Geopolitički izazovi Nemačke 30 godina posle ujedinjenja

Brandemburška kapija fotografisana sa zapadne strane, Berlin 1988.

Trideset godina posle ujedinjenja, Nemačka je suočena s novim i neizvesnim geopolitičkim okruženjem kako nestaje globalni poredak koji je omogućio njen procvat. Zemlja se nalazi na političkom raskršću s pripremom za odlazak kancelarke Angele Merkel koja je na vlasti polovinu vremena od njenog ujedinjenja, pišu svetski mediji.

Promene okolnosti

Nemačko mirno ponovno ujedinjenje 3. oktobra 1990. bilo je trijumf liberalne demokratije i sidro političke stabilnosti, ali globalni poredak koji je to omogućio nestaje na horizontu, piše Filip Stivens (Philip Stephens) glavni politički komentator Fajnenšl tajmsa (The Financial Times).

Prisustvo SAD u Evropi je garantovalao bezbednost kontinenta, dok su, kako ukazuje Stivens, francusko-nemačko pomirenje i stvaranje Evropske unije vodili ka sistemu zasnovanom na pravilima u kojem je cvetala socijalna tržišna ekonomija.

Međutim, spoljašnja stabilnost na kojoj je izgrađen uspeh Nemačke zamenjen je najznačajnijom geopolitičkom nestabilnošću posleratnog doba, ističe komentator britanskog lista.

Rusija Vladimira Putina se vratila sa revanšizmom nastojeći da silom menja nacionalne granice. Kina je odbacila zapadni model u prilog državnog kapitalizma spojenog s političkom represijom. Sjedinjene Američke Države su se okrenule ka svojim unutrašnjim pitanjima, a nacionalizam se vratio u Evropu. To je, ističe Stivens, svet 19-vekovnog nadmetanja sila umesto kooperativnog internacionalizma druge polovine 20. veka.

Ipak, malo je znakova da je Nemačka promenila način razmišljanja. U vreme krize prvi nemački instinkt je da posreduje, što, ukazuje Stivens, u svetu u kome mnogi radije pucaju pravi, nije loša stvar.

Ali bilo da je reč o “ruskoj agresivnosti, turskom avanturizmu ili kineskom ekspanzionizmu”, novi globalni nered nudi izbore koji se ne mogu izbeći. Postoje vreme kada države, uključujući Nemačku, moraju da zauzmu stranu, zaključuje politički komentator Fajnenšl tajmsa.

Najboljih 30 godina

Nemačka je od ujedinjenja imala najboljih 30 godina u svojoj dugoj i komplikovanoj istoriji. Sledećih 30, međutim, biće teže, jer su nacionalni i regionalni izazovi s kojima se suočavala, bledi u poređenju s onima koji dolaze, ističe istoričar i kolumnista Gardijana (The Guardian) Timoti Garton Eš (Timothy Garton Ash).

U današnjem svetu zamućenom populizmom, fanatizmom i autoritarizmom, Nemačka je svetionik stabilnosti, uljudnosti i umerenosti, što su kvaliteti koji personifikuju nemačku kancelarku Angelu Merkel, navodi Garton Eš i dodaje da se nemačka demokratija, za razliku od nekih drugih, još nije suočila s testom velike ekonomske krize. To je rezulatat njene ekonomske snage, ali i posledica rasta izvoznih tržišta kakva je Kina, prednosti evra i rezervoara jeftine radne snage s istoka Evrope.

Međutim, ukazuje istoričar s Oksforda, nema garancija da će podjednako povoljne geoekonomske okolnosti, kao i benigno geopolitičko okruženje opstati u predstojećim godinama.

Dok za odnos Nemačke prema Evropi, uprkos ksenofobičnom evroskepticizmu Alternative za Nemačku (AfD) ne treba brinuti, pošto većina Nemaca dobro razume koliko je njihova budućnost neodvojiva od Evropske unije, to više ne važi za zapad, koji se u Nemačkoj predstavlja skoro kao relikt Hladnog rata, nešto poput zastarele teleks mašine. Dok je većina Evropljana zapanjena američkim predsednikom Donaldom Trampom (Trump), u Nemačkoj postoji poseban odnos prema SAD – nemački mediji sada o Americi govore na isti način kao o Kini i Rusiji.

Izazovi sveta u narednih 30 godina, poput klimatskih promena, veštačke inteligencije, pandemije kao što je COVID-19 i agresivan stav lenjinističko kapitalističke kineske super sile, zahtevaju globalno partnerstvo demokratija, a ne samo regionalno, ocenjuje Garton Eš i zaključuje da zato sledeći važan datum za nemačku istoriju nije 3. oktobar, što će biti lepa godišnjica, već 3. novembar kada će biti održani verovatno najvažniji američki izbori u istoriji modernog transatlantskog sveta.

Šta posle Merkel?

Trideset godina posle ujedinjenja i sama nemačka politika je na raskršću, ističe se u reportaži Tajmsa (The Times) novinarke En Meklvoj (Anne McElvoy) koja je izveštavala iz te zemlje u vreme ujedinjenja.

Ujedinjenje Nemačke 3. oktobra 1990. bio je diplomatski majstorski potez koji je označio kraj Hladnog rata i početak nove Evrope, ocenjuje Meklvoj, ukazujući da su prvi slobodni izbori na prostoru bivše Istočne Nemačke bili lansirana rampa za stidljivu ali odlučnu političarku s istoka – Angelu Merkel koja je posle bila na vlasti polovinu vremena otkada je njena zamlja ujedinjena.

Sada kada se Merkel priprema na povlačenje, naziru se promene i daleko je od očiglednog ko će je naslediti, ukazuje se u reportaži londonskog lista.

Posle migrantske krize došlo je do uspona krajnje desne nacionalističke Alternative za Nemačku (AfD), čija privlačnost leži u njenoj prilagodljivoj prirodi i sposobnosti da iskoristi teme koje liberali teško rešavaju, poput uticaja promene populacije na lokalne zajednice i teškoća u školskim odeljenjima u kojima mnoga deca ne govore nemački.

Ipak, trenutni politički ciklus pogoduje Demokratskoj hrišćanskoj uniji (CDU) Angele Merkel, delom, kako navodi Tajms, zato što je Nemačka prošla mnogo bolje u suočavanju s COVID-19. Oko 88 odsto Nemaca je zadovoljno kako vlada postupa tokom pandemije, što bi moglo oživeti oslabljenu popularnost CDU-a, ali je nezivesno ko će nasledit kancelarku.

Dok situacija u CDU deluje zbrkano, ona je ružičasta u poređenju s drugom glavom strankom Socijaldemokratskom partijom‚ koja je na silaznoj putanji otkada je sišla s vlasti 2005. S druge strane, glasači mlađi od 50 godina u pojedinim regionima podržavaju savez konezervativaca i Zelenih koji se smatraju probom za koaliciju na saveznom nivou.

Igrom sudbine, navodi se u reportaži, taj razvoj takođe ima korene u kraju Istočne Nemačke i novom početku 1990. Spor među starom gardom Zelenih oko podrške ujedinjenju završio je postepenim prenosom kontrole krilu koje je bilo više spremno na kompromise u parlamentu – i to krilo sada deluje kao najverovatniji pobednik dok se pomalja era posle Angele Merkel.

Istok manje veruje demokratiji

Izveštaj predstavljen nemačkoj vladi ranije ovog meseca pokazuje da je istok zemlje uveliko ekonomski sustigao zapad, ali i dalje ima manje poverenja u demokratiju, prenela je agencija Frans pres (Agence France-Presse).

BDP po stanovniku na teritoriji bivše Istočne Nemačke je na 79,1 odsto ostatka zemlje, dok je 3. oktobra 1990. bio na 37 odsto.

Izveštaj pokazuje da se smanjio i jaz u prihodima – prosečna zarada na istoku je 2018. bila 88,3 odsto proseka na zapadu. Jaz i dalje postoji, ukazuje AFP, delom zbog manje gustine naseljenosti na istoku gde ima više ruralnih oblasti, dok su urbane manje razvijene.

Uprkos poboljšanjima, ističe AFP, neki pokazatelji su manje povoljni.

Demokratiju kao najbolji politički sistem za Nemačku na zapadu zemlje podržava 91 odsto ispitanih, a na istoku samo 78 odsto. Takođe, dodaje AFP, razlike postoje u odnosu prema strancima i, mimo Berlina, u saveznim pokrajinama na istoku veća je podrška krajnjoj desnici – i do 20 odsto u nekim oblastima.

 

RSE

Kako je Velika izolacija spasila nebrojene živote

Otkako je epidemija COVID-19 prvi put prijavljena u Vuhanu u Kini krajem decembra 2019. godine, bolest se proširila na više od 200 država i teritorija. U nedostatku vakcine ili efikasnog izlečenja, vlade širom sveta reagovale su sprovodeći do tada neviđene mere zaštite i ublažavanja posledica – takozvanu ‘Veliku izolaciju’ (Great Lockdown). To je, zauzvrat, rezultiralo velikim kratkoročnim ekonomskim gubicima i padom globalne ekonomske aktivnosti koji nije viđen još od Velike depresije. Da li su mere (finansijsko „nalivanje“ novcem u privredu iz državnih kasa), bile dobre i da li su funkcionisale? Za blog Međunarodnog monetarnog fonda pišu Pragyan Deb, Davide Furceri, Jonathan D. Ostry i Nour Tawk.

Velika izolacija, uprkos ogromnim kratkoročnim ekonomskim troškovima je spasla stotine hiljada života.

Naša analiza (IMF), zasnovana na globalnom uzorku, sugeriše da su mere obuzdavanja pandemije smanjivanjem mobilnosti građana bile veoma efikasne u „poravnavanju pandemijske krivulje“. Na primer, na Novom Zelandu su promptno uvedene stroge mere – ograničenja okupljanja i javnih događaja sprovedena su još kada su slučajevi bili jednocifrena brojka, praćeni zatvaranjem škola i radnih mesta, kao i nalozima za boravak kod kuće samo nekoliko dana po izbijanju korone u ovoj ostrvskoj državi. Ove su mere, po svemu sudeći, smanjile broj smrtnih slučajeva za preko 90 procenata u odnosu na početnu krivulju (bez mera zaštite, na samom početku). Drugim rečima, rezultati sugerišu da bi u zemlji poput Novog Zelanda broj potvrđenih smrti od COVID-19 bio najmanje deset puta veći nego da strogih mera izolacije nije bilo.

