Budućnost rada u pandemiji i nakon nje

Redakcija poslovnog magazina ‘Forbs’ je, po sopstvenim rečima “Pročitala sve članke o ‘Budućnosti rada’ kako vi to ne biste morali – i evo šta treba da znate kako biste se pripremili za post-pandemijsku budućnost”.

Postpandemijski svet neće učiniti posao manje složenim. Forbes je pregledao preko 40 prognoza na temu budućnosti rada (Getty/Forbes)

Negde u maju smo primetili jedan trend: porast članaka o „budućnosti posla“. Ovi članci i izveštaji objavljeni u konsultantskim firmama, profesionalnim udruženjima i poslovnim uticajima su imali ito pitanje: „Šta će biti jednom kada kovidu-19 dođe kraj?“

To je dobro pitanje – ono koje svi postavljamo.

Članci i izveštaji neprekidno su pristizali i tokom leta a i jeseni. Ukupno smo pročitali preko 40 njih koje su objavile vodeće organizacije, uključujući one koje su sproveli Institut Mekinsi, Svetski ekonomski forum i Društvo za upravljanje ljudskim resursima (McKinsey, the World Economic Forum, Society for Human Resource Management). Neki su bili kratki i gotovo šturi. Neki su, pak, bili kompletni izveštaji sa podacima iz anketa. Izveštaj konsultantske kuće Cognizant, sa retroaktivnom perspektivom se ispostavio kao najkreativniji.

Otkrili smo značajnu količinu preklapanja u većini sadržaja, a i nekoliko originalnih ideja koje su zaslužuju nešto više razmatranja. U nastavku sumiramo nalaze. Zajedno, sve ove ideje mogu pomoći vašem timu da se pripremi za neizvesnu budućnost klasičnih radnih mesta, pomerajući nas bliže odgovoru kako će naši poslovni profili izgledati u narednim godinama.

Budućnost rada nakon kovida-19

Mesto s kojeg radimo će se promeniti.

Ankete rađene od početka pandemije do danas pokazuju da 75% izmeštenih radnika želi da im, po završetku pandemije, poslodavac obezbedi fleksibilnost radnog mesta (kraće – ako bi mogli da nastave s radom od kuće). Članci na temu budućnosti rada odražavaju ovakvu stvarnost i raspoloženje zaposlenih, s tim što gotovo svi pretpostavljaju da će se lokacija odakle radimo, kao i izgled naših „kancelarija“, promeniti.

Kompanija ‘BCG’ nudi nekoliko modela za ono što bi fleksibilne kompanije mogle da ponude zaposlenima, uključujući tri hibridna modela koji radnicima omogućavaju vreme za rad od kuće, sa čestim ili povremenim odlascima u kancelariju, na zajednički rad ili sastanke.

Ovo će zahtevati drukčije razmišljanje o fizičkoj lokaciji posla. U firmi ‘Cushman & Wakefield’ zamišljaju totalni eko-sistem budućeg radnog mesta koji se razvija radi što veće pogodnosti, funkcionalnosti i ličnog dobra (wellbeing). Drugi daju prioritet samom radnom procesu (workflow) ili, pak, kancelarije vide kao mesto na kojem tokom saradnje, može doći do „vatrometa“ kreativnih momenata.

Sve ovo podrazumeva da će većina naših timova biti bar donekle virtuelna. Da biste saznali više o stvaranju virtuelnih timova sa visokim performansama i visokim angažmanom, preporučujemo ovu e-knjigu u kojoj su sabrana istraživanja zasnovana na dokazima o efikasnim virtuelnim timovima.

Kako posao od kuće postaje nova norma za mnoge, može se promeniti i ono što želimo od svojih domova. Konsultanska firma ‘Cognizant’ prognozira da će, na listi nekretnina, kućne kancelarije sve više zadobijati na značaju.

Digitalna bezbednost postaje tim složenija kako timovi bivaju „raspršeni“ na više lokacija. (Getty)

Nakon kovida-19: veći značaj zdravstvene i digitalne bezbednosti

Kada jednom budemo ponovo ušli u kancelarije, naš će fizički prostor morati da doživi izmene. Budući da ne očekujemo da će rizik od korone ili budućih pandemija biti u potpunosti eliminisan, čišćenje i sanitacija (dezinfekcija) prostorija, predmeta i odeće će postati stavka od izuzetnog značaja. Kolega iz ‘Forbsa’ pisale su o jednostavnim promena koje se mogu očekivati, poput zahtevanja provere temperature i maski, uz uklanjanje bifea sa hranom i barova sa salatama. Radne stanice (stoni računari) mogli bi biti razdvojeniji, uz smanjivanje zajedničkih radnih površina i pružanja brojnijih beskontaktnih pogodnosti, ili pak opcija koje ne iziskuju neizostavni dodir s predmetima, kaže se u prognozi kompanije Training Industry.

Ti koraci mogu zaštititi članove tima od prenošenja infekcija, ali će i drugi oblici bezbednosti i zaštite dobijati na sve većoj  važnosti. Mnogim preduzećima su nedostajali odgovarajući planovi kontinuiteta poslovanja i pripravnosti za katastrofe kada su izdate naredbe o zaključavanju. U budućnosti će preduzeća morati da razviju detaljnije i efikasnije planove za situacije bez presedana. Pored toga, veći broj zaposlenih koji se prijavljuju onlajn sa više lokacija će, samim tim, povećati i rizike po kibernetičku bezbednost, što će zahtevati više pažnje kako bi se sprečili takvi izazovi.

Potreba za prilagođavanjem procesa poslovanja

U prošlosti bi ljudi unajmljeni da rade na daljinu često nastavljali da učestvuju u regrutovanju novog osoblja, integraciji u kolektiv i obuci kroz direktan susret. Ali, u budućnosti to možda neće biti moguće ili poželjno.

Proces zapošljavanja na daljinu nudi jednu očiglednu prednost: zapošljavanje se može proširiti, što može omogućiti zapošljavanje mnogovrsnije radne snage, jer lokacija neće ograničiti zapošljavanje. Jednom kada neko bude zaposlen, njegova integracija u tim i obuka ubuduće će morati biti jednostavniji, kažu neki izvori. „Video-kafa“, mrežno mentorstvo i drugi pojedinačni sastanci stvoriće i učvrstiti nadasve važne međuljudske relacije.

Kako se priroda i zadaci posla menjaju, tako će i prekvalifikacija postati važan prioritet. Pored toga, lideri će se morati zapitati kako da pomognu da ljudske veze postanu prioritet na sve digitalizovanijem radnom mestu. Drugi predviđaju povećanje broja potencijalnih radnika ili gig-radnika, zahtevajući od radnih organizacija da razmotre koje im politike trebaju kako bi stvorile uzajamno korisne odnose sa tim pojedincima.

Onoliko koliko radne organizacije budu prilagođavale svoje radne procese, toliko će se njihova buduća reputacija formirati, što će uticati na njihovu sposobnost da ubuduće angažuju jake kandidate. Kompanija ‘Accenture’ je otkrila da je 45% zaposlenih reakciju svojih poslodavaca na pandemiju ocenilo kao „neutralnu“ ili „negativnu“, upozoravajući da su ti poslodavci u riziku od štete po reputaciju.

Nakon pandemije: Nastanak novih poslovnih profila i radnih funkcija

„Kovid-19 je fokus stavio na CHRO i HR organizaciju rada (Chief Human Resources Officer, Human Resources), baš kao što je tokom recesije 2008-2009 bilo za CFO-e (Chief Financial Officer) i finansijski menadžment“, kažu u kompaniji Deloitte, uz proširivanje odgovornosti za koje očekuju da će se nastaviti. Prilagođavanje će, takođe, stvoriti nove mogućnosti za zapošljavanje, uključujući nove uloge, kao što je, recimo, šef rada na daljinu (Chief Remote Work Officer). ‘Gartnerov’ članak o budućnosti rada pruža dodatne uvide u nove poslovne profile, funkcije i perspektive ljudskih resursa koji će postati relevantni u narednim godinama. Iz predostrožnosti, list ’The Economist’ ističe da kao što je porast gig-ekonomije pokrenuo nova pitanja u sferi poslovnog prava, tako uticati i uspon rada od kuće.

Pa, šta bi sve ovo značilo?

Kako se jedan od članaka koji smo pregledali našalio, budućnost rada nam je pristigla mnogo ranije nego što se očekivalo. Šta ovo znači za poslovne lidere koji se bore sa izazovom praćenja brze tranzicije? Nakon čitanja preko 40 članaka o radu u budućnosti, evo našeg zaključka: iako će svaka kompanija i industrija morati sami da otkriju specifičnosti u svojoj poslovnoj grani, nema sumnje da će budućnost poslovanja biti virtuelnija, fleksibilnija i brižnije određena prema zdravstvenoj i digitalnoj bezbednosti; poslodavci će morati da razviju nove strategije kako bi ljudi bili povezani, zdravi i angažovani; a radna snaga moraće da bude spremna za modifikaciju svog radnog mesta i zadataka, uz jačanje svojih uspostavljenih mreža i konstantno hvatanje kopče sa novim tehnologijama.

 

Forbes.com

Kina i Rusija sve udaljeniji od dolara, kretanje u pravcu ‘finansijskog saveza’

Učešće dolara u trgovini ova dva istočna suseda je po prvi put pao ispod 50 odsto.

Twitter

Kina i Rusija su u poslednjih pet godina otprilike prepolovile upotrebu dolara u svojim trgovinskim sporazumima, javljaju Fajnenšel tajms i Nikkei Asian Review.

Rusija i Kina sarađuju u cilju smanjenja zavisnosti od dolara – to je razvoj situacije za koju neki stručnjaci kažu da bi mogla voditi ka njihovom ‘finansijskom savezu’.

Udeo dolara u trgovini između Rusije i Kine je u prvom kvartalu 2020. godine prvi put pao ispod 50 procenata, pokazuju nedavni podaci Ruske centralne banke i Savezne carinske službe.

Dolar je korišćen u samo 46% sporazuma između dve zemlje. Istovremeno, transakcije u evru su dostigle svoj najviši nivo (30 odsto), dok su njihove nacionalne valute bile zastupljene u 24% transakcija, što je takođe novi maksimum.

Rusija i Kina su tokom poslednjih nekoliko godina drastično smanjile upotrebu dolara u međusobnoj trgovini. Do 2015. godine je oko 90% bilateralnih transakcija obavljano u dolarima. Nakon izbijanja američko-kineskog trgovinskog rata i zajedničkog nastojanja Moskve i Pekinga da se „odmaknu“ od dolara, međutim, ta cifra je do 2019. pala na 51 odsto.

Aleksej Maslov, direktor Instituta za dalekoistočne studije Ruske akademije nauka je za ’Nikkei Asian’ izjavio da se ruska i kineska „dedolarizacija“ približava „prelomnom trenutku“ koji bi se njihov odnos mogao izdignuti do defakto savezništva.

“Saradnja Rusije i Kine u finansijskoj sferi govori nam da oni konačno pronalaze parametre za novi savez među sobom”, rekao je Maslov. „Mnogi su očekivali da će to biti vojni savez ili trgovački savez, ali sada se taj savez kreće više u bankarskom i finansijskom pravcu i to je ono što može garantovati nezavisnost obe zemlje.“

Dedolarizacija je prioritet za Rusiju i Kinu od 2014. godine, kada su ove dve zemlje započele širenje svoje ekonomske saradnje, a nakon udaljavanja Moskve od zapada usled aneksije Krima. Zamena dolara u trgovinskim sporazumima je postala neophodnost kako bi zaustavile američke sankcije protiv Rusije.

„Svaka elektronska transakcija koja se odvija bilo gde u svetu, a koja uključuje američke dolare se u jednom trenutku ‘provuče’ kroz američku banku“ (koja naplaćuje proviziju za korišćenje dolara u međunarodnim transferima), rekao je Dmitrij Dolgin, glavni ekonomista ING banke za Rusiju. „To znači da američka vlada može, recimo, naložiti toj banci da zamrzne određene transakcije.“

Proces je dodatno dobio na zamahu nakon što je Trampova administracija uvela tarife na stotine milijardi dolara vrednu kinesku robu. I dok je Moskva sve donedavno bila ta koja je preuzimala inicijativu u dedolarizaciji, Peking je na odustajanje od dolarskih transakcija takođe počeo da gleda kao na potez od kritične važnosti.

“Tek su odnedavno kineska država i glavni privredni subjekti počeli da osećaju da bi mogli završiti u sličnoj situaciji kao i naše ruske kolege: biti meta sankcija i potencijalno čak biti isključen iz ’Swift’ sistema”, rekao je Žang Šin, naučni saradnik Centra za ruske studije na prestižnom Šangajskom univerzitetu u Istočnoj Kini.

Rusija i Kina su 2014. potpisale trogodišnji ugovor o deviznom svopu valuta vredan 150 milijardi renminbija ($24,5mlrd). Ovaj sporazum je omogućio da svaka zemlja dobije pristup valuti druge države bez da je kupuje na deviznom tržištu (tzv. svop). U 2017. godini je ovaj sporazum produžen na još tri godine.

Još jedna prekretnica dogodila se tokom posete kineskog predsednika Sija Đinpinga Rusiji u junu 2019. Moskva i Peking su tada postigli dogovor o početku zamene dolara nacionalnim valutama za međunarodne transakcije koje se vrše između njih. Aranžman je takođe obavezivao dve strane na razvijanje alternativnih mehanizama plaćanja umesto svift mreže, kojom dominiraju SAD, te da se, po toj logici, njihova dalja međusobna trgovina obavlja kroz rublju i renminbi.

Vladimir Putin je juna 2019. bio domaćin svom kineskom kolegi Siju Đinpingu © AFP

Pored trgovanja u nacionalnim valutama, Rusija ubrzano akumulira rezerve renminbija na račun dolara. Ruska centralna banka je početkom 2019. obznanila da je smanjila svoje dolarske uloge za 101 milijardu dolara – preko polovine svoje postojeće dolarske imovine. Među valutama koje su imale najveće koristi od ovog poteza bio je renminbi, koji je doživeo da njegov udeo u ruskim deviznim rezervama skoči sa pet na 15 procenata, nakon što je Ruska centralna banka uložila 44 milijarde dolara u kinesku valutu.

