Geopolitički izazovi Nemačke 30 godina posle ujedinjenja

Brandemburška kapija fotografisana sa zapadne strane, Berlin 1988.

Trideset godina posle ujedinjenja, Nemačka je suočena s novim i neizvesnim geopolitičkim okruženjem kako nestaje globalni poredak koji je omogućio njen procvat. Zemlja se nalazi na političkom raskršću s pripremom za odlazak kancelarke Angele Merkel koja je na vlasti polovinu vremena od njenog ujedinjenja, pišu svetski mediji.

Promene okolnosti

Nemačko mirno ponovno ujedinjenje 3. oktobra 1990. bilo je trijumf liberalne demokratije i sidro političke stabilnosti, ali globalni poredak koji je to omogućio nestaje na horizontu, piše Filip Stivens (Philip Stephens) glavni politički komentator Fajnenšl tajmsa (The Financial Times).

Prisustvo SAD u Evropi je garantovalao bezbednost kontinenta, dok su, kako ukazuje Stivens, francusko-nemačko pomirenje i stvaranje Evropske unije vodili ka sistemu zasnovanom na pravilima u kojem je cvetala socijalna tržišna ekonomija.

Međutim, spoljašnja stabilnost na kojoj je izgrađen uspeh Nemačke zamenjen je najznačajnijom geopolitičkom nestabilnošću posleratnog doba, ističe komentator britanskog lista.

Rusija Vladimira Putina se vratila sa revanšizmom nastojeći da silom menja nacionalne granice. Kina je odbacila zapadni model u prilog državnog kapitalizma spojenog s političkom represijom. Sjedinjene Američke Države su se okrenule ka svojim unutrašnjim pitanjima, a nacionalizam se vratio u Evropu. To je, ističe Stivens, svet 19-vekovnog nadmetanja sila umesto kooperativnog internacionalizma druge polovine 20. veka.

Ipak, malo je znakova da je Nemačka promenila način razmišljanja. U vreme krize prvi nemački instinkt je da posreduje, što, ukazuje Stivens, u svetu u kome mnogi radije pucaju pravi, nije loša stvar.

Ali bilo da je reč o “ruskoj agresivnosti, turskom avanturizmu ili kineskom ekspanzionizmu”, novi globalni nered nudi izbore koji se ne mogu izbeći. Postoje vreme kada države, uključujući Nemačku, moraju da zauzmu stranu, zaključuje politički komentator Fajnenšl tajmsa.

Najboljih 30 godina

Nemačka je od ujedinjenja imala najboljih 30 godina u svojoj dugoj i komplikovanoj istoriji. Sledećih 30, međutim, biće teže, jer su nacionalni i regionalni izazovi s kojima se suočavala, bledi u poređenju s onima koji dolaze, ističe istoričar i kolumnista Gardijana (The Guardian) Timoti Garton Eš (Timothy Garton Ash).

U današnjem svetu zamućenom populizmom, fanatizmom i autoritarizmom, Nemačka je svetionik stabilnosti, uljudnosti i umerenosti, što su kvaliteti koji personifikuju nemačku kancelarku Angelu Merkel, navodi Garton Eš i dodaje da se nemačka demokratija, za razliku od nekih drugih, još nije suočila s testom velike ekonomske krize. To je rezulatat njene ekonomske snage, ali i posledica rasta izvoznih tržišta kakva je Kina, prednosti evra i rezervoara jeftine radne snage s istoka Evrope.

Međutim, ukazuje istoričar s Oksforda, nema garancija da će podjednako povoljne geoekonomske okolnosti, kao i benigno geopolitičko okruženje opstati u predstojećim godinama.

Dok za odnos Nemačke prema Evropi, uprkos ksenofobičnom evroskepticizmu Alternative za Nemačku (AfD) ne treba brinuti, pošto većina Nemaca dobro razume koliko je njihova budućnost neodvojiva od Evropske unije, to više ne važi za zapad, koji se u Nemačkoj predstavlja skoro kao relikt Hladnog rata, nešto poput zastarele teleks mašine. Dok je većina Evropljana zapanjena američkim predsednikom Donaldom Trampom (Trump), u Nemačkoj postoji poseban odnos prema SAD – nemački mediji sada o Americi govore na isti način kao o Kini i Rusiji.

Izazovi sveta u narednih 30 godina, poput klimatskih promena, veštačke inteligencije, pandemije kao što je COVID-19 i agresivan stav lenjinističko kapitalističke kineske super sile, zahtevaju globalno partnerstvo demokratija, a ne samo regionalno, ocenjuje Garton Eš i zaključuje da zato sledeći važan datum za nemačku istoriju nije 3. oktobar, što će biti lepa godišnjica, već 3. novembar kada će biti održani verovatno najvažniji američki izbori u istoriji modernog transatlantskog sveta.

Šta posle Merkel?

Trideset godina posle ujedinjenja i sama nemačka politika je na raskršću, ističe se u reportaži Tajmsa (The Times) novinarke En Meklvoj (Anne McElvoy) koja je izveštavala iz te zemlje u vreme ujedinjenja.

Ujedinjenje Nemačke 3. oktobra 1990. bio je diplomatski majstorski potez koji je označio kraj Hladnog rata i početak nove Evrope, ocenjuje Meklvoj, ukazujući da su prvi slobodni izbori na prostoru bivše Istočne Nemačke bili lansirana rampa za stidljivu ali odlučnu političarku s istoka – Angelu Merkel koja je posle bila na vlasti polovinu vremena otkada je njena zamlja ujedinjena.

Sada kada se Merkel priprema na povlačenje, naziru se promene i daleko je od očiglednog ko će je naslediti, ukazuje se u reportaži londonskog lista.

Posle migrantske krize došlo je do uspona krajnje desne nacionalističke Alternative za Nemačku (AfD), čija privlačnost leži u njenoj prilagodljivoj prirodi i sposobnosti da iskoristi teme koje liberali teško rešavaju, poput uticaja promene populacije na lokalne zajednice i teškoća u školskim odeljenjima u kojima mnoga deca ne govore nemački.

Ipak, trenutni politički ciklus pogoduje Demokratskoj hrišćanskoj uniji (CDU) Angele Merkel, delom, kako navodi Tajms, zato što je Nemačka prošla mnogo bolje u suočavanju s COVID-19. Oko 88 odsto Nemaca je zadovoljno kako vlada postupa tokom pandemije, što bi moglo oživeti oslabljenu popularnost CDU-a, ali je nezivesno ko će nasledit kancelarku.

Dok situacija u CDU deluje zbrkano, ona je ružičasta u poređenju s drugom glavom strankom Socijaldemokratskom partijom‚ koja je na silaznoj putanji otkada je sišla s vlasti 2005. S druge strane, glasači mlađi od 50 godina u pojedinim regionima podržavaju savez konezervativaca i Zelenih koji se smatraju probom za koaliciju na saveznom nivou.

Igrom sudbine, navodi se u reportaži, taj razvoj takođe ima korene u kraju Istočne Nemačke i novom početku 1990. Spor među starom gardom Zelenih oko podrške ujedinjenju završio je postepenim prenosom kontrole krilu koje je bilo više spremno na kompromise u parlamentu – i to krilo sada deluje kao najverovatniji pobednik dok se pomalja era posle Angele Merkel.

Istok manje veruje demokratiji

Izveštaj predstavljen nemačkoj vladi ranije ovog meseca pokazuje da je istok zemlje uveliko ekonomski sustigao zapad, ali i dalje ima manje poverenja u demokratiju, prenela je agencija Frans pres (Agence France-Presse).

BDP po stanovniku na teritoriji bivše Istočne Nemačke je na 79,1 odsto ostatka zemlje, dok je 3. oktobra 1990. bio na 37 odsto.

Izveštaj pokazuje da se smanjio i jaz u prihodima – prosečna zarada na istoku je 2018. bila 88,3 odsto proseka na zapadu. Jaz i dalje postoji, ukazuje AFP, delom zbog manje gustine naseljenosti na istoku gde ima više ruralnih oblasti, dok su urbane manje razvijene.

Uprkos poboljšanjima, ističe AFP, neki pokazatelji su manje povoljni.

