Hajlend: Zašto bi Škoti da im pašnjaci izrastu u kosmodrom?

Stanovnici udaljenog škotskog poluostrva suočeni su sa mogućnošću da njihov “atar” preraste u svemirsku luku. Londonski Gardijan piše ko je od tamošnjeg stanovništva tom idejom oduševljen, a ko nešto manje, i zašto.

Žiteljka poluostrva Moin, Doroti Pričard, zagovornica je izgradnje svemirske luke

Ukoliko se vlasti saglase i stigne zvanična dozvola, poluostrvo Moin (A’ Mhòine) u okrugu Saterlend u škotskim Visijama biće prva britanska kosmička rampa.

U naredne dve godine, hiljade turista i svemirskih entuzijasta bi se moglo okupljati na krajnjem severu Škotske da bi promatralo za njih jedinstven događaj: prvi let britanske rakete koja će biti ispaljena sa škotskih tresetišta, na kojima obično pasu jeleni i ovce.

Poluostrvo Moin u Saterlendu, pusto tresetište ispresecano močvarama i sićušnim jezerima koja gledaju na živopisni tesnac Pentlend Firt je izabrano za jedno od najizglednijih lokacija za izgradnju prve britanske svemirske luke – pod uslovom da dobije konačno odobrenje od Uprave za civilno vazduhoplovstvo.

Podržavaoci gradnje ove lansirne baze nadomak moreuza Pentlend Firt nadaju se da će 2023. male škotske rakete – izgrađene od ugljeničnih vlakana i grafena, sa motorima napravljenim najnovijim 3D štampačima – uspostaviti rutinu ispaljivanja iz svemirske luke Moin. Ovo bi bila jedna vrsta prethodnice rastuće svemirske industrije, posebno grane koja se bavi lansiranjem mikrosatelita. kada je o Saterlendu reč, ti će sateliti biti lansirani u polarnu orbitu iznad Zemlje.

Vekovima su na tlu ovog veoma pitoresknog dela škotskih visija šetale i pasle ovce u vlasništvu lokalnih sitnih farmera. Pejzaž je to koji nudi pogled na Orkni koji se prostire na istoku i arhipelag manjih ostrva bližih obalskom pojasu. Na jugu, izvan plimnog ušća i talasastog prostranstva tresetišta, leže impozantni vrhovi i grebeni Ben Loyal i Ben Hope.

Predlog za izgradnju svemirske luke potiče od škotske Agencije za regionalni razvoj, posebno program razvoja lokalnih zajednica (Highlands & Islands Enterprise, HIE); ovaj predlog – uredba u najavi – zatekao je sve lokalne meštane, pokrenuvši među njima intenzivnu debatu o pozitivnim i negativnim aspektima ovog plana, o mogućnostima za razvoj novih poslova ali i o mogućim rizicima koji se mogu isprečiti već postojećim poslovima – onim koje već vekovima imaju „krofteri“ – sitni stočari i farmeri.

“Zastao nam je dah od iznenađenja”, rekla je Doroti Pričard, majordomka imanja Melness, koje je inače i vlasnik poluostrva Moin u ime 59 kroftera.

„Svi smo održali sastanak, i onda smo pomislili ‘U redu, za to smo, uzbudljivo je, ali ne po svaku cenu’, i to je bila naša mantra“, rekla je Pričard. „Pregovarali smo čitavu večnost. Mislim da smo ljude iz razvojne agencije (HIE) doterali do ivice ludila. Želeli smo da zaštitimo prava lokalnih poljoprivrednih proizvođača.“

Nakon dugog i povremeno vatrenog nadmetanja između konkurentskih lokalnih kampanja – kako onih koji su za tako i onih koji su protiv izgradnje svemirske baze na pašnjacima i močvarama što se prostiru u nedogled – ovaj projekat vredan 17 miliona funti je u junu 2020. dobio građevinsku dozvolu od Saveta Hajlenda (Highland council), koji je za sada odobrio 12 lansiranja godišnje sa ove lokacije.

Odbornici ovog Saveta su podigli rampu za izgradnju lansirnog centra kao i pristupnih puteva, kontrolne sobe i zgrada za pohranjivanje raketa, okruženih damper-zonom širine 3,6 km. Za prva lansiranja, Pričard očekuje “navalu” izletnika-poklonika svemirskih dogodovština, i dodaje da „To ipak nije rt Kanaveral, mada ćete ovde imati one (posetioce) koji su stvarno zainteresovani za lansiranje raketa. Mislim da će ljudi doći da to gledaju, naročito u početku. Definitivno.“

Na iznenađenje svojih oponenata, građevinska dozvola nije dobijena zahvaljujući bilo kakvoj intervenciji od strane škotskih ministara, iako je njegova budućnost daleko od zagarantovane, i zavisi od lokalaca (koji su gotovo listom za građenje lansirne rampe).

HIE prvo treba da dobije odobrenje škotskog Suda za zemljišna pitanja (Land court), tela koje donosi odluku o promenama u nameni zemljišta koje je zakonski već opredeljeno, a radi dobijanja dozvole za izgradnju na određenoj lokaciji. To bi trebalo da bude formalnost, mada se čini da se nekoliko kroftera izostalih sa javne debate usprotivilo stavu većine.

Džon Vilijems, protivnik izgradnje; iza njega je lokacija buduće svemirske luke Saterlend

HIE takođe treba da finalizuje svoj ugovor sa Orbeksom, raketaškom kompanijom sa sedištem u Foresu blizu Invernesa, koja je usko povezana sa projektom. Ova firma gradi male rakete visine do 19 metara. HIE se nada da će desetine mikrosatelita biti lansirano iz Moina, i da će ove rakete biti na biopropan, ekološki veoma pogodno gorivo sa izrazito malim ugljeničnim tragom.

Ser Martin Sviting, predsednik poverenika Nacionalnog svemirskog centra u Lesteru i stručnjak za male satelite je rekao da će severna i priobalna mesta poput Moina ovog igrati centralnu ulogu u britanskoj brzoširećoj industriji mikrosatelita. Mikrosateliti se uglavnom koriste za komunikaciju ili, recimo, pružanja usluga pokrivenosti Internetom ili GPS-om.

Oni osiguravaju sigurno lansiranje daleko od naseljenih područja, i mnogo su bliži polarnim orbitama koje će sateliti koristiti kao svoje putanje. „Nema sumnje da postoji nagli porast interesovanja za uslugama lansiranja malih raketa (usled zaostale potražnje u proteklom periodu)“, rekao je Sviting. „Ima još dosta posla, ali je zasigurno izvodljivo i svakako vredno truda.“

Izvođač koji na kraju upravlja ovom svemirskom lukom mora da se kod britanskog CAA prijavi za dobijanje licence lansirnog operatera: britanska vlada, međutim, tek treba da donese zakonske propise o komercijalnim letovima u svemir, a ovi propisi bi trebalo da budu na snazi do sledećeg leta.

Zbog svojih retkih i ugroženih divljih vrsta flore i faune, Moin je uvršten u jedan od najosetljivijih prirodnih rezervata u Britaniji i područje je pod posebnom zaštitom; očekuje se da će postavljanje lansirne rampe za rakete pokrenuti novu bitku sa zagovornicima zaštite životne sredine – bitke o smislenosti ove lokacije. Anders Povlsen, danski milijarder koji poseduje zemljište u blizini, takođe razmatra šanse za vođenje pravne bitke protiv “zvezdanih planova” škotskih vlasti.

Moin i Saterlend su zaštićeni Ramsarskom konvencijom, međunarodnim ugovorom koji je Ujedinjeno Kraljevstvo ratifikovalo 1976. godine i koji pokriva međunarodno močvarne predele od globalne ekološke važnosti. Poluostrvo uključuje dva posebna mesta od naučnog značaja (SSSI) koja je odredila britanska vlada i nalazi se unutar područja posebne zaštite prirode (SPA), koje je odredila EU.

Smešten na severozapadnoj granici Flou kantrija, ogromnog močvarnog prostranstva koje pokriva veći deo Kajtnesa i Saterlenda, njegovo stanište štiti ptice poput sivih gusaka, zlatnih orlova i crnotrbih sprutki; njegove retke biljne vrste, koje zavise od vode, patuljasto grmlje i alpski vres; njegova geologija, ali i sama tresetišta.

Džon Vilijems, predsjedavajući kampanje protiv svemirske luke ‘Zaštitite Moin’ (Protect the Mhoine), veruje da postupak izdavanja dozvola raketnim operaterima daje kritičarima još jednu šansu da zaustave gradnju. On je dodao da „Bitka još uvek nije gotova, a kamoli izgubljena“.

Villijems, penzionisani nastavnik fizike koji se iz Kenta preselio u to područje pre šest godina, veruje da je projekat izgradnje svemirske luke ima prevelike ekološke troškove: izgradnju pristupnih puteva, zgrada i lansirne rampe degradiraće tresetište, oslobađajući tim zarobljeni ugljenik u vazduh.

Povećani saobraćaj će, uz to, preopteretiti lokalne puteve i mostove koji su već preopterećeni ogromnim porastom turizma u Saterlendu; jer, od pokretanja automobilske rute ’North Coast 500’ preko koje je dosad prešlo desetine hiljada dodatnih, vanlokalnih putovanja automobilima, motociklima i kamperskim vozilima.

Vilijems, takođe, osporava verovanje škotske razvojne agencije HIE da će raketna luka privući nova visokotehnološka radna mesta u Saterlend. „Mislim da neće postati „beli slon biznisa“: to je već beli slon. Ako se budu pridržavali ograničenja koja im nameću dozvole za planiranje malih raketa i 12 lansiranja godišnje, ne verujem da će svemirska luka dati neke značajnije ekonomske rezultate“, rekao je.

Pričard je uporna u zastupanju stava da je ovom području potreban svemirski centar. Poput mnogih izolovanih brdskih i ostrvskih zajednica, i njihova stari i opada, kako ekonomski tako i demografski. Lokalna škola, nekada puna đaka, sada ima samo 18 učenika. Renta od svemirske luke, i deo njenih prihoda, namenjeni su sitnim farmerima Melnesa, kojima će taj novac pomoći da obnove svoje tresetište i ulože u poslove lokalne zajednice, rekla je ona.

„Ne želimo štetu i ne želimo gubitke. Dugo smo i naporno pregovarali oko toga“, rekla je Pričard.

Gardijan

AI Economist: veštačka inteligencija za usavršavanje poreskih modela

Simulator ekonomskih trendova zasnovan na veštačkoj inteligenciji, AI Economist u stanju je da nakon milion izvršenih simulacija ekonomskih trendova sačini model jedne pravednije poreske politike.

Duboko učenje (Deep RL, ili, DL, „temeljito učenje“; Deep Reinforcement Learning) je tokom proteklih godina obučilo i osposobilo veštačku inteligenciju da nadmaši čoveka u nekim složenim igrama, mozgalicama kao što su Go ili StarCraft. Da li bi takav princip primene veštačke inteligencije mogao da uradi i bolji posao u, recimo, vođenju nacionalne i globalne ekonomije?

Nejednakost prihoda jedan je od najvećih problema ekonomije. Jedno od najefikasnijih sredstava koje političari moraju imati je način da se postigne što uravnoteženije oporezivanje: vlade prikupljaju novac od građana u skladu s onim što oni zarađuju i taj novac redistribuiraju direktno, putem socijalnih šema ili indirektno, koristeći ga za plaćanje troškova javnih projekata. Ali, iako više oporezivanja može dovesti do veće jednakosti među građanima u društvu, previše oporezivanja bi ih moglo obeshrabriti da rade ili ih motivisati da iznalaze načine izbegavanja plaćanja – što, automatski, po logici, smanjuje i ukupni iznos u budžetskoj kasi.

Postići što racionalniji balans u oporezivanju nije lako. Ekonomisti se obično oslanjaju na pretpostavke koje je teško potvrditi. Ponašanje ljudi vezano za „matematiku para“ odnosno ekonomiju, kako ličnu tako i onu sistemski uspostavljenu je složeno, a prikupljanje podataka i formiranje „info-inputa“ o tome je teško. Ekonomisti su proveli decenije istražujući načine kako da što bolje osmisle poreske politike, ali je ona i dalje, sve do danas, ostala otvoren problem: kako utisnuti što je moguće veću racionalnost u oporezivanju, i na čemu bi taj zdravorazumski pristup trebalo da se zasniva?

