba da radite.

Upoznao sam nekoliko ljudi koji zaista mogu da vode takav fleksibilan način života, a da uz to nisu sebi postavili striktno radno vreme, mada većina onih koji rade od kuće moraju da decidno kažu „ne“ svemu onome što im tokom radnog dana uništava aktivnu poslovnu satnicu.

Organizovanje po kalendaru

Ovo se nadovezuje na poslednji savet, premda je malo drukčije. Sve predstojeće obaveze ubeležite u svoj kalendar. Koristim Google kalendar, ali vi možete i onaj koji ima Apple, Outlook kalendar itd. Dođavola, znam barem njih nekoliko koji i dalje zadovoljno i funkcionalno koriste svoje kalendare-rokovnike od hartije, svojeručno upisujući predstojeće obaveze.

Ključno je da u vaš “radni skican-blok” upisujete termine za sve što imate na rasporedu. Ako radite od osam ujutro do pet popodne, uz jedan ​​sat za ručak, stavite i njega u kalendar obaveza. Ako vežbate, recimo tri termina sedmično, i njih stavite u raspored obaveza.

Omogućavanje opcije kalendara određuje vam šta konkretno treba da radite u bilo kom zadatom trenutku; to će vas rasteretiti od nebitnosti, što je mnogima pomoglo da postanu daleko produktivniji.

Iako sam samozaposlen i imam svoj privatni posao, još uvek imam šefa: svoj kalendar.

Izađite iz kuće

Kada radite od kuće, izlazak iz privatnog prostora vam često može izgledati kao „prenaporan“. Poslovi koje biste obično pozavršavali na putu od kancelarije ka kući se, po pravilu, često odlažu.

Međutim, izlazak iz kuće je važan za većinu ljudi kako bi održali nivo svoje produktivnosti na višem nivou.

Prošetajte. Sedite sa laptopom na trem (ko ga ima), ili na terasu i sunčajte se. Učinite nešto u čemu ćete uživati – izvan svoja četiri zida.

U uvodu ovog članka sam pomenuo natpis – pločicu koju imam na vratima svoje kućne kancelarije. Na jednoj strani stoji „otvoreno“, a na drugoj „zatvoreno“. Kada radim, okrećem je na „otvorenu“ stranu, a kada nisam aktivan, obrnem na „zatvorenu“. Ovu pločicu možete nabaviti u vašoj lokalnoj knjižari ili papirnici, ili je izraditi kod gravera ili čak u fotokopirnici. Koliko god ovo glupo zvučalo… stvarno funkcioniše, ako se obavežete da nećete raditi kad vam znak ukaže da je vaša kućna kancelarija zatvorena.

Kada radite od kuće, lako je poželeti da izgledate produktivno i pustite da se vaše radno vreme „pretoči“ i iscuri u privatni deo. Ali, sledeća stvar koju treba da znate je da ćete u tom slučaju raditi do kasno u noć, ili do ranih jutarnjih sati, pitajući se na šta vam je i kuda otišao protekli dan.

Radeći od kuće, otkrio sam da sam mnogo produktivniji i srećniji kada imam jasne granice između poslovnog i privatnog života.

Usredsredite se na tekuće zadatke

Mnogo mi je vremena trebalo da ovo i konkretno savladam. Kada radite od kuće, okruženje vas može ometati u mnogo većoj meri nego kada radite u kancelariji. Ako želite da uživate u svom poslu a ne budete sve vreme pod stresom, važno je da se usredsredite na zadatak koji trenutno obavljate, a zatim da pređete na nešto drugo.

Jer, fokus je veština koja se može naučiti, a i vredna je učenja.

Nabavite softver za blokiranje veb-lokacija

Većina onih koji rade od kuće radi sa svojih računara. Veoma je primamljivo želeti da brzo proverite Fejsbuk, pogledati neki preporučeni Jutjub video ili pročitati neku kratku vest. Pre nego što se setite gde ste i koja je svrha vašeg boravka u kancelariji, taj se „brzi prelet“ pretvara u 20 ili 30 minuta, a lako i više. Naravno, ovo vam ne pomaže da završite posao, impresionirate šefove ili zaradite ekstra-novac.

Ako vas redovno privlači pretraživanje interneta umesto da radite, onda bi trebalo da ozbiljno porazmislite o nabavci nekog od mnogobrojnih programa za blokiranje veb-stranica. Postoji mnogo dodataka za Guglov pretraživač Chrome, koji u tom smislu dobro funkcionišu. Lično volim ‘StayFocused’, zbog njegove fleksibilnosti.

Obucite se kao da ste “zaista na poslu”

Iako je celodnevni rad u vašim pidžamama fantazija o kojoj mnogi ljudi sanjaju, u stvarnosti je malo drukčije: većini ljudi koje znam je odevanje „kao da idu na posao“ rutina koja im u velikoj meri može pomoći da funkcionišu u ispravnom, primerenom mentalnom okviru.

Smatram da, ukoliko izgledam reprezentativno, radim više i pametnije nego ako sedim u pidžami.

Uzgred, VEOMA je lako protraćiti vreme kad radite od kuće. Jedna stvar koja zaista pomaže je korišćenje aplikacije za praćenje vremena. Otkrio sam da jednostavan način evidentiranja vremena koje utrošite na svaki zadatak može uneti element odgovornosti i pomoći vam da budete daleko produktivniji.

Sviđa mi se dodatak Toggle (štikliranje) ugrađen u Guglov pretraživač Chrome. Jednostavan je za upotrebu i odlično radi posao.

Ustanite i mrdnite

Nadvijati se nad monitor po čitav dan je užasno za leđa i torzo. Većini ljudi ide bolje ako na svakih par sati ustanu od posla i izdvoje nekoliko minuta za kratku šetnju, vežbe, ili možda urade neki mali poslić oko kuće.

Ukoliko koristite sistem za poboljšanje i optimizaciju produktivnosti poput ’Pomodoro Technique’, ovo je automatski ugrađeno u vaš raspored. Takođe, Apple Watch me podseća da ustanem i dam sebi pauzu od deset minuta uoči svakog punog  sata.

Obavezno odvojite trenutak za svoja zadovoljstva

Prilikom unošenja obaveza u vaš radni kalendar, neizostavnono u njega uvrstite stvari koje vam pričinjavaju zadovoljstvo. To bi moglo biti kuvanje neke fine večere, bavljenje nekim majstorlukom ili poseta onima koje volite.

Samo raditi „bez i trunke zabave“ je rutina koja nikome ne donosi dobra. Zakazivanje vaših „štihova“ i ličnih zadovoljstava pružiće vam nešto u čemu ćete uživati, a usput ćete napuniti svoje baterije kako biste po povratku na posao bili produktivni.

Kao što sam ranije spomenuo, kalendar je moj šef; srećom, ovaj šef zahteva da radim stvari koje mi donose zadovoljstva.

Bez obzira da li godinama radite od kuće ili se, kao i mnogi drugi, i dalje prilagođavate radu od kuće, bilo koji od ovih saveta može vam pomoći da budete produktivniji, razdvojite poslovno od privatnog vremena, ali, svakako, obavezno odvojite i vremena za uživanje u životu. Pokušajte sa jednim, dva ili svih deset „štosova“ i odmerite koji vam od njih koriste.

 

Iz radijusa:

10 Tips From CEOs on Working From Home Effectively and Happily

How to Effectively Work from Home During a Pandemic

3 Ways Strong Leaders Can Support Work-From-Home Employees

7 ways business can be agents for peace

The new ‘Business For Peace’

Popularna nauka: zabavni vizuali, mašinski elementi i polubeskonačni brojevi

Koje prizore naučnih fenomena nije lako uočiti, shvatiti i prihvatiti, iako su autentični?

Pitanje i odgovor je na portalu Quora postavio Žaved Rezai (Javed Rezayee), bivši direktor regionalne kancelarije UN-a u DDR-u (2003-2005).

Pogledajte ovu jednostavnu mašinu. Čine je samo zupčanici. Njih je 101, a povezani su tako da prvi zupčanik treba okrenuti deset puta da bi naredni napravio jedan pun obrtaj.

I tako dalje…

Međutim, znate li koliko puta je potrebno zavrteti prvi zupčanik da bi poslednji u nizu napravio samo jedan obrtaj? Pa, gugol puta (Googol). To je cifra koja počinje jedinicom, iza koje stoji stotinu nula. Naravno, “polubeskonačni” brojevi iz naslova ne postoje, ali je gugol toliko veliki da se čini bezmernim (iako u suštini označava tačnu, merljivu količinu).

Kada ga napišete, gugol izgleda ovako:

10,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000, 000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000

(Googol je kreatorima najvećeg internet-pretraživača, Gugla, poslužio kao inspiracija za ime ).

To je najsvedeniji mogući prikaz ovog broja. Drugi naziv mašine je „gugol vizuelizator“.

Da biste shvatili koliko je gugol velika cifra, razmislite o broju atoma u celom univerzumu. Gugol je veći od ukupnog broja atoma za koje se procenjuje da postoje u svemiru (što je veličina koja se piše kao desetka podignuta na 87. stepen). Gugol je još veći od ukupnog broja atoma u Univerzumu: desetka podignuta na stoti stepen. Drugim rečima, potrebno je da prvi zupčanik ove po konstrukciji jednostavne ali nadasve neobične naprave obrnete više puta nego što ima atoma u svemiru, da bi konačni, stoti (odnosno 101.) zupčanik napravio tek  jedan puni obrtaj.

Genije koji stoji iza konstrukcije ove neverovatne mašine je jedan jutjuber, mašinski ekspert, hibridni dizajner i tvorac kinetičkih skulptura, Daniel De Bruin. On je izgradio ovu čudnu mašinu nakon što je 1. marta 2020. godine, tačno u 14:52, napunio „jubilarnu“ milijarditu sekundu svog života (31 godina, 251 dan, 13 sati, 34 minuta, 54.7843 sekunde, ili, zapisano u drukčijoj formi, 31.69 godina).

Ova “stvar”, na izvrstan način demonstrira odnosno vizuelizuje samu brojku googol, iako je isprva možda teško poverovati, odnosno uočiti;  svakom slučaju, De Bruinov “zupčanički prikaz” te brojke je jasan, autentičan i veoma jednostavan.

O svom Googol zupčastom prenosniku, najvećem u svetu i, kako sam voli da se našali doduše istinitim podatkom, “najvećim zupčaničkim prenosom u Kosmosu”, Daniel De Bruin kaže:

“Napravio sam najveći zupčasti prenos u Svemiru. Sada ga na jutjubu možete videti od trenutka starta, u realnom vremenu, u trajanju od jednog sata. Šaljite vaše komentare, ukoliko želite da ga posmatrate puna 24 sata (ili, možda, čak i Live stream?). Verzija iz ovog videa je tek prikaz prototipa i ne može se obrtati neki duži vremenski period, mada se sastavlja verzija koja bi mogla da radi godinama/decenijama (ukoliko ima zainteresovanih – ne oklevajte da kontaktirate e-mailom).”

