Najinteresantniji modeli održivog poslovanja u 2020.

Od cipela koje se mogu reciklirati do pametnih uređaja koji smanjuju rasipanje hrane – čovek današnjice polaže nade u inovacije koje će inspirisati preduzetnike i njihove firme da preduzmu smelije održive akcije u 2020-toj i godinama koje će uslediti.

Ne samo da je u mnogim slučajevima ekološki pristup dobar za poslovanje, već će i kompanije koje u svom poslovanju nemaju održive strategije, po svemu sudeći, takođe uskoro shvatiti da u poslovnom pejzažu neće biti mesta za “održivu neodrživost”.

Kao prvo, ponašanje potrošača, koji i dalje favorizuju brendove sa jasnom održivom vizijom, to ne dozvoljavaju. Što je još važnije, sada smo na pragu nepovratnog urušavanja životne sredine i “zdravstvenog stanja” naše planete, a nakon mnogo decenija potiskivanja smislene i planirane akcije – poslovni subjekti više neće moći a da ne čine baš ništa u borbi protiv klimatskih promena.

Cilj urednika portala Springvajs je prepoznavanje i promovisanje važnih inovacija – od kojih su mnoge usredsređene na održivost – uz prioritet „sakupljanja“ inovativnih ideja pre nego što one pređu u mejnstrim.

Imajući ovo na umu, ljudi koji stoje iza tog portala su napravili listu svojih omiljenih održivih inovacija: Od reciklirajućih cipela i biorazgradive ambalaže, preko AI platformi koje su u stanju da redukuju količinu fabričkog otpada, do pametnih uređaja koji mogu da redukuju viškove upotrebljive hrane, odnosno njen otpad; Džejms Bidvel i saradnici nadaju se da će neki od ovih predloga, odnosno poslovni modeli, nadahnuti preduzetnike i njihova preduzeća širom sveta da učine više na jačanju zdravlja planete 2020. godine i kasnije.

01 . Biorazgradiva pakovanja za e-trgovinu

Australijsko-azijska kompanija „Better Packaging Company“ stvorila je vid ekološki prihvatljive ambalaže za e-trgovinu. Kompanija Better Packaging trenutno nudi nekoliko alternativa tradicionalnoj ambalaži, uključujući alternative plastici. Ova kompanija takođe proizvodi liniju koverata i paketa napravljenih od otpada iz krečnjačkih kamenoloma, nastalih sečenjem blokova; taj materijal je poput papira, ali je, za razliku od njega, vodootporan i može se reciklirati.

02.  Futurecraft Loop

Adidas je razvio patike za trčanje stoprocentno izrađene od materijala koji se može reciklirati: Futurecraft Loop su sačinjene od termoplastičnog poliuretana za višekratnu upotrebu (TPU) i ne sadrže lepak. Kada se iznose do tačke kada bi obično trebalo da budu odbačene, patike se mogu poslati nazad u Adidas. tamo se, zatim, operu, samelju u pelet i pretapaju u materijal koji može biti deo nekog novog para patika.

03. Bio-razgradive pak-folije

Australijski nezavisni lanac bakalnica Drake’s Supermarkets se udružio sa veletrgovinskim lancem IG Fresh iz Edelejda kako bi proizveli pak-foliju za voće i povrće koja se može kompostirati odnosno u potpunosti razgraditi. Lanac supermarketa IG Fresh želeo je da prestane sa korišćenjem polietilenske plastične folije koja se u prodaji često koristi za voće i povrće. Iako su sada dostupne brojne opcije za biorazgradivu i kompostnu ambalažu, izazov ovog projekta ležao je u iznalaženju i primeni novih materijala, koji bi postali upotrebljiva i efikasna zamena za tradicionalnu prianjajuću foliju.

04. Koncept-radnje i digitalna ambalaža

Takozvana digitalna ambalaža pokriva sve artikle iz Lašove koncept-prodavnice na tokijskom Šinđukuu. Ona je odmenila sve brend-nalepnice, liste sastojaka i oznake sa cenama. Kupci koriste aplikaciju Lush Labs za pristup video-zapisima i informacijama koje su se nekada, u formi etiketa, nalazile nalepljene ili ušivene. Ova aplikacija zamenjuje doskora tradicionalne elemente artikala. Osim što sprečava stvaranje ambalažnog otpada, “digitalna ambalaža” je posebno korisna zbog svog kapaciteta i fleksibilnosti. Ova prodavnica je, zapravo, savršen način ali i prostor za pružanje dodatnih materijala, poput mejkap tutorijala, koji se ne može “nalepiti” na sam proizvod.

05. AI platforma za fiting odeće

Kompanija Metail nudi dve usluge – MeModel i Composed (Foto: HBS Digital)

Metail ima platformu MeModel, koja preuzima nekoliko merenja od kupaca, a onda koristi svoj algoritam mašinskog učenja za predlaganje tačne i personalizovane preporuke za stil i veličinu. Kao aplikacija za maloprodajni model poslovanja, MeModel pruža analizu podataka da bi povećao efikasnost i raspolaganja zalihama a i snabdevačkog lanca, uz povećanje lojalnosti brendu uvidom u afinitete i ukuse kupaca.

06. 3D Skenovi i proizvodnja održivog džinsa

Američki startup Unspun ima za cilj smanjenje otpada u modnoj industriji nudeći potrošačima održive farmerke po meri. Za proizvodnju svoje održive odeće, kompanija koristi kombinaciju robotike i staromodnih šivaćih mašina. Unspun veruje da njegov model 3D skeniranja i personalizovanog krojenja nudi kupcima jedinstveni način smanjenja otpada tokom procesa sečenja i ukrajanja materijala u gotov proizvod. Ova kompanija sa sedištima u San Francisku i Hong Kongu koristi 3D infracrveni skener za premeravanje klijenata koji treba da uđu u njihove farmerke.

07. Patike od biljnih vlakana

Kompanija Reebok je lansirala Forever Floatride Grow, „biljnu“ patiku za trčanje. Ovo je došlo u sklopu važnog kompanijskog cilja, naime, smanjenja upotrebe plastike koja je, poput svake plastike, zasnovana na naftnim derivatima. Time bi ovaj poznati sportski brend stvorio obuću koja koristi uglavnom održive prirodne sastojke, bez ugrožavanja njenih performansi.

08. Program nagrađivanja održivih kupaca

Koin cilja na zajednicu proizvođača, trgovaca i korisnika, uz zajedničke vrednosti očuvanja životne sredine. Foto: Koin Rewards Website(SpringWise)

Britanska kompanija Koin Rewards pokrenula je održivi program nagrađivanja u saradnji sa API povezivanjem s karticama API Fidel. Cilj kompanije je izgradnja eko-sistema trgovaca, proizvođača i korisnika, udruženih eko-afinitetima i vrednostima. Aplikacija automatski nagrađuje kupce po izvršenju ekološki odgovorne kupovine. Štaviše, Fidelova API tehnologija omogućava korisnicima da povežu svoje kartice (Mastercard, Visa ili Amex) sa svojim Koin nagradama. To im omogućava da svoju Koin-nagradu konvertuju u gotovinu, i da ga troše kako god žele.  Ukratko, ovaj sistem funkcioniše tako da svaka kartica upisana u program ima svaku transakciju (na određenim lokacijama) evidentiranu u realnom vremenu. Odatle, vlasnik programa-aplikacije stiče bolje razumevanje i kontekst o tome kako kupci kupuju njihov brend – kako na mreži, tako i lično, u fizičkim radnjama.

API za transakcije povezuje kreditnu karticu kupaca sa njihovim računom, eliminišući potrebu za „karticama lojalnosti“, slučajnim QR kodovima, bar-kodovima ili kuponima koje večito negde zaturite. Ovo se dešava automatski, svaki put kad se izvrši transakcija.

Kako se API poboljšava i razvija, tako su i načini upotrebe i mogućnosti, u osnovi, ograničeni samo vašom (ne)maštovitošću.

09. Ugljen-dioksid pretočen u vrhunsku votku

Jedna njujorška kompanija za integrisanje tehnologija u zdrave životne stilove predstavila je svoj prvi proizvod – votku čiji je ugljen-dioksid u procesu proizvodnje “pokupljen” i iskorišćen za dobijanje alkohola. Koristeći sunčevu energiju za pokretanje sopstvenih proizvodnih procesa, kompanija preuzima ugljen-dioksid proizašao iz vrenja i zagreva ga, da bi ga potom pretvorio u utrživi proizvod. Elektrohemijska konverzija ugljen-dioksida u alkohol nije neka novost, ali je novina pitkost finalnog proizvoda, u ovom slučaju – najkvalitetnije votke.

10. Ekološka koža od Nopala

Jaka, savitljiva i meka na dodir, „biljna koža“ zvana Desserto pruža čitavom nizu industrija održivu alternativu životinjskoj koži. Proizvodi se od Nopala, vrste kaktusa, a postupak prerade i dizajn zadovoljavaju tehničke zahteve automobilske, modne i industrije nameštaja. Desserto “koža”, napravljena od organskih materijala, takođe “diše” i isteže se poput životinjske. Još bolje, delimično je biorazgradiv i bez PVC-a, ftalata i drugih opasnih hemikalija.

11. Džemper i ovca: Kupite džemper, a ovcu usvojite

Jedna od novozelandskih farmi sa kojima sarađuje Sheep Inc.

Kada kupci kupe džemper kompanije Sheep Inc., ne samo što će u posedu imati visoko kvalitetni proizvod od vune merino ovaca iz seoskih područja Novog Zelanda, već će klijentima redovno slati novosti o samim ovcama od čije je vune istkan njihov džemper: „Bitni događaji u životu ovce. Gde se ona sada nalazi i kada je poslednji put ošišana. Čak i da li se skoro ojagnjila“.

12. Višekratna ambalaža za održivu brzu hranu

Startup Returnr je razvio održivu šemu kojom se jednokratne kutije za poneti zamenjuju priborom za jelo i posuđem za višekratnu upotrebu. Kompanija distribuira svoje obnovljive kutije i šolje od nerđajućeg čelika zainteresovanim restoranima i kafićima, koji je zatim uvezuju s ambalažom korišćenom u porudžbinama za poneti. Potrošači Returnr-u plaćaju depozit od šest australijskih dolara, a nakon što pojedu hranu, ambalažu u kojoj su je poneli vraćaju u zamenu za depozit, ili se odriču depozita i nastavljaju da koriste posuđe.