Naučnici američke kompanije za poslovnu tehnologiju Salesforce misle da bi veštačka inteligencija mogla pomoći pri rešavanju najboljeg i najpravičnijeg oporezivanja građana i firmi u odnosu na njihove prihode. Vođeni Ričardom Sočerom, tim ove firme je razvio sistem koji se zove ‘AI Economist’ koji koristi duboko učenje – istu vrstu tehnike koja stoji iza ’AlphaGo’ i ’AlphaZero’ kompanije DeepMind – da identifikuje optimalne poreske politike za simuliranu ekonomiju. Alat je još uvek relativno jednostavan (ne postoji način da obuhvata sve složenosti stvarnog sveta ili ljudskog ponašanja), ali je obećavajući prvi korak ka procenjivanju politika na potpuno novi način. „Bilo bi neverovatno učiniti poresku politiku manje ispolitizovanom a sa što više realnih podataka na osnovu kojih izvodi svoje proračune,“ kaže član tima Alex Trott.

U jednom od početnih rezultata, ova ekonomska AI je pronašla politiku koja je, s aspekta maksimuma kako produktivnosti tako i jednakosti dohotka, bila 16% pravednija od najsavremenijeg progresivnog poreskog okvira koji su proučavali ekonomisti iz akademskih krugova. Poboljšanje u odnosu na trenutnu američku politiku bilo je još veće. “Mislim da je to potpuno zanimljiva ideja”, kaže Blejk Lebaron s Univerziteta Brendajs (Blake LeBaron, Brandeis univ., Massachusetts), koji je AI neuronske mreže koristio za modeliranje finansijskih tržišta.

U jednoj simulaciji, četiri osobe zaposlene na ovom istraživanju prihvatile su da ih nadgleda veštačka inteligencija sazdana upravo po njihovim modelima dubokog učenja; upregli su svoju ekonomsku AI dajući joj svoje podatke, potrebne veštačkoj inteligenciji za određivanje njihove poreske osnovice. Oni komuniciraju s dvodimenzionalnim svetom, prikupljajući, recimo, drvo i kamen, ili trgujući tim resursima sa drugima, ili ih koriste za izgradnju kuća, što im donosi novac. Radnici poseduju različite nivoe veština, što ih dovodi do specijalizacije u određenim oblastima. Radnici s nižom kvalifikacijom uče da rade bolje ako prikupljaju resurse, a oni sa višom kvalifikacijom uče da rade bolje ako kupe sredstva za izgradnju kuća. Na kraju svake simulirane godine, svi radnici oporezuju se po stopi koju je odredio kreator politike pod kontrolom AI, koristeći se svojim algoritmom dubokog učenja. Cilj kreatora politike je da poveća i produktivnost i prihode svih radnika. Tako se AI, shodno tome, približavaju optimalnom ponašanju ponavljanjem simulacije do, recimo – milion puta.

Oba modela dubokog učenja (DL) počinju od nule, bez prethodnog znanja o ekonomskoj teoriji, i uče kako da dalje postupaju i funcionišu putem pokušaja i pogrešaka – na potpuno isti način na koji veštačka inteligencija kompanije ‘DeepMind’’ uči, bez ljudskog doprinosa, recimo, da igra Go ili StarCraft na, skromno govoreći, nadljudskim nivoima.

Možete li puno naučiti od samo četiri radnika iz AI? Teoretski, da, jer jednostavne interakcije između nekolicine ispitanika ubrzo dovode do vrlo složenih modela ponašanja. (Na primer, igra ‘Go’ i dalje obuhvata samo dva igrača). I mada je tako, svi uključeni u projekat slažu se da će povećanje broja radnika koje će AI ispitivati u simulaciji biti od suštinske važnosti – ako će ovaj alat za analizu većeg broja ispitanika uspeti da modeluje realne scenarije.

Poigravanje sistemom

Od ključne je važnosti primena „duple doze“ veštačke inteligencije: AI neuronske mreže su i ranije korišćene pri kontroli ispitanika u simuliranim ekonomijama. Ali, stvaranje AI za donosioce politika. pa i za poreske politike, takođe vodi ka modelu u kojem se radnici i odlučioci međusobno neprekidno prilagođavaju jedni drugima, a shodno svojim postupcima. Ovo dinamičko okruženje bilo je izazov za modele dubokog učenja primenjenog na ekonomiju i poreske modele, s obzirom da strategija naučena u okviru jedne poreske politike možda neće funkcionisati tako dobro u interakciji s nekom drugom vrstom poreske politike. Ovo je, međutim, takođe značilo da je AI iznašao načina da izigra sistem. Na primer, neki radnici su naučili da izbegavaju porez smanjujući svoju produktivnost da bi se kvalifikovali za niži poreski razred, da bi je zatim ponovo povećali (produktivnost). Ekipa kompanije Salesforce kaže da ovo uzimanje i davanje uspostavljeni između radnika i kreatora politika dovodi do simulacije ekonomskog stanja i poreskog modela na način realističniji od bilo čega postignutog prethodnim modelima, gde su poreske politike obično fiksne i ne variraju (a što već po sebi nije realno stanje stvari).

Poreska politika koju je smislio AI Economist pomalo je neobična. Za razliku od većine postojećih politika, koje su ili progresivne (tj. oni koji više zarađuju bivaju i više oporezovani) ili regresivno (oni koji više zarađuju se oporezuju manje), poreska politika stvorena veštačkom inteligencijom spojila je aspekte oba, primenjujući najviše poreske stope na bogate i siromašne, dok su najniže poreske stope primenjene na radnicima sa srednjim primanjima. Kao i mnoga rešenja koja AI smisle – poput nekih poteza AlphaZero-a za pobedu u igrama – rezultat se čini kontraintutivan, a ne kao nešto što je čovekov um prethodno zamislio. Pa ipak, njegov uticaj na ekonomiju doveo je do manjeg jaza između bogatih i siromašnih.

U nastojanju da uoče hoće li poreska politika nastala uz pomoć veštačke inteligencije slično uticati i na ljudsko ponašanje, tim je testirao više od 100 radnika angažovanih preko Amazonovog “Mehaničkog Turčina” (Mechanical Turk), od koga je u simulaciji zatraženo da preuzme kontrolu nad radnicima (Naziv je potekao od mehaničke igračke-automatona iz 18. veka za simulaciju igranja šaha – a zapravo lutke iza koje se nalazio čovek koji je povlačio poteze). Otkrili su da je poreska politika proistekla iz veštačke inteligencije ohrabrila ljude da „igraju“ i ponašaju se na gotovo isti način kao i AI, sugeriršući – barem u principu – da se ’AI Economist’ može koristiti za uticaj na stvarnu ekonomsku aktivnost.

Beskrajno podešavanje

Još jedna prednost ekonomske simulacije pokretane veštačkom inteligencijom se ogleda u mogućnosti prilagođavanja parametara kako biste istražili raznolike scenarije. Na primer, uticaj pandemije bi se mogao stvoriti dodavanjem ograničenja kao što su međusobno distanciranje i ograničeni pristup resursima, ili pak uklanjanjem ljudi iz pula radne snage. „Teško je smisliti optimalne poreske teorije zasnovane na prošlosti i primerima iz ekonomske istorije ukoliko budućnost izgleda toliko drugačije od onoga što su do pre neki dan bili modeli predviđanja“, kaže Sočer.

Sposobnost simulacije da menja model je veliki plus, kaže LeBaron: „Prilično je zanimljivo videti radnike koji se prilagođavaju poreskom zakonu“. Ovo je zaobišlo jednu od inače krupnih kritika na račun već postojećih poreskih modela, u kojima je ponašanje obično fiksno, odnosno, nepromenljivo, kaže on.

Glavna rezervisanost LeBarona prema ’AI Ekonomisti’ odnosi se na mali broj ispitanika na kojima je ovaj alat primenjen. „Postoje oni koji tvrde da možete steći dublji intelektualni uvid sa samo nekoliko ispitanika“, kaže on. “A nisam jedan od njih.” On bi želeo da vidi kako ishode simulacije sprovedene na, recimo, stotinjak radnika – što je takođe cifra kojoj teži tim kompanije Salesforce.

LeBaron, međutim, veruje da bi se ovaj AI alat već mogao koristiti za proveru postojećih ekonomskih modela: „Da sam ja kreator politika, pokrenuo bih ovu ‘stvar’ čisto da vidim šta će ‘reći’ o već postojecim modelima“. Ako se AI Economist ne bi složio sa drugim, tradicionalnim „ljudskim“ modelima, to bi mogao biti znak da tim drugim modelima nešto nedostaje, kaže on.

Dejvid Parks, harvardski informatičar i ekonomista koji je sarađivao sa timom iz firme Salesforce je takođe optimističan. On se slaže s LeBaronom da im je potrebno znatno veći broj ispitanika. Ali, nakon što su to primenili nekoliko dodatnih karakteristika kao što je dodavanje kompanija simulaciji, Parks predviđa da će moći da ponovi postojeće teorijske rezultate. “Tada ishod AI simulacije odmah postaje koristan i upotrebljiv”, kaže on.

Američki profesor Doin Farmer (Doyne Farmer), koji na Oksfordu predaje ekono-fiziku i kompleksne matematičke sisteme u ekonomiji je, međutim, nešto malo manje ubeđen u valjanost budućih ishoda ekonomskog AI simulatora. Iako pozdravlja ukrštanje i primenu dubokog učenja sa igara na oblast ekonomije – „Postavlja se pitanje da li možete istraživati politike na isti način na koji AlphaZero igra apstraktnu stratešku igru kao što je Go“. On smatra da će proći još neko vreme pre nego što ovaj AI alat postane zaista koristan u ekonomskim predviđanjima i modeliranju. „Stvarni svet je, ipak, previše komplikovan“, kaže Farmer.

Tim iz Salesforce-a prihvata činjenicu da će neki ekonomisti biti, tek vremenom, i postepeno, ubeđivani u prihvatanje ekonomskih ishoda proizašlih isključivo iz algoritma. U tom smislu, oni puštaju svoj kod i pozivaju ostale da kroz njega pokreću svoje modele. Dugoročno gledano, ova otvorenost biće takođe važan deo prerastanja takvih alata u pouzdane, kaže Sočer. „Ako koristite AI kako biste ga preporučili nekim ljudima u formiranju njihovih nižih ili viših stopa oporezivanja,“ ističe on, „onda bi bilo bolje da budete dobro upoznati zašto je tako – da dobro poznajete razloge zbog kojih je proračun baš takav, a ne drugačiji.“

Will Douglas Heaven, MIT Technology Review

U krupnom planu: Nikola Olić – put u središte Dalasa

Nikola Olić, softveraš, fotograf, BMX bajker i pijanista govorio je za Dallas Observer kako su ga biciklizam i programerstvo povezali sa arhitekturom i fotografijom.

Strast za vožnjom BMX-a  otvorila je Nikoli Oliću, Beograđaninu iz Dalasa, ljubav prema urbanoj fotografiji. Bicikl je bio za njega oduvek bio prevozno sredstvo kojim je najlakše “jedriti” ulicama i ispitivati tajne jednog grada, spolja i iznutra. Njegovi fotosi su fascinantni prikazi arhitektonskih struktura – i to ne samo Dalasa i drugih američkih gradova, već i svih onih mesta na planeti na kojima se Nikola, tokom svog 25 godina dugog „gast-arbajta“, zatekao.

Moglo bi se reći da je Nikola Olić, barem zvanično, inženjer i programer. To je, uostalom, ono što je studirao na Univerzitetu u Teksasu, u Arlingtonu. Po dobijanju diplome zaposlio se u kompaniji za medicinski softver, „Doctor Alliance“, čiji je bio i koosnivač. Ali, za Nikolu možete slobodno reći i da je klasični pijanista, profesionalni BMX biciklista i fotograf koji uspeva da na jedinstven način prikaže arhitekturu na pomalo nematerijalan, apstraktan način… apstraktne fotografije stvarnih objekata, moglo bi se pojednostavljeno reći.

Olić je 1992. iz srpske prestonice dospeo u srednju školu u Arlingtonu, kao student iz programa obrazovne razmene. Početak rata u Jugoslaviji zatekao ga je tamo, što ga je sprečilo da se naredne godine (’93.) vrati u Beograd. Tako je odlučio da Univerzitet Severni Teksas (North Texas) i Dalas postanu njegov stalni dom. Olić je još kao tinejdžer „zaglibio do grla“ u veštine fletlendinga (flatlanding), stila BMX biciklizma unekoliko sličnog brejkdensu ali sa malim dvotočkašem – radi se o izvođenju akrobacija na ravnoj površini koje nemaju puno veze sa samom vožnjom koliko sa veštinom održavanja ravnoteže na biciklu tokom izvođenja atraktivnih figura i okreta. Kada je stigao u Arlington, bio je veoma prijatno iznenađen spoznajom da se, sticajem slučajnih okolnosti, obreo u jednom od glavnih svetskih centara ovog atraktivnog sporta.

