Gejts: 2021. i posle

Na samitu GeekWire, osnivač Majkrosofta je govorio o pandemiji, klimatskim promenama i – cementu.

Getty Images / Inc.com

Pre no što se opšta situacija trajno poboljša, pandemijsko stanje će se još neko vreme pogoršavati, i ispostavljajući se kao pretnja bar još do kraja 2021. A najteži klimatski izazov, po njemu, neće biti automobili koje vozimo, već zgrade koje gradimo. I mada se stvari trenutno čine zastrašujućim, u opštoj slici – život će se i dalje poboljšavati.

To su samo neka od predviđanja koja je Gejts izneo tokom jednosatnog neformalnog ćaskanja na prošlonedeljnoj virtuelnoj konferenciji ’GeekWire Summit’. Odgovarao je na pitanja glavnog urednika GeekWire-a, i to u vezi najraznovrsnijih tema, u rasponu od njegovog preminulog oca, pa do anti-trast akcije koja cilja na visoko-tehnološke kompanije (Današnji poslovni lideri ne prave grešku zanemarujući svoje odnose sa vladinim zvaničnicima, rekao je, jer, „Svi su videli šta sam uradio i sada su daleko bolje upoznati“).

Evo nekoliko prognoza koje je Gejts tom prilikom izneo:

1. Pandemijska slika će se još neko vreme pogoršati, pre nego što se konačno poboljša.

„Od danas do kraja godine, stvari će se još pogoršavati“, rekao je Gejts, upitan za vremenski okvir i rok do konačne pobede nad kovidom-19. “Model je čak i pre nekoliko meseci pokazao da, sa više ljudi u zatvorenom prostoru, uz hladnije vreme, i Evropa i Sjedinjene Države doživljavaju povratno dejstvo korone. A to se, nažalost, pokazalo tačnim. Tako da možemo očekivati da će tokom jeseni doći do povećanja broja inficiranih i preminulih.”

Nakon toga, kako je potom dodao, stvari će se poboljšati: „Dobra vest je da će bolja terapija – pre svega ona koja se oslanja na monoklonska antitela – postati dostupna već do kraja ove ili početkom sledeće godine.“ Monoklonska antitela nastaju kloniranjem belih krvnih zrnaca i mogu biti ciljana na određene antigene (I Tramp je primio ovaj tretman kao deo „koktela“ korišćenog za svoj slučaj). Američka farmaceutska kompanija Ilaj Lili (‘Elly Lilly’) je nedavno zaustavila svoja ispitivanja monoklonskih antitela, iako se Gejts nada da će ih uskoro ponovo pokrenuti.

On je rekao i da su vakcine takođe na putu: “Verovatno da je to (odobravanje i puštanje u promet) početkom sledeće godine, dve ili tri od prvih šest koje su trenutno u trećoj fazi ispitivanja će verovatno dobiti odobrenje. I to je ono što nas pokreće na putu ka smanjenju prenosa (korone).”

Gejts je rekao da se nada da će, sa uskoro dostupnim vakcinama, škole moći da krenu ka ponovnom otvaranju. „Svakako do sledeće jeseni, nadam se da bismo mogli da vratimo obrazovanje na pravi put“, rekao je. „Dakle, SAD bi do kraja 2021. godine mogle biti u mnogo boljoj formi nego što su to trenutno.“

Ipak, upozorio je on, pandemija nigde neće biti istinski okončana dok svuda ne bude potpuno poražena. „Nećemo se potpuno vratiti u normalu dokle god se ne rešimo ovog virusa bilo gde u svetu“, rekao je Gejts, primetivši da su neke države, poput Novog Zelanda, Australije i Južne Koreje brzo zauzdale virus – samo da bi potom videle da novi talas zaraze stiže sa posetiocima iz inostranstva. „Dakle, globalna eliminacija, uz punu međusobnu saradnju: to bi bilo ono što mislimo da treba uraditi“, rekao je on.

2. Bićemo bolje pripremljeni za borbu protiv sledeće pandemije, kao i nekih današnjih bolesti.

Jedna dobra stvar koja proizlazi iz trenutne pandemije je to što donosioci odluka širom sveta, a posebno Sjedinjene Države, rade mnogo bolji posao obezbeđujući sredstva za iznalaženje pravog odgovora na pandemiju, rekao je Gejts. Ono što je možda još važnije je to što u trci za zaustavljanjem korone istovremeno došlo i do ubrzanja razvoja RNK vakcina. Tradicionalne vakcine deluju tako što „zaraze“ primaoca inertnim ili „mrtvim“ patogenima kako bi pokrenule imuni odgovor. RNK vakcine nisu celi patogeni, već samo njihov delić, „genetska poruka“ ili „ključ“ koji proizvodi sličan odgovor od strane imunološkog sistema. Budući da im nije potreban čitav patogen, RNK vakcine su bezbednije za primenu, lakše se proizvode i potencijalno su svestranije.

„To je pristup koji obećava, kako s aspekta maksimalnog skraćivanja roka potrebnog za stvaranje nove vakcine, tako i radi sticanja mogućnosti stvaranja opšte „fabrike“, generalnog pristupa, koja bi mogla da stoji i bude validan, bez obzira na to sa kojom ćete se bolešću suočavati u budućnosti“, rekao je Gejts. „Želimo da koristimo tu platformu kako bismo pokušali da napravimo i vakcine protiv HIV-a, malarije i tuberkuloze.“

3. Najteži izazov za klimatske promene neće biti automobili i vozila: Biće to zgrade.

Većina ljudi razmišlja o borbi protiv klimatskih promena u smislu čistijih izvora energije, poput sunčeve ili energije vetra, ili takvih rešenja kao što je vožnja električnih automobila. Gejts je rekao da podržava te inicijative, ali da se suočavamo sa težim problemom kada je u pitanju proizvodnja cementa i čelika. „Nemamo načina da napravimo cement čija proizvodnja ne uključuje značajne emisije (štetnih gasova)“, dodao je.

I mada promene u ljudskom ponašanju radi smanjenja emisije ugljenika mogu proizvesti značajne pomake, „ispostavlja se da je (razvoj) paleta naprednih tehnologija jedino rešenje“, rekao je on. “Bez inovacija, nema nikakvog načina (za osvajanje suštinski bitnih poboljšanja). Srećom, inovacije – iako ih je teško predvideti, u tih desetak različitih oblasti, ako ih imamo – onda možemo da radimo veoma dobro.” Gejts već podržava ’Heliogen’, startup koji istražuje načine korišćenja solarne energije za visoko-temperaturne primene, poput one u proizvodnji čelika i cementa.

4. Ako pogledate širu sliku, stvari postaju sve bolje.

Gejts je izuzetno optimističan, i taj je stav bio najvidniji kada je odgovarao na pitanje o razlozima za svoju nadu u napredak.

„Generalno, osnovni okvir (za sve ove akcije i inovacije) je težnja za vođenjem jednog boljeg života“, rekao je Gejts. “Polako, ali sigurno prepoznajemo kako se odnosimo prema manjinama i kako se odnosimo prema ženama. Polako, ali sigurno smanjujemo smrtnost od raka počinjući da shvatamo stvari poput dijabetesa i Alchajmera.” Ima i neuspeha, priznao je, a ova pandemija je odličan primer za to. Ipak, rekao je, „pre sto godina stopa smrtnosti dece pre pete godine života iznosila je oko 30 procenata. Nigde na svetu sada nije toliko loše“. Iako je smrtnost dece još uvek previsoka na nekim mestima, dodao je, “Napredak će se i dalje odvijati. I tako, znate, optimističan sam zbog svega toga.”

 

Inc.com

 

Iz radijusa:

How does Pfizer’s “90% effective” COVID-19 vaccine work?

How Pfizer’s COVID-19 vaccine works: mRNA

Watch: mRNA vaccines face their first test in the fight against Covid-19. How do they work?

Will AI save us from coronavirus?

Coronavirus: Commission approves contract with BioNTech-Pfizer alliance to ensure access to a potential vaccine

I was part of a trial for Pfizer’s covid-19 vaccine. It’s a miracle for genetic medicine.

Tiny variants in genes may dictate severity of coronavirus

Is the Pfizer Vaccine a Live Virus

Download the complete Our World in Data COVID-19 dataset

Champagne and questions greet first data showing that a COVID-19 vaccine works

GitLab – nove prakse rada na daljinu

„Nesumnjivo da su to (poslovi za) mirne vode“, kaže informatička inženjerka Lien Van Den Steen za Fast Company; sunčani je četvrtak popodne, ovog leta, na njenom radnom mestu – u svojoj kući u Gentu.

Iz svog doma u Minesoti, Tim Ideker, regionalni direktor prodaje povezuje prisutne u ćaskanje na Mreži: potrebne su im ideje o najboljoj rasklopivosti kajaka, koji se, u delovima, može lakše transportovati. „Gajim izvesnu zabrinutost jer je ta „sklopivost-rasklopivost“ možda samo drukčija vrsta opisa: da će kajak procureti na jedno sedam mesta“, kaže Sajmon Mensfild, član prodajnog tima GitLaba iz Kardifa, Vels.

Za većinu zaposlenih, ovakva vrsta razgovora bila bi kratka uzgredna vest „negde ispod“ glavnog sadržaja na monitoru, ali rasprava o kajacima – kao i planovima za vikend i omiljenim društvenim igrama – predstavljaju suštinu ovog poziva. Zaposleni iz bilo kog GitLabovog tima (ili vremenske zone) prijavljuju se na ove periodične, polusatne kompanijske pozive kako bi replicirali i dali svoje mišljenje po raznim pitanjima, takoreći „inscenirali slučajne razgovore“ koji se, prirodno, dešavaju onda kada saradnici dele istu kancelariju.

Kompanija trenutno radi na aplikaciji koja programerima omogućava saradnju tokom pisanja i pokretanja softvera, i – nema svoje fizičko sedište. Umesto toga, sastoji se od preko 1.300 zaposlenih, razmeštenih u 67 zemalja i u gotovo svakoj vremenskoj zoni, a svi koji rade za GitLab su ili kod kuće ili u tzv. co-op prostorima. To su „neutralne lokacije“, jer ne pripadaju nijednoj specifinoj kompaniji; u njima se, uglavnom, nalaze radnici iz raznih kompanija da bi zajednički učestvovali u poslovima koji nisu povezani ni sa jednom od firmi kojima nominalno pripadaju.

Istraživanja pokazuju da razgovor sa kolegama o stvarima nevezanim za posao olakšava uspostavljanje međusobnog poverenja, pomaže u razbijanju barijera među odeljenjima i čini zaposlene produktivnijima. U GitLab-u, sve ovo treba da se dogodi „na daljinu“ – izvan (inače nepostojećih) kancelarija.

GitLab ove opuštene interakcije shvata toliko ozbiljno da u svom priručniku za zaposlene ima navedeni protokol koji je u celini javno dostupan na Mreži. Ako bi se odštampao, obuhvatio bi više od 7.100 stranica.

Odeljak o „Neformalnoj komunikaciji u potpuno izmeštenom radnom okruženju“ (onlajn, odnosno, rad na daljinu) detaljno opisuje više od 30 načina na koje se saradnici mogu virtuelno povezati kroz osnovni paket poziva sadržan u aplikaciji ‘Zoom’; od ćaskanja tipa ‘Donut Bot’ (gde se, recimo, na Slekovom kanalu #donut_be_strangers susreću prijavljeni na ovaj kanal), pa do ’Juice Box’ razgovora (gde se članovi porodica zaposlenih međusobno upoznaju). Tu su i međunarodne virtuelne zabave uz take-out uživo, virtuelni lov na smeće ili, recimo, zajedničko biranje i „miksovanje“ omiljenih pesama (kanal „Team DJ Zoom Room“).

Sid Sidžbrendidž, “fenomenalac” koji je pokrenuo Gitlab

Pre no što su pandemijske blokade pogodile SAD, u martu je samo 2% plaćene radne snage radilo puno radno vreme od kuće. Do maja ove godine, više od dve trećine američkih kancelarijskih radnika prijavilo se da radi sa mesta svog prebivališta. To je, po mnogima, predstavljao neočekivani uspeh. U julskoj studiji kompanije Lenovo, ispostavilo se da je gotovo dve trećine od preko 20 hiljada ispitanika iz celog sveta izjavilo da su više radili od kuće – uprkos ometanjima prouzrokovanim pandemijom. Imajući u vidu tekuću situaciju (i potencijal da uštede novac na kancelarijskom prostoru i platama), neke kompanije – među njima Facebook, Twitter i Square – sada zaposlenicima nude mogućnost stalnog rada od kuće.

Ali, dok je većina organizacija podržala ovu „postavku radne scene“, potpuno daljinski, asinhroni stil rada je izuzetno nameran i osmišljen poduhvat ove firme koja potpuno  virtuelno i tek pomalo „realno“ postoji u San Francisku (koliko je realan poštanski fah u UPS-u). Sid Sidžbrendidž (Sid Sijbrandij), koosnivač i izvršni direktor GitLaba promoviše svoj posao daleko izvan svojih virtuelnih „radnih hala“. Pandemija je pokrenula prvi talas rada na daljinu, kaže on, „gde zaposleni samo preslikavaju svoje postojeće procese, transplantujući ih na računarsku mrežu“. On je, međutim, fokusiran na model kojeg u firmi zovu „be(a)st mode“, u kojem se prethodni, pre-pandemijski radni procesi i rutine potekle u tradicionalnoj kancelariji ne premeštaju samo u digitalni okvir; u ovoj kompaniji, zapravo, u potpunosti preispitujete sam radni okvir. „Sledeći talas“, kaže on, „iskoristiće prednosti svega onoga što nudi jedan takav daljinski model rada, zastupljen (kod nas) u sadašnjem trenutku“.