13. Optimizovani i personalizovani šnajderaj

Indijska kompanija Myntra.com angažovala je krojače koji u radionice dostavljaju porudžbine kupaca. Nova usluga deo je stremljenja ove indijske kompanije da kupce učini još zadovoljnijima, uz što manji povrat sašivene odeće. Lokalni šnajderi uzimaju odeću iz skladišta i dostavljaju je kupcima. Uzimaju meru na licu mesta, već sašivene i ukrojene u konfekcijske brojeve, a potom se u roku od 24 do 48 sati vraćaju sa tom odećom samo blago doteranom – po merama određenog kupca.  U Mintri se nadaju da će promene na zahtev pojednostaviti život kupaca i smanjiti vraćanje odevnih predmeta (koji je već smanjen za 15-20%).

14. Pametni frižideri vs. bacanje hrane

Karma povezuje potrošače sa restoranima i prehrambenim prodavnicama, koji žele da svoju neiskorišćenu hranu prodaju s popustom (Foto:Karma)

Aplikacija švedskog startapa Karma povezuje potrošače sa restoranima i prodavnicama hrane koji žele da prodaju svoju neiskorišćenu hranu s popustom. U partnerstvu sa kompanijom Electrolux, Karma sada razvija pametni frižider koji će dodatno pomoći pri smanjenju bacanja nepojedene hrane ili viškova neiskorišćenih namirnica. Startap se udružio s ovim poznatim proizvođačem kućnih uređaja da bi zajedno napravili pametni frižider, koji će korisnici moći da otključaju pomoću aplikacije Karma.

15. Digitalni supermarket: veza između kupaca i proizvođača

Cilj američke startup firme Move je smanjenje troškova i otpada iz tradicionalnih supermarketa. U tom smislu, Move želi da kupce poveže sa proizvođačima. Nova platforma obećava visokokvalitetnu robu po nižim cenama – što podrazumeva i veću isplativost za proizvođače. Ovaj startap se, takođe obavezao da će biti transparentan u pogledu svojih proizvođača i troškova.

16. Platforma za dečju odeću

Trgovački internet startap Upchoose prodaje komplete odeće za bebe od organskog pamuka. Kada dete preraste veličinu, roditelji i negovatelji vraćaju proizvode sa popustom, kako bi je nosila neka sledeća beba. Novopečeni roditelji ne samo da štede vreme i novac, već i dalju održivost ako se odluče da kupe polovne ili „prethodno voljene“ garniture.

17. Eko-pult za kozmetičke i proizvode za domaćinstvo

Foto: SpringWise

Australijska firma Flora & Fauna kreirala je interaktivno tržište za proizvode i usluge koji ne proizvode otpad i viškove. Kupci mogu da  recikliraju i podučavaju se ekološkom načinu života kroz radionice. Prodavnica, takođe, uključuje i prvi “pult” odnosno radnju za eko-punjenje: svi proizvodi (tečnosti i praškovi) su rinfuza, pa ih kupci istaču i presipaju u svoje bočice i ambalažu: šampone, kondicionere, deterdžent za veš i druga sredstva.

18. Novi metodi recikliranja odeće

Kompanija Evrnu, koristi svoju inovativnu tehnologiju za reciklažu u proizvodnji, recimo, Adidasove limitirane serije dukserica s kapuljačom koje je dizajnirala Stela Mekartni. Ovaj “Infinite Hoodie” bio je prvi komad odeće u komercijalnoj proizvodnji na koji je primenjena ta nova metoda, nazvana NuCycl. Mada su brojni postupci reciklaže pamuka, od kojeg potom nastaju neki novi proizvodi, znatno je teže postići da to novo, reciklirano vlakno bude dovoljno čvrsto da bi se od njega sačinila neka nova odeća. To je zato što se većina recikliranih tkanina dobija usitnjavanjem upotrebljenih materijala na manje komade – proces koji neminovno slabi samu tkaninu u nastajanju. Umesto usitnjavanja, Evrnu koristi hemijski postupak za „rasplitanje“ pamučnih materijala do polimera (makromolekula), od kojih zatim ponovo stvara vlakna dobre čvrstine, pogodna za tkanje recikliranih proizvoda.

19. Kućno pravljenje šampona bez otpada

Američki startap Cleanyst stvorio je kućni aparat koji proizvodi alate za personalizovano čišćenje i održavanje higijene. Mašina – koju Cleanyst upoređuje sa Keurigom ili Nespressom u smislu jednostavnosti upotrebe – nekoliko minuta meša nekoliko svojih proizvoda. Koristi se posuda za višekratnu upotrebu, voda iz slavine i paketi koncentrata koje isporučuje kompanija. Otpad je minimalan, takoreći ga i nema, a pakovanja se mogu reciklirati.

 

SpringWise

Ima li Kina demokratiju? (2/2)

Kineski predsednik Si Đinping je 2015. godine zatražio pomoć Karterovog centra (Carter Center) u vezi sa analizom izbornih zakona, podučavanja glasača, registracije kampanje i pravičnosti procedura, dodajući tom prilikom: “Demokratija nije samo određena ljudskim pravom da se glasa na izborima, već i pravom ljudi da konstantno učestvuju u političkim pitanjima na dnevnoj bazi. Demokratija nije dekoracija, već rešavanje ljudskih problema”. Kao konkretan odgovor na nalaze i predloge Karterovog centra, ustanovljeni su petogodišnji uslovi za izabrane zvaničnike, koji sada započinju dvanaestomesečni probni rad, i, napokon – ukoliko ne uspeju da postignu svoje ciljeve, naime, da dobace do zacrtanog učinka – bivaju odbacivani. Njihova druga godina proteći će u pregledu, proceni i prilagođavanju svojih ciljeva na osnovu povratnih informacija iz prve godine. U poslednjoj godini probnog mandata, Peking objavljuje rezultate i propagira svoja najbolja rešenja na nacionalnom nivou: velika čast u zemlji u kojoj se veoma polaže na valjanost vladinih poteza.

Kina još uvek nosi ožiljke od lidera kakav je bio Mao, koji je ignorisao sopstveni savet: “Ako ne pitamo i ne istražimo javno mnjenje, nemamo pravo da izrazimo svoje mišljenje. Javno mišljenje je naša smernica za akciju.” Danas, kineska vlada sve više troši na ankete i ispitivanje javnog mnjenja, a njeni petogodišnji planovi su, zapravo, rezultati intenzivnog anketiranja „baze“ to jest – naroda.

Džef Braun (Jeff J. Brown) kaže: “Moj mesni komitet u Pekingu (ono što su bile mesne zajednice u nekadašnjoj Jugoslaviji, prim. prev.) i gradska skupština stalno postavljaju najave, pozivajući grupe ljudi svih starosnih dobi, društvenih i profesionalnih profila – grupe zakupaca, vlasnika kuća, sugrađana starijih od 70 godina, žena ispod četrdeset godina, onih sa ili bez zdravstvenog osiguranja, penzionera – da odgovore na ankete. Komunistička partija Kine (KPK) je, zapravo, najveći istraživač na svetu i to sa razlogom: demokratska “diktatura naroda” u Kini je visoko angažovana na svakodnevnom nivou običnih građana, tj onih koji se svakodnevno susreću na ulici. To znam jer živim u kineskoj zajednici sačinjenoj od ljudi iz srednje klase s kojima se stalno susrećem i kod kojih se raspitujem o situaciji. Smatram da su odziv i demokratičnost njihove vlade daleko veći nego kod kuće (u Americi), gde političari članovima lokalne zajednice serviraju trivijalne predstave (‘The dog-and-pony shows’), u kojima glumataju zabrinutost i spremnost da pomognu – a to mislim najozbiljnije”.

Kako je demokratija osvajala bazu u narodu (oličenu kroz 62% udela među glasačima), tako je rasla i tolerantnost na greške. Danas, birači biraju lokalno stanovništvo koje neretko i lično poznaju, a za koje znaju da su iskreni, sposobni i odgovorni – oni koji su se dobrovoljno javili da rešavaju lokalne probleme i koji će, zauzvrat, dobiti mogućnost i privilegiju da biraju svoje najuspešnije saborce kako bi napredovali u okrugu i, na kraju, na pokrajinskom nivou. Tamo se glasanje nastavlja sve dok se tri hiljade najtraženijih (neplaćenih) volontera konačno ne sastane na Nacionalnom narodnom kongresu u Pekingu, gde se trude da postignu opštu saglasnost – presudno važan korak u liferovanju odluka koje iz seoskih sredina kreću ka vrhu; jednoglasje je važno i za donošenje odluka na nacionalnom nivou – onih koji se tiču pravosuđa, svih zakona i imenovanja viših zvaničnika.

Kako bi se osiguralo da se glas svih ljudi čuje na najvišem nivou, drugo telo, Kineska Narodna politička konsultativna konferencija tj KNPKK (People’s Political Consultative Conference, CPPCC), koja je masivni javni lobi odnosno opštenarodna interesna grupa a ne državni organ, konsultuje se sa Kongresom i, prilikom procesa oblikovanja zakona, reprezentuje posebne interese. Osam manjih stranaka, predstavnici svih industrija, sve trgovačke komore, seljaci, radnici, žene, mladi, formalni lobiji i, čak – nekada zakleti neprijatelj, Kuomintang na Tajvanu – svi oni daju kineskom državnom vrhu suštinski značajne političke savete, nadgledajući odluke Kongresa.

Kongres tada izabere svoj Stalni komitet (koji ostaje u Pekingu kako bi obezbedio valjani nadzor sprovođenja odluka), sedmočlani Upravni odbor Politibiroa (veoma slično kabinetu SAD-a) predsednika, premijera, uz obavezu javnog izglasavanja svake odluke kako bi se time omogućilo sprovođenje svih zakona. Predsednik ne može izabrati „svog premijera“ niti delovati na svoju ruku bez jednoglasne, demokratske podrške Upravnog odbora. Da bi se obezbedio demokratski, a ne autokratski ishod, predsednik ne bira i ne može odbaciti Stalni komitet, niti pak razrešiti ili raspoređivati vladine zvaničnike ili članove Kongresa.