Rana intervencija i obuzdavanje korone, mereni brojem dana koliko je zemlji trebalo da primeni mere zaštite nakon izbijanja – „vreme odziva“ zdravstvenog sistema u epidemiološkom žargonu – igralo je značajnu ulogu u poravnavanju krivulje. Zemlje poput Vijetnama, koje su brže izvele mere suzbijanja imale su smanjenje prosečnog broja infekcija i smrtnih slučajeva za 95 odnosno 98 odsto. To je, zauzvrat, postavilo temelje za rast na srednji rok.

Uticaj mera ublažavanja pandemije (samo)izolacijom je takođe varirao i u zavisnosti od „varijante“ koju bi neka država primenila, i shodno njenim društvenim karakteristikama. Uticaji su bili jači u zemljama gde je hladnije vreme u trenutku izbijanja izazvalo veće stope zaraze, a gde je stanovništvo bilo starije pa, prema tome, i ranjivije na efekte infekcije. Sa druge strane, snažan zdravstveni sistem i niža gustina populacije povećali su efikasnost strategija suzbijanja i ublažavanja, olakšavajući njihovu primenu i sprovođenje. Kako je civilno društvo reagovalo na de jure ograničenja je takođe bilo od velike važnosti. Zemlje u kojima su mere karantina dovele do manje mobilnosti, a samim tim i do uspostavljanja veće međusobne distance među građanima su iskusile primetniju redukciju broja infekcija i smrtnih ishoda od COVID-19.

Konačno, istražili smo (IMF) da li uticaj mera obuzdavanja korone varira u zavisnosti od vrsta različitih primenjenih mera. Mnoge od ovih mera uvedene su istovremeno kao deo reakcije države sa ciljem ograničavanja raspona širenja virusa, što je otežalo identifikovanje najefikasnije mere (ili više njih). Ipak, naši rezultati ukazuju da su, iako su sve mere doprinele značajnom smanjenju broja slučajeva i smrti od korone, ukazi vlasti kojima se stanovništvu nalaže boravak kod kuće su bile relativno efikasnije.

Empirijske procene Međunarodnog monetarnog fonda pružaju razumnu procenu uzročno-posledičnih efekata koje je primena politika izolacije imala na redukciju infekcije i smrtnih slučajeva, pružajući nam utehu da je Velika izolacija, uprkos ogromnim kratkoročnim finasijskim troškovima, spasila stotine hiljada života. Konačno, tok globalne zdravstvene krize i sudbina globalne ekonomije neraskidivo su povezani – borba protiv pandemije je neophodna da bi se oporavila i – privreda.

 

Pragyan Deb, Davide Furceri, Jonathan D. Ostry and Nour Tawk (IMF Blog)

Blog Međunarodmog monetarnog fonda

How the Great Lockdown Saved Lives

Možete li postati imuni na koronu?

Po svemu sudeći možete, barem na neko vreme. To otvara nove mogućnosti za testiranje i lečenje.

Pacijent koji se oporavio od korona virusa je u februaru donirao svoju krvnu plazmu hematološkom centru klinike u Hajnanu, Kina (Xinhua/Alamy Live News/ NYT)

S obzirom da je u trenutku pisanja ovog članka broj zaraženih koronom u svetu premašio 450 hiljada (danas, kada je objavljen ovaj prevod, ima ih već gotovo 770 hiljada), dok se više od milijardu njih izolovalo u svojim domovima, naučnici ulažu sve napore kako bi iznašli odgovor na jedno od najvažnijih pitanja pokrenutih aktuelnom pandemijom: Postaju li oni koji prežive infekciju imuni na korona virus?

Odgovor je „kvalifikovano da“, uz neke još uvek značajne nepoznanice. A ovo je važno iz nekoliko razloga.

Oni za koje je potvrđeno da su imuni mogu izaći iz svojih domova i pomoći u prikupljanju vanredne radne snage dok, na primer, vakcina ne postane konačno dostupna. Konkretno, zdravstveni radnici za koje se zna da su imuni mogli bi nastaviti da se brinu za teško obolele.

Rast imuniteta u zajednici takođe je način na koji se okončava epidemija: Biće sve manje i manje onih koji će se zaraziti, korona će izgubiti svoj „epidemijski plafon“, odnosno, epidemijska krivulja će prestati sa svojim usponom pa će, usled jenjavanja, čak i najosjetljiviji građani uspeti da ostanu izolovani od infektivne pretnje.

Imunitet, takođe, može doprineti što hitnijem pronalasku vakcine: Antitela prikupljena iz organizama oporavljenih bi se mogla  iskoristiti kao pomoć onima koji trenutno vode bitku protiv virusa Covid-19.

U utorak 17. marta, Uprava za hranu i lekove (Food and Drug Administration, FDA) odobrila je upotrebu krvne plazme oporavljenih pacijenata kako bi se otpočelo lečenje nekih težih slučajeva. Dan ranije, guverner Endrju Kuomo je najavio da će Njujork postati prva država koja je odobrila testiranje seruma ekstrahovanog od onih koji su se oporavili od Covid-19, kako bi se prvo upotrebio u procesu lečenja bolesnika s najozbiljnijim komplikacijama.

“Ovo je tek probno lečenje koje se primenjuje nad obolelima u ozbiljnom stanju, mada Ministarstvo zdravlja Njujorka radi na tome u saradnji s nekim od najboljih njujorških zdravstvenih agencija i mislimo da dosadašnji rezultati obećavaju”, rekao je Kuomo.

Prva odbrana organizma protiv infekcije korona virusom jeste antitelo zvano imunoglobulin M, čiji je zadatak da bude budan i pripravan u telu i upozori imuni sistem na uljeze poput virusa i bakterija.

U danima nakon infekcije, ljudski imuni sistem preobražava imunoglobulin M u drukčiju vrstu antitela, imunoglobulin G, kojeg su Priroda i ljudsko telo izvanredno dizajnirali da prepozna i neutrališe specifični virus.

Takozvano „prečišćavanje“ tela od virusa, odnosno njegova „rafinacija“ može trajati nedelju dana; sam proces i potentnost odnosno snaga konačnih antitela mogu varirati. Neke osobe stvaraju snažna neutralizujuća antitela na infekciju, dok druga na njega daju blaži odgovor.

MedPage Today

Antitela generisana kao odgovor na infekciju virusom – na primer, kao odgovor na poliomijelitis (dečja paraliza) ili na ospice – daju nam doživotni imunitet. Međutim, antitela na korona virus, koji je uzročnik običnoj prehladi traju samo jednu do tri godine – a to može biti slučaj i sa njihovim novim „rođakom“. Dakle, treba očekivati da ova (predstojeća) vakcina neće imati doživotno dejstvo, već će ciklično, nakon nekog perioda, morati da se primi nova.

Studija na makaki majmunima zaraženim novim korona virusom pokazala su da, jednom zaraženi, majmuni proizvode neutralizujuća antitela i odupiru se daljnjoj infekciji. Nije, međutim, jasno koliko će dugo majmuni ili ljudi zaraženi virusom ostati imuni na njega (odnosno neku njegovu modifikaciju, koja bi mogla postojati u budućnosti).

Većina ljudi inficiranih tokom epidemije SARS-a, bliskog rođaka novog tipa korona virusa, i koji se zove SARS-CoV-2, stekli su dugoročan imunitet u trajanju od osam do deset godina, kaže Vinit Menaheri, virusolog sa medicinskog odeljenja Univerziteta u Galvestonu, Teksas.

Oni koji su se oporavili od MERS-a, još jednog oblika korona virusa, iskusili su mnogo kraću imuno-zaštitu, rekao je Menaheri. Zaraženi najnovijim oblikom korona virusa mogu steći imunitet u trajanju od najmanje jedne do dve godine, dodavši da “Sve što je preko toga, ne možemo predvideti.”

Ipak, čak i ako bi zaštita sopstvenim antitelima bila kratkog daha, i ukoliko bi se ljudi ponovo zarazili, veoma je verovatno da bi drugi nalet korona virusa bio umnogome blaži od prvog, rekao je Florijan Kramer, mikrobiolog sa Medicinske škole u ​​Ajkenu, u sklopu prestižne njujorške bolnice Maunt Sinaj (Icahn School of Medicine, Mount Sinai).

Čak i nakon što telo prestane da proizvodi neutralizujuća antitela, jedan podskup ćelija imune memorije može efektivno reaktivirati svoj odgovor, kaže Kramer.

“Verovatno biste napravili dobar imunološki odgovor pre nego što ponovo dobijete simptome i možda bi zaista ‘otupeli oštricu’ i tok razvoja ove infektivne bolesti”, rekao je on.

Ključno je pitanje da li deca i odrasli koji imaju samo blage simptome i dalje proizvode dovoljno jak imunološki odgovor na virus, potreban u ovom periodu dok nam vakcina ne postane dostupna.

Dr Merion Kupmans, virološkinja sa Erazmus univerziteta u Roterdamu i njen tim su analizirali reakcije antitela kod 15 zaraženih pacijenata i zdravstvenih radnika.

Istraživači, takođe, koriste dosad dobijene uzorke krvi od oko 100 ljudi za koje se znalo da su zaraženi jednim od četiri tipa koronavirusa, identifikovanim kao uzročnici klasične prehlade.

Ukoliko ti uzorci pokažu i neki imuni odgovor na novi korona virus, rekla je Kupmansova, to bi moglo objasniti zašto neki ljudi – na primer, deca – imaju tek blage simptome. Oni u telu mogu proizvesti antitela na srodne viruse, koji su barem donekle efikasni u odnosu na novu verziju korone.

Najbrži način za procenu imuniteta je krvni test, kojim se traže zaštitna antitela u krvi ljudi koji su se oporavili. Ali – prvo morate da imate test.

Testovi na antitela koriste se u Singapuru, Kini i nekoliko drugih zemalja. Oni, međutim, tek počinju da dolaze na tržište većeg dela Zapada.

Riverside Healthcare

Pretprošle nedelje, dr. Kramer i njegove kolege razvili su jedan takav test na antitela čija bi se proizvodnja mogla povećati u roku od „nekoliko dana, ili do nekoliko nedelja“.

Ovaj tim je potvrdio test u krvnoj plazmi uzet kod tri pacijenta zaraženih virusom Covid-19. Istraživači traže njegovo što hitnije odobrenje od strane američke F.D.A.

Desetine drugih laboratorija takođe rade na vrtoglavo velikom broju probnih testova, mada se i oni uglavnom zasnivaju na tankim podacima koji još uvek nisu pregledani od strane naučne zajednice.