GitLab ne samo da je stvorio živahnu i veoma dinamičnu kulturu komuniciranja kroz aplikaciju Zoom, već je, takođe, razvio način da u svoje virtuelne prostorije uvede nove zaposlene, koji nikada dotad nisu lično upoznali nijednog od već postojećih saradnika. Ustanovljena su i pravila za komunikaciju e-poštom a i za upotrebu Sleka, kako bi se osiguralo da zaposleni koji su aktivni po različitim vremenskim zonama budu „ukačeni“ u sve one ključne poruke, relevantne za dalje poslovanje i razvoj.

Da bi to omogućila, ova kompanija je osmislila radno mesto koje je učinilo da dosad transparentni pristup drugih kompanija sada deluje „pozitivno neprozirno“. U GitLab-u su sastanci, beleške, podsetnici i još mnogo toga dostupni svima u kompaniji – a uglavnom i svima izvan nje. Deo ovog „zagrljaja transparentnosti“ potiče iz etosa otvorenog koda na kome je zasnovan GitLab (GitLab nudi besplatnu verziju svog proizvoda „zajednice“, kao i vlasničku verziju kompanije). Ali, ono što je takođe ključno je da zaposleni budu u toku, u smislu razvoja proizvoda i korporativne kulture. Ova firma je jedinstvena „vitrina“ koja izlaže novi model rada, prikazujući ga čitavom svetu – sasvim besplatno… uglavnom (ukoliko se opredelite za dodatne uvide i alate, kao i bliskiju relaciju sa GitLabom, na raspolaganju su vam tri cenovna paketa koji vam to i obezbeđuju).

Procenjuje se da je GitLab prošlog septembra (2019) od inicijalnih 268 miliona dolara prikupio sredstva u vrednosti od 2,75 milijardi dolara, a priča se i da je u toku priprema za direktnu javnu ponudu (Najveći konkurent mu je GitHub, kojeg je 2018. kupio Microsoft  za 7,5 milijardi dolara). Kako se profil kompanije podiže, tako i posebnost njene poslovne kulture privlači sve veću pažnju.

Prema rečima Darena Marfa, šefa odseka za daljinski rad koji pomaže u upravljanju i usavršavanju daljinskih postavki GitLaba (procedurama za rad van kancelarije), GitLab od ovog marta savetuje zainteresovane kroz Tviter, T-Mobile i Sanofi, promovišući „na spolja“ svoje popularne metode daljinskog rada. On i saradnici su na početku krize objavili e-knjigu od 38 stranica, namenjenu kompanijskim liderima koji su se poduhvatili izazova nadgledanja udaljenih timova. Ovaj „priručnik“ je dosad preuzet u preko 30 hiljada navrata.

Kompanija za finansijske usluge DTCC jedna je od onih koja s Marfom neformalno komunicira na temu izmeštenog rada, kao i o budućnosti svog poslovanja. „Najzanimljivije nam je bilo koliko su na Mreži međusobno ćaskali dok su ’kuvali’ svoju poslovnu kulturu“, kaže Robert Palatnik, izvršni direktor i šef odseka za globalna tehnološka istraživanja i inovacija u DTCC. „Jednom kada počnete da čitate o njihovoj kulturi komunikacije uspostavljenoj unutar „virtuelnih radionica“, i njihovim vrednostima, a posebno o njihovom fokusu na sveobuhvatnu „megazonsku“ saradnju, onda sasvim lako uočavate kako su sve to uspeli.“

Marf prihvata priliku da razgovara o tome kako se rad na daljinu može uklopiti u različite poslovne modele i grane. „Kovid-19 je ubrzao hvatanje virtuelne poslovne ‘kopče’, čije razumevanje daljinskog upravljanja unapređujemo najmanje deceniju“, kaže on. „Katapultirali smo se izvan granica rasprave o tome ‘Da li je rad na daljinu dobar, ili loš, ili uopšte izvodljiv’. Sada se postavlja pitanje: ’Da li će vaša kompanija takvo šta prihvatiti ili će naprosto ignorisati?’ “

Sa radnicima „zaglavljenim“ kod kuće usred krize COVID-19, GitLab objavljuje vodič za upravljanje radom na daljinu koji dosad ima više od 30 hiljada preuzimanja.

Kratka istorija daljinskog rada, nešto kao “slučajna studija slučaja”: mart 2020, prvi dan Džesike Rider u GitLab-u: raspakovala je svoj novi „Mek“, koji instalira na sto svoje kancelarije, kliknuvši potom na link koji je odvodi do njenog prvog mesta na GitLabu: “pitanje-problem”.

U GitLabovom odeljku „Issues“ su prisutni osnovni gradivni elementi potrebni za obavljanje izmeštenog posla, kako pomoću GitLaba (link „Product“), tako i u GitLabu (link „Company“), koji se oslanja na svoju razvojnu platformu. Prvo što je Riderova pročitala se ticalo obaveza za čiju je realizaciju potrebno preko 100 koraka, pokrivajući doslovce sve: od logistike (postavljanje dvofaktorske autentifikacije), pa do društvenih mreža (kontaktiranje slučajnog kolege i zakazivanje „ćaskanja uz kafu“).

Pre no što započnu svoj stvarni posao, očekuje se da će zaposlenici prve dve nedelje provesti u proveri svake stavke sa ove liste. Ovaj „obred“ prolaska je način na koji kompanija prilagođava novozaposlene na svoj jedinstveni način rada, upućujući ih u njene aktuelne proizvode.

Iako je Džesika Rider u proteklih 15 godina uglavnom radila od kuće, postajući sada i deo Marfovog tima, ona ​misli da se proces ulaska u GitLab veoma razlikuje od onoga što je iskusila u drugim kompanijama. „Stavlja se akcenat na pisanu komunikaciju; mnogo se radi na formiranju jake komunikacijske (pisane) kulture“, kaže ona. „A učenje kako da se uklopite u to je u početku delovalo pomalo zastrašujuće.“

Malo je kompanija koje su prihvatile asinhroni rad u onoj meri u kojoj je to učinio GitLab. A dobri su razlozi zbog čega je to tako: Rad u više vremenskih zona i rasporeda predstavlja logističku noćnu moru za celokupno osoblje. Uprkos tome, Sidžbrendidž je usredsređen na koristi od ovakvog „multizonskog“ rada. „Ne morate biti stalno prekidani, jer radno vreme možete da pomerate, i da radite praktično kad god želite“, kaže on. Ključ je, međutim, u tome što „umesto da sve držite u glavi, vi to zapisujete“.

Tu dolazi do krajnje transparentnosti GitLaba. Kao prvo, zaposleni se podstiču na dokumentovanje gotovo svega. Usled asinhronog stila rada GitLaba, sastanci nisu obavezni. Takođe se snimaju i često uživo prenose na Jutjub kanalu „GitLab Unfiltered“. Prisutni prave beleške u standardizovanom formatu, a onima koji propuste sastanke se preporučuje da ih pročitaju i kasnije dodaju odgovarajući kontekst.

Zabeleške i memorandumi za sve planove razvoja proizvoda, osim onih najstrože čuvanih, objavljuju se na mreži kako bi ih mogli videti svi zaposleni – a i svi ostali. Mnoge aktivnosti koje zaposleni obavljaju na GitLabovoj platformi vidljivi su javnosti, omogućavajući svima da istraže na čemu kompanija radi: od inicijativa za ljudske resurse do novih karakteristika proizvoda. Isto tako, možete da pretražujete po pojedinim zaposlenima da biste videli kako ljudi provode svoje radne dane, sedmice i mesece – sve do komentara i upita koje ostavljaju kolegama.

Ove norme i procedure zabeležene su u kompanijski priručnik koji pokriva gotovo sve aspekte tog poslovnog modela i „filozofije“; Odeljak o komunikaciji uključuje 38 kategorija unutar kojih su detaljno opisane najbolje prakse za korišćenje Google dokumenata, Zuma, Sleka i određenih e-modžija, kao i uputstva za maksimalan broj klikova „napred-nazad“ da biste otpočeli „ćaskanje,“ ili pregledali e-poštu pre zakazivanja poziva (Upozorenje o spojleru: Triput) U poređenju sa većinom priručnika za kompanijsko poslovanje i komunikaciju, koji se spuštaju na dno prašnjavih ormarića, GitLab se redovno proširuje, često i više puta dnevno. Ne samo da se često ažurira, već su i te izmene javno vidljive.

Osnivači GitLaba u početku nisu nameravali da grade kompaniju sa potpuno izmeštenom radnom snagom. Pre devet godina (2011), koosnivač Dmitrij Zaporožec je imao sedište u Ukrajini, Sidžbrendidž je bio u Holandiji, a Marin Jankovski, prvi angažovani inženjer kompanije GitLab je bio u Srbiji. Kako je Sidova kompanija rasla, tako je paralelno razrađivan plan da barem neki od zaposlenih u GitLabu krenu sa radom izvan kompanijskih kancelarija. Ali, iako su njihovi prvi zaposleni utrli osnovnu orijentaciju firme, tako su se ubrzo i razišli da bi radili sa ugodnijih lokacija… I to je bilo to. “Nikada nisu pitali u vezi izlaska (iz kancelarija), i smeštanja posla u privatne prostore; nikada nismo razgovarali o tome”, kaže Sidžbrendidž. „Ali, tek tako, jednog dana – njih jednostavno više nije bilo u zgradi.

Nakon što je GitLab učestvovao u startap inkubatoru „Y Combinator“ u Mauntin Vjuu u Kaliforniji, tako je u zimu 2015. Sid dobio i 1,5 miliona dolara od runde dofinansiranja početnim (seed) kapitalom, potpisavši dvogodišnji zakup jednog potkrovlja u San Francisku. Ali, i tamo su zaposleni prestali da se pojavljuju. “Sve njihove kolege, sve njihove informacije, sve je bilo na Zoom-u i Slack-u, tako da jednostavno nije bilo potrebe za viđanjima u zgradi. Od boravka u kancelariji nisu imali mnogo koristi; nisu u kancelariji dobijali ni neke dodatne informacije o karijernim mogućnostima”, kaže Sid. On i njegova supruga su se na kraju uselili u to potkrovlje, koristeći ga do isteka trajanja zakupa. „Sada je naša korporativna adresa poštansko sanduče američke pošte: UPS Store, San Francisko.“

Ovih dana, Sidžbrendidž, koji govori engleski jezik sa holandskim naglaskom, i koji svake sedmice ide na časove da bi eliminisao taj akcenat, toliko veruje u transparentni model svoje kompanije da priručnik za zaposlene sadrži odeljak od devet stranica posvećenih samo njemu. Zaposleni mogu dobiti detalje o njegovim omiljenim restoranima, savete o tome kako da komuniciraju s njim, pa čak i Sidžbrendidžovu listu „mojih osam najvećih mana kao menadžera“. („Stalno delujem preozbiljno, u u redu je reći ‘hm, možda bi mogao da se malko više smeješ’ “)

Daljinski rad je zaokupljao njegovu pažnju i u godinama pre pandemije, dok su se startapi takmičili za talente ponikle u Zalivskoj oblasti. „Teško je zapošljavati i zadržavati ljude“, kaže Sidžbrendidž; ovo je dovelo do visoko konkurentnih plata. Sid to suprotstavlja modelu koji upražnjava njegov GitLab: zarade se isplaćuju na osnovu lokalnih prihodovnih stopa, što znači da inženjer koji živi u Londonu prima više od slično ili podjednako iskusnog inženjera koji radi u, recimo, Omahi, Nebraska (GitLab koristi javno dostupan kalkulator nadoknade za odmeravanje faktora, uključujući naziv radnog mesta, region i staž). „Nije svima trebala plata koja se za naša mesta dobija u San Francisku“, kaže on, „a nikome nije ni bila potrebna kancelarija u San Francisku“.

Sid jasno stavlja do znanja da radno mesto na izmeštenoj lokaciji (kod kuće ili u kancelariji napravljenoj u privatnom prostoru) nije funkcionalno rešenje za svaku organizaciju. Kompanije koje imaju isključivo digitalni proizvod, kao što ga ima GitLab, predstavlja idealnog kandidata za izmešten rad; proizvodnja, gde ima smisla biti blizu fizičkog proizvoda, verovatno nije tako funkcionalna u uslovima daljinskog poslovanja. „Ako ste u izuzetno kreativnom okruženju, tim pre je teže“, priznaje on. Čak i GitLab ceni lične veze među osobljem: on sam je domaćin godišnje konferencije koja podstiče okupljanje zaposlenih, a saradnicima subvencioniše putne troškove kako bi se uzajamno posećivali, ili prisustvovali značajnim životnim događajima, poput venčanja.

Pritviradž Čouduri, vanredni profesor na Harvardskoj poslovnoj školi (Harvard Business School), koji planira da narednog proleća koristi GitLab kao studiju slučaja u svom izbornom predmetu na drugoj godini MBA je zaljubljen u sekundarne, manje vidljive prednosti tima koji radi na daljinu. „Finansijski direktor gleda ovako: ’Ne trebaju nam ove skupe nekretnine’. Ili, glavni službenik za ljudske resurse proceni: ’Sada mogu da zapošljavam ljude na lokacijama na kojima ranije nisam mogao’ “, kaže on. „Gledajući efekte drugog i trećeg reda, toliko je dobrih stvari u vezi ovih ‘fenomena’ (rada na daljinu): rasterećenje urbanih sredina, pozitivni klimatski ishodi, ali i povratak talenata u američku unutrašnjost“.

Njegova najveća briga je što će kompanije požuriti s povratkom u centralu, čak i delimično. „Rešenje nije u ponovnom otvaranju kancelarija jer je hibridnim kompanijama veoma, veoma teško upravljati, a izmešteni radnici će se onda osećati izostavljenima“, kaže on. „Produktivnost će pasti i oni će zaključiti: ’Ah, pa moraće da nas ponovo smeste negde, u neku pravu kancelariju…’ što je pogrešno zaključivanje.“

Za njega je to strategija tipa „sve ili ništa“.