Tokom svojih prvih dana u Teksasu, pred njega je iskrsao jedan klinac sa svojim BMX biciklom, dok je Nikola, svojim tada tvrdim akcentom objašnjavao da je novi u gradu, da je poreklom iz Srbije, i da je, takođe, zagriženi BMX-ovac. Klinac je pozvao Olića da se na prvom sledećem takmičenju pridruži njemu i njegovim prijateljima, a Olić je s ovim bajkerima ostao blizak sve do danas. “Pet izuzetnih BMX vozača svetskog nivoa živelo je u krugu od 15km od mene”, kaže Nikola. „Bila je to potpuna slučajnost. Naravno, nikada do tada nisam čak ni čuo za Arlington.”

Olić je bio deo prvobitne grupe koja je BMX biciklizam donela iz Kalifornije u Srbiju. On i njegovi prijatelji neprestano su olupavali i lomili svoje bicikle zabavaljajući se vožnjom i uvežbavanjem akrobacija. Nikola je oduvek bio zaljubljen u BMX modele, otkad je u specijalizovanim magazinima prvi put video praktično nesalomive varijante bajkova. Našao je način da ih nabavi prilikom svog  putovanja u Kanadu ’87, da bi se već od ’89 on i njegovi prijatelji takmičili širom Evrope. Olić se i dalje, 30 godina kasnije, takmiči, a pre par godina (2015.) učestvovao je na turniru u Hjustonu.

U određenom smislu, Olićevo interesovanje za fotografiju počelo je kao „nuspojava“ listanja svih onih BMX časopisa koje je čitao kao dete. Jedan od magazina koje je redovno čitao imao je kviz-rubriku sa dodelom nagrada: čitaoci bi jednom nedeljno nastojali da prepoznaju koji je deo bicikla snimljen u krupnom planu. “Rekli bi: ’Ovo je deo bicikla’, što je, recimo, bila makro-fotografija kugličnog ležaja”, kaže on. “Sledeće nedelje ćemo vam reći šta je to. Imao sam tada 13 godina i ova prepoznavanja krupnih planova tada su me potpuno obuzela – ta rubrika mi je, u neku ruku, promenila život.”

Međutim, umesto bicikla, objekti na koje je Olić odabrao da primeni tehniku krupnog plana bila je – arhitektura. Devedesetih je radio kao računarska podrška na Univerzitetu u Teksasu, Arlington (UTA), gde bi sebe veoma često zatekao kako provodi vreme radeći na arhitekturi računara svojih profesora. U to vreme, instalirati Microsoft Office u PC mašinu nije bio proces od 10 minuta. Ponekad je trebalo i do šest sati, pa i više – obilje vremena koje je Nikola provodio u razgovoru s profesorima o oblastima svojih proučavanja.

Olić je potom kupio svoju prvu DSLR kameru, otiskujući se u dugačke šetnje centrom Dalasa kako bi fotografisao nadasve atraktivna zdanja ovog grada. “Dešavalo sa da, samo tokom jednog dana, provedem i po deset sati u fotografisanju, tokom kojih bih napravio i do 500 fotografija”, kaže on. “Tek bi mi se neka tamo 110. fotografija neke tamo zgrade učinila zanimljivom”.

Nikola je razvio svoju tehniku: prvi put bi posetio objekat koji želi da slika, kako bi snimio što je više moguće, a onda bi kasnije, kod kuće, razmotrio koji su to uglovi i rakursi koji bi taj objekat prikazali u jednom novom, iznenađujućem izdanju. Rezultat ovakvog pristupa je da njegove naknadne tj. završne fotografije ostavljaju kod posmatrača utisak da neke zgrade – koje, inače, odavno ne primećujete i pored kojih biste bez osvrtanja prolazili na putu ka poslu – mogu izgledati nesvakidašnje interesantno.

Olić je privučen arhitekturom jer, između ostalog, ceni ogromnu količinu vremena i razmišljanja potrebnih da bi se jedno zdanje projektovalo i izgradilo. “Samo mogu da zamišljam kakav je taj proces: trajao je godinama, tokom kojih su neki ljudi smišljali zgrade i crtali ih, da bi u nekom trenutku prosudili: “Ne, hajde da radimo ovo drugo… ne, hajde, ipak, da uradimo ono treće”, kaže on. “Često poželim da upoznam arhitekte koji godinama razrađuju svoje projekte, i da pitam ko su oni i zašto to rade. Sve to što rade mi je zanimljivo.”

Jedan od njemu najomiljenijih je brazilski arhitekta Oskar Nimajer (Oscar Niemeier) kojem se divi zbog njegovih čistih i apstraktnih linija – fascinacija koja je i te kako prisutna i na Nikolinim fotografijama Dalasa koje možete videti na njegovom vebsajtu (kojeg on uredno održava). Najčešće, sve što uradi/ izmeni tiče se jednostavnog opsecanja fotografije; malo ih „podseče“ da bi izbacio nepotrebne „krajeve“, a uz to, sasvim minimalno, podesi osvetljenost i kontrast.

Ove Olićeve ​​maratonske foto-sesije ponekad privlače pažnju policajaca. “Dok sam fotografisao jednu zgradu, Fountain Place, koja se nalazi na platou Ross, jedan policajac je prišao upitavši me:” Šta ste to radili? Stajali ste na tri različita mesta i fotografisali ovaj objekat”, priča Olić.

Ista stvar mu se desila i dok je snimao zgradu Federalnih rezervi u Bostonu. Ovakav i slični susreti, međutim, nisu zaustavili Olića. “Znam koja su moja prava po Prvom amandmanu”, kaže on. “A po tom amandmanu – ništa se dramatično loše ne dešava (tokom mojih foto-sesija).”

Olićeve „foto-potrage i pronalasci“ van svog uobičajenog dnevnog posla na softveru ne završavaju se samo u fotografiji ili vožnji BMX-a. U Srbiji je studirao na muzičkoj akademiji, još uvek održava svoju formu: jednom sedmično sedne za klavir na lokaciji Buzzbrews, na aveniji  Lemon; idealno mesto za izvođenje klasične i džez muzike na otvorenom (Open Classical). “Svaki rad i rezultat proizvod su ljubavi”, kaže Olić. “Čak i softver. Nastojim da radim na svemu što što me čini da se osećam divno.”

Sve fotografije Nikole Olića preuzete s njegovog vebsajta, ArchDaily.com, kao i Nikolinog fejsbuk profila 

Dallas Observer

Nikola Olić, Structure Photography

Ana Brnabić sa Lijem i Orbanom – “Srbija važan regionalni igrač”

Premijerka Ana Brnabić imala je u Budimpešti bilateralne sastanke sa premijerima Mađarske i Kine, Viktorom Orbanom i Li Kećangom. Istakla je da su ti susreti pokazali da je Srbija važan regionalni igrač. Sa mađarskim kolegom je dogovorila zajedničku sednicu dve vlade u februaru.

Premijeri Srbije i Mađarske Ana Brnabić i Viktor Orban, izrazili su zadovoljstvo rezultatima dosadašnjih samita Kina-CIEZ, a posebno potpisivanjem Memoranduma o razumevanju i saradnji na projektu Beograd-Budimpešta, kao i otpočinjanjem radova na tom projektu.

U razgovoru o unapređenju bilateralnih odnosa Srbije i Mađarske, premijeri Brnabić i Orban su ocenili da je potrebno još više unaprediti ekonomsku saradnju dve zemlje.

“Pored infrastrukture i saobraćaja, oblasti u kojima treba da nastavimo da unapređujemo saradnju su energetika, poljoprivreda i vodoprivreda, telekomunikacije, bankarstvo, kao i banjski turizam i prekogranična saradnja”, naglasila je Brnabićeva.

Predsednica vlade ukazala je na činjenicu da je Srbija merama fiskalne konsolidacije i sveobuhvatnim reformama, koje ja započela prethodna vlada, a koje ova vlada nastavlja, uspela da kreira povoljno i stimulativno poslovno okruženje, koje je sada značajno sigurnije za investitore.

Ona je istakla da su dobrodošla veća mađarska ulaganja i učešće kompanija iz te zemlje u zajedničkim projektima.

Premijeri Srbije i Mađarske složili su se da je potrebno nastaviti praksu održavanja zajedničkih sednice vlada dve zemlje, koji doprinose unapređenju političkog dijaloga i sveukupnih odnosa dve zemlje.

“Stabilnost i uspešan razvoj odnosa Srbije i Mađarske u obostranom su i prioritetnom interesu”, zaključili su Brnabićeva i Orban.

Predsednica vlade zahvalila se mađarskom premijeru na kontinuiranoj podršci procesu evropskih integracija Srbije.

Premijeri Srbije i Mađarske razgovarali su i o potrebi nastavka bliske saradnje u vezi sa migrantskom krizom.

Sveobuhvatno strateško partnerstvo sa Kinom

Politički odnosi Srbije i Kine su izvanredni i karakteriše ih sveobuhvatno strateško partnerstvo, ocenili su predsednica vlade Srbije Ana Brnabić i premijer Kine Li Kećang.

Premijerka Brnabić i premijer Li fokusirali su se, na sastanku u Budimpešti, na ekonomsku saradnju Srbije i Kine, za koju su ocenili da je veoma uspešna, posebno kada je reč o saobraćajnoj infrastrukturi i energetici.

“Veoma smo ponosni na trilateralni projekat modernizacije železničke pruge Beograd – Budimpešta, koji je za Srbiju najvažniji infrastrukturni projekat. To vidimo kao početak kompletiranja celokupne železničke mreže Srbije”, naglasila je Brnabićeva.

Premijeri Srbije i Kine konstatovali su i da veliki značaj imaju sporazumi koje su predstavnici dve zemlje potpisali u ponedeljak, tokom Samita Kine i zemalja Centralne i Istočne Evrope u Budimpešti.

“Članstvo u Evropskoj uniji ključni je spoljnopolitički cilj Srbije, a Srbija je u potpunosti opredeljena za nastavak i produbljivanje saradnje sa Kinom u svim oblastima”, izjavila je predsednica Vlade, saopštila je vlada.

“Nedvosmislena podrška Kine po pitanju Kosova i Metohije, a posebno sprečavanju tzv. Kosova da postane član Uneska, potvrda su tradicionalnog prijateljstva dve zemlje i dva naroda”, istakla je Brnabićeva i dodala da Srbija dosledno podržava politiku “jedne Kine”.

Brnabić i Li razgovarali su o nastavku direktnih kineskih ulaganja u Srbiju i rasta izvoza srpskih proizvoda u tu zemlju.

Predsednica Vlade Srbije istakla je da je nedavno položen kamen temeljac za izgradnju novog bloka TE Kostolac B3, kao najveće investicije u domaćem energetskom sektoru u poslednje tri decenije, a da ukupna vrednost zajedničkih projekata Srbije i Kine u ovom trenutku iznosi oko šest milijardi dolara.

Pored energetike i infrastrukture, Srbija i Kina razvijaju saradnju i u mnogim drugim oblastima. Premijerka Srbije istakla je značaj projekta industrijskog parka Borča, kao jednog od glavnih prioriteta Srbije u kojem se očekuju velika kineska ulaganja, kao i saradnje u oblasti poljoprivrede, zdravstva, kulture, nauke, obrazovanja, turizma, sporta i drugim oblastima.

“Posebno nas raduje što će uskoro u Pekingu biti potpisan ugovor o otvaranju Srpskog kulturnog centra u Umetničkom distriktu 798, kao i što skorije otvaranje Kineskog kulturnog centra u Beogradu”, naglasila je Ana Brnabić.

Predsednica Vlade Srbije poručila je premijeru Kine da će Republika Srbija, kroz mehanizam saradnje “16+1” i inicijativu predsednika Si Đinpinga “Pojas i put”, kao i snažnom podrškom NR Kini na bilateralnom i multilateralnom planu, nastaviti kontinuitet politike prijateljstva i pune saradnje.

Premijerka je na kraju posete Budimpešti rekla da je, što se Kine tiče, Srbija jedna od centralnih zemalja u projektu “Jedan pojas, jedan put”.

“Imali smo jutros dva odlična sastanka, jako dobra za Srbiju”, naglasila je ona.

Prenela je i jedan detalj sa sastanka sa premijerom Kine, koji pokazuje koliko ta zemlja ceni Srbiju.

“Sve delegacije imale su po pet, maksimalno 15 minuta za sastanak sa premijerom Kećangom, a nama su tokom sastanka dali znak da možemo da produžimo razgovore, tako da je sastanak bio nešto duži od 20 minuta”, kazala je Brnabić.

Ona je rekla da je sa kineskim kolegom razgovarala o velikom broju projekata koje zajednički imamo.

Podsetila je da više od 15 projekata ima koje Srbija i Kina implementiraju, navodeći kao primere most Zemun-Borča, prvu fazu izgradnje termoelektrane Kostolac, koji su završeni, te dodala da su neki još u implementaciji i planiranju.