De Bruin ima svoj nalog i na Instagramu.

Na ovom snimku videćete da je tokom sat vremena prvi zupčanik napravio 1000 a drugi 100 obrtaja, treći se okrenuo 10 puta a četvrti je napravio jedan puni obrtaj. Peti zupčanik rotirao je 0,1, a šesti 0,01 delova jednog punog obrtaja itd.

O radu:

Prvog marta 2020. u 14:52 otkucala je tačno milijardita sekunda otkako gazim Zemljom. Da bih obeležio taj događaj, napravio sam ovu mašinu koja vizuelizuje broj zvani gugol. Radi se o broju na čijem je početku jedinica, sa stotinu nula iza njega. Gugol je broj veći od broja svih atoma u nama poznatom Svemiru. Ova mašina je dosad uspela da 100 puta “izvrti” od prvog do desetog zupčanika (koji je, shodno logici ove naprave, sto puta načinio jedan pun obrtaj oko svoje ose). Da bi i poslednji, stoti zupčanik napravio samo jedan puni obrtaj, prvo treba da „odvrtite“ priličan broj obrtaja onih prethodnih 99 zupčanika – to je brojka koja se u matematici naziva gugol.

Ili, bolje i preciznije rečeno: da bi poslednji zupčanik napravio jedan pun okretaj, potrebno je utrošiti više energije no što je sada ima u čitavom univerzumu.

I to je ono što je upravo fascinantno.

Ovaj rad je u potpunosti inspirisan radom kinetičkog skulptora, Artura Gensona (Arthur Ganson). Konkretna inspiracija je Gensonova  kinetička instalacija ‘Machine with concrete’.

 

(Muzika Brendon Moeller, vizuali iz Quore: Tipsmake, Gizmodo)

 

Daniel De Bruin official website

Daniel De Bruin via DesignBoom

One Billion Seconds

A Gear System Helps Visualize the Magnitude of One Googol, or 1 Followed by 100 Zeros

Compute expert-level answers using Wolfram’s breakthrough algorithms, knowledgebase and AI technology

The me-sized universe: Some parts of the cosmos are right within our grasp

Viking ‘treasure’ of rare artifacts revealed on a long-lost mountain trail

Material testing with AI

This Lab ‘Cooks’ With AI to Make New Materials: A Toronto lab recycles carbon dioxide into more useful chemicals, using materials it discovered with artificial intelligence and supercomputers.

Let’s Rebuild the Broken Meat Industry—Without Animals: Covid-19 has laid bare many flaws of industrialized animal agriculture. Plant- and cell-based alternatives offer a more resilient solution.

 

10 top startapova u EU (u II polovini) 2019.

Evo liste 10 evropskih startap firmi koje treba imati “na radaru” u (ostatku) 2019.

Ilustracija: studiofmp.com

Evropska startup scena doživela je ogromne promene u poslednjih nekoliko godina.

Proteklih godina je na region EU posebnog efekta imao jedan od novijih evropskih zakona, tzv. GDPR, novi set EU pravila za zaštitu privatnosti (General Data Protection Regulation) uz brojne dodatne propise, a na njih još možemo nadovezati proteste protiv velikih tehnoloških giganata koji operišu na tlu Evrope (Google, Facebook), ali i protiv Ubera i njemu sličnih servisa (mediji su imali prilike da pre tri godine isprate protest francuskih taksista protiv “app-taksista”), uz već višegodišnji oblak Bregzita koji se nadvio nad Stari kontinent.

Bilo koji od ovih pojedinačnih događaja i situacija verovatno bi uplašio čak i najsrčanije preduzetnike iz Silicijumske doline, iako su svi skupa svojevrsno “minsko polje” za kompanije koje naprosto pokušavaju da njihov startaperski posao doživi uzlet. Pa, zašto se uopšte gnjaviti s tolikim komplikacijama umesto otići na mesto gde je, za razliku od EU, toliko lakše raditi posao?

Dva su razloga tome: tržišna prilika i talent.

Evropska unija je druga najveća ekonomija na svetu (posle Sjedinjenih Država), kao i prema paritetu kupovne moći ili PPP-a (purchasing power parity), odmah posle Kine.

Procenjuje se da je BDP Evropske unije u 2018. godini bio 18,8 biliona dolara (nominalno), što predstavlja oko ~22% globalne ekonomije.

Posle Severne Amerike, Evropa ima najveći broj upisanih u tercijarno (visoko) obrazovanje, i taj koeficijent upisa raste u poslednje dve decenije.

Izvor: Quartz  (Atlantic Mag)

Međutim, u Evropi ne cvetaju baš sve same ruže (ili lale).

Kada je reč o tehnološkim firmama osnovanim od 2000-te do danas, treba reći da evropske kompanije daleko zaostaju za drugim regionima u kumulativnom vrednovanju, odnosno ulaganjima kroz investicione runde (više nego četiri puta manje nego što je to slučaj u SAD, skoro triput manje nego što ulagači finansiraju u azijske startapove):

Pored svih dodatnih propisa koji važe u Evropskoj Uniji (ali ne i u ostatku sveta), zašto su evropske startup firme manje (nego u ostatku sveta)?

Razlog za to je – novac. Runde finansiranja su u prošlosti po tradiciji bile manje u Evropi nego u Americi ili Aziji, dok venčer kapitalisti i ulagači kroz akcije u EU ni izdaleka nisu toliko široke ruke i izdašni kao što je to slučaj s obimom njihovih investicija u startapove u Aziji ili Sjedinjenim Državama.

Međutim, plima i oseka počinju da se menjaju, a TransferVise i Klarna podižu više od 200 mil. USD tokom 2017. godine, dok je Spotify je izašao na berzu prošle godine i trenutno vredi 24 milijarde dolara.

Drugi razlog i inače umanjenih procena vrednosti evropskih MSP krije se u manjoj “gustini” tehnološke mreže u EU, odnosno oskudnijoj razgranatosti tehnoloških sistema.

I dok Sjedinjene Države imaju „PayPal mafiju“ i tehnološke “orijaše” poput Gugla, Amazona, Fejsbuka i Epla, Evropa tek počinje da stvara velike tehnološke kompanije koje su u stanju da finansiraju i podržavaju preduzetničke zajednice koje se šire u EU. (Izraz “PayPal Mafia” u slengu označava grupu nekadašnjih zaposlenih i osnivača “Pejpala” koji su od tada osnovali i razvili svoje tehnološke kompanije kao što su Tesla Motors, LinkedIn, Palantir Technologies, SpaceX, YouTube, Yelp i Yammer. Većina članova je u nekom trenutku studija pohađala Univerzitet Stenford ili Univerzitet Ilinois u Urbani-Čempejnu. Šest članova – Peter Thiel, Elon Musk, Reid Hoffman, Luke Nosek, Ken Howery i Keith Rabois – postali su milijarderi)

Kako su izabrani ovih top-ten? I uopšte, sa toliko sjajnih startapa koji se mogu lako uočiti u Evropi, kako uopšte napraviti listu od samo njih deset?

Na ovaj spisak su uvrštene mnoge startup kompanije koje uspešne ideje iz drugih delova sveta “uvezle” u evropski regulatorni „pakao“ (što nije lak preduzetnički korak, a još manje primamljiv ukoliko se želi konkretan ulazak u posao, kada treba zaigrati “na terenu”).

Ovi startapovi osnovali su timove sa iskustvom, koji preskaču ove (često vrlo visoke) regulatorne lestvice.

Uzgred, ove firme nalaze se u svim referentnim prikazima i analizama evropske startaperske scene.

∗  ∗  ∗ 

1. Softomotive: RPA (robotic process automation) za EU

U proteklih nekoliko godina, kompanije RPA (Robotic process automation, automatizacija robotskih procesa) rastu brže od gotovo bilo koje druge podindustrije.

Najznačajnije je što je u aprilskoj rundi finansiranja UIPath počeo sa 568 miliona dolara, a prikupio je sedam milijardi dolara (!), dok je novembra 2018. njihov bliski konkurent Automation Anywhere sa početnih 300 miliona dolara vrednosti prikupio tri milijarde dolara.

Softomotive je u to vreme (osnovani 2005. godine) napredovao u poslovanju na teritoriji EU, podižući seriju A u iznosu od 25 miliona dolara u septembru 2018. godine.

Kancelarije: Engleska, Grčka

Ukupno prikupljeno: $25M

∗  ∗  ∗ 

2. Meero: Fotografije u susretu sa tehnologijom i veštačkom inteligencijom

Podatak: za materijal nastao fotografisanjem u trajanju od jednog sata, fotografu/snimatelju je obično potrebno četiri sata editovanja. Meero je izgradio algoritme koji automatizuju veći deo ovog uređivanja i na taj način skraćuje vreme video-obrade na samo nekoliko sekundi.

U samo 24 meseca, startup Meero je narastao na 400+ zaposlenih a nedavno su zatvorili investitorsku seriju B od 45 miliona dolara kako bi nastavili da se ubrzano šire. Oni već računaju i na to da pridobiju međusobno velike rivale u poslu s ekskluzivnim nekretninama, kao to su  Sotheby’s, BNP Paribas Real Estate i Barnes International Realty.

Kancelarije: Francuska, Engleska, Njujork, Šangaj, Bangalor i Tokio

Ukupno prikupljeno: 63 miliona dolara

∗  ∗  ∗ 

3. Mintos: Prosper / Credit Club (EU)

Mintos je model kreditiranja po sistemu Prosper/ Credit Club prvo doveo u Letoniju, a potom u ostatak EU. Od 2015. godine finansirali su 2,3 milijardi evra zajma sa prosečnim neto godišnjim prinosom blizu 12%.

Korisnici kredita još uvek se prijavljuju za kredite kod tipičnih davalaca kredita (banaka), takođe prisutnih i na Mintos-ovom investitorskom tržištu.

S obzirom da su Prosper i Kreditni klub vrednovani na 1-2 milijardi dolara, postoji velika mogućnost da na EU tržištu i Mintos poraste do slične veličine kao i Prosper odnosno Credit Club.

Kancelarija: Letonija

Ukupno prikupljeno: 7 miliona evra

∗  ∗  ∗ 

4. Qonto: mobilno bankarstvo za MSP frilensere

Qonto je bankarska alternativa za frilensere, startapove i MSP-ove. Dizajnirani su za pojedince ili kompanije do 250 ljudi. Pored osnovnih bankarskih usluga, oni pružaju finansijsko-računovodstvena rešenja i mogućnost upravljanja troškovima.