Kao rezultat ove promene, Rusija je stekla četvrtinu svetskih rezervi renminbija.

Kremlj je početkom ove godine dao dozvolu svom Državnom investicionom fondu da započne ulaganje u renminbi i kineske državne obveznice.

Nastojanja Rusije da akumuliraju renminbi ne tiče se samo diverzifikacije deviznih rezervi, objasnio je Maslov. Moskva, takođe, želi da ohrabri Peking u sticanju većeg samopouzdanja u trci sa Vašingtonom kao svetskim ekonomski liderom. “Rusija ima znatno odlučniju poziciju prema Sjedinjenim Državama (nego Kina),” rekao je Maslov.

„Rusija je navikla da se bori, a ne da vodi pregovore. Jedan od načina da Rusija učini Kinu i njen stav odlučnijim i spremnijim za borbu je da joj pokaže da podržava Peking u sferi finansija.”

Međutim, svrgavanje dolara sa trona neće ići tako lako.

Harvardski ekonomista Džefri Frenkel (Jeffrey Frankel) je za Nikkei izjavio da je dolar dosad uživao tri glavne prednosti: 1. sposobnost da održi svoju vrednost u formi ograničene inflacije i deprecijacije, 2. ogroman obim američke domaće ekonomije, i 3. sopstvena finansijska tržišta koja su duboka, likvidna i otvorena. Do sada se, tvrdi on, nije pojavila konkurentna valuta koja bi po sve tri ove tačke mogla nadmašiti američki dolar.

Frenkel je, međutim, takođe upozorio da bi – iako je za sada položaj dolara siguran – spirala sve većih dugovanja i preterano agresivna politika sankcija mogle dugoročno narušiti njegovu nadmoć.

“Sankcije su veoma moćan instrument Sjedinjenih Država (prema drugima), ali kao što je slučaj sa svakom primenom nekog takvog sredstva, i ovde reskirate da, ukoliko preterate, drugi učesnici u svetskim finansijama potraže alternative”, rekao je. “Mislim da bi bilo glupo pretpostaviti da je u kamen uklesano da će dolar zauvek ostati neupitan kao međunarodna valuta broj jedan.”

 

Nikkei Asian Review

Dimitri Simes, Financial Times

 

Srodni Linkovi:

US, China and Russia lock horns over weaponisation of space

China’s ride-hailing king DiDi faces uphill battle in Russia

Russian lawmaker on US-China power game: Don’t play us ‘as a card’

China-Russia alliance on horizon as nuclear arms treaties crumble

Bil Gejts: Prva vakcina možda neće biti savršena, a dok se ne pojavi – tu su monoklonska antitela

Gejts je na svom blogu izrazio mišljenje da bi prve vakcine mogle tek da „premoste jaz (stop-gap) pre no što one „prave“ postanu dostupne – pre svega bogatim zemljama.

Iako je optimističan u pogledu roka za izlazak prve vakcine protiv korone (početkom sledeće godine), osnivač Microsofta i filantrop koji podržava nekoliko globalnih inicijativa iz oblasti javnog zdravstva je rekao da ta prva vakcina možda neće biti i najoptimalnija.

U intervjuu koji je dao agenciji Blumberg, on je rekao da će razvijanje efikasnijih vakcina iziskivati više vremena, i da će one postati dostupne „tek mnogo kasnije“.

“Prva vakcina, u smislu efikasnosti protiv bolesti i njenog prenošenja, neće biti idealna i njeno dejstvo možda neće biti dugotrajno”.

Fondacija Bila i Melinde Gejts pruža finansijsku podršku nekolikim farmaceutskim kompanijama koje spadaju u najozbiljnije kandidate za proizvodnju prvih kompletnih i pouzdanih vakcina, uključujući i onu koju je britansko-švedska „AstraZeneca“ razvila u saradnji sa Univerzitetom Oksford.

Gejts je izrazio nadu da će uz vakcine biti razrađeni i efikasni lekovi za novi korona virus, koji će pomoći u spašavanju velikog broja života (recimo, lečenje monoklonskim antitelima, što je neka vrsta “delimične vakcine” koja neutrališe glavno koronino oružje, “proteinske šiljke” na površini virusa).

Kao deo dogovora sa predstavnicima američke vlade, kompanija ‘Džonson i Džonson’ čija je „kandidatska vakcina“ sada u prvoj i drugoj fazi ispitivanja na ljudima bi, jednom kada bude spremna, pružila Sjedinjenim Državama najmanje 100 miliona doza. Za razvoj svoje vakcine, kompanija Johnson & Johnson je, u okviru američkog CoVPN programa protiv kovida-19, potpisala ugovor vredan oko milijardu dolara.

Johnson & Johnson je poslednja u nizu brojnih farmaceutskih kompanija koje razvijaju korona-vakcinu, i kojoj je vlada Sjedinjenih Država ponudila svakoj ovoj kompaniji po milijardu dolara  SAD vakcinama, onda kada one budu spremne.

Sjedinjene Države sklopile su slične ugovore sa mnogim drugim kompanijama. Pretprošle sedmice je najavljen ugovor sa francuskim proizvođačem lekova Sanofi i njegovim britanskim partnerom GlaxoSmithKline vredan 2,1 milijarde dolara, radi obezbeđenja 100 miliona doza vakcine koju ta dva farmaceutska giganta zajednički razvijaju.

Foto: Gates Notes

Pre postizanja ovih sporazuma, američka vlada izdvojila je 1,2 milijarde američkih dolara za nabavku 300 miliona doza vakcine koju je razvio Univerzitet Oksford u saradnji sa kompanijom AstraZeneca, i još 1,6 milijardi američkih dolara za 100 miliona doza one koju je razvio Novavax. Obe kompanije taj novac koriste za finansiranje ispitivanja na ljudima.

Novavax je u javnost iznela da je njena vakcina uspešno prošla prvu fazu ispitivanja.

Ova američka biotehnološka kompanija je izvestila da je vakcina koju razvijaju „podstakla snažne reakcije (proizvodnjom sopstvenih) antitela“ kod testiranih volontera, a tokom prve faze njenog ispitivanja na ljudima.

Vakcina je isprobana na 50 dobrovoljaca starosti između 18 i 59 godina na dve lokacije u Australiji, saopštila je kompanija Novavax.

U svom izveštaju o nalazima nakon obavljenih testova, iz kompanije tvrde da je  njihova vakcina dala snažnu zaštitu od infekcije korona virusom.

Novavax je jedna od nekoliko farmaceutskih kompanija sa kojima je američka vlada unapred sklopila sporazume vredne milijardu dolara za obezbeđivanje vakcina.

Vakcina Novavaksa koristi protein iz novog korona virusa da bi kod ljudi indukovala imuni odgovor na njega.

Laboratorijski dizajnirana antitela mogu dobiti bitku protiv korone i pre no što prve vakcine stignu, piše Džon Koen za magazin ’Sajens’.

I dok je svet zaokupljen skupom trkom za vakcinom u kojoj su ulozi ogromni, prisutna je još jedna, podjednako ključna i konkurentna metoda: priprema za proizvodnju ciljanih antitela koja bi mogla da obezbede trenutno povećanje imunosti na virus.

Protiv korone se koriste i antitela; mehanizam delovanja delimično odudara od vakcina

Već su u toku klinička ispitivanja ovih monoklonskih antitela koja bi mogla da spreče a i da leče ovu bolest, a prvi nagoveštaji njene efikasnosti bi se mogli pokazati tokom narednih nekoliko meseci, uz dosta verovatnoće da bi doze monoklona bile spremne i pre završetka ispitivanja prvih vakcina. “Ako biste hteli da uložite novac, dobro biste učinili ukoliko biste ga uložili u razvoj monoklonskih antitela, a pre nego što konačno proizvedu prve pouzdane vakcine”, kaže Entoni Fauči, šef američkog Nacionalnog instituta za alergije i zarazne bolesti (NIAID).

“Antitela mogu biti važan “most” kojim bi se prevazišao jaz i ovaj vakuum, dok vakcina ne bude dostupna”, kaže Adžaj Nirula, potpredsednik kompanije Eli Lilly, jedne od nekoliko velikih kompanija koja ulaže u razvoj ciljanih antitela na koronu. Ona će verovatno da biti efikasnija od sada dostupnih lekova kao što su remdesivir i deksametazon, a antitela mogu zaštititi one zdravstvene radnike koji su najizloženiji riziku od zaraze, istovremeno smanjujući jačinu virusa kod hospitalizovanih pacijenata. Stvaranje ovog monoklona uključuje rastuće linije B ćelija koje stvaraju antitela u bioreaktorima, što izaziva zabrinutost da bi one mogle biti oskudne i skupe. Kompanije Lilly, AbCellera, AstraZeneca, GlaxoSmithKline, Genentech i Amgen su zajedno nastupili pred američkim Ministarstvom pravosuđa (DOJ), s pitanjem da li mogu da razmenjuju informacije o proizvodnji svojih monoklonskih antitela, a da ne krše antimonopolski  Zakon, “kako bi proširili i ubrzali proizvodnju.”

Ubrzo nakon što je počela pandemija, istraživači iz farmaceutske industrije i akademske zajednice su počeli da identifikuju, dizajniraju, podešavaju i sprovode laboratorijske testove monoklonskih antitela protiv SARS-CoV-2, virusa koji izaziva COVID-19. Većina ih deluje vezivanjem i „neutralizacijom“ proteina na površini virusa, ili neutralizacijom njegovog „šiljka“, koji inicira infekciju. Farmaceutska kompanija Lilly je, radeći sa AbCellerom, pokrenula 29. maja prvo istraživanje monoklonskog antitela na ljudima – ispitivanja iz prve faze – testirajući njegovu bezbednost i stepen podnošenja među hospitalizovanim pacijentima. Usledila su druga bezbednosna ispitivanja vakcine od strane Lillijevog kineskog partnera, Junshi Biosciences, kao i njujorškog Regenerona, koji su razvili koktel od tri monoklona.

Regeneron sada testira efikasnost svog monoklonskog koktela protiv COVID-19, koji u tri velika placebo-kontrolisana ispitivanja kombinuje to jest primenjuje antitelo na proteinske „šiljke“ virusa – antitelo koje je prvobitno uzeto od osobe koja se oporavila – i jednog antitela koje potiče od miša, kome je prethodno dat protein „korona-šiljka“. Ovaj probni postupak prevencije, čiji je razvoj koordiniran s NIAID-ovom ‘Preventivnom mrežom za sprečavanje kovida-19’ (CoVPN) – delom projekta ‘Warp Speed’ kojeg sprovodi Trampova administracija – regrutovano je dve hiljade lica u domaćinstvima (inače veoma izglednom mestu za prenošenje zaraze), a kod kojih je potvrđeno da su pozitivni na COVID-19. Jedna studija koju je preduzela ova kompanija ima za cilj da nadgleda skoro 2600 hospitalizovanih osoba sa teškim oblikom COVID-19, dok će se na drugoj grupi, otprilike upola manjoj, obavljati testovi ponašanja antitela na inficiranim osobama sa blagim ili umerenim simptomima. Kompanija Lilly je pokrenula sopstvena ispitivanja, uključujući ona iz treće faze, placebo-kontrolisanu studiju na 2400 stanovnika i osoblju zaposlenom u ustanovama za dugotrajno zbrinjavanje; ova kompanijska studija se vodi uz pomoć programa CoVPN.

„Trebalo bi da smo u mogućnosti da vrlo brzo uočimo signal o stepenu efikasnosti“ proisteklom ovim ispitivanjima, kaže Ejmi Dženkins, koja predvodi ‘Platformu za prevenciju pandemije’ (P3) pri Agenciji za napredne istraživačke projekte u oblasti odbrane, koja već dve godine ulaže napore za brži razvoj monoklonskih antitela protiv pandemija. Iako Dženkins okleva da napravi čvrstu prognozu, kaže da je vremenski okvir novembar-decembar „realan i konzervativan“. To je verovatno ranije nego što će se bilo koja vakcina pokazati sigurnom i efikasnom, kažu istraživači: “Ne bih želeo da kažem da bi to bilo pre kraja godine”, rekao je Entoni Fauči 27. jula na konferenciji za štampu, a u vezi pokretanja NIAID-ovog prvog ispitivanja vakcine za koronu.

Kristos Kiracous iz ‘Regenerona’ napominje da se tokom ispitivanja vakcine po pravilu mora sačekati nekoliko nedelja da bi imuni sistem mogao razviti odgovarajuće reakcije na prethodno date doze, a onda i još nekoliko sedmica za „slučaj“:  procenat rizičnosti po izlaganju organizma virusu SARS-CoV-2. To znači da ova ispitivanja zahtevaju dosta vremena i mnogo ljudi. Tome nasuprot, kada je reč o potencijalnom lečenju monoklonskim antitelima, „vaš se slučaj već zbio“, kaže Kiracous. A u studijama preventive (dakle, proučavanju efikasnosti delovanja antitela na koronu), mnogo je verovatnije da će do infekcije doći kontaktom unutar domaćinstva, nego što je to slućaj s ispitanicima koji odvojeno i pojedinačno učestvuju u istoj studiji.

Imunolog Denis Barton, čija istraživačka grupa radi u okviru kompanije ’Scripps Research’ je uspeo da izdvoji veoma snažna monoklonska antitela protiv SARS-CoV-2 za koja se nadaju da će ih primeniti u ispitivanjima na ljudima; on kaže da je optimističan jer će samo jedna doza monoklona uspeti da ljude mesecima štiti od infekcije.”Umnogome je lakše pobrinuti se za nekoliko delova virusa nego čekati na kompletno rešenje, ili iskorenjivanje pandemije koja je u toku.” Ista logika važi i za lečenje. „Napadnite virus snažno i što ranije“, kaže Barton.

Kiracous kaže da čak i ako monoklonska antitela ne pređu vakcine „u liniji finiša“, ipak mogu imati značajnu ulogu protiv COVID-19. “Dugoročno će nam biti potrebna oba pristupa”, kaže Kiracous. Retkost je da su vakcine stoprocentno efikasne i mnogi ljudi mogu odbiti vakcinu ili preskočiti imunizaciju iz drugih razloga. Štaviše, napominje on, stariji ljudi ili oni kojima je imunitet oslabljen možda neće zadobiti snažan imunološki odgovor svog organizma nakon vakcinacije.