“Bilo je važno da razgovaramo i oko avio-linije Beograd-Peking, kao i oko ukidanja viza i većeg broja kineskih turista”, dodala je ona ukazujući da je ovo bila i prilika da se još jednom zahvali na svoj podršci koji Kina politički daje Srbiji, kako u našim evropskim integracijama, tako i oko našeg internog pitanja Kosova i Metohije, gde su oni jedan od najvećih partnera koji nas podržavaju.

“Oba sastanka su bila sadržajna, ne samo protokolarna i pokazala su da je Srbija važan regionalni igrač, a što se tiče Kine tiče jedna od centralnih zemalja u projektu ‘Jedan pojas, jedan put'”, zaključila je Brnabićeva.

rts.rs

Kinezi će graditi toplodalekovod Obrenovac-Novi Beograd

Gradonačelnik Beograda Siniša Mali potpisao je u Budimpešti, na Samitu Kine i zemalja centralne i istočne Evrope, sporazum o zajedničkom sprovođenju projekta prerade i odlaganja otpadnih voda iz centralnog gradskog područja, kao i ugovor o projektu izgradnje toplodalekovoda Obrenovac-Novi Beograd, saopšteno je iz gradske uprave a prenosi portal RTS-a.

Mali je ukazao da je reč o istorijskim ugovorima za grad Beograd, s obzirom da se na te projekte čeka decenijama unazad, te da su pored Vinče bili postavljeni kao ključni u oblasti ekologije i komunalne infrastrukture.

On je podsetio da je za Vinču potpisan ugovor sa japansko-francuskim konzorcijumom “Suez – Itoču”, te da će u drugoj polovini sledeće godine krenuti da se gradi postrojenje za preradu komunalnog otpada.

“Kada je reč o otpadnim vodama, one u potpunosti idu u Savu i Dunav, što je potpuno neprihvatljivo. Zahvaljujući ovom ugovoru, njena izgradnja će početi u drugoj polovini sledeće godine”, rekao je on, navodeći da ugovor podrazumeva i završetak izgradnje interceptora, o kome se govori još od 1980. godine.

Kako kaže, njegov značaj je u podizanju nivoa komunalnog standarda grada i higijensko-sanitarnih uslova grada, a ukupna vrednost projekta je 260 miliona evra.

Govoreći o ugovoru koji se odnosi na izgradnju toplodalekovoda, Mali je rekao da će ovaj projekat doneti velike uštede “Beogradskim elektranama”.

“Zahvaljujući ovom projektu, mi ćemo toplu vodu koju proizvodi TENT u Obrenovcu koristiti za grejanje građana u Beogradu. Na taj način ćemo godišnje uštedeti 40 miliona evra, a projekat se isplati u roku od pet godina”, objasnio je Mali.

Prema njegovim rečima, na taj način ne samo da se smanjuje “zavisnost” grada i republike od nabavke gasa već se i domaćinstvima u Beogradu daje mogućnost da se stabilno i kontinuirano greju energijom koja dolazi iz TENT-a.

“I na ovom projektu očekujemo početak radova u drugoj polovini 2018. godine. Vrednost projekta je 190 miliona evra”, istakao je Mali i dodao da ova dva projekta ukupno vrede 450 miliona evra.

Gradonačelnik je zaključio da su ovo radovi koje Beograđani “ne vide”, ali su ključni za kvalitet njihovih života, navodeći da će na taj način komunalna infrastruktura u gradu biti kao u svim metropolama.

Ugovor za toplodalekovod Mali je potpisao sa predstavnikom kompanije “Power construction corporation of China” Jangom Fanom, dok je Sporazum o zajedničkom sprovođenju projekta prerade i odlaganja otpadnih voda iz centralnog gradskog područja potpisao sa Kineskom inženjerskom mašinskom korporacijom.

Kinezi će graditi toplodalekovod Obrenovac-Novi Beograd

Toplovod će biti dug 26 kilometara, a ugovor je vredan 190 miliona evra.

Ugovor je u ime Beogradskih elektrana potpisao direktor Goran Aleksić i u ime kineske kompanije Jang Fan, a prisustvovali su premijerka Srbije Ana Brnabić i ministar energetike Aleksandar Antić.

Korišćenjem tople vode iz TENT-a za grejanje Novog Beograda godišnje će se uštedeti 43 miliona evra na uvozu gasa koji koriste Beogradske toplane.

Toplovod je počeo da se gradi 1995. godine, a 1997. je izgradnja zaustavljena. Cevi su izvađene, a kanali zatrpani i 2002. godine od tog projekta se bilo odustalo.

Mali je rekao da je to važan projekat za Beograđane, pošto će toplodalekovodom biti povezan TENT u Obrenovcu sa Beogradskim elektranama.

“To je ostvarenje višedecenijskog sna da se toplom vodom iz Obrenovca greju domaćinstva u Beogradu i da ne zavisimo od uvoznog gasa. To je veliki projekat vredan skoro 200 miliona evra”, rekao je on.

Mali je, takođe, potpisao sa kineskim partnerima Sporazum o zajedničkom sprovođenju projekta prerade i odlaganja otpadnih voda iz centralnog gradskog područja.

Sporazum je potpisan sa Kineskom inženjerskom mašinskom korporacijom. Sporazum je potpisao zastupnik korporacije Li Ksukjang.

“Drugi projekat, završetak primarne kanalizacije i izgradnja fabrike za preradu otpadnih voda u Velikom Selu, koji je vredan oko 250 miliona evra”, naveo je Mali.

Ta dva projekta, zajedno sa već potpisanim projektom o sređivanju deponije Vinča od 300 miliona evra, koji će raditi francusko- japanskim konzorcijumom, vrede oko 750 miliona evra, naglasio je Mali.

Istakao je da će Beograd po pitanju komunalne infrastrukture i ekologije biti rame uz rame sa svim ostalim velikim metropolama koje su te velike sisteme napravili odavno.

Predviđeno je da realizacija sva tri projekta počne krajem naredne godine.

Mali je naveo da je cilj da svako domaćinstvo u gradu ima priključak na kanalizaciju i da podsetio da je dat rok od 10 godina da se to sprovede.

Kaže da Beograd ima na stotine malih izliva kanalizacije u Savu i Dunav po čemu smo trenutno možda i jedini grad u Evropi koji to radi i u savu i uduvav kanalizacionih, i beograd je možda jedini u Evropi koji svoju kalizaciju izliva u te reke.

On je zahvalio Vladi Srbije i predsedniku Aleksandru Vučiću na podršci za te projekte.

Ministar rudarstva i energetike i nacionalni koordinator za Mehnizam saradnje “16+1” Aleksandar Antić rekao je Tanjugu da bi izgradnja toplodalekovoda, koji je važan projekat za ukupnu energetsku stabilnost naše zemlje, mogla da bude završena do 2020. godine.

“Reč je o projektu koji povećava eneretsku bezbednost naše zemlje, jer substituiše upotrebu uvoznog gasa energijom koju sami proizvodimo.

Kaže da je to projekat o kojem se priča već više od 20 godina i da je to jedan najboljih energetskih projekata u našoj zemlji.

Antić ističe da će povraćaj investicije biti za oko sedam godina, da će projekat obuhvatiti priključno postrojenje u TENT-u, toplovod dug 26 kilometara sa priljičnim postrojenjima na Beogradske elektrane i pratećim sistemom da se očuva toplota.

“Taj projekat će promeniti naš energetski šitem,substituše nekoliko stotina miliona metara kubnih uvoznog gasa ili 43 miliona evra godišnje je uštede koja će Beogradskim elektranama obezbediti da same vrate čitav kredit”, kaže on.

Kaže da će početak izgradnje biti definisan ugovorom i da će se to znati kada budu završeni pregovori oko finansijskog zajma sa “Eksim bankom” Kine.

“Očekivano je da u narednih godinu dana, od trenutka kada se zakljiči sporazum o finasiranju, rok za izvođenje radova bude 24 meseca. Očekujem da 2020. a po svim parametrima projekat bude zaključen”, rekao je Antić Tanjugu.

 

RTS.rs

“Iaora, Tahiti…”

…Ili, u prevodu s maorskog, “U Tahitiju je spas”. Pa, možda je tako kako kaže izreka domorodaca Francuske Polinezije. Jer, tamo se već stvaraju plutajući gradovi, nove forme jednog budućeg društva.

Kad nema zemlje – nema ni sukoba oko nje. Ovo je centralna ideja i konceptualna osovina oko koje se vrti projekat plutajućih gradova.

Plutajući gradovi u eksteritorijalnim vodama možda bi jednog dana, u ne tako dalekoj budućnosti, funkcionisali kao potpuno novi društveni oblici – kao inovativna državna ustrojstva zasnovana na eksperimentalnim, dosad nepoznatim odnosima u društvu. I ne samo to: oni bi bili samoodrživi, ekološki pozitivni i pacifistički projekat, zapravo stav čoveka prema čovečanstvu i planeti. Zvuči možda suludo, ali od naučne fantastike do stvarnosti korak je manji nego što i možemo pretpostaviti. Ovo je suštinski startap ideja u službi idealističkih ciljeva, piše Dejvid Gels za Njujork tajms.

U toku je izrada projekta „Floating Island“ na Tahitiju, u Francuskoj Polineziji. Kompanija Blue Frontiers gradiće i upravljati svojim eksteritorijalnim veštačkim ostrvima, sa ciljem da ih do 2020. godine izgradi desetak; na ostrvima koja će plutati u „ničijim“ tj međunarodnim vodama, a po uzoru na već dobro poznate eksteritorijalne krstarice-kockarnice i brodove za zabavu, biće podignute kuće, hoteli, kancelarije i restorani… cena? Prava sitnica:  oko 60 miliona dolara.

Ova je  ideja ujedno odvažna i veoma prosta, i mada naizgled deluje nemoguće sada je u tehnološkom smislu savladana: gradovi koji plutaju u međunarodnim vodama – nezavisne, samoodržive nacije na površini okeana i mora.

Dugo samo plod naučne fantastike, uz eksploataciju ideje o eksteritorijalnosti, ove „plutajuće strukture“ (Seasteading) su poslednjih godina sazrele i iz čiste fantazije prešle u sferu zbilje, koju sadašnjim tehnološkim sredstvima i postupcima već možemo doseći  – u bliskoj budućnosti. Već postoje kompanije, stručnjaci, arhitekte kao i zainteresovanost vlada i država da prvi prototip bude sagrađen do 2020. godine.

U središtu ovog poduhvata je Institut za razvoj pomorskih i nadvodnih struktura (“Seasteading Institute“), neprofitna organizacija sa sedištem u San Francisku. Grupa entuzijasta koja ga je 2008. godine osnovala provela je deset godina nastojeći da ubedi javnost kako koncept plutajućih gradova-ostrva nije baš sasvim sumanut.

Nije uvek bilo lako. Ponekad bi priča o plutajućim gradovima izgledala takva da je postajala meta sprdnje  i svojevrsna auto-parodija. Okupljanja ljudi u konceptualnom gradu Lerija Harvija iz 1986. u pustinji Nevada nazvanom Burning Man, koje je predstavljalo inspiraciju za zbijanje nebrojenih šala, dok su reference na film Kevina Kostnera “Vodeni svet” bile neizbežne. Projekat se delimično finansirao inicijalnom ponudom kripto-valute  (veoma svežem načinu pribavljanja sredstava osmišljenim u Silicijumskoj dolini, po kojem se novac može sakupiti stvaranjem i prodajom virtuelne valute) i crowdfundinga (prikupljanje novca od brojnih donatora za određeni projekt) ,

A onda, 2017. godine, sa rastom nivoa svetskih mora usled klimatskih promena, i sveprisutnom političkom situacijom napregnutom do tačke pucanja usled globalnog cunamija populizma, ova ideja postala je ne samo veoma praktična (ploveći eksteritorijalni gradovi kao bezbedna utočišta od domicilnih populističkih diktatura), već i neporecivo privlačna.

Vlada Francuske Polinezije je početkom ove godine dala odobrenje Institutu za nadvodne strukture iz San Franciska da otpočne testiranja u njenim vodama. Izgradnja bi mogla započeti uskoro, a prvi plutajući objekti – zapravo jezgro budućeg grada – mogli bi dočekati svoje prve stanovnike već kroz nekoliko godina.

“Ako biste imali plutajući grad, to bi u suštini bila start-up zemlja”, kaže Džo Kvirk (Joe Quirk) koji je predsednik ovog Instituta. “Bili bismo u stanju da stvorimo neverovatnu raznolikost država namenjenih ogromnoj raznolikosti koja krasi čoveka.” Kraće rečeno, veštačka ostrva kao eksteritorijalni prostori sa autonomnim upravama, bila bi po sistemu „za svakog ponešto“.