Možda ne zvuči previše primamljivo, ali u poređenju sa alternativom tokom poslednjih 20 netransparentnih godina (zastarelih računa-plaćanja-primanja koje smo kao komintenti vršili u tradicionalnim poslovnim bankama), Qonto je božji dar.

Kancelarija: Francuska

Ukupno prikupljeno: Nije objavljeno

∗  ∗  ∗ 

5. Playerhunter: LinkedIn za profesionalne sportiste

Playerhunter je mreža za zapošljavanje koja povezuje sportske profesionalce. Za sportiste u usponu, Plejerhanter je mesto za prikazivanje njihovih veština, trofeja i nagrada i onoga što su dosad postigli u karijeri.

Za fanove, ovo je mesto idealno za povezivanje s prijateljima, klubovima i igračima. Klubovi mogu da koriste Playerhunter kao još jedan izvor informacija kada ocenjuju talent nekog sportiste.

Izgradnja nove društvene mreže svakako je teška borba, ali fokusirajući se na malu nišu (profesionalci) i servis koji će dobro služiti njihovim potrebama, Plejerhanter ima dobre šanse za uspeh.

Preporuka, da se pored utakmica sa klupskim igračima, fokus stavi i na brendove / sponzorske mogućnosti.

Kancelarija: Austrija

Ukupno prikupljeno: 503 hiljade evra

∗  ∗  ∗ 

6. FoxIntelligence: Ultimativni izvor podataka za e-trgovce

FoxIntelligence pruža nepristrasan pristup podacima u oblasti e-trgovine preko većine glavnih evropskih trgovaca, uključujući Amazon, Uber, PayPal, Booking.com i još mnogo toga.

Njihovi podaci su od neprocenjive vrednosti za praćenje tržišnog udela, razumevanje demografije kupaca i razvoj strategija cena/ promocije. Sa potrošačkim panelom u realnom vremenu od blizu tri miliona ljudi u Evropi, FoxIntelligence je izgradio biznis sa izuzetno solidnom osnovom, i snažno je uklopljen u ovu nišu.

Kancelarija: Francuska

Ukupno prikupljeno: 16,2 miliona evra

∗  ∗  ∗ 

7. Sherpa: Aplikacija za evropska osiguranja

S obzirom na uspeh i rast platforme „Tech Meets Insurance“ poput Lemonade (koja je u aprilu 2019. u investitorskoj rundi podigla vrednost sa 300 miliona dolara na dve milijarde) u SAD-u, nije iznenađenje da mnoge ovakve firme počinju da se pojavljuju i u na teritoriji Evropske Unije.

Sherpa se prevashodno fokusira na populaciju frilensera i „ugovoraca“ iz EU koji su u potrazi za osiguranjem koje će lako shvatiti, ai lako kupiti jer je njegova cena pristupačna. U nekoliko klikova možete osigurati hipoteku, osigurati se od teške bolesti ili kupiti osnovno životno osiguranje.

Kancelarija: Engleska

Ukupno prikupljeno: 2,3 miliona dolara

∗  ∗  ∗ 

8. Crisp: net-supermarket za svežu hranu

Crisp, holandski „app-supermarket“ namenjen isključivo onima koji bi želeli da kupuju svežu hranu putem Crisp-ove aplikacije, sadrži retke predmete koji se obično mogu naći samo na probranim pijacama i u specijalnim prodavnicama. Njihova misija je: omogućiti bolji kvalitet hrane širem broju ljudi (klijenata).

Crisp kupuje super svežu, visokokvalitetnu hranu direktno od proizvođača i uzgajivača, bez uključivanja posrednika. Usmerenost na kvalitet ograničava njihov izbor, ali upravo ovako visoko podignuta lestvica zadržava i sve širi krug “Krispovih” klijenata će ovom startapu biti od od velike koristi, kako se obim posla u narednom periodu bude uvećavao.

Kancelarija: Holandija

Ukupno prikupljeno: tri miliona evra

∗  ∗  ∗ 

9. Datacamp: onlajn obuka za data-analitičare

Datacamp je nešto kao Codeschool ili Product School samo namenjen za ambiciozne u učenju veštinama prikupljanja i analize podataka. U slučaju da dosad niste obraćali pažnju, potražnja za data-analitičarima je apsolutno eksplodirala tokom poslednjih pet godina, povećavajući se za 344% od 2013. godine.

Datacamp se fokusira na popularne DS jezike kao što su Python, R, SQL i Spark i koristi SaaS pristup koji je dostupan samo na mreži, i koji ovom startapu omogućava da svoju vrednost povećava neverovatnom brzinom.

Iako su sigurni da će se suočiti sa žestokom konkurencijom – dok i druge škole brzo hvataju kopču u biznisu obuke veštinama baratanja sa strukturama podadaka (Data Structues) – DataCamp je dobro pozicioniran da odgovori na ogromne mogućnosti potražnje „na terenu“ .

Kancelarije: Engleska, Belgija

Ukupno prikupjeno: $31MM

∗  ∗  ∗ 

10. Impraise: Osnaživanje osoblja u rastućim kompanijama

Impraise je fidbek  tj povratna informacija i upravljanje performansama za poslovni svet u savremenom trenutku. Njihova platforma omogućava i češće i prirodnije tj logičnije sesije povratnih informacija, pružajući alate za praćenje njihovog uspeha u postizanju pozitivnih rezultata za zaposlenog i kompaniju.

Impraise takođe nudi alate koji će omogućiti vašim menadžerima da postanu bolji treneri i pomaže im da se fokusiraju na proverena područja koja će jačati njihove timove.

Impraise već koriste renomirane tehnološke kompanije kao DoorDash, Atlassian i Skyscanner kako bi pomogle svojim zaposlenima da i dalje napreduju, a njihovi timovi nastave da i dalje jačaju.

Kancelarija: Holandija

Ukupno prikupljeno: 12,3 miliona dolara

∗  ∗  ∗ 

Alex Mitchell, Medium.com

View at Medium.com

Kako Kina postaje hajtek sila broj jedan

Kina već danas ulaže najviše novca u istraživanje. Planeri u Pekingu su zamislili da ta zemlja kroz nekoliko decenija preuzme svetski primat u nizu modernih industrija, od veštačke inteligencije do letova u svemir, donosi Dojče vele.

Rukovodstvo u Pekingu se, tokom aktuelne razmene carinskih udaraca sa Sjedinjenim Državama, često poziva na međunarodna pravila. Poruka glasi: hej, mi smo jedan običan fer učesnik globalne trgovine. To nije sasvim tačno – tehnokrate u Pekingu i dalje često posežu za instrumentima planske privrede. Među velikim planovima izdvaja se onaj pod imenom „Made in China 2025“.

U tom strateškom papiru je 2015. zapisano u kojim oblastima Kina želi da postane vodeća svetska sila. Lepeza je široka, od vazduhoplovstva i svemirskih letova preko industrijskih robota i softvera, sve do proizvodnje i izvoza brzih vozova. Tu su još i elektromobilnost, modernizacija električne mreže i proizvodnja čipova.

U mnogima od industrija na koje je Kina prionula trenutno prednjači Nemačka ili je do skoro prednjačila. U Pekingu su dobro prostudirali nemački koncept takozvane Industrije 4.0. No za razliku od Nemačke, kineske inicijative ne dolaze iz slobodne privrede već od rukovodstva partije odnosno države. Na svake dve godine se secira šta je sve urađeno i planovi se prilagođavaju.

Problem sa čipovima

Na polju telekomunikacija, brzih vozova i proizvodnje struje planeri u Pekingu su ubeđeni da će do 2025. zbilja biti bez premca na svetu. „Kine je nešto slabija, ali ipak veoma uspešna na polju robotske tehnike i vozila na alternativni pogon. Veliki problem su im i dalje industrija poluprovodnika i softvera“, kaže Žaklin Iv iz Merkatorovog instituta za kineske studije u Berlinu.

Najveći otpori dolaze iz Sjedinjenih Država. Sredinom aprila je Vašington uveo sedmogodišnju zabranu usmerenu protiv koncerna koji proizvodi mobilne telefone ZTE. Tako je američkim firmama zabranjeno da tom koncernu isporučuju čipove.

Neslavno su propali i pokušaji singapursko-kineskog koncerna Broadcom da za 146 milijardi dolara preuzme američkog proizvođača čipova Qualcomm. Ručnu kočnicu povukao je lično predsednik Donald Tramp, ubeđen da bi prelazak takvog tehnološkog znanja u ruke Azijaca narušio bezbednosne interese SAD. U međuvremenu je sedište Broadcoma prebačeno u SAD kako bi firma važila kao američka i mogla da kupuje druge kompanije.

Na polju poluprovodnika se pokazuje način na koji Kina planira. Kako piše agencija Bloomberg, državni Kineski integrisani fond za investicije u industriju bi za ovu godinu trebalo da dobije dodatnih 25 milijardi evra kako bi lakše gutao manje firme iz oblasti proizvodnje čipova. Žaklin Iv nam kaže da su Kinezi, suočeni sa zabranom nabavke američkih čipova za ZTE, snizili poreze za domaće proizvođače čipova kako bi podstakli proizvodnju.

Poluprovodnici su međutim osetljivo polje za zapadne vlade jer igraju bitnu ulogu i u industriji naoružanja. Bez njih razvoj novih oružanih sistema ne može ići očekivano, a isto važi za kineske snove o liderskoj ulozi u vazduhoplovstvu i svemirskim letovima. Kina teži razvoju moderne 5G mreže koja bi omogućila autonomnu vožnju i umrežavanje pametnih fabrika – i tu je i dalje upućena na poluprovodnike iz inostranstva. Propalo preuzimanje Qualcomma bilo je težak udarac.

Međunarodno znanje

Peking je pomalo promenio kurs kada se radi o razvoju veštačke inteligencije. Centralna vlast je planirala da ova tehnologija dostigne tržišnu težinu od 20 milijardi evra godišnje, no prilježni planeri pojedinih kineskih provincija i metropola bili su još brži – kažu da će do 2022. dostići 40 milijardi.

To je ujedno slaba tačka državno rukovođene industrije: kako bi se dopali ključnim ljudima partije u Pekingu, lideri u provincijama često prebace cilj. Posledica su kapaciteti koji nikome ne trebaju pa novoformirane firme teraju u propast. Upravo to se desilo kineskoj industriji solarnih panela.

Koncern za telekomunikacije Huawei uspešno drži korak sa američkim i južnokorejskim proizvođačima. Deo razloga je u tome što ima desetinu istraživačkih centara po svetu, gde je moguć kontakt sa međunarodnim stručnjacima za razvoj softvera i hardvera. NIO, mlada firma koja proizvodi električne automobile, na 30 mesta u svetu istražuje na polju tehnologije baterija – to zajedno rade kineski i strani stručnjaci.