Kao što i možemo očekivati u jednoj konfučijanskoj zemlji, Ustav još uvek ističe nadležnosti nad pravima, dok američki Ustav ovo ne pominje; Kina u svom ustavu navodi “demokratiju” u trideset tri navrata i, podsećajući na svoje rođenje na bojnom polju, očekuje da se svi ujedine iza odluka jednom kada one budu donete: “Svenarodni kongres i lokalni narodni kongresi na različitim nivoima konstituišu se kroz demokratske izbore i to primenom principa demokratskog centralizma – kroz demokratsku i otvorenu diskusiju tokom koje se formulišu politike i njeno sprovođenje pod uslovom da, kada se sporazum jednom postigne, politička diskusija oživi uz upotrebu postojećeg zakonodavstva; diskusija se potom suspenduje do izglasavanja tj trenutka postizanja jednoglasnog stava, kojim se, napokon, započinje s primenom donesenih političkih odluka”.

Koliko to dobro u praksi funkcioniše “demokratska i otvorena diskusija tokom formulacije politike”? U vezi ovog pitanja, korisno bi bilo uporediti ga s američkim sistemom. I dok zapadne zakone često pišu lobisti – koji potom bivaju usvajani od strane izabranih predstavnika koji ih nisu ni pročitali – kinesko zakonodavstvo, kako to objašnjava američki venčer kapitalista Robin Dejvermen, ima različito poreklo i korene:

“Kina je džinovski probni portfelj s milionima razvojnih programa, mesto gde se stalno nešto isprobava, najveća svetska test-zona u kojoj se eksperimenti odvijaju posvuda. Danas su inovacije prisutne u svemu: od zdravstvene zaštite do smanjenja siromaštva, od obrazovanja do energije, od trgovine do transporta – sve je u konstantnom pokušaju inoviranja i ispitivanja u različitim zajednicama, a svaki od 662 grada u Kini eksperimentiše: Šangaj sa slobodnim trgovinskim zonama, Guidžou sa smanjenjem siromaštva, dvadeset tri grada sa reformama u obrazovanju, severoistočne pokrajine sa reformom državnih preduzeća (SOE, state-owned enterprise): pilot-škole, pilot-gradovi, pilot-bolnice, pilot-tržišta, pilot-sve. Gradonačelnici i guverneri, šefovi istraživačkih timova, svi oni dele svoje “laboratorijske rezultate“ sa Centralnom partijskom školom i objavljuju ih u svojim naučnim časopisima i državnim novinama. Visoka politika prolazi kroz ‘klinička ispitivanja’, počev prvo od malih gradova, koji generišu i analiziraju podatke nastale testiranjem.

Ukoliko statistika obavljenih ispitivanja izgleda obećavajuće, država će dodati još lokacija za testiranje i obaviti dugoročne prakse u cilju razvijanja. Testiranja i podešavanja traju od 10 do 30 godina, a potom se od 3000 članova Svenarodnog kongresa traži da pregledaju podatke i eventualno odobre ispitivanja na nacionalnom nivou u tri glavne pokrajine. Ako se uspešno prođe evaluacija od strane Kongresa, Državni savet [trust mozgova] doteruje plan do najsitnijih detalja i vraća ga pred 3.000 članova Kongresa na završno glasanje. Proces je veoma transparentan i, ako su vaši podaci bolji od mojih, nacrt za vaš budžet će proći a moj ne; glasovi Kongresa su gotovo unisoni, jer su kvalitet zakona i zakonodavstva po pravilu potkrepljeni ogromnom količinom podataka. Ovo omogućava Kini da za kratko vreme postigne mnogo toga: vaše pobedničko rešenje će se brzo naći širom zemlje, bićete heroj s naslovnih strana, pozivani u Peking na sastanke na visokom nivou, a bićete, naravno, i unapređeni. I, kao što već možete pretpostaviti, trka za iznalaženjem najboljih rešenja je intenzivna i nikada ne prestaje.”

Kineski državni savet – dve stotine naučnika, inženjera i administratora kojima predsedava premijer – koji je po tradiciji doktor ekonomskih nauka – svi oni zajedno sprovode analizu podataka i na osnovu njih pripremaju sugestije za sprovođenje probnih političkih rešenja, koja su tada u svojoj pilot-fazi. Oni sugerišu kompromisna rešenja i sprovode probne simulacije, objavljujući svoje nalaze u stručnim časopisima i prezentirajući ih na konferencijama. Svaku politiku oni transformišu u metriku, nešto samerljivo, kao što su privredni rast, zelena agenda, rodna ravnopravnost ili indeksi siromaštva; na taj način, oni vladino upravljanje zemljom pretvaraju u svojevrsnu optimizaciju nastalu na osnovu eksperimenata i statistike. Oni su, kako kaže Žang Vejvej, “neutralna vlada koja oblikuje nacionalni konsenzus”. Trust mozgova tj skup najkompetentnijih stručnjaka vrši proveru i verifikuje podatke a potom svoje preporuke dostavlja Politbirou; njega sačinjava dvadeset pet zvaničnika koji svi zajedno imaju hiljadugodišnje političko iskustvo (svako od njih po 40god). Oni svoje preporuke usavršavaju i prosleđuju sedmočlanom Upravnom odboru koji ga upodobljava u zakonodavstvo i, napokon, prezentuje pred tri hiljade članova Kongresa.

S obzirom da je ogromna većina podataka koja je u posedu vrhunskih eksperata ipak nešto više od pojedinačnog ličnog iskustva, većina zakona se oslanja na matematiku – ovo je jedinstvena odlika kineske kulture koja je spasila zemlju od katastrofa poput ruske ekonomske šok-terapije, katastrofalnih privatizacija nalik onima u Britaniji, ali i od američkog neoliberalizma. Ukoliko vlada kaže: “Smanjiti zagađenje ove godine, ne uključujte svoje grejalice do 22. novembra”, devedeset odsto ljudi će drhtati zbog tih podataka koje im je prenela njihova vlada. Ako predsednik želi da modifikuje politiku o klimatskim promenama i ukoliko je u stanju da svojih pet saradnika iz vladinih kabineta ubedi da glasaju sa njim, moći će da podnese svoj predlog u procesu ispitivanja predloga; međutim, ukoliko je bez čvrstih podataka, on i članovi kabineta neće moći da to predlože članovima Kongresa (istočnjačka verzija zapadnjačkog parlamenta).

Kineski političari gledaju na svoje zapadne kolege na način na koji naučnici gledaju ljude koji sa ulice iznebuha uđu u njihovu laboratoriju jer na sebe gledaju kao na naučnike. Jer, kineski naučnici svoju najveću snagu vide u oslanjanju na čvrste podatke. Proceduralno, po rečima premijera Vena Đijabaoa, “uspostavljanje političkih smernica naglašava rešenja za velike probleme, bilo da su te smernice relevantne za veliku strategiju društveno-ekonomskog razvoja zemlje ili da su proistekle iz duboke brige javnosti”. Iako ovaj proces nije u potpunosti na naučnoj osnovi a ni potpuno demokratičan, označavati ga kao “autoritaran” (po zapadnom konceptu i viđenju) značilo bi promašiti suštinu. Ako predsednik Si tvrdi da je globalno zagrevanje prevara, šokirani Kinezi bi ga smatrali za autokratu a ne za demokrate, očekujući njegov skorašnji pad.

Samo-korekcija usred eksperimenata – od zemljišne reforme 1950-tih i privatizacije tokom 1960-tih, preko Velikog skoka napred do Kulturne revolucije, Reforme i Otvaranja, sve do borbe protiv korupcije – sve ovo učinilo je da domaća politika svake naredne decenije bude gotovo neprepoznatljiva u odnosu na one prethodne. Čini se kako je, na osnovu ovih informacija, prilično korektno pretpostaviti da je ova kombinacija politike tipa „iz-baze-ka-vrhu“, uz sprovođenje demokratije i njenih odluka isključivo na osnovu podataka o mišljenju javnog mnjenja i Konfučijanske vrline „izvrsnih pojedinaca“ koji svoju vrlinu demonstriraju u obratnom smeru, „sa vrha ka bazi“ – da je takva politika kreirala opštu podršku vladinim politikama na nivou višem čak i od onog koji je prisutan unutar ultra-demokratskih mehanizama koji su ugrađeni u, recimo, politički sistem jedne Švajcarske. To praktično znači, kako kaže Tomas Fridman iz Njujork tajmsa, da,”Ukoliko bismo mogli da na samo jedan dan budemo kao Kina, mogli bismo da provereno, osvedočeno i primereno donosimo prave odluke”. Umesto toga, kao što je rekao državni sekretar Vilijem Sjuard, “Izabrali smo kralja na četiri godine i dali mu apsolutnu moć u određenim granicama koje, uostalom, on može svojevoljno tumačiti”.

Konačni rezultati kineske demokratije su impresivni. Toni Sejč (Tony Saich) s univeriteta Harvard, koji je više od jedne decenije bio prisutan na izborima u Kini, navodi kako je devedeset šest posto (!) kineskih građana zadovoljno svojom  nacionalnom vladom, a Edelmanov izveštaj za 2016. godinu kaže da devedeset odsto njih ima u nju poverenja. Istraživanja o svetskim vrednostima (World Values Surveys) pokazuju da osamdeset tri odsto Kineza misli da njihova zemlja u radi u njihovu korist kao pojedinaca, a ne u korist posebnih grupa – što je svedočanstvo od izuzetnog značaja.

[1] The China Wave: Rise of a Civilizational State by Weiwei Zhang

[2] William Sewell, I Stayed in China.

Godfree Roberts, Quora

Baroni razbojnici digitalnog doba

Način na koji je kompanija Cambridge Analytica iskoristila Facebook da prikupi podatke o desetinama miliona korisnika samo je jedan od problema vezanih za ovu društvenu mrežu i njen uticaj na društveni i politički život. Na izvestan način ovaj skandal je skrenuo pažnju sa važnijih pitanja koja proističu iz modela poslovanja giganata interneta: Google, Facebook, Amazon i druge velike tehnološke kompanije izgradile su najobuhvatniji i najbezobzirniji aparat nadzora i praćenja koji je svet ikada video. Svi smo pod njihovom prismotrom.

Poslovni model internet kompanija može se opisati kao kapitalizam nadziranja – što je prva učinila harvardska profesorka Shoshana Zuboff 2015. godine. Izgrađen na tehnologijama prikupljanja informacija i manipulisanja ponašanjem korisnika, kapitalizam nadziranja nastao je onog trenutka kada su inženjeri iz Googla shvatili da prateći šta korisnici unose u pretraživač mogu anticipirati njihove želje. Razvijanje tehnika za predviđanje želja korisnika omogućilo im je da plasiraju prilagođene oglase koji će uvećati prihode kompanije.