Termin „Seasteading“ počeo je da se pojavljuje barem od, recimo, 1981. godine, kada je jedan strastveni mornar po imenu Ken Neumajer (Ken Neumeyer) napisao knjigu “Jedriti farmom” (Sailing the Farm), u kojoj je izložio svoj koncept života i održivog boravka na plovilu (u njegovom slučaju, bila je to jedrilica). Na površine i dubine okeana gledao je, sasvim logično i razložno, kao na gigantski izvor hrane ili „farmu“, kako ga je u svojoj knjizi nazvao. Dve decenije kasnije, ova ideja privukla je pažnju Patrija Fridmana (Patri Friedman), unuka ekonomiste i Nobelovca Miltona Fridmana, koji je preuzeo ovaj pojam, utiskujući mu svoje ideje.

Poznat kao čovek slobodoumnih shvatanja Fridman je, još dok je bio na koledžu osnovao “namenske zajednice” („intentional communities“). U to vreme je živeo u Silikonskoj dolini, inspirisan razmišljanjima o velikim stvarima koje mogu služiti za opšte dobro ljudi. Tako  je 2008. godine napustio svoj posao u Guglu da bi osnovao Seasteading institut. Ovaj startap finansiran je novcem Pitera Tila (Peter Thiel), milijardera liberalnih shvatanja čuvenog po ulaganju u veoma hrabre start-up koncepte. U svom eseju iz 2009. godine,  Til je plutajuće strukture opisao kao „koncept – čije šanse, mada tek neznatne (jer je, u tehnološkom smislu, tada još uvek bio neizvodljiv) – ipak dovoljno intrigantan da bi se u njega ulagalo. U međuprostoru između sajber-svemira i vaskolikog Svemira otvara se mogućnost naseljavanja – okeana”, napisao je tada ovaj srčani libertarijanac.

Ulaganje Tila u ovaj koncept izazvalo je ogromnu pažnju medija. Međutim, nekoliko godina nakon osnivanja je prošlo a, Institut Seasteading nije proizve mnogo toga vrednog pažnje. Planirani prototip koji je 2010. trebalo da bude porinut u vode zaliva San Franciska u 2010. godini se nikada nije ostvario, a sam koncept plutajućih struktura postao je omiljena meta presnih šala o tehno-utopijskim fantazijama čije je ostvarenje pošlo naopako, čak postavši i glavna potka HBO serije “Silicijumska dolina”.

Ali tokom godina, osnovna ideja koja se zasniva na uzdržavanju – da plutajući grad u međunarodnim vodama može pružiti priliku da redizajniramo svoje društvo i vladajuće strukture – konstantno zadobija sve više pristalica. Kvirk, koji je autor ovog koncepta je 2011. godine posetio naseobinu Burning Man u Nevadi, kada je prvi put čuo i za ideju seasteadinga. Ona ga je zaintrigirala, pa je tokom narednih godina proučavao ovaj koncept.

Burning Man, u kome se jednom godišnje okupljaju inovatori, za Kvirka nije bio tek prosti uvod u koncept plutajućih naseobina: Bio je to model za vrstu društva koje bi bilo moguće upravo zbog autonomnosti seastanding koncepta. “Svako ko je barem jednom posetio Burning Man, bio bi fasciniran načinom na koji dosadašnja pravila nemaju svoje uobičajene parametre”, rekao je on.

Sledeće godine (2012), Kvirk se vratio u Burning Man, izlažući pred ostalim inovatorima svoj koncept plutajućih gradova formiranih po ugledu na geodetske kupole (delimična primena već postojećih sferičnih geodezijskih kupola sastavljenih od polihedrona). Ubrzo nakon toga uključio se u rad Seasteading instituta, preuzevši funkciju predsednika. Zajedno sa Fridmanom je napisao zapaženu studiju: “Seasteading: kako će plutajuće nacije obnoviti životnu sredinu, obogatiti siromašne, izlečiti bolesne i osloboditi čovečanstvo od političara”.

Seasteading je za Kvirka i saradnike uključene u ovaj projekt  daleko više od bizarnog i neobičnog hobija. Plutajući gradovi su, po njima jedinstvena prilika za ponovno ispisivanje pravila po kojima se upravlja društvom. “Kako vreme prolazi, vlade i državni režimi se jednostavno ne unapređuju niti poboljšavaju”, mišljenja je Kvirk. “Zaglavljeni su, a i mi s njima, u nekim prohujalim vekovima. To je zato što sam koncept posedovanja zemlje/zemljišta/teritorije podstiče nasilništvo u cilju monopola i kontrole drugih. “

A kad nema zemlje – nema ni sukoba oko nje. Ovo je centralna ideja, konceptualna osovina oko koje se vrti projekat plutajućih gradova.

Čak i da se uspešno pokrene nekoliko održivih struktura, ne postoji garancija da će se ova utopistička zajednica održati. Naravno, ljudi se, opšte uzev, sukobljavaju oko daleko više stvari nego što je to parče zemlje, dok su pirati veoma realna pretnja u određenim regionima. Iako pomorski zakon sugeriše mogućnost solidne pravne osnove za postojanje plutajućih gradova, nemoguće je sa sigurnošću predvideti na koji bi način postojeće vlade, države i političari reagovali kada bi se pojavili u svetu neki novi „susedi“ i državne tvorevine koje plutaju međunarodnim morima.

Kvirk i njegov tim sada se fokusiraju na projekat Floating Island u Francuskoj Polineziji. Vlada ove ostrvske države ustanovila je efektivno specijalnu privrednu zonu za Seastanding Institut i njihove dalje eksperimente, ponudivši 100 hektara plaža i obalskog pojasa na kojem projektantska grupa može da operiše.

Kvirk i njegovi saradnici stvorili su novu kompaniju, Blue Frontiers, koja će graditi i upravljati plutajućim ostrvima u Francuskoj Polineziji. Cilj: izgradnja desetak objekata do 2020. godine, uključujući kuće, hotele, kancelarije i restorane, po ceni od oko 60 miliona dolara. Da bi finansirao izgradnju, tim prikuplja novac po malopre navedenom metodu inicijalne javne ponude kroz kripto-valute i crowdfunding. Ukoliko se sve bude odvijalo po planu, objekti će imati „zelene krovove“, koristeći drvnu građu s lokacije gde će projekat biti sproveden, bambus i vlakna kokosa, kao i reciklirani metal i plastiku.

“Želim da plutajući gradovi postanu stvarnost do 2050. godine, nadam se da će ih biti na hiljade, a svaki od njih nudio bi različite načine upravljanja”, rekao je Kvirk. “Što se više ljudi bude kretali među njima, to će više izbora imati – a to znači i uvećanje verovatnoće da konačno možemo imati mir, prosperitet i inovacije koje će doprinositi čovečanstvu”.

Dejvid Gels, Njujork tajms 14/11/2017

Evrozona i njene skrivene snage


Evrozona se već godinama doživljava kao katastrofično finansijsko područje, a diskusije o budućnosti monetarne unije često su usmerene ka mogućem raspadu. Kada su Britanci prošle godine glasali za napuštanje Evropske unije, oni su delom bili vođeni i percepcijom evrozone kao disfunkcionalnog finasijskog područja – i, možda, kao projekat kojem nema spasa. Ipak, u poslednje vreme, evrozona je postala miljenik finansijskih tržišta – i to sa dobrim razlogom.

Otkriće latentne snage evrozone postoji odavno. I zaista: evrozona se oporavlja od krize iz 2011-2012 tokom zadnjih nekoliko godina. Ako se gleda statistika po glavi stanovnika, njen ekonomski rast per capita sada nadmašuje američki. Stopa nezaposlenosti je takođe u padu – ali treba reći u sporijem nego što je u SAD – mada je to, barem delimično, odraz razilaženja u trendovima učešća radne snage.

I dok je učešće radne snage u evrozoni u porastu, njeno učešće u Sjedinjenim Državama je u padu od oko 2000-te. Odlazak Amerikanaca sa tržišta rada odražava ono što ekonomisti nazivaju fenomenom “obeshrabrenosti radnika“. I, zaista, ovaj se trend ubrzao odmah nakon nailaska recesije, tokom 2009. godine.

U principu, opadanje učešća radne snage trebalo bi da takođe bude problem prisutan u evrozoni, s obzirom na produženi period veoma visoke nezaposlenosti s kojim se brojni evropski radnici suočavaju. Ali, u poslednjih pet godina, 2,5 miliona ljudi u evrozoni je zapravo postalo deo EU radne snage, stvoreno je pet miliona radnih mesta, dok je ukupni pad nezaposlenosti smanjen za polovinu.

Štaviše, evrozonski oporavak je održiv, pomalo neočekivano, pa čak i u odsustvu kontinuiranog fiskalnog stimulansa. Uzavrele rasprave o štednji vođene u poslednjih nekoliko godina su usput skrajnute i gotovo nestale s medijske i javne scene, kako od strane kritičara tako i od strane službenih navijača i zagovornika dotične, precenjujući obim rezova i ušteda koji su se dosad primenjivali (i još uvek su na snazi). Prosečni ciklično prilagođeni fiskalni deficit je, grubo uzev, konstantan još od 2014. godine, i kreće se negde oko 1% BDP-a.

I dalje su, naravno, prisutne velike razlike u fiskalnoj poziciji pojedinih EU članica. To se, ipak, može očekivati u jednoj tako raznovrsnoj monetarnoj uniji kao što je evropska. Istina je da čak i Francuska, koja se možda prečesto smatra za slabog izvršioca evropskih fiskalnih zadataka, ima deficit i nivoe zaduživanja koji se sasvim komotno mogu uporediti s onima u SAD.

Poređenje sa Sjedinjenim Državama, kao i sa Japanom takođe potkopava zajedničku percepciju, naime, da su fiskalna pravila evrozone, uključujući i (ne)čuveni Pakt o stabilnosti i rasta iz 2012. godine (tzv. Fiscal Compact), bili „irelevantni“. Istina, nijedna zemlja nije bila zvanično ukorena zbog prevelikih deficita ili dugova. Ali, galamom oko kršenja pravila na margini bacila je u zasenak jedan širok osnovni trend kretanja ka glavnom cilju – ka zdravim javnim finansijama koje su podsticane kriznim fiskalnim pravilima. Sve ovo ukazuje na to da bi “meka štednja“, godinama sprovođena u mnogim zemljama evrozone, mogla napokon biti pravi izbor.

Da bi bili sigurni, ne treba preceniti dugoročnu ekonomsku snagu evrozone. Ukoliko bi prosečna stopa rasta možda mogla ostati iznad dva odsto u narednih nekoliko godina – i dok se preostali nezaposleni ne apsorbuju a dugoročni trend ponovnog uključivanja starijih radnika na tržište rada nastavi – pul neiskorišćene radne snage bi napokon bio iscrpljen: Na birou za zapošljavanje ostao bi relativno mali broj evropskih građana.

Jednom kad evrozona bude dostigla tzv. “Luisovu prekretnicu” – kada višak radne snage bude na izmaku a plate počnu da rastu – stopa rasta pašće na nivo koji će bolje odražavati demografsku dinamiku. A ta dinamika, uostalom, nije naročito poželjna: radno sposobno stanovništvo u evrozoni smanjivaće se za oko pola procenta godišnje –  barem još tokom naredne decenije.

Ipak, čak i tada, stopa rasta po glavi stanovnika u evrozoni verovatno neće biti mnogo niža nego u SAD jer je razlika u njihovim stopama rasta produktivnosti sada manja. U tom smislu, budućnost evrozone može više nalikovati situaciji u kakvoj se Japan nalazi danas: da je karakteriše godišnji rast od nešto više od jedan odsto, i sa tvrdoglavo niskom inflacijom, premda će rast prihoda po glavi EU stanovnika biti nalikovati onom u SAD ili Evropi.

Srećom po evrozonu, ona će ući u ovaj period visoke zaposlenosti i usporenog rasta koji stoji na čvrstim temeljima – delimično zahvaljujući i tim kontroverznim merama štednje. Za razliku od toga, i SAD i Japan se suočavaju s punom zaposlenošću i sa fiskalnim deficitom većim od tri odsto BDP-a – što je oko 2-3 procentna poena više od onih u evrozoni. SAD i Japan, takođe, imaju teži teret dugova: odnos duga prema BDP-u iznosi 107% u SAD i više od 200% u Japanu, u poređenju sa 90% u evrozoni.