 „Bez obzira ko ih napravi, sve dok su (testovi) pouzdani oni su superkul sredstvo“, rekao je Kramer. Budući da je reč o novom korona virusu, test bi trebalo da “principijelno, odgovori sa ‘da’ ili ’ne’, kao što je to slučaj sa H.I.V. testom: možete ustanoviti ko je bio izložen, a ko nije. “

U sredu su zvaničnici engleske zdravstvene službe rekli da su kupili milione novorazvijenih testova na antitela i da su ih testirali na pacijentima koji će ih koristiti kod kuće. Građani koji su otkrili da su izloženi i sada imaju određeni imunitet na korona virus možda bi se mogli vratiti u normalan život, rekli su zvaničnici.

To bi bilo posebno korisno za zdravstvene radnike. Oni koji znaju da poseduju barem neki imunitet mogli bi biti postavljeni na prve linije: u službama hitne pomoći, štedeći time kolege koje nisu bile izložene.

“Ako ovo zaista bude trajalo još mesecima, recimo 18 meseci, kako neki predviđaju, imati zdravstvene radnike koji su imuni na virus bilo bi zaista, zaista korisno”, rekla je Angela Rasmusen, virološkinja sa Univerziteta Kolumbija u Njujorku.

Ali testovi poput ovih možda neće biti od velike koristi u dijagnozi zaraženosti korona virusom, jer je telu potrebno vreme kako bi počelo da proizvodi antitela.

Test Kramera otkriva odgovor na antitela već tri dana nakon pojave simptoma. S obzirom da ljudi možda neće pokazivati simptome čak 14 dana nakon infekcije, to je prekasno da bi test bio koristan kao dijagnostičko sredstvo.

Međutim, pronalaženje ljudi sa snažnim odgovorima svojih antitela možda će pomoći usmeravanju ka novim izlečenjima. U osnovi, antitela izvađena iz krvi oporavljenih pacijenata ubrizgavaju se onima koji su bolesni.

Nekoliko timova je već ulagalo napore u tom pravcu, nakon prvih kineskih izveštaja o uspehu ovog metoda. Kompanija sa sedištem u Pekingu, AnyGo Technology je pružila 50.000 testova Kineskom centru za kontrolu i prevenciju bolesti i bolnicama u Vuhanu, Pekingu i Šangaju, izjavio je njen osnivač, dr Le Sun.

Doktor Šangen Ženg, kineski vojni lekar je rekao da je njegov tim dosad radio na lečenju više od 10 pacijenata, dok se u Hubeju sada analiziraju podaci mnogo većeg broja pacijenata lečenih antitelima iz krvne plazme.

Ovaj pristup je zapravo “nešto veoma staromodno”, rekao je Kramer. Korišćen je za spasavanje američkih vojnika zaraženih hemoragičnim virusom Hantaan tokom Korejskog rata, kao i za lečenje Argentinaca zaraženih hemoragičnim virusom Junin.

Pre nego što se ovoj metodi omogući široka upotreba, naučnici moraju da razrade pitanja bezbednosti, kao što su osiguranje da krv uzeta od oporavljenih pacijenata ne sadrži druge viruse i toksine.

Neke farmaceutske kompanije (npr. Takeda i Regeneron) se nadaju da će ‘zaobići’ neka od tih pitanja razvijanjem antitela protiv korona virusa u laboratoriji.

Na kraju, samo će upotrebom ovih testova biti moguće preciznije prognozirati kada je dovoljan broj osoba iz populacije zaražen da bi, potom, zadobio imunitet – i kada je virus počeo da nestaje iz domaćina.

Kako se širi korona virus?

Čini se da se vrlo lako širi od osobe do osobe, posebno u domovima, bolnicama i drugim zatvorenim prostorima. Patogen se može prenositi putem sitnih respiratornih kapljica koje se zadržavaju u vazduhu prilikom kašljanja ili kijanja. Može se preneti i kada dodirujemo zagađenu površinu, a zatim dodirnemo lice.

Postoji li vakcina?

Još uvek ne. Prvo testiranje eksperimentalne vakcine na ljudima počelo je sredinom marta. Ovakav brzi razvoj potencijalne vakcine je bez presedana, ali čak i ako se pokaže da je bezbedan i efikasan, verovatno neće biti dostupna narednih 12 do 18 meseci.

Šta izbijanje ove pandemije čini tako različitim od ranijih slučajeva širenja pandemije?

Za razliku od gripa, za sada nema jasne procedure izlečenja kao što nema ni vakcine, dok se o ovom virusu još uvek malo toga zna. Čini se da je smrtonosniji od gripa, ali brojke su po ovom pitanju i dalje nejasne. Virus naročito pogađa starije osobe i one koji već pate od neke bolesti – dakle, ne pogađa samo one koji pate od respiratornih bolesti.

Šta da radim ako osetim da sam bolestan?

Ako ste bili izloženi korona virusu ili mislite da ste inficirani i imate temperaturu ili simptome poput kašlja ili otežanog disanja, pozovite lekara. Oni će vam dati savet da li treba da se testirate, kako se testirati i gde potražiti lekarski tretman – bez potencijalne infekcije ili izlaganja drugima.

Kako da se testiram?

Ako ste bolesni i sumnjate da ste bili izloženi novom obliku korona virusa, američki C.D.C. preporučuje da pozovete svog lekara i opišete mu svoje simptome. Oni će, na osnovu toga, odlučiti treba li da se testirate. Imajte na umu da postoji šansa – na primer, zbog nedostatka setova za testiranje ili usled toga što imate netipične simptome – da možda nećete moći da se testirate.

Šta ako se neko u mojoj porodici razboli?

Ako članu porodice ne treba hospitalizacija i o njemu se možete brinuti kod kuće, trebalo bi da mu pomognete u nabavci osnovnih potrepština i nadgledati dalji razvoj simptoma, a da se pritom držite na što većoj udaljenosti, u skladu sa smernicama C.D.C. Ukoliko imate dovoljno prostora, bolesni član porodice treba da ostane u odvojenoj sobi i koristi zasebno kupatilo. Ako su na raspolaganju maske, onda i bolesna osoba i negovatelj treba da ih nose u trenutku kada negovatelj ulazi u sobu obolelog. Nikako ne delite posuđe ili druge predmete za domaćinstvo s obolelim i redovno čistite površine poput kuhinjskih pultova, ručki i kvaka, toaleta, sanitarija i stolova. Ne zaboravite da često perete ruke.

Da li da nosim masku?

Ne, osim ako već niste zaraženi ili ukoliko negujete nekoga ko je oboleo, dakle – maska za lice se ne preporučuje. A njihovo bespotrebno skladištenje u vašem domu će medicinskim sestrama i ostalim  zdravstvenim radnicima otežati pristup resursima, tako potrebnim da bi se uspešno borili na prvoj liniji fronta protiv virusa.

Treba li da pravim zalihe namirnica?

Planirajte zalihe hrane, ako je moguće, za najviše dve nedelje. Međutim, zalihe ne bi trebalo nagomilavati. Uprkos praznim policama, lanac snabdevanja i dalje ostaje jak. I – zapamtite da dezinfekcionom maramicom obrišete drške korpe, kolica, kese ili cegere (sve ono sa čim ste dolazili u kontakt tokom vašeg boravka napolju, a što ne potiče iz vašeg doma), kao i da operete ruke čim se vratite.

Mogu li da izađem do parka?

Da, ali budite sigurni da udaljenost između vas i ljudi koji ne žive u vašem domaćinstvu ne bude manja od dva metra. Čak i ako se samo šetate parkom, umesto da idete na trčanje ili futing, malo svežeg vazduha – i nadajmo se i sunca – predstavlja dobru ideju.

Treba li da izvučem svoj novac sa berze i finansijskih tržišta?

To nije dobra ideja. Čak i ukoliko ste u penziji, imati uravnotežen portfelj akcija i obveznica ima smisla, tako da vaš novac bude u toku sa inflacijom, ili će, čak, vrednost vaših deonica rasti. Ipak, penzioneri će možda želeti da porazmisle o tome da li da u narednih pet godina izdvajaju dovoljnu količinu novca za životne troškove i neke veće izdatke, ukoliko će jedan deo koji je sada „zarobljen” u bankama, fondovima ili na berzi ipak otići u slamaricu.

Šta da radim sa planom 401 (k)?

Gledati kako vaš bilans raste i pada može biti zabrinjavajuće.  A ako se možda pitate da li bi trebalo smanjiti sopstveni doprinos u kompaniji – nemojte! Ukoliko se vaš poslodavac uklapa u bilo koji segment vašeg radnog doprinosa, obezbedite barem onoliku uštedu koliko ste u stanju da obezbedite kroz ovaj „slobodni novac“.

New York Times

Korona, oslikana u devet grafikona

Koji su simptomi najčešći, koje su grupe najizloženije riziku, koja je priroda korona virusa i još nekoliko važnih informacija, prikazanih u devet grafikona preuzetih sa portala Vox.com.

Izbijanje virusa Covid-19, oboljenja izazvanog virusom gripa iz grupe korona, koja potiče iz grada Vuhan u Kini, i koja se od tada proširilo većim delom planete, jedna je od najozbiljnijih javnih zdravstvenih kriza koje su se dogodile poslednjih decenija. Domet kojim se proširio je daleko veći nego što je to bio slučaj kod Ebole 2014. godine, a Svetska zdravstvena organizacija proglasila ga je pandemijom. Kako kriza  napreduje i kako raste broj slučajeva u SAD-u i širom sveta, vredelo bi uzeti u obzir treker za koronu kojeg je postavila univerzitetska klinika-institut Džons Hopkins.

Situacija na terenu se razvija neverovatnom brzinom i nemoguće je sintetizovati sve što znamo u čiste, razumljive grafikone, tabele, liste i prikaze. Pa ipak, ima i nekih stvari koje smo uspeli da doznamo: koliko je ova vrsta epidemije opasna i invazivna, kako funkcioniše, kako se može staviti pod kontrolu, i – napokon – kako će izgledati njeno okončanje.

Imajući to u vidu, evo devet dijagrama koji pobliže objašnjavaju krizu nastalu virusom Covid-19. Tekst je objavljen  na sajtu Vox, u naučno-tehnološkoj rubrici Future Perfect.

1. Virus se širi velikom brzinom

Broj slučajeva Covid-19 brzo se povećavao iz dana u dan, a evo stanja stvari 13. marta. Mnogi prijavljeni slučajevi još uvek su oni koji pripadaju prethodnom vrhuncu epidemije u Kini. Iako je broj novih slučajeva u Kini opao, broj novih slučajeva u svetu raste, što ukazuje da se epicentar problema preselio iz Kine na nove lokacije, poput Evrope i Sjedinjenih Država.