Demokratiju kao najbolji politički sistem za Nemačku na zapadu zemlje podržava 91 odsto ispitanih, a na istoku samo 78 odsto. Takođe, dodaje AFP, razlike postoje u odnosu prema strancima i, mimo Berlina, u saveznim pokrajinama na istoku veća je podrška krajnjoj desnici – i do 20 odsto u nekim oblastima.

 

RSE

Evroazija: sinergija za prosperitet EU i Kine

Ove godine se očekuje intenzivna diplomatska aktivnost između Evropske unije i Kine.

I dok obe strane intenzivno pripremaju dva velika susreta zakazana za mart i septembar, oni, takođe, napreduju i ka konačnom zaključenju ‘Sveobuhvatnog sporazuma o investicijama’ (Comprehensive Agreement on Investment), koji će ojačati ekonomske odnose između ova dva partnera.

Epidemija virusa korona nije uticala na partnerstvo između EU i Kine. Upravo suprotno: kriza je dovela do konkretne solidarnosti „na terenu“. Evropski lideri nisu na bilo koji način instrumentalizovali izbijanje epidemije u političke svrhe.

Peking i Brisel jasno prepoznaju da zajednički interesi koje dele uveliko prevazilaze ono što ih razdvaja.

Njihovo strateško strpljenje je dodatno učvršćeno sistemskom rutinom koja postoji u EU, jer su Evropljani odavno navikli na složenost svoje unutrašnje dinamike. S jedne strane, EU je obavezna na unutrašnja preispitivanja nakon Bregzita (jedan od prioriteta). S druge strane, Kina je ušla u novu fazu svog dugog puta civilizacijskog preporoda.

Međutim, Evropljani i Kinezi svesni su svojih prednosti koliko i njihove rastuće međuzavisnosti. Zajedno, njihovi stanovnici čine 25% svetske populacije i 35% svetske ekonomije. U 2019. godini, EU je bila najveći trgovinski partner Kine, dok je Kina drugi najveći trgovinski partner Evropskoj uniji.

Sinergija između EU i Kine doprinosi stabilnosti i napretku evroazijskog regiona. Inteligentna koordinacija strategije povezivanja Evrope i Azije ’Inicijativom za pojas i put’, koju je predložila Kina, predstavlja u brojkama 5,4 milijardi onih koji žive na evroazijskom prostoru - što je gotovo 70 procenata svetskog stanovništva – ali predstavlja i nove ekonomske i socijalne mogućnosti i šanse.

Jedna finansijski snažna i koordinirana saradnja Evropske unije i Kine, između ostalog, ima i pozitivne implikacije na Afriku. Može se spekulisati i o izgradnji indopacifičkog regiona, mada je afro-evroazijski kontinuitet - koji zahvata 85 odsto čovečanstva - koliko istorijska toliko i geografska realnost.

Obnovljeno kinesko-evropsko strateško partnerstvo bilo bi inkluzivno, jer pretpostavlja usklađivanje razlika pa, prema tome, svojom strukturom ne stoji ni nasuprot Sjedinjenih Država.

Moralna dužnost evropskih i kineskih lidera je da ukažu koju opasnost po svet predstavlja američka regresija ka jednostranosti i novim oblicima nacionalizma.

Ilustracija: Yahoo

U tom kontekstu, evropske i kineske diplomate trebalo bi da sarađuju u reformi glavnih multilateralnih institucija. Marginalizacija Svetske trgovinske organizacije ili Ujedinjenih nacija – u trenutku kada su upravo one najpotrebnije – trend je koji se mora što hitnije preokrenuti.

EU i Kina su već angažovane u širokom spektru saradnje. Međutim, artikulisanje njihovih strategija ka jednom ekološki održivom modelu ali i jednoj, generalno ekološki nastrojenoj civilizaciji bi trebalo da postane njihov glavni prioritet.

Evropa koja želi do 2050. postaje prvi klimatski neutralan kontinent, na svetu jeste ono što strukturira delovanje aktuelne predsednice Evropske komisije, Ursule fon der Lajen. Paralelno s tim, kineski predsednik Si Đinping je s pravom stavio održivost životne sredine u središte kineske agende.

Ukoliko ove dve snage ostvare obostranu sinergiju, Evroazija bi mogla prednjačiti na globalnom putu kvalitetnog razvoja, shodno zadatim normama samoodrživosti i uz potpuno novu strategiju rasta.

Današnjem svetu koji se brzo menja je preko potrebna ekološka i humanistička, ali i društvena uravnoteženost. Kada je reč o pravoj „jednačini“ koja bi se uspostavila između socijalne pravde i ekonomske efikasnosti, evropsko i kinesko društvo već jesu moćne laboratorije.

Dok se trude da preurede svoje postavke, norme i delovanje u budućnosti, mudro negujući svoj odnos, evropski i kineski građani trebalo bi da su sve svesniji kako su oni ti koji su od suštinskog značaja za svet, čija budućnost zavisi od raznolikosti u kojima su utelovljeni.

 

(Autor je francuski sinolog i osnivač Evropsko-kineskog foruma)

 

David Gosset | China Daily Global | Updated: 2020-02-26 09:06

Kako stranci razmišljaju o Kini pošto je posete?

Pre četiri godine sam posetio Kinu kao nezreli 16-godišnji Amerikanac.

Pre nego što sam otišao, nikada nisam razmišljao o Kini. Ona je, naprosto, bila sa druge strane sveta. Bili su komunisti. Imali su puno ljudi i zagađenja. Ako danas pogledam unazad, čini se toliko naivnim ignorisati najveću zemlju sveta. Pretpostavljam da je to uobičajeni američki problem, mada on ne može biti opravdanje.

U avionu za Kinu sedeo sam pored jednog Kineza. U razgovoru smo došli do religije, kada mu rekoh da sam hrišćanin. Rekao mi je da je i on takođe. Otvaraju mi se oči: U Kini ima onih koji su religiozni.

U Šangaju sam se popeo na vrh Svetskog finansijskog centra i odatle, sa visine od gotovo pola kilometra (492m) video najveći grad na planeti. Bio sam zapanjen. Kasnije tog dana otišao sam do pijace u jednom od siromašnijih gradskih okruga grada, gde sam se zapanjio na jedan drugačiji način.

Noćnim vozom otputovao sam u Vuhan. Osećao sam kao da je trebala čitava večnost kako bismo stigli tamo, pa sam pretpostavio da moramo biti negde na pola puta preko zemlje. Nisam bio ni blizu; Kina je ogromna.

Vuhan je glavni industrijski grad i definitivno nije glavna turistička destinacija. Zagađenje je bilo prilično veliko dok sam tamo boravio. Ali, posle nedelju dana ili više provedenih u Vuhanu, otputovali smo u Hangžu, koji je poznat po prelepom Zapadnom jezeru. razlika u odnosu na Vuhan bila je kao noć i dan – ljudi u Hangžuu su poštovali saobraćajne propise, objekti i zgrade su održavani, a osećalo se kao da je grad pun života. Bilo je to za mene još jedno otvaranje očiju – Kina je kao i svaka druga velika zemlja. Ima svoje pobednike i gubitnike, svoje prelepe delove ali i one utilitarne, koji pre svega služe svrsi (bavljenje industrijom). Neki od njih žive ne previše lagodno jer rade u fabrikama. Neki drugi, pak, vode biznise i žive u prelepim penthausima.

Na kraju smo posetili i mali grad (po kineskim standardima) koji se zove Venling, gde sam odseo kod jedne kineske porodice, usput se zabavljajući piratskom verzijom igrice „Fifa 13 sa momkom mojeg godišta. Sa njim sam otišao u školu i sreo se sa studentima koji su se intenzivno pripremali za nacionalni ispit. Video sam engleske nastavnike koji su pokušavali da mlade Kineze podučavaju jeziku kojeg ni sami nisu tečno govorili, kako bi pomogli deci da se jednog dana izbore za dobar posao. Upoznao sam devojku koja je rekla kako bi volela da može da ode do Amerike, jer joj u Kini nije dozvoljeno da bude levoruka (pretpostavljam da je to pitanje pritiska koji na nju vrši porodica).