Svoju bebu zovemo od milošte „Ružnica“, kaže Sid, aludirajući na Gitlabovu javnu kritiku njegovih karakteristika (GitLabov vodič za korišćenje Slack aplikacije tokom obavljanja poslova u izmeštenim kancelarijama).

Slack je asinhron i zato nemojte očekivati hitan odgovor, niti se pak osećajte obaveznim da odgovarate na poruke onda kada ne radite. Nikada @here ili @channel u grupnom kanalu – ili @ osobi na javnom kanalu – osim ako poruka od vas ne zahteva trenutnu reakciju i fokus. Izbegavajte direktne poruke koje izdvajaju grupnu komunikaciju i obeshrabruju timsku saradnju. Trebalo bi da frekventnost DM-ova (direktnih poruka među zaposlenima) bude manja od 50% ukupnih kompanijskih poruka. Direktno slanje poruka u nekoj zatvorenoj grupi kolega takođe je „no-no“: Ove vrste grupnih DM-ova je teško održavati, a i ograničavaju transparentnost jer se drugi zaposleni ne mogu priključiti vašem internom „ćaskanju“. Umesto toga, napravite kanal. Ako vam je teško da pratite Slack poruke kada niste za svojim stolom, podesite postavke za primanje obaveštenja e-poštom. Koristite Slackbots da biste održali komunikacijske vrednosti kompanije. GitLab ima jedan takav kanal (tu se, recimo, osoblje podseća da pozdravljanje „Hej, drugari“ zameni sveobuhvatnijim, „ćao za tim“ ili „ćao svima“). Dejv Munikjelo, glavni partner kompanije GV koja upravlja rizičnim kapitalom je još u januaru 2017. razmišljao o ulaganju u GitLab, kada ga je prijatelj iznenada zaustavio, upozorivši ga da se događa nešto neobično.

Jedan od proizvoda kompanije, ‘GitLab.com’ je propao je zbog greške zaposlenih, što je primoralo kompanijski tim da rukama i nogama kopaju kako bi došli do rezervne kopije projekta. Još je gore – barem iz perspektive prijatelja – što su zaposleni javno rešavali probleme, u prekidu koristeći Google dokumente, tvitujući o čestim ažuriranjima, pa su na Jutjubu čak i strimovali ovaj svoj pokušaj (Video je na nekoliko sati postao drugo najpopularnije emitovanje na Jutjubu, nadmašivši brifing Bele kuće koji se dešavao u isto vreme).

Njegov prijatelj je bio zabrinut zbog rizika koji predstavlja bilo koji zaposleni, ukazujući pažnju na napredak kompanije u rešavanju problema. Munikjelo se priseća da je o tome razgovarao sa svojim partnerima u GV, koji su bili “pomalo skeptični”. Ali, nakon što je razgovarao sa Sidžbrendidžom, izvršni direktor je objasnio da ovo nije primer prevare počinjene od strane nekog zaposlenog. „Sidov odgovor je bio:„ Da, tako vodimo kompaniju. Mi smo radikalno transparentni “, kaže Munikjelo. Javno deljenje informacija o svom radnom procesu i donošenju odluka je, po ličnom viđenju, učinilo kompaniju još jačom. Devet meseci kasnije, GV je predvodio GitLab-ovu seriju „C“ od 20 miliona dolara dofinansiranja.

Munikjelo kaže da je posvećenost GitLaba svom radnom modelu ono što njegovu firmu jasno ističe od ostalih. „Toliko se GitLabovih radnih rutina i pravila ne podudara sa tipičnim kapitalističkim obrascem rizičnog kapitala, percepcije onoga što će biti veliko preduzeće“, kaže on. “Postoji radikalna transparentnost. Postoji ova komponenta isključivog rada na daljinu. To je, jednostavno, sasvim drukčiji pristup (poslovanju).”

U ovo je uvršteno i javno objavljivanje stranice „zrelosti“ na GitLabovoj veb-lokaciji, gde kompanija detaljno opisuje dokle se proteže bilo koja nova funkcija – ili koliko joj, pak, nedostaje. To je mesto „gde svoju bebu nazivamo ružnom“, kaže Sidžbrandidž. On, međutim, nije zabrinut za konkurenciju. “Ne pomažete toliko dramatično konkurenciji ako im je ‘jasno’ šta radite. Oni su pametni ljudi – već će i sami to shvatiti”, kaže on. Umesto toga, njegov glavni prioritet je osigurati da svi u njegovom timu budu usklađeni sa trenutnim prioritetima.

Transparentnost kompanije takođe omogućava da se uoči jedan od najvećih izazova. Iako GitLab naglašava važnost fleksibilnog rada na daljinu u stvaranju raznolike radne snage, kompanija se – kao i mnogi drugi tehnološki startapi – bori sa zapošljavanjem žena i BIPOC-a, posebno na rukovodeće pozicije. Prema brojkama koje je kompanija objavila krajem juna, žene čine nešto više od 30% ukupnog broja zaposlenih i 26% rukovodstva. Od 740 članova američkog tima, njih 2,8% se izjasnilo da su crnci, 5,5% kao hispano / latinoamerikanci i 3,9% kao dvorasni ili multirasni. Trenutno, na direktorskim i višim rukovodećim pozicijama u GitLabu nema “Latinx” ili osoba podvedenih pod „Black individuals“ (U postu na blogu, Sidžbrendidž se obavezao da će to „popraviti“ do 2021. godine, iako je – u retkom trenutku netransparentnosti – odbio da pruži specifična postignuća koja bi se dobila forsiranjem ovakve metrike).

GitLab prilagođava svoj proces regrutovanja da bi poboljšao raznolikost među osobljem. Fokusira se na zapošljavanje „sa strane“, a ne na otvorene oglase za posao. Kompanija, takođe, nudi dodatne bonuse za preporuke koje se tiču osoba iz nedovoljno zastupljenih grupa.  Zapošljavanje je samo deo izazova. Takođe se radi o tome da se ljudi osećaju dobrodošlo kada se pridruže GitLabu.

U vreme dok je radila kao vodeća produkt-menadžerka, od maja do septembra 2019, Korina Stasik je u GitLabu bila jedna od retkih žena u timu koja se bavila razvojem proizvoda. Tokom 17 godina provedenih u tehnolokim firmama, nije to bio prvi put da je, kao žena, bila usamljen slučaj. „Način na koji se radi, način na koji timovi funkcionišu, iako je način donošenja odluka predstavljao poteškoću“, kaže ona. Ipak, boravak u jednom izmeštenom timu sa startaperskim mentalitetom visoke stope poslovnog rasta je pogoršao tu tendenciju; naime, da kada je reč o donošenju odluka, „belci se podrazumevaju“. Ona dodaje i da, „Kako su stariji lideri ulazili, želeli su da zaposle ljude sa kojima su ranije sarađivali, i taj se njihov pristup pokazao uspešnim. To je bila njihova ‘sigurnosna mreža’, kada su mogli predvideti šta (ta osoba) misli ili oseća u situaciji kada je izmeštena.”

Da bi izgradili istinski inkluzivno radno mesto, Evelin Karter, direktorka obuke i razvoja kadrova pri ‘Savetovališnoj grupi za paradigmu o raznolikosti i inkluziji’ kaže da je za RW kompanije važno osigurati da menadžeri veruju svim članovima svog tima – a ne samo onima koji smatraju da su „srasli sa ovakvom kulturom poslovanja“. Stasik kaže da se i novi zaposleni moraju osećati osnaženo za deljenje svoje perspektive. „Došlo je do pomaka dok sam odlazila, tamo gde je (GitLab) brzo rastao… nismo imali puno ljudi naviklih da rade na daljinu“, kaže ona. „Samopouzdanje se, baš kao i veština planiranja buduće kompanijske putanje, treba naučiti“.

Pitanje kako daljinski prilagoditi poslovnu i komunikacijsku kulturu je nešto što stručnjaci poput HBS-ovog Čoudurija takođe razmatraju, posebno za velike kompanije koje su mnogo uložile u kulture zasnovane na kampusu. „Napravili ste sve ove otmene, prelepe kampuse (poput Fejsbukovog), u Menlo Parku“, rekao je Čouduri, koji se savetuje sa TCS-om, indijskom kompanijom za IT usluge. “Šta to znači, da ljudi ne dolaze u kampus svaki dan? Kako menjate kulturu komunikacije? Kako ovaj zajednički kod stvarate i utvrđujete na vrhu poslovne strukture?”

I mada oduševljen kompanijama koje usvajaju strukturu nalik GitLabovoj, Čouduri primećuje da taj način rada funkcioniše jedino ako su izvršni direktor i rukovodstvo duboko posvećeni transparentnosti komunikacije. Uzmimo, na primer, priručnik od 7100 stranica koji je kamen temeljac GitLabove kulture poslovanja i komunikacije. „Sid to ne govori paušalno i reda radi, ili ‘zato što lepo zvuči’ – jer je, zapravo, on taj koji sve to pregleda i pravi nove unose u već postojeće priručnike“, kaže on. “I tu je ta suštinska odlika, po kojoj se GitLab izdvaja od drugih).”

Čak i tada, „malo plaši i pomisao na čitanje tako sjajnog priručnika“, kaže Čouduri. „(GitLab zapošljava) 1.300 ljudi, ali kada imate njih 50 hiljada, kolikog bi obima trebalo da je ovaj priručnik?“

Tokom protekle decenije, GitLab je pružio model za male i srednje kompanije koje žele da se bace na isljučivo daljinsko obavljanje posla. I, dok se GitLab priprema za izlazak na berzu, Sidžbrendidž želi da nastavi sa iznalaženjem načina za javno deljenje informacija bez uletanja u konflikte ili teškoće SEC-a. „Brojne kompanije cenzurišu mnoštvo informacija pri objavljivanju, pa ćemo i mi morati da uklonimo neke od njih“, kaže on. On je, međutim, svestan da će biti toliko toga što će i dalje želeti da podeli. Šta god to na kraju postalo, možete biti prokleto sigurni da će razgovori biti javni – i verovatno uživo prenošeni.

 

Fast Company

∗  ∗  ∗

Iz radijusa:

Competition is for Losers with Peter Thiel (How to Start a Startup)

Bil Gejts: Prva vakcina možda neće biti savršena, a dok se ne pojavi – tu su monoklonska antitela

Gejts je na svom blogu izrazio mišljenje da bi prve vakcine mogle tek da „premoste jaz (stop-gap) pre no što one „prave“ postanu dostupne – pre svega bogatim zemljama.

Iako je optimističan u pogledu roka za izlazak prve vakcine protiv korone (početkom sledeće godine), osnivač Microsofta i filantrop koji podržava nekoliko globalnih inicijativa iz oblasti javnog zdravstva je rekao da ta prva vakcina možda neće biti i najoptimalnija.

U intervjuu koji je dao agenciji Blumberg, on je rekao da će razvijanje efikasnijih vakcina iziskivati više vremena, i da će one postati dostupne „tek mnogo kasnije“.

“Prva vakcina, u smislu efikasnosti protiv bolesti i njenog prenošenja, neće biti idealna i njeno dejstvo možda neće biti dugotrajno”.

Fondacija Bila i Melinde Gejts pruža finansijsku podršku nekolikim farmaceutskim kompanijama koje spadaju u najozbiljnije kandidate za proizvodnju prvih kompletnih i pouzdanih vakcina, uključujući i onu koju je britansko-švedska „AstraZeneca“ razvila u saradnji sa Univerzitetom Oksford.

Gejts je izrazio nadu da će uz vakcine biti razrađeni i efikasni lekovi za novi korona virus, koji će pomoći u spašavanju velikog broja života (recimo, lečenje monoklonskim antitelima, što je neka vrsta “delimične vakcine” koja neutrališe glavno koronino oružje, “proteinske šiljke” na površini virusa).

Kao deo dogovora sa predstavnicima američke vlade, kompanija ‘Džonson i Džonson’ čija je „kandidatska vakcina“ sada u prvoj i drugoj fazi ispitivanja na ljudima bi, jednom kada bude spremna, pružila Sjedinjenim Državama najmanje 100 miliona doza. Za razvoj svoje vakcine, kompanija Johnson & Johnson je, u okviru američkog CoVPN programa protiv kovida-19, potpisala ugovor vredan oko milijardu dolara.

Johnson & Johnson je poslednja u nizu brojnih farmaceutskih kompanija koje razvijaju korona-vakcinu, i kojoj je vlada Sjedinjenih Država ponudila svakoj ovoj kompaniji po milijardu dolara  SAD vakcinama, onda kada one budu spremne.

Sjedinjene Države sklopile su slične ugovore sa mnogim drugim kompanijama. Pretprošle sedmice je najavljen ugovor sa francuskim proizvođačem lekova Sanofi i njegovim britanskim partnerom GlaxoSmithKline vredan 2,1 milijarde dolara, radi obezbeđenja 100 miliona doza vakcine koju ta dva farmaceutska giganta zajednički razvijaju.

Foto: Gates Notes

Pre postizanja ovih sporazuma, američka vlada izdvojila je 1,2 milijarde američkih dolara za nabavku 300 miliona doza vakcine koju je razvio Univerzitet Oksford u saradnji sa kompanijom AstraZeneca, i još 1,6 milijardi američkih dolara za 100 miliona doza one koju je razvio Novavax. Obe kompanije taj novac koriste za finansiranje ispitivanja na ljudima.

Novavax je u javnost iznela da je njena vakcina uspešno prošla prvu fazu ispitivanja.

Ova američka biotehnološka kompanija je izvestila da je vakcina koju razvijaju „podstakla snažne reakcije (proizvodnjom sopstvenih) antitela“ kod testiranih volontera, a tokom prve faze njenog ispitivanja na ljudima.