Treba imati na umu da je veliki pad u pojavi novih slučajeva posledica naprednijeg izveštavanja i podataka, poteklih iz Kine; sredinom februara nije bilo nijednog dana koji bi bio naročito loš u smislu broja novih slučajeva.

2. Znati simptome

Simptomi Covid-19 razlikuju se od slučaja do slučaja, ali najčešći u Kini, prema februarskim podacima, jesu groznica i suv kašalj (koji su očigledni u većini slučajeva), umor, iscrpljenost i sputum (ispljuvak) – sluz odnosno izlučevina (tehnički izraz za gustu sluz iskašljanu iz respiratornog trakta).

Ukoliko imate temperaturu i suv kašalj, to bi mogao biti dobar razlog da se obratite lekaru i nadležnoj zdravstvenoj službi, kao i da se sami testirate, ukoliko je to moguće.

3. Vremenom  je stopa smrtnosti u Kini opala

Jedan tračak nade u ovoj priči je to što su kineske zdravstvene institucije i vlasti postale sve bolje i efikasnije u lečenju infekcija i sprečavanju smrtnih slučajeva uzrokovanih epidemijom. „Čak je i u Hubeju, provinciji koja je prva i najteže pogođena virusom primetno smanjenje stope smrtnosti, uporedo sa pojačanim merama kineske zdravstvene službe, dok su kliničari napredovali u identifikaciji i lečenju obolelih“, objašnjava za portal Vox Europe Džulija Beluz (Julia Belluz).

Stopa se nije smanjila sama od sebe; Kina je preduzela drastične, čak autoritarne mere koje se moraju bespogovorno poštovati, ne bi li na taj način „zaključala“ pogođena područja i obuzdala širenje virusa, štiteći se tako od pretrpanosti bolničko-zdravstvenog sistema; jer, novi slučajevi se prvenstveno moraju izolovati u svojim domovima, a ne unutar zdravstvenih ustanova.

4. Na koronu su najranjiviji stariji građani

Španski grip ili Španska groznica 1918-1919 bio je najstrašnija pandemija novijeg doba, koja je pogađala uglavnom mlađu populaciju. Imao je bioloških poklapanja i sličnosti sa pandemijom gripa iz 1830-ih, što je nekim starijim ljudima 1910-ih dalo (doduše ograničen) imunitet.

Covid-19 nije takav. Dosad su smrtni slučajevi u Kini pogađali pre svega starije, koji u proseku imaju slabiji imunološki sistem od mlađih osoba, kao i višu stopu hroničnih oboljenja. Osobe svih uzrasta sa hroničnim medicinskim komplikacijama su takođe izložene većem riziku. Rizik od letalnog ishoda je realan i prisutan i kod mlađih, iako su stariji najizloženiji riziku od infekcije.

5. Korona je daleko teža od običnog gripa

Interesantno je uporediti Covid-19 sa jednom daleko poznatijom bolešću: sezonskim gripom. Na kraju krajeva, grip takođe, barem u početku, ima blage simptome kod većine ljudi, a može biti opasan i letalan među starijima, koji po pravilu pripadaju ranjivoj populaciji. Predsednik Tramp je nedavno, čak, napravio ovo poređenje.

Ali, kao što pokazuju podaci o smrtnim slučajevima, nema pravog poređenja. Prema dosadašnjim podacima iz Kine, oko šest procenata zaraženih starosti 60 i više godina umire; to je smrtnost preko šest puta veća od one među starijim Amerikancima zaraženim običnim gripom. Ukupna stopa smrtnosti od Covid-19 može biti 12 do 24 puta veća od običnog gripa (Procene stope smrtnosti za Covid-19 variraju i razlikuju se u zavisnosti od regiona, odnosno, od toga koliko se efikasno na nekom području odgovorilo na epidemiju.)

6. Stručnjaci, takođe, smatraju da je Covid-19 lakše prenosiv od običnog gripa

Postoji još jedan razlog zbog kojeg je Covid-19 teži protivnik od sezonskog gripa: njegov R0 („R nulto“) je veći od 2, što ukazuje da je zarazniji od tipičnog gripa. R0 procenjuje na koliko zdravih osoba, u proseku, zaražena osoba prenese svoju infekciju. „R0 je važan jer ako je veći od 1, infekcija će verovatno nastaviti da se širi, a ako je manja od 1, izbijanje novih žarišta će verovatno uminuti“, objašnjava za magazin Atlantik Ed Jong. R0 na Covid-19 je znatno veći od 1, što je razlog više za zabrinutost.

7. Strmoglavi pad trošenja novca na avio-karte, hotele i krstarenja

Upozorenja o izbegavanju mesta na kojima se nalazi mnogo ljudi (uz otkazivanje velikih okupljanja tipa konferencija ili manifestacija poput bostonske parade na Dan Sv. Patrika) su u SAD osujetili brojne planove za putovanja i  rezervacije, dok su posledice po avio-kompanije već kobne. Prema kompaniji za data-analitiku, Earnest Research, kupovina avio-karata pala je 16,5 odsto u poslednjoj nedelji februara u odnosu na godinu ranije. Krstarenja su takođe osetila sličan pad, dok hoteli tek sada počinju da primećuju blago opadanje prodaje.

Malo je verovatno da će ekonomski uticaj ostati ograničen na ugostiteljski sektor, dok društvena distanca i „držanje odstojanja“ tokom aktuelne pandemije nagoni ljude da izbegavaju kafiće, restorane, teretane, barove itd.

Više informacija potražite u članku kojeg je novinarka Rani Molla napisala za Recode.

8. Sjedinjene Države ne obavljaju dovoljno testova

Tromost delovanja Trampove administracije, kao i sporost u proizvodnji-primeni kompleta za testiranje (koje nije stoprocentno validno usled dugačkog perioda inkubacije) prerastao je u nacionalni skandal. A lako je shvatiti i zašto, kada uporedite stopu testiranja u Sjedinjenim Državama sa onim stopama u drugim zemljama pogođenim korona virusom. Južna Koreja se pre svih ističe svojim brzim uvođenjem opsežnog testiranja, uključujući inovativne programe provere stanja (U ovom trenutku, kada smo bez vakcine, testiranje je presudno radi utvrđivanja ko ima virus, što je presudno za njegovo suzbijanje. Više od bilo koje nedavne pandemije, korona virus postavlja pred čovečanstvo nove globalne izazove. Međutim, i za to će biti potrebno razviti “brze” odnosno instant dijagnostičke komplete za terenske uslove, koji se mogu primeniti na svakom mestu, kao i pouzdani naučni protokoli zasnovani na utemeljenim principima, kako bi se utvrdilo koga prvo treba testirati.

Probno testiranje se sprovodi u nekim delovima Sjedinjenih Država, kao što je Nju Hempšir, ali pred Amerikancima je još dug put do uspostavljanja nivoa testiranja trenutno prisutnog u Južnoj Koreji i Kini.

9. Otkazivanje javnih skupova i samoizolacija su od presudne važnosti

Covid-19 je brzo učinio nepopularnim javne skupove i konferencije u velikim prostorima (stadioni, sale za konferencije, pozorišta, bioskopi itd), nailazeći pritom i na opšte neodobravanje. Ova je promena stigla brzo i isprva se može činiti kao „zastrašujuća“, iako je daleko lakše uočiti i shvatiti logiku onda kada razumete teoriju koja se krije iza ove vrste „društvenog distanciranja“. Ključ je u “poravnavanju krivulje”: usporavanju stope porasta infekcija zaustavljanjem povećanja broja novih slučajeva, čak i ako se ukupan njihov broj ne promeni. Zato je samoizolacija toliko bitan faktor.

 „Poravnavanje epidemijske krivulje“ usporava stopu pojave novih slučajeva u bolnicama, istovremeno olakšavajući opterećenost zdravstvene infrastrukture i poboljšavajući zdravstvene izglede pojedinih pacijenata.

 

Američki CDC i Svetska zdravstvena organizacija preporučuju nekoliko osnovnih mera za sprečavanje širenja respiratornih bolesti poput virusa Covid-19:

  • Često perite ruke, i to najmanje 20 sekundi.
  • Zaustavite kašalj ili kijanje maramicom, a zatim je odložite u smeće.
  • Očistite i dezinfikujte predmete koji se često dodiruju.
  • Ostanite kod kuće ako ste bolesni.
  • Ako imate simptome Covid-19, kontaktirajte lekara i vašeg zdravstvenog radnika zaduženog za epidemiju.
  • NE dodirujte lice rukama ili bilo čime.
  • NE putujte ukoliko imate temperaturu i kašalj, najčešće simptome korone.
  • NE nosite masku za lice ukoliko vam je dobro i ako ste zdravi.

∗  ∗  ∗

Informacije o epidemiji koronavirusa, uključujući njegovu ozbiljnost, mogu se menjati tokom širenja. Evo još par praktičnih saveta, recimo –  kako da napravite svoj sanitarni sprej (bolje rešenje) i gel-dozer (takođe dobro rešenje, ali ne kao sprej).

 

Eliza Barclay, Dylan Scott, Vox.com/Future-Perfect

Hladno je kul: pomama za svežom hranom s udaljenih meridijana

Prekookeanski brodovi-frižideri, takozvani „Riferi“ (Reefers) drže hranu svežom preko mesec dana i ne ‘unervoze’ jastoge. O ovom trendu piše Wall Street Journal.

U prošlosti su samo najveći distributeri, poput ekvadorskog Chiquita Brands, mogli da sebi priušte angažovanje teretnih brodova sa velikim hladnjačama.

U prošlosti su samo najveći distributeri, poput ekvadorskog Chiquita Brands, mogli da sebi priušte angažovanje teretnih brodova sa velikim hladnjačama.

Među trenutno najprofitabilnijim poslovima vezanim za globalni brodski transport sigurno je u samom vrhu prevoz rashlađenih prehrambenih proizvoda.

Potražnja za slanjem sveže hrane preko okeana je dvostruko veća nego za druge proizvode, kaže analitičar brodskih usluga Druri (Drewry).

Dva su razloga za procvat ovog trenda: kontejneri za hlađenje poznati kao “riferi” mogu držati hranu svežom više od mesec dana, omogućavajući distributerima da bezbedno širom sveta šalju sve – od soka od pomorandže do jastoga. U prošlosti su ova putovanja uglavnom bila rezervisana za banane, jer su samo glavni distributeri poput Chiquita Brands International Inc. mogli sebi priuštiti da angažuju teretne brodove sa velikim hladnjačama – uglavnom su to bile banane koje su iz Gvajakila u Ekvadoru isplovljavale ka svim većim svetskim lukama na severnoj hemisferi.