Putujući kroz Kinu sam upoznao neverovatno ljubazne ljude, ali i one grube, mlade ljude a i one stare, one koji su sanjali o ženi svog života ili o dobrom automobilu; bilo je i onih koji su samo pokušavali da se nekako provuku i „fintom“ izmanevrišu do boljeg života.

A ono što sam shvatio je da je Kina poput Sjedinjenih Država. To je komplikovano mesto, puno kontradikcija i kontrasta. Ali, baš kao i Sjedinjene Države, ali i kao svaka druga zemlja u kojoj sam bio, Kina je zapravo jedno neverovatno mesto sa divnim ljudima koje treba upoznati, sa predivnim mesta koje treba istraživati.

Po povratku u Sjedinjene Države, počeo sam da čitam o Kini. Počeo sam da uzimam časove kineskog ali i časove u kojima sam upoznavao istoriju ove zemlje. I – što sam više učio o njoj, sve sam više uviđao koliko je nemoguće da je ikada do kraja shvatim i zaista razumem. Na kraju krajeva, čitav svoj život možete provesti pokušavajući da razumete jednu osobu… kako tek izgleda „sasvim shvatiti“  1,4 milijarde Kineza.

A moje putovanje u Kinu je učinilo da shvatim koliko su glupi svi nesporazumi i problemi naše (američke) vlade. Hajde da izgradimo prijateljstva umesto da krstarimo razaračima kroz Južno Kino more. Radimo zajedno kako bi svet postao sigurnije mesto. Hajde da učimo i saznajemo o Kini i Aziji i pustimo da najmnogoljudniji kontinent na svetu zadobije veću ulogu, da se probije do svetske kulturne scene i globalnog liderstva.

U suprotnom, garantujem da će naše neznanje biti pogubno po nas.

Bendžamin Kijeta, živi u Americi; posetio Kinu i učio o njoj.

Quora

 

Globalna moć: od Zapada ka Istoku, ponovo

Globalna moć se pomera ka Aziji – a Evropa će morati da se tome prilagodi, piše u svojoj kolumni za Gardijan Natalie Nougayrède, nekadašnja zamenica urednika u pariskom Le Mondu.

Tokom 2012. godine, analitičari konsultantske kuće McKinsey su, koristeći podatke sa Univerziteta u Groningenu, objavili jednu upečatljivu kartu koja pokazuje kako se globalni centar ekonomske gravitacije pomerio od prve godine nove ere naovamo. Da, dobro ste pročitali: od trenutka kada je Isus imao oko godinu dana. Gledajući mapu danas, ova mapa izgleda kao svež podsetnik na svet kroz vreme i kako je globalna pozicija Evrope brzo dovedena u pitanje. Otrežnjenje tom stvarnošću je razlog zbog čega je logično držati se zajedno, i učiniti sve da evropski projekat bude uspešan, a ne odugovlačiti.

Evo da pogledamo na ono šta kaže ova mapa. Bilo je potrebno jedno stoleće, od 1820. do 1913. godine, da bi se centar gravitacije (koji se vaga “odmeravanjem” BDP-a na odeđenim lokacijama) preselio iz Azije u Evropu. Posle Drugog svetskog rata, ta tačka se preselila preko Atlantika u Sjedinjene Države. U 60-im, 70-im, 80-im i 90-im godinama, ova tačka ekonomske gravitacije ostala je u zapadnom delu severne hemisfere. Zatim se desilo vrtoglavo ubrzanje. Za samo jednu deceniju, od 2000. do 2010. godine, centar se vratio u Aziju, preokrenuvši gotovo sve trendove u prethodnih 2.000 godina.

Već neko vreme se mentalno prilagođavamo ovoj smeni. Knjige su pisane o tome kako će ovo biti “azijski vek”. Ovih dana, udarni naslovi po pravilu pripadaju Severnoj Koreji i Kini, a da ne pominjemo Mijanmar – sve ovo služi kao stalni podsetnik na to koliko će bezbednost sveta – upravljanje, kao i liberalne demokratske vrednosti koje će (ili neće) biti podržane – zavisiti od toga šta se dešava u delu sveta koji većini Evropljana izgleda daleko.

Toliko toga se dešava u našem (evropskom) regionu. Debate o jednakosti, socijalnoj pravdi, raznolikosti, migracijama, nemačkim izborima, planovima za reformu Emanuela Makrona, neredu kojeg je napravio Bregzit, a da ne pominjemo zabrinutost zbog demokratskog nazadovanja Poljske i Mađarske, dok Rusija steže svoje vojne mišiće na istoku. Može nam biti oprošteno jer smo zaboravili koje je naše mesto u svetu. Prezauzeti smo.

Evropa je važna, ali često se čini da je manje važna nego što želimo. Nama čak nije bio potreban ni Donald Tramp kako bismo shvatili zašto je, kao nikada do sada, Stari kontinent za Amerikance toliko nebitan; Evropa ih interesuje manje nego bilo koju prethodnu generaciju. Sećam se jednog od zvaničnika iz Obamine administracije, koji mi je 2012. rekao kako im je Evropa bila “dosadna” (to je bilo usred krize evra), dok je Azija bila “uzbudljiva”.

Sve ovo ima određen psihološki uticaj. Studije pokazuju da su građani azijskih zemalja čije su privrede brzorastuće skloni da budu daleko optimističniji (58%) nego Evropljani (24%). Nove srednje klase u državama Azije gaje uverenje da će u finansijskom smislu njihovoj deci biti bolje: Za njih, budućnost sija blistavo. Sa druge strane, Evropljani imaju teška vremena, pa im je i teže da se osećaju optimističnije.

Imajući ovo na umu, promena percepcije javnosti mora biti ključni deo onoga što se u kompjuterskom žargonu zove „rebooting“:  ponovnog podizanja sistema evropskog projekta. Popravljanje pitanja migrantskih kvota ili pozivanje na budžet evrozone neće sami po sebi moći da naprave neki natprirodni trik. Angela Merkel, istina, možda ima malih problema sa promovisanjem EU pred svojim glasačima kada izjavljuje: “Nemačkoj na dugi rok može biti dobro samo ukoliko i Evropi bude dobro”.

Francuski predsednik Makron je ove sedmice uspeo da podstakne moral evropskih građana, održavši upečatljiv govor o Evropi i demokratiji nastaloj u grčkom polisu Atini. On je rekao da su propusti Evrope u prošlosti “potkopali poverenje” koje su njeni narodi imali. On je pozvao na ponovno otkrivanje bogate kulture kontinenta kao načina približavanja nacija, a tokom 2018. planira da započne konsultativni proces tako da građani mogu bolje i neposrednije izraziti ono što misle o budućnosti evropskog kontinenta.

Evropa i dalje liže rane nastale tokom brojnih kriza, a može biti da ih je još više na horizontu. Makron je, međutim, u pravu što ulaže napore u tako ambiciozan projekat obnove, koji zahteva istu onu energiju koju su evropski “oci osnivači” demonstrirali pedesetih godina prošlog veka.

Najubedljiviji argument Makrona možda i nije apsolutno originalan, ali zaslužuje da bude ponavljan: ​​nijedan od današnjih izazova ne može biti značajnije uzet u razmatranje od strane nacija koje deluju razdvojeno. Evropa može biti jaka samo i jedino ukoliko njeni delovi nastupaju zajedno – činjenica je to koja se neprekidno ogleda u agoniji Britanije nakon Bregzita. Ukoliko EU ne izgradi sebe kao istinsku “snagu”, ona će na kraju biti podvrgnuta pravilima i pritiscima od strane spoljašnjih aktera.

Što nas vraća na globalnu sliku. Ono što razlikuje Evropu od drugih regiona sveta je, na kraju, prilično jednostavno. To unikatno nalazi se u njenoj jedinstvenoj kombinaciji liberalne demokratije, individualnih sloboda i društveno osvešćene tržišne ekonomije, sa naglaskom na solidarnosti i suverenitetu. A  to je nešto što ne možete naći negde drugde. Bez obzira na to što Evropa gaji sumnje u sebe , ona i dalje ostaje visoko povlašćena oblast sveta, ako je uporedimo čak i s onim društvima čije stope rasta BDP-a daleko prevazilaze njene.