IT-koncerni kao što su Baidu, Tencent i Didi, u Silicijumskoj dolini imaju istraživačke centre za veštačku inteligenciju. A gigantski koncern Alibaba – jednom napravljen kao kineski hibridni klon Amazona i Ebaya – narednih godina će uložiti deset milijardi evra u istraživački rad zajedno sa najboljim ljudima sa elitnih američkih unvierziteta. Alibaba širom sveta upošljava 25.000 inženjera i naučnika.

Uz to se sa Zapada sve češće vraćaju naučnici kineskih korena koji donose pozamašno znanje. Većini, kaže Iv, nije samo do novca. „Mnogi veruju da u Kini mogu svojoj kreativnosti da daju više oduška jer tamo nema toliko restrikcija.“ To, dodaje naša sagovornica, važi i za brojne zapadne stručnjake koji novi život započinju u Kini.

Nije sve ružičasto

U proleće prošle godine je Erik Šmit, šef krovnog koncerna Alphabet u kojem je Google, upozorio da će Kinezi dominirati na polju veštačke inteligencije. Zemlja bi na tom polju mogla da preuzme primat do 2030. godine, rekao je on. „Verujete mi, ti Kinezi su odlični“, dodao je Šmit na jednoj konferenciji u Vašingtonu koju su pratili važni ljudi iz američke politike, privrede i vojske.

Nema zemlje na svetu koja više ulaže u istraživanje od Kine. Prema navodima Merkatorovog instituta za kineske studije, Kina je 2016. uložila 2,1 odsto svog BDP-a u istraživanje što je više od 230 milijardi dolara. Za 2020. je planirano povećanje tog udela na 2,5 odsto.

No Žaklin Iv kaže da čak ni Kina ne može da ostvari sve što je zacrtano u Pekingu. „Veoma, veoma je ambiciozna namera da se čitava kineska privreda automatizuje i digitalizuje. Ali kada se ode tamo i zađe u fabrike, mnoge su i dalje na nivou Industrije 2.0. Ništa tu ne pomaže ako u pogon stavite jednog industrijskog robota. Postoji raskorak između ambicioznih ciljeva Vlade i stanja na terenu.“

 

DW

Guglovi telefoni i računari kao „trojanci“ za AI

Fokus velike Guglove hardverske prisutnosti među android telefonima uopšte se ne tiče razvoja hardvera; u pitanju je razvoj veštački inteligentnog „digitalnog pomoćnika“ koji je zadužen za svaki vaš naum kao i nadgledanje svake vaše interakcije.

Asistent je nevidljiv, u smislu dizajnerskog žargona. Sveobuhvatni „savetodavac“ neprestano radi u pozadini, predviđa vaše potrebe, obrađuje vaše zahteve i nudi uredno raspoređene odgovore na vaša pitanja. Nikada ne uočavate da „pod haubom“ ima nekih „zupčanika“ koji u pozadini funkcionišu, samo unosite (ili izgovarate) komandu i čitate (ili slušate) prilagođavajuće reakcije koje vam asistent ispostavlja na ekranu ili preko zvučnika.

Ovo zahteva nešto više od pametnog telefona, što objašnjava gadžete koje je Gugl ubacio na tržište. Ali, kako u Guglu vole da kažu, ovo je tek početak bavljenjem sistemom sa više portala koji uključuje njihove mobilne uređaje tipa Pixel, ali i Amazonov uređaj kao što je Echo. “Da smo pre nekoliko godina, pričali o ovome, bili bismo ubeđeni da će telefon biti interfejs za sve”, kaže Alen Blek, naučni saradnik pri Institutu za jezičke tehnologije Univerziteta Karnegi Melon.

To, međutim, više nije slučaj. Gugl želi svoj nematerijalni interfejs gde god da ste, što zahteva da ga imate svuda – u vašem džepu, u vašem automobilu, u svojoj kuhinji i tako dalje – tako da sama oprema može „naučiti“ sve o vama i pružiti vam osećaj kako je prilagođena isključivo vama (tzv „personalno iskustvo“). Do sada je Google se dosad samo površno bavio uređajima, oslanjajući se uglavnom na kompanije poput Samsunga, HTC-a i Motorole kako bi obezbedio hardver koji pokreće njihov softver.

A veštačka inteligencija će početi da radi za vas tek ukoliko je „utelovite“ u hardver.

U tom smislu, ukoliko Gugl želi da napravi sopstveni nevidljivi AI mejnstrim, on za to mora da proizvede sopstvenu opremu. Dva uređaja su tu od posebne važnosti: Pixel (koji veoma podseća na Eplov iPhone), i Guglov kućni asisten „Home“ koji podseća na Amazonov „Echo“ (i čiji oblik pomalo podseća na Glejdov osveživač vazduha). Ovi portali (Epl, Amazon) su za Gugl Asistenta privlačni, ali se tu ne radi ni o čemu spektakularnom. “Nema ničeg što bi ‘zatreslo Zemlju’ u vezi njih, a telefon je samo parče aluminijuma”, kaže Mark Hang, analitičar u istraživačkoj kompaniji Gartner. “Ono što jeste važno je činjenica da ste u mogućnosti da ih jednostavno upotrebite i da pri tom fnkcioniše besprekorno kao konverzacijski interfejs.”

Uređaji, drugim rečima, postoje samo kao „posuda“ u koju stavljate „ono glavno“. Rik Osterloh, rukovodilac Google-ove grupe za razvoj novih uređaja nagovestio je ovo dok je govorio o Guglovoj odluci da pravi hardver na način da kompanija može “obaviti mnoštvo stvari bez brige o osnovnoj tehnologiji koja je ’pod haubom’ “. U ovom slučaju, “obaviti stvari” znači obezbediti korisniku bogato personalno AI iskustvo – oblast na koju je Google potrošio bolji deo svog postojanja, pripremajući se za ovaj trenutak.

Razmislite o Guglovoj banci podataka, pod nazivom Knowledge Graph, koja je poboljšala rezultate vaše pretrage od 2012. godine. Ovo skladište informacija danas sadrži više od 70 milijardi činjenica. Vaš AI mobilni asistent u Guglovom telefonu može na dodir da pristupi ovom spremištu, a njegov korisnički interfejs (UI) će se poboljšati samo ukoliko bude „gledao“ – i „saznavao“ – kada i kako mu pristupamo mi, ljudi – korisnici.

Ovo objašnjava zašto Google predlaže da njegov „Home“ smestite u svaku prostoriju vašeg doma. “AI ’ će biti maksimalno pripravan i koristan, to jest konstantno ‘ispred vas’ samo ukoliko ga ugradimo u našu opremu (koja je u vašem stanu)”, kaže Džon Men, dizajner sektora za razvoj interakcije korisničkih interfejsa u Artefact-u. “Potrebne su vam pristupne tačke tako da biste veštaćku opremu osećali sveprisutnom i korisnom na svakom vašem koraku.” Danas je vaša primarna pristupna tačka verovatno vaš telefon, a vaš dom je među onim retkim mestima u kojima AI možda nije na vašoj strani. Ako Google bude u stanju da vas ubedi da ‘posejete’ pristupne tačke (zapravo Guglove ’Home’ personalne asistente) svuda oko vas, i tek onda ćemo biti u mogućnosti da vas obučimo kako da pozivate „Home“ asistenta odakle god želite, za šta god želite i kad god želite.

Prestrojavanje korisnika ka interakcijama koje su proizvod vaših namera – koje će Guglov lični pomoćnik gotovo unapred predviđati i usmeravati ka tačno ciljanim korisnim informacijama – jeste ključno za rad veštačke inteligencije. Uzmite ovu tipičnu interakciju Spotify: Otvorite telefon, otvorite Spotify, kliknite na pretragu i otkucajte ono što želite čuti. Ako samo slušate na telefonu, završili ste. Za sve ostalo, trebaće malo više posla. “Ako ne želim da muziku slušam samo na telefonu već da je preusmerim na zvučnike u mojoj dnevnoj sobi, to podrazumeva da ću vam napraviti aplikaciju koja će računati na više koraka koje moram da preduzmem, naime, kako bi aplikacija uspešno otkrivala kontaktne tačke u prostorijama vašeg doma”, kaže Men. Naši dizajneri puno su mozgali kako da aplikacija uspešno mapira ove kontaktne tačke, obezbeđujući vam da dobijate kontrolisane količine informacija po logičnom redosledu. AI je u stanju da sve ovo obrađuje. Hoćete muziku? Jednostavno recite: “Pusti SubRosa.” Što je lakši pristup kućnim asistentima u vašem okruženju – odnosno, što je veći broj AI uređaja u prostorijama – tim više od njih možete zahtevati i zauzvrat dobiti.

Ovde je Guglov model Be Everywhere postao zanimljiv. Što se sa više portala okružite, više će saznanja dobiti i vaš kućni asistent, koji onda može saznati ne samo kako tražite da vam se pomogne, već i gde, i u kom kontekstu. “Ako će vaši budući AI asistenti biti u stanju da vam aktivno i efikasno pronalaze odgovore, onda će to biti prilično revolucionarno”, kaže Hang. Zapravo, Google već razmišlja o tome kako je najbolje interaktivno raditi sa vama u okruženju sa više portala; ako postavite pitanje naglas i više kućnih uređaja čuje vaš zahtev, najbliže „čvorište“ tj „portal“ odosno tačka interakcije će vam dati odgovor.

Lako je zamisliti kako će ova vrsta kontekstualne svesti uneti dodatnu dimenziju veštačkoj inteligenciji vašeg kućnog pomoćnika, čineći ga zaista korisnim. Ovo je od suštinskog značaja za ispunjavanje – ali i nadmašivanje – naših očekivanja kao korisnika. “Mislim da se sada krećemo ka fazi gde ćemo očekivati da u bilo kom trenutku dobijemo audio-odgovor od našeg govornog interfejsa”, kaže Blek. Odluka Google-a da svoj AI utka u mrežu (svojih) uređaja koji zajedno funkcionišu svakako ukazuje na to.

Brian Barrett, Andy Greenberg, Jordan Mcmahon, David Pierce, Margaret Rhodes, Robbie Gonzalez, Elizabeth Stinson, wired.com

Koliko IT giganti plaćaju AI talente?

Gotovo sve velike tehnološke kompanije imaju sopstvene projekte razvoja veštačke inteligencije i spremni su da stručnjacima iz ove oblasti daju višemilionska godišnja primanja ne bi li ih privoleli za sebe.

Start-up kompanije iz Silicijumske doline  oduvek su imale prednost regrutovanja u odnosu na industrijske gigante: iskoristite priliku i mi ćemo vam dati vlasnički udeo, koji bi vas mogao učiniti bogatim ako kompanija uspe.