U međuvremenu, rastuće bogatstvo globalne populacije, naročito u Aziji, povećalo je potražnju za skupljom hranom.

“Srednjoj klasi koja je u usponu, osnovna hrana poput pirinča više nije dovoljna”, kaže Erik Legro (Eric Legros), šef operacija rifera pri francuskom gigantu u brodskom transportu CMA CGM. “Oni žele svoje voće, povrće i sveže meso, a to nagoni industriju da sve više proizvoda stavlja u hladni režim.”

Prema Druriju, rashladni boksovi čine 7% ukupne zapremine kontejnera, ali se potražnja u proteklih pet godina povećala za 5% do 6% na godišnjem nivou, u poređenju sa 2% do 3% za redovne kontejnere koji prevoze gotovo sve svetske proizvode.

Kontejneri, uključujući i rifere, godišnje transportuju teret u ukupnoj vrednosti od oko 4 biliona dolara (4 hiljade milijardi dolara).

Stijn Rubens, Drurijev viši konsultant u odeljenju za snabdevanje rekao je da plovidba sa svežim proizvodima pokazuje stabilan rast, ali da se na ovom „vrućem“ tržištu podržavaju i relativno novi proizvodi poput soka od pomorandže, farmaceutskih proizvoda, slatkiša i vejperske opreme (vejp, eng. „vape“: elektronske cigarete i lako isparive tečnosti koje se inhaliraju iz zadovoljstva i zbog arome, ili pak u cilju odvikavanja od cigareta).

Glavne riferske linije idu sa južne hemisfere ka severu. Tokom zimskih meseci, izvoznici iz Južne Amerike, Južne Afrike, Australije i Novog Zelanda prevoze sveže proizvode sa juga kako bi dopunili potražnju na severu. SAD i Kanada izvoze povrće, citruse i drugo voće, zajedno sa mesom i morskim plodovima, uglavnom u Aziju.

„Jagode su se u danskim prodavnicama do pre deset godina mogle naći samo tri meseca godišnje. Zahvaljujući riferima, sada ih ima tokom cele godine, a svi – od najmanjih do najvećih prevoznika – mogu se pridružiti lancu snabdevača”, kaže Anne-Sophie Zerlang Karlsen, šefica rukovodećeg menadžmenta kod danskog operatera Maersk Line, najveće brodske kompanije na svetu.

Jedan od manjih kupaca, Peru Sun Fruits Packs SA je prošle godine isporučio 700 rifera grožđa u Filadelfiju, kao i 220 kontejnera avokada u Španiju i Holandiju.

“Riferi su od apsolutno vitalne važnosti za naš posao”, rekao je Valter Munjoz, izvršni direktor kompanije Sun Fruits. “Sada možemo da pošaljemo čak samo jedan kontejner voća ka Evropi ili Sjedinjenim Državama po cenama do 50% višim od onih po kojima smo ih prodavali lokalnim tržištima u Južnoj Americi”.

Prevoz grožđa iz Perua za Filadelfiju traje 18 dana. Voće se “uspava” u kontrolisanoj atmosferi, koja odlaže proces sazrevanja pre nego što se distribuira supermarketima na istočnoj obali SAD.

Sve do kraja 1990-ih, sveži proizvodi isporučivani su kontejnerskim brodovima uz raznu drugu robu – prevoženi su teretnim brodovima opšte namene sa velikim frižiderima – od lokacije proizvodnje do samo jedne destinacije.

Teret je obično bio ograničen na banane, a brodove su koristili mahom glavni distributeri poput Čikite. Manji proizvođači, koji sebi nisu mogli da priušte angažovanje takvih brodova, ograničavali su se na lokalna tržišta.

Čikita je postepeno smanjivala svoju “veliku belu flotu” – ofarbanu belom bojom kako bi se sprečilo pregrevanje banana – da bi se vremenom sasvim prebacila na rifere. Čikita je početkom ove godine zakupila kontejnerske brodove i od Maerska naručila 2.500 rifera koji prate atmosferu i stanje unutar kontejnera, kontrolišući količinu ugljen-dioksida, kiseonika i azota kako bi se sprečilo rano zrenje voća i povrća. Brodski prevoznici imaju vidljivost tereta uživo, putem satelitskog praćenja.

Riferi prebacuju teret na manje brodove, jer su takse za vozarinu daleko niže ako se primopredaja izvrši na moru tj na vodi, nego na kopnu

Riferi prebacuju teret na manje brodove, jer su takse za vozarinu daleko niže ako se primopredaja izvrši na moru tj na vodi, nego na kopnu

“Riferi su nam pomogli da izgradimo konzistentnost sa redovnim planiranim plovidbama tokom cele godine, dok iz suprotnog smera, sa severa ka jugu, imamo u rasporedu tri čarter-broda sa jabukama”, objašnjava Tim Klark, potpredsednik globalne prodaje u prevoznoj kompaniji Issaquah, delu međunarodnog transportnog lanca Vanguard International Group.

Vangard u svom operativnom sastavu ima oko 9.000 kontejnera namenjenih prevozu voća, pre svega jabuka, krušaka, višanja i citrusa koji sa farmi u SAD, Novom Zelandu, Južnoj Africi i Čileu kreću put azijskih tržišta.

Pored toga što su u mogućnosti da svežu hranu šalju s jednog na drugi kraj sveta, špediteri takođe imaju koristi od niskih troškova kontejnerskih taksi tj vozarine, jer se sav teret iz kontejera prebacuje na vodi, a ne na kopnu.

Maersk i CMA CGM žele da prošire svoje poslovanje dodavanjem novih proizvoda koji se sada transportuju i vazdušnim putem.

Satelitsko praćenje prevoza i primopredaje tereta sa rifera na manje brodove, uz direktnu kontrolu uslova u kojima se hrana transportuje

Satelitsko praćenje prevoza i primopredaje tereta sa rifera na manje brodove, uz direktnu kontrolu uslova u kojima se hrana transportuje

“Na tržištu postoji ogromna potražnja za svežim rezanim cvećem poput ruža. Tražimo načine kako da usporimo njihovo cvetanje”, rekla je Anne-Sophie Zerlang Karlsen iz Maerska.

Iako za sada u malim količinama, CMA CGM je napravio odlučujući proboj u prevozu živih jastoga iz Kanade u Evropu. Samo se jedan odsto živih jastoga transportuje riferima.

U cilju uspešnog transporta živih jastoga, sistem filtracije u frižiderima oponaša temperature okeana, nivoe kiseonika i kvalitet vode.

“Naplaćujemo istu cenu kao i za avionski prevoz, ali nema više ni stope smrtnosti koja je u riferima sasvim anulirana”, rekao je Legro. “Dok  jastozi transportovani avionom usled stresa oslobađaju amonijak, što ponekad oseti i vaš nos nad tanjirom.”

 

WSJ

Kakve su dugoročne posledice NATO bombardovanja kineske ambasade 1999?

Dugoročne posledice iz perspektive pojedinca i kratkoročne posledice iz istorijske perspektive, onako kako sam ih kao 11-togodišnji školarac doživeo 1999. godine kada je bombardovana kineska ambasada u Beogradu: nikada neću izrasti u nekoga ko može srećno i zadovoljno da boravi u Sjedinjenim Državama, pokušavajući da dobijem državljanstvo ili bar zelenu kartu, uprkos svom obrazovanju na elitnom univerzitetu u rangu Ivy League i šest dugih godina prilično srećnog života (to kažem  jer ove godine nisam u SAD već na Bliskom istoku, gde pišem doktorsku disertaciju). Znam da ću uvek biti Kinez, i na kraju ću se vratiti u Kinu. Ne mogu da živim i postižem uspeh na ispravan način u zemlji čiji režim (i ispran mozak njenog naroda) gleda na moju zemlju i moj narod kao na neprijatelja (Onaj drugi deo brojnih Kineza u SAD još uvek ne shvata ovakav stav;  a kada počnu da razumeju onda je za to, obično, prekasno). Sada znam da ću morati da se vratim u Kinu sa decom. I to će se dogoditi uskoro.

Ovo je dug proces i, iz lične perspektive, komplikovaniji od onog što neki od gore navedenih odgovora ukazuju. Bio je to možda hitan poziv za buđenje kineskog rukovodstva. Ali mladi su, tokom svog odrastanja u ljude, i dalje morali da prođu kroz sve  kako bi konačno shvatili da će Kina zauvek biti zacrtana kao neprijatelj Sjedinjenim Državama.

Tada sam, kao dečak od 11 godina, napisao esej za takmičenje u pisanju kojim se osuđuje američko bombardovanje (kineske ambasade u Beogradu 1999.)  – ali tada, zapravo, nisam znao ništa o Sjedinjenim Državama. Imao sam priliku da 5 godina živim u Americi kao stipendista u kampusu, i nisam osetio da mrzim tu zemlju. Nikad nisam mrzeo SAD. Potom sam, kao tinejdžer i mladi student koledža u Kini delio mnoga kritička mišljenja o partiji, režimu, čak i o kineskoj kulturi. Nekada sam obožavao – ovo bi moglo biti preterivanje, ali je bilo blisko mom tadašnjem sentimentu – zapadne forme demokratije i slobode, sanjajući o danu kada će Kina u političkom smislu biti potpuno vesternizovana. Sa 11 godina nisam mogao da preko noći postanem čvrsto ubeđeni patriota. Znate, mladi ljudi uvek treba da prođu kroz svoju fazu naivnosti i neznanja, tako tipičnih za mladost. U tom smislu, bombardovanje nema uticaja na moj intelektualni razvoj.

Ali nakon svog boravka u SAD, gledajući američko društvo i čitajući nešto više o njenoj istoriji, moji pogledi su se promenili. Sada iskreno mogu reći da je moj stav pro-socijalistički (u smislu kineskog komunizma). Ali, tek sam pre nekoliko godina došao do ove faze, kada sam konačno shvatio da je za SAD nebitno hoće li Kinu voditi KPK ili neka druga stranka. Sve dok Kina radi ono što radi i planira da uradi, Zapad će je smatrati arhi-neprijateljem. Tačka. Pozivi na uspostavljanje zapadne “demokratije” u Kini imaju za cilj da oslabe odlučnost Kine da se razvija, jer bi zapadna “demokratija” bila mnogo lakša za inostrano mešanje, manipulaciju i uplitanje u sadašnji strogo uspostavljeni sistem.