Ostatak sveta često može biti svesniji ovoga nego što to mogu sami Evropljani. Ovde se pozivam, piše Natali Nugejre, ne samo na migrante i izbeglice čije migracije toliko jasno pokazuju kuda bi želeli da odu. Naprotiv, pogledajte rezultate nedavno objavljenog, prvog istraživanja javnog mnjenja Eurobarometra o tome kako druga područja, naime Azija, gledaju na Evropu. Preko tri četvrtine ispitanika iz Kine i Indije opisuje Evropu kao “mesto stabilnosti u problematičnom svetu”. Preko 80% Kineza i Indijaca ima “pozitivnu sliku o EU” – što je daleko veći procenat od onog kojim su pozitivno ocenili Evropljane (69%). Prema ovom istraživanju, Azijci identifikuju tri ključna “aduta” Evrope: njenu “ekonomsku, industrijsku i trgovačku moć”, njen “životni standard” i “poštovanje demokratije, ljudskih prava i vladavine prava”.

Ovaj vek može biti “azijski”, ali i Evropa ima karte kojima može da igra. A one su, mahom, dobre.

 

Natalie Nougayrède, Guardian

Evropa: neslućeni lider hajtek industrije

Na Stari kontinent često se gledalo kao na mesto gde je razvoj digitalne ere najviše kasnio – i to daleko iza SAD i Azije, za koje je važilo da pomeraju granice. Ali, prvi pogled često vara. U stvari, prema novom izveštaju londonske firme Atomico koja se bavi ulaganjima rizičnog kapitala, evropske startup firme sada preuzimaju vođstvo u oblasti razvoja veštačke inteligencije, izgradnji novih tehnoloških centara i sve više privlačeći investicije iz tradicionalnih industrijskih grana. U evropski tehnološki sektor je prošle godine uloženo rekordnih 13.6 milijardi dolara, u poređenju sa 2,8 milijardi dolara u 2011. godini, piše Viljem Ečikson za Project Syndicate.

Prošli su dani kada se “tehno” sektor Evrope uglavnom sastojao od potrošački orijentisanog poslovanja sa akcentom na e-trgovinu, često praveći besramne, jeftine kopije uspešnih američkih kompanija. Evropa je danas utočište autentičnih, pionirskih inovacija, poput onih koje u venčer firmi Atomiko nazivaju “Deep Tech” – od one vrste veštačke inteligencije koju sada razvija Google u svom projektu DeepMind. Deep tech je u 2015. činio 1,3 milijardi dolara evropskih venture investicija isporučenih u 82 runde, kao i više od 289 miliona dolara, koliko je 2011. bilo isporučeno u 55 rundi.

Nova tehnološka čvorišta Evrope pojavljuju se na neočekivanim mestima, daleko izvan nekadašnjih žarišta u Londonu, Berlinu i Stokholmu. Atomico ukazuje na današnji Pariz, Minhen, Cirih i Kopenhagen kao na gradove koji će u narednim godinama preuzeti primat u digitalnoj industriji. Francuska ulaganja u hajtek startapove, kako ističu venčer analitičari u Atomiku, već je „stao na crtu“ Londonu i Berlinu u pogledu broja i obima investicija rizičnog kapitala.

Evropske tradicionalne industrije sada se bude, sve više fokusirajući svoje poslovanje na tehnološki sektor. Dve trećine najvećih evropskih korporacija je svoje tržišne kapitalizacije napravilo upravo direktnim investiranjem u tehnološke kompanije. Od početka 2015. godine, jedna trećina ovih korporativnih grupa je obavilo preuzimanje neke tehnološke kompanije.

Takođe, strane firme se žure da iskoriste evropske tehnološke talente. Google, Facebook i Amazon najavljuju veliku ekspanziju svojih tehnoloških centara u Evropi. Transakcije u tehnološkoj industriji su 2016. vredele više od 88 milijardi dolara – u odnosu na samo 3.3 milijarde u 2014. godini – uključujući HTC koji je kupio ARM, britansku firmu za poluprovodnike, dok je Qualcomm takođe kupio firmu za poluprovodničku tehnologiju, NXP po ceni od 47 milijardi dolara.

Jedna studija, koju je izradio Boston Consulting Group, ističe da se brojne male i izvozno orijentisane zemlje Evropske unije – nordijske, baltičke i zemlje Beneluksa – rangiraju znatno iznad Sjedinjenih Država kada se radi o tzv. “e-intenzitetu”, koji pokriva IT infrastrukturu, pristup internetu, kao i po intenzitetu angažovanosti vlada, kompanija i potrošača u aktivnostima vezanim za Internet.

Ovi “digitalni prvoborci” i „evro-mališani“ stvaraju oko 8% svog BDP-a zahvaljujući Internet poslovanju, u poređenju sa 5% koliko generiše tzv „velika evropska petorka“ (Nemačka, Francuska, Italija, Španija i Britanija). Takođe se očekuje da će između 2015. i 2020. zamah digitalizacije u evropskoj industriji generisati između 1,6 miliona i 2,3 miliona više novih radnih mesta od broja onih koja će se nadolaskom digitalizacije ugasiti.

Naravno, evropski tehnološki sektor i dalje ima svoje slabosti koje se ogledaju u još uvek neuspešnim nastojanjima da stvore takve tehnološke gigante koji bi bili  stanju da konkurišu kolosima iz Silicijumske doline. I dok su sada i evropski tehno-preduzetnici u stanju da prikupe sredstva za pokretanje firmi s lakoćom kojom to već odavno čine njihove američke kolege, američke firme uživaju u investicijama kapitala koje su u kasnijim fazama 14 puta izdašnije od evropskih. Ovakav jaz u visini investicija bio bi neutralisan ako bi, recimo, evropski penzioni fondovi preusmerili još samo 0,6% svog kapitala u upravljanje portfoliom sa venčer investicijama.

Još jedna slabost srodna ovoj krije se u nedostatku jednog pravog, jedinstvenog digitalnog EU tržišta. U SAD-u ili, recimo, Kini, tehnološki preduzetnici dobijaju direktan, neposredan i trenutni pristup jedinstvenom masovnom tržištu. U Evropi, tehno-preduzetnici su primorani da i dalje „krstare“ kroz  pravila 28 različitih  tržišta i njihove različite regulatorne režime.

Istine radi, treba reći da je Evropska komisija pre dve godine obećala stvaranje jedinstvenog digitalnog tržišta, procenjujući da bi ono moglo ojačati EU ekonomiju za oko 415 milijardi evra ($448.5mlrd) godišnje. Ali, Hosuk Li-Makijama i Filip Legren iz Otvorene mreže za političku ekonomiju (OPEN, Open Political Economy Network) nedavno su oštro revidirali procenu ovih rezultata. “Jedinstveno digitalno tržište Evrope”, tvrde oni, trenutno izgubljeno luta “kroz gomile zbrkanih i zastarelih, korporativno kontraproduktivnih industrijskih politika koje favorizuju proizvođače a ne potrošače, favorizujući velike a ne male kompanije, stavljajući u prvi plan staromodno uspostavljene činovnike nasuprot digitalnim startapovima, protežirajući EU firme a na štetu inostranih.”

Umesto liberalizacije, EU želi još više regulacije – kada se, na primer, radi o zabrani kompanija koje odbijaju online prodaju (osim ako nisu u pitanju autorska prava), ili uspostavljanje različitih cena robe/usluga zasnovanih na zemlji u kojoj kupac živi i radi. Tu su i ostale rizične opcije – kao što je napor uložen u regulisanje vlasništva nad podacima, pristupa i raspoloživosti  – sve to još uvek leži negde na horizontu.

Uprkos ovakvim rizicima po poslovanje, ukupan trend u tehnološkom sektoru je u Evropi pozitivan. Novi apetiti za upuštanjem u poslovne rizike izgleda da su poput cunamija protutnjali evropskim kontinentom; Atomico izveštava da više od 85% osnivača novih preduzeća drži do stava kako je “uobičajeno prihvatljivo” upustiti se u poduhvat otvaranja sopstvene kompanije. Dodajmo uz to i evropske talente u deep-tech i oblasti fundamentalnih istraživanja: Evropa ima vrhunski nastavni kadar i stoga nije čudo što se pet od prvih deset globalno najjačih IT univerzitetskih garnitura nalazi u EU; pravi bum informatičkih start-up preduzeća će, kako se čini, u Evropi postati dugoročno održivi poslovni model.