Postoje dokazi da je u osvit finansijske krize, kada je monetarna politika postala neefikasna – usled, na primer, nominalne kamatne stope koje se graniče s nulom – budžetski deficit (državna potrošnja sredstava koja su veća od prihoda, prikupljenih zaduživanjem a ne oporezivanjem) može posedovati neobično jak uticaj na stabilizaciju. Ostaje, ipak, ključno nerešeno pitanje: jednom kad finansijska tržišta budu normalizovana, da li će dugoročno održavanje deficita biti u stanju da obezbedi kontinuirani stimulans?

Činjenica da je oporavak evrozone sada sustiže ekonomski oporavak u SAD – uprkos nedostatku bilo kakvog daljeg održavanja fiskalnog stimulusa – ukazuje na to da je odgovor ne. Zaista, iskustvo evrozone ukazuje na to da, dok zajednički fiskalni stimulus može da napravi jednu značajnu razliku tokom akutne recesije, procenjeno je da povlačenje tog podsticaja onda kada više nije od vitalnog značaja poželjno za održavanje neodređeno vreme. Sa štednjom – što zapravo znači smanjenje deficita jedno kada se globalna recesija završi – oporavak može potrajati duže kako bi se konačno konsolidovao; međutim, jednom kada to bude učinjeno, ekonomski učinak postaće još stabilniji jer će računi vlade biti u održivom položaju.

Džon Mejnard Kejnz izrekao je nešto što ga je, između ostalog, takođe proslavilo: “Dugoročno gledano, svi smo mi mrtvi”. To je možda tačno, ako se gleda na dovoljno dug rok. Ali, to nije izgovor kako bismo se otarasili dugoročnih perspektiva. U stvari, čini se da je, dugoročno gledano – evropska ekonomija još uvek živa i zdrava.

Daniel Gros, Social Europe

U borbi za Afriku Kina pobedila Zapad

U poslednjih 15 godina Kina jača svoj uticaj na Crnom kontinentu. Peking je danas najveći trgovinski partner Afrike, a direktne kineske investicije i kreditiranje u afričke zemlje rapidno rastu. Korist je obostrana — Kinezima su važni afrički resursi, a kineske investicije su dovele do ekonomskog rasta i smanjenja siromaštva na najgladnijem kontinentu.

Interesovanje Pekinga za Afriku objašnjava se sve većim geopolitičkim i geoekonomskim značajem ovog regiona u svetu. Afrika je dugo smatrana „beznadežnim kontinentom“, ali je gotovo neopaženo postala „kontinent budućnosti“, koji beleži ubrzani ekonomski i društveni rast, navode eksperti. Kao i krajem 19. veka, velike sile i danas vode bitku za „crnu Afriku“ — Amerika, Kina, Indija i posustale evropske države bore se za resurse. Afrika ima ogromnu teritoriju, oko milijardu stanovnika i ogromna prirodna bogatstva, koja prema različitim procenama čine 30-40 odsto svetskih rezervi sirovina — nafte, dijamanata, zlata i drugih ruda. Za poslednjih 30 godina, prema podacima Uprave za energetske informacije SAD, dokazane rezerve nafte u Africi uvećale su se za 120 odsto, sa 57 milijardi barela 1980. godine na 124 milijarde barela, 2012. A prema procenama kompanije KPMG, na obalama kontinenta ima još najmanje sto milijardi barela, koji „čekaju da budu otkriveni“.

Takođe, značajno su porasle i dokazane rezerve prirodnog gasa — sa 210 triliona kubnih stopa 1980. godine na 509 triliona 2012, odnosno za više od 140 odsto. Zahvaljujući intenzivnim potragama te brojke se stalno povećavaju. Recimo, nedavno je u Mozambiku pronađeno 127 triliona kubnih stopa gasa, a dodatne nedokazane rezerve procenjuju se na još 152 triliona.

Peking je „u borbu“ za Afriku ušao 2000. godine i vrlo brzo je pretekao Zapad i postao najvažniji trgovinski partner Afrikanaca. Još 2009. godine Kina je prestigla SAD, a već 2013. afričko-kineska trgovinska razmena premašila je 210 milijardi dolara, a Kinezi su ostavila Amerikance daleko iza sebe. Sa Zapada se čuju optužbe da je posredi „novi tip kolonijalizma“, ali većina Afrikanaca smatra da je partnerstvo sa Kinom dobrodošlo i da pogoduje razvoju kontinenta.

Brojke pokazuju da je 2013. godine uvoz sirove nafte iz Afrike pokrio 23 odsto potreba Kine. Pritom, nafta čini 64 odsto od ukupnog uvoza Kine iz afričkih zemalja. Takođe, Afrika obezbeđuje šest odsto kineskog uvoza rude gvožđa (uglavnom iz Južne Afrike) i 8,3 odsto uvoza bakra (uglavnom iz Zambije). Formula afričko-kineske saradnje definiše se kao „pomoć u zamenu za resurse“. Direktne investicije Kine u afričke zemlje uvećale su se sa 500 miliona dolara 2003. godine na skoro 15 milijardi dolara 2012. Neki procenjuju da ukupan obim kineskih ulaganja u ekonomije afričkih zemalja sada iznosi od 40 do 45 milijardi dolara, od kojih su skoro 15 milijardi direktne investicije. Kinezi ulažu u infrastrukturu, industriju, transport, energetiku, poljoprivredu i građevinu, u pedesetak afričkih zemalja. U Africi posluje preko 2.000 kineskih kompanija, a u poslednjih desetak godina tamo se preselilo i oko milion kineskih biznismena i radnika.

Eksperti ocenjuju da Kina, podstaknuta „glađu“ za sirovinama i masovnim tržištima, nastupa odlučno. Na kontinentu se grade luke, saobraćajnice, železničke pruge, aerodromi, brane, električne centrale, naftovodi, tržni centri… Uz upravljanje kineskih stručnjaka pojavile su se plantaže pamuka, otvaraju se fabrike i puštaju u rad hidrocentrale…

Jedan od većih projekata je izgradnja železničke pruge na istoku kontinenta, koja će povezivati više istočnoafričkih zemalja. Posebnu pažnju zaslužuju napori Kine u eksploataciji uranijuma na Crnom kontinentu. Dugogodišnji lideri tržišta uranijuma su Kanada, Kazahstan i Australija. Peking sa nekim od njih trguje, ali sada sve više računa na nove snabdevače uranijuma — Namibiju, Južnoafričku Republiku i Niger. Nalazište Hisab u Namibiji, čiji je godišnji kapacitet 5.700 tona, pretvorio je zemlju u jedan od najvećih izvoznika uranijuma u svetu. Ako se posmatra učešće Kine u afričkoj privredi, može se zaključiti da Kinezi imaju ogromne građevinske i infrastrukturne projekte u regionu. Tu recimo spada izgradnja velike džamije u Alžiru, koju gradi Kineska državna građevinsko-inženjerska korporacija CSCEC, a čija se vrednost procenjuje na 1,3 milijarde. Džamija će moći da primi 120.000 ljudi. U Gani je, na primer, kompanija „Sinohydro“ izgradila hidroelektranu, čija je vrednost 700 miliona dolara. To je samo deo velikog kineskog projekta izgradnje hidroelektrana u mnogim afričkim zemljama. Takođe, u Gvineji je sagrađen kongresni centar, vrednosti od 800 miliona dolara. Za 3,5 milijarde dolara Kinezi su u Angoli izgradili novi grad Kilambu, predviđen za 500.000 ljudi, a u Keniji su za 300 miliona dolara napravili najveći put u Istočnoj Africi, koji spaja Najrobi sa gradom Thika. Osim toga, Kinezi grade i stadione i sportske centre u mnogim afričkim državama.

Ovo je samo delić projekata koji Kinezi realizuju u Africi.

Kineski predsednik Xi Jingping je još u decembru prošle godine govorio o planovima da uključi Afriku u projekat morskog „Puta svile“. Tada je Kina obećala Afrikancima 60 milijardi dolara investicija i kredita. Deo te sume otići će na projekte u okviru „Puta svile“. „Novi put svile“ spajaće Aziju, Evropu i Afriku, a glavni cilj tog projekta je povezivanje ljudi i jačanje kapitala, investicija, saradnje u trgovini i razvijanje infrastrukture.

Osim toga, kineski zvaničnici su više puta isticali da taj kontinent ostaje jedan od prioriteta njihove politike. Afrika je već puna kineskih prodavnica i kineske robe, ali Kina računa na dalje širenje tržišta. Saradnja, međutim, nije uvek pogodna za Afrikance — kineski radnici im zauzimaju radna mesta, a u Južnoafričkoj Republici je, recimo, kineski tekstil potisnuo domaću proizvodnju. Ali Kinezi mudro rade — oni grade puteve, infrastrukturu, nude kredite, daju pomoć.

Cilj — rast uticaja i ekonomska korist. Alarmantna nestašica vode u svetu Osim toga, Kina je afričkim liderima ponudila alternativu i tako im omogućila da ignorišu mnoge zapadne zahteve. Kinezi daju novac i ne vezuju ga za politička uslovljavanja. Kineska roba široke potrošnje po svojim karakteristikama (niska cena, jednostavnost upotrebe i sl.) savršeno odgovara afričkim kupcima. Kinezi na ovom tržištu dominiraju i zato što se proizvođači iz drugih zemalja plaše mnogih rizika koji vrebaju u ovom regionu. To olakšava razumevanje sa afričkim liderima, kao i činjenica da Peking nema običaj da se meša u unutrašnju politiku afričkih zemalja. Takođe, Kina za razliku od zapadnih država ne kritikuje lokalne vlasti za narušavanje ljudskih prava.

To što su Kinezi uspostavili dobre odnose sa afričkim vlastima jako nervira Zapad. Još 2012. godine Hilari Klinton je tokom svoje afričke turneje kritikovala zemlje koje „daju Africi novac, ne mareći za to što on ide u ruke autoritarnih vlada“. Ona nije direktno „prozvala“ Kinu, ali je bilo više nego jasno na koga je mislila.

Olivera Ikodinović, Sputnik News

 

SSSR u 10 objekata: Raj konstruktivističke komune

0001

Arhitektura Sovjetskog Saveza odražava raznoliku istoriju dugu 74 godine – od nametanja staljinističkih čudovišnih objekata – poput zdanja moskovskog Ministarstva spoljnih poslova  do komunalnih šema projektovanih da reformišu (ili eliminišu) porodični život.

Nekoliko godina nakon revolucije 1917. oktobra, u  sedište Komunističke internacionale stigao je predlog kojeg je podneo slikar i vajar Vladimir Tatlin, a kao deo konkursa za podizanje javnih skulptura širom Sovjetskog Saveza. Podignut na obali Neve, njegova veoma visoka nakrivljena čelična struktura mogla bi da u sebe primi čitavu zgradu Kominterne, s velikom količinom stakla čija je rotacija trebalo da predstavlja simbol revolucije i dijalektičke misli.

Najpoznatija zgrada u istoriji 74 godina starog Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR) nikada nije izgrađena; U stvari, teško je verovatno da je ikada i mogla biti podignuta, iako današnja tehnologija čini da ovakav objekat bude daleko izvodljivji nego kada je tokom druge decenije XX veka prvi put predložen. Narativ ove arhitektonske metafore takođe je trebalo i da na uzoran način sumira sovjetski državni socijalizam. Ovo nam zdanje, zapravo, takođe puno govori o jednoj državi čija je istorija bila daleko od monolitne, koja je srljala od potpune otvorenosti do državnog terora i obratno, arhitektonske forme koja je simbolizovala puno toga – od masovne proizvodnje do kulture nesvakidašnjeg spektakla koji se događa jednom i nikada više, od sovjetizacije do intenzivnog angažmana u sredinama s lokalnim, autohtonim tradicijama.

1 | Marsova Polja, Petrograd – Lev Rudnev, 1917

Ovaj spomenik palim revolucionarima, postavljen u sam centar paradne piste popularne tokom carističke ere, zapravo je započet u vreme između Februarske revolucije koja je oborila cara i Oktobarske revolucije koja je boljševike dovela na vlast. Trg je okružen teškim pločama od crvenog granita, prekrivenog crvenim zastavama sa natpisima koje je smislio komesar za prosvetu, Anatolij Lunačarski – vizuelni efekat odisao je širinom i prostranošću i bio je veoma originalan i impozantan. Rudnev, njegov asistent i mladi arhitekta je, nakon 30 godina, izašao na loš glas zbog svojih projekata staljinističkih solitera u Moskvi i Varšavi.

2 | “Traktornaja” stanovanje i razvoj, Lenjingrad – Gegelo, Nikolski i Simonov, 1925.