Danas praktično svaki aspekt svakodnevnog života ostavlja trag u korporativnim bazama podataka koji se koriste za predviđanje i oblikovanje svih oblika ponašanja. Ali korporacije koje se bave biznisom nadziranja ne zadovoljavaju se samo praćenjem želja korisnika; one aktivno oblikuju i usmeravaju te želje u skladu sa svojim ciljevima. To obično znači da se od nas očekuje da kliknemo na reklamu, posetimo veb-stranicu ili konačno nešto kupimo. Da bi to postigli, koriste se sve poznate prečice i predubeđenja koja utiču na ljude prilikom donošenja odluka, čime se bavi disciplina poznata kao „heuristika“. To često podrazumeva da se linkovi i drugi sadržaji moraju prikazati na način koji ih čini atraktivnijim, a u nekim slučajevima kao što su takozvani „mračni šabloni“ – trikovi za privlačenje pažnje i prodaju ili prikupljanje ličnih podataka koji uključuju element prevare – koriste se arhitekture izbora koje korisnike proračunato dovode u zabludu.

Opsežni eksperimenti omogućuju dalje usavršavanje oglasa i poziva na interakciju. Google je na primer do 2014. godišnje izvodio oko 10.000 eksperimenata u oblasti pretrage i plasiranja oglasa, a u bilo kom trenutku u toku je bar 1.000 eksperimenata. Eksperimentima se testiraju korisnički interfejsi, algoritmi i drugi elementi servisa da bi se ustanovilo koje kombinacije su najefikasnije za angažovanje korisnika. Oglasi vas prate sa jedne veb-stranice na drugu, svaki put suptilno izmenjeni, jer kompanija pokušava da na osnovu vašeg ponašanja i reakcija otkrije koja varijacija će vas naterati da konačno kliknete na oglas.

Otuda, ako koristite Chrome pretraživač ili Google aplikacije gotovo je sigurno da ste deo uzorka u desetinama psiholoških eksperimenata koji treba da ustanove profil vaših navika i slabe tačke koje kompanijama mogu doneti korist. Taj personalizovani i dinamički oblik podsticanja određenih oblika ponašanja pruža kompanijama mnoštvo prilika da manipulišu korisnicima na načine nezamislive pre nastanka interneta. A budući da se saznanja o vašim slabim tačkama dalje primenjuju za što efikasniji uticaj na ostale korisnike, vi ste praktično saučesnik, ne samo u sopstvenoj već i u manipulaciji vaših prijatelja i članova porodice, suseda i kolega, praktično svakog korisnika ovih usluga.

Većina ljudi ne shvata koliko inače nedostupnih informacija možete otkriti samo analizom relativno depersonalizovanih podataka o ponašanju neke osobe. Istraživanje iz 2013. koje je sproveo Centar za psihometriju Univerziteta u Kembridžu pokazalo je da i bez činjeničnih podataka o nekoj osobi analiza „lajkova“ na Facebooku može precizno pokazati njenu seksualnu orijentaciju, etničku pripadnost, nivo zadovoljstva životom, politička i verska ubeđenja, da li su joj roditelji razvedeni i da li koristi droge. U nastavku istraživanja 2015. pokazalo se da kroz analizu „lajkova“ kompjuter može proceniti karakteristike vaše ličnosti – koliko ste naklonjeni umetnostima, koliko ste stidljivi ili kooperativni – bolje nego članovi vaše porodice i prijatelji. Zamislite sad koliko se podataka, čak i onih koje smatrate ličnim i poverljivim, može izvući iz mora drugih informacija koje korporacije prikupljaju o vama i svakom drugom korisniku. Onda zamislite eksponencijalni rast količine takvih podataka koji će uslediti sa širenjem takozvanog interneta stvari (Internet of Things, IoT) – što je praktično mreža senzora, kamera i mikrofona koji će se kriti u vašim domovima, kancelarijama i na javnim mestima i vredno prikupljati i slati podatke u baze podataka kapitalizma nadziranja.

Oni koji su pratili saslušanje Marka Zuckerberga pred Kongresom prošle nedelje su u zabludi ako misle da ne treba da se brinu jer ne koriste Facebook. Tehnike praćenja koje kompanija koristi – uključujući alat Facebook Pixel namenjen oglašivačima i dugmad „like“ i „share“ – utkane su u sam internet i mnoštvo veb stranica. Na taj način se prate korisnici širom interneta, stiču predstavu o njihovim interesovanjima i upućuju im se prilagođeni oglasi. Zeynep Tufekci, profesor sociologije na Univerzitetu Severne Karoline, napisao je nedavno u New York Timesu da čak i ako nemate otvoren nalog, Facebook može dedukovati informacije o vama na osnovu onoga što zna o vašim prijateljima koji ga imaju. Čak i ako niste registrovani korisnik, Facebook verovatno sastavlja „skriveni dosije“ o vama, isto kao za svoje korisnike. U Americi nema načina da to sprečite. Koristili Facebook ili ne, on vas posmatra.

Često se tvrdi da su lični podaci cena koju plaćamo da bismo besplatno koristili ponuđene usluge. Ali to nije sasvim tačno. Prava cena koju plaćamo da bismo koristili Google i Facebook jeste naša privatnost. Odustajanje od prava na privatnost omogućuje kompanijama da istražuju vaše psihološke slabe tačke i naplaćuju oglašivačima mogućnost da ih koriste. Da bi to prikrile, ove kompanije se skrivaju iza dokumenata o politici privatnosti koji su često dugački, komplikovani i pisani nerazumljivim pravnim jezikom. Pre desetak godina jedno istraživanje je pokazalo da bi prosečnom korisniku godišnje trebalo oko 25 dana (i noći) da pročita sve politike privatnosti koje je primoran da prihvati. Ko ima vremena i volje da to čita? Pozivanje na privatnost da bi se opravdale takve prakse liči na prevaru – Federalna komisija za trgovinu je osudila politiku privatnosti koju nudi Google jer korisnike dovodi u zabludu – naročito kada se ima u vidu da korporacije u biznisu nadziranja koriste heurističke metode da otkriju najbolji način prezentacije politika privatnosti tako da navedu korisnike da ih prihvate.

Možda vam se čini da je to razumna cena za održavanje kontakta sa prijateljima i rođacima. Ali ono što dobijate zauzvrat nije verna slika vašeg socijalnog kruga, već prilagođena verzija kojom upravljaju algoritmi inženjera iz Facebooka. To što vidite nije stvarnost, već slika stvarnosti koju je za vas filtrirao Facebook. U tu prilagođenu sliku enkodirani su različiti sudovi o tome šta je po mišljenju Facebooka vredno vaše pažnje. Na primer, algoritam za prikazivanje novih objava smanjuje vidljivost onih korisnika koji prema kriterijumima kompanije nisu dovoljno aktivni – to jest, prikazuje manji broj njihovih objava drugim korisnicima – i uvećava vidljivost onih koji su aktivniji. To je nov oblik kontrole: radite ono što Facebook od vas želi i bićete nagrađeni; ako ne ispunite kvotu, bićete kažnjeni socijalnom nevidljivošću. To može proizvesti teške posledice. Zamislite, na primer, da ste se u trenutku teške bolesti okrenuli Facebooku u pokušaju da doprete do prijatelja koji će vas podržati i utešiti, ali niko od vaših prijatelja ne reaguje i vi umirete u uverenju da nikome nije stalo do vas – samo zato što niste bili dovoljno aktivni da bi Facebook smatrao da je vaša bolest vredna pažnje vaših prijatelja. To nije anti-utopija iz budućnosti – to se navodno dogodilo prošle godine.

Kada Mark Zuckerberg govori o povezivanju ljudi, kao što često čini, on uvek zaboravlja da naglasi da je to povezivanje ljudi sa Facebookom. Koliko god da Zuckerberg priča o zajednici i povezanosti, Facebook ne postoji da bi doprineo održavanju društvenih veza i istinskih prijateljstava. On zarađuje od oglašavanja i zato želi da što više surfujete, skrolujete i klikćete i tako ustupate detalje o svom životu za dalju obradu. Da bi to postigao, Facebook se mora pozicionirati kao centar vašeg društvenog života i posrednik vaše stvarnosti.

Tako posredovana stvarnost daje kompaniji kao što je Zuckerbergova značajan uticaj na globalni protok informacija. Sa tim uticajem ide i odgovornost. Ipak, zahvaljujući nedavno procurelim internim dokumentima znamo da Facebook ne razmišlja mnogo o posledicama svog delanja i da toleriše globalni procvat lažnih vesti i dezinformacija. U Mjanmaru na primer, gde je Facebook toliko dominantan da mnogi veruju da su Facebook i internet jedna ista stvar, brisani su sadržaji kojima se skreće pažnja na etničko čišćenje Rohinja muslimana i zabranjivani sadržaji njihovih grupa, dok pozive na nasilje protiv njih niko nije cenzurisao. Uticaj Facebooka u Mjanmaru je tako veliki da ga Ujedinjene nacije i grupe za zaštitu ljudskih prava optužuju za pomaganje u genocidu.

Da ne bude zabune, takvo ponašanje nije ograničeno samo na Facebook; to je endemski oblik ponašanja u kapitalizmu nadziranja. Poznato je da je Google preporučivao linkove koji vode do stranica o teorijama zavere; u članku u Timesu objavljeno je da je Google čak postavljao oglase za lažne vesti na stranice posvećene proveri činjenica u vestima. U pokušaju da uveća broj klikova i prihod, YouTube, jedan od servisa pod kontrolom Googla, usmerava korisnike na sve ekstremnije video snimke i postaje vodeći generator radikalizacije u 21. veku.

Svet upravo otkriva da stvarnost posredovana Facebookom olakšava nadziranje glasača od strane političkih partija i kampanja. Facebook alati „prilagođena publika“ i „slična publika“ omogućuju oglašivačima, uključujući i političke organizacije, da dostave spiskove ljudi na koje ciljaju i povežu ih sa njihovim profilima. Oglašivači onda mogu izabrati slične ljude koji nisu bili na njihovim spiskovima i usmeriti političke poruke na sve njih, što znatno pojačava efekte kampanje. Pomoću takvih alata za mikrociljanje organizatori kampanja mogu precizno plasirati različite poruke različitim grupama glasača. Prema članku iz magazina Wired, tokom američkih predsedničkih izbora 2016. Trumpova kampanja je svakog dana koristila oglase u 40-50 hiljada različitih varijacija pažljivo osmišljenih da deluju na ciljane grupe i prethodno testiranih eksperimentima. Na dan treće predsedničke debate, takvih prilagođenih varijacija bilo je 175.000. Menadžer Trumpove digitalne kampanje tvrdi da je Trump pobedio zahvaljujući Facebooku i Twitteru.