Međutim, snabdevanje monoklonskim antitelom može delimično biti ograničeno zbog skromnih ulaganja. Operacijom Warp Speed je, na primer, izdvojeno osam milijardi dolara za šest različitih vakcina COVID-19; za monoklonska antitela, američka vlada je uložila oko 750 miliona dolara, od čega najveći deo u Regeneron, koji će proizvesti negde između 70.000 i 300.000 doza pre nego što uopšte ima podatke o efikasnosti. Iz kompanije Lilly kažu da će do kraja godine imati sto hiljada doza.

Ukoliko se pokaže da antitela deluju, jedna studija sa Univerziteta Duke procenjuje da bi samo Sjedinjenim Državama naredne godine moglo trebati skoro 40 miliona doza. Niko, međutim, ne zna koliko bi se te doze proširile, kaže Dženet Vudkok, koja je kao šefica Odeljenja za procenu i istraživanje lekova pri američkoj Upravi za hranu i lekove uzela dopust sa svog mesta, kako bi predvodila terapijske metoda programa Warp Speed. „Za razliku od vakcina, teško je predvideti broj tretmana za lečenje koji će biti dostupni“, kaže ona. Prevencija, koja bi bila pojedinačna intramuskularna doza, zahteva manje proizvoda od intravenske infuzije koja se koristi u lečenju, napominje ona, ali potrebna količina zavisi od veličine osobe.

COVID-19 Resource Center | SCIEX

Iako je način određivanja prioritet u distribuciji vakcine već pokrenuo veliku raspravu, još nije vođena takva diskusija o monoklonskim antitelima. Ministarstvo pravde je 23. jula izrazilo zabrinutost u vezi sa isporukom, odobrivši da šest kompanija koje su podnele molbu za razmenu informacija o proizvodnji mogu to i činiti (bez opasnosti od anti-monopolskog Zakona, koji je ovim kompanijama dotad predstavljao glavnu prepreku).

Regeneron nije deo te grupe, ali je Kiracous optimističan u pogledu zadovoljavanja potreba. „Dobra stvar kod nekih od ovih bioloških sredstava je što za prilično kratko vreme možete ubrzati proizvodnju“, kaže on. Nirula se slaže. “Ako budemo imali uspeha u ovim kliničkim ispitivanjima, imaćemo (ubrzo) na raspolaganju velike količine ovog leka”, kaže on.

Troškovi monoklona, posebno za veće doze potrebne za lečenje, mogli bi podeliti svet na utoke i nedostatke. “Malo je verovatno da će se cena ovog tretmana u bliskoj budućnosti spustiti do nivoa koji bi bio lako dostupan širom sveta”, kaže Set Berkli, koji je na čelu Saveza za vakcinaciju ‘Gavi’, a takođe predvodi jednu međunarodnu inicijativu za razvoj COVID-19 vakcine.

Dženkins kaže da je ključni cilj projekta P3, koji je za ispitivanja četiri farmaceutske grupe obezbedio 96 miliona dolara donatorskog novca, bio stvaranje monoklonskih antitela koja je u stanju da proizvede sam organizam, umesto velikih rezervoara za fermentaciju. Ideja, koja još nije testirana na korona virusu kod ljudi jeste da se u ljude ubrizga DNK ili njen RNK nosilac koji „dekodiraju“ željena antitela, omogućavajući čovekovim sopstvenim ćelijama da ih proizvedu. „Mislimo da možemo smanjiti troškove proizvodnje monoklonskih antitela“ kaže Dženkins.

Bez obzira na troškove, dokazi da monoklonska antitela deluju kao preventiva bi svima mogli biti od koristi: raspolaganje tim podacima bi proizvođačima vakcine dalo jasan signal da su antitela protiv površinskog proteina SARS-CoV-2 dovoljno efikasna da zaštite ljude. To bi zauzvrat moglo pružiti validan indikator za procenu vrednosti najizglednijih kandidata za konačne vakcine, kojima nedostaju realni podaci o efikasnosti. „Biće potresno na polju vakcine, potresno na pozitivan način“, kaže Majron Koen s Univerziteta Severna Karolina, koji vodi testiranje monoklonskih antitela na platformi CoVPN. „Pruža vam se hiljadu mogućnosti za brži napredak.“

 

* Ispravka od 5. avgusta: Ova priča je dopunjena informacijom da DNK i njen RNK nosilac još nisu testirani na ljudima kao nosiocima gena monoklonskih antitela. Strategija je, kako se izveštava, testirana na ljudima sa drugim vrstama oboljenja, mada još uvek nisu objavljeni rezultati.

 

Jon Cohen, ScienceMag.org

 

Srodni linkovi:

Gene therapy could put an end to future pandemics

New York Times, Coronavirus Vaccine Tracker

Radical shift in COVID-19 testing needed to reopen schools and businesses, researchers say

Next big COVID-19 treatment may be manufactured antibodies

Bill Gates lays out a possible timeline for a ‘stop-gap’ COVID vaccine

CORONAVIRUS (COVID-19) RESEARCH PROJECTS

Target Product Profile: antibody tests to help determine if people have recent infection to SARS-CoV-2: Version 2

Sweden’s top virologist has a message on how to defeat coronavirus: Open schools and no masks

Immunology Is Where Intuition Goes to Die

A Vaccine Reality Check: So much hope is riding on a breakthrough, but a vaccine is only the beginning of the end.

I’m a Nurse in New York. Teachers Should Do Their Jobs, Just Like I Did.

College-Educated Professionals Are Capitalism’s Useful Idiots – How I got co-opted into helping the rich prevail at the expense of everybody else

The Rise of Coffee Shaming – Personal-finance gurus really hate coffee.

Koliki je domet korone izbačene u vazduh?

Kako i do koje udaljenosti mogu putovati respiratorne kapljice? Podaci koji svakodnevno dopunjavaju sliku o osobinama novog korona virusa su neke naučnike naveli da postave sebi još jedno, sasvim logično pitanje: koliko su valjane trenutne smernice o sanitarnoj zaštiti, propisane kako od strane Svetske zdravstvene organizacije tako i od javnog zdravstva zemalja pojedinačno? Tekst donosi Volstrit žurnal.

Više faza turbulencije oblaka nastalog kijanjem (WSJ)

Istraživanja o novom korona-virusu i načinu na koji se širi kašljem sugerišu da bi virus mogao dosegnuti i do većih udaljenosti, ali i da ostaje aktivan u vazduhu duže no što se to ranije verovalo.

Dosad je postojao jednoglasan stav da se virus koji izaziva Covid-19 uglavnom prenosi većim kapljicama, koje nastaju pri kašlju, kijanju ili razgovoru. Taj konsezus je osnova za preporuku američkih Centara za kontrolu i prevenciju bolesti za (opciono) nošenje zaštitnih maski i držanje na međusobnoj udaljenosti ne manjoj od dva metra, kao i preporuke Svetske zdravstvene organizacije da ostanemo udaljeni najmanje jedan metar od lica koje kašlje ili kija.

Neki naučnici ispituju i druge načine prenosa, poput kontakta sa zaraženim površinama ili udisanja sitnih čestica koje sadrže virus, nazvanih aerosolima, i koji mogu satima da „vise“ odnosno lebde u vazduhu. I mada ostaje nejasno jesu li takvi aerosoli prenosioci zaraze, dugogodišnja istraživanja o načinu na koji respiratorne kapljice virusa putuju – u kombinaciji sa još novijim podacima o održivosti virusa u aerosolima – podstakla je neke naučnike da se upitaju da li su postojeće smernice još uvek validne i dovoljne.

Današnje smernice i uputstva se zasnivaju na studijama od pre nekoliko decenija, dodala je Lidija Buruiba, vanredna profesorka Tehnološkog instituta u Masačusetsu (MIT).

Svetska zdravstvena organizacija je izjavila da se njene smernice zasnivaju na dokazima da se virus prenosi prvenstveno između ljudi i to respiratornim kapljicama izbačenim iz pluća koje primalac udiše, kao i kontaktom, a ne putem aerosola (dakle, ne kroz najsitnije kapljice koje mogu satima ostati u vazduhu). Prenos (respiratornih) kapljica nastaje kada je osoba na udaljenosti od metar od nekoga ko ima respiratorne simptome virusa, saopštila je SZO. Američki CDC nije komentarisao ovu izjavu.

Tokom godina istraživanja načina prenošenja virusa, tim Lidije Buruibe je otkrio da će kašalj, kijanje i čak govor stvoriti neku vrstu malog oblaka gasa, koji će „zarobiti“ gomile kapljica različitih veličina. To znači da pluća, kašljem, mogu potisnuti kapljice respiratornog virusa na udaljenost od gotovo šest metara (5.8m, 19 stopa), dok ih kijanje može „pogurati“ do osam metara (26 stopa), u zavisnosti od vlažnosti, temperature i protoka vazdušnih struja u prostoriji.

Ona kaže da, dok oblak putuje, neke od tih kapljica koje sadrže virus „ispadnu“ iz ovog „oblaka“ i slegnu se na površine, pritom ih kontaminirajući. Druge mikrokapljice će proizvesti aerosole, koji satima mogu ostati u vazduhu. Ovi aerosoli će se zatim raspršiti prostorijom po nekom obrascu – u zavisnosti od toga da li se provetrava i iz kojih pravaca (kao i da li postoje klima-uređaji koji „guraju“ aerosole u određenim pravcima); vlažnost vazduha u prostoriji takođe ima uticaja, kaže Buruiba, koja je nedavno iznela ovo mišljenje u ‘Žurnalu američke medicinske asocijacije’ (Journal of American Medical Association), pritom detaljno izloživši neke od nalaza svog tima.

Kupac u redu ispred Trader Joe’s, Vašington D.C. (Andrew Harrer / Bloomberg News)

Tokom brifinga za štampu 31. marta, Entoni Fauči (Anthony Fauci), direktor Nacionalnog instituta za alergije i zarazne bolesti je rekao da ga je njen izveštaj „uznemirio“, nazivajući ga “zabludom”.

“To znači da ova trenutno propisana razdaljina od dva metra, odjednom, iznenada, ne funkcioniše”, rekao je. „A to je neko  veoma, veoma snažno kijanje. O tome se radi, a to nije ono o čemu (bi trebalo da) pričamo.”

Druga studija, nedavno odobrena za objavljivanje u časopisu ‘Indoor Air’ je pokazala da 10% mikrokapi izbačenih kašljem mogu biti prisutne u vazduhu nakon „putovanja“ dugog dva metra. Tim istraživača sa Univerziteta Zapadni Ontario, Univerziteta Toronto i Istraživačkog instituta Sunnybrook ubacili su u istu prostoriju ubacili zdrave i obolele od gripa, a potom su kamerama i laserima merili brzinu svakog iskašljavanja.

Grip se prevashodno širi velikim kapljicama koje se mogu udahnuti ili „sleteti“ u usta ili noseve lica udaljenih dva metra od nosioca korone, kaže CDC. Grip se može širiti i preko zagađenih površina koje ljudi hotimice dotiču, što je, po nekim naučnim pretpostavkama, još jedan od načina na koji bi se mogao širiti ovaj novi korona virus.

Međutim, za razliku od gripa, za ovu verziju korone ne postoji vakcina koja bi pomogla u zaštiti, dok naučnici još uvek pokušavaju da utvrde može li se širiti aerosolom (odnosno onim najsitnijim kapljicama).

Jedna studija objavljena u martovskom izdanju nedeljnika ‘New England Journal of Medicine’ je pokazala da novi korona-virus može preživeti i ostati aktivan čak tri sata u laboratorijski proizvedenim aerosolima, iako, nakon izvesnog vremena, počinje da se razlaže.

Neki naučnici ističu da je studija uključivala veštački proizvedene aerosole, a ne aerosole koji potiču od ljudskog kašlja ili one s kojima se lekari stalno susreću u svojoj medicinskoj praksi (odnosno pri kontaktu lekara sa zaraženima na licu mesta), dovodeći u pitanje koliko su ovi nalazi primenljivi u realnim situacijama. Neki drugi, pak, kažu da je studija sprovedena pod uslovima koji su virusima otežavali preživljavanje, pa su takve „otežane okolnosti“ samo dodatno učvrstile validnost ovih nalaza.

„Dva metra je minimalno preporučljivo rastojanje, a po mom mišljenju to nije dovoljno“, rekao je Herardo Čauvel, epidemiolog sa Državnog univerziteta u Džordžiji. On je posebno zabrinut za način na koji se klima-uređaji instaliraju kao i da se, bez dobre i bezbedne ventilacije, aerosoli mogu širiti i na veće udaljenosti, a i duže zadržavati u vazduhu.

Ove studije bi, takođe, mogle imati implikacije po zdravstvene radnike, rekla je dr Buruiba.

Ukoliko je to uopšte moguće, zdravstveni radnici moraju nositi respiratorne maske tipa N95, koje su u stanju da filtriraju sitne čestice tokom svih interakcija sa pacijentima kod kojih je Covid-19 potvrđen ili se sumnja da su ga dobili, a ne samo tokom već postojećih procedura za zaštitu od aerosola ili kada su u neposrednoj blizini pacijenata. Prema CDC-u, respirator N95 ili oni više klase su u tim situacijama više nego poželjni – iako su i jednokratne hirurške maske sasvim prihvatljiva alternativa.

(Foto: Angela Weiss / Getty / WSJ)

Na brifingu u Beloj kući početkom aprila, predsednik Tramp je rekao da Centri za kontrolu i prevenciju bolesti preporučuju Amerikancima da koriste maske za lice na dobrovoljnoj bazi, i da se (u trenutku te izjave) ne nalaže njihovo obavezno nošenje.

U jednom radu podeljenom na internetu (pre no što je obavljena njegova recenzija), istraživači iz Medicinskog centra Univerziteta u Nebraski su pronašli virusne čestice u uzorcima vazduha prostorija u kojima su boravili pacijenti zaraženi koronom, dok su virusne mikrokapljice bile indikovane i u susednim hodnicima. Istraživači još uvek nisu dokazali da li ove virusne mikro-čestice mogu inficirati ljudske ćelije i replikovati se, odnosno, dalje umnožavati i širiti organizmom.