Svojevrsni izuzetak u sovjetskoj arhitekturi, prvi veliki stambeni koncept i kompleks u SSSR-u bila je “Traktornaja”, koja je preuzela štafetu od klasične arhitektonske tradicije Petrograda, sa svojom atraktivnom matricom korišćenja boja, mirnim i urednim rasporedom, i njegovim čudnim dekonstruisanim Trijumfalnim lukovima. Sovjetsku arhitekturu je u tom daleko logičnije i primerenije uporediti s nordijskim klasicizmom u jednoj savremenoj Švedskoj ili Finskoj nego u okvirima sovjetskog konstruktivizma. Ova naselja su bila dom radnicima koji su radili u metalurškom kombinatu “Putilov” a koji su bili okosnica boljševičkog ustanka iz 1917. (danas je taj objekat deo oblasti „Narvskaja zastava, koja je bila ogledni uzorak avangardne arhitekture 20-tih godina XX veka.

3 | Narkomfin zadružni dom, Moskva – Mojsej Ginzburg, 1928.

Društvene ideje zapretene iza fasada ove napuštene zgrade pale su u zaborav već nakon nekoliko godina po njenom završetku, iako su arhitektonski koncepti  koji se u njoj ogledaju preuzeti od zapadnoevropskih arhitekata kao što su Le Korbizije (Le Corbusier), Vels Kouts (Wells Coates) i Denis Lasdun (Denys Lasdun). Sama zgrada, koja je smeštena na izuzetno skupoj parceli, sada je u stanju raspadanja. Ironično, mnoge od ovih ideja o društvenim prostorima i objektima za masovno stanovanje bile su široko prihvaćene pri koncipiranju luksuznih stanova širom sveta.

(“Narkomfin” zgrada. Ovaj projekat Mojseja Ginzburga poizvod je ideala socijalističke utopije. Fotografija: Itar-Tass Foto agencija/Alamy)

4 | Majakovskaja, metro stanica, Moskva – Aleksej Duškin, 1938

Moskovski metro – zajedno sa svojim kasnijim srodnim izdancima u Petrogradu, Kijevu, Bakuu, Taškentu, Harkovu, Erevanu i drugde – polaže pravo na titulu projekta sovjetske arhitekture koji može najviše zapanjiti. Od svih jedinstveno koncipiranih stanica moskovske podzemne železnice Majakovskaja stanica možda najviše oduzima dah. Njen velelepni hol u hromu i mermeru je proizvod jednog od najtežih i najopasnijih građevinskih projekata tokom 1930-tih, bez ikakvih mera bezbednosti za radnike, s visokom stopom nezgoda i rasprostranjenom upotrebom osuđenika na prinudnom radu. Na zasvođenom plafonu ove neverovatno duboke stanice – podignutoj da ujedno posluži i kao skrovište, što se i desilo tokom Drugog svetskog rata – sastoji se od svetlucave serije mozaika od kojih vas hvata vrtoglavica; ova stanica je idejno čedo velikog realističkog slikara Aleksandra Dejneka, koji ovim mozaikom prikazuje “24 sata sovjetskog neba”.

(Sa svojim hromiranim elementima i mermernim holovima, Majakovskaja je najlepša metro-stanica u Moskvi. Fotografija: Gary Hershorn/ Reuters)

5 | Ministarstvo spoljnih poslova, Moskva – Gelfrejk i Minkus, 1948

Po okončanju Drugog svetskog rata, razorena sovjetska država preusmerava dragocene resurse u naizgled kapriciozne projekte kao što su to sedam Trijumfalnih solitera. Njih šest smešteno je duž moskovskog Vrtnog prstena – ove titanske, čudovišne zgrade zauzimaju čitave gradske blokove i rastu u visinu poput tornjeva Kremlja, navodno na insistiranje samog Josifa Staljina. Još tri je izgrađeno u sveže zaposednutim – novim, ili “bratskim” – gradovima: Rigi, Varšavi i Pragu. Najbolje od “Moskovske sedmorke” ispalo je Ministarstvo spoljnih poslova, gordo uzdignutog i veoma nalik gotici, čiji “vizuelni ritam” pridaje ovom tornju osećaj zastrašivanja, užasa i zla – odgovarajući svojoj nameni na vrhuncu Hladnog rata između Sovjetskog Saveza i Zapada.

6 | Železnička stanica Dubulti,  Jūrmala  – Igors Javeins, 1977

Kada je 1956. godine Nikita Hruščov osudio “ispade” staljinističke monumentalnosti, sovjetska arhitektura prošla je kroz treću od svojih brojnih iznenadnih stilskih preokreta i faza, vraćajući se ovog puta modernizmu. Neki od rezultata bili su banalni iako je puno toga zračilo optimizmom kao i arhitekturom slobodne forme. Ova železnička stanica na obali mora u Letoniji je vrhunski primer, predstavljajući entuzijazam kroz skulpturalne “betonske ljuske” – strukture koje su Sovjeti pozajmili iz kalifornijske arhitekture 1950-tih. Jasnoća, obilje svetla i lakoća ovih konzolnih formi prkose gravitaciji, stojeći između Baltičkog mora i reke, a danas prostor za umetničku galeriju i biletarnice. Datumi realizacije ovog projekta, međutim, opisuju ovu arhitektonsku priču na ne tako ohrabrujući način: zgrada izgleda kao klasični dizajn iz 1950-tih, iako je završena tek 1977. godine, kada je arhitektonski trend po čijem je uzoru već odavno prohujao.

(Stanica Dubulti slovi za jedini moderan umetnički prostor u Evropi koji ujedno funkcioniše I kao železnička stanica. Fotografija: Alamy)

7 | Krematorijum, Kijev – Avram Milecki, 1968-1981

Ova sumorna, jedinstvena građevina danas je često omiljen sadržaj fotografskih publikacija na teme tipa “Fenomenalni objekti futurističke sovjetske arhitekture”. Čudna, majci nalik stvorenja, postavljena su na dnu brda u blizini glavnog groblja ukrajinske prestonice, grada Kijeva. Kapija kroz koju se prolazi do ove strukture (krematorijuma, nad kojim se nadvija dim) nalaze se uvijena metalna vrata, koja podsećaju na radove švajcarskog skulptora HR Gigera koji je stvorio čudovište iz filma „Uljez“ (Alien) Ridlija Skota; sve ovo opasano je betonskim prstenom u koji su uklesani “plamenovi”. Ovaj period ukazuje na činjenicu da je krematorijum prvobitno pripojen zidom dodatnih skulptura koje simbolizuju patnje 20. veka, patnje koje je Kijev iskusio u većoj meri nego većina svetskih gradova. Kontroverzna od samog svog nastanka, ova struktura bila je prekrivena slojem maltera pre nego što je zgrada otvorena.

8 | Ministarstvo autoputeva, Tbilisi – Georg Čakava, 1974

Ovo je fotogenični “grozd” kancelarija smeštenih u višespratnicu. To je kancelarijski blok sastavljen od nekoliko mini-tornjeva koji se ukrštaju na svom putu niz brda, izbijajući na obalu reke Kura. Inspirisan “grozdovima” povezanih kuća u persijskom stilu u Starom gradu koji je deo Tbilisija – u skladu sa svojim arhitektom – stoji kao usamljeni spomenik na glavnom putu izvan glavnog gradu Gruzije; teškoće u prilazu objektu, ukoliko želite da ga posetite pešačeći, ujedno su i neka vrsta znaka – dokopati se Ministarstva autoputeva pešačenjem možda i treba da predstavlja teškoću.

(Grupa solitera kpoja je danas prerasla u glavnu poslovnu zgradu Gruzijske banke. Foto: David Mdzinarišvili/Rojters)

9 | Gradske kapije, Kišinjev – Skvorcova, Marković i Spasov, 1980

Kasna sovjetska arhitektura je često kompromis između teške, dekorativne monumentalnosti koja je obeležavala Staljinovu eru i masovne produkcije i modernosti iz 20-ih i 60-ih. Gotovo manijakalna pompeznost i veličina Gradske kapije Kišinjeva kombinovana je s baroknim osećajem za osnu simetriju i tehnologijom rada s montažnim betonom, uz obilje arhitektonskih bravura i majstorluka. Ovo su bukvalno prve zgrade koje vidite dok se s aerodroma približavate moldavskoj prestonici, a kako dalje približavate samom centru, zgrade su sve manje i ruševnije – oronulost Kišinjeva je u potpunoj suprotnosti od načina na koji je projektovana većina prestoničkih gradova.

10 | Palata pionira, Dnjepropetrovsk – Amozov, Solodovnjik, Garsija Ortega i Klever, 1991

Datum završetka ovog objekta u industrijskoj metropoli na istoku Ukrajine jedan je od nekoliko kandidata za “poslednje sovjetsko zdanje”. On pokazuje još jedan stilistički preokret u sovjetskoj arhitekturi; ovaj put forma upućuje na lakoću dodira, čak i na određenu dozu humora koji je nedostajao većini objekata koji su proizvod post-sovjetske arhitekture: nedostajalo im je humora – onoliko koliko ga je nedostajalo i Leonidu Brežnjevu dok je bio na čelu SSSR. Ova palata za mlade podignuta je kako bi praktična za korisnike, mada je bila krcata pomalo blesavim prostornim detaljima Svemirskog doba. Mladi naraštaji su uživali uz okrugle brodske prozore, lavirinte, “leteća šetališta” i bizarne raznobojne skulpture, na osami i u izdašnom zelenilu pokraj reke Dnjepar. Ideja za Palatu pionira bila je da se na taj način “javno” podižu sovjetska deca, kao i da budu dobri komunisti – iznenađujući za generaciju klinaca koji su ovo zdanje koristili od 1990. godine.

The Guardian

Laslo Bok: Posao je zakon

“Posao je zakon!” Ovo je jedan od uvida Uvidi Lasla Boka, višeg potpredsednika kadrovskog (HR) odeljenja u kompaniji Google Inc. Njegovi saveti su transformisati život i pogled na poslovno liderstvo mnogih.

07

„U životu, tokom procesa rada provodimo više vremena nego u bilo čemu drugom. Iskustvo pri radu ne treba da bude toliko obeshrabujuće i bezlično.“ Oslanjajući se na najnovija istraživanja u bihejvioralnoj ekonomiji i duboko razumevanje ljudske psihologije, knjiga „Work Rules! Insights From Inside Google That Will Transform How You Live and Lead„ („Posao je zakon! Uvidi iz Google-a koji će transformisati vaš život i vođstvo“) pruža poučne primere iz više različitih grana industrije – uključujući cenjene kompanije koje su užasna mesta za rad i slabo poznate kompanije koje postižu neverovatne rezultate tako što cene i slušaju svoje zaposlene. Laslo Bok (Laszlo Bock) nas vodi unutar jednog od najuspešnijih poslovanja svih vremena otkrivajući zašto se Google stalno ocenjuje kao jedno od najboljih mesta za rad na svetu i sažima 15 godina intenzivnog istraživanja i razvoja radne snage u principe koji se lako sprovode u dela, bilo da ste tim koji se sastoji od jedne osobe ili tim od više hiljada ljudi.

Google je uradio mnogo stvari na pravi način, kako u svojim proizvodima tako i u načinu na koji vodi kompaniju i stvara svoju kulturu; ova knjiga je prilično detaljan opis načina na koji je stvorio impresivnu kulturu, a napisala ju je osoba koja to dobro poznaje – direktor ljudskih resursa u kompaniji. Knjiga „Work Rules!“pokazuje kako se postiže ravnoteža između kreativnosti i strukture što dovodi do opipljivog uspeha, kako u kvalitetu života tako i u udelu na tržištu.

Suštinu knjige „Work Rules!“, ubedljivog i iznenađujuće zabavnog manifesta, sačinjavaju lekcije među kojima su: – oduzmite menadžerima autoritet nad zaposlenima; – učite od svojih najboljih zaposlenih – i od najlošijih; – zapošljavajte samo ljude koji su pametniji od vas, bez obzira na to koliko vam treba da ih pronađete; – plaćajte nejednako (tako je poštenije!) – ne verujte svojim instinktima: koristite podatke za predviđanje i oblikovanje budućnosti; – uvek budite otvoreni – budite transparentni i prihvatite povratne informacije; – ako ste zadovoljni količinom slobode koju ste dali svojim zaposlenima, niste dovoljno postigli.