Kineski izvorni greh, što se tiče Zapada, jeste to što je Kina jedna posebna civilizacija koja se odupire asimilaciji, jedna od retkih velikih civilizacija koje su preživele do danas, takođe i to što Kina nikada nije bila kolonizovana, što ima preveliku populaciju koju treba nahraniti; to što ima petlju da ispravi nepoštenja i nepravde današnjeg svetskog poretka koji ekonomski i mentalno izrabljuje većinu ljudi, posebno onih iz tzv. Trećeg sveta, a sve zarad uskogrude koristi koju će imati tek šačica „izabranih“ – a to su elite belačkog Zapada i njihovi bliski saveznici. Kina se odvažila da zaželi da njeni građani žive kao Zapadnjaci, što je već samo po sebi greh. Obama, Hilari Klinton, Tramp – svi su oni za nas Kineze isti: plaše se da će Kina postati snažnija i početi da kroji globalna pravila – jer Zapad još uvek crpi koristi od sveta na osnovu svojih pravila koja je napravio u prošlosti. Belačka elita Zapada je besramno izjavila na mnogo načina: Kinezi ne mogu da žive poput nas; oni ne mogu da kroje globalna pravila.

Čak su i obični ljudi sa Zapada govorili ovako, poput svoje belačke elite. Na koledžu sam imao nastavnika iz Kanade, debelog i arogantnog momka, ponosnog na svoje dansko nasleđe. Jednom prilikom je na času Engleskog rekao: vaša vlada treba da zabrani privatne automobile. Vi Kinezi treba da koristite samo javni prevoz. Vaša zemlja sebi ne može priuštiti da svi kupujete i imate automobile. Vaša vlada bi, ako ništa drugo, trebalo barem da proizvodi automobile koji su za vas toliko skupi da ih nikada ne biste mogli kupiti. Bilo je to 2004. godine, odmah nakon što sam se vratio iz letnjeg kampa u državi Njujork.

Podrška nezavisnosti Tajvanu, Tibetu i Sinđangu, falun gongu, uzimajući u vidu sporove Južnom kineskom moru, sve to – velikog i malog obima – vezano je za obuzdavanje porasta Kine po svaku cenu.

Vratimo se za trenutak na bombardovanje Srbije 1999. Nakon što sam shvatio sve ovo, čitajući osvrte u američkim medijima, sedeći u američkoj učionici, živeći u američkom gradu, postalo mi je jasno da je bombardovanje 1999. bilo neizbežno. Pored toga što će Sjedinjene Države, nakon pada Sovjetskog Saveza, Kinu uvek smatrati neprijateljem, to je bilo i poniženje za Kinu. Tada su svi znali da Kina nema sposobnost da reterira. Takvi događaji su se desili više puta u različitim oblicima, npr. 1996. kada se SAD uplitao u unutrašnje poslove Tajvana, potom sukob između kineskog i američkog vojnog aviona koji se 2001. dogodio blizu kineske teritorije. Kombinacija mržnje, agresivnosti i prezira izazvali su Sjedinjene Države da se tada ponašaju tako. A 1999. je bila samo još jedna epizoda u ovoj dugoj seriji.

Kakav je to drugi krajnji dugoročni efekat po mene lično? Srbija je prva evropska zemlja koja je potpisala sporazum o bezviznom režimu sa Kinom. Mi Kinezi možemo posećivati Srbiju bez viza i ovo je veliki motiv da posetim Srbiju kao neko ko voli da doživi različite kulture. Jedna od lokacija koju ću sigurno posetiti kada odem biće mesto na kome je nekada bila kineska ambasada (sve do njenog bombardovanja 1999) – među ostalim mestima koja podsećaju na zločine NATO-a počinjenih u ovoj siromašnoj zemlji. Takvo bombardovanje je doprinelo da shvatim da smo u našem dobu svi još uvek blisko vezani za svoju zemlju. Vaša sudbina je vezana za sudbinu vaše zemlje. Mi živimo u 21. veku, i tu nema ničeg posebnog. Ovo nije 50. vek stare ili 50. vek nove ere, a mi, kao pojedinci, moramo da prihvatimo tu činjenicu.

Hualong Mei, doktorant na predmetu Drevnog Bliskog istoka

Quora

Digitalni nomadi: kako je kod kuće, nakon godina lutanja? 

Kada se Ana Vikam (Anna Wickham, 28), vratila kući nakon 14 meseci provedenih na poslu “digitalnog nomada” na Filipinima i u Vijetnamu, očekivala je da će se lako vratiti svom starom životu.

Ali, šest meseci kasnije, ova devojka iz Oklahoma Sitija još uvek pokušava da se prilagodi nekad njoj tako svojstvenom američkom stilu življenja.

“Potrebno je vreme korene iskopate iz rodnog tla, ali ponovno usađivanje sebe u društveni ekosistem koji sam nekada napustila je još teže – i dalje pokušavam da to savladam”, rekla je Vikamova, koji vodi odeljenje digitalnog marketinga pri kompaniji Charm House, i koja danas živi u svom rodnom gradu u SAD.

Nakon boravka u Vijetnamu, Ana Vikam ima velike teškoće da se prilagodi životu na povratku kući u SAD. (Kredit: Euvie Ivanova)

Nakon godina provedenih na putu, najnovija generacija digitalnih nomada – ljudi koji rade i istovremeno putuju zahvaljujući sve brojnijim mogućnostima obavljanja posla na daljinu i preko interneta – vraćaju se kući s porukom: Nije uvek baš divno i lepo godinama raditi i putovati, a onda imati problema ponovo se integrisati u jednu zajednicu – obično onu iz koje ste krenuli na put.

“Kada je dobro, onda može biti neverovatno lepo, ali – onda kada je teško – onda može biti veoma, veoma naporno” rekao je Šon Truman (Sean Truman), direktor Truman Grupe iz Minesote, klinike čije su terapijske prakse specijalizovane za mentalno zdravlje iseljenika.

Početno uzbuđenje jer niste vezani za jedno mesto može vrlo brzo splasnuti.

U poslednjih nekoliko godina, nomadski način života je postao još popularniji. Skoro polovina svih digitalnih nomada koji su 2014 učestvovali u istraživanju globalne frilenserske mreže Upwork reklo je da je ovakav način života prihvatilo tokom poslednjih godinu dana. Sa procvatom omiljenih radnih destinacija za digitalne nomade, kao najinteresantnije zemlje u prvi plan izbijaju one koje već imaju vrhunsku turističku reputaciju, kao što su Tajland i Indonezija. Samim tim, nomadi, čiji poslovi ne zavise od lokacije, mogu sklapati prijateljstva na nekim za iseljenike inače “nezgodnim” lokacijama.

Pa ipak, “stižete u neku zemlju potpuno sami, onda u njoj stičete prijateljstva, a potom je napuštate kao da nikada niste živeli u njoj, bez obzira koga ste, koliko i kako dobro upoznali”, kaže Ana Vikam. A to je jedna stvar koju gotovo svi nomadi-povratnici pominju: ta “raskorenjenost” dok su radili u inostranstvu nagnala ih je da se vrate kući i tamo pokušaju da ponovo puste korene.

Jedna tipična putanja, jedna tipična priča

Na putu, početno uzbuđenje jer niste vezani za jedno mesto može brzo splasnuti. Kada nomadi krenu na put, samo njih nekolicina shvata da će im jednog dana verovatno zatrebati društvena podrška koju su ostavili iza sebe, kazao je Truman. Iako je neprekidno putovanje isprva uzbudljivo, neki stepen neminovne izolacije isprečava im se na putu, a ona može dovesti do ozbiljnih epizoda depresije. Čak je i video-ćaskanje preko interneta nedovoljno jer je samo fizičko prisustvo drugih osoba ključno za suzbijanje usamljenosti, kazao je Truman.

“Kada se krećete unaokolo po svetu, onda nemate priliku da razvijate odnose na način kao kada ste kod kuće”, rekao je on. “Ta vrsta kontinuiteta vaših događaja iz prošlosti obezbeđuje stabilnu platformu.”

Počinjete da cenite sve stvari koje vam se u početku ne sviđaju

Mnogi digitalni nomadi završavaju tako što usporavaju svoj tempo putovanja iposla i – nakon perioda intenzivnog i zamornog putovanja – napokon se vrate kući. Evo šta o tome misli Tejlor Pirson (Tailor Pearson, 27) digitalni marketer i pisac koji trenutno stanuje u Njujorku, a koji je proveo skoro tri godine putujući svetom, uglavnom u Brazilu, Vijetnamu i Tajlandu.

Nakon nekoliko meseci putovanja, Tejlor je poželeo da na svakom mestu duže boravi jer je usled čestih promena destinacija imao problema sa obavljanjem posla. “Na kraju, shvatite da ništa ne dobijate time što putujete tako često a onda završite na jednom mestu”, rekao je on.

Nakon godina provedenih na putu, Pirson je bio željan da započne romantičnu vezu i možda stekne nešto više od tek nekoliko kofera sa stvarima. “Kada intenzivno putujete, kada ste daleko od doma, počnete da cenite sve stvari koje vam se (dok ste živeli na samo jednom mestu) tada nisu sviđale”, rekao je on. “Bilo je mnogo stvari u Americi koje sada cenim ali koje nisam cenio dok sam tamo odrastao.”

Raditi u Sjedinjenim Državama znači lakše naći nove poslovne mogućnosti, dodaje Pirson, koji sada piše knjige o biznisu namenjene ambicioznim preduzetnicima.

Trnovita tranzicija

S obzirom da mnogi od digitalnih nomada-povratnika nikada nije ni planiralo da se vrati – ili se vratilo mnogo ranije nego što su planirali – taj proces ponovnog ulaska u društvo koje su ostavili može biti i dugotrajan i u početku mentalno iscrpljujući, kažu stručnjaci. Za Vikamovu, čak i najobičniji zadaci izgledali su komplikovano posle godina putovanja. Bili su joj potrebni meseci da bi dobila vozačku dozvolu, auto-osiguranje, kao i da opremi svoj stan u SAD. “Nikada nisam pomišljala da ću se vratiti”, rekla je ona.

Ne trudite se da vas razumeju – samo ćete učiniti da se osećate izolovano

Vikamova procenjuje da je potrošila skoro $10,000 više od onog što je prvobitno planirala (otprilike je to bila cena njenog šestomesečnog života u inostranstvu). Morala je da proda sve svoje stvari pre nego što je napustila zemlju.