Trenutna trka u tehnološkim industrijama koje obuhvataju veštačku inteligenciju mogla bi da ovo pitanje prednosti i najboljih olakša – ili će, ako ništa drugo, to olakšati za barem nekoliko potencijalnih zaposlenih koji puno toga znaju o veštačkoj inteligenciji.

Najveće tehnološke kompanije ulažu ogromne svote u razvoj veštačke inteligencije, unovčavajući svoje znanje na šarolike načine – od skeniranja lica na pametnim telefonima i „pričljivih“ gedžeta za kafu do kompjuterizovane zdravstvene zaštite i autonomnih vozila bez ljudske podrške. Budući da su u potrazi za budućnošću, AI ekspertima danas nude plate koje su zapanjujuće čak i u industriji koja se nikada, zapravo, i nije ustezala da zasipa bogatstvom vrhunske informatičke talente.

MIT Review je intervjuisao devet eksperata iz oblasti veštačke inteligencije kao i „dubokog učenja“, sada veoma aktuelne uže discipline unutar AI. Svi su oni, iz razumljivih razloga, tražili da ostanu anonimni. Tipični A.I. stručnjaci – uključujući one koji su sa upravo izašli iz škola sa informatičkim doktoratima pod miškom, ali i one sa nižim obrazovanjem i samo nekoliko godina iskustva, mogu biti plaćeni od $300.000  do pola miliona dolara godišnje ili više – u kešu ili u deonicama firme koja ih angažuje. Ovim stručnjacima, takođe, razne kompanije nude vrtoglave cifre samo kako bi prešli pod njihovo okrilje.

Poznata imena na polju veštačke inteligencije primaju nadoknadu kroz plate ili kompanijske akcije koje iznose jednocifrenu ili dvocifrenu brojku u milionima dolara u periodu od četiri ili pet godina. U određenom trenutku, ovi ugovori se obnavljaju ili se pregovara o novom ugovoru, što veoma podseća na način na koji profesionalni sportisti potpisuju svoje ugovore.

Na samom vrhu su rukovodioci sa iskustvom, koji i sami upravljaju A.I. projektima. Gugl je prošle godine podneo sudsku tužbu protiv svog dugogodišnjeg zaposlenika, Entonija Levandovskog (Anthony Levandowski), doskorašnjeg šefa Guglovog AI odeljenja za razvoj autonomne vožnje. Levandovski je 2007. započeo svoju karijeru u Guglu, i tokom deset godina (sve do 2017.) ukupno zaradio 120 miliona dolara, pre nego što se prošle godine pridružio Uber-u, tako što je ova firma preuzela veoma izgledni start-up čiji je on bio koosnivač. Ovaj slučaj privukao je obe kompanije u sudsku arenu na okršaj u kojem je ulog više nego dragocena intelektualna svojina Levandovskog, za koju obe firme smatraju da polažu prava.

Plate informatičara a pre svega talentovanih poznavalaca veštačke inteligencije toliko vrtoglavo rastu da postoji šala po kojoj je tehnološkoj industriji, da bi privukla vrhunske stručnjake, potreban budžet koji NFL i sponzori daju najvećim zvezdama američkog ragbija. “Ovo će olakšati stvari”, rekao je Kristofer Fernandez, jedan od Majkrosoftovih menadžera za zapošljavanje novih kadrova. “I to umnogome.”

Nekoliko je „katalizatora“ tj razloga koji su doprineli naglom ubrzavanju trenda udeljivanja astronomskih plata nadarenim informatičarima. Auto-industrija se sa Silicijumskom dolinom već neko vreme nadmeće za iste stručnjake, koji im mogu pomoći u izgradnji autonomno navodećih vozila. Velike tehnološke kompanije kao što su Facebook i Google takođe imaju puno novca za bacanje na probleme čije rešenje i ključ, kako misle, leži u razvoju veštačke inteligencije, poput izgradnje digitalnih asistenata za pametne telefone i kućne uređaje, kao i otkrivanje neprimerenih i uvredljivih sadržaja.

Od svega, ipak, najviše nedostaju novi talenti, a velike kompanije pokušavaju da ih uvrste u svoje redove onoliko koliko je to za sada moguće. Rešavanje teških A.I. problema nije isto što i pravljenje mobilne aplikacije koja je „hit sezone“. Po podacima jedne nezavisne montrealske AI laboratorije („Element AI“), danas u celom svetu nema ni 10.000 ljudi koji poseduju veštine potrebne za suočavanje s komplikovanim AI istraživanjima.

“Svedoci smo epohe u kojoj razvoj AI ne mora biti nužno dobar i po društvo, ali takvo je racionalno ponašanje ovih kompanija”, rekao je Endrju Mur, dekan računarstva na Univerzitetu Karnegi Melon (Carnegie Mellon), koji je nekada radio u Guglu. “Svako od njih grozničavo i sa strepnjom nastoji da za sebe obezbedi tu malu grupu ljudi koja je u stanju da radi na ovoj tehnologiji“.

Troškovi akvizicije A.I. laboratorije „DeepMind“, koju je Gugl 2014. kupio za 650 miliona dolara i pritom zaposlio oko 50 ljudi, dobro ilustruje o čemu je ovde reč. Prema raspoloživim podacima, “troškovi osoblja” ove britanske laboratorije, čiji je broj narastao na 400 zaposlenih, iznosio je u 2016. godini 138 miliona dolara. To znači da je svaki zaposleni u proseku dobio 345.000 dolara.

“Teško je nadmetati se sa gigantima, pogotovo ako spadate u manje kompanije”, rekla je Džesika Kataneo, izvršna regruterka firme CyberCoders, koja se bavi regrutacijom informatičkih talenata.

Najnaprednija istraživanja veštačke inteligencije bazirana su na skupu matematičkih tehnika koje se zovu duboke neuronske mreže. Ove mreže su matematički algoritmi koji su u stanju da, analizom podataka, sami odrede svoje zadatke. Tragajući za obrascima u milionima slika pasa, na primer, neuronska mreža može naučiti da prepozna određenog psa. Ova matematička ideja datira iz pedesetih godina prošlog veka, ali je sve do pre pet-šest godina tavorila na marginama kako industrije tako i akademskih rasprava.

Do 2013. godine Google, Facebook i još nekoliko kompanija zapošljavali su relativno mali broj istraživača specijalizovanih za ove tehnike. Neuronske mreže sada pomažu pri prepoznavanju lica na fotografijama postavljenim na Fejsbuku, identifikuju komande koje naložimo uređajima zvanim „digitalni asistenti“, i koji se već nalaze u našim dnevnim sobama (kao što je, recimo, Amazon Echo), a trenutno u riltajmu prevode strane jezike na Majkrosoftovom telefonskom servisu Skajp.

Koristeći se istim matematičkim tehnikama, istraživači unapređuju autonomna vozila i razvijaju bolničke usluge koje mogu identifikovati bolesti tokom procesa skeniranja, a tu su i malopre pomenuti digitalni pomoćnici koji ne samo što prepoznaju izgovorene reči već ih i shvataju; tu su i automatizovani sistemi za trgovanje akcijama, kao i roboti koji pokreću objekte koje nikada ranije nisu videli.

Sa tako malo dostupnih stručnjaka u oblasti veštačke inteligencije, velike tehnološke kompanije zapošljavaju najbolje i najsjajnije akademske građane. U tom procesu, oni na raspolaganju imaju ograničen broj profesora sposobnih da svoje studente podučavaju tajnama ovakvih tehnologija.

Kompanija Uber angažovala je 40 stručnjaka iz revolucionarnog A.I. programa univerziteta Carnegie Mellon iz 2015, kako bi ih zaposlila na projektu autonomno navodećih vozila. Tokom poslednjih nekoliko godina, četiri najpoznatija univerzitetska A.I. istraživača napustilo je amfiteatre, sale za predavanja i svoje profesure na Univerzitetu Stenford. Na Univerzitetu u Vašingtonu, šest od 20 profesora za veštačku inteligenciju sada je na odsustvu ili delimičnom odsustvu jer je angažovano za spoljne kompanije.

“Prisutno je ogromno usisavanje akademskih profesora, koje IT industrija prosto posrče”, kaže Oren Ecioni, koji odsustvuje s mesta profesora na Univerzitetu u Vašingtonu kako bi nadgledao „Allen“, neprofitni institut za veštačku inteligenciju.

Neki profesori pronalaze način za pravljenje kompromisa. Luk Zetlmojer (Luke Zettlemoyer) sa Univerziteta u Vašingtonu odbio je poziciju u laboratoriji u Sijetlu, za koju mu je Google nudio platu trostruko veću od dosadašnje (oko 180.000 dolara, prema izvorima dostupnim javnosti). Umesto toga, izabrao je mesto u Institutu Allen, položaj koji mu omogućava da nastavi s podučavanjem mladih informatičara.

“U Americi je brojno nastavno osoblje koje postupa na sličan način, razdvajajući vreme na ono koje provede u  komercijalnoj industriji i ono tokom kojeg predaje u okviru akademske zajednice”, rekao je Zetlmojer. “Nije za poređenje koliko su plate veće u industriji, pa profesori nemaju drugog razloga da ostanu na univerzitetu osim ukoliko zaista brinu o tome da budu deo akademske zajednice, unutar koje će moći da svoje znanje prenesu novim generacijama.”

U pokušaju da privuku nove A.I. inženjere, kompanije poput Gugla i Fejsbuka sačinile su nastavne programe sa ciljem da postojeće zaposlene podučavaju “dubokom učenju” i srodnim tehnikama. I neprofitne organizacije kao što su Fast.ai ili Deeplearning.ai, čiji je osnivač bivši profesor Stenforda koji je pomogao pri stvaranju laboratorije Google Brain, nude onlajn kurseve dubokog učenja.

Osnovni koncepti dubokog učenja nisu teški za razumevanje, i zahtevaju tek nešto malo više od srednjoškolske matematike. Pa ipak, zaista osvojiti ovu struku zahteva više značajnijih matematičkih i intuitivnih talenata koje neki zovu “mračnom umetnošću” (dark art). Potrebno je, uz to, i posebno znanje za polja kao što su autonomno navodeća vozila, robotika i zdravstvena zaštita.

Kako bi održale korak, manje kompanije traže talente na neobičnim mestima. Neki angažuju fizičare i astronome koji imaju neophodne matematičke veštine. Neke druge američke start-up kompanije tragaju za talentima u Aziji, Istočnoj Evropi i drugim mestima na kojima su plate daleko manje nego u Sjedinjenim Državama – pa je, samim tim, lakše da za svoju firmu pridobiju nekog briljantnog Kazahtanca nego „momka iz komšiluka“, koji je poreklom iz Kalifornije.