Jedan od mogućih razloga je to što virusni aerosoli bivaju „razblaženi“ dok putuju od svog izvora, rekao je Džošua Santarpija, koautor ovog rada i vanredni profesor patologije i mikrobiologije pri Medicinskom centru Univerziteta u Nebraski. Njegov tim još uvek eksperimentiše i proverava dobijene podatke kako bi utvrdio da li su ti uzorci i zaista izvor zaraze.

Naučnici i doktori kažu da su u igri i brojni drugi činioci koji određuju verovatnoću dobijanja i/ili širenja virusa. U njih su uključeni faktori kao što je recimo, 1. da li se osoba nalazi u zatvorenom prostoru, 2. koliko je osoba u tom prostoru, kao i 3. koji je stepen ventilacije i smerovi kretanja vazduha koji izduvava iz klima-uređaja.

Zato je važno da, kada izlazite iz svojih domova, nosite makar neku zaštitu za lice, rekao je Daniel Kurickes, šef odeljenja za infektivne bolesti u Brijamu i Ženske bolnice u Bostonu. Tipična maska za lice neće isfiltrirati one najsitnije čestice koje sadrže virus, ali vas može zaštititi od velikih kapljica; jer, maske obezbeđuju da zaraženi koji ih nose smanje domet čestica virusa koje izdišu, a time naprave bezbednije okruženje po svoju okolinu.

I Kurickes je primetio da bi ruke trebalo prati češće, preporučujući što duži kućni karantin i mere (samo)izolacije: nastojati da naš boravak u domu traje, ukoliko je moguće, što duže.

 

Sarah Toy at sarah.toy@wsj.com

 

U prolazu:

UNICEF.rs: How to protect yourself and your children?

Play Corner: examples of games that can be played at home

Stay 6 Feet Apart, We’re Told. But How Far Can Air Carry Coronavirus?

Yves Smith

Stephanie Kelton

Stephanie Kelton and Yanis Varoufakis: Another Now #3 | DiEM25 TV

I TURNED MY TESLA INTO A PICKUP TRUCK (“TRUCKLA”)

Koliko maske sprečavaju širenje korone?

Ovo pitanje je na forumu Quora postavio Tomas Talhelm, asistent na katedri bihejvioralnih nauka Univerziteta u Čikagu i osnivač “Smart Air” inicijative (pomoć kineskim građanima za čistiji vazduh, a da pritom ne potroše velike sume novca na filtere, koji su u toj zemlji izuzetno skupi. Sve fiotografije preuzete su s Tahelmovog posta).

Po izbijanju korona virusa, u Kini se maske gotovo nigde ne mogu naći u prodavnicama. Umesto u radnjama i apotekama, one se nalaze na gotovo svačijem licu (kao što je, recimo, slučaj u podzemnoj železnici ovde u Pekingu):

Postoje čvrsti naučni dokazi koji ukazuju da maske rade neverovatan posao u sprečavanju zagađenja najrazličitijim česticama. Ali, šta je sa česticama u formi korona virusa? Jer, virusi su toliko sićušni. Pa, mogu li ih maske uopšte zaustaviti?

Ostala dva odgovora u ovom slučaju glase „ne“ (ili uglavnom ne), jer su virusi premalih dimenzija da bi ih maske zaustavile.

Pa ipak, gde su podaci? Srećom, naučnici su o maskama već prikupili značajan broj informacija – onih koje daju valjan odgovor na ova pitanja.

Koliko su velike čestice korona virusa?

U roku od nekoliko sedmica po njegovom izbijanju, naučnici su upotrebom elektronskih mikroskopa izmerili veličinu. Otkrili su da su čestice korona virusa (ili „virioni“) sfernog oblika, prečnika približno 0,125 mikrona. Najmanje čestice su 0,06 mikrona, a najveće 0,14 mikrona.

To znači da su čestice korona virusa manje od često spominjanog standarda PM2.5, ali veće od nekih čestica prašine ili gasova.

Sada, kada znamo koliko su dimenzije ovih čestica, ovaj podatak mogli bismo uporediti s podacima o efikasnosti filtracije maski. Razložimo ovo na dva jednostavnija pitanja.

  1. Mogu li maske protiv zagađenog vazduha uhvatiti čestice korona virusa?

Istraživači sa Univerziteta u Edinburgu testirali su različite vrste uobičajenih maski pokretanjem dizel-agregata (koji je oponašao izduvne gasove automobila), i probojnošću čestica poteklih od izduvnih gasova dizela kroz različite tipove maski. Oni su upotrebljavali brojač čestica kako bi videli koliko je čestica prošlo kroz masku. Evo Talhelmovog “super-naučnog” prikaza ove eksperimentalne postavke:

Jedan važan detalj: brojač čestica korišćen u ovom eksperimentu je merio čestice do nivoa veličine 0,007 mikrona. To je preko 10 puta manje od prečnika čestica korona virusa. Ovde je, dakle, reč o zaista sitnim česticama.

Testirali su čitav niz maski i materijala. Evo i procenta čestica koje su različiti materijali uspeli da zaustave:

Maske tip N95 kompanije 3M su „zarobile“ preko 95% čestica veličine do 0,007 mikrona. To je preko 10 puta manje od veličine korona virusa. Ono što neke može iznenaditi je da je hirurška maska uspela da uhvati 80% sitnih čestica. (Rezimirajmo ovde, uz sada veću količinu podataka: hirurške maske ovde su se pokazale kao iznenađujuće efikasne.)

Ali, malo pričekajmo ovde. Ovde se eksperimentisalo sa česticama nastalim sagorevanjem dizela, a ne s virusnim česticama. Postoji li nešto čudno u vezi ovog virusa, nešto što je drugačije i što odudara od ostalih čestica, a zbog čega ih je teško zaustaviti?

Naučnici su testirali i to. Druga grupa istraživača je maske N95 izlagala virusnim česticama, testirajući procenat efikasnosti ovog tipa zaštite, odnosno, koliko ih ovakav tip maski može sakupiti.

Procenjeno je da su N95 maske u stanju da zaustave 95% čestica. Drugim rečima, one bi trebalo da, shodno verovatnoći, propuste 5% čestica. Ali, testom je utvrđeno da ovakve maske, zapravo, propuštaju i manje od 5% virusnih čestica.

U drugoj studiji a na istu temu, kada su naučnici u obzir uzeli samo održive čestice virusa (one koje su u stanju da prežive, a potom se „nasele“ u organizmu domaćina), otkrili su da maske N95 deluju još efikasnije, propuštajući tek 2% virusnih čestica.

Zaključak: Maske – uključujući hirurške i N95 maske – mogu da uhvate/zadrže čestice korona virusa, pa čak i čestice koje su preko 10 puta manje od njega.

  1. U redu, maske mogu da zadrže čestice čak i manje od korone ali, kada ih nosite, one propuštaju vazduh sa strane, duž rubova.

Da biste odgovorili na ovo pitanje, potrebna vam je zaista skupa mašina za testiranje. Srećom, uspeo sam da se domognem jedne takve, pa sam je koristio za testiranje niza maski.

Plavo crevo uzorkuje vazduh izvan maske, dok belo uzorkuje vazduh iz nje (više detalja o metodama testiranja maske).

Anna Guo, ko-osnivačica inicijative Smart Air i doktor Richard Saint Cyr sa sedištem u Pekingu takođe su uradili neke testove, tako da je Tomas Talhelm  kombinovao svoje s njihovim podacima. Evo kako su maske dobro funkcionisale na našim licima:

(Pogledajte sve podatke o testiranju.)

Nekoliko 3M maski uspelo je da uhvati preko 99% sićušnih čestica 0,01 mikrona (10 puta manje od korona virusa), čak i dok su bile na licu ispitanika. Štaviše, hirurške maske su bile iznenađujuće efikasne, jer su zadržale 63% sitnih čestica veličine virusa.

Zaključak: Maske mogu uhvatiti/zadržati i najmanje sitne čestice – one koje su deset puta manje od virusa. Štaviše, učinak im je iznenađujuće dobar ne samo na testovima, već i na – ljudima.

Dišite bezbedno!

P.S. Postoji li dokaz da upotreba maski, zapravo, sprečava infekciju?

Naravno, reći da „maske hvataju viruse“ NIJE isto što i tvrditi da će „nošenje maske redukovati izlaganje virusu na nulu“. Ovde su prisutna dva potencijalna problema:

Stopa filtracije nije 100%, tako da neke virusne čestice još uvek mogu proći kroz materijal od kojeg je maska sačinjena.

Da bi se postigla puna efikasnost, maske se moraju pravilno nositi.

Srećom, i naučnici su testirali ovo pitanje: U jednoj studiji, naučnici su nasumično odredili ispitanike koji su nosili hirurške maske, N95 maske ili ih pak nisu nosili, u vreme dok su se brinuli o deci oboleloj od ove vrste gripa. Oni su pritom otkrili da je među osobama koje nose maske oko 75% manja verovatnoća od zaraze.

Ali, maske su funkcionisale samo kod onih koji su ih često nosili – što i nije neko iznenađenje.

 

Autor je na ovo pitanje imao 4.2 hiljade pregleda, 104 glasa i 73 odgovora, a ukupno 341 odgovor i 5.7 miliona pregleda.

 

Thomas Talhelm, Quora

Koliko IT giganti plaćaju AI talente?

Gotovo sve velike tehnološke kompanije imaju sopstvene projekte razvoja veštačke inteligencije i spremni su da stručnjacima iz ove oblasti daju višemilionska godišnja primanja ne bi li ih privoleli za sebe.

Start-up kompanije iz Silicijumske doline  oduvek su imale prednost regrutovanja u odnosu na industrijske gigante: iskoristite priliku i mi ćemo vam dati vlasnički udeo, koji bi vas mogao učiniti bogatim ako kompanija uspe.

Trenutna trka u tehnološkim industrijama koje obuhvataju veštačku inteligenciju mogla bi da ovo pitanje prednosti i najboljih olakša – ili će, ako ništa drugo, to olakšati za barem nekoliko potencijalnih zaposlenih koji puno toga znaju o veštačkoj inteligenciji.

Najveće tehnološke kompanije ulažu ogromne svote u razvoj veštačke inteligencije, unovčavajući svoje znanje na šarolike načine – od skeniranja lica na pametnim telefonima i „pričljivih“ gedžeta za kafu do kompjuterizovane zdravstvene zaštite i autonomnih vozila bez ljudske podrške. Budući da su u potrazi za budućnošću, AI ekspertima danas nude plate koje su zapanjujuće čak i u industriji koja se nikada, zapravo, i nije ustezala da zasipa bogatstvom vrhunske informatičke talente.

MIT Review je intervjuisao devet eksperata iz oblasti veštačke inteligencije kao i „dubokog učenja“, sada veoma aktuelne uže discipline unutar AI. Svi su oni, iz razumljivih razloga, tražili da ostanu anonimni. Tipični A.I. stručnjaci – uključujući one koji su sa upravo izašli iz škola sa informatičkim doktoratima pod miškom, ali i one sa nižim obrazovanjem i samo nekoliko godina iskustva, mogu biti plaćeni od $300.000  do pola miliona dolara godišnje ili više – u kešu ili u deonicama firme koja ih angažuje. Ovim stručnjacima, takođe, razne kompanije nude vrtoglave cifre samo kako bi prešli pod njihovo okrilje.

Poznata imena na polju veštačke inteligencije primaju nadoknadu kroz plate ili kompanijske akcije koje iznose jednocifrenu ili dvocifrenu brojku u milionima dolara u periodu od četiri ili pet godina. U određenom trenutku, ovi ugovori se obnavljaju ili se pregovara o novom ugovoru, što veoma podseća na način na koji profesionalni sportisti potpisuju svoje ugovore.

Na samom vrhu su rukovodioci sa iskustvom, koji i sami upravljaju A.I. projektima. Gugl je prošle godine podneo sudsku tužbu protiv svog dugogodišnjeg zaposlenika, Entonija Levandovskog (Anthony Levandowski), doskorašnjeg šefa Guglovog AI odeljenja za razvoj autonomne vožnje. Levandovski je 2007. započeo svoju karijeru u Guglu, i tokom deset godina (sve do 2017.) ukupno zaradio 120 miliona dolara, pre nego što se prošle godine pridružio Uber-u, tako što je ova firma preuzela veoma izgledni start-up čiji je on bio koosnivač. Ovaj slučaj privukao je obe kompanije u sudsku arenu na okršaj u kojem je ulog više nego dragocena intelektualna svojina Levandovskog, za koju obe firme smatraju da polažu prava.

Plate informatičara a pre svega talentovanih poznavalaca veštačke inteligencije toliko vrtoglavo rastu da postoji šala po kojoj je tehnološkoj industriji, da bi privukla vrhunske stručnjake, potreban budžet koji NFL i sponzori daju najvećim zvezdama američkog ragbija. “Ovo će olakšati stvari”, rekao je Kristofer Fernandez, jedan od Majkrosoftovih menadžera za zapošljavanje novih kadrova. “I to umnogome.”

Nekoliko je „katalizatora“ tj razloga koji su doprineli naglom ubrzavanju trenda udeljivanja astronomskih plata nadarenim informatičarima. Auto-industrija se sa Silicijumskom dolinom već neko vreme nadmeće za iste stručnjake, koji im mogu pomoći u izgradnji autonomno navodećih vozila. Velike tehnološke kompanije kao što su Facebook i Google takođe imaju puno novca za bacanje na probleme čije rešenje i ključ, kako misle, leži u razvoju veštačke inteligencije, poput izgradnje digitalnih asistenata za pametne telefone i kućne uređaje, kao i otkrivanje neprimerenih i uvredljivih sadržaja.

Od svega, ipak, najviše nedostaju novi talenti, a velike kompanije pokušavaju da ih uvrste u svoje redove onoliko koliko je to za sada moguće. Rešavanje teških A.I. problema nije isto što i pravljenje mobilne aplikacije koja je „hit sezone“. Po podacima jedne nezavisne montrealske AI laboratorije („Element AI“), danas u celom svetu nema ni 10.000 ljudi koji poseduju veštine potrebne za suočavanje s komplikovanim AI istraživanjima.