Vakcina je isprobana na 50 dobrovoljaca starosti između 18 i 59 godina na dve lokacije u Australiji, saopštila je kompanija Novavax.

U svom izveštaju o nalazima nakon obavljenih testova, iz kompanije tvrde da je  njihova vakcina dala snažnu zaštitu od infekcije korona virusom.

Novavax je jedna od nekoliko farmaceutskih kompanija sa kojima je američka vlada unapred sklopila sporazume vredne milijardu dolara za obezbeđivanje vakcina.

Vakcina Novavaksa koristi protein iz novog korona virusa da bi kod ljudi indukovala imuni odgovor na njega.

Laboratorijski dizajnirana antitela mogu dobiti bitku protiv korone i pre no što prve vakcine stignu, piše Džon Koen za magazin ’Sajens’.

I dok je svet zaokupljen skupom trkom za vakcinom u kojoj su ulozi ogromni, prisutna je još jedna, podjednako ključna i konkurentna metoda: priprema za proizvodnju ciljanih antitela koja bi mogla da obezbede trenutno povećanje imunosti na virus.

Protiv korone se koriste i antitela; mehanizam delovanja delimično odudara od vakcina

Već su u toku klinička ispitivanja ovih monoklonskih antitela koja bi mogla da spreče a i da leče ovu bolest, a prvi nagoveštaji njene efikasnosti bi se mogli pokazati tokom narednih nekoliko meseci, uz dosta verovatnoće da bi doze monoklona bile spremne i pre završetka ispitivanja prvih vakcina. “Ako biste hteli da uložite novac, dobro biste učinili ukoliko biste ga uložili u razvoj monoklonskih antitela, a pre nego što konačno proizvedu prve pouzdane vakcine”, kaže Entoni Fauči, šef američkog Nacionalnog instituta za alergije i zarazne bolesti (NIAID).

“Antitela mogu biti važan “most” kojim bi se prevazišao jaz i ovaj vakuum, dok vakcina ne bude dostupna”, kaže Adžaj Nirula, potpredsednik kompanije Eli Lilly, jedne od nekoliko velikih kompanija koja ulaže u razvoj ciljanih antitela na koronu. Ona će verovatno da biti efikasnija od sada dostupnih lekova kao što su remdesivir i deksametazon, a antitela mogu zaštititi one zdravstvene radnike koji su najizloženiji riziku od zaraze, istovremeno smanjujući jačinu virusa kod hospitalizovanih pacijenata. Stvaranje ovog monoklona uključuje rastuće linije B ćelija koje stvaraju antitela u bioreaktorima, što izaziva zabrinutost da bi one mogle biti oskudne i skupe. Kompanije Lilly, AbCellera, AstraZeneca, GlaxoSmithKline, Genentech i Amgen su zajedno nastupili pred američkim Ministarstvom pravosuđa (DOJ), s pitanjem da li mogu da razmenjuju informacije o proizvodnji svojih monoklonskih antitela, a da ne krše antimonopolski  Zakon, “kako bi proširili i ubrzali proizvodnju.”

Ubrzo nakon što je počela pandemija, istraživači iz farmaceutske industrije i akademske zajednice su počeli da identifikuju, dizajniraju, podešavaju i sprovode laboratorijske testove monoklonskih antitela protiv SARS-CoV-2, virusa koji izaziva COVID-19. Većina ih deluje vezivanjem i „neutralizacijom“ proteina na površini virusa, ili neutralizacijom njegovog „šiljka“, koji inicira infekciju. Farmaceutska kompanija Lilly je, radeći sa AbCellerom, pokrenula 29. maja prvo istraživanje monoklonskog antitela na ljudima – ispitivanja iz prve faze – testirajući njegovu bezbednost i stepen podnošenja među hospitalizovanim pacijentima. Usledila su druga bezbednosna ispitivanja vakcine od strane Lillijevog kineskog partnera, Junshi Biosciences, kao i njujorškog Regenerona, koji su razvili koktel od tri monoklona.

Regeneron sada testira efikasnost svog monoklonskog koktela protiv COVID-19, koji u tri velika placebo-kontrolisana ispitivanja kombinuje to jest primenjuje antitelo na proteinske „šiljke“ virusa – antitelo koje je prvobitno uzeto od osobe koja se oporavila – i jednog antitela koje potiče od miša, kome je prethodno dat protein „korona-šiljka“. Ovaj probni postupak prevencije, čiji je razvoj koordiniran s NIAID-ovom ‘Preventivnom mrežom za sprečavanje kovida-19’ (CoVPN) – delom projekta ‘Warp Speed’ kojeg sprovodi Trampova administracija – regrutovano je dve hiljade lica u domaćinstvima (inače veoma izglednom mestu za prenošenje zaraze), a kod kojih je potvrđeno da su pozitivni na COVID-19. Jedna studija koju je preduzela ova kompanija ima za cilj da nadgleda skoro 2600 hospitalizovanih osoba sa teškim oblikom COVID-19, dok će se na drugoj grupi, otprilike upola manjoj, obavljati testovi ponašanja antitela na inficiranim osobama sa blagim ili umerenim simptomima. Kompanija Lilly je pokrenula sopstvena ispitivanja, uključujući ona iz treće faze, placebo-kontrolisanu studiju na 2400 stanovnika i osoblju zaposlenom u ustanovama za dugotrajno zbrinjavanje; ova kompanijska studija se vodi uz pomoć programa CoVPN.

„Trebalo bi da smo u mogućnosti da vrlo brzo uočimo signal o stepenu efikasnosti“ proisteklom ovim ispitivanjima, kaže Ejmi Dženkins, koja predvodi ‘Platformu za prevenciju pandemije’ (P3) pri Agenciji za napredne istraživačke projekte u oblasti odbrane, koja već dve godine ulaže napore za brži razvoj monoklonskih antitela protiv pandemija. Iako Dženkins okleva da napravi čvrstu prognozu, kaže da je vremenski okvir novembar-decembar „realan i konzervativan“. To je verovatno ranije nego što će se bilo koja vakcina pokazati sigurnom i efikasnom, kažu istraživači: “Ne bih želeo da kažem da bi to bilo pre kraja godine”, rekao je Entoni Fauči 27. jula na konferenciji za štampu, a u vezi pokretanja NIAID-ovog prvog ispitivanja vakcine za koronu.

Kristos Kiracous iz ‘Regenerona’ napominje da se tokom ispitivanja vakcine po pravilu mora sačekati nekoliko nedelja da bi imuni sistem mogao razviti odgovarajuće reakcije na prethodno date doze, a onda i još nekoliko sedmica za „slučaj“:  procenat rizičnosti po izlaganju organizma virusu SARS-CoV-2. To znači da ova ispitivanja zahtevaju dosta vremena i mnogo ljudi. Tome nasuprot, kada je reč o potencijalnom lečenju monoklonskim antitelima, „vaš se slučaj već zbio“, kaže Kiracous. A u studijama preventive (dakle, proučavanju efikasnosti delovanja antitela na koronu), mnogo je verovatnije da će do infekcije doći kontaktom unutar domaćinstva, nego što je to slućaj s ispitanicima koji odvojeno i pojedinačno učestvuju u istoj studiji.

Imunolog Denis Barton, čija istraživačka grupa radi u okviru kompanije ’Scripps Research’ je uspeo da izdvoji veoma snažna monoklonska antitela protiv SARS-CoV-2 za koja se nadaju da će ih primeniti u ispitivanjima na ljudima; on kaže da je optimističan jer će samo jedna doza monoklona uspeti da ljude mesecima štiti od infekcije.”Umnogome je lakše pobrinuti se za nekoliko delova virusa nego čekati na kompletno rešenje, ili iskorenjivanje pandemije koja je u toku.” Ista logika važi i za lečenje. „Napadnite virus snažno i što ranije“, kaže Barton.

Kiracous kaže da čak i ako monoklonska antitela ne pređu vakcine „u liniji finiša“, ipak mogu imati značajnu ulogu protiv COVID-19. “Dugoročno će nam biti potrebna oba pristupa”, kaže Kiracous. Retkost je da su vakcine stoprocentno efikasne i mnogi ljudi mogu odbiti vakcinu ili preskočiti imunizaciju iz drugih razloga. Štaviše, napominje on, stariji ljudi ili oni kojima je imunitet oslabljen možda neće zadobiti snažan imunološki odgovor svog organizma nakon vakcinacije.

Međutim, snabdevanje monoklonskim antitelom može delimično biti ograničeno zbog skromnih ulaganja. Operacijom Warp Speed je, na primer, izdvojeno osam milijardi dolara za šest različitih vakcina COVID-19; za monoklonska antitela, američka vlada je uložila oko 750 miliona dolara, od čega najveći deo u Regeneron, koji će proizvesti negde između 70.000 i 300.000 doza pre nego što uopšte ima podatke o efikasnosti. Iz kompanije Lilly kažu da će do kraja godine imati sto hiljada doza.

Ukoliko se pokaže da antitela deluju, jedna studija sa Univerziteta Duke procenjuje da bi samo Sjedinjenim Državama naredne godine moglo trebati skoro 40 miliona doza. Niko, međutim, ne zna koliko bi se te doze proširile, kaže Dženet Vudkok, koja je kao šefica Odeljenja za procenu i istraživanje lekova pri američkoj Upravi za hranu i lekove uzela dopust sa svog mesta, kako bi predvodila terapijske metoda programa Warp Speed. „Za razliku od vakcina, teško je predvideti broj tretmana za lečenje koji će biti dostupni“, kaže ona. Prevencija, koja bi bila pojedinačna intramuskularna doza, zahteva manje proizvoda od intravenske infuzije koja se koristi u lečenju, napominje ona, ali potrebna količina zavisi od veličine osobe.

COVID-19 Resource Center | SCIEX

Iako je način određivanja prioritet u distribuciji vakcine već pokrenuo veliku raspravu, još nije vođena takva diskusija o monoklonskim antitelima. Ministarstvo pravde je 23. jula izrazilo zabrinutost u vezi sa isporukom, odobrivši da šest kompanija koje su podnele molbu za razmenu informacija o proizvodnji mogu to i činiti (bez opasnosti od anti-monopolskog Zakona, koji je ovim kompanijama dotad predstavljao glavnu prepreku).

Regeneron nije deo te grupe, ali je Kiracous optimističan u pogledu zadovoljavanja potreba. „Dobra stvar kod nekih od ovih bioloških sredstava je što za prilično kratko vreme možete ubrzati proizvodnju“, kaže on. Nirula se slaže. “Ako budemo imali uspeha u ovim kliničkim ispitivanjima, imaćemo (ubrzo) na raspolaganju velike količine ovog leka”, kaže on.

Troškovi monoklona, posebno za veće doze potrebne za lečenje, mogli bi podeliti svet na utoke i nedostatke. “Malo je verovatno da će se cena ovog tretmana u bliskoj budućnosti spustiti do nivoa koji bi bio lako dostupan širom sveta”, kaže Set Berkli, koji je na čelu Saveza za vakcinaciju ‘Gavi’, a takođe predvodi jednu međunarodnu inicijativu za razvoj COVID-19 vakcine.

Dženkins kaže da je ključni cilj projekta P3, koji je za ispitivanja četiri farmaceutske grupe obezbedio 96 miliona dolara donatorskog novca, bio stvaranje monoklonskih antitela koja je u stanju da proizvede sam organizam, umesto velikih rezervoara za fermentaciju. Ideja, koja još nije testirana na korona virusu kod ljudi jeste da se u ljude ubrizga DNK ili njen RNK nosilac koji „dekodiraju“ željena antitela, omogućavajući čovekovim sopstvenim ćelijama da ih proizvedu. „Mislimo da možemo smanjiti troškove proizvodnje monoklonskih antitela“ kaže Dženkins.

Bez obzira na troškove, dokazi da monoklonska antitela deluju kao preventiva bi svima mogli biti od koristi: raspolaganje tim podacima bi proizvođačima vakcine dalo jasan signal da su antitela protiv površinskog proteina SARS-CoV-2 dovoljno efikasna da zaštite ljude. To bi zauzvrat moglo pružiti validan indikator za procenu vrednosti najizglednijih kandidata za konačne vakcine, kojima nedostaju realni podaci o efikasnosti. „Biće potresno na polju vakcine, potresno na pozitivan način“, kaže Majron Koen s Univerziteta Severna Karolina, koji vodi testiranje monoklonskih antitela na platformi CoVPN. „Pruža vam se hiljadu mogućnosti za brži napredak.“

 

* Ispravka od 5. avgusta: Ova priča je dopunjena informacijom da DNK i njen RNK nosilac još nisu testirani na ljudima kao nosiocima gena monoklonskih antitela. Strategija je, kako se izveštava, testirana na ljudima sa drugim vrstama oboljenja, mada još uvek nisu objavljeni rezultati.

 

Jon Cohen, ScienceMag.org

 

Srodni linkovi:

Gene therapy could put an end to future pandemics

New York Times, Coronavirus Vaccine Tracker

Radical shift in COVID-19 testing needed to reopen schools and businesses, researchers say

Next big COVID-19 treatment may be manufactured antibodies

Bill Gates lays out a possible timeline for a ‘stop-gap’ COVID vaccine

CORONAVIRUS (COVID-19) RESEARCH PROJECTS

Target Product Profile: antibody tests to help determine if people have recent infection to SARS-CoV-2: Version 2

Sweden’s top virologist has a message on how to defeat coronavirus: Open schools and no masks

Immunology Is Where Intuition Goes to Die

A Vaccine Reality Check: So much hope is riding on a breakthrough, but a vaccine is only the beginning of the end.

I’m a Nurse in New York. Teachers Should Do Their Jobs, Just Like I Did.

College-Educated Professionals Are Capitalism’s Useful Idiots – How I got co-opted into helping the rich prevail at the expense of everybody else

The Rise of Coffee Shaming – Personal-finance gurus really hate coffee.