I u  sferi politike, takođe, postoji razlog za optimizam. Evropske digitalne stegonoše počinju da se organizuju u jednu moćnu i politički artikulisanu snagu; u 16 malih evro-zemalja, od Danske, preko Irske i Estonije, stvorene su grupe koje rade na tome da što je moguće više olakšaju i učine praktičnijim internet-poslovanje, zalažući se za poboljšanje postojećih regulativa i unifikaciju nacionalnih zakona u jedinstveni evropski Zakon. Sve ove zemlje su zajedno pozvale „velike“ članice EU na zabranu lokalizacije podataka po nacionalnim zakonima, jer bi lokalizacija bespotrebno i štetočinski rasparčala jedinstveno evropsko polje na 30-tak manjih digitalnih “niša”.

U vreme kada Sjedinjene Države sprovode protekcionističku, uskogrudu i nazadnu politiku, Evropa ubrzava kao inovativna ekonomska sila koja gleda napred. Zar ne deluje onda ironično, koliko i s razlogom obećavajuće,  da ta navodno troma EU sa večitog začelja na kraju zauzme čelnu poziciju, prednjačeći u oslobađanju pravih ekonomskih potencijala interneta?

 

Project Syndicate

 

 

Letnje računanje vremena: čuvar energije i zdravlja

Evo nekoliko činjenica o letnjem računanju vremena za koje verovatno niste čuli, a o kojima je za portal Buzz Feed pisala Rejčel Vikerson Miler.

Danas je započela sedmica u kojoj smo prešli na letnje računanje vremena (DST, Daylight Saving Time odnosno LRV, letnje računanje vremena). I dok se među stručnjacima ali i nama koji to nismo već tradicionalno lome koplja oko toga treba li ga ukinuti ili sačuvati kao korisnog, evo nekoliko činjenica o pomeranju satova, kao i saveta kako preživeti to famozno „prolećno buđenje“.

1. Bendžamin Frenklin, jedan od prvih zagovornika letnjeg računanja vremena…

Sasvim je izvesno da bi Ben Frenklin i danas imao mnogo istomišljenika u vladama onih zemalja koje pomeraju kazaljke na satu na letnje, odnosno zimsko vreme. On je, još pre otkrića sijalice, primetio da oni koji “spavaju dugo pošto je sunce izašlo, uveče potroše više sveća”. Bio je oko ovoga prilično strog pa je u praksu uveo jutarnju topovsku salvu (kao svojevrsni budilnik), a sankcionisao je ona domaćinstva koja bi na prozore svojih domova stavljala nešto što bi danas bile roletne il žaluzine, ne bi li od vlasti prikrili prekomerno trošenje sveća.

2. …Na koga se nastavlja današnji trend štednje električne energije

Letnje računanje vremena je način postizanja uštede električne energije zasnovan na istom principu kojeg je zagovarao i Frenklin. Njime se tokom letnjih meseci maksimalno koristilo prirodno sunčevo svetlo i time odgađalo paljenje svetla u kućama i na javnoj rasveti po ulicama. Svakako da je oduvek, pa i tada, bilo onih koji su nastojali da tu njegovu tezu pobiju. Džozef Stromberg je u istraživanju koje je 2015. sproveo za Vox zaključio kako je još uvek nejasna veza između uštede energije i pomeranja kazaljki na satu.

“Studije koje mere uticaj pomeranja časovnika na uštede energije daju suprotne rezultate. I dok se u jednom delu ovih studija konstatuje ušteda električne energije, u drugima se navodi kako LRV povećava korišćenje nekih drugih izvora i oblika energije kao što je, recimo, gas”, navodi Stromberg. Međutim, još uvek ne postoji jasan zaključak s kojim bi se usaglasila celokupna međunarodna zajednica tj. naučnici i stručnjaci.

3. Kako, u stvari, dobijamo tih “sat vremena više”?

Svrha pomeranja satova jeste da se dnevno svetlo uskladi sa životnim ritmom, to jest radnim vremenom građana i nastavom u školama. Time se izbegava da se “rana jutra” utroše na spavanje (većina ljudi, međutim, nije na nogama od četiri ili pet sati ujutro, ili tada nije na poslu tj nije još radno aktivna), dok uveče ostaje sat više prirodnog svetla za druge aktivnosti.

4. Kazaljke na časovnicima pomeraju se u više od 70 zemalja

U noći koja povezuje subotu s nedeljom, prošlog vikenda su evropske zemlje pomakle svoje časovnike za jedan sat napred – svi izuzev Islanda. Sve ove zemlje u isto vreme započinju i završavaju s letnjim računanjem vremena.

Ovaj model računanja vremena su odskora napustile Rusija i Turska. Izuzev Evrope, časovnik je pomaklo više od 70 zemalja sveta, i to većinom onih koje se nalaze na severnoj hemisferi.

5. … Ima i onih koji nikad nisu računali letnje vreme

Letnje računanje vremena nikada nije koristio ni pozamašan broj zemalja iz tropskog pojasa. U ovim zemljama leto, zapravo, traje preko cele godine, a sa njim ide i dovoljno dnevnog svetla, pa im ova mera uštede u suštini nije potrebna. Kazaljke ne pomera ni veći deo afričkog kontinenta a ni zemlje Južne Amerike, a od letnjeg računanja vremena odustali su i Japan kao i Kina.

6. Paklena zbrka

Kako u SAD nije postojao federalni zakon koji bi američke države obavezivao na letnje računanje vremena, tako je na zakonima i zakonodavcima pojedinačnih država ostalo da odluče hoće ili neće usvojiti letnje računanje vremena, kao i da utvrde datume u kalendaru tj. termin kada kada će ono biti na snazi. Brojne američke države pojedinačno su odlučivale kako da urede ovo pitanje. To znači da su Sjedinjene Države, zapravo, uletele u haos u vezi dileme koliko je sati u kojoj državi – i to na dnevnom nivou. Konektikat je nezakonitim proglasio svako prikazano vreme osim standardnog, tj javnog i državnim dekretom propisanog. Filmska industrija i Holivud uspešno su čuvali Kaliforniju po strani od uvođenja LRV, kao i izglasavanje zakona o letnjem računanju vremena, tvrdeći kako bi ovakva regulativa izazvala pad njihovog profita (Čak i danas letnje računanje vremena prouzrokuje pad televizijske gledanosti). Letnje računanje vremena je 1926. pronašlo svoj put do američkog Vrhovnog suda, koji je potvrdio odluku nižeg suda da je zakon države Masačusets o ustanovljavanju letnjeg računanja vremena bio, u stvari, ustavan. U međuvremenu, ljudi koji su živeli i radili u područjima u kojima su postojale prave zavade i žestoke svađe oko (ne)uvođenja LRV-a počeli su da nose po dva sata, koji su im pomagali da utvrde koliko je sati. Nastao je, najblaže rečeno, haos.

(da dodamo da je tokom epohe Kraljevine Jugoslavije postojalo letnje računanje vremena, a 1983. ono je ponovo uvedeno u SFRJ, da bi bilo nastavljeno i nakon osamostaljenja tadašnjih republika).

7. Nauka istražuje vezu između pomeranja sata i manje pljački

Profesorka ekonomije Lora Grant (Laura Grant) sa Univerziteta Klermont Mekena (Claremont McKenna) sačinila je listu zajedničkih koristi koje imamo od pomeranja kazaljki naših satova – više vremena za rekreaciju, manju potrošnju električne energije, ali i – manji broj pljački kao i seksualnih delikata.

Ma koliko to neverovatno zvučalo, postoje naučne studije koje povezuju činjenicu da letnje računanje vremena ‘ostavlja više dnevnog svetla’ s manje pokušaja krađe i silovanja – jer se potencijalne žrtve nalaze u manje noćnih sati.

8. Pomeranje kazaljki i poremećaj ciklusa sna

Ako se dogodi da narednih nekoliko dana osećate umor, ne brinite. Ovo je samo indikator da vaše telo reaguje na promenu ritma i da mu je potrebno nešto vremena kako bi se i ono „pomerilo unapred“. Ovaj umor usled pomeranja satova i radno-životnog ritma obično ide i s promenom klime koju donosi toplije vreme, tako da pomeranje kazaljke na satu nije jedini krivac na kojeg treba upirati prstom.