“Svedoci smo epohe u kojoj razvoj AI ne mora biti nužno dobar i po društvo, ali takvo je racionalno ponašanje ovih kompanija”, rekao je Endrju Mur, dekan računarstva na Univerzitetu Karnegi Melon (Carnegie Mellon), koji je nekada radio u Guglu. “Svako od njih grozničavo i sa strepnjom nastoji da za sebe obezbedi tu malu grupu ljudi koja je u stanju da radi na ovoj tehnologiji“.

Troškovi akvizicije A.I. laboratorije „DeepMind“, koju je Gugl 2014. kupio za 650 miliona dolara i pritom zaposlio oko 50 ljudi, dobro ilustruje o čemu je ovde reč. Prema raspoloživim podacima, “troškovi osoblja” ove britanske laboratorije, čiji je broj narastao na 400 zaposlenih, iznosio je u 2016. godini 138 miliona dolara. To znači da je svaki zaposleni u proseku dobio 345.000 dolara.

“Teško je nadmetati se sa gigantima, pogotovo ako spadate u manje kompanije”, rekla je Džesika Kataneo, izvršna regruterka firme CyberCoders, koja se bavi regrutacijom informatičkih talenata.

Najnaprednija istraživanja veštačke inteligencije bazirana su na skupu matematičkih tehnika koje se zovu duboke neuronske mreže. Ove mreže su matematički algoritmi koji su u stanju da, analizom podataka, sami odrede svoje zadatke. Tragajući za obrascima u milionima slika pasa, na primer, neuronska mreža može naučiti da prepozna određenog psa. Ova matematička ideja datira iz pedesetih godina prošlog veka, ali je sve do pre pet-šest godina tavorila na marginama kako industrije tako i akademskih rasprava.

Do 2013. godine Google, Facebook i još nekoliko kompanija zapošljavali su relativno mali broj istraživača specijalizovanih za ove tehnike. Neuronske mreže sada pomažu pri prepoznavanju lica na fotografijama postavljenim na Fejsbuku, identifikuju komande koje naložimo uređajima zvanim „digitalni asistenti“, i koji se već nalaze u našim dnevnim sobama (kao što je, recimo, Amazon Echo), a trenutno u riltajmu prevode strane jezike na Majkrosoftovom telefonskom servisu Skajp.

Koristeći se istim matematičkim tehnikama, istraživači unapređuju autonomna vozila i razvijaju bolničke usluge koje mogu identifikovati bolesti tokom procesa skeniranja, a tu su i malopre pomenuti digitalni pomoćnici koji ne samo što prepoznaju izgovorene reči već ih i shvataju; tu su i automatizovani sistemi za trgovanje akcijama, kao i roboti koji pokreću objekte koje nikada ranije nisu videli.

Sa tako malo dostupnih stručnjaka u oblasti veštačke inteligencije, velike tehnološke kompanije zapošljavaju najbolje i najsjajnije akademske građane. U tom procesu, oni na raspolaganju imaju ograničen broj profesora sposobnih da svoje studente podučavaju tajnama ovakvih tehnologija.

Kompanija Uber angažovala je 40 stručnjaka iz revolucionarnog A.I. programa univerziteta Carnegie Mellon iz 2015, kako bi ih zaposlila na projektu autonomno navodećih vozila. Tokom poslednjih nekoliko godina, četiri najpoznatija univerzitetska A.I. istraživača napustilo je amfiteatre, sale za predavanja i svoje profesure na Univerzitetu Stenford. Na Univerzitetu u Vašingtonu, šest od 20 profesora za veštačku inteligenciju sada je na odsustvu ili delimičnom odsustvu jer je angažovano za spoljne kompanije.

“Prisutno je ogromno usisavanje akademskih profesora, koje IT industrija prosto posrče”, kaže Oren Ecioni, koji odsustvuje s mesta profesora na Univerzitetu u Vašingtonu kako bi nadgledao „Allen“, neprofitni institut za veštačku inteligenciju.

Neki profesori pronalaze način za pravljenje kompromisa. Luk Zetlmojer (Luke Zettlemoyer) sa Univerziteta u Vašingtonu odbio je poziciju u laboratoriji u Sijetlu, za koju mu je Google nudio platu trostruko veću od dosadašnje (oko 180.000 dolara, prema izvorima dostupnim javnosti). Umesto toga, izabrao je mesto u Institutu Allen, položaj koji mu omogućava da nastavi s podučavanjem mladih informatičara.

“U Americi je brojno nastavno osoblje koje postupa na sličan način, razdvajajući vreme na ono koje provede u  komercijalnoj industriji i ono tokom kojeg predaje u okviru akademske zajednice”, rekao je Zetlmojer. “Nije za poređenje koliko su plate veće u industriji, pa profesori nemaju drugog razloga da ostanu na univerzitetu osim ukoliko zaista brinu o tome da budu deo akademske zajednice, unutar koje će moći da svoje znanje prenesu novim generacijama.”

U pokušaju da privuku nove A.I. inženjere, kompanije poput Gugla i Fejsbuka sačinile su nastavne programe sa ciljem da postojeće zaposlene podučavaju “dubokom učenju” i srodnim tehnikama. I neprofitne organizacije kao što su Fast.ai ili Deeplearning.ai, čiji je osnivač bivši profesor Stenforda koji je pomogao pri stvaranju laboratorije Google Brain, nude onlajn kurseve dubokog učenja.

Osnovni koncepti dubokog učenja nisu teški za razumevanje, i zahtevaju tek nešto malo više od srednjoškolske matematike. Pa ipak, zaista osvojiti ovu struku zahteva više značajnijih matematičkih i intuitivnih talenata koje neki zovu “mračnom umetnošću” (dark art). Potrebno je, uz to, i posebno znanje za polja kao što su autonomno navodeća vozila, robotika i zdravstvena zaštita.

Kako bi održale korak, manje kompanije traže talente na neobičnim mestima. Neki angažuju fizičare i astronome koji imaju neophodne matematičke veštine. Neke druge američke start-up kompanije tragaju za talentima u Aziji, Istočnoj Evropi i drugim mestima na kojima su plate daleko manje nego u Sjedinjenim Državama – pa je, samim tim, lakše da za svoju firmu pridobiju nekog briljantnog Kazahtanca nego „momka iz komšiluka“, koji je poreklom iz Kalifornije.

“Ne mogu se takmičiti sa Guglom, a i ne želim”, rekao je Kris Nikolson, izvršni direktor i koosnivač startup kompanije Skymind iz San Franciska koji je za sebe pridobio AI inženjere iz osam zemalja. “Tako da nudim vrlo primamljive plate stručnjacima doskora angažovanim u zemljama u kojima je inženjerski talenat finansijski potcenjen.”

Ali, i giganti u IT industriji rade to isto. Google, Facebook, Microsoft i drugi otvorili su A.I. laboratorije u Torontu i Montrealu, gde se se obavlja većina istraživanja koja nisu na teritoriji Sjedinjenih Država. Google, takođe, zapošljava i talente u Kini, gde je Microsoft već dugo prisutan.

Stoga i nije iznenađujuće što mnogi smatraju kako se nedostatak talenata iz ovih informatičkih oblasti neće ublažiti još dugi niz godina.

“Naravno, potražnja prevazilazi ponudu, i taj se sled stvari u dogledno vreme neće promeniti” kaže Jošua Bengio (Yoshua Bengio), profesor na Univerzitetu u Montrealu i istaknuti istraživač na polju veštačke inteligencije. “Potrebno je mnogo godina da biste diplomce pretvorili u doktore iz ovih naučnih oblasti.”

 

New York Times

 

Baroni razbojnici digitalnog doba

Način na koji je kompanija Cambridge Analytica iskoristila Facebook da prikupi podatke o desetinama miliona korisnika samo je jedan od problema vezanih za ovu društvenu mrežu i njen uticaj na društveni i politički život. Na izvestan način ovaj skandal je skrenuo pažnju sa važnijih pitanja koja proističu iz modela poslovanja giganata interneta: Google, Facebook, Amazon i druge velike tehnološke kompanije izgradile su najobuhvatniji i najbezobzirniji aparat nadzora i praćenja koji je svet ikada video. Svi smo pod njihovom prismotrom.

Poslovni model internet kompanija može se opisati kao kapitalizam nadziranja – što je prva učinila harvardska profesorka Shoshana Zuboff 2015. godine. Izgrađen na tehnologijama prikupljanja informacija i manipulisanja ponašanjem korisnika, kapitalizam nadziranja nastao je onog trenutka kada su inženjeri iz Googla shvatili da prateći šta korisnici unose u pretraživač mogu anticipirati njihove želje. Razvijanje tehnika za predviđanje želja korisnika omogućilo im je da plasiraju prilagođene oglase koji će uvećati prihode kompanije.

Danas praktično svaki aspekt svakodnevnog života ostavlja trag u korporativnim bazama podataka koji se koriste za predviđanje i oblikovanje svih oblika ponašanja. Ali korporacije koje se bave biznisom nadziranja ne zadovoljavaju se samo praćenjem želja korisnika; one aktivno oblikuju i usmeravaju te želje u skladu sa svojim ciljevima. To obično znači da se od nas očekuje da kliknemo na reklamu, posetimo veb-stranicu ili konačno nešto kupimo. Da bi to postigli, koriste se sve poznate prečice i predubeđenja koja utiču na ljude prilikom donošenja odluka, čime se bavi disciplina poznata kao „heuristika“. To često podrazumeva da se linkovi i drugi sadržaji moraju prikazati na način koji ih čini atraktivnijim, a u nekim slučajevima kao što su takozvani „mračni šabloni“ – trikovi za privlačenje pažnje i prodaju ili prikupljanje ličnih podataka koji uključuju element prevare – koriste se arhitekture izbora koje korisnike proračunato dovode u zabludu.

Opsežni eksperimenti omogućuju dalje usavršavanje oglasa i poziva na interakciju. Google je na primer do 2014. godišnje izvodio oko 10.000 eksperimenata u oblasti pretrage i plasiranja oglasa, a u bilo kom trenutku u toku je bar 1.000 eksperimenata. Eksperimentima se testiraju korisnički interfejsi, algoritmi i drugi elementi servisa da bi se ustanovilo koje kombinacije su najefikasnije za angažovanje korisnika. Oglasi vas prate sa jedne veb-stranice na drugu, svaki put suptilno izmenjeni, jer kompanija pokušava da na osnovu vašeg ponašanja i reakcija otkrije koja varijacija će vas naterati da konačno kliknete na oglas.

Otuda, ako koristite Chrome pretraživač ili Google aplikacije gotovo je sigurno da ste deo uzorka u desetinama psiholoških eksperimenata koji treba da ustanove profil vaših navika i slabe tačke koje kompanijama mogu doneti korist. Taj personalizovani i dinamički oblik podsticanja određenih oblika ponašanja pruža kompanijama mnoštvo prilika da manipulišu korisnicima na načine nezamislive pre nastanka interneta. A budući da se saznanja o vašim slabim tačkama dalje primenjuju za što efikasniji uticaj na ostale korisnike, vi ste praktično saučesnik, ne samo u sopstvenoj već i u manipulaciji vaših prijatelja i članova porodice, suseda i kolega, praktično svakog korisnika ovih usluga.

Većina ljudi ne shvata koliko inače nedostupnih informacija možete otkriti samo analizom relativno depersonalizovanih podataka o ponašanju neke osobe. Istraživanje iz 2013. koje je sproveo Centar za psihometriju Univerziteta u Kembridžu pokazalo je da i bez činjeničnih podataka o nekoj osobi analiza „lajkova“ na Facebooku može precizno pokazati njenu seksualnu orijentaciju, etničku pripadnost, nivo zadovoljstva životom, politička i verska ubeđenja, da li su joj roditelji razvedeni i da li koristi droge. U nastavku istraživanja 2015. pokazalo se da kroz analizu „lajkova“ kompjuter može proceniti karakteristike vaše ličnosti – koliko ste naklonjeni umetnostima, koliko ste stidljivi ili kooperativni – bolje nego članovi vaše porodice i prijatelji. Zamislite sad koliko se podataka, čak i onih koje smatrate ličnim i poverljivim, može izvući iz mora drugih informacija koje korporacije prikupljaju o vama i svakom drugom korisniku. Onda zamislite eksponencijalni rast količine takvih podataka koji će uslediti sa širenjem takozvanog interneta stvari (Internet of Things, IoT) – što je praktično mreža senzora, kamera i mikrofona koji će se kriti u vašim domovima, kancelarijama i na javnim mestima i vredno prikupljati i slati podatke u baze podataka kapitalizma nadziranja.

Oni koji su pratili saslušanje Marka Zuckerberga pred Kongresom prošle nedelje su u zabludi ako misle da ne treba da se brinu jer ne koriste Facebook. Tehnike praćenja koje kompanija koristi – uključujući alat Facebook Pixel namenjen oglašivačima i dugmad „like“ i „share“ – utkane su u sam internet i mnoštvo veb stranica. Na taj način se prate korisnici širom interneta, stiču predstavu o njihovim interesovanjima i upućuju im se prilagođeni oglasi. Zeynep Tufekci, profesor sociologije na Univerzitetu Severne Karoline, napisao je nedavno u New York Timesu da čak i ako nemate otvoren nalog, Facebook može dedukovati informacije o vama na osnovu onoga što zna o vašim prijateljima koji ga imaju. Čak i ako niste registrovani korisnik, Facebook verovatno sastavlja „skriveni dosije“ o vama, isto kao za svoje korisnike. U Americi nema načina da to sprečite. Koristili Facebook ili ne, on vas posmatra.

Često se tvrdi da su lični podaci cena koju plaćamo da bismo besplatno koristili ponuđene usluge. Ali to nije sasvim tačno. Prava cena koju plaćamo da bismo koristili Google i Facebook jeste naša privatnost. Odustajanje od prava na privatnost omogućuje kompanijama da istražuju vaše psihološke slabe tačke i naplaćuju oglašivačima mogućnost da ih koriste. Da bi to prikrile, ove kompanije se skrivaju iza dokumenata o politici privatnosti koji su često dugački, komplikovani i pisani nerazumljivim pravnim jezikom. Pre desetak godina jedno istraživanje je pokazalo da bi prosečnom korisniku godišnje trebalo oko 25 dana (i noći) da pročita sve politike privatnosti koje je primoran da prihvati. Ko ima vremena i volje da to čita? Pozivanje na privatnost da bi se opravdale takve prakse liči na prevaru – Federalna komisija za trgovinu je osudila politiku privatnosti koju nudi Google jer korisnike dovodi u zabludu – naročito kada se ima u vidu da korporacije u biznisu nadziranja koriste heurističke metode da otkriju najbolji način prezentacije politika privatnosti tako da navedu korisnike da ih prihvate.