Kapitalizam posle kapitalizma

Sledi prikaz knjige Paula Masona „Postcapitalism: A guide to our future“/ Postkapitalizam: Vodič za našu budućnost“, koji se pojavio na na blogu Global Inequality ekonomiste Branka Milanovića, autora ovog teksta, kao i na i veb-sajtu Peščanik.

U pitanju je veoma ambiciozna knjiga. Na manje od 300 strana Pol Mejson tumači ne samo proteklih 300 godina istorije kapitalizma i pokušaja da on bude zamenjen nečim drugim (socijalizmom), nego i pokazuje kako će se on transformisati u budućnosti i predlaže skup politika koje će olakšati tu transformaciju. Ali to nije površno napisana knjiga, kao što bi neko mogao pomisliti poredeći širinu obuhvaćenih tema i neveliki broj strana. Čitaoce ne treba da zavara ni Masonov popularni stil. Način na koji piše je možda novinarski, ali pitanja koja otvara, kvalitet rasprave i postavljeni ciljevi su prvorazredni.

Masonova knjiga se može čitati na više načina. Možemo se fokusirati na završna tri poglavlja programske prirode, u kojima on izlaže pozitivno određene ciljeve za novu levicu. Ili možemo raspravljati o autorovoj veri u ciklični razvoj kapitalizma, koji pokreću dugoročni Kondratijevljevi ciklusi (prema Masonovoj računici trenutno smo u uzlaznoj fazi petog ciklusa). Ili bismo se mogli zadržati na njegovom kratkom, ali veoma upečatljivom prikazu istorije radničkog pokreta (7. poglavlje), na jednom od retkih mesta gde se slaže s Lenjinom u mišljenju da radnici u najboljem slučaju mogu dostići „sindikalnu svest“ i da nisu zainteresovani za rušenje kapitalizma. Ili bismo mogli postaviti pitanje koliko je zaista korisno Masonovo oživljavanje Marxove radne teorije vrednosti.

Neću uraditi ništa od toga, jer je ovo relativno kratak prikaz. Ograničiću se na Masonove poglede na aktuelno stanje kapitalizma i objektivne sile koje, kako on tvrdi, neizbežno vode u postkapitalizam. Suština njegovog argumenta je u tvrdnji da, zahvaljujući delovanju mehanizama ekonomije obima, informatička tehnološka revolucija svodi granične troškove proizvodnje praktično na nulu, budući da količine kapitala i rada opredmećene u takvim proizvodima teže nuli. Zamislite elektronski nacrt predmeta koji treba napraviti pomoću 3D štampača ili softver koji upravlja radom mašine: posle inicijalne investicije u takav proizvod, tu praktično više nema potrebe za ljudskim radom, a budući da kapital (softver) ima takoreći beskonačni radni vek, udeo kapitala „opredmećen“ u svakoj jedinici proizvoda je minimalan („ideal je mašina koja traje večno ili se može zameniti bez troška“, str. 166).

Kada granični troškovi proizvodnje padnu na nulu, sistem cena više ne funkcioniše, pa otuda više ne može postojati ni standardni kapitalizam: ako je profit ravan nuli, nema kapitalističke klase, nema viška vrednosti, nema pozitivnog graničnog proizvoda kapitala, pa ni rada za nadnicu. Približavamo se svetu obilja u kome uobičajena pravila kapitalizma više ne važe. To je nešto slično svetu u kojem je temperatura pala na apsolutnu nulu ili svetu u kome su vreme i energija postali jedno. Drugim rečima, svet suštinski različit od sveta u kakvom danas živimo, a kome se, tvrdi Mason, neizbežno približavamo.

Šta kapitalisti mogu preduzeti da ne budu izbrisani iz postojanja? Postoje tri rešenja koja će poznavaocima marksističke literature iz druge decenije 20. veka, kada su se vodile slične rasprave, izgledati poznato. Prvo rešenje je uspostavljanje monopola, upravo ono što Apple, Amazon, Google i Microsoft danas pokušavaju da urade. Ekonomija se može monopolizovati i kartelizovati, kao što je bio slučaj poslednjih decenija 19. i prvih decenija 20. veka.

Drugo rešenje je proširivanje zaštite intelektualne svojine. I ponovo, gore pomenute kompanije, kao i autori popularnih pesama i Disney, upravo to i rade, i to sve agresivnije, koristeći moć državnog aparata. (Čitaoci verovatno znaju da zaštita vlasničkih prava podiže troškove po jedinici proizvoda i tako sprečava da granični troškovi proizvodnje spadnu na nulu.)

Treće rešenje je kontinuirano širenje „polja delovanja“ kapitalizma: ako se profiti u jednoj oblasti kreću ka nuli, vreme je za prelazak u neku drugu oblast, u „večnoj trci ka ivici haosa“ između rastuće ponude i opadajućih cena, ili… možemo pronaći nove stvari koje ćemo komercijalizovati i komodifikovati.

Čitaoci Rose Luxemburg će ovde prepoznati veoma sličnu ideju – da opstanak kapitalizma zavisi od kontinuirane interakcije sa nekapitalističkim načinima proizvodnje; kada ovi jednom budu iscrpljeni, kapitalizam će završiti u svetu nultog profita. Ista ideja ima još dublje korene kod Ricarda, koji je smatrao da će, ukoliko ne budu ukinute protekcionističke mere za zaštitu domaćih proizvođača hrane („Corn laws“), sav kapitalistički profit pojesti zemljoposedničke rente, što će ugušiti razvoj; ili kod Marxa, u „zakonu o tendenciji opadanja profitnih stopa“, koja je rezultat kapitalno sve intenzivnije proizvodnje.

Masonovi nalazi u tom pogledu nisu novi, ali novo je njihovo situiranje u sadašnju fazu razvoja kapitalizma i okruženje informatičke revolucije. Sva tri metoda kojima kapitalisti pokušavaju da reše problem neizbežnog pada profitnih stopa pokazali su se kao nedovoljni. Prihvatanje monopola kao načina održavanja kapitalizma u životu podrazumeva ukidanje tehnološkog razvoja. Kapitalizam bi postao „regresivan“ sistem. Malo je onih koji bi se sporili sa Masonovim stavom da treba sprečiti monopole koje danas grade Amazon i Microsoft. Isto važi za zaštitu vlasničkih prava intelektualne svojine koju je, uostalom, ionako sve teže zaštititi.

Uz tendenciju opadanja profita i nemogućnost da se vlasnička prava zaštite, jedino preostalo rešenje je komercijalizacija svakodnevnog života (novo „polje delovanja“). Tako Mason objašnjava pokušaje kapitalista da uđu na područje transakcija koje su nekada bile netržišne: da stvaraju nove robe od naših domova koje izdajemo na dan, od naših kola, našeg slobodnog vremena. Praktično svaka ljudska interakcija će morati da se komodifikuje: majke će naplaćivati jedan peni za guranje tuđeg deteta na ljuljašci u parku. Ali to, tvrdi Mason, ne može dugo trajati, jer postoji prirodna granica onoga što su ljudi spremni da prihvate u procesu komodifikacije svakodnevnih aktivnosti: „ljude koji se besplatno ljube na ulici morali bismo da tretiramo onako kako su tretirali lovokradice u 19. veku“ (str. 175).

Mislim da su Masonovi argumenti do ove tačke veoma uverljivi, ali tu sam u iskušenju da se raziđem sa njim. Njegovo objašnjenje zašto živimo u doba nezapamćene komodifikacije privatnog života je na mestu. Ali on nije u pravu kada optimistički veruje da postoje granice komodifikacije, kao i kada naglašava sve veći značaj netržišnih transakcija (besplatan softver, besplatno pisanje blogova sličnih ovome itd).

Pođimo od druge tačke. Mason preteruje u značaju koji pripisuje novim tehnologijama i novim robama koje se razvijaju zajedničkim radom i besplatno se distribuiraju. Da, mnogo toga se može dobiti besplatno, ali čak i kada je to naizgled rezultat volonterskog rada, u pozadini se krije još nešto: možete besplatno pisati kompjuterski kod ili tekstove, ali to činite da biste uticali na druge, da biste bili primećeni i konačno plaćeni. Mason je knjigu verovatno pisao besplatno; ali njen uspeh će osigurati da on bude plaćen za sledeću stvar koju uradi ili napiše. Zato je pogrešno fokusiranje na prvo uz zanemarivanje drugog.

Gde on greši u tumačenju komodifikacije? Ona nam nije samo spolja nametnuta od strane kompanija u potrazi za profitom. Mi dobrovoljno sarađujemo u tom procesu, jer su kroz dugotrajnu socijalizaciju u kapitalizmu i zahvaljujući njegovom globalnom dosegu, i otuda mimikriji onih koji nisu bili na taj način socijalizovani – ljudi postali kapitalističke računske mašine. Svako je danas mali centar kapitalističkog rezonovanja kojim se našem vremenu, našim emocijama i porodičnim odnosima određuju implicitne cene.

Krunski uspeh kapitalizma je u tome što je transformisao ili izgradio ljudsku prirodu na takav način da smo svi postali kalkulatori „zadovoljstva i bola“, „dobitka i gubitka“, čak toliko da i ako bi kapitalistička fabrička proizvodnja danas nestala, mi bismo nastavili da jedni drugima prodajemo usluge za novac: postali bismo male kompanije. Zamislite ekonomiju (naizgled sličnu veoma primitivnim ekonomijama) u kojoj se sva proizvodnja obavlja kod kuće. To bi trebalo da bude savršen model netržišne ekonomije. Ali ako bismo takvu ekonomiju dobili danas, ona bi u celosti bila kapitalistička, jer bismo robe i usluge prodavali jedni drugima: komšinica vam ne bi besplatno pričuvala decu; niko vam ne bi besplatno poklanjao spremljenu hranu; supružnici bi plaćali za seks i tako dalje. To je svet kakvom se približavamo. Zato je verovatnije da polje kapitalističkog delovanja neće imati granica, jer će uključivati sve i svakoga. „U doba kognitivnog kapitalizma fabrika je čitavo društvo“ (str. 139).

Kapitalizam će trajati veoma dugo zato što je uspešan u transformisanju ljudskih bića u računske mašine obdarene potrebama kojima nema granica. Ono što je David Landes video kao jedan od glavnih doprinosa kapitalizma: bolje korišćenje vremena i mogućnost da sve bude izraženo kroz apstraktnu kupovnu moć – sada ulazi na teren privatnog života. Kapitalistički model proizvodnje u fabrikama nam neće biti neophodan ako se svi pretvorimo u centre kapitalističke aktivnosti.

Global inequality, 29.12.2017.
Peščanik.net, 02.01.2018.

Alibaba ulaže $15mlrd u 7 novih R&D  laboratorija širom sveta

Najveća kineska kompanija za elektronsku trgovinuutrošiće ogroman novac kako bi prevazišla svoj imidžonlajn radnje“.

Juče je (11. okt) na svojoj godišnjoj cloud computing konferenciji u Hangdžou, šef za istraživanje i razvoj (CTO) kompanije Alibaba Džef Čang (Jeff Chung) najavio je da će kompanija pokrenuti Alibaba DAMO Akademiju, program koji će uspostaviti laboratorije za istraživanje i razvoj širom sveta. Ova nastojanja odraz su želje da Alibaba proširi svoje aktivnosti i izvan kineske elektronske trgovine, njegovog dosad nerazdvojnog identiteta onlajn dućana, kako bi postao globalni tehnološki gigant sposoban da se takmiči s kompanijama kao što su Google, Microsoft i Amazon.

DAMO, akronim za „Otkriće, avanturu, momentum i perspektivu“ (Discovery, Adventure, Momentum, Outlook), projekat je koji će se sprovoditi u sedam laboratorija: Dve će biti u Kini (u Pekingu i Hangžou, rodnom gradu i sedištu Alibabe), dok će ostale biti u Singapuru, Moskvi, Tel Avivu, Belviju (okolina Sijetla) i San Mateu (u Silicijumskoj dolini). Rad laboratorija fokusiraće se na “fundamentalna i prelomna tehnološka istraživanja” u oblastima poput veštačke nteligencije, baza podataka, obrade prirodnog jezika, kvantnog računarstva i mašinskog učenja. Laboratorije će objavljivati radove i razvijati tehnologiju koju mogu koristiti ne samo Alibaba već i treća strana.

Prema rečima ljudi iz odeljenja za odnose s javnošću u Alibabi, singapurska laboratorija je prva koja će biti otvorena u inostranstvu, a počeće sa radom početkom naredne godine. Akademija trenutno želi da angažuje 100 istraživača kako bi se pridružili projektu u svojstvu zvaničnih Alibabinih zaposlenika. Alibaba je, takođe, formirao savetodavni odbor koji uključuje naučnike iz kineskih i inostranih istraživačkih institucija. Među njima su genetičar Džordž Čerč (George Church) sa Harvarda, osnivač projekta Personal Genome, i Dženet Ving (Jeanette Wing), direktorka Instituta za nauku o podacima pri Univerzitetu Kolumbija i bivši potpredsednik Majkrosoftovog razvojnog odeljenja (Microsoft Research).

Finansiranje akademije biće značajna suma u sklopu od ukupno 15 milijardi dolara investicija, koje Alibaba planira da u naredne tri godine uloži u razvoj i istraživanje. Taj iznos predstavlja dvostruko veću sumu od 2,5 milijardi dolara, koju je kompanija potrošila u “razvoj proizvoda” tokom fiskalne godine koja se završila u martu 2017. godine.