Međutim, jedan deo naučne zajednice brine o potencijalno štetnom uticaju koji prelazak na letnje računanje vremena ima na san. Nedavna istraživanja pokazala su da bi pomeranje časovnika sa dva na tri sata u nedelju 27. marta moglo da rezultira porastom srčanih i moždanih udara, većim brojem saobraćajnih nesreća, kao i smanjenjem radnog učinka. “Ova studija ukazuje na činjenicu da nagle, pa čak i neznatne promene ritma našeg sna mogu imati štetan uticaj”, upozorava kardiolog Amnit Sandu (Amneet Sandhu) sa Univerziteta u Koloradu. Njegova studija, zasnovana na rezultatima iz bolničke prakse, otkrila je porast broja srčanih udara za 25 odsto ponedeljkom – i to onim ponedeljkom koji sledi nakon otpočinjanja letnjeg računanja vremena.

9. Ostanite mirni i što bolje se organizujte

Neki od načina borbe protiv uticaja prelaska na letnje vreme su raniji odlazak u krevet, dobra hrana i telesne vežbe. Ono što vam je ovih dana potrebno jeste odmor, što više vode a što manje soka, kao i puno strpljenja i pribranosti. Moguće je, naravno da i osobe oko vas takođe osećaju efekte pomeranja kazaljki, pa ako i budu pomalo van sebe i svadljivi – znajte da je sve je u redu. I oni su, kao i vi, od krvi i mesa: i oni osećaju da je stiglo proleće.

 

Buzz Feed

 

Džozef Stiglic: Evro kao uzrok evropskih problema

U svom osvrtu na sadašnju situaciju u kojoj se Evropska unija nalazi, poznati američki ekonomista Džozef Stiglic (Joseph Stiglitz) iznosi ne tako novu, a nažalost i velikim delom u praksi potvrđenu tezu da je evro uzrok brojnim problemima s kojima se Stari kontinent susreće danas.

00

Evropa, postojbina prosvetiteljstva i kolevka moderne nauke, nalazi se u krizi. Kontinent na kojem je počela industrijska revolucija, koja je donela nezapamćeni rast životnog standarda u protekla dva veka, prolazi kroz dugotrajni period gotovo potpune stagnacije. Procenjuje se da je 2015. BDP po glavi stanovnika u evrozoni (prilagođen za stopu inflacije) bio jedva nešto viši nego 2007. Neke zemlje su već godinama u depresiji.

Kada je u oktobru 2009. stopa nezaposlenosti u SAD dostigla 10%, većina Amerikanaca je smatrala da je to neprihvatljivo. Nezaposlenost je u međuvremenu smanjena na 5%. Stopa nezaposlenosti u evrozoni 2009. takođe je bila 10%. Ali za razliku od Amerike, još se nije spustila ispod te brojke. U proseku, više od jednog među pet mladih ljudi danas nema posao. U najteže pogođenim zemljama gotovo svaki drugi je nezaposlen. Suvoparni statistički podaci o nezaposlenosti kriju srušene snove i ambicije miliona mladih Evropljana. Mnogi od njih su naporno učili i radili. Statistika ništa ne govori o podeljenim porodicama, o ljudima koji su u potrazi za poslom napustili zemlju. Ti podaci takođe najavljuju budućnost nižeg rasta i nižeg životnog standarda, koja bi u Evropi mogla potrajati i nekoliko decenija.

Ekonomske činjenice proizvode političke posledice. Uzdrmani su temelji posthladnoratovske Evrope. U usponu su partije krajnje desnice i levice i grupe koje traže rasparčavanje nacionalnih država, naročito u Španiji i Italiji. Britanija je u junu glasala za brexit, izlazak iz EU. Nešto što je izgledalo kao nužnost istorijskog razvoja – formiranje nacionalnih država u 19. veku – sada se dovodi u pitanje. Postavljaju se pitanja i o najvećem dostignuću Evrope posle Drugog svetskog rata – o stvaranju Evropske unije.

Produbljivanju problema u Evropi doprinosi više faktora, ali većina njenih nevolja ima zajednički izvor: stvaranje jedinstvene valute – evra. Tačnije, stvaranje jedinstvene valute bez uspostavljanja mehanizama koji bi osigurali efikasno funkcionisanje tako raznolikog regiona kao što je Evropa.

Zajednička valuta je izdanak projekta započetog polovinom 20. veka, dok se Evropa još oporavljala od klanica i razaranja dva svetska rata. Evropski lideri su se složili da je za bezbedniju budućnost potrebna temeljna reorganizacija politike, ekonomije, pa čak i nacionalnih identiteta na kontinentu. Njihova vizija se približila ostvarenju potpisivanjem Rimskog ugovora 1957. godine i osnivanjem Evropske ekonomske zajednice (EEZ) koju su činili Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Holandija i Zapadna Nemačka. U narednim decenijama, obeleženim Hladnim ratom, nove zapadnoevropske zemlje su se priključivale EEZ. Korak po korak, ukidana su ograničenja za rad, putovanje i trgovinu između sve većeg broja zemalja članica EEZ.

05

Sa okončanjem hladnog rata evropske integracije su se ubrzale. Pad Berlinskog zida 1989. pokazao je da je došlo vreme za uspostavljanje bližih i čvršćih veza unutar Evrope. Nade polagane u mirnu i prosperitetnu budućnost nikada nisu bile veće, i među liderima i među građanima. To je dovelo do potpisivanja Mastrihtskog ugovora kojim je Evropska unija zvanično uspostavljena 1993. i kojim je ustanovljen veći deo njenih ekonomskih struktura i institucija – uključujući i pokretanje procesa za uvođenje zajedničke valute – evra.

Zagovornici evra su ispravno naglašavali da evro nije samo ekonomski projekat koji treba da doprinese višem životnom standardu kroz podizanje efikasnosti alokacije resursa, poštovanje načela komparativne prednosti, jačanje konkurentnosti, korišćenje ekonomija obima i obezbeđivanje ekonomske stabilnosti. Još važnije je bilo to što je zajednička valuta takođe zamišljena i kao politički projekat koji će doprineti daljoj integraciji Evrope, približiti ljude i države jedne drugima i osigurati miroljubivu koegzistenciju.

Ali evro nije ostvario nijedan od svoja dva cilja – ni prosperitet ni političku integraciju. Danas se čini da su ti ciljevi dalji nego u vreme stvaranja evrozone. Umesto da žive u miru i slozi, evropske zemlje posmatraju jedne druge s nepoverenjem i besom. Stari stereotipi oživljavaju, stanovnici severa Evrope optužuju južnjake da su lenji i neodgovorni, a ovi odgovaraju evociranjem sećanja na postupke Nemačke u dva svetska rata.

Evrozona je rođena s greškom. Struktura evrozone, njena pravila, propisi i upravljačke institucije glavni su krivac za loše ekonomske performanse regiona, uključujući i nekoliko ekonomskih kriza. Snaga Evrope je bila u njenoj raznolikosti. Sigurno nije lako osigurati funkcionisanje jedinstvene valute u regionu sa tako velikim ekonomskim i političkim razlikama. Jedinstvena valuta podrazumeva fiksni kurs razmene između zemalja i jedinstvenu kamatnu stopu. Čak i kada su ti parametri podešeni tako da odgovaraju okolnostima u najvećem broju zemalja članica, zbog veoma velikih ekonomskih razlika potreban je dodatni skup mehanizama koji će pomoći onim zemljama kojima zajedničke politike nisu prilagođene. Evropa takve mehanizme nije izgradila.

Što je još gore, u strukturu evrozone su ugrađene već gotove ideje o tome šta je potrebno za ekonomski uspeh – na primer, ideja da centralne banke treba da se fokusiraju isključivo na inflaciju, za razlliku od sistema federalnih rezervi u Sjedinjenim Državama koji je zadužen da vodi računa i o nezaposlenosti, ekonomskom rastu i stabilnosti. Problem nije samo u tome što struktura evrozone ne uzima u obzir ekonomsku raznolikost Evrope, već i to što njena organizacija i temeljna pravila i propisi nisu projektovani tako da promovišu rast, zaposlenost i stabilnost.