Za vreme izbora za Kongres 2010. godine Facebook je organizovao sopstveno istraživanje efekata političkih poruka upućenih preko onlajn platformi. Istraživanje je pokazalo da je moguće uvećati verovatnoću izlaska birača na glasanje za oko 0,4 odsto plasiranjem obaveštenja da su njihovi prijatelji već glasali i ohrabrivanjem da učine isto (nešto drugačiji eksperiment izveden 2012. dao je sličan rezultat). To ne zvuči kao mnogo, ali na nivou zemlje to je oko 340.000 glasova. George W. Bush je pobedio sa razlikom od nekoliko stotina glasova u Floridi; Donald Trump je 2016. pobedio zahvaljujući tome što je uspeo da privuče oko 80.000 glasova više u samo tri države. Pažljivo dizajnirane mikro-kampanje pod parolom „izađi i glasaj“ imaju veliki značaj u slučajevima kada je trka izjednačena. Takođe, u kampanji 2016. Trump je koristio alatku „prilagođena publika“ za vođenje tri kampanje za odvraćanje onih grupa birača koji bi mogli glasati za Hillary: ciljali su na demokrate koji podržavaju Sandersa porukama o njenim vezama sa finansijskom elitom; na mlade žene porukama o njenoj podršci suprugu uprkos optužbama za seksualno neprimereno ponašanje; i na Afroamerikance porukama o njenim komentarima o „supergrabljivcima“ iz 1996. Negativne kampanje nisu ništa novo, ali precizno ciljanje mikro-kampanjama danas ih čini efikasnijim nego ikada – po cenu potkopavanja poverenja u političare i vere u demokratski proces.

Kao što primećuje profesor Tufekci: „Ako su inženjeri konsenzusa 20. veka imali na raspolaganju lupe i bejzbol palice, njihove kolege u 21. veku imaju teleskope, mikroskope i skalpele u obliku algoritama i analitike“. Moguće je da ne postoji dvoje ljudi koji su videli isti skup oglasa, jer se u svakom sukobljavanju argumenata i dezinformacija vrše precizna prilagođavanja za različite grupe, pa glasači i ne znaju šta je servirano drugima. Dok su se političke kampanje u prošlosti odvijale pred očima javnosti, a tvrdnje i argumenti kandidata su stavljani pod lupu, mikro-ciljanje znači da se izborni proces danas pomerio ka privatnoj i personalnoj sferi, bez mnogo prilika za unakrsno ispitivanje i osporavanje dezinformacija. Po mišljenju stručnjaka za digitalne medije Justina Hendrixa i Davida Carolla, to je „noćna mora za demokratiju“.

Kao društvo polako dolazimo sebi i uočavamo probleme koje stvara Facebook. Poštovanje privatnosti nikada nije bilo deo njihove misije. Zuckerberg je više puta podsećao senatore da je Facebook izrastao iz ideje grupe studenata za veb-stranicu – ali nije pomenuo da su na toj stranici birali najzgodnije studentkinje bez njihove saglasnosti. U prvoj deceniji razvoja ovog sajta, njegov moto je bio „kreći se brzo i ruši sve što ti se nađe na putu“. Sa takvim poslovnim etosom nije neobično što nas skandali povezani sa Facebookom više ne iznenađuju.

Ponekad neko primeti sumnjive postupke ove kompanije i digne prašinu. Kao i poslednjih dana, onda se obično pojavi Zuckerberg, izjavi da mu je veoma žao i da nije mogao da predvidi problem (uprkos upozorenjima stručnjaka i grupa za zaštitu privatnosti), izgovori nekoliko rečenica o „zajednici“ i planiranim „poboljšanjima“ i obeća da će se Facebook promeniti. Ali posle svih izvinjenja i obećanja da će biti pažljiviji i da će korisnicima osigurati više privatnosti – a bilo ih je dosta – neke stvari ostaju iste: nadziranje je ugrađeno u gene Facebooka, a svrha njegovog postojanja je kapitalizam nadziranja. Rešenje koje se nudi je predvidivo i pogrešno: dajte Facebooku još veću moć.

Zuckerbergovo saslušanje pred Kongresom jasno je pokazalo nekoliko stvari. Facebook i dalje odbija da prizna koliko malo korisnici znaju o onome što Facebook radi. Zuckerberg tvrdi da je većina korisnika upoznata sa aktivnostima praćenja koje se sprovode i da im to ne smeta, ali istraživanja pokazuju da se većina korisnika ne bi saglasila sa takvim praksama. Takođe, da bi opravdao svoj poslovni model, Facebook insistira na tvrdnji da korisnici preferiraju ciljano oglašavanje, uprkos tome što istraživanja pokazuju da 41 odsto njihovih korisnika više voli tradicionalno oglašavanje, dok se svega 21 odsto opredeljuje za ciljane oglase (63 odsto bi volelo da vidi manje oglasa bilo koje vrste). Sada se zna da desetine hiljada aplikacija imaju pristup velikim količinama podataka o korisnicima prikupljenim do 2015, baš kao i Cambridge Analytica. Tek sada, kad se našao pod reflektorima javnosti, Facebook pokušava da revidira odobrenja za korišćenje podataka.

Konačno, ni Facebook ni Google niti bilo koja od kompanija za nadziranje i praćenje ne mogu se same od sebe reformisati na iole smislen način, jer su zavisne od naših podataka. Poslednji patenti koje je Facebook zaštitio ne obećavaju ništa dobro. Kapitalizam nadziranja se često prikazuje kao prirodan poredak stvari u digitalnom svetu, ali to je rezultat izbora koje su pravili ljudi u trci za profitom. Kao poslovni model on nije ni neizbežan ni nepromenjiv.

Korak u dobrom smeru bi bio prelazak na kontekstualno oglašavanje. To znači da biste oglase dobijali na osnovu sadržaja stranice koju posećujete, a ne na osnovu analize podataka prikupljenih praćenjem ponašanja korisnika. Najavljena Opšta uredba o zaštiti podataka o ličnosti (GDPR) u Evropskoj uniji, kojom se štite prava korisnika, zahteva nove pristupe. I Facebook i Google su imali teškoća da ispune zahteve već postojećih zakona o zaštiti podataka koji su u Evropi stroži. Sudovi u Belgiji i Nemačkoj nedavno su objavili da su neke od praksi koje primenjuje Facebook (uključujući praćenje ljudi koji nemaju Facebook nalog) protivzakonite, a Google je već bio kritikovan i plaćao velike kazne zbog prikupljanja podataka bez saglasnosti i obaveštavanja korisnika o tome šta radi sa njima.

Ispunjavanje uslova koje postavlja GDPR verovatno će biti veliki izazov za kompanije koje se bave biznisom nadziranja. Ali uz zaprećene kazne i do 4 odsto globalnog prometa za ozbiljna kršenja pravila EU, tehnološke kompanije će morati ozbiljnije da shvate svoju odgovornost i sprovedu reforme. Pošto će već morati da primene nova pravila da bi nastavile da rade u Evropi, mogle bi – relativno lako – da primene ista pravila na korisnike u Severnoj Americi i ostatku sveta. I zaista, Facebook je pod sve većim pritiskom da tako i postupi – a i Zuckerberg je natuknuo da bi kompanija mogla poći u tom smeru. To bi bio veliki korak napred; zaštitnica prava potrošača Jessica Rich u članku objavljenom u magazinu Wired primećuje da bi bilo još bolje kad bi i Sjedinjene Države usvojile zakone slične onima u Evropi.

Problematična praksa kompanija za nadziranje i njihovo uporno odbijanje da odgovorno postupaju doveli su nas do prekretnice. Možemo se usprotiviti visokom nivou korporativnog nadziranja, kakvo pre dolaska interneta svakako ne bismo prihvatili, tako što ćemo izvršiti pritisak na Facebook i zakonodavce da nešto promene i tako što ćemo koristiti alternativne servise sa drugačijim poslovnim modelima. Takođe možemo zahtevati pozivanje na odgovornost čitavog digitalnog oligopola i bolju zaštitu naše privatnosti i podataka. Ovo je trenutak odluke: da li će internet pripasti njima ili nama?

Jennifer Cobbe, The New York Review of Books, 12.04.2018.

Peščanik.net, 19.04.2018.

Srodni link: Paul Mason – Budućnost Facebooka

 

Making China Great Again (3/3)

Ovo je treći i poslednji nastavak priče o usponu Kine i zalasku Sjedinjenih Država, članak iz pera Njujorkerovog dopisnika iz Pekinga, Juena Osnosa. Kao iskusan novinar i dnevni komentator – a uprkos svom oštrom kritičkom stavu prema Trampu, što je popularno među čitaocima nedeljnika u kojem je angažovan – Osnos ipak donekle ostaje zaglavljen u sferi klasičnih američkih sentimenata i resentimana, predrasuda i predubeđenja. I pored toga, Osnos ovde donosi nadasve korisne i zanimljive podatke o manje poznatim trenucima sa kineskog puta ka vrhu.

U konkretnom smislu, zašto je važno ako se Amerika povlači a Kina napreduje? Jedna oblast u kojoj su vidljivi efekti ovog rasporeda snaga jeste tehnologija, gde se kineske i američke kompanije utrkuju ne samo za profit već i za oblikovanje pravila koja se tiču privatnosti, pravičnosti i cenzure. Kina je ukinula jedanaest od dvadeset pet najpopularnijih veb stranica u svetu – uključujući Google, YouTube, Fejsbuk i Vikipediju – jer se plaši da bi ove veb lokacije zadominirale nad lokalnim konkurentima ili ohrabrili neslaganja s mejnstrim politikom. Kineska vlada promovisala je taj pristup kao doktrinu “sajber-suvereniteta”. U decembru je ova zemlja bila domaćin Internet konferencije koja je privukla američke direktore poput Tima ​​Kuka iz Epla, iako je Kina prisilila Apple da ukloni aplikacije koje dozvoljavaju korisnicima da zaobiđu “Veliki odbrambeni zid”.