Najava dolazi kada Alibaba i druge kineske internet kompanije nastavljaju da gledaju u inostranstvo radi unapređenja svojih istraživanja i razvoja (R&D). U maju je Tencent, gigantski društveni medij iz Šenžena izjavio da će pokrenuti istraživačku laboratoriju za veštačku inteligenciju u Sijetlu, na čelu sa Juom Dongom, naučnikom nekada zaposlenom u Majkrosoftu. Istog meseca je Didi Chuxing, kompanija-mobilna platforma za deljenje prevoza koja pruža taksi usluge za više od 400 miliona korisnika u preko 400 gradova u Kini, otvorio svoj AI R&D centar u mestu Mountain View u Silicijumskoj dolini, Kalifornija, kako bi razvijao tehnologiju za autonomnu vožnju. Baidu, gigantski internet-pretraživač iz Pekinga. I Baidu ima svoju AI laboratoriju u Silikonskoj dolini, koju je osnovao 2013. godine. Izgradnja ovakvih laboratorija van Kine pomaže ovim kompanijama da privuku talente svetske klase.

Akademija, takođe, označava Alibabin pokušaj da se izvuče iz e-trgovine i pređe u druge oblasti tehnologije – veoma sličan cilj kojem teži i Amazon, američki portal za onlajn trgovinu i najveći Alibabin rival. Alibaba je uložio ogromna sredstva u cloud usluge i tehnologije, a trenutno ima 14 data-centara širom Kine, Evrope, jugoistočne Azije i u Silicijumskoj dolini – a svi oni na usluzi su klijentima koji koriste Alibaba Cloud, gotovo identično Amazonoj usluzi Amazon Web Services. Kineska kompanija za internet-trgovinu je, takođe, svoje finansijske i tehnološke resurse uložila u veštačku inteligenciju, postavljajući je direktno na Tencent i Baidu u Kini. U julu (2017) objavljeno je da je Alibaba proizveo svog kućnog asistenta: Tmall Genie X1, koji je takmac Amazonom asistentu, Echo.

The Atlantic

Savet preduzetnicima koji kreću ka Evropi (2/2)

Martin Varsavsky, poznati svetski konsultant specijalizovan za tehnološke startap firme, objašnjava razlike između evropskog i američkog preduzetništva, iznoseći dobre i loše strane oba poslovna modela.

Dakle, dok je evropska zdravstvena zaštita besplatna ili skoro besplatna po američkim standardima, na mnogim mestima u Evropi prisutna je zloupotreba sistema zdravstvene zaštite kako bi se radilo manje i uživalo u plaćenom bolovanju. Uzgred, u Sjedinjenim Državama dešava se nešto upravo suprotno: u brojnim situacijama postoje radnici koji su zaista bolesni, ali i pored svega nastavljaju da rade jer se boje za svoja radna mesta. Ovo je jednako loše kao i evropska zloupotreba naloga za bolovanje.

Tu su, zatim, pitanja koja se odnose na oporezivanje. U SAD je opšti koncept da zaposleni treba da budu nagrađeni nižim poreskim stopama kada svoju ušteđevinu ulože u posao ili investiraju na nekoj drugoj strani. Profit nastao takvim investicijama ima niže poreske stope. Isto je i u Evropi. Međutim, u Americi se takođe podrazumeva da isto važi i za deonice, koje se oporezuju po stopi istoj kao i kapitalna dobit.

Nasurot tome, u većem delu Evrope (osim sve donedavno u Britaniji), kapitalni dobici oporezivani su kao običan prihod; da stvar bude još gora, često se dešava da se novčana masa smatra prihodom, što ima implikacije kako prema načinu oporezivanja tako i prema od vlade propisanim paketima za otpremninu. Dakle, ako zaposleni ima akcije firme na berzi u jednoj godini, može se dogoditi da kompanija ne može sebi priuštiti da njega ili nju otpusti naredne godine. Paketi prinudne otpremnine se u Evropi ne zasnivaju na prosečnoj zaradi već na prošlogodišnjoj zaradi zaposlenih. Već i samo iz tog razloga, teško je ponuditi zaposlenima akcije po evropskim pravilima, a ista stvar se dešava i sa bonusima. Amerikancima je omogućeno da kupuju i prodaju svoje deonice u bilo koje vreme, dok su evropske akcije oročene, i do datuma oročavanja uopšte ne moraju biti prodate.

Bonusi su u Evropi veoma nezgodna tema. Opet se radi o tome kako je u EU tržište rada neverovatno regulisano. Ukoliko, dakle, plaćate bonus ili imate vrlo specifičan ugovor koji objašnjava kako je taj bonus zarađen, ili zaposleni može da zahteva isti bonus i naredne godine – čak i ako on ili ona nije uradila ono što je on ili ona uradila godinu pre, ili čak ukoliko kompanija posluje daleko lošije. Za mene je ovo bio šok,  nakon što sam shvatio koliko će me to koštati. Napokon, ono što mnogi evropski poslodavci čine je ne ponuditi akcije zaposlenima ili im dati male bonuse. Ono što ovi zakoni čine je da poslodavce primoraju da zaposlenima daju niske fiksne naknade, ne očekujući, s druge strane, ni neko izuzetno zalaganje. Ovo je loše po evropsku privredu, u današnjem svetu u kojem je potrebna vrhunska izvrsnost da biste opstali u globalnom biznisu. Ali to je način na koji funkcionišu evropska pravila: Manja ukupna plata – manji ukupni rezultati. U vezi sa ovim, regulisano je radno vreme i prinudni odmori. U Evropi postoji opšte uverenje da je rad kazna, a da je uloga vlade da zaštiti ljude od prekomernog posla. Kao da je radi u start up firmi isti kao u rudniku uglja.

Dakle, postoje mnoga pravila koja otežavaju dvanestočasovni dnevni rad, tako neretko potreban da bi startup profunkcionisao u svojim prvim mesecima. Naporno raditi i raditi prekovremeno je u Evropi, zapravo, nelegalno. Da, znam da zvuči čudno, ali ne samo što je nezakonito – jer poslodavac traži od radnika da radi prekovremeno i da ne koristi odmore – već je protivzakonito i da zaposleni to čini na svoju ruku, čak i ukoliko ta osoba zaista više voli da bude na poslu nego kod kuće ili na odmoru. Postoji, opet, problem rascepa između onoga što je startaperskoj poslovnoj sceni nužno potrebno i onoga šta evropski poslovni zakoni regulišu. Tu je i odredba zapisana u nekim finansijskim transakcijama, koja određuje da prodavac svog biznisa dobija dodatne uplate na osnovu budućih performansi posla kojeg je prodao. Ne računajući dobitke sa berze na kojoj ima akcije startapa u kojem su zaposleni, američki inženjeri zarađuju između dva i tri puta više nego što zarade njihove kolege u Evropi. Dakle, teško je uočiti kako to evropski zakon o radu štiti inženjere, a posebno inženjere u start-up preduzećima.

U Americi se vodi velika debata o jednakim mogućnostima, ali Evropa ide korak dalje – Evropi nisu dovoljne jednake mogućnosti već, umesto toga, Evropljani očekuju i jednakost u rezultatima. Iznenađujuće je to što je obrazovni sistem u evropskim zemljama veoma konkurentan i diskriminatoran, a zasnovan je na sistemu ocenjivanja. Mnogo je teži nego, recimo, američki srednjoškolski sistem. I kasnije, kao studenti, Evropljani su rangirani i podeljeni, ali jednom kada dođu u zrelo doba od njih se očekuje da uglavnom rade isto i zarađuju isto, čak i ako se njihovi učinci razlikuju.

Posmatrano iz ove perspektive, ima nečeg “antievropskog” u kulturi zalaganja isključivo za ličnu korist – kulturi koju gaji poslovni ekosistem Silicijumske doline. Ovo sam doživeo u Ya.com, kroz koji je za dve godine prošlo oko $70 miliona dolara u deonicama, i to podeljenih među 20 zaposlenih. Nakon nekog vremena, zaposleni su mi rekli da je teško obogatiti se ukoliko se poštuje kultura “silikonskog” poslovnog kodeksa. Da biti najbogatija osoba u porodici ili među prijateljima stvara reakciju koja utiče na njihove lične živote. Dakle, ako biti bogat nije poželjno u Silicijumskoj dolini, šta je, onda, pokretač uspeha? Srećom, u Evropi su brojni oni koji poseduju izuzetno čvrstu radnu etiku i ponos za ono što rade. Za mene je najbolje svedočanstvo ovoga open source pokret. Evropljani su bili i ostali glavni pokretači razvoja softvera otvorenog koda, veoma često radeći potpuno besplatno, ali sa ogromnim osećajem ponosa.

Dakle, ako ste američki preduzetnik koji kreće u Evropu, morate da shvatite i prihvatite da su Evropljani različiti, i stoga naučiti da živite sa svojim mentalitetom.

Manje se fokusirajte na zadatak da vaše zaposlene učinite bogatima, koji će to svakako ceniti, mada retko i kazati kako je njihov cilj u životu da se obogate; umesto toga, više se usredsredite na stvaranje okruženja izvrsnosti u kojoj bi zaposleni mogli biti ponosni na ono što rade i dobiti više od proseka, ali ne mnogo više, kada se oduzmu porez, zdravstveno i penziono osiguranje. Morate imati razumevanja i respekta za činjenicu da Evropljani imaju život van svog posla, i da, zapravo, to delimično može biti razlog što u proseku žive četiri godine duže od Amerikanaca. A to može biti razlog zašto i vi sami, kao američki preduzetnik, u stvari možete uživati boraveći i radeći u Evropi. Nisam se pomerio u Evropu iz Njujorka zbog toga što sam tražio posao; Preselio sam se tamo u jer sam bio u potrazi za životom. I – jedan takav sam tamo i pronašao. To je razlog zašto se mnogi Amerikanci sele u Evropu. Čak i danas, živeći ponovo u Americi,  više nisam osoba koja je ostavila Njujork pre mnogo godina otisnuvši se ka Starom kontinentu. Evropa me je promenila nabolje.

Ako ste Amerikanac (iz SAD), to znači da imate urođeni karakter tipa “mogu ja to”: pozitivan pogled na suočavanje sa problemima, dakle, imate veoma pozitivan stav o svojoj sposobnosti da postignete uspeh. To je taj “Can-Do” stav Amerikanaca koji je teško ponoviti u Evropi, a koji je Evropi zaista potreban, ali ga retko gde ima. Amerikanci veruju kako mogu osvojiti svet svojim proizvodima i uslugama. I Evropljani mogu imati takav stav, ali je on u njihovoj poslovnoj kulturi neuporedivo manje uvrežen . U čitavoj Evropi je u poslednjih 30 godina samo jedna kompanija bila svrstana među najvrednije u svetu – španski Inditex, modna kompanija koja stoji iza Zare. Osim nje, većina evropskih kompanija koje spadaju među najvrednije su veoma stare. Uporedite ovo s jednim Guglom, Fejsbukom, Amazonom… sve su to potpuno nove kompanije koje spadaju među najvrednije na svetu. Ovde je problem u tome što je Evropljane teško ubediti da u svom poslu mogu da osvoje svet. A to je već pitanje kulture i mentaliteta.

Otuda mnoge svetski poznate evropske tech-kompanije poput Skajpa završe u američkim rukama. Spotify će verovatno uskoro proći kao i Skype. Ispada da Amerikanci lakše nego Evropljani poveruju u čudesno dobre evropske firme, i da su stoga spremni da rizikuju, kladeći se na njih i ulažući trud, hrabrost i novac. Takođe, vrlo je malo evropskih venčer kapitalista svetske klase (izuzeci su Index Ventures i Atomico); nema takvih evro-kompanija s gomilama novca kojeg imaju jedan Google, Apple ili Microsoft (čime ove kompanije obezbeđuju i niz veoma bitnih finansijskih linija za vrhunske start up firme). Poslednja kompanija koja je to uradila kupivši dve moje “anđeoske investicije” bila je Nokia. Suština je da jedna sjajna startap kompanija u Berlinu verovatno vredi izrazito manje od identične kompanije smeštene u Silicijumskoj dolini. Tužno ali istinito.

Dakle, ako ste Amerikanac i uz to još i preduzetnik, da li bi trebalo da se preselite u Evropu? Pa, neki koji su to uradili prošli su dosta dobro. Moj prijatelj Zaryn Dentzel, osnivač kompanije Tuenti je jedan od njih. I pored svega, nemojte načiniti neki značajan korak pre nego što zaista shvatite kako i koliko se Evropa razlikuje od Sjedinjenih Država. Osim Francuske, koja izgleda kao da se kreće u suprotnom smeru, Evropa se menja nabolje. Postaje sve lakše biti preduzetnik u njoj, a u Evropi zahvaćenoj krizom preduzetnici konačno zadobijaju daleko više poštovanja.

 

 

MartinVarsavsky.net

 

Najluđi patenti tehnoloških giganata (2/2)

Facebook

1. Društvena mreža kao osnova za podizanje kredita

Ukoliko imate loš kreditni rejting, dobijanje kredita od banke može se ispostaviti kao gotovo neizvodljiv zadatak. CNN je objavio vest da je Fejsbuk 2015. godine patentirao tehnologiju koja bankama i zajmodavcima omogućava korišćenje kretanja svojih potencijalnih dužnika (tj. zajmoprimaca) na društveim mrežama, ne bi li im ovi podaci pomogli u donošenju konačne odluke o tome da li on (ili ona) predstavljaju kreditni rizik po banku. Zajmodavac bi tako ispitivao ne samo vaš već i kreditni rejting vaših prijatelja na fejsbuku, a potom utvrdio da li da vam odobre kredit.

2. Roboti kontrolisani fejsbuk nalogom

Facebook intenzivno istražuje što lakši i što praktičniji način za kontrolu robota u budućnosti. Tako je ova kompanija 2016. godine podnela patent za “Upravljanje robotima i njihovim operacijama putem sistema društvenih mreža.” Drugim rečima, kompanija je patentirala način na koji bi korisnicima društvenih mreža bilo omogućeno da kontrolišu robote preko svojih kanala i naloga na društvenim mrežama.