Inženjeri Silikonske doline su poznati po tome koliko problema prave menadžmentu. Google je čak išao dotle da se u jednom trenutku rešio svih menadžerskih radnih mesta, ali je ubrzo shvatio da je novonastali haos gori od menadžmenta. Pošto i dalje nisu bili zadovoljni starim sistemom, sproveli su brojne eksperimente kako bi utvrdili šta čini dobrog menadžera. Pratili su rezultate menadžera u više projekata i otkrili da najbolji među njima imaju sledećih 8 karakteristika: 1. dobri su kao treneri; 2. osposobljavaju tim i ne vrše mikromenadžment; 3. pokazuju interesovanje i brigu za uspeh i lično blagostanje članova tima; 4. produktivni su i orijentisani na rezultate; 5. snalaze se u komunikaciji – slušaju i dele informacije; 6. pomažu pri razvoju karijere; 7. imaju jasnu viziju i strategiju za tim; 8. imaju ključne tehničke veštine koje pomažu pri savetovanju tima. Obratite pažnju na to da su tehničke veštine najmanje bitne. Laslo Bok, direktor za ljudske operacije u kompaniji Google govori o ovome i o još mnogo tema u svojoj knjizi „Work Rules! Insights From Inside Google That Will Transform How You Live and Lead„. Njegovi opštiji zakoni poslovanja su: 1. dajte značenje svom poslu; 2. verujte svojim ljudima; 3. zapošljavajte samo ljude koji su bolji od vas; 4. nemojte mešati razvoj i rezultate menadžmenta; 5. fokusirajte se na dva repa (na one koji ostvaruju najbolje i one koji ostvaruju najlošije rezultate); 6. budite štedljivi i velikodušni; 7. plaćajte nejednako (plaćajte više onima s najboljim rezultatima); 8. malo pogurajte stvari (male promene mnogo znače); 9. upravljajte rastućim očekivanjima; 10. Uživajte! A zatim se vratite na broj 1 i krenite ispočetka.

08

Bok se pridružio kompaniji Google 2006. godine kada je imala 6.000 zaposlenih. Danas ih ima više od 50.000. Njegova pozicija je direktor ljudskih operacija, nasuprot uobičajenim ljudskim resursima, i vodeći čitaoce kroz različite prakse zapošljavanja i upravljanja talentima koje je Google isprobao tokom njegovog mandata, g. Bok objašnjava kako je kompanija stigla do pozicije na kojoj se danas nalazi.

Otkada se Bok pridružio kompaniji, Google je odbacio mnoge tradicionalne puteve za pronalaženje kandidata. On je izjavio da oglasne table za poslove poput Monster.com „generišu veliki broj kandidata, ali iznenađujuće malo njih biva zaposleno.“ Kompanije za zapošljavanje su takođe nepopularne u Mauntin Vjuu: one kompanijama obično pružaju specijaliste, a Google želi generaliste. Kompanija više želi one koji su „pametni i radoznali od onih koji zapravo znaju šta rade.“ Drugim rečima, žele nekoga ko će isprobati nešto novo.

G. Bok je više puta istakao da je teže dobiti posao u kompaniji Google nego upisati se na Harvard. Ipak, uprkos činjenici da se svake godine oko dva miliona kandidata prijavi za nekoliko hiljada radnih mesta, Google troši dvostruko veći procenat svog budžeta na zapošljavanje od prosečne kompanije.

Možda deluje nelogično toliko investirati u zapošljavanje kada se najbolji i najpametniji guraju da uđu na vrata vaše kompanije. Ali ovo je jedna od najboljih lekcija g. Boka: Izvan fakultetskih kampusa, najbolji i najpametniji obično ne traže posao. Najboljima dobro ide tamo gde su sada; velike su šanse da uživaju u onome što rade i da dobijaju odgovarajuću zaradu. Iz tog razloga Google pokušava da pronađe takve najbolje ljude – one koji pasivno traže posao i koji ne razmišljaju o tome da se prijave za posao u kompaniji Google (ili bilo gde drugde) – i razvija ih, ponekad i po nekoliko godina. To rade pomoću internog tima za zapošljavanje i baze podataka kandidata (gHire) koji pretražuje internet i prati potencijalne najbolje kandidate. Nakon toga se regruteri kompanije Google povezuju s tim kandidatima putem telefonskih poziva i e-pošte i čine sve kako bi ih zaposlili, uključujući i pristanak da zaposle cele timove i otvore nove prostore, kao što je bio slučaj u Aarhus-u, u Danskoj gde je Google otkrio grupu vrhunskih inženjera.06

Izvršni direktori treba da uzmu u obzir činjenicu da iako Google troši više od većine na zapošljavanje, on takođe troši daleko manje na obuku. Vrhunskim pojedincima je potrebno manje obuke. A lekcija za talente je: posmatrajte način na koji ste zaposleni: to je pokazatelj mentalnog sklopa kompanije i talenta s kojim ćete raditi.

Regruteri u vrhunskim kompanijama koji su obično preplavljeni biografijama, često ograničavaju izvore iz kojih zapošljavaju i puteve iz kojih uzimaju prijave. Bok kaže da je to pogrešno: ispravna praksa je povećati pristup; samo primenite pametnije filtere. U slučaju kompanije Google to podrazumeva upotrebu internog alata pod nazivom qDroid koji ispitivačima pruža prethodno formulisana pitanja. Pored primene najvažnijeg testa simulacije rada, Google svojim ispitivačima izričito preporučuje da procene kognitivnu sposobnost, savesnost (da li će kandidat ispratiti posao do završetka) i vođstvo. Treba istaći i da je Bok napisao da kompanija trenutno više voli da „izabere bistrog, marljivog studenta koji je diplomirao kao najbolji u svojoj generaciji na državnom univerzitetu, nego prosečnog ili čak natprosečnog diplomca s prestižnog univerziteta (tzv. Ajvi liga)“ jer Google više ceni istrajnost i prevazilaženje poteškoća.

U svojoj knjizi, Bok takođe analizira dve krajnosti, one koji ostvaruju najbolje i one koji ostvaruju najlošije rezultate. U tradicionalnom menadžmentu, uz uske nivoe naknada, oni koji ostvaruju najbolje rezultate treba uvek da napuste posao posle velikog uspeha, kako bi maksimizirali svoju vrednost putem konkurentnih tržišnih sila. Dobro zapažanje je da su „najtalentovaniji ljudi na planeti sve više fizički mobilni, sve više povezani putem tehnologije i – što je važno – imaju sve veće šanse da ih otkriju poslodavci.“ U kompaniji Google, oni se nagrađuju mnogo više u skladu s njihovim doprinosom. U tradicionalnom menadžmentu, oni koji postižu najlošije rezultate bivaju otpušteni, a neuspeh nikada nije prihvatljiv. U kompaniji Google rizik se ohrabruje, a neuspeh iz kojeg se puno toga nauči se nagrađuje.

Bok takođe ističe da je potrebno razdvojiti analizu rezultata od razgovora o kompenzaciji. „Tradicionalni sistemi upravljanja rezultatima prave veliku grešku. Oni kombinuju dve stvari koje treba da budu potpuno odvojene: procenu rezultata i razvoj zaposlenih. Evaluacija je potrebna za distribuciju ograničenih resursa, kao što su povećanja plate ili bonus dolari. Razvoj je isto tako potreban, kako bi zaposleni mogli da napreduju i da se usavršavaju.“ Ako želite da zaposleni napreduju, nemojte istovremeno razgovarati o ove dve stvari. U pogledu razvoja treba da postoji konstantna interakcija između vas i vaših članova tima, umesto da to bude iznenađenje na kraju godine.“00

Stranica za stranicom Bukove knjige ističe nekonvencionalne i uspešne pristupe koje kompanija Google preduzima kod svojih zaposlenih: počevši od velike investicije unapred u zapošljavanje, do smanjivanja nadležnosti menadžera, do Googlegeist anketa i interesnih klubova. Pored toga, Bok i njegov tim ulažu ogroman napor da bi kvantifikovali trenutne prakse i testirali nove. To je HR na način kompanije Google i velikih podataka, nešto što je omogućilo ovom timu inženjera da se proširi sa dva radnika u Silikonskoj dolini na pedeset hiljada širom sveta.

„Ako su vaši ciljevi dovoljno ambiciozni i dovoljno ludi, čak i neuspeh može da bude prilično dobro ostvarenje.“

“Mikromenadžment je pogrešan menadžment… Ljudi vrše mikromenadžment da bi smanjili svoje anksioznosti u vezi sa organizacionim rezultatima: oni se bolje osećaju ako neprestano usmeravaju i kontrolišu postupke drugih – u suštini, ovo otkriva njihovu emocionalnu nesigurnost. To mikromenadžerima daje iluziju kontrole (ili korisnosti). Drugi motiv je nedostatak poverenja u sposobnosti zaposlenih – mikromenadžeri smatraju da njihove kolege neće uspešno dovršiti neki zadatak ili ispuniti odgovornost, čak i kada kažu da hoće.“

“Jednostavno govoreći, zato što je veliki broj profesionalaca skoro uvek uspešan u svom poslu, oni se retko suočavaju sa neuspehom. A zato što su retko imali neuspehe, nisu nikad ni saznali kako da nauče nešto iz neuspeha… Oni postaju defanzivni, blokiraju kritiku i prebacuju „krivicu“ na sve druge, samo ne na sebe. Ukratko, njihova sposobnost učenja se isključuje tačno u trenutku kada im je najpotrebnija.“

„Koliko ljudi biste zamenili za najboljeg zaposlenog? Ako je taj broj veći od pet, onda verovatno ne plaćate dovoljno vašeg najboljeg zaposlenog. Ako je više od deset, onda ga skoro sigurno ne plaćate dovoljno.“

10

Rad ima mnogo manje smisla i mnogo je manje prijatan nego što je to potrebno zato što dobronamerni lideri, na podsvesnom nivou, ne veruju da su ljudi dobri. Organizacije kreiraju ogromne birokratije kako bi kontrolisale svoje zaposlene. Ove strukture kontrole su priznanje da ljudima nije moguće verovati. Ili u najboljem slučaju ukazuju na to da se nečija priroda u osnovi može kontrolisati i usmeravati od strane prosvećene figure koja ima mudrost da zna šta je najbolje.“

„Izgradnja izuzetnog tima ili institucije počinje sa osnivačem. Međutim, biti osnivač ne znači pokretanje nove kompanije. Svako može da bude osnivač i kreator kulture u sopstvenom timu, bez obzira na to da li ste prvi zaposleni ili ste se pridružili kompaniji koja postoji već decenijama.“

„Tako da smo izveli eksperiment. Tokom određenog vremenskog perioda, u našoj kontrolnoj grupi Guglera, zaposleni koji su bili nominovani za novčane nagrade su nastavili da ih primaju. U našim eksperimentalnim grupama, nominovani dobitnici su dobijali putovanja, žurke za timove i poklone iste vrednosti kao i nagrade koje bi inače dobili. Umesto dodela javnih akcija, slali smo timove na Havaje. Umesto manjih nagrada, obezbedili smo putovanja u odmarališta, priredili smo raskošne timske večere ili smo obezbedili Google TV uređaje za kuću. Rezultat je bio zapanjujući. Bez obzira na to što su nam rekli da bi više voleli novac u odnosu na iskustva, eksperimentalna grupa je bila zadovoljnija. Mnogo zadovoljnija. Oni su smatrali da su njihove nagrade 28 procenata zabavnije, 28 procenata upečatljivije i 15 procenata promišljenije. Ovo je ostalo nepromenjeno bez obzira na to da li je nagrada bila putovanje u Diznilend (većina odraslih se ipak još uvek osećaju kao deca) ili individualni vaučeri da sami nešto urade. I oni su ostali zadovoljniji tokom dužeg perioda u odnosu na Guglere koji su dobili novac. Kada su ponovo bili anketirani pet meseci kasnije, nivo zadovoljstva po pitanju nagrada onih koji su primili novac opao je za 25 procenata. Eksperimentalna grupa je bila još više zadovoljna sa svojom nagradom, u odnosu na trenutak kada su je dobili. Sreća koju donosi novac je prolazna, ali sećanja traju zauvek.“ – Laslo Bok, „Work Rules!: Insights from Inside Google That Will Transform How You Live and Lead“

Laslo Bok je viši potpredsednik ljudskih operacija u kompaniji Google, Inc, gde radi od 2006. godine. Pre nego što se pridružio kompaniji Google, Bok je obavljao izvršne uloge u kompaniji General Electric, bio je konsultant u oblasti menadžmenta u kompaniji McKinsey & Company i obavljao je različite uloge u startup kompanijama i neprofitnim organizacijama, a bavio se i glumom. Tokom vremena provedenog u kompaniji Google, ova kompanija je proglašena za Najbolju kompaniju za rad preko 30 puta širom sveta i dobila je preko 100 priznanja kao najbolji poslodavac. U 2010. godini, Bok je proglašen za „Najboljeg direktora ljudskih resursa godine“ u izboru magazina HR.

2015. godine, Bok je objavio svoju prvu knjigu, bestseler po listi koju su objavili The New York Times i Wall Street Journal, Work Rules!, praktični vodič koji ima za cilj da pomogne ljudima da nađu smisao u poslu kojim se bave, kao i da unaprede svoj život i vođstvo.

Profit Magazin