Zaustavio sam pekinški taksi i krenuo u severozapadni deo grada, gde jedna kineska kompanija, Senstajm (SenseTime), razvija svoju tehnologiju za prepoznavanje lica, oblast koja je na preseku između nauke i ličnih (građanskih) prava. Kompaniju je 2014. osnovao Tang Sjaou, naučnik koji je ekspert u računarstvu i koji se obučavao na bostonskom M.I.T.-u. Po povratku u Hong Kong, krenuo je da podučava „mlade nade“ kineske informatike (Godinama su kineske start up firme zaostajale za onima iz Silcijumske doline, ali je taj paritet sada viši. Od četrdeset privatnih kompanija širom sveta koje su postigle status “jednoroga” u 2017. godini – što znači da su kao početničke firme uspele da zarade milijardu dolara ili više – petnaest je kinesko a sedamnaest američko).

Kancelarije kompanije SenseTime imaju elegantan, industrijski izgled. Niko ne nosi identifikacionu značku, jer kamere prepoznaju zaposlene, što dovodi do otvaranja vrata. Tamo sam se upoznao sa šeficom marketinga, Džun Đin  koja je svoj M.B.A stekla na Univerzitetu u Čikagu; radila je u kompanijama kao što su Microsoft, Apple i Tesla. Đin me je povela u pokaznu šetnju, kako bih stekao neki uvid u komercijalne vidove upotrebe tehnologije prepoznavanja lica. Zaustavio sam se pred mašinom koja je izgledala kao „vitka“ verzija ATM mašine, koja je procenjivala moju “sreću” i druge atribute; ova mašina je pretpostavila da sam muškarac starosti 33 godine i, na osnovu tih informacija, plasirala mi reklamu za skejtbording odeću. Kada sam ponovo stupio pred nju, mašina je revidirala svoju prethodnu kalkulaciju: sada mi je dala 41 godinu, pa mi je, shodno toj modifikovanoj proceni, emitovala reklamu za alkoholno piće (Tada sam imao 40).

Ovakve mašine za facijalno prepoznavanje koriste se u restoranima da bi zabavile goste koji čekaju. Ali, oni takođe sadrže i skriveni element veštačke inteligencije: slike se prikupljaju i upoređuju sa bazom podataka u kojoj su lica V.I.P. klijenata. “Konobar ili konobarica se pojavljuju i možda vam obezbedimo mesto”, kazala je Đin. “To je lepota A.I.”

Đin mi je zatim pokazala kako ovu tehnologiju koristi policija, rekavši mi da njena firma „ostvaruje blisku saradnju sa Biroom javne bezbednosti”, koji Senstajmove algoritme primenjuje na milione ID fotografija. Kao demonstraciju načina na koji se koristi baza podataka o zaposlenicima kompanije, na ekranu je osvanula slika uživo na kojoj je bila prikazana saobraćajna gužva na obližnjoj raskrsnici. “U realnom vremenu, ona obuhvata sve atribute automobila i pešaka”, rekla je. Na susednom ekranu, trag nalik onom u video-igri „Pakmen“ pokazivao je kretanje jednog mladića gradom – a sve zasnovano samo na identifikaciji njegovog lica. Đin je dodala: “Može se poklapati sa osumnjičenom osobom čija je fotografija već u kriminalističkoj bazi podataka. Ukoliko je nivo sličnosti iznad određenog praga, onda se hapšenje može izvršiti na licu mesta. Potom je nastavila: “Radimo sa preko četrdeset policijskih biroa širom zemlje. Pokrajina Guangdong je uvek vrlo otvorena i prihvata najnovije tehnologije, tako da smo, samo prošle godine, pomogli policijskom birou Guangdonga da reši mnoge zločine “.

U Sjedinjenim Državama, gde policijska odeljenja i FBI takođe usvajaju tehnologiju vizuelne identifikacije, facijalno prepoznavanje lica je na meti kongresne debate o privatnosti građana, a s tim u vezi i problema s policijskim sprovođenjem zakona. Sudovi tek treba da razjasne kada gradske vlasti ili neka kompanija mogu da prate neku osobu, čije je lice „prepoznato“ od strane AI. Pod kojim se uslovima mogu koristiti biometrijski podaci za pronalaženje osumnjičenih za zločine, ili, pak, kada i da li se uopšte takvi podaci smeju prodavati oglašivačima (kao što sada, recimo, prodaju informacije o našim IP adresama, pa na „kućni prag“ naših računara preko interneta počnu da redovno pristižu reklame koje nam, navodno „odgovaraju“). U Si Đinpingovoj Kini, koja pre svega vrednuje red i poredak, ovakvih debata nema previše. U Šenženu, lokalna vlada koristi softver za prepoznavanje lica kako bi odvratila pešake koji nepropisno prelaze ulicu (dok se, istovremeno, na prometnim raskrsnicama objavljuju njihova imena i slike). Gradske vlasti Pekinga koriste mašine za prepoznavanje lica u javnim prostorijama za odmor kako bi sprečile ljude da kradu toaletni papir; softver limitira korisnike toaleta da ne smeju potrošiti više od šezdeset centimetara papira u roku od devet minuta.

Pre nego što je Tramp preuzeo vlast, kineska vlada je daleko nadmašivala Sjedinjene Države u razvoju onih vrsta veštačke inteligencije koje pogoduju špijunaži i bezbednosnom sektoru. Prema In-Q-Telu, investicionom ogranku američke obaveštajne zajednice, američka vlada je 2016. potrošila oko 1,2 milijarde dolara u razvoj  A.I. programa opšte namene (dakle javne, a ne tajne projekte). Kineska vlada, u svom sadašnjem petogodišnjem planu je za veštačku inteligenciju izdvojila 150 milijardi dolara.

Budžetom koji je Trampova administracija predložila za tekuću 2018. godinu smanjila bi se izdavanja za naučna istraživanja za petnaest procenata, ili, prevedeno u novac, iz kase će se za američku nauku potrošiti 11,1 milijardi dolara manje nego 2017. Ovi rezovi uključuju i smanjenje troškova Nacionalne naučne fondacije za razvoj “inteligentnih sistema”, i to za deset odsto. Erik Šmit, tadašnji predsednik Guglove kompanije “Alphabet”  je prošlog novembra rekao u Vašingtonu da će smanjenje razvojno – istraživačkog budžeta u oblasti osnovnih nauka pomoći Kini da prevaziđe Sjedinjene Države u veštačkoj inteligenciji u roku od jedne decenije. “Do 2020. godine, oni (Kinezi) će uhvatiti kopču s nama. Do 2025, biće bolji od nas. Do 2030. godine, dominiraće A.I. industrijama”, rekao je. Šmit, koji predsedava Savetodavnom odboru za inovacije u oblasti američke odbrane dodao je da zabrana ulaska građanima Irana u SAD takođe predstavlja prepreku razvoju američke tehnologije.

Iran je dosad iznedrio neke od vrhunskih kompjuterskih naučnika iz oblasti informatike i računarstva. „Želim ih ovde. Želim da rade za Alphabet i Google. Sasvim je blesavo ne dopustiti takvim stručnjacima da uđu u našu zemlju.”

Ovakav neslućeno brz kineski napredak u naučno-tehnološkim oblastima proizveo je zanimljive reakcije. Australijski mediji obelodanili su nastojanja kineske Komunističke partije da utiče na australijsku vladu. U decembru je Sem Dastijari, član Australijskog senata podneo ostavku nakon što se otkrilo da je jednog od njegovih donatora, poslovnog čoveka koji je predstavljao kineski strani uticaj, upozorio da je njegov telefon verovatno meta obrade australijske obaveštajne agencije. Australijski premijer Malkolm Turnbul najavio je zabranu stranih političkih donacija, navodeći “uznemiravajuće izveštaje o uticaju Kine (na Australiju)”.

Britanska izdavačka kuća „Cambridge University Press“ je prošlog avgusta izazvala uzbuđenje među naučnicima nakon što je s jedne od svojih kineskih veb-lokacija uklonila više od tri stotine akademskih članaka koji su spominjali osetljive teme (poput dešavanja na pekinškom trgu Tjenanmen), ne bi li tako udovoljili kineskim cenzorima. Kembridž je odustao od poteza (Još jedan akademski izdavač, Springer Nature, branio je svoju odluku da cenzuriše samog sebe, rekavši da je bilo neophodno “sprečiti potencijalno daleko veće posledice po naše kupce i autore”).

Neki od stratega iz političkih krugova u Pekingu gaje zabrinutost tim povodom. Oni misle da se njihovi lideri izlažu riziku od prebrzog povlačenja poteza u cilju „popunjavanja praznine“ koja je stvorena povlačenjem Amerike iz svoje globalne uloge. Otišao sam da se vidim s jednim od najmudrijih pekinških analitičara Amerike, Đijem Kinguom, dekanom Odeljenja za diplomatiju na Univerzitetu u Pekingu. “Sjedinjene Države ne gube vođstvo. One ga prepuštaju. A vi za to (od nas Kineza) čak ne tražite ni otkup”, rekao je. “Izgleda da se Trampova vizija može opisati ovako: Ako već Kina ima „besplatnu vožnju“, zašto i mi to ne možemo? Ali, problem je u tome što je Amerika prevelika. Ako se (svi) vozite besplatno, javni prevoz će kolabirati.”

A možda je najbolje rešenje da Kina Amerikancima pomogne u vožnji autobusa. Najgori scenario je da Kina vozi autobus u trenutku kada nije spremna. Isuviše je skupo i nema dovoljno iskustva”. Đia, uz osmeh na osedeloj  glavi, dodaje kako kineski univerziteti nemaju dovoljno vremena potrebnog za solidnu obuku studenata u oblastima od kojih kineska država puno očekuje: “Kinezima je u prošlosti spoljni svet bio veoma daleko. Sada im je taj svet veoma blizu. Međutim, ova promena dogodila se prebrzo da bi mogla biti svarena.”

Džozef Naj, politički analitičar sa Harvarda – koji je skovao danas poznati izraz mekana moć ili “meka sila” (soft power) da bi opisao kako su upotreba ideja i njihova privlačnost efikasniji od upotrebe gole sile – kazao mi je da je Kina donekle poboljšala svoju sposobnost ubeđivanja. “Američka mekana moć potiče iz našeg civilnog društva, od Holivuda, preko Harvarda, do Fondacije Bil Gejts”, rekao je. “Kina to i dalje ne razume. Još uvek se za to nisu otvorili. Mislim da će ih to, na duži rok, zaboleti.”