Amazon

1. Balon za isporuke

Ukoliko ste mislili da su dronovi za isporuku pošiljki jedna prilično neverovatna stvar, Amazon već neko vreme radi na njihovom razvoju. Džef Bezos pošto-poto želi da ode korak dalje u inventivnosti i preduzimljivosti. Njegovoj kompaniji je odobren patent za “vazdušni dostavni centar”. Iza ove suvoparne fraze krije se, u osnovi, najprostiji balon koji će aktivirati dronove za pošiljke po principu “od-vrata-do-vrata” ili čak pravo u vaše ruke i to na događajima i manifestacijama kao što su košarkaške, fudbalske i ragbi utakmice. Ova “vazdušna odskočna daska” za dronove mogla bi, kako se nadaju njeni izumitelji, poboljšati efikasnost bespilotnih dronova za isporuke. Princip je jednostavan: balon se spusti iz drona, vi preuzmete svoju pošiljku, da bi se potom vinuo natrag ka dronu. Uočeno je, naime, da je za dron bolje i praktičnije da “klizi” na određenoj visini (ili u zoni od nekoliko metara, umesto da uvek iznova poleće i sleće. Oni će, takođe, poslužiti kao usputne stanice, koje će dronovi za isporuku koristiti kako bi se snabdeli električnom energijom.

2. Dron-tragač

Fejsbuk je oktobra 2016. patentirao minijaturnog, glasovno navođenog “bespilotnog asistenta za vazdušna vozila” (što je, u suštini, dron) koji može da pomogne u lociranju, recimo, deteta izgubljenog u gomili. U zvaničnom opisu patenta kaže se da dron reaguje na glasovne komande kao što su “pronađi Timija”, što ga inicira da otpočne potragu za izgubljenim detetom. Osim pomoći u pronalaženju izgubljene dece, dron bi mogao imati i niz drugih namena: poboljšanje funkcionisanja glasovnih komandi tokom operacija letenja i lebdenja, što bi, kako se navodi u ovom opisu, pomoglo saobraćajnoj policiji da snima dešavanja u saobraćaju.

3. Podzemne isporuke

Amazon ne razmatra samo dostave iz vazduha. Kompanija je podnela patent za mrežu podzemnih tunela, transportnih traka i vakuum-cevi za prevoz i isporuku paketa i kontejnera. Novi sistem bi, kako se navodi u opisu patenta, povećao efikasnost isporuka i ujedno smanjio saobraćaj na putevima.

4. Fotografije proizvoda na beloj pozadini

Ovaj izum je posebno luckast zato što je po svojoj prirodi generički (tj. opštevažeći i zajednički,). Amazonu je 2014. godine odobren patent kojim je obezbeđeno “fotografisanje proizvoda na beloj pozadini”. Iako je među profesionalcima i ljudima od fotografskog zanata i biznisa bilo dosta gneva i povika „jer je Džefu Bezosu dozvoljeno da ovakvu osnovnu foto-tehniku zaštiti kao svoj patent“, bližim uvidom u izum može se uočiti da je ovom prilikom, zapravo, patentirana (i) određena oprema za osvetljenje, podešavanje i rad same kamere.

Microsoft

1. Pretraživač objekata proširene (augmentovane) realnosti

Evo i jedne nove tehnologije koju smo svi željno iščekivali. Majkrosoft je 2016. godine patentirao tzv. “praćenje objekta”, tehnologiju koja će pomoći njenim korisnicima da pronađu nestale stvari (kao što su npr. ključevi i novčanici). Nova tehnologija koristi Majkrosoftov izum, Augmented Reality HoloLens, jedna vrsta vizira koja prati okruženje i identifikuje objekte iz stvarnog sveta, baš kao i pokrete. Nova tehnologija trebalo bi da u realnom vremenu “uči” o prisutnim objektima, kao i da bude u mogućnosti da nam kaže na kojem mestu smo ih poslednji put odložili. AR (audio-reality) slušalice će, takođe, međusobno komunicirati, a biće u stanju da nam pomognu u pronalaženju zagubljenih stvari drugih osoba.

2. Podvodni data-centri

Iako je proces odobravanja patenta još uvek u toku, Majkrosoft  je početkom ove godine podneo zahtev za “veštački data-centar”. U originalu je centar atraktivno nazvan grebenom (“reef”) uz nadu da to nije najveća ingenioznost te ideje). Nalazeći se u podvodnim plovilima pod pritiskom, data centar je okružen strukturom koja bi unapređivala ekosistem oko njega. Kompanija je pre podnošenja zahteva za patent, atestirala ovaj centar, nazivajući ga “Projekat Natik”. Smešten na obalama Pacifika, ovaj centar za skladištenje podataka neprekidno je dva i po meseca radio na dubini od oko 10 metara. S obzirom da polovina svetskog stanovništva živi u blizini vode, Majkrosoft se nada da će podvodnim centrima podataka biti u stanju da svojim korisnicima obezbedi brzinu “daleko iznad svih dosadašnjih limita”.

Rose Leadem, asistent urednik onlajn izdanja magazina Entrepreneur

Veštačka inteligencija za svakodnevnu upotrebu: uskoro i na vašem pragu

Kako su četiri programera – bez skoro ikakvog znanja o Japancima – dizajnirali softver za čitanje japanskog rukopisa.

Danas na tržištu postoji obilje applikacija koje podražavaju stvaran svet na način veštačke inteligencije. Ovakve aplikacije niču na neočekivanim mestima – nastaju i pre nego što biste pomislili da takvo šta postoji.

Dok trijumf u igranju igre Go može biti impresivna stvar, i inteligencija današnjih mašina se takođe razvija do tačke gde je može koristiti više ljudi kako bi radilo više stvari. Tako su četiri inženjera, bez gotovo ikakvog znanja japanskog, uspela da za samo nekoliko meseci stvore program koji prepoznaje piktografski rukopis ovog jezika.

Programeri iz informatičke kompanije Reactive Inc. objavili su aplikaciju koja prepoznaje japanski sa 98,66 odsto tačnosti. Ovaj tokijski start-up koji je pokrenut pre samo 18 meseci samo je deo rastuće, globalne zajednice programera i investitora koji predano rade na iskorišćavanju snage neuronskih mreža kako bi AI doveli do što praktičnije svrhe, a ne samo za odgovaranje na trivijalna pitanja ili kao takmaca u šahu i ostalim društvenim igrama.

“Do pre samo nekoliko godina morali biste da budete genije za to”, rekao je Dejvid Malkin (David Malkin) koji ima doktorat iz oblasti učenja mašina (deep learning), ali koji jedva da u nizu može da sastavi dve japanske rečenice. “Sada možete biti prosečno inteligentan momak a ipak da ste u stanju da kreirate zaista korisne stvari. Mašta će ubuduće biti ta koja će se sve više upotrebljavati za rešavanje poslovnih iskušenja na terenu.”

Neuronske mreže sposobne su da “vide” primenom slojevitih filtera koji iziskuju sve kompleksnije funkcije, umnogome na način na koji funkcioniše ljudski korteks za funkcije vida i oka.

Veštačka inteligencija nekada je bila ekskluzivno “igralište” kojim su dominirali jedan Google Inc. ili Facebook Inc. kao i drugi lideri u oblasti tehnološke industrije. Svaki start-up koji se danas bavi razvojem mašinskog učenja može pristupiti platformi baziranoj na IT oblaku, pri čemu im kompanije kao što su Microsoft Corp., NVIDIA Corp. i Amazon.com Inc. prodaju svoje AI platforme kao koristan razvojni alat.

Tehnologija koju je razvio startap Reactive pokazuje kako su čak i mali timovi sposobni da veoma uspešno osmisle složene aplikacije sa tek malo znanja u datoj oblasti. Onaj teži deo posla sastojao bi se u smišljanju strategije kako da zaradite novac s takvom dobrom idejom. U tom smislu, Reactive namerava da pomogne japanskim školama da  poboljšaju svoje testove – jedna naizgled prozaična “vežba” koja bi mogla da promeni pravila igre u zemlji u kojoj se testovi još uvek pišu olovkom na papiru.

Malkin i njegove kolege, Džo Bulard, Filip Remi i Filip Iri, dva magistra i doktor informatike, postižu zavidno brz napredak u razvoju “neuro-softvera”. Bulard je početkom ove godine njihov AI program pokazao grupi entuzijasta tokom druženja u japanskom sedištu kompanije Google, koji je funkcionisao besprekorno – sve dok mu jezička ograničenja nisu stala na put.

“Samo da znaš da ne varam, koji je vaš omiljeni lik?” upitao je Bulard prisutne u prostoriji. Neko je rekao da je to “ba”, jedan fonetski karakter. Soba je odzvanjala smehom dok se Bulard očajnički trudio da napiše ovaj simbol.

I dok se prepoznavanje rukopisa može smatrati za učenje mašina, učenje japanskog je potpuno druga “igra”. To je zbog toga što jezik uključuje simboličke znakove kao što je recimo Kanđi (Kanji), koji se sastoji od elemenata koji se mogu čitati nezavisno, što nam otežava da konačno doznamo gde se jedan simbol završava a drugi počinje.  U svakodnevnom japanskom pisanju postoji više od 2.000 široko rasprostranjenih piktograma sastavljenih od nekoliko desetina klasičnih poteza. Trik je pozabaviti se uvek samo jednim slikovnim znakom, bez vezivanja za ostale.

Softverski algoritam za japanski jezik koji je razvila startup firma Reactive ispituje neuronske mreže za uparivanje i spajanje s ostalim simbolima u rečenici, dodajući svakom obrađivanom simbolu i drugi, pridruženi znak, ponavljajući ga u procesu prepoznavanja sve dok u ovoj finoj obradi ne dobije konačan rezultat koji je visoke verovatnoće tačnosti. Pre nego što ga je pustio u javnost, ovaj startup je svoj algoritamski model za prepoznavanje japanskog „izbrusio“ i testirao na oko 1,8 miliona karaktera.

“Činjenica da je ova tehnologija iskorak u domenu ekspertize pruža veliku prednost u brzini i skalabilnosti kada su u pitanju poslovne aplikacije”, rekao je Seishi Okamoto, projektni direktor u Fujitsu Laboratories Ltd., gde se razvija softver za čitanje kineskog. “Mašine uče da prepoznaju kineske piktograme i to takvim tempom da su već uhvatile korak sa ljudskim sposobnostima a verovatno će ih uskoro i pomračiti.”

I dok je ova tehnologija koju je razvio startap Reactive javno prikazana jedino tokom susreta poput onog u japanskom Guglu, ovi podaci nisu potvrđeni kao važeći, niti su ocenjeni od bilo koje nezavisne strane.

Za razliku od tipičnog programa izgrađenog oko krutih pravila, AI učenje mašina  modelovano je po uzoru na to kako ljudi obrađuju informacije. S obzirom da je dovoljno podataka ulaz (input), a skup željenih rezultata je izlazni set podataka (output), neuronske mreže uče da shvataju šta je to što je u sredini, između inputa i outputa. Ovo im omogućava da pronađu rešenja koja su dosad opterećivala tradicionalne pristupe, kao što je tumačenje govora i jezika ili, recimo, ili prepoznavanje i označavanje slika.

“Postoji nekoliko faktora koji su ovde u igri: računarstvo visokih performansi u suštini postaje jedna vrsta robe-sirovine, obezbeđena je dostupnost svuda prisutnim i gargantuovski obimnim bazama podataka a tu je i ogroman napredak u razvoju bazičnih naučnih disciplina, čija dostignuća čine računare bržima i pametnijima”, rekao je Jošua Bengio, profesor informatike na Univerzitetu u Montrealu koji je i jedan od autora nekih ključnih studija iz ove oblasti. “Demokratizacija informatičkih alata i omasovljavanje računarskih tehnologija takođe olakšava većem broju korisnika – a ne više samo vrhunskim profesionalcima – da razvijaju nove aplikacije i proizvode.

Sve ovo će verovatno ubrzati evoluciju tehnologije za veštačku inteligenciju. Investicije u AI startup firme zahvataju raznolike oblasti – od obrazovanja i maloprodaje, do poljoprivrede. U 2015. godini ova ulaganja dostigla su 310 miliona evra, što je povećanje od gotovo sedam puta u zadnjih pet godina, prema istraživanju  njujorške firme za data-analitiku CB Insights.

Jednom kada bude izgrađena, neuronska mreža ne mora da bude ograničena samo na aplikacije za prepoznavanje jezika. U svoje slobodno vreme, četiri inženjera iz “Reaktiva” je 5.000 fotografija žena i ženske odeće preuzete sa Google Images, “provuklo” kroz svoju aplikaciju za vizuelno prepoznavanje. Dali su računaru jednu sliku prilično oskudno odevene dame da je prokomentariše: “Seksi odeća,” bio je odgovor softvera.

Pavel Alpeyev, Bloomberg

Saudijska Arabija: priprema za život nakon nafte

Saudijski princ Mohamed Bin Salman planira da dva biliona dolara vredan fond aktivira kao “zaštitni kišobran” u eri kada nafte ispod arabijskog tla više ne bude.

Saudijska Arabija se priprema za trenutak kada njihovi naftni izvori budu, jednom za svagda, presušili. U tu svrhu, stvorili su najveći državni investicioni fond na svetu, Aramko (Aramco), koji će upravljati najvrednijom imovinom Saudijskog kraljevstva.

Tokom medijske debate koja je trajala preko pet sati, prestolonaslednik Mohamed bin Salman izneo je svoju viziju za Aramko, gargantuovski fond javnih investicija koji će u svom punom operativnom režimu kontrolisati više od dva biliona dolara vrednu imovinu koju je saudijsko kraljevstvo zaradilo prodajući svoju naftu. Princ je, u okviru te strategije, rekao da će Saudijska Arabija prodati najviše 5% akcija u Aramkovoj matičnoj kompaniji (Saudi Arabian Oil Co.) i transformisati ovog naftnog giganta u industrijski konglomerat. Inicijalna javna ponuda (IPO) može da se desi već sledeće godine, a uz to ova zemlja trenutno planira da proda (najviše) pet procenata akcija.