Možda vam se čini da je to razumna cena za održavanje kontakta sa prijateljima i rođacima. Ali ono što dobijate zauzvrat nije verna slika vašeg socijalnog kruga, već prilagođena verzija kojom upravljaju algoritmi inženjera iz Facebooka. To što vidite nije stvarnost, već slika stvarnosti koju je za vas filtrirao Facebook. U tu prilagođenu sliku enkodirani su različiti sudovi o tome šta je po mišljenju Facebooka vredno vaše pažnje. Na primer, algoritam za prikazivanje novih objava smanjuje vidljivost onih korisnika koji prema kriterijumima kompanije nisu dovoljno aktivni – to jest, prikazuje manji broj njihovih objava drugim korisnicima – i uvećava vidljivost onih koji su aktivniji. To je nov oblik kontrole: radite ono što Facebook od vas želi i bićete nagrađeni; ako ne ispunite kvotu, bićete kažnjeni socijalnom nevidljivošću. To može proizvesti teške posledice. Zamislite, na primer, da ste se u trenutku teške bolesti okrenuli Facebooku u pokušaju da doprete do prijatelja koji će vas podržati i utešiti, ali niko od vaših prijatelja ne reaguje i vi umirete u uverenju da nikome nije stalo do vas – samo zato što niste bili dovoljno aktivni da bi Facebook smatrao da je vaša bolest vredna pažnje vaših prijatelja. To nije anti-utopija iz budućnosti – to se navodno dogodilo prošle godine.

Kada Mark Zuckerberg govori o povezivanju ljudi, kao što često čini, on uvek zaboravlja da naglasi da je to povezivanje ljudi sa Facebookom. Koliko god da Zuckerberg priča o zajednici i povezanosti, Facebook ne postoji da bi doprineo održavanju društvenih veza i istinskih prijateljstava. On zarađuje od oglašavanja i zato želi da što više surfujete, skrolujete i klikćete i tako ustupate detalje o svom životu za dalju obradu. Da bi to postigao, Facebook se mora pozicionirati kao centar vašeg društvenog života i posrednik vaše stvarnosti.

Tako posredovana stvarnost daje kompaniji kao što je Zuckerbergova značajan uticaj na globalni protok informacija. Sa tim uticajem ide i odgovornost. Ipak, zahvaljujući nedavno procurelim internim dokumentima znamo da Facebook ne razmišlja mnogo o posledicama svog delanja i da toleriše globalni procvat lažnih vesti i dezinformacija. U Mjanmaru na primer, gde je Facebook toliko dominantan da mnogi veruju da su Facebook i internet jedna ista stvar, brisani su sadržaji kojima se skreće pažnja na etničko čišćenje Rohinja muslimana i zabranjivani sadržaji njihovih grupa, dok pozive na nasilje protiv njih niko nije cenzurisao. Uticaj Facebooka u Mjanmaru je tako veliki da ga Ujedinjene nacije i grupe za zaštitu ljudskih prava optužuju za pomaganje u genocidu.

Da ne bude zabune, takvo ponašanje nije ograničeno samo na Facebook; to je endemski oblik ponašanja u kapitalizmu nadziranja. Poznato je da je Google preporučivao linkove koji vode do stranica o teorijama zavere; u članku u Timesu objavljeno je da je Google čak postavljao oglase za lažne vesti na stranice posvećene proveri činjenica u vestima. U pokušaju da uveća broj klikova i prihod, YouTube, jedan od servisa pod kontrolom Googla, usmerava korisnike na sve ekstremnije video snimke i postaje vodeći generator radikalizacije u 21. veku.

Svet upravo otkriva da stvarnost posredovana Facebookom olakšava nadziranje glasača od strane političkih partija i kampanja. Facebook alati „prilagođena publika“ i „slična publika“ omogućuju oglašivačima, uključujući i političke organizacije, da dostave spiskove ljudi na koje ciljaju i povežu ih sa njihovim profilima. Oglašivači onda mogu izabrati slične ljude koji nisu bili na njihovim spiskovima i usmeriti političke poruke na sve njih, što znatno pojačava efekte kampanje. Pomoću takvih alata za mikrociljanje organizatori kampanja mogu precizno plasirati različite poruke različitim grupama glasača. Prema članku iz magazina Wired, tokom američkih predsedničkih izbora 2016. Trumpova kampanja je svakog dana koristila oglase u 40-50 hiljada različitih varijacija pažljivo osmišljenih da deluju na ciljane grupe i prethodno testiranih eksperimentima. Na dan treće predsedničke debate, takvih prilagođenih varijacija bilo je 175.000. Menadžer Trumpove digitalne kampanje tvrdi da je Trump pobedio zahvaljujući Facebooku i Twitteru.

Za vreme izbora za Kongres 2010. godine Facebook je organizovao sopstveno istraživanje efekata političkih poruka upućenih preko onlajn platformi. Istraživanje je pokazalo da je moguće uvećati verovatnoću izlaska birača na glasanje za oko 0,4 odsto plasiranjem obaveštenja da su njihovi prijatelji već glasali i ohrabrivanjem da učine isto (nešto drugačiji eksperiment izveden 2012. dao je sličan rezultat). To ne zvuči kao mnogo, ali na nivou zemlje to je oko 340.000 glasova. George W. Bush je pobedio sa razlikom od nekoliko stotina glasova u Floridi; Donald Trump je 2016. pobedio zahvaljujući tome što je uspeo da privuče oko 80.000 glasova više u samo tri države. Pažljivo dizajnirane mikro-kampanje pod parolom „izađi i glasaj“ imaju veliki značaj u slučajevima kada je trka izjednačena. Takođe, u kampanji 2016. Trump je koristio alatku „prilagođena publika“ za vođenje tri kampanje za odvraćanje onih grupa birača koji bi mogli glasati za Hillary: ciljali su na demokrate koji podržavaju Sandersa porukama o njenim vezama sa finansijskom elitom; na mlade žene porukama o njenoj podršci suprugu uprkos optužbama za seksualno neprimereno ponašanje; i na Afroamerikance porukama o njenim komentarima o „supergrabljivcima“ iz 1996. Negativne kampanje nisu ništa novo, ali precizno ciljanje mikro-kampanjama danas ih čini efikasnijim nego ikada – po cenu potkopavanja poverenja u političare i vere u demokratski proces.

Kao što primećuje profesor Tufekci: „Ako su inženjeri konsenzusa 20. veka imali na raspolaganju lupe i bejzbol palice, njihove kolege u 21. veku imaju teleskope, mikroskope i skalpele u obliku algoritama i analitike“. Moguće je da ne postoji dvoje ljudi koji su videli isti skup oglasa, jer se u svakom sukobljavanju argumenata i dezinformacija vrše precizna prilagođavanja za različite grupe, pa glasači i ne znaju šta je servirano drugima. Dok su se političke kampanje u prošlosti odvijale pred očima javnosti, a tvrdnje i argumenti kandidata su stavljani pod lupu, mikro-ciljanje znači da se izborni proces danas pomerio ka privatnoj i personalnoj sferi, bez mnogo prilika za unakrsno ispitivanje i osporavanje dezinformacija. Po mišljenju stručnjaka za digitalne medije Justina Hendrixa i Davida Carolla, to je „noćna mora za demokratiju“.

Kao društvo polako dolazimo sebi i uočavamo probleme koje stvara Facebook. Poštovanje privatnosti nikada nije bilo deo njihove misije. Zuckerberg je više puta podsećao senatore da je Facebook izrastao iz ideje grupe studenata za veb-stranicu – ali nije pomenuo da su na toj stranici birali najzgodnije studentkinje bez njihove saglasnosti. U prvoj deceniji razvoja ovog sajta, njegov moto je bio „kreći se brzo i ruši sve što ti se nađe na putu“. Sa takvim poslovnim etosom nije neobično što nas skandali povezani sa Facebookom više ne iznenađuju.

Ponekad neko primeti sumnjive postupke ove kompanije i digne prašinu. Kao i poslednjih dana, onda se obično pojavi Zuckerberg, izjavi da mu je veoma žao i da nije mogao da predvidi problem (uprkos upozorenjima stručnjaka i grupa za zaštitu privatnosti), izgovori nekoliko rečenica o „zajednici“ i planiranim „poboljšanjima“ i obeća da će se Facebook promeniti. Ali posle svih izvinjenja i obećanja da će biti pažljiviji i da će korisnicima osigurati više privatnosti – a bilo ih je dosta – neke stvari ostaju iste: nadziranje je ugrađeno u gene Facebooka, a svrha njegovog postojanja je kapitalizam nadziranja. Rešenje koje se nudi je predvidivo i pogrešno: dajte Facebooku još veću moć.

Zuckerbergovo saslušanje pred Kongresom jasno je pokazalo nekoliko stvari. Facebook i dalje odbija da prizna koliko malo korisnici znaju o onome što Facebook radi. Zuckerberg tvrdi da je većina korisnika upoznata sa aktivnostima praćenja koje se sprovode i da im to ne smeta, ali istraživanja pokazuju da se većina korisnika ne bi saglasila sa takvim praksama. Takođe, da bi opravdao svoj poslovni model, Facebook insistira na tvrdnji da korisnici preferiraju ciljano oglašavanje, uprkos tome što istraživanja pokazuju da 41 odsto njihovih korisnika više voli tradicionalno oglašavanje, dok se svega 21 odsto opredeljuje za ciljane oglase (63 odsto bi volelo da vidi manje oglasa bilo koje vrste). Sada se zna da desetine hiljada aplikacija imaju pristup velikim količinama podataka o korisnicima prikupljenim do 2015, baš kao i Cambridge Analytica. Tek sada, kad se našao pod reflektorima javnosti, Facebook pokušava da revidira odobrenja za korišćenje podataka.

Konačno, ni Facebook ni Google niti bilo koja od kompanija za nadziranje i praćenje ne mogu se same od sebe reformisati na iole smislen način, jer su zavisne od naših podataka. Poslednji patenti koje je Facebook zaštitio ne obećavaju ništa dobro. Kapitalizam nadziranja se često prikazuje kao prirodan poredak stvari u digitalnom svetu, ali to je rezultat izbora koje su pravili ljudi u trci za profitom. Kao poslovni model on nije ni neizbežan ni nepromenjiv.

Korak u dobrom smeru bi bio prelazak na kontekstualno oglašavanje. To znači da biste oglase dobijali na osnovu sadržaja stranice koju posećujete, a ne na osnovu analize podataka prikupljenih praćenjem ponašanja korisnika. Najavljena Opšta uredba o zaštiti podataka o ličnosti (GDPR) u Evropskoj uniji, kojom se štite prava korisnika, zahteva nove pristupe. I Facebook i Google su imali teškoća da ispune zahteve već postojećih zakona o zaštiti podataka koji su u Evropi stroži. Sudovi u Belgiji i Nemačkoj nedavno su objavili da su neke od praksi koje primenjuje Facebook (uključujući praćenje ljudi koji nemaju Facebook nalog) protivzakonite, a Google je već bio kritikovan i plaćao velike kazne zbog prikupljanja podataka bez saglasnosti i obaveštavanja korisnika o tome šta radi sa njima.

Ispunjavanje uslova koje postavlja GDPR verovatno će biti veliki izazov za kompanije koje se bave biznisom nadziranja. Ali uz zaprećene kazne i do 4 odsto globalnog prometa za ozbiljna kršenja pravila EU, tehnološke kompanije će morati ozbiljnije da shvate svoju odgovornost i sprovedu reforme. Pošto će već morati da primene nova pravila da bi nastavile da rade u Evropi, mogle bi – relativno lako – da primene ista pravila na korisnike u Severnoj Americi i ostatku sveta. I zaista, Facebook je pod sve većim pritiskom da tako i postupi – a i Zuckerberg je natuknuo da bi kompanija mogla poći u tom smeru. To bi bio veliki korak napred; zaštitnica prava potrošača Jessica Rich u članku objavljenom u magazinu Wired primećuje da bi bilo još bolje kad bi i Sjedinjene Države usvojile zakone slične onima u Evropi.

Problematična praksa kompanija za nadziranje i njihovo uporno odbijanje da odgovorno postupaju doveli su nas do prekretnice. Možemo se usprotiviti visokom nivou korporativnog nadziranja, kakvo pre dolaska interneta svakako ne bismo prihvatili, tako što ćemo izvršiti pritisak na Facebook i zakonodavce da nešto promene i tako što ćemo koristiti alternativne servise sa drugačijim poslovnim modelima. Takođe možemo zahtevati pozivanje na odgovornost čitavog digitalnog oligopola i bolju zaštitu naše privatnosti i podataka. Ovo je trenutak odluke: da li će internet pripasti njima ili nama?

Jennifer Cobbe, The New York Review of Books, 12.04.2018.

Peščanik.net, 19.04.2018.

Srodni link: Paul Mason – Budućnost Facebooka

 

Kineski vojni radar u globalnom ratu protiv komaraca i bolesti koje prenose

Kineski naučnici razvijaju uređaj kojim bi otkrili let insekata sa krilima na udaljenosti od 2 km – izum koji bi se mogao iskoristiti za spasavanje miliona života. Priču donosi South China Morning Post.

Prema naučnicima uključenim u ovaj istraživački projekat, kineska vlada razvija super osetljivi radar koji može otkriti rad krila komaraca u radijusu do 2 kilometra.

Prototip uređaja testira se u vojnoj laboratoriji na Tehnološkom institutu u Pekingu (BIT), rekao je jedan od naučnika uključenih u razvoj ovog sistema. Ovaj program uključuje osetljivu tehnologiju koja se već koristi u kineskim sistemima raketne odbrane.

“Identifikovanje i praćenje pojedinačnih ciljeva veličine komaraca više nije naučna fantastika”, rekao je. “Mi smo, zapravo, veoma blizu tačke gde će ova tehnologija iz laboratorije biti upotrebljena kako bi spasavala živote.”

Ukoliko niste znali, komarci su oduzeli više ljudskih života nego svi ratovi u istoriji zajedno. prema podacima Svetske zdravstvene organizacije, njihovi zarazni ujedi i dalje svake godine uzrokuju više od milion smrtnih slučajeva.