Naj predviđa da Trampova nepopularnost neće izbrisati prednost koju SAD još uvek imaju u domenu meke sile, osim pod određenim uslovima. “Tramp verovatno neće biti smatran za prekretnicu u američkoj istoriji, već pre kao signal (koji ispada iz koloseka)“, još jedan u plejadi čudnih likova koje naš politički proces izbacuje, kao što su Džo Mekarti ili Džordž Volas”, rekao je on. “Dve me stvari mogu opovrgnuti. Prva bi me opovrgla ako bi nas Tramp uveo u veliki rat. Druga je ukoliko bude ponovo izabran, i otme se kontroli pa naruši unutrašnju ravnotežu* državnih grana tj stubova moći, ili naruši našu reputaciju kao demokratskog društva. Mislim da to nije verovatno, ali još uvek nemam dovoljno poverenja u svoj (neargumentovani) sud da bih vas ubedio (checks and balances*:sistem koji svakom ogranku vlasti dozvoljava da izmeni ili stavi veto na ono što čini neka druga grana vlasti, sprečavajući na taj način svaku pojedinačnu granu vlasti da zadobije i vrši preveliku moć nad ostalim).

Pomoćnici iz Bele kuće su rekli da je krajem prošle godine uspostavljena dvostepena strategija, u kojoj će Tramp nastojati da sa kineskim predsednikom Sijem održi već uspostavljene srdačne odnose, dok niži zvaničnici uvode stroge mere. Do kraja 2017. godine, Stejt department, Savet za nacionalnu bezbednost i druge agencije radili su na političkim instrumentima odvraćanja od kineskog uticaja, uvođenjem novih trgovinskih praksi i nastojeći da oblikuju tehnologije budućnosti. Majkl Grin, koji je bio glavni savetnik Džordža V. Buša za Aziju mi je rekao: “Oni na to gledaju kao na ratni plan: rade sa saveznicima, rade sa članovima Kongresa.”

U svojoj strategiji nacionalne sigurnosti, američka administracija je predložila da bi, u cilju sprečavanja krađa trgovinskih tajni mogla ograničiti vize strancima koji putuju u Sjedinjene Države kako bi studirali ili se specijalizovali u oblastima nauke, inženjerstva, matematike i tehnologije; upravljačke strukture SAD posvetile su se “slobodnom i otvorenom Indo-Pacifiku”, kojim bi na terenu verovatno proširile vojnu saradnju sa Indijom, Japanom i Australijom. Robert Lajthajzer, predstavnik Sjedinjenih Država u oblasti trgovine, razmatra nekoliko potencijalnih tarifa kako bi kaznio Kinu zbog njene navodne krađe intelektualne svojine i dampinga izvoza na američkim tržištima. “Ne tražimo trgovinski rat”, rekao mi je visoki zvaničnik Bele kuće uključen u pitanja o Kini. “Ali predsednik u potpunosti veruje da se moramo suprotstaviti predatorskom ponašanju Kine u industrijskoj politici kojom je ’iskopala grob’ američkoj proizvodnji, a to sve više radi i u visokotehnološkim sektorima.”

Ukoliko Bela kuća preduzme takve akcije, mogli bi se sukobiti sa Trampovim osećajem međusobnog poštovanja koje postoji između njega i Sija. U međuvremenu, mnogi kineski stručnjaci opisuju pristup američke administracije kao neuslovan. U prvih jedanaest meseci Trampovog predsednikovanja nijedan od njegovih sekretara kabineta nije održao neki značajniji govor koji bi se doticao Kine. Mesto pomoćnika državnog sekretara za pitanja istočne Azije i Pacifika, najviša pozicija u Stejt departmentu za taj region sveta – koju su nekada držali Viljem Averel Harimen, Ričard Holbruk i Kristofer Hil – ostalo je nepopunjeno. Dejvid Lempton, direktor kineskih studija pri Školi za napredne međunarodne studije Džons Hopkins, rekao mi je: “Čini mi se kao da se radi o gomili pijanaca u automobilu, koji se bore za kontrolu nad volanom.”

U desetinama intervjua koje sam radio i u Kini i u Sjedinjenim Američkim Državama, skoro da nije bilo osobe koja je očekivala da će Kina u skorije vreme zameniti SAD u ulozi najbitnije svetske sile. Pored ekonomskih teškoća Kine, njen politički sistem, uključujući ograničenja slobode govora, verskog opredeljenja, civilnog društva i interneta, odvraća neke od najhrabrijih i najpreduzetnijih glava. Sijev sistem podstiče zavist među autokratama, ali nimalo oduševljenja među njenim običnim građanima koji žive širom sveta. A za sve razgovore Sija o “kineskom rešenju” i slavnom autoportretu u kineskom akcionom filmu “Wolf Warrior II”, Kina tek treba da ozbiljno odgovori na globalne probleme poput izbegličke krize ili građanskog rata u Siriji. Globalno liderstvo je skupa igračka; to znači da od svojih ljudi zahtevate da doprinose dobrobiti drugih ljudi – da, recimo pošalju svoje mlade vojnike da poginu daleko od svoje kuće.

Kada je predsednik Si 2015. godine obećao afričkim nacijama da će oprostiti brojne milijarde dolara kredita koje su uzele od Kine, kao i da će im uz to pružiti i dodatnu finansijsku pomoć, neki u Kini su se uznemirili: da li je njihova zemlja zaista dovoljno bogata da to uradi? Kina “ne traži da nas odmeni na istom položaju, ne kao neka vrsta Zemljinog planetarnog predsednika”, rekao je Danijel Rasel. “Nema nameru da oponaša Ameriku kao obezbedioca globalnih roba i dobara, niti da bude arbitar koji nagoveštava univerzalne principe i zajednička pravila”.

Pre će biti da naš svet ulazi u doba u kojem nema očiglednih lidera, u “doba nepolarnosti”, kako je to opisao Ričard Has, predsednik Saveta za odnose s inostranstvom, u kojem nacionalističke sile – Kina, SAD i Rusija – bitku biju s nevladinim grupama i to po svakoj temi, od Doktora bez granica do Fejsbuka, od ExxonMobila do Boko Harama. Prirodno je da Amerikance plaši ta mogućnost, ali Šivšankar Menon, bivši indijski sekretar za spoljnu politiku misli da će SAD zadržati kredibilitet i liderstvo. “Sjedinjene Države su jedina meni poznata sila sposobna da preokrene tokove, bivajući kritična prema sebi u procesu samo-preispitivanja”, rekao je on. “Dve godine nakon ulaska u Irak, ljudi koji su radili unutar sistema su se upitali: ‘Činimo li ispravnu stvar?’ ” Menon je u prošlosti imao prilike da vidi kako se ova zemlja iznova uzdizala: “Dosad u mom životu – tri puta. Bio sam u ’68, na Zapadnoj obali SAD. Video sam šta su Sjedinjene Države učinile 80-tih godina kako bi iznova otkrile sebe. Ono što je učinila nakon 2008. godine bilo je izvanredno. Po meni, ova situacija (sa Trampom) će doći i proći. A Amerika to sebi može priuštiti.”

Menon misli “da se, u stvari, vraćamo na tu istorijsku normu, odvojene multiverzume, paralelne svemire a ne na jedan, što je (tokom istorije) bio samo jedan izuzetak. Ako se vratite na koncept Evrope u devetnaestom stoleću, ljudi su u osnovi tada živeli u različitim svetovima i kontrolisali su međusobne interakcije. Kina neće preuzeti odgovornost za sve što se dešava na Bliskom Istoku ili u Južnoj Americi. “Mi, na neki način, u mnogo ne baš uvek primetnih formi, već živimo na ovaj način. “Tehnologija nam je olakšala ovakav životni stil, jer iTunes i dalje nastavlja da vam prodaje još više od iste vrste muzike – ne izlaže vas nečem novom. Kada odete u Peking, vi i dalje slušate svoju muziku i zapravo ste još uvek u svom “balonu”. Dakle, to je istorijska aberacija i retkost, kada kažete da ste “globalizovani”. Ali, šta to znači? “

Jednog kasnog novembarskog popodneva otišao sam u Peking da posetim izvesnog profesora koji je dugi niz godina proučavao Sjedinjene Države. Nedavna politička previranja u Americi su ga dezorijentisala. “Imam velike probleme da s tim izađem na kraj”, rekao je dok mi je posluživao šolju čaja. “Volim Sjedinjene Države. Mislio sam da bi multikulturalizam Sjedinjenih Država mogao i ovde  funkcionisati. Ali, ako tamo ne bude funkcionisao, onda neće ni ovde.”

Po njegovom mišljenju, izvorni američki zavet urezan i u Ustav sada se rasplinjava. “U prošlosti ste se držali zajedno zbog zajedničkih vrednosti koje nazivate slobodom”, rekao je. Umesto nje, pojavljuje se jedna cinična, politika „nultog zbroja“ (zero-sum), povratak filozofiji krvi i tla koja prednost daje interesima, a ne nadahnuću.

U tom smislu, primetio je profesor, najveće iznenađenje u odnosima između Kine i Sjedinjenih Država je – njihova sličnost. U obe zemlje, ljudi besni zbog dubokog jaza u bogatstvu i šansama za uspeh preusmeravaju svoja nadanja ka liderima koji su „nacionalistički nostalgičari“, i koji im podstiču neke vizije o pretnjama koje dolaze iz ’spoljnog sveta’. “Kina, Rusija i Sjedinjene Države se, zapravo, kreću u istom pravcu”, rekao je on. “Svi pokušavaju da ponovo budu sjajni.”

 ♦ “They’re all trying to be great again.” ♦

Juen Osnos (Njujorker)

 

2018: Godina pomame za kriptovalutama

Svaka uspešna nova tehnologija prolazi kroz svoj „Kambrijski period“; u geologiji, ovaj pojam označava eru procvata složenih formi života; U današnjem svetu virtuelnog novca, taj pojam označava eksploziju rasta upotrebe virtuelnog novca, koji nastojimo da koristimo u svakoj prilici. Elektronska pošta, internet-pretraga, društveno umrežavanje – svaka od ovih stvari je prošla kroz svoju fazu tipa “baš će ovo rešiti sve naše probleme!”, pre nego što smo shvatili gde je i kakva je njihova najbolja primena, ali ujedno shvatajući i koja su njihova ograničenja. I dok Bitcoin svakodnevno iskušava dokle može ići njegova vrednost, koja trenutno dostiže astronomske visine, kriptovalute i Blokčejn (Blockchain) tehnologija koja ih pokreće sada preuzimaju ulogu po principu „jedna tehnologija po svačijoj meri“.