“Inicijalna javna ponuda za Aramko i prenošenje svojih akcija u PIF (Public Investment Fund – javni tj. državni investicioni fond Saudijske Arabije) će tehnički biti investicioni izvor prihoda saudijske vlade u doglednoj budućnosti, a ne nafta”, rekao je princ u intervjuu na kraljevskom imanju u Rijadu, koja se završila u 4 sata ujutru u četvrtak (31.mart). “Ono što je sada preostalo je da diversifikujemo ulaganja. Dakle, u roku od narednih 20 godina, bićemo ekonomija ili država čiji glavni izvor prihoda ne zavisi  od nafte. “

Danas, skoro osam decenija po otkriću prve saudijske nafte, 30-godišnji sin kralja Salmana ima za cilj da najvećeg svetskog izvoznika sirove nafte transformiše u ekonomiju koja će uspešno odgovoriti savremenim izazovima u eri na pomolu. Kako njegova strategija sve konkretnije poprima svoj oblik, brzina ovih promena mogla bi da šokira jedno ovakvo konzervativno društvo, naviklo na višedecenijska besplatna državna davanja.

Aramko, ili o moći da se kupe Bafet i Gejts

Prodaja Aramka, odnosno saudiarabijske naftne kompanije (Saudi Arabian Oil Co.), planirana je za 2018, ili, po Bin Salmanovim rečima, čak i godinu dana ranije. Fond će tada igrati glavnu ulogu u saudijskoj ekonomiji, upravljajući svojim novcem i ulaganjima kako u zemlji tako i u inostranstvu. Ovaj megafond bio bi dovoljno veliki da kupi zajedno Apple Inc., Guglov Alphabet Inc., Gejtsov Microsoft i Bafetov Berkshire Hathaway Inc. – četiri trenutno najveće svetske kompanije na berzi.

PIF konačno planira da do 2020. poveća i udeo svojih stranih investicija do 50 posto vrednosti ovog fonda (sa današnjih 5 procenata sada), rekao je Jasir Alrumajan (Yasir Alrumayyan), generalni sekretar upravnog odbora ovog fonda.Ovim planom za strukturne promene prati se niz prošlogodišnjih mera za suzbijanje potrošnje ali i sprečava da budžetski deficit premašuje 15 odsto bruto domaćeg proizvoda. Krajem decembra 2015, saudijske vlasti su podigle cene goriva i električne energije, obećavši da će okončati nepotrebnu budžetsku potrošnju nakon aktuelnog velikog pada cene nafte.

U toku je još aktivnosti kojima Saudijci teže da sprovedu “brzo sređivanje” svoje situacije. U sklopu toga, najdalje će za mesec dana biti objavljen i “Nacionalni plan transformacije”, uključujući i korake za povećanje prihoda koji neće biti od prodaje nafte – uvođenjem različitih mera kao što su permanentne takse i porezi na dodatnu vrednost.

“Radimo na povećanju efikasnosti naše potrošnje”, rekao je princ Mohamed, koji je odmah iza naslednika saudijskog trona. Vlada je dugo vremena unazad običavala da potroši i do 40 odsto više novca od planiranog nacrtom budžeta, a princ kaže kako je tih 40% svedeno na 12 odsto u 2015. godini. “Dakle, ne verujem da imamo pravi problem kada su u pitanju niske cene nafte.”

Da li je prekasno?

Postavlja se pitanje da li je zasnivanje ovog fonda ipak prekasna reakcija na više nego prepolovljenju cenu barela sirove nafte, posebno imajući u vidu saudijski uticaj na tržištu nafte. Zemlja će zamrznuti svoju proizvodnju samo u slučaju da Iran i drugi veliki proizvođači učine to isto, rekao je princ.

Studija Međunarodnog monetarnog fonda iz 2014. godine istakla je da je bilo “mnogo primera neuspeha” među zemljama koje su pokušavale da smanje zavisnost od proizvodnje energenata, a da je samo nekoliko njih uspelo. Arapsko-Zalivske monarhije možda su već propustile svoju najbolju šansu – onda kada su cene nafte bile iznad $100 dolara po barelu, a ne oko $40, kolika je sadašnja cena sirove nafte.

“Jasno je da Saudijska Arabija treba da reformiše i diversifikuje svoja ulaganja i ponovo “ulije energiju” u svoju ekonomiju, mada će ovaj potez iziskivati i nešto više od pukog povećanja investicija u ne-naftne industrije”, rekao je Pol Saliven, profesor bezbednosnih studija na Univerzitetu Džordžtaun u Vašingtonu. “Ne možete naručivati ekonomske reforme kao da naručujete večeru iz menija sa više jela.”

Uspostavljanje kontrole

Od zasnivanja Saudijskog kraljevstva 1932. godine do danas, princ Mohamed je tokom svog mandata konsolidovao više snage nego bilo koji pređašnji vladar na njegovoj poziciji. Njegov pokušaj da “prodrma” saudijsku privredu dolazi u jeku domaćih bezbednosnih pretnji i regionalnih nemira. Tu je, pre svega, problem sa Jemenom, kraljevstvom kojim vladaju suniti koji su trenutno u ratu protiv šiitskih pobunjenika, podržavanih od strane Irana.

Kao ministar odbrane, princ Mohamed predvodi i saudijsku vojsku. On, takođe, preko Saveta za ekonomske i razvojne poslove nadgleda ministarstva finansija, nafte i privrede. Savet, koji je osnovan nakon što je njegov otac postao kralj, takođe kontroliše i ovaj gigantski Fond za javne investicije (PIF).

Princ se na maratonsku debatu o Saudijskom fondu pojavio ležerno odeven u beli taub, ali bez tradicionalne kefije, gutre i agala koji po tradiciji ukrašavaju glavu svakog beduina, sedeći u kancelariji ukrašenoj slikama kralja Abdulaziza Al Sauda, osnivača Saudijske Arabije, kralja Salmana, i prestolonaslednika Mohameda bin Najefa (Muhammad Bin Nayef).

Princ, u opuštenijem izdanju

On je rekao da bogatstvo fonda već ima udela u kompanijama, uključujući Saudi Basic Industries Corp., drugog najvećeg proizvođača hemikalija u svetu, i Nacionalne komercijalne banke, najveće banke u Saudijskoj kraljevini.

Fond pažljivo prati “dve poslovne prilike izvan Saudijske Arabije” u sferi finansijske industrije, rekao je princ, odbijajući da imenuje moguće mete akvizicije. “Verujem da ćemo zaključiti bar jednu od njih.”

Aktivnosti Aramko fonda već je postala aktivnija u inostranstvu. U julu 2015, ovaj saudijski PIF je stekao udeo od 38 odsto južnokorejske kompanije Posco Engineering & Construction Co. plativči za ovu akviziciju 1,1 milijardu dolara, a istog meseca pristavši na 10 milijardi dolara vredno partnerstvo ulaganje sa Rusijom, želeći da uloži u Ruski državni fond za direktne investicije.

‘Agresivni’ plan

Saudijski fond je angažovao stručnjake za tržište, privatni kapital i upravljanje rizicima, rekao je Alrumajan, generalni sekretar PIF-a i bivši šef  Saudi Fransi Capital-a, banke finansijski podržane od investitorskog fonda Credit Agricole SA.

“Sada radimo na različitim frontovima”, rekao je on. “Saudijska vlada trenutno prenosi na nas neka od svojih sredstava, zemljište i neke od kompanija. Imamo različite projekte u oblasti turizma i novim industrijama, čiji su potencijali u Saudijskoj Arabiji za sada neiskorišćeni.”

Tokom večere sa princom i saudijskim zvaničnicima, uz jelovnik koji je bio dugačak u nedogled, on je opisao inostrane investicione planove kao “veoma agresivne”, mada napomenuvši da bi PIF, u svom početku, bio usmereniji prema domaćim sredstvima.

“Biće to, nesumnjivo, najveći fond na Zemlji”, rekao je princ. “To će se desiti čim Aramko izađe u javnost i predstavi svoju javnu inicijalnu ponudu (IPO).”

John Micklethwait  Glen Carey  Alaa Shahine Matthew Martin, Bloomberg

Apple: potraga za sledećim korakom

Apple je vredan blizu 650 milijardi dolara, gotovo dvostruko više od druge najvrednije kompanije na svetu, kompanije Microsoft. Analitičari očekuju da će prodaja Eplovih proizvoda dostići $ 231 milijardi dolara ove godine, što je petostruko povećanje u pet godina. Apple ima najviše gotovine, najjači brend i lanac maloprodajnih objekata koji funkcioniše najbolje na svetu. Njegovih 500 miliona potrošača čini globalnu elitu i one koji to žele da budu. Apple je sve to uradio ne prihvatajući prihvaćene zakone poslovanja. Apple prodaje samo nekoliko proizvoda luksuzne klase i nikada ne prilagođava svoje cene tako da odgovara konkurentima. Stiv Džobs, njen koosnivač, razbio je dugo živuću dogmu tech industrije dogmu da je otvoren standard – kao što su Microsoft Windows ili Googleov Android koji mogu raditi na bilo kom hardveru – pobeđuje zatvorenu, vlasničku platformu kakva je Appleova. On je to učinio sipajući resurse u dizajn i korisnički servis, disciplinu koju tech giganti tretiraju kao akcije za razmišljanje za neka kasnija vremena. Pitanje je: Da li će se njegova oštrica na kraju istrošiti?

Situacija

Jednostavna formula leži iza uspeha Apple: Pronađite tehnologiju u nastajanju koja može promeniti način na koji ljudi koriste i prenose informacije i sve to spakovati u jedan neodoljiv proizvod za bogate klijente. Ovaj pristup je dao Apple ogromnu prednost. Sa samo nekoliko uređaja koji rade na istom softveru, kompanijski troškovi na R&D je bila samo 3,3 odsto prihoda u 2014. godini, u odnosu na 14,9 odsto za Google i 13,1 odsto za Microsoft. Zato što prodaje toliko proizvoda istim potrošačima, troši mnogo manje na prodaju od svojih rivala. Eplov proizvod koji se najbolje prodaje, iPhone, će kako se očekuje  doneti $ 170 milijardi od prodaje i $ 85 milijardi dolara profita u ovoj godini. Analitičari koje je anketirao Blumberg očekuju da prihodi kompanije porastu za 24 odsto ove godine, jer je pronašla nove kupce u Kini i na drugim mestima. Neki analitičari strahuju daje  Apple suviše zavisan od svog pametnog telefona i ranjiv na ekonomsko usporavanje u Kini. Iza tih rizika krije se najvažniji deo: potraga za nečim novim jer se očekuje da rast padne po stopi od 5 odsto do 2017. godine.

Pozadina

Apple je osnovan 1. aprila 1976. godine, u prigradskoj garaži Stiva Džobsa (Steve Jobs). Njegov Apple II je postao prvi personalni računar koji je uspeo da postigne mejnstrim uspeh. Nakon što je Džobs svrgnut 1995. godine, kompanija je prestala da izlazi sa novim hit proizvodima i izgubila je tržišni udeo na Windows računarima. Nekoliko dana pre proglašenja bankrota, Džobs se vratio kao direktor 1997. godine. On je asortiman postojećih proizvoda smanjio za 75 odsto da bi se fokusirao na samo četiri, počevši od user friendly kompjutera u boji slatkiša, iMac. Tržišni udeo skliznuo je ispod 2 odsto u 2003. Onda je došla za operativni sistem Windows kompatibilna verziju Apple iTunes Music Store, koja se pretvorila u 2-godine star iPod u senzaciju. Prodaja je narasla od $ 6,2 milijarde u 2004. na 37,5 milijardi $ u 2007. godini, kada je uveden iPhone. Nekoliko nedelja od lansiranja na App Store sredinom 2008. godine, Džobs je znao da Apple ima priliku da se stvori platformu za mobilne telefone jednako veliku i unosnu kao što je Windows bio sa desktop računarima. Danas, više od 627.000 programera stvara aplikacije za ajfone i ajpede koji su bile preuzete više od 100 milijardi puta, sa 850 njih više preuzetih svake sekunde.

Argument

Od Jobsove smrti u 2011. godini, izvršni direktor Tim Kuk (Tim Cook) nije odustao od koncepta jedan model koji trese tržište, i nije javno razgovarao o tome šta će da uradi kada se tržište pametnih telefona zasiti. Za Apple sat, prvi novi proizvod nakon Džobsove ere, očekuje se da će dostići $ 19 milijardi u prodaji u 2017., ali to je manje za 10 odsto od prodaje koju je kompanija projektovala. Apple je izgleda odustao od svog sna da napravi TV sa ravnim ekranom, a analitičari sumnjaju da će njegova priča o proizvodnji automobila postati realnost. Jedan od mogućih novih hardvera bi bio iz sveta VR. Možda veći potencijal rasta leži u uslugama koje bi mogle još jače vezati kupce u mrežu Apple proizvoda. Apple Pay sistem elektronskog plaćanja će dati Apple mali prihod od milijardi transakcija od strane svojih kupca, a kompanija naplaćuje $ 10 mesečno za skidanje nove muzike sa svog streaming servisa. On takođe reformiše svoj Apple TV-set top boks da bi doveo aplikacije u dnevnu sobu kao deo Kukovog nastojanja da ima uređaj za skoro svaki trenutak digitalnog života svake osobe. Apple bi mogao proširiti prodaju ka korporacijama, ako godinu dana staro partnerstvo sa IBM počne da rađa plodove. Prelaz na usluge je nešto po čemu je IBM slavan a što je uradio decenijama ranije – to je kompanija koju je Džobs voleo da mrzi.