Insekti imaju ulogu prenosilaca širokog spektra mikroorganizama koji su uzročnici brojnih bolesti, od malarije i žute groznice, do denge i novijih virusa kao što je zika.

Kina razvija nove radarske tehnologije kako bi otkrila neprijateljske stelt letelice, a nus-efekat ovog razvoja je primena ove opreme u detekciji rojeva komaraca-koji prenose smrtonosne bolesti.

Suzbijanje ovih dosadnih prenosilaca infekcija spada u glavne ciljeve, a sa ciljem očuvanja zdravlja nacije. Komarci mogu doleteti i odleteti praktično bez traga – njihovo poznato zujanje može nas upozoriti ali samo kada su već sasvim blizu nas – a tada je već kasno.

Nakon višedecenijskog razvoja, savremeni vojni radari danas mogu izdvojiti i identifikovati odjeke sa udaljenosti koje su više nego impresivne. Uzmimo kao primer radar Američke agencije za protivraketnu zaštitu koji operiše na  “X” tj mikrotalasnim frekvencijama (7.0 do 11.2 GHz), koji može otkriti objekat veličine lopte za bejzbol na oko 4000 kilometara udaljenosti.

Kina je razvila radarske sisteme sličnih naprednih karakteristika kako bi pratila vojne projektile i stelt avione, premda neki naučnici angažovani na ovim vojnim projektima smatraju da se ovakva tehnologija može koristiti i za borbu protiv komaraca; upravo su oni i ubedili kinesku vladu da finansira njihova dalja istraživanja radarske tehnologije u mikrotalasnom („X“) frekventnom opsegu.

Tim predvođen Long Tengom je krajem prošle godine dobio finansijsku podršku vlade u visini od preko 82 miliona juana (12,9 miliona dolara) kako bi konstruisao radar za detekciju komaraca i drugih štetočina, i koji bi mogao biti testiran praktično na terenu.

Prema podacima s interneta i univerzitetskih veb-stranica, Long je direktor BIT-ovog instituta za istraživanje radarskih tehnologija i vodeći je naučnik u ključnom razvojnom programu vojnih radara u Kini. On dosad nije komentarisao ovu priču koja se pojavila u svetskim medijima.

Prema naučniku angažovanom na ovom projektu, radar funkcioniše tako što emituje brze impulse elektromagnetnih talasa koji se prostiru na mnogobrojnim frekvencijama. Kada neki od ovih radio-talasa „naleti“ na komarca, odbija se o njega i vraća nazad ka radaru, noseći sa sobom informacije koje uključuju podatke o vrsti komarca, polu, brzini i pravcu u kojem leti, kao i da li je insekt – jeo.

Radar se, na primer, može montirati na krovu koji gleda na naselja i stambene objekte, i koristiti ga za određivanje položaja velikih kolonija komaraca, njihovih područja razmnožavanja i mesta odmora. Ukoliko kolonija migrira u neko susedno područje, domaćinstva tih oblasti mogu biti pravovremeno upozorena.

Naučnici drugih zemalja koriste civilne radarske mreže za praćenje kretanja grupe – jata ptica ili većih insekata poput skakavaca ili moljaca; ipak, veruje se da je ovo prvi pokušaj upotrebe radara za praćenje komaraca i njihovih rojeva.

Ovaj istraživač istakao je da je prototip postigao osetljivost koja je bez presedana, upravo jer su kineske vlasti dozvolile timu da izgradi sistem upotrebom najnovije tehnologije vojnih radara.

Ovaj radar, recimo, poseduje antenu zadnje generacije, nalik onoj koja se koristi na najnovijim kineskim vojnim brodovima. Antena može istovremeno da usmerava i odašilje snopove mikrotalasa u različitim pravcima i u stanju je da detektuje rakete ili vojne mlaznjake daleko brže od konvencionalnih radara, koji koriste rotirajuće tanjire.

Ovaj radar, takođe, poseduje jednu zasebnu antenu za generisanje radio-talasa koji osciliraju u više pravaca. Funkcionišući po principu poznatom kao polarizacija, ona pruža detaljne informacije o meti, tako da istraživači mogu razlikovati gladnu ženku komarca koja sisa krv, od mužjaka, koji je potpuno bezopasan i ne napada ljude već se isključivo hrani polenom.

Potom u igru ulazi superbrzi računar, koji koristi algoritam za istovremeno identifikovanje i praćenje kretanja velikog broja komaraca u istom roju ili zajednici na nekom području.

Ovaj projekat je plod saradnje bihejviorista specijalizovanih za ponašanje insekata i naučnika iz mnogih drugih disciplina. Radar obezbeđuje ogromne količine podataka i mogao bi pomoći biolozima i entomolozima da saznaju više o individualnom i kolektivnom ponašanju štetočina, što bi moglo dovesti do novih strategija za borbu protiv širenja bolesti koje prenose komarci.

Istraživački tim napravio je pomak u već postojećoj tehnologiji, a može se odmah primeniti u vojne svrhe, bez ikakvih prepravki ili modifikacija. Anonimni istraživač koji je pristao da govori o ovom kineskom radaru takođe je odbio da kaže kada će prvi radar biti završen i aktiviran.

“Trenutno gradimo jednu ili dve jedinice. Nadamo se da će u budućnosti biti proizveden veliki broj ovakvih radara, i da će biti instalirani širom zemlje kako bi se formirala velika mreža za praćenje ne samo komaraca već svake životinjske vrste koja leti”, rekao je on.

Ji Ženjan, priznati istraživač vojne radarske tehnologije i zamenik direktora elektrotehničkog odeljenja Instituta za tehnologiju u Harbinu izjavio je da je identifikacija i praćenje tako majušnih ciljeva udaljenih kilometrima izuzetno teško.

Postojeća tehnologija vojnog radara mogla bi otkriti male, nekooperativne signale udaljene stotina pa i hiljadama kilometara, ali komarci su bili “druga priča”, rekao je on.

Ji, mada vrhunski svetski ekspert u oblasti radarskih tehnologija, ipak nije aktivno uključen u projekat. On je izjavio da je komarce teže detektovati nego stelt avion poput lovca F-22, koji ima poseban premaz i geometrijski dizajn prilagođen „prelamanju“ radarskih talasa, a samim tim i izbegavanju uočavanja na radarskim ekranima.

“Krila komarca se, naravno, umnogome razlikuju od metalnih krila vojnog mlaznjaka, a isto je i s njihovim sastavom, oblicima i pokretima. Radar za detekciju komaraca iziskuje potpuno novi set algoritama”, rekao je Ji.

Najveći izazov dolazi iz neposredne okoline, pošto se radarski talasi koji se odbijaju o komarce i vraćaju u radar izuzetno slabi, pa bi lako mogli biti preplavljeni bukom koja potiče iz pozadine. Filtrirati pozadinsku buku i iz nje izdvojiti autentičnu frekvenciju/signal komaraca ili njihovog jata bilo je više nego komplikovano.

“Dakle, ono što savršeno dobro funkcioniše u laboratoriji možda neće biti tako uspešno na terenu”, rekao je Ji.

Liju Singje, profesor entomoloških studija na Kineskom poljoprivrednom univerzitetu u Pekingu izjavio je da bi program radarskog uočavanja insekata imao neprocenjivu ulogu u borbi protiv štetočina, jer bi radari pažljivo nadgledali komarce i druge sitne insekte – prenosioce teških bolesti.

On je rekao da su neki regioni Kine, naročito njen severoistočni deo, tropske zemlje i Afrika i dalje na udaru komaraca i da trpe od posledica bolesti koje prenose.

Razlike u ponašanju, poput oblika i brzine zamaha krila kao i načina njihovog kretanja mogu se identifikovati upravo radarom, pružajući naučnicima “precizno navođeno oružje u ratu protiv najsmrtonosnijeg stvorenja na Zemlji”, rekao je Liju. “Ovaj radar mogao bi spasti milione života.”

Ovaj članak pojavio se 31. marta 2018. u štampanom izdanju South China Morning Posta (SCMP)

Srodni link: Kako izbrisati komarce i iskoreniti malariju? Odgovor na ovaj izazov možda leži u jednoj vrsti mutirane gljivice.

Start-up horizont: novi tehnološki mehur (1/2)

Erin Grifit (Erin Griffith), novinarka magazina za tehnologiju i nauku Wired, specijalizovana je za start-up scenu Silicijumske doline – jednu od najinteresantnijih, ali, po njoj, „i jednoj od najprevarljivijih“. Poznata je po svom kritičkom stavu prema IT startaperima, a njenim tekstovima provejava ironijski osvrt na ovu scenu, uz otrovne strelice na račun „šaljivih entuzijasta“ koji su se sjatili u Dolinu ne bi li okušali svoju sreću i „upecali“ nekog venčer ulagača ili anđela-investitora. Bez želje da bude popularna i voljena po svaku cenu, Erin se svom čitaocu obraća brutalno iskrenim stilom.

U septembru sam se upoznala s jednim istaknutim preduzetnikom koji je tražio da ja, kao novinar, „odradim“ pozitivnu medijsku sliku o njegovom novom projektu. Sastanci nalik ovom su uobičajeni i obično se podrazumevaju kao deo mog posla – osim što je, ovaj razgovor prilično logično (a na njegovu veliku nesreću) zabasao na rafal loših naslova  i kritika, koji su ove godine zapljusnuli tehnološki industrijski sektor. I, dok smo razgovarali o najnovijem skandalu seksualnog uznemiravanja, postavio mi je pitanje: Hoće li neko ikada opet napisati neku pozitivnu priču o tehnološkom startupu?

Rekla sam da, verovatno – neće.

Izgoreli smo, pojasnila sam mu. Mnoge priče o izgradnji „hajp“ prevarantskih startapova nisu dobro stajale u medijima i javnosti za života ovih početničkih firmi. Jednom sam napisala mahom pozitivnu priču o izvršnom direktoru kompanije Zenefits, Parkeru Konradu, bacajući svetlo na njegovu ličnost i usput ga nazivajući “čudom od deteta “. Nedugo nakon toga, on je srušen od strane svog borda i uposlenika – nakon što je kompanija priznala da su njeni zaposleni bili varani tokom sprovođenja treninga obaveznog poslovnog usaglašavanja (Obuka o usaglašenosti, tj proces edukacije zaposlenih u oblasti zakona, propisa i kompanijskih politika koje se odnose na njihove svakodnevne poslove. Organizacija tj firma koja se bavi obukom usaglašenosti obično stremi ostvarenju nekoliko ciljeva: (1) izbegavanje i otkrivanje prekršaja od strane zaposlenih koji mogu dovesti do pravne odgovornosti za organizaciju; 2. stvaranje gostoljubivijeg i poštovanog radnog mesta; 3. postavljanje osnova za delimičnu ili potpunu odbranu u slučaju da zaposleni izvrši povredu uprkos naporima organizacije za obuku; i 4. dodavanje poslovne vrednosti i konkurentske prednosti).

Ovaj problem je krupniji od bilo kakvog pojedinačnog skandala, rekla sam mu. Pošto su naslovnice novina prikazivale uznemirujuće zakulisne radnje niza kompanija, startup kultura više nije „stočna hrana“ za medije, koji ih preživaju u vidu blagih parodija o ping-pongu na pauzama i duksevima koje svi besomučno nose. Čini se to ružnim i trulim: Facebook, najveća priča o uspehu u ovom istorijskom trenutku, nije bila tek „vesela grupa hakera“ koji se bave razvojem sitnih alata koji vam omogućavaju da digitalno „podbadate“ svoje prijatelje. FB je moćan i potencijalno zlokoban sakupljač ličnih podataka, propagator vladinih cenzora i obezbedilac diskriminatornih načina oglašavanja.

Svet više nije zainteresovan za takvu vrstu priče, rekla sam mu. Sve ono što se ne bavi mučnim, provokativnim pitanjima s kojima se suočava tehnološka industrija i start-up scena je, po osećaju javnosti, bez poente.

Preduzetnik je očigledno bio razočaran mojim, kako je mislio, cinizmom. Problemi industrije, kako je verovao, mogli bi se rešiti uz još više tehnologije. Zapravo, njegova start-up firma je radila samo na stvarima, a ne na softverima: njegovi alati koje je prodavao su se suočavali s problemima koje je izazvala upravo ta tehnologija na koju se pozivao. Ako bi bio uspešan, svet (i njegov bankovni račun, kao i bankovni računi njegovih investitora) pokazivali bi daleko veće brojke, tvrdio je on.

Dakle, “ako bih samo mogla da mu učinim” – opšte uzev, svima – “uslugu”, i objasnim njegovu poentu u tom članku… „to bi nam zaista pomoglo svima“, dodao je on.

Razgovarajući svakodnevno s osnivačima tehnoloških startup firmi, jasno je koliko su se njihovi životi malo promenili u prošloj godini, i pored toga što se svet oko njih preokrenuo: Čak i vrhunski šefovi firmi – koji su primetili promenu u javnom mnjenju – nisu bili voljni da se prilagode ovoj novoj stvarnosti. Predsednik kompanije „Y Combinator“ Sem Altman je na svom blogu tvrdio da „politička korektnost šteti industriji tehnologije. Ovo je neugodna, mada moguća opcija: da smo prinuđeni da ljudima dozvolimo da pričaju i omalovažavajuće stvari na primer o gej ljudima, ukoliko želimo da ih čujemo šta ima da nam kažu o novostima u, recmo – oblasti fizike”, napisao je on. Na terenu, kraljevi startap scene nisu promenili svoje ponašanje. I dalje me „nameštaju“ da njihove kompanije „kitim“ s istom onom neumornom razdraganošću iz prošlih vremena… bez obzira na to što je iza njihovog neslavnog postojanja na sceni ostao trag koji nije previše lep.