07

Kako su dobronamerni državnici u pokušaju da stvore jaku i jedinstvenu Evropu izgradili nešto što daje upravo suprotne rezultate? Kreatori jedinstvene valute su se rukovodili skupom ideja o funkcionisanju ekonomije koje su u njihovo vreme bile veoma popularne, ali su pogrešne. Verovali su u tržište, ali nisu razumeli ograničenja tržišta i sve ono što je neophodno da bi tržište funkcionisalo. Slepa vera u tržište se ponekad opisuje kao tržišni fundamentalizam, ponekad kao neoliberalizam. Tržišni fundamentalisti su verovali da je jedini zadatak države da osigura da stopa inflacije bude niska i stabilna, a tržište će se samo pobrinuti za rast i prosperitet za sve. Posle globalne finansijske krize 2008, tržišni fundamentalizam je izgubio kredibilitet u većem delu sveta, ali i dalje opstaje i cveta u Nemačkoj, dominantnoj zemlji unutar evrozone. Uprkos brojnim novim činjenicama koje govore drugačije, njegovi zagovornici insistiraju na starim stavovima sa toliko samouverenosti da se njihova vera s pravom može opisati kao ideologija. Slične ideje koje su MMF i Svetska banka nametali čitavom svetu imale su za rezultat izgubljenih četvrt veka u Africi, izgubljenu deceniju u Južnoj Americi i tranziciju u Sovjetskom Savezu i istočnoj Evropi čiji su rezultati bili, najblaže rečeno, razočaravajući.

Nemačka se predstavlja svetu kao primer uspeha i uzor koji svi treba da slede. Od 2007. do danas njena ekonomija je porasla 6,7%, što daje prosečan godišnji rast od svega 0,8% – u normalnijim okolnostima to bi se smatralo neuspehom. (Poređenja radi, godišnja stopa rasta u SAD je u istom periodu iznosila 1,2%.) Takođe treba imati na umu da su reforme sprovedene u Nemačkoj pre krize, početkom dvehiljaditih – kada je redukovan sistem socijalne zaštite – najviše pogodile radnike, naročito one najsiromašnije. Dok su realne nadnice stagnirale (prema nekim izveštajima i opadale), jaz između ljudi na dnu i na sredini lestvice se uvećavao – za oko 9% tokom samo jedne decenije. U prvim godinama novog veka siromaštvo i nejednakost su takođe porasli. Nemačka je uspešna samo u poređenju sa drugim zemljama evrozone.

Možda je prirodno to što lideri evrozone za sadašnje stanje krive žrtve – zemlje u recesiji ili depresiji. Možda je prirodno što odbijaju da prihvate odgovornost za velike institucije koje su izgradili, a na čijem se čelu sada nalaze. Ali, osim što nije fer, prebacivanje krivice na žrtve nimalo ne doprinosi rešavanju problema.

Ne treba da nas iznenadi to što je na rezultat referenduma o brexitu u Velikoj Britaniji Evropa odgovorila istim onim oštrim tonom kojim je dočekala rezultat referenduma u Grčkoj 2015. Herman Van Rompuy, bivši predsednik Evropskog saveta, izražava široko rasprostranjeno uverenje kada kaže da je Kameronova odluka o održavanju referenduma bila “najgora politička odluka u nekoliko poslednjih decenija”. Tom izjavom on pokazuje duboki prezir prema ideji demokratskog pozivanja na odgovornost. To je i očekivano: kad god im se pruži prilika, glasači se izjašnjavaju protiv evra, Evropske unije i evropskog ustava. Štaviše, ankete organizovane u vreme brexita pokazale su da i u ostalim zemljama većina glasača ima negativan stav prema EU (uključujući Grčku, Francusku i Španiju).

Naravno, ekonomske i političke posledice brexita će u velikoj meri zavisiti od odgovora Evrope. Većina posmatrača pretpostavlja da u Evropi ipak neće prevagnuti samodestrukcija. Verovatno je u najboljem interesu obe strane da se što pre pronađe najpovoljniji modus ekonomske saradnje u skladu sa demokratski izraženom voljom glasača sa obe strane Lamanša. Koristi od trgovinske i ekonomske integracije su obostrane. Ako EU ne odustane od stava da je bliža ekonomska integracija uvek poželjna, može se očekivati da će pokušati da uspostavi najtešnje veze koje su u sadašnjim okolnostima moguće. Sve što bi EU mogla preduzeti da kazni Veliku Britaniju imalo bi jednako snažan kontraefekat, pa bi tako i sebi napravila veliku štetu. To što su evropske berze zabeležile pad, a evropske banke razne poremećaje, pokazuje da je brexit loša vest i za Evropu.

09

Ali, Žan-Klod Junker (Jean-Claude Juncker), ponosni arhitekta luksemburškog mehanizma za izbegavanje plaćanja korporativnih poreza, sada šef EU komisije, izabrao je tvrdu liniju, što je donekle razumljivo – verovatno ne želi da bude zapamćen u istoriji kao čovek u čijem mandatu je počeo raspad Evropske unije. Juncker zastupa stav da Evropa mora biti nepopustljiva u kažnjavanju i da ne sme ponuditi Velikoj Britaniji ništa više od onoga na šta ona ima pravo na osnovu globalnih sporazuma (kao što je Svetska trgovinska organizacija), jer će u protivnom i drugi požuriti da izađu iz EU. Kakav odgovor! Po Junckerovom mišljenju Evropu ne treba da drže na okupu prednosti članstva u zajednici – korist koja premašuje gubitke, ekonomski prosperitet, solidarnost, ponos na evropski identitet. Ne, Evropu treba spasavati pretnjama i širenjem straha od onoga što sledi ako neka zemlja napusti zajednicu.

Evro se često opisuje kao loš brak. Loš brak je zajednica dvoje ljudi koje verovatno nije ni trebalo vezivati zavetima koji navodno treba da važe zauvek. Slučaj evra je mnogo složeniji: to je zajednica 19 veoma različitih zemalja. Kada bi par završio kod bračnog savetnika, savetnici stare škole bi pokušavali da otkriju kako da brak učine funkcionalnim. Današnji savetnici prvo pitaju: Je li ovaj brak vredan spasavanja? Troškovi razvoda finansijski i emocionalni – mogu biti veliki. Ali, troškovi ostajanja u zajednici mogu biti još veći.

Jedna od prvih lekcija u ekonomiji glasi da ne vredi plakati nad prolivenim mlekom. Što je bilo, bilo je. U ovom trenutku pravo pitanje je šta se sad može učiniti, imajući u vidu situaciju u kojoj smo se našli. Političari na obe strane Lamanša treba da se fokusiraju na skrivene izvore besa; kako je moguće da u jednom demokratskom sistemu politički establišment čini tako malo da reši probleme tako velikog broja ljudi, i kako se to može promeniti; kako unutar svake zemlje, uz podršku potrebnih prekograničnih aranžmana, stvoriti novu i demokratičniju Evropu čiji će cilj biti da obezbedi blagostanje građana. Neoliberalna ideologija koja vlada već trećinu stoleća i odigrala je važnu ulogu u izgradnji evrozone to ne može učiniti. To ne možemo postići ni ako zaboravimo na razliku između sredstava i ciljeva – evro nije cilj po sebi, već samo sredstvo koje će doneti više zajedničkog prosperiteta ako se njim dobro upravlja, i niži životni standard za mnoge ili možda većinu građana ako se njim loše upravlja.

Imamo dosta razloga za pesimizam, ali sada su nam važniji razlozi za nadu: činjenica da toliko ljudi širom Evrope još uvek veruje u evropski projekat, da čak i u zemljama u kojima vlada očaj još postoji nada da se EU može reformisati i da će se to dogoditi. Širom Evrope ima političkih lidera koji su u politiku ušli jer još veruju da demokratske politike mogu osigurati promene koje donose prosperitet. Širom Evrope ima ljudi, mnogi od njih su mladi, koji su u desetinama hiljada izlazili na ulice da zahtevaju jednu drugačiju Evropu, u kojoj novi trgovinski sporazumi neće služiti samo korporativnim, već i širim društvenim interesima.