Sklapanjem prijateljstava u inostranstvu možete biti na dobitku po povratku, tvrdi Ana Vikam. Ona se nije previše naprezala kako bi ta prijateljstva održavala pa je po povratku morala da ponovo uloži napore kako bi stvarala nove prijateljske odnose. Sada pokušava da bude prisutna u svom gradu kako bi vikendima mogla da se susreće s prijateljima. Ona, takođe, nastoji da ide u korak s ostalima koji su se, kao i ona, vratili iz života digitalnih nomada – prateći njihove blogove i forume, na kojima je ovoj populaciji daleko lakše da podele iskustva ponovnog uklapanja u društvo koje su nekada ostavili.

Prestala je da se trudi da od onih koje je srela po  povratku kući naiđe na razumevanje tog jedinstvenog uzbuđenja koje ima svaki digitalni nomad. “Pokušavati da vas drugi razumeju samo će učiniti da se osećate još izolovanije”, mišljenja je Vikamova.

Dođete u neku  daleku zemlji sasvim sami, steknete u njoj prijateljstva, a onda je napustite kao da nikad u njoj niste bili, bez obzira na sva sklopljena prijateljstva.

Mnogi digitalni nomadi završe tako što stvore neki svoj hibridni život, nešto između putovanja i “domaće baze”, kaže Viktorija Vots Kenedi (Victoria Watts Kennedy, 32), autorka bloga Mostovi i baloni (Bridges and Baloons) koji se fokusira na njena skorašnja putovanja i adaptaciju pri povratku kući.

Viktorija je sa svojim suprugom više od tri godine provela kao digitalni nomad, za to vreme posetivši više od deset zemalja. Sada je kod kuće, u Londonu, trudeći se da nastavi sa istim životnim stilom: jedan deo vremena je u britanskoj prestonici, ali uz fleksibilni raspored – drugi deo provodi u putovanju i radu, što može potrajati nedeljama pa i mesecima. Samo ove godine, ona i suprug proveli su dva meseca na Novom Zelandu.

“Na sreću, ovakav nomadski stil ne mora da bude po principu sve-ili-ništa”, iskustvo je Kenedijeve.

BBC

Ostrva

Ostrvljani jednog od najlepših evropskih ostrva, Tere (Thera) ili Santorinija, žive neobičnim životom, koji bi mogao biti uzet kao uzor ostrvskog načina života. Često im se događaju zemljotresi i vulkanske erupcije, jer je sa obe strane ostrva po jedan veliki i aktivan vulkan. Negde sredinom trećeg milenijuma pre naše ere, jedna takva vulkanska eksplozija potpuno je uništila ostrvo i ostavila samo polukružni deo kopna: u sredini kaldere su ostrvca koja su izniknula posle mnogo kasnijih erupcija. Stanovnici Tere su pre eksplozije napustili svoja naselja, višespratne kuće sa kanalizacijom, ulice, ostave sa u zemlju uzidanim posudama za žito i ulje (zbog potresa), prelepe freske na zidovima, fini pleteni nameštaj: nađen je samo jedan kostur praseta, a begunce je verovatno stigao cunami na moru, koji je pobio njih i dobar deo stanovništva na Kritu (Crete), i teško oštetio veličanstvenu minojsku civilizaciju. Danas se na ostrvu živi specifičnim načinom života: nema dovoljno vode, ona dolazi uglavnom flaširana, deo nepogodan za piće izdvaja se iz morske vode; kanalizacija je osetljiva, od kultura uglavnom uspevaju vinova loza, paradajz i žuto sočivo. Mnogi taksiji na Teri su ruska vozila, koja dobro izdržavaju sneg – u ovome slučaju pesak, tako da su natpisi u vozilima na ćirilici. Ukratko, život ne ostrvu je težak, uglavnom posvećen turizmu, zavisan od transporta preko mora. Pa ipak, neko – bogati Rusi su otkrili da je to ostrvo koje im odgovara, tako da su se cene trogloditskih stanova popele do astronomskih visina: neki bogataši vole rizik.

Među grčkim ostrvima koje je država ponudila na prodaju je većina napuštenih, bez stanovnika, ili sa infrastrukturom preostalom od nekog davnog turističkog projekta… ili političkog projekta. U antici su se ponekad opasni ljudi, bivši vladari, kao rimski car Tiberije, slali na ostrva, odakle nisu mogli predstavljati opasnost za nove vladare. Tiberijev (Tiberius) boravak na Kapriju (Capri) je opisan i kao doba njegovog ludila, perverzija i potpune raskalašnosti. Drugi, prognani na ostrva, nisu imali takve mogućnosti… Posle Drugog svetskog rata, dva ideološki suprotstavljena režima, grčki i jugoslovenski, iskorišćavali su prirodne mediteranske resurse, i na negostoljubiva ostrva proganjali svoje političke protivnike. Makronisi, Jaros, Goli otok, Sveti Grgur ostaju spomenici mučenja, fizičkog i psihičkog. Ali ne samo tada: Austrougarska carevina je na Goli otok slala ruske zarobljenike u Prvom svetskom ratu

Kada je grčka pukovnička hunta pala, 1974, celo leto su sa ostrva-zatvora još pristizali zatvorenici; jugoslovenski nisu imali pravo na uspomene, sem privatnih, sve do perioda posle Titove smrti, kada su se započele objavljivati uspomene, biografije, autobiografije i dokumenti. U obe kulture govorilo se tada o „logorskoj književnosti“. Koliko je ljudi umrlo na ostrvima, grčkim i jugoslovenskim, i koliko ih je tamo uopšte bilo, još uvek nije u potpunosti utvrđeno. Sem mnogih jugoslovenskih filmova, izvrsno svedočanstvo o grčkim ostrvima-logorima je film Pantelisa Voulgarisa Happy Day (1976).

Da li je samo slepo neznanje ili monstruozna bezobzirnost naterala mlađahnog austrijskog ministra spoljnih poslova Kurca da predloži logore za izbeglice na grčkim ostrvima, ostaje nepoznato. Na nekim ostrvima, kao na Hiosu (Chios), logori koji uništavaju ljudsko dostojanstvo i živote već postoje. No nije teško zamisliti da će neka privlačna ostrva ostati u prodaji, dok druga, manje privlačna, čeka sudbina unesrećivanja ljudi. Možda će se i tu naći bogataši koji vole opasnost, spremni da kupe ostrvo blaženih u susedstvu ostrva prokletih? Možda i nađu neki zgodan način za eksploataciju logoraša za svoje potrebe? U književnosti naše mladosti, eksploatisane je video i za njih se borio izvesni izmišljeni kapetan Nemo, u romanu Dvadeset hiljada milja pod morem Žila Verna (Jules Verne). Ko će to danas da radi, kad u EU još niko nije reagovao na skandalozni ispad ministra? U svakom slučaju, letovanje, ostrva i druge zabave za raspust dobijaju morbidne odlike.

Druga ostrvska noćna mora koja sledi EU kao logična kazna za neodgovorno ponašanje, jeste izlazak velikog ostrva iz zajednice. Prvo sam se obradovala, misleći kako EU više neće plaćati bestidno skupe i isto toliko besmislene agrarne projekte kraljevske britanske porodice, a onda sam pomislila kako će kruna sada tražiti sredstva izvan zajednice, bez većih problema, i možda u paketu sa kandidatima za EU, obeleženih krajnjom bedom, posebno u području zemljoradnje. Malo sam se zabavljala post-apokaliptičnim vizijama budućnosti: ulaz u tunel ispod La Manša zatvoren prvo bodljikavom žicom, a onda zidom, vraćanje neželjenih posetilaca iz Velike Britanije u velikim gumenim čamcima, mogućna glad na ostrvu, itd. Sve je to samo neizvesno igranje sa živcima celog potkontinenta, i u oba mogućna slučaja imaće pre svega, i možda jedino, posledice na nervima građana na obe strane: izolacionizam, mržnju, nesposobnost komuniciranja, sve više nasilja… Uostalom, sve su to već smislile i opisale kulture stripa, B-filmova i Sci-Fi produkcije u raznim medijima.

Ostrva u Evropi, kako izgleda, moramo prepustiti bogatašima, represivnom aparatu ili kombinaciji te dve populacije. U grčkoj mitologiji je postojalo ostrvo koje je plutalo ispod površine vode: kada je Zevsova ljubavnica morala da rodi, već dugo progonjena od supruge Zevsa, Here, ostrvo se diglo iznad vode, i na njemu je progonjena majka rodila blizance, Artemidu i Apolona. Tako je nastalo sveto ostrvo Delos. Blizanci su primljeni u visoku božju porodicu, čak ih je i Hera primila. Nekako sam se nadala da će se negde pojaviti ovakvo blagorodno ostrvo: otkako je ubijena mlada, pametna poslanica, majka dvoje dece, i taj ostrvski san je nestao. Čula sam na TV Engleskinju koja na pitanje novinara o ostajanju ili odlasku iz EU na referendumu odgovara: „Za ostanak, naravno, nisam idiot!“ Nadajmo se, gospođo.

Svetlana Slapšak 23.06.2016.

Zašto će investitori možda morati da smanje svoja buduća očekivanja

Zašto će investitori možda morati da smanje svoje ciljeve? Mogući razlog za ovaj trend daje Globalni institut Mekinsi.

Snage koje su produkovale izuzetne povraćaje na investicije u poslednjih 30 godina danas slabe, pa čak i nazaduju. Možda je za investitore došlo vreme da smanje svoja očekivanja.

S obzirom na turbulentne talase koji su potpuno preplavili finansijska tržišta u poslednjih nekoliko godina, uključujući dotcom krizu iz 2000. godine i finansijsku krizu iz 2008. godine, može zvučati čudno kada ukoliko bi se poslednje tri decenije opisale kao zlatno doba za investitore. Ali, realnost je da su ukupni prinosi na akcije i obveznice u Sjedinjenim Američkim Državama i zapadnoj Evropi u periodu između 1985. i 2014. bili znatno veći od višegodišnjeg proseka.

Ovi prihodi su vođeni vanrednom ukrštanju povoljnih ekonomskih i poslovnih fundamenata. Inflacija i kamatne stope naglo su pale sa vrhova krajem 1970-ih i 1980-ih. Globalni ekonomski rast je bio snažan, podstaknut pozitivnom demografijom, produktivnošću i brzim privrednim rastom Kine. I rast korporativnog profita bio je čak i snažniji, odražavajući dobitak prihoda sa novih tržišta, korporativni porezi (tj porezi na platu) su padali a napredak u automatizaciji proizvodnje i globalni lanac nabavke pomogli su zauzdavanju i smanjenju troškova. Javno listirane severnoameričke kompanije povećale su svoje marže tj profit po odbitku poreza za 65 procenata tokom ovog tri decenije dugog perioda.