“Ne mogu se takmičiti sa Guglom, a i ne želim”, rekao je Kris Nikolson, izvršni direktor i koosnivač startup kompanije Skymind iz San Franciska koji je za sebe pridobio AI inženjere iz osam zemalja. “Tako da nudim vrlo primamljive plate stručnjacima doskora angažovanim u zemljama u kojima je inženjerski talenat finansijski potcenjen.”

Ali, i giganti u IT industriji rade to isto. Google, Facebook, Microsoft i drugi otvorili su A.I. laboratorije u Torontu i Montrealu, gde se se obavlja većina istraživanja koja nisu na teritoriji Sjedinjenih Država. Google, takođe, zapošljava i talente u Kini, gde je Microsoft već dugo prisutan.

Stoga i nije iznenađujuće što mnogi smatraju kako se nedostatak talenata iz ovih informatičkih oblasti neće ublažiti još dugi niz godina.

“Naravno, potražnja prevazilazi ponudu, i taj se sled stvari u dogledno vreme neće promeniti” kaže Jošua Bengio (Yoshua Bengio), profesor na Univerzitetu u Montrealu i istaknuti istraživač na polju veštačke inteligencije. “Potrebno je mnogo godina da biste diplomce pretvorili u doktore iz ovih naučnih oblasti.”

 

New York Times

 

Baroni razbojnici digitalnog doba

Način na koji je kompanija Cambridge Analytica iskoristila Facebook da prikupi podatke o desetinama miliona korisnika samo je jedan od problema vezanih za ovu društvenu mrežu i njen uticaj na društveni i politički život. Na izvestan način ovaj skandal je skrenuo pažnju sa važnijih pitanja koja proističu iz modela poslovanja giganata interneta: Google, Facebook, Amazon i druge velike tehnološke kompanije izgradile su najobuhvatniji i najbezobzirniji aparat nadzora i praćenja koji je svet ikada video. Svi smo pod njihovom prismotrom.

Poslovni model internet kompanija može se opisati kao kapitalizam nadziranja – što je prva učinila harvardska profesorka Shoshana Zuboff 2015. godine. Izgrađen na tehnologijama prikupljanja informacija i manipulisanja ponašanjem korisnika, kapitalizam nadziranja nastao je onog trenutka kada su inženjeri iz Googla shvatili da prateći šta korisnici unose u pretraživač mogu anticipirati njihove želje. Razvijanje tehnika za predviđanje želja korisnika omogućilo im je da plasiraju prilagođene oglase koji će uvećati prihode kompanije.

Danas praktično svaki aspekt svakodnevnog života ostavlja trag u korporativnim bazama podataka koji se koriste za predviđanje i oblikovanje svih oblika ponašanja. Ali korporacije koje se bave biznisom nadziranja ne zadovoljavaju se samo praćenjem želja korisnika; one aktivno oblikuju i usmeravaju te želje u skladu sa svojim ciljevima. To obično znači da se od nas očekuje da kliknemo na reklamu, posetimo veb-stranicu ili konačno nešto kupimo. Da bi to postigli, koriste se sve poznate prečice i predubeđenja koja utiču na ljude prilikom donošenja odluka, čime se bavi disciplina poznata kao „heuristika“. To često podrazumeva da se linkovi i drugi sadržaji moraju prikazati na način koji ih čini atraktivnijim, a u nekim slučajevima kao što su takozvani „mračni šabloni“ – trikovi za privlačenje pažnje i prodaju ili prikupljanje ličnih podataka koji uključuju element prevare – koriste se arhitekture izbora koje korisnike proračunato dovode u zabludu.

Opsežni eksperimenti omogućuju dalje usavršavanje oglasa i poziva na interakciju. Google je na primer do 2014. godišnje izvodio oko 10.000 eksperimenata u oblasti pretrage i plasiranja oglasa, a u bilo kom trenutku u toku je bar 1.000 eksperimenata. Eksperimentima se testiraju korisnički interfejsi, algoritmi i drugi elementi servisa da bi se ustanovilo koje kombinacije su najefikasnije za angažovanje korisnika. Oglasi vas prate sa jedne veb-stranice na drugu, svaki put suptilno izmenjeni, jer kompanija pokušava da na osnovu vašeg ponašanja i reakcija otkrije koja varijacija će vas naterati da konačno kliknete na oglas.

Otuda, ako koristite Chrome pretraživač ili Google aplikacije gotovo je sigurno da ste deo uzorka u desetinama psiholoških eksperimenata koji treba da ustanove profil vaših navika i slabe tačke koje kompanijama mogu doneti korist. Taj personalizovani i dinamički oblik podsticanja određenih oblika ponašanja pruža kompanijama mnoštvo prilika da manipulišu korisnicima na načine nezamislive pre nastanka interneta. A budući da se saznanja o vašim slabim tačkama dalje primenjuju za što efikasniji uticaj na ostale korisnike, vi ste praktično saučesnik, ne samo u sopstvenoj već i u manipulaciji vaših prijatelja i članova porodice, suseda i kolega, praktično svakog korisnika ovih usluga.

Većina ljudi ne shvata koliko inače nedostupnih informacija možete otkriti samo analizom relativno depersonalizovanih podataka o ponašanju neke osobe. Istraživanje iz 2013. koje je sproveo Centar za psihometriju Univerziteta u Kembridžu pokazalo je da i bez činjeničnih podataka o nekoj osobi analiza „lajkova“ na Facebooku može precizno pokazati njenu seksualnu orijentaciju, etničku pripadnost, nivo zadovoljstva životom, politička i verska ubeđenja, da li su joj roditelji razvedeni i da li koristi droge. U nastavku istraživanja 2015. pokazalo se da kroz analizu „lajkova“ kompjuter može proceniti karakteristike vaše ličnosti – koliko ste naklonjeni umetnostima, koliko ste stidljivi ili kooperativni – bolje nego članovi vaše porodice i prijatelji. Zamislite sad koliko se podataka, čak i onih koje smatrate ličnim i poverljivim, može izvući iz mora drugih informacija koje korporacije prikupljaju o vama i svakom drugom korisniku. Onda zamislite eksponencijalni rast količine takvih podataka koji će uslediti sa širenjem takozvanog interneta stvari (Internet of Things, IoT) – što je praktično mreža senzora, kamera i mikrofona koji će se kriti u vašim domovima, kancelarijama i na javnim mestima i vredno prikupljati i slati podatke u baze podataka kapitalizma nadziranja.

Oni koji su pratili saslušanje Marka Zuckerberga pred Kongresom prošle nedelje su u zabludi ako misle da ne treba da se brinu jer ne koriste Facebook. Tehnike praćenja koje kompanija koristi – uključujući alat Facebook Pixel namenjen oglašivačima i dugmad „like“ i „share“ – utkane su u sam internet i mnoštvo veb stranica. Na taj način se prate korisnici širom interneta, stiču predstavu o njihovim interesovanjima i upućuju im se prilagođeni oglasi. Zeynep Tufekci, profesor sociologije na Univerzitetu Severne Karoline, napisao je nedavno u New York Timesu da čak i ako nemate otvoren nalog, Facebook može dedukovati informacije o vama na osnovu onoga što zna o vašim prijateljima koji ga imaju. Čak i ako niste registrovani korisnik, Facebook verovatno sastavlja „skriveni dosije“ o vama, isto kao za svoje korisnike. U Americi nema načina da to sprečite. Koristili Facebook ili ne, on vas posmatra.

Često se tvrdi da su lični podaci cena koju plaćamo da bismo besplatno koristili ponuđene usluge. Ali to nije sasvim tačno. Prava cena koju plaćamo da bismo koristili Google i Facebook jeste naša privatnost. Odustajanje od prava na privatnost omogućuje kompanijama da istražuju vaše psihološke slabe tačke i naplaćuju oglašivačima mogućnost da ih koriste. Da bi to prikrile, ove kompanije se skrivaju iza dokumenata o politici privatnosti koji su često dugački, komplikovani i pisani nerazumljivim pravnim jezikom. Pre desetak godina jedno istraživanje je pokazalo da bi prosečnom korisniku godišnje trebalo oko 25 dana (i noći) da pročita sve politike privatnosti koje je primoran da prihvati. Ko ima vremena i volje da to čita? Pozivanje na privatnost da bi se opravdale takve prakse liči na prevaru – Federalna komisija za trgovinu je osudila politiku privatnosti koju nudi Google jer korisnike dovodi u zabludu – naročito kada se ima u vidu da korporacije u biznisu nadziranja koriste heurističke metode da otkriju najbolji način prezentacije politika privatnosti tako da navedu korisnike da ih prihvate.

Možda vam se čini da je to razumna cena za održavanje kontakta sa prijateljima i rođacima. Ali ono što dobijate zauzvrat nije verna slika vašeg socijalnog kruga, već prilagođena verzija kojom upravljaju algoritmi inženjera iz Facebooka. To što vidite nije stvarnost, već slika stvarnosti koju je za vas filtrirao Facebook. U tu prilagođenu sliku enkodirani su različiti sudovi o tome šta je po mišljenju Facebooka vredno vaše pažnje. Na primer, algoritam za prikazivanje novih objava smanjuje vidljivost onih korisnika koji prema kriterijumima kompanije nisu dovoljno aktivni – to jest, prikazuje manji broj njihovih objava drugim korisnicima – i uvećava vidljivost onih koji su aktivniji. To je nov oblik kontrole: radite ono što Facebook od vas želi i bićete nagrađeni; ako ne ispunite kvotu, bićete kažnjeni socijalnom nevidljivošću. To može proizvesti teške posledice. Zamislite, na primer, da ste se u trenutku teške bolesti okrenuli Facebooku u pokušaju da doprete do prijatelja koji će vas podržati i utešiti, ali niko od vaših prijatelja ne reaguje i vi umirete u uverenju da nikome nije stalo do vas – samo zato što niste bili dovoljno aktivni da bi Facebook smatrao da je vaša bolest vredna pažnje vaših prijatelja. To nije anti-utopija iz budućnosti – to se navodno dogodilo prošle godine.

Kada Mark Zuckerberg govori o povezivanju ljudi, kao što često čini, on uvek zaboravlja da naglasi da je to povezivanje ljudi sa Facebookom. Koliko god da Zuckerberg priča o zajednici i povezanosti, Facebook ne postoji da bi doprineo održavanju društvenih veza i istinskih prijateljstava. On zarađuje od oglašavanja i zato želi da što više surfujete, skrolujete i klikćete i tako ustupate detalje o svom životu za dalju obradu. Da bi to postigao, Facebook se mora pozicionirati kao centar vašeg društvenog života i posrednik vaše stvarnosti.