Izvan startaperskog tehno-mehura, stvari stoje drukčije. Ne podbadamo startupe koji vole da nameću pravila. Oprezni smo, jer upotrebom veštačke inteligencije i njenog potencijala u našem poslovanju eliminišemo poslove koji su dotad pripadali ljudima. Sumnjičavi smo za uveravanja tehnoloških lidera da su njihovi proizvodi toliko bezbedni da i njihova deca mogu da ih koriste. Siti smo lažne vickastosti i neslanih šala koje se tiču onoga što više nije nimalo smešno: redaka u štampi koji nas obaveštavaju da postoji nedostatak žena u oblasti visokih tehnologija i hajtek biznisa, muka nam je od priča o bezobrazno bogatim dvadesetogodišnacima i članaka o neprijatnim programerima koji su puni loših ljudskih osobina, IT klincima koji nas “lože” i koji su spremni svim sredstvima i po svaku cenu da iz nečega – makar čega! – izvuku profit. Sve ovo deluje krajnje neprikladno i neumesno.

Međutim, ovu burnu reakciju protiv tehnoloških „himera“ je teško uočiti ukoliko se i sami nalazite u unutrašnjosti ovog mehura zvanom Silicijumska dolina. A nije teško shvatiti kako smo dovde stigli. Krajem 2000-ih, odmah nakon finansijske krize, svet je bio željan pozitivnih priča o tehnologiji i biznisu. Brzi rast servisa poput Tvitera i Fejsbuka je bio uzbudljiv – mesto optimizma u mračnim trenucima – a IT štreberi su  nam se tada učinili kao bolji heroji nego što su to bili pohlepni mamlazi s Volstrita, koji tek što su maestralno upropastili svetsku privredu, finansije i ekonomiju. Fejsbuk je učinio da naš svet bude otvoreniji i povezaniji. Tviter je pomagao revolucijama na Bliskom Istoku. Naravno, svi ti golobradi osnivači startapova su, u međuvremenu i veoma brzo, postali milijarderi, ali su se njihove kompanije koje su imale „uzvišene misije“ zapravo osećale isto onoliko „plemenitim“ koliko to kapitalizam po svojoj prirodi dozvoljava.

Svet biznisa je bi pre neku godinu oberučke prigrlio ovu srčanost slobodnog ponašanja, usvojivši menadžment filozofiju iz startaperske kulture: od dizajna kancelarija i radnog prostora, do etosa inovacija. Izgledalo je nemoguće da bi kompanija poput Ubera, najvrednijeg startapa u privatnom posedu u istoriji, ikada mogao da se suoči sa moralnim procenama i stavljanjem svog poslovanja pod lupu. Ali, to je bilo pre 2017. godine, momenat kada su novinari otkrili da je Uberova reputacija “lošeg dečka” omogućila obilje odvratnih i potencijalno nezakonitih poslovnih praksi širom sveta. Krah Uberovog ugleda bio je sastavni deo postojano upornih otkrića o startaperskim mahinacijama – otkrića koja su za sobom ostavljala negativne naslove u štampi kao i negativan stav javnosti prema njima.

Kada je “Bodega” – startup koji je osmislio “pametne” automate za piće, čokoladice, kafu i grickalice – u septembru najavio da će ove vendor-mašine biti lansirane na tržište, naišao je na grupu pobesnelih tviteraša koji su odmah reagovali. Bodegino preuzeto ime, zajedno s planom svojih osnivača da, kako su sami rekli, „kioske i majuše ulične prodavnice pošalju u prošlost“, savršeno se uklapa sa stereotipno-arogantnom, i kvazi-elitističkom „hajtek bratijom“ pokušavajući da se na brzinu obogate tako što će „samleti“ ikone svačijeg komšiluka: ljubazne i predusretljive lokalne prodavce.

“Bro-dega” (bodega<—>bro, „radnje koje vodi prevarantska bratija“), kako je od tada imenovana, bio je samo jedan katalizator snažnog sentimenta uperenog protiv tehnoloških startapova, koji se pojavio ispod naše kolektivne površine. “Hajde da vidimo može li tvoja usrana staklena sandučina (njihov automat koji bi zamenio ulične kioske) da mi zgotovi rolovanu slaninu, jaja, sir i halapenjose, kapitalistička smradino”, tvitovao je reper El-P. Osnivač kompanije je izdao javno izvinjenje, koje je zatim takođe bilo meta podsmeha.

Nakon što je Skedaddle – startap koji je važio kao “Uber za autobuse” – bio prikazan na portalu Business Insider, i to na snimku na kojem su se četiri mlađahna koosnivača zacenila od smeha nad člankom koji opisuje njihovu neslavnu startup misiju, ova situacija je rikošetirala sa Tvitera. “Kakva noćna mora”, tvitovala je Liza Mekintajer, dodajući: “Silicijumsku dolinu vode kompletne sociopate”.

Da li je ski-industrija na klizavoj padini?

Sa još jednom zimom i turističko-takmičarskom ski-sezonom koja nas zahuktalo očekuje na padinama planinskih centara, i predstojećom Zimskom olimpijadom u Južnoj Koreji koja je tu, „iza ćoška“, skijanje je u ovom trenutku sport koji uživa izuzetnu medijsku pokrivenost.

Skijanje je više nego samo uzbudljiv sport; na njega se gleda i kao na glamuroznu industriju koja ispunjava i troši naše slobodno vreme (a i novac), pružajući nam zdrave sportske aktivnosti, turističke ugođaje i gostoprimstvo.

Ali, kao i drugi sportovi koji su tradicionalno povezani s određenim nivoom ekonomskog statusa i količine novca – poput golfa, recimo – i skijanje se nalazi pred brojnim izazovima – ali i izglednim šansama za razvoj.

Izgleda da je učešće novih ski-turista ujednačenije nego pre, pa je u ekspanziji – ili je, barem, u konstantnom održavanju blagog rasta; ovo je slučaj sa tradicionalnim područjima kontinentalne Evrope i Sjedinjenih Država i Britanije, a sve veći interes postoji među građanima zemalja kao što su Rusija i Kina.

Brojni su faktori koji utiču na ski-industriju: tu treba uzeti u obzir starosni profil skijaša, konsolidaciju poslovanja, tehnološke i klimatske promene – pa čak i Bregzit.

“Industrija ’zimskih radosti’ se gotovo posvuda suočava s izazovom stvaranja dugoročnog rasta”, kaže švajcarski istraživač Loran Vana (Laurent Vanat). On svake godine objavljuje Međunarodni izveštaj o snegu i planinskom turizmu, koji predstavlja detaljan pregled ključnih faktora u ski-industriji.

“Ovo tržište je na mnogim mestima više nego zrelo i u potpunosti razvijeno, a bejbi-bumeri danas još uvek predstavljaju većinu učesnika-klijenata. Ova generacija će se progresivno povlačiti sa nekih zrelih tržišta, bez adekvatne zamene – a sve usled nedostatka ski-entuzijazma među budućim generacijama”.

Bogati u mehuru

I zaista, u Britaniji – gde je – prema turističkoj firmi SkiWeekends.com – ski tržište vredno blizu 3.4 milijarde evra, odnosno tri milijarde funti – više od dve trećine onih koji skijaju stari su između 43 i 65 godina.

A ovu neumoljivu statistiku potvrđuje i Čarls Oven, generalni direktor kompanije European Pubs Ltd koja posluje u barovima i restoranima u francuskim odmaralištima čiji su posetioci iz Britanije ali i drugih zemalja.

“Kao ni golf, ni skijanje nije jeftin sport, a postoji i „mehur bogatstva“ odnosno kritična masa finansijskih sredstava koje treba dostići – to je, uglavnom, moguće tek kako postajemo stariji”, kaže on. “Lako mogu zamisliti situaciju na budućem tržištu skijanja, na kojem, ukoliko ne budemo pažljivi, možda nećemo imati dovoljno mladih ljudi za skijanje, baš kao ni regularne skijaše koji iz sezone u sezonu redovno odlaze na skijanje.”

Oven kaže da se, naročito za britanske ski-operatere, postavlja izazov osvajanja tržišta evro-kontinentalnog skijanja, usled potencijalniih nus-efekata Bregzita i izlaska Britanaca iz Evropske unije.

Sa padom vrednosti britanske funte nakon britanskog referenduma o ostanku u Evropskoj uniji – to jest po izlasku iz nje – britanskim skijašima je sve skuplje da odu na skijanje do nekog od zimskih centara zemalja evro-zone.

“Zapravo, sve je više ljudi iz ski-industrije koji su doslovce prestravljeni razvojem događaja”, kaže on. “Nema nikakve garancije da će Britanci i dalje nastaviti da pohode planine u ovakvom broju. U Francuskoj su zabrinuti ako kompanije iz Britanije prestanu da prodaju praznične ski-pakete, tamo će, stoga, biti potrebno restrukturisati tržište”.

On kaže da je u nekim “britanskim” odmaralištima u Francuskoj već došlo do demografskih promena, u skijalištima kao što su Val-d’Isere ili Meribel, gde se sve više pojavljuju skijaši iz kopnene Evrope. On, takođe, kaže da je sve više ruskih skijaša koji ulaze na francusko tržište, naročito u okolini Kuršvela (Courchevel).

I mada priznaje probleme s kojima se ova industrija suočava,  Oven kaže da je ski-tehnologija značajno napredovala – sa udobnijim pancericama i paraboličnim, zakrivljenim skijama – što početnicima potencijalno olakšava savladavanje osnova ovog sporta.

U međuvremenu, niskobudžetne avio-kompanije posetiocima takođe olakšavaju dolazak u zimska odmarališta, a neki od značajnih anticipatora novih formi poslovanja, poput firme AirBnB, kažu da bi skijaši sada, uz pomoć njihove platforme, mogli sa sklapaju sopstvene turističko-putne pakete, bez daljnje potrebe za boravkom u skupim hotelima i kućama.

Vreme uživanja

U tradicionalnim alpskim ski-utočištima srednje Evrope su se, za to vreme, odvijale neke druge promene, kako bi ova industrija ostala relevantna i privlačna i u 21. veku.

Zapravo, podaci za prethodnu zimsku sezonu 2016-2017 iz Statističkog zavoda Austrije prikazuju da je bilo porasta posete: 68,57 miliona noćenja (više za 0,1%), dok je broj dolazaka bio 18,82 miliona (povećan za 2,5%).

Dr Robert Kaspar sa Univerziteta Schloss Seeburg u Austriji kaže da posetioci sada dolaze na kraće odmore, obično na produžene vikende, a takođe zahtevaju da u njihove planinarske boravke budu uključene drukčije, raznovrsnije aktivnosti.

“Danas ljudi žele da u planinama imaju drukčija iskustva, na primer jahanje konja, a tu je i razvoj kulinarskih ‘čarolija’. Iako sada dolaze na kratko, ljudi žele da imaju ugodno vreme kao i da dobro pojedu”, kaže on.

“Uloženi su napori da se celo iskustvo postane intenzivnije i atraktivnije. U trenutnoj atmosferi koja vlada, vezanoj za terorističke napade širom planete, ljudi takođe žele da posećuju zemlje koje se smatraju sigurnim, a takođe žele i da budu fizički aktivniji nego što su nekada bili.”

Pored toga, Kaspar kaže da je veći obim trgovine i razmene posetilaca među susednim ski-centrima takođe doprineo da se skijališta međusobno spajaju. Tako je došlo i do ukrupnjavanja skijaških regiona, a time i do osnaživanja ski-biznisa.

“To je dobro, jer je skijašu na austrijskim stazama obezbeđeno da, tokom jednog dana, može da prokrstari daleko širim područjem, posećujući veći broj staza nego što je to mogao ranije”, kaže Kaspar.

Ključni posetioci austrijskih Alpa su Nemci, a drugo tržište koje je zaljubljenicima u ski-sportove dovoljno zanimljivo jeste – Holandija; tamo još uvek ima dovoljno posetilaca iz Britanije. “Uvek postoje mogućnosti za nove posetioce, a sada su u značajnijem broju počeli da pristižu i naši ruski posetioci”, dodaje on.

Na onom žilavom ali sve ranjivijem tržištu, kaže Kaspar, postoji nekoliko nedostataka: sklonost ljudi da unajmljuju skije a ne da ih kupuju, što negativno deluje na proizvođače opreme, a i dalje je uporno prisutna i opasnost od klimatskih promena, odnosno od globalnog otopljavanja, koje utiče na dostupnost snega u zimskim odmaralištima smeštenim na ispod 1.000 metara nadmorske visine.

Kinezi, potpuno fokusirani

I dok razvijene ski lokacije gostima nude inovacije, kako bi ih posetio što veći broj posetilaca, jedna narastajuća nacija skijaša gaji nadu da će se njihova velika zemlja pretvoriti u globalno čvorište zimskih sportova.

“Zimski sportovi su zaista postali veoma važni u Kini”, kaže Sajmon Čedvik (Simon Chadwick), profesor sportskog preduzetništva u Poslovnoj školi u Salfordu.

“Sport kao što  skijanje, kao i razvoj industrije opreme za zimske sportove, definitivno postaju prioritet. Postoji veliki interes, a on se odnosi na rast kineske srednje klase kao i činjenicu da je Peking za četiri godine (početkom 2022.) domaćin Zimskih olimpijskih igara.

“U Pekingu se priča da se novac uzima od letnjih olimpijskih sportova i preusmerava na zimske (sportove i takmičenja).”

Čedvik kaže da je na Univerzitetu Cinghua u toku istraživanje koje bi trebalo da im pomogne da razviju sve aspekte ključne za podizanje zdrave industrije zimskih sportova.

“Kinezi su potpuno fokusirani na sve aspekte: od otvaranja i pokretanja skijaških centara, do komercijalizacije i prodaje skijaške opreme i odeće”, kaže Čedvik.

“Što se tiče tržišta, Kina je značajna prilika za industriju kao celinu, a ova grana može tamo da raste, dok u Britaniji, Sjedinjenim Državama i Evropi postoji konstantna pretnja od pomanjkanja interesa”.

Loran Vana, međutim, upozorava da – ukoliko se što pre ne iznađu brži načini podučavanja mlađih naraštaja kako da skijaju, uključujući i Kineze, industrija će se veoma uskoro suočiti sa neizvesnom budućnošću.

“U suprotnom, može se dogoditi da mladima postane dosadno, pa onda započnu da se bave nečim drugim. A ukoliko ne uspostavimo nove metode podučavanja mladih generacija – razvijajući tehnike obuke koje će im oduzeti nekoliko sati a ne nedelju dana pa i više – osnovni strukturni problemi ski-industrije ostaće zauvek prisutni”.

Bill Wilson, novinar biznis rubrike, BBC News