Alternativna rešenja koja mogu doneti istinski zajednički prosperitet postoje: pred nama je izazov da izvučemo pouke iz prošlosti i naučimo kako da izgradimo novu ekonomiju i politiku budućnosti. Nadam se da će ovaj šok proizvesti talase na obe strane Lamanša i otvoriti put do nove, refromisane Evropske unije.

Tekst je preuzet iz autorove knjige “Evro i pretnje budućnosti Evrope”, koju će izdavačka kuća Allen Lane objaviti 16. avgusta ove godine.

The Guardian, 10.08.2016.

Peščanik.net, 14.08.2016.

McKinsey Institut: Kako rešiti evropsku ekonomsku zagonetku?

06

Na koji bi način kreatori politika mogli da preduzmu neophodne reforme u ekonomskom oživljavanju Starog kontinenta i povratku poverenja svojih birača? Institut McKinsey Global širi dobre ideje i prakse, predstavljajući moguća rešenja i putokaze. Sa tim ciljem pred sobom, ovaj tekst izradili su Paskal Lami (Pascal Lamy), počasni predsednik Instituta Žak Delor i nekadašnji direktor Svetske trgovinska organizacije, i Erik Labaj (Eric Labaye), direktor Mekinsijeve pariske kancelarije i predsedavajući Mekinsi Globalnog Instituta.

03Evropski lideri u rukama drže dugačku listu kriznih mera i kratkoročnih problema s kojima su se uhvatili u koštac: od tekuće izbegličke krize, do opasnosti da predstojećim glasanjem Britanija istupi iz Evropske unije. I, dok je fokus na dnevne probleme sasvim razumljiv, važno je da evropski lideri ne izgube iz vida i dugoročne prioritete za evropsku ekonomiju. Obnova jačeg privrednog rasta krajnje je neophodna kako bi se ispunile aspiracije evropskih građana, a time i povratilo poverenje u zajedničku budućnost evropskih naroda.

U vreme kada je privredni rast Kine i nekih brzorastućih tržišta u fazi usporavanja, Evropa bi trebalo da je u poziciji da iskoristi prednosti ovog “zatišja” u globalnoj ekonomiji. Nakon dugog niza godina trome ekonomije, nastale 2008. godine, uz oštar pad cena nafte počev od 2014. godine – u kombinaciji sa povoljnim kursom evra i programom kvantitativnog popuštanja kojim je Evropska centralna banka obezbedila Evropi retku priliku za nove ekonomske mogućnosti – stekao se utisak da se EU pomerila s mrtve tačke rešavanja velikih izazova. Korporativna ulaganja, u velikoj meri ugušena finansijskom krizom od 2008. godine, konačno su odskora doprla do nekog svog profita i pozitivnih bilansa.

02Još uvek, međutim, nedostaje sinhronizovana zajednička akcija kojom bi kreatori politika morali da iskoriste ovaj “lansirni prozor” i povoljnu situaciju za osnaživanje sopstvene konkurentnosti na svetskim tržištima – kako bi stvorili uslove za održivi i brži privredni rast. Evropska javnost odavno je željna izlaska iz ovog začaranog kruga loših ekonomskih performansi koje frustriraju građane. Istraživanje i kombinovana analiza McKinsey globalnog instituta (MGI), koji je 2014. anketirao 16.000 Evropljana u osam zemalja pokazala je jasnu spremnost na teške kompromise, uključujući duže radne nedelje i veći broj radnih sati ili prihvatanje nekih promena u sistemu socijalne zaštite, a u zamenu za poboljšanje prihoda i bolje javne usluge kao što su zdravstvo i obrazovanje.

Nije nikakva tajna šta treba učiniti da bi se ovo postiglo. Ukoliko Evropa želi da obnovi svoju privredu, to će zahtevati kombinaciju pan-evropskih koraka fokusiranih na podsticanje investicija i otvaranje novih radnih mesta kao i, na nacionalnom nivou, sprovođenje ključnih strukturalnih reformskih mera. U njih su uključene mere koje je Mekinsi naveo u junu 2015. U svom izveštaju pod nazivom “Prilika za iskorišćavanje evropskih mogućnosti” (A window of opportunity for Europe): sveobuhvatno mobilisanje radne snage, uključujući kreiranje fleksibilnog tržišta rada; povećanje produktivnosti, uključujući i stimulisanje konkurencije na jedinstvenom tržištu; investiranje u privredni rast, uključujući obrazovanje i inovacije; i, konačno, poboljšanje konkurentnosti EU. Ova kombinacija mogla bi da stvori održiv godišnji rast BDP-a od čak tri odsto – što je više nego dvostruko od trenutnog učinka u evrozoni (videti graf ispod).

01

Evropa mora da deluje sada, a ne samo da igra njoj pripadajuću nominalnu ulogu u današnjoj globalnoj ekonomiji, ali i zato što će starenje njenog stanovništva biti značajna kočnica za dalji ekonomski rast. Do 2050. godine, evropska radna snaga mogla bi da se smanji za 42 miliona, odnosno za 12 odsto, obarajući time i njen rast a i prosperitet, osim ukoliko se ne bi dogodio nagli porast produktivnosti koji bi taj nedostatak nadoknadio, ili ako se nastavi značajnije povećanje kvota za useljavanje imigranata.

11Već se godinama diskutuje i staje u odbranu onih politika koje bi mogle da dovedu do revitalizacije evropskog kontinenta – a u više navrata ovo je pitanje bilo pokretano od strane različitih evropskih institucija, uključujući Evropsku centralnu banku i Evropsku komisiju – kao i na sastancima ministara i šefova država svih 28 članica EU. Pa ipak, prelazak sa teorijske diskusije na praktičnu primenu i dalje u pojedinim zemljama ide veoma teško. Neke zemlje su napravile značajne reformske poteze, uključujući Španiju. Međutim, političke prepreke za sprovođenje dubokih reformi nastavljaju da opterećuju kontinent; mnogi lideri strahuju da bi sprovođenje korenitih ekonomskih promena, koje bi se pokazale uspešnim na duži rok, oslabilo njihove svoje kratkoročne izglede, interese i šanse na izborima.

I dok su naslovi u medijima često sumorni, Evropa je, u stvari, daleko od toga da postane istrošena sila. Evropska unija generiše 25 odsto globalnog BDP-a, dok su neke njene članice svetski priznati lideri u sprovođenju ključnih socijalnih i ekonomskih mera – takve performanse poseduje nemačka trgovinska konkurentnost, britanska snaga u sektoru uslužnih delatnosti, francuska saobraćajnotransportna infrastruktura, ili danska energetska efikasnost. Posmatrano iz korporativne perspektive Evropa je, takođe, živa i zdrava: na listi Fortune Global 500 prisutno je više evropskih kompanija (142) od američkih (128).

10Potreba za novim idejama i svežim ulagačkim sredstvima kao neizostavnim uslovima u prevazilaženju ovog fundamentalnog izazova s kojim se nosi evropska politička ekonomija predstavlja iskru koja je pokrenula ideju za zasnivanje Mekinsijeve nagrade za najbolju ekonomsku studiju (MGI Essay Prize). U Mekinsi Institutu izražavaju nadu da ovakva vrsta priznanja može generisati podsticaj i inspiraciju za neke sasvim nove, originalne pristupe u rešavanju zagonetki sprovođenja evropskih ekonomskih reformi, koje ne samo da će biti prihvatljive glasačima već će takođe povratiti poverenje u evropske integracije. To je posebno važno i iz razloga što se Evropa bori kako bi održala jedinstvo i oduprla se rastućem javnom nezadovoljstvu, kao i političkoj fragmentaciji. Ova će se nagrada fokusirati na tu vrlo realnu – i često potcenjenu – snagu Evrope, kao i na mogućnosti za održavanje i jačanje njene globalne uloge. Iznaći i dopreti do tih mogućnosti  i potencijala koje EU ima biće od suštinskog značaja, ukoliko Stari kontinent želi da obnovi veru svojih građana u više evropske ideale.

Za više informacija o Mekinsijevoj nagradi  “Prilika za Evropu” posetite vebsajt: essayforeurope.com.

Eric Labaye, Pascal Lamy, Mckinsey.com