Tako posredovana stvarnost daje kompaniji kao što je Zuckerbergova značajan uticaj na globalni protok informacija. Sa tim uticajem ide i odgovornost. Ipak, zahvaljujući nedavno procurelim internim dokumentima znamo da Facebook ne razmišlja mnogo o posledicama svog delanja i da toleriše globalni procvat lažnih vesti i dezinformacija. U Mjanmaru na primer, gde je Facebook toliko dominantan da mnogi veruju da su Facebook i internet jedna ista stvar, brisani su sadržaji kojima se skreće pažnja na etničko čišćenje Rohinja muslimana i zabranjivani sadržaji njihovih grupa, dok pozive na nasilje protiv njih niko nije cenzurisao. Uticaj Facebooka u Mjanmaru je tako veliki da ga Ujedinjene nacije i grupe za zaštitu ljudskih prava optužuju za pomaganje u genocidu.

Da ne bude zabune, takvo ponašanje nije ograničeno samo na Facebook; to je endemski oblik ponašanja u kapitalizmu nadziranja. Poznato je da je Google preporučivao linkove koji vode do stranica o teorijama zavere; u članku u Timesu objavljeno je da je Google čak postavljao oglase za lažne vesti na stranice posvećene proveri činjenica u vestima. U pokušaju da uveća broj klikova i prihod, YouTube, jedan od servisa pod kontrolom Googla, usmerava korisnike na sve ekstremnije video snimke i postaje vodeći generator radikalizacije u 21. veku.

Svet upravo otkriva da stvarnost posredovana Facebookom olakšava nadziranje glasača od strane političkih partija i kampanja. Facebook alati „prilagođena publika“ i „slična publika“ omogućuju oglašivačima, uključujući i političke organizacije, da dostave spiskove ljudi na koje ciljaju i povežu ih sa njihovim profilima. Oglašivači onda mogu izabrati slične ljude koji nisu bili na njihovim spiskovima i usmeriti političke poruke na sve njih, što znatno pojačava efekte kampanje. Pomoću takvih alata za mikrociljanje organizatori kampanja mogu precizno plasirati različite poruke različitim grupama glasača. Prema članku iz magazina Wired, tokom američkih predsedničkih izbora 2016. Trumpova kampanja je svakog dana koristila oglase u 40-50 hiljada različitih varijacija pažljivo osmišljenih da deluju na ciljane grupe i prethodno testiranih eksperimentima. Na dan treće predsedničke debate, takvih prilagođenih varijacija bilo je 175.000. Menadžer Trumpove digitalne kampanje tvrdi da je Trump pobedio zahvaljujući Facebooku i Twitteru.

Za vreme izbora za Kongres 2010. godine Facebook je organizovao sopstveno istraživanje efekata političkih poruka upućenih preko onlajn platformi. Istraživanje je pokazalo da je moguće uvećati verovatnoću izlaska birača na glasanje za oko 0,4 odsto plasiranjem obaveštenja da su njihovi prijatelji već glasali i ohrabrivanjem da učine isto (nešto drugačiji eksperiment izveden 2012. dao je sličan rezultat). To ne zvuči kao mnogo, ali na nivou zemlje to je oko 340.000 glasova. George W. Bush je pobedio sa razlikom od nekoliko stotina glasova u Floridi; Donald Trump je 2016. pobedio zahvaljujući tome što je uspeo da privuče oko 80.000 glasova više u samo tri države. Pažljivo dizajnirane mikro-kampanje pod parolom „izađi i glasaj“ imaju veliki značaj u slučajevima kada je trka izjednačena. Takođe, u kampanji 2016. Trump je koristio alatku „prilagođena publika“ za vođenje tri kampanje za odvraćanje onih grupa birača koji bi mogli glasati za Hillary: ciljali su na demokrate koji podržavaju Sandersa porukama o njenim vezama sa finansijskom elitom; na mlade žene porukama o njenoj podršci suprugu uprkos optužbama za seksualno neprimereno ponašanje; i na Afroamerikance porukama o njenim komentarima o „supergrabljivcima“ iz 1996. Negativne kampanje nisu ništa novo, ali precizno ciljanje mikro-kampanjama danas ih čini efikasnijim nego ikada – po cenu potkopavanja poverenja u političare i vere u demokratski proces.

Kao što primećuje profesor Tufekci: „Ako su inženjeri konsenzusa 20. veka imali na raspolaganju lupe i bejzbol palice, njihove kolege u 21. veku imaju teleskope, mikroskope i skalpele u obliku algoritama i analitike“. Moguće je da ne postoji dvoje ljudi koji su videli isti skup oglasa, jer se u svakom sukobljavanju argumenata i dezinformacija vrše precizna prilagođavanja za različite grupe, pa glasači i ne znaju šta je servirano drugima. Dok su se političke kampanje u prošlosti odvijale pred očima javnosti, a tvrdnje i argumenti kandidata su stavljani pod lupu, mikro-ciljanje znači da se izborni proces danas pomerio ka privatnoj i personalnoj sferi, bez mnogo prilika za unakrsno ispitivanje i osporavanje dezinformacija. Po mišljenju stručnjaka za digitalne medije Justina Hendrixa i Davida Carolla, to je „noćna mora za demokratiju“.

Kao društvo polako dolazimo sebi i uočavamo probleme koje stvara Facebook. Poštovanje privatnosti nikada nije bilo deo njihove misije. Zuckerberg je više puta podsećao senatore da je Facebook izrastao iz ideje grupe studenata za veb-stranicu – ali nije pomenuo da su na toj stranici birali najzgodnije studentkinje bez njihove saglasnosti. U prvoj deceniji razvoja ovog sajta, njegov moto je bio „kreći se brzo i ruši sve što ti se nađe na putu“. Sa takvim poslovnim etosom nije neobično što nas skandali povezani sa Facebookom više ne iznenađuju.

Ponekad neko primeti sumnjive postupke ove kompanije i digne prašinu. Kao i poslednjih dana, onda se obično pojavi Zuckerberg, izjavi da mu je veoma žao i da nije mogao da predvidi problem (uprkos upozorenjima stručnjaka i grupa za zaštitu privatnosti), izgovori nekoliko rečenica o „zajednici“ i planiranim „poboljšanjima“ i obeća da će se Facebook promeniti. Ali posle svih izvinjenja i obećanja da će biti pažljiviji i da će korisnicima osigurati više privatnosti – a bilo ih je dosta – neke stvari ostaju iste: nadziranje je ugrađeno u gene Facebooka, a svrha njegovog postojanja je kapitalizam nadziranja. Rešenje koje se nudi je predvidivo i pogrešno: dajte Facebooku još veću moć.

Zuckerbergovo saslušanje pred Kongresom jasno je pokazalo nekoliko stvari. Facebook i dalje odbija da prizna koliko malo korisnici znaju o onome što Facebook radi. Zuckerberg tvrdi da je većina korisnika upoznata sa aktivnostima praćenja koje se sprovode i da im to ne smeta, ali istraživanja pokazuju da se većina korisnika ne bi saglasila sa takvim praksama. Takođe, da bi opravdao svoj poslovni model, Facebook insistira na tvrdnji da korisnici preferiraju ciljano oglašavanje, uprkos tome što istraživanja pokazuju da 41 odsto njihovih korisnika više voli tradicionalno oglašavanje, dok se svega 21 odsto opredeljuje za ciljane oglase (63 odsto bi volelo da vidi manje oglasa bilo koje vrste). Sada se zna da desetine hiljada aplikacija imaju pristup velikim količinama podataka o korisnicima prikupljenim do 2015, baš kao i Cambridge Analytica. Tek sada, kad se našao pod reflektorima javnosti, Facebook pokušava da revidira odobrenja za korišćenje podataka.

Konačno, ni Facebook ni Google niti bilo koja od kompanija za nadziranje i praćenje ne mogu se same od sebe reformisati na iole smislen način, jer su zavisne od naših podataka. Poslednji patenti koje je Facebook zaštitio ne obećavaju ništa dobro. Kapitalizam nadziranja se često prikazuje kao prirodan poredak stvari u digitalnom svetu, ali to je rezultat izbora koje su pravili ljudi u trci za profitom. Kao poslovni model on nije ni neizbežan ni nepromenjiv.

Korak u dobrom smeru bi bio prelazak na kontekstualno oglašavanje. To znači da biste oglase dobijali na osnovu sadržaja stranice koju posećujete, a ne na osnovu analize podataka prikupljenih praćenjem ponašanja korisnika. Najavljena Opšta uredba o zaštiti podataka o ličnosti (GDPR) u Evropskoj uniji, kojom se štite prava korisnika, zahteva nove pristupe. I Facebook i Google su imali teškoća da ispune zahteve već postojećih zakona o zaštiti podataka koji su u Evropi stroži. Sudovi u Belgiji i Nemačkoj nedavno su objavili da su neke od praksi koje primenjuje Facebook (uključujući praćenje ljudi koji nemaju Facebook nalog) protivzakonite, a Google je već bio kritikovan i plaćao velike kazne zbog prikupljanja podataka bez saglasnosti i obaveštavanja korisnika o tome šta radi sa njima.

Ispunjavanje uslova koje postavlja GDPR verovatno će biti veliki izazov za kompanije koje se bave biznisom nadziranja. Ali uz zaprećene kazne i do 4 odsto globalnog prometa za ozbiljna kršenja pravila EU, tehnološke kompanije će morati ozbiljnije da shvate svoju odgovornost i sprovedu reforme. Pošto će već morati da primene nova pravila da bi nastavile da rade u Evropi, mogle bi – relativno lako – da primene ista pravila na korisnike u Severnoj Americi i ostatku sveta. I zaista, Facebook je pod sve većim pritiskom da tako i postupi – a i Zuckerberg je natuknuo da bi kompanija mogla poći u tom smeru. To bi bio veliki korak napred; zaštitnica prava potrošača Jessica Rich u članku objavljenom u magazinu Wired primećuje da bi bilo još bolje kad bi i Sjedinjene Države usvojile zakone slične onima u Evropi.

Problematična praksa kompanija za nadziranje i njihovo uporno odbijanje da odgovorno postupaju doveli su nas do prekretnice. Možemo se usprotiviti visokom nivou korporativnog nadziranja, kakvo pre dolaska interneta svakako ne bismo prihvatili, tako što ćemo izvršiti pritisak na Facebook i zakonodavce da nešto promene i tako što ćemo koristiti alternativne servise sa drugačijim poslovnim modelima. Takođe možemo zahtevati pozivanje na odgovornost čitavog digitalnog oligopola i bolju zaštitu naše privatnosti i podataka. Ovo je trenutak odluke: da li će internet pripasti njima ili nama?

Jennifer Cobbe, The New York Review of Books, 12.04.2018.

Peščanik.net, 19.04.2018.