Blokčejn je kriptografski zaštićeno distribuirano „knjigovodstvo“ – to je ono što štiti vas ili bilo koga drugog i potencijalne izrade kopije tog Bitkoina kojeg ste upravo kupili. Verovatno ste čuli za popularnost blockchain tehnologije u finansijskom poslovanju. U stvari, sve čega se opsetite – možete izraziti kroz blokčejn. Ambiciozni programeri i preduzetnici imaju za cilj da blokčejn iskoriste kako bi preradili doslovce sve: od metoda po kojem pratimo vlasništvo nad zemljištem, preko načina na kako distribuiramo lekove, do toga kako odobravamo diplome.

Neke od ovih ideja su sjajne, dok su druge smešne. Da li vam zaista treba blokchain da biste pokrenuli onlajn enciklopediju ili platili da vam stižu vesti od medijskih kuća? Bez obzira da li ćemo tako činiti ili ne, verovatno da ćemo tokom naredne 2018. godine videti kako se ove stvari razvijaju. Ovo je delom i zbog preplitanja rizičnog kapitala s apetitima investitora, uzbuđenih divljim vožnjama Bitkoina kroz svetske berze. Ali, to je takođe i zbog toga što je to bujni ali rasipnički proces pomoću koga tehnološka industrija određuje za šta je svaka nova platforma zaista dobra. A to je proces koji će proveriti da li je bitkoin mehur koji se vinuo do još većih visina ili će, možda, napokon prsnuti.

U narednoj godini, moto finansijsko-tehnoloških programera tebalo bi da glasi: “kripto-novčići za sve!” Početnim ponudama za kovanice (Initial Coin Offerings, ICOs), kojima se na svetsko tržište uvode nove kripto-valute, dosad je prikupljeno četiri milijarde dolara, uglavnom u prošloj godini – pretvorivši ih u jednu posebnu ludost i pomamu. Budućnost u će kojoj svako od nas imati svoju ličnu valutu i dalje ostaje u sferi neverovatnog i nezamislivog. Ali nije daleko dan kada će svaka velika tehnološka platforma izdavati svoj jedinstveni token – novčić – valutu – novac koji će važiti u njihovoj oblasti delovanja.

A pre no što se to dogodi , evo tri pitanja koja će industrija morati da reši: 1. Da li su ICO tokeni prvenstveno investicije ili alati? 2. Možemo li uopšte danas odustati od ideje da su kripto-valute nova vrsta tradicionalne gotovine? 3. I da li, opšte uzev, programeri mogu izaći na kraj s epidemijom tehničkih problema oko Bitkoina i ostalog kriptonovca (trenutno postoji preko 1000 kriptovaluta). Nastavak porasta kriptovaluta u 2018. godini zavisiće od toga koliko je napretka, po ovim pitanjima, moguće postići u kripto-svetu.

Šta je Token?

Početne ponude za kovanice (ICOs) započele su kao alternativno sredstvo za finansiranje novih protokola i infrastrukture u kripto-univerzumu. Kompanije, prolazeći kroz ovaj proces, stvaraju i prodaju tokene; tokeni se mogu skupljati kao investicije ili se pak mogu koristiti za izvršavanje zadataka na platformama s kojih potiču.

Neki projekti, u nadi da će ponovo ubediti skeptike i tako se kvalifikovati za veću količinu institucionalnog kapitala, eksplicitno modeluju svoje kriptovalutne projekte koristeći tradicionalne fondove (ili, kako se to u svetu finansija kaže, investiciona vozila). Start-up inkubator pod nazivom Sajens (Science) je, recimo, prikupio 12 miliona dolara tokom inicijalne ponude, ciljajući na iskorišćavanje prednosti ICO-manije kako bi povećao vrednost investicija u kompanije koje se bave trgovinom/ operacijama blokčejnom. Sajens je strukturirao svoju početnu ponudu kako bi  ispunio i zadovoljio pravila o hartijama od vrednosti i valutnoj autorizaciji, dok se sama kupovina tokom inicijalne javne ponude u Sajensu nije ni po čemu toliko razlikovala od kupovine tokom bilo koje tradicionalne početne runde investicija.

Drugi, pak, imaju nešto kompleksnije viđenje uloge tokena: Oni, naravno, mogu promeniti svoju vrednost i poslužiti kao investicije, mada ih mi stvaramo zato što oni imaju svoju posao i zadatak koji moraju da obave kako bi oblast novih tehnologija valjano funkcionisala. Inženjeri koji grade nove protokole i platforme ne uzimaju samo novac koji se prikupi tokom inicijalne ponude kriptokovanica (ICO); tokeni koje oni prodaju takođe stvaraju podsticaje i vrše osnovne funkcije u sistemima koje grade, tako da tokeni neće samo ležati na investicionim računima. To je pristup koji je bio prisutan kao „podloga“ koja leži iza skorašnje javne ponude u režiji firme Blokstek (Blockstack), startup firme koja predviđa postojanje decentralizovane mreže zasnovane po blokčejn principu, i u kojoj će vaše direktne interakcije sa preduzećima, organizacijama i pojedincima biti pokretane zahvaljujući njihovim tokenima. Sistem kojeg je demonstrirao Blockstack koristi sopstveni pregledač (brauzer) i planira prototipne aplikacije koje će nezavisni programeri stvoriti kako bi se koristili za skladištenje podataka ili iznajmljivanje kuće u stilu Airbnb-a, muzičko izdavaštvo ili, recimo, za ličnu zdravstvenu dokumentaciju.

U ovom trenutku, svet inicijalnih javnih ponuda kriptovaluta sretno prihvata oba ova modela. Za godinu dana od danas, trebalo bi da imamo više fakata i dokaza koji bi pokazali koji od njih ima više smisla. Investicioni model nudi više sigurnosti i obezbeđenja od moguće situacije da neka javna ponuda kriptonovca neće bude direktna i potpuna prevara; pristup tipa “stavi tokene u pogon” otvara više revolucionarnih tehničkih mogućnosti.

Budućnost bez keša

Bitcoin je javnosti prvi put objašnjen kao jedan vid digitalnog novca, i tako su uokvireni i njegovi naslednici i takmaci poput Lajtkoina, Fajlkoina, ili Etera (Litecoin, Filecoin, Ether). Svaka od ovih “valuta” na određene načine liči na tradicionalni novac – one su apstrahovane ekonomske vrednosti; njima je moguće trgovati; svaka od ovih kriptovaluta koristi jedinstvene simbole. Nijedna od njih, međutim, nije toliko pogodna da bi preuzela makar one najosnovnije uloge klasičnih valuta, kao relativno stabilnih posrednika u razmeni – to jest, da se njima na jednostavan način obavlja kupovina i prodaja stvari. Jer, ovakva virtuelna valuta ima previše „trenja“ i njom se stoga ne barata glatko kao što je to slučaj s tradicionalno uspostavljenim valutama. Svaka transakcija traje predugo, za njenu realizaciju se koristi previše energije i uključuje previše rizika (Bitcoin je, na primer, šokantno lako izgubiti – jedna pogrešna lozinka i već ste zapali u gotovo nerešivu nevolju).

Pre skoro godinu dana, kad je bitkoin u trgovini vredeo “samo” 1000 dolara – i svi su kolutali očima! – Kejd Mec (Cade Metz) je za magazin Wired tada izneo tvrdnju da”Bitcoin nikada neće postati (stvarna) valuta”. Ali, ta ideja o kriptovaluti ne nestaje tek tako. Ovde je zgodno, na primer, opsetiti se najnovije tužne priče o vlasniku bitkoina koji je pokušao da proda deo svog gazdinstva našavši se u teško savladivom lavirintu nevolja. Kako se žalio na Tviteru, “Još uvek je super složen za korišćenje, bilo da je žalosno nesiguran i/ili nebezbedan, iako sada imate i smešno visoke naknade, dugotrajna vremena potvrđivanja, super nepraktične razmene sa nultom privatnošću.” (Njegov identitet na Tviteru kazuje da je reč  o inženjeru zaposlenim Guglu, tako da verovatno nije neki tupan a nije ni tehnofobičan, s obzirom da je njegova struka u sferi visokih tehnologija).

U 2018. godini, najpametniji potez od strane kompanija koje prave javne ponude i finansijske proizvode nalik bitkoinu biće „odvikavavanje“ javnosti i medija od koncepta “digitalnog novca”. Digitalni novac je metafora koja u eri procvata nebrojenih kriptovaluta više nema smisla, i postaje način na koji ćemo početi da pravilno prihvatamo i shvatamo novu tehnologiju „nečega“ što izgleda kao novac, ali to, zapravo – nije.

Dalji rad na korigovanju grešaka: “svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem”

Najveći problemi sa Bitcoinom pojavili su se usled komplikovanog mehanizma kupovine i držanja bitkoina – mehanizma toliko nedostižnog da gotovo svi koji se bave Bitkoinom plaćaju trećim stranama da se njima bave. Ovi posrednici koji se brinu o vašem „kripto-novčaniku“ postaju, zapravo, tačke neuspeha čitavog sistema. Njih je moguće hakovati; njihovi sistemi padaju; vlade i regulatori im neprestano nalažu da prijavljuju transakcije za koje korisnici/vlasnici pogrešno smatraju da su anonimne.

Tokom naredne 2018. godine možete očekivati eskalaciju konkurencije među provajderima ovih usluga obezbeđivanja kripto-novčanika ne bi li zadobili poverenje svojih korisnika. Neće biti lako, s obzirom da je naduvana cena bitcoina dovela do opšte pomame, a masovna želja za uzimanjem učešća u sticanju Bitkoina umanjila je kapacitete ovih kompanija. Ali, ukoliko bitkoin ne reši ovaj problem, to cbi moglo uticati na čitavu perspektivu ove industrije jer će se za svaki novi oblik virtuelnog novca ili token koji započinje svoje funkcionisanje ovaj problem ostati prisutan i – sasvim isti.

Svaki od ova tri izazova sa kojima se susreću kriptovalute napokon se svodi na pitanje poverenja. Ironično, libertarijanski sanjari su Bitkoin i njegovu sabraću zamišljali kao “mesto nepoverenja i nepouzdanosti”, u kojem nije