Ovo zlatno doba sada je okončano. Novi izveštaj Globalnog instituta Mekinsi (MGI) „Smanjenje profita: Zašto će investitori možda morati da smanje svoja očekivanja“ (Diminishing returns: Why investors may need to lower their expectations), smatra da su snage koje su dosad pokretale izuzetne povraćaje na uloženo sada oslabile, a u nekim su slučajevima unazađene. Veliki pad kamatnih stopa i inflacija dostižu svoje granice, globalni rast BDP-a će biti niži kako populacija u razvijenom svetu i Kini postaje sve starija, a izgledi za korporativnu dobit sve su tmurniji. I dok bi digitalizacija i ključne tehnologije mogle da nekim kompanijama povećaju profitne margine, velike severnoameričke i zapadnoevropske firme koje predstavljaju najveći deo pula globalnog profita se u poslednjih 30 godina suočavaju s novim pritiscima konkurencije od strane firmi sa brzorastućih tržišta, tehnološkim gigantima, ali i manjim rivalima koji rade na digitalnim platformama. Ove snage mogu učiniti da smanje marže krenu napred.

Detaljan analitički okvir Mekinsija povezuje povraćaje na investicije sa realnim sektorom smatrajući da bi povraćaji na akcije i investicije sa fiksnim prihodom u Sjedinjenim Američkim Državama i zapadnoj Evropi tokom naredne dve decenije mogli biti znatno niži nego što su bili u poslednjih 30 godina. U izveštaju Mekinsija se procenjuje da za akcije u oba regiona, s obe strane Atlantika, prosečni godišnji prinosi mogu biti u rasponu od oko 150 do 400 baznih poena ili niže, ili od 1,5 do 4,0 procentnih poena. Za fiksne prihode, jaz bi mogao biti još veći, sa prosečnim godišnjim povraćajem između 300 i 500 baznih poena ili niže (3 do 5 procentnih poena), a u nekim slučajevima čak i niže od toga.

Ove niže stope prinosa mogu imati veliki uticaj na sve investitore, kako individualne tako i institucionalne –  i, samim tim, na poteze vlasti uopšte. Na primer, dvoprocentna razlika u prosečnim godišnjim povraćajima na duži vremenski period bi značilo da bi današnji 30-togodišnjaci morali da rade sedam godina duže ili skoro udvostruče svoju ušteđevinu kako bi „preživeli“  svoj odlazak u penziju.

27

Rukovodioci državnih penzionih fondova u Sjedinjenim Američkim Državama pretpostavljaju da bi povraćaji na mešani portfolio akcija i obveznica mogli biti oko 8 odsto nominalno, ili 5 do 6 procenata realno. To bi značilo povraćaj kapitala u visini od šest do osam odsto, znatno iznad nivoa Mekinsijevih prognoza i projekcija. Kao rezultat toga, ovi penzioni fondovi mogli bi se suočiti sa jazom u prilivu sredstava. jazom koji je čak veći od onog sa kojim se rukovodioci penzionih fondova suočavaju danas. Između ostalog, verovatno će biti pogođeni menadžeri koji upravljaju hartijama od vrednosti, čiji bi primanja trpela pritisak tokom dužeg perioda nižih povraćaja, baš kao i osiguravajuće kuće čije se zarade oslanjaju na prihode od investicija. Na obe strane Atlantika, kreatori politika možda bi morali da se pripreme za kasnije generacije penzionera sa manje prihoda.

Naravno da je moguće da bi se, uz neke druge izuzetne okolnosti mogli javiti i obnovljeni podsticaji za povraćaje na investicije, kao što je, recimo, snažan rast produktivnosti u pratnji niske inflacije. Ulaganja u brzorastuća tržišta takođe mogu obezbediti veći prinos. Ali, isto tako je moguće da je Mekinsijeva pesimističnija projekcija isuviše blaga. Ono što je važno za investitore svih vrsta – pojedinaca, kao i institucija – jeste da počnu da rukovode sopstvenim očekivanjima kao i očekivanjima ljudi koji će biti pogođeni njihovim investicionim odlukama.

Richard Dobbs, Tim Koller, Susan Lund, Sree Ramaswamy, Jon Harris, Mekala Krishnan, and Duncan Kauffman (McKinsey Institute)

Evropa: Sve veća međugeneracijska podela

Evropa koja stari ne može sebi priuštiti da proćerda veštine i talente svoje mladosti. Rastući međugeneracijski jaz trebalo bi da bude prioritet evropskih javnih politika, donose u svom napisu Pija Hitl i Guntram Volf (PIA HÜTTL, GUNTRAM B. WOLFF) za portal Bruegel.

Tokom krize, uslovi života i zapošljavanja mladih i starih u Evropskoj uniji suštinski su se razišli. Pokazatelji siromaštva govore da su mladi ljudi posebno teško pogođeni recesijom u odnosu na starije sugrađane, ne samo u zemljama najviše pogođenim krizom, već i širom EU. Nezaposlenost mladih u EU između 2007. i 2013. godine povećala se na skoro 24 procenta, došavši do brojke od 5,5 miliona nezaposlenih mladih ljudi ispod 25 godina. Taj skok nezaposlenosti mladih i siromaštvo mladih su posebno zabrinjavajući, jer oni imaju dugotrajne efekte na produktivnost i potencijalni rast.

Istraživanja pokazuju da dug period nezaposlenosti nakon diplomiranja, kada radnici treba da steknu prve veštine na radnom mestu, može da ugrozi celu karijeru i dovede do manje produktivnosti. Nezaposlenost mladih ima negativne efekte na natalitet i demografiju, verovatno zbog povećanog rasta neizvesnosti u vezi sa nezaposlenošću. Pod takvim okolnostima mladi donose odluku da odlože osnivanje porodice.

Tri vrste javnih politika značajno su doprinele rastu međugeneracijske podele tokom krize. Prvo, politike u oblasti makroekonomije; pre odluke Evropske centralne banke da počne monetarnu relaksaciju u julu 2012. godine, finansijski uslovi unutar evrozone su se znatno razišli što je neke zemlje i kompanije izbacilo sa tržišta. Štaviše, fiskalna politika u evrozoni u celini je bila suviše restriktivna što je otežalo izlazak iz recesije. Shodno tome, nezaposlenost je povećana, ali nezaposlenost mladih je reagovala mnogo snažnije nego ukupna nezaposlenost. Ovo je delom zbog toga što je nesrazmerno velik broj mlađih radnika na privremenim ugovorima. Drugi faktor koji je takođe bitan, je to što je mladima bilo izuzetno otežano da dokažu svoje veštine u periodima recesije kada su u potrazi za poslom ostajali bez svojih prvih iskustava.

Drugo, struktura državne potrošnje se promenila tokom krize na štetu mlađe generacije i rashoda orijentisanih na buduće potrebe. Širom EU, udeo državne potrošnje na zdravstvo, obrazovanje i porodicu i decu je smanjen. Nasuprot tome, potrošnja za slučaj nezaposlenosti je porasla, posebno u zemljama najviše pogođenim krizom poput Grčke, Portugala, Španije i Italije. Samo penzioneri izgleda da su pošteđeni rezova i, u nekim slučajevima, čak su i imali koristi od povećanja javne potrošnje. Kako se struktura javne potrošnje prebacivala sa porodica, dece i obrazovanja na penzionere, to je doprinelo daljem pogoršanju međugeneracijske podele.

Treće, vlade u većini zemalja koje su bile pod najvećim pritiskom, sprovodile su penzione reforme koje su se bavile problemima održivosti. Međutim, ove reforme su često prolazile loše u smislu međugeneracijske pravičnosti. Odnos penzija, definisan kao odnos prosečnog penzionog prihoda i prosečnih primanja u radnoj populaciji je postavljen tako da u dužem periodu postepeno opada. To znači da će današnji mladi ljudi uživati manje izdašne penzije od današnjih penzionera. Dakle, čini se da teret nije ravnopravno raspoređen, jer su sprovedene reforme obično favorizovale sadašnje u odnosu na buduće penzionere, što je doprinelo povećanju međugeneracijske podele.

Angela Merkel je jednom rekla da Evropska unija čini otprilike 7 odsto svetske populacije, 25% njenog BDP-a, ali preko 50% svoje javne potrošnje troši na politike koje se jednim imenom nazivaju država blagostanja. To sumira velikodušnost evropskog modela socijalne brige, dok istovremeno otvara pitanje njegove održivosti na dugi rok. Međutim, kada se vlade suočavaju sa demografskim, fiskalnim ili drugim pritiscima, one treba da znaju šta da smanje i kako da reformišu.

Evropa koja stari ne može sebi da priušti da proćerda veštine i talente svoje mladosti. Sa ovim na umu, kreiranje politika koje bi odgovorile na ovaj međugeneracijski jaz koji se produbljuje trebalo bi da budu u fokusu vlada i njihovih administracija. Evropi su potrebne makroekonomske alatke javnih politika s kojima će na bolji način odgovarati na finansijske potrebe u evrozoni na način koji će omogućiti šire postavljene ciljeve koje odgovaraju svim članicama. Na kratak rok, sa skepsom gledamo na mogućnost da se napravi jedan sveobuhvatni evropski instrument u smislu evropskog osiguranja za slučaj nezaposlenosti. Takve mere bi se mogle pokazati efikasnima, ali će to zahtevati značajan napor da se stvori harmonizovano evropsko zakonodavstvo na tržištu rada.

Umesto toga, može biti praktičnije da se postigne više simetričan i obavezujući okvir koordinacije u fiskalnim politikama. Da bi se odgovorilo na nezaposlenost mladih, predlažemo reforme tržišta rada koje omogućavaju postepenu sigurnost posla uporedo sa tim kako radnici budu dobijali čvršće radne ugovore a ekonomski rast se bude učvršćivao i jačao. Osim toga, ako novi budžetski rezovi budu potrebni, vlade treba da uče iz prošlih grešaka i ukidaju neproduktivnu vladinu potrošnju, i umesto toga ulažu u mlađe generacije i njihovu budućnost. Vlade takođe treba da razmotre sadašnju strukturu javne potrošnje. Na kraju, međugeneracijska razmena tereta u penzionim planovima treba da bude poboljšana i penzione reforme ne treba sprovoditi na račun mlađih generacija.

 

(Ovaj Op-Ed je takođe objavljen u Rzeczpospolita, El Mundo, Der Standard i Publico)

Pia HUTTL i Guntram B VOLFF, Bruegel.org