Srodni link: Paul Mason – Budućnost Facebooka

 

Kapitalizam posle kapitalizma

Sledi prikaz knjige Paula Masona „Postcapitalism: A guide to our future“/ Postkapitalizam: Vodič za našu budućnost“, koji se pojavio na na blogu Global Inequality ekonomiste Branka Milanovića, autora ovog teksta, kao i na i veb-sajtu Peščanik.

U pitanju je veoma ambiciozna knjiga. Na manje od 300 strana Pol Mejson tumači ne samo proteklih 300 godina istorije kapitalizma i pokušaja da on bude zamenjen nečim drugim (socijalizmom), nego i pokazuje kako će se on transformisati u budućnosti i predlaže skup politika koje će olakšati tu transformaciju. Ali to nije površno napisana knjiga, kao što bi neko mogao pomisliti poredeći širinu obuhvaćenih tema i neveliki broj strana. Čitaoce ne treba da zavara ni Masonov popularni stil. Način na koji piše je možda novinarski, ali pitanja koja otvara, kvalitet rasprave i postavljeni ciljevi su prvorazredni.

Masonova knjiga se može čitati na više načina. Možemo se fokusirati na završna tri poglavlja programske prirode, u kojima on izlaže pozitivno određene ciljeve za novu levicu. Ili možemo raspravljati o autorovoj veri u ciklični razvoj kapitalizma, koji pokreću dugoročni Kondratijevljevi ciklusi (prema Masonovoj računici trenutno smo u uzlaznoj fazi petog ciklusa). Ili bismo se mogli zadržati na njegovom kratkom, ali veoma upečatljivom prikazu istorije radničkog pokreta (7. poglavlje), na jednom od retkih mesta gde se slaže s Lenjinom u mišljenju da radnici u najboljem slučaju mogu dostići „sindikalnu svest“ i da nisu zainteresovani za rušenje kapitalizma. Ili bismo mogli postaviti pitanje koliko je zaista korisno Masonovo oživljavanje Marxove radne teorije vrednosti.

Neću uraditi ništa od toga, jer je ovo relativno kratak prikaz. Ograničiću se na Masonove poglede na aktuelno stanje kapitalizma i objektivne sile koje, kako on tvrdi, neizbežno vode u postkapitalizam. Suština njegovog argumenta je u tvrdnji da, zahvaljujući delovanju mehanizama ekonomije obima, informatička tehnološka revolucija svodi granične troškove proizvodnje praktično na nulu, budući da količine kapitala i rada opredmećene u takvim proizvodima teže nuli. Zamislite elektronski nacrt predmeta koji treba napraviti pomoću 3D štampača ili softver koji upravlja radom mašine: posle inicijalne investicije u takav proizvod, tu praktično više nema potrebe za ljudskim radom, a budući da kapital (softver) ima takoreći beskonačni radni vek, udeo kapitala „opredmećen“ u svakoj jedinici proizvoda je minimalan („ideal je mašina koja traje večno ili se može zameniti bez troška“, str. 166).

Kada granični troškovi proizvodnje padnu na nulu, sistem cena više ne funkcioniše, pa otuda više ne može postojati ni standardni kapitalizam: ako je profit ravan nuli, nema kapitalističke klase, nema viška vrednosti, nema pozitivnog graničnog proizvoda kapitala, pa ni rada za nadnicu. Približavamo se svetu obilja u kome uobičajena pravila kapitalizma više ne važe. To je nešto slično svetu u kojem je temperatura pala na apsolutnu nulu ili svetu u kome su vreme i energija postali jedno. Drugim rečima, svet suštinski različit od sveta u kakvom danas živimo, a kome se, tvrdi Mason, neizbežno približavamo.

Šta kapitalisti mogu preduzeti da ne budu izbrisani iz postojanja? Postoje tri rešenja koja će poznavaocima marksističke literature iz druge decenije 20. veka, kada su se vodile slične rasprave, izgledati poznato. Prvo rešenje je uspostavljanje monopola, upravo ono što Apple, Amazon, Google i Microsoft danas pokušavaju da urade. Ekonomija se može monopolizovati i kartelizovati, kao što je bio slučaj poslednjih decenija 19. i prvih decenija 20. veka.

Drugo rešenje je proširivanje zaštite intelektualne svojine. I ponovo, gore pomenute kompanije, kao i autori popularnih pesama i Disney, upravo to i rade, i to sve agresivnije, koristeći moć državnog aparata. (Čitaoci verovatno znaju da zaštita vlasničkih prava podiže troškove po jedinici proizvoda i tako sprečava da granični troškovi proizvodnje spadnu na nulu.)

Treće rešenje je kontinuirano širenje „polja delovanja“ kapitalizma: ako se profiti u jednoj oblasti kreću ka nuli, vreme je za prelazak u neku drugu oblast, u „večnoj trci ka ivici haosa“ između rastuće ponude i opadajućih cena, ili… možemo pronaći nove stvari koje ćemo komercijalizovati i komodifikovati.

Čitaoci Rose Luxemburg će ovde prepoznati veoma sličnu ideju – da opstanak kapitalizma zavisi od kontinuirane interakcije sa nekapitalističkim načinima proizvodnje; kada ovi jednom budu iscrpljeni, kapitalizam će završiti u svetu nultog profita. Ista ideja ima još dublje korene kod Ricarda, koji je smatrao da će, ukoliko ne budu ukinute protekcionističke mere za zaštitu domaćih proizvođača hrane („Corn laws“), sav kapitalistički profit pojesti zemljoposedničke rente, što će ugušiti razvoj; ili kod Marxa, u „zakonu o tendenciji opadanja profitnih stopa“, koja je rezultat kapitalno sve intenzivnije proizvodnje.

Masonovi nalazi u tom pogledu nisu novi, ali novo je njihovo situiranje u sadašnju fazu razvoja kapitalizma i okruženje informatičke revolucije. Sva tri metoda kojima kapitalisti pokušavaju da reše problem neizbežnog pada profitnih stopa pokazali su se kao nedovoljni. Prihvatanje monopola kao načina održavanja kapitalizma u životu podrazumeva ukidanje tehnološkog razvoja. Kapitalizam bi postao „regresivan“ sistem. Malo je onih koji bi se sporili sa Masonovim stavom da treba sprečiti monopole koje danas grade Amazon i Microsoft. Isto važi za zaštitu vlasničkih prava intelektualne svojine koju je, uostalom, ionako sve teže zaštititi.

Uz tendenciju opadanja profita i nemogućnost da se vlasnička prava zaštite, jedino preostalo rešenje je komercijalizacija svakodnevnog života (novo „polje delovanja“). Tako Mason objašnjava pokušaje kapitalista da uđu na područje transakcija koje su nekada bile netržišne: da stvaraju nove robe od naših domova koje izdajemo na dan, od naših kola, našeg slobodnog vremena. Praktično svaka ljudska interakcija će morati da se komodifikuje: majke će naplaćivati jedan peni za guranje tuđeg deteta na ljuljašci u parku. Ali to, tvrdi Mason, ne može dugo trajati, jer postoji prirodna granica onoga što su ljudi spremni da prihvate u procesu komodifikacije svakodnevnih aktivnosti: „ljude koji se besplatno ljube na ulici morali bismo da tretiramo onako kako su tretirali lovokradice u 19. veku“ (str. 175).

Mislim da su Masonovi argumenti do ove tačke veoma uverljivi, ali tu sam u iskušenju da se raziđem sa njim. Njegovo objašnjenje zašto živimo u doba nezapamćene komodifikacije privatnog života je na mestu. Ali on nije u pravu kada optimistički veruje da postoje granice komodifikacije, kao i kada naglašava sve veći značaj netržišnih transakcija (besplatan softver, besplatno pisanje blogova sličnih ovome itd).

Pođimo od druge tačke. Mason preteruje u značaju koji pripisuje novim tehnologijama i novim robama koje se razvijaju zajedničkim radom i besplatno se distribuiraju. Da, mnogo toga se može dobiti besplatno, ali čak i kada je to naizgled rezultat volonterskog rada, u pozadini se krije još nešto: možete besplatno pisati kompjuterski kod ili tekstove, ali to činite da biste uticali na druge, da biste bili primećeni i konačno plaćeni. Mason je knjigu verovatno pisao besplatno; ali njen uspeh će osigurati da on bude plaćen za sledeću stvar koju uradi ili napiše. Zato je pogrešno fokusiranje na prvo uz zanemarivanje drugog.

Gde on greši u tumačenju komodifikacije? Ona nam nije samo spolja nametnuta od strane kompanija u potrazi za profitom. Mi dobrovoljno sarađujemo u tom procesu, jer su kroz dugotrajnu socijalizaciju u kapitalizmu i zahvaljujući njegovom globalnom dosegu, i otuda mimikriji onih koji nisu bili na taj način socijalizovani – ljudi postali kapitalističke računske mašine. Svako je danas mali centar kapitalističkog rezonovanja kojim se našem vremenu, našim emocijama i porodičnim odnosima određuju implicitne cene.

Krunski uspeh kapitalizma je u tome što je transformisao ili izgradio ljudsku prirodu na takav način da smo svi postali kalkulatori „zadovoljstva i bola“, „dobitka i gubitka“, čak toliko da i ako bi kapitalistička fabrička proizvodnja danas nestala, mi bismo nastavili da jedni drugima prodajemo usluge za novac: postali bismo male kompanije. Zamislite ekonomiju (naizgled sličnu veoma primitivnim ekonomijama) u kojoj se sva proizvodnja obavlja kod kuće. To bi trebalo da bude savršen model netržišne ekonomije. Ali ako bismo takvu ekonomiju dobili danas, ona bi u celosti bila kapitalistička, jer bismo robe i usluge prodavali jedni drugima: komšinica vam ne bi besplatno pričuvala decu; niko vam ne bi besplatno poklanjao spremljenu hranu; supružnici bi plaćali za seks i tako dalje. To je svet kakvom se približavamo. Zato je verovatnije da polje kapitalističkog delovanja neće imati granica, jer će uključivati sve i svakoga. „U doba kognitivnog kapitalizma fabrika je čitavo društvo“ (str. 139).

Kapitalizam će trajati veoma dugo zato što je uspešan u transformisanju ljudskih bića u računske mašine obdarene potrebama kojima nema granica. Ono što je David Landes video kao jedan od glavnih doprinosa kapitalizma: bolje korišćenje vremena i mogućnost da sve bude izraženo kroz apstraktnu kupovnu moć – sada ulazi na teren privatnog života. Kapitalistički model proizvodnje u fabrikama nam neće biti neophodan ako se svi pretvorimo u centre kapitalističke aktivnosti.

Global inequality, 29.12.2017.
Peščanik.net, 02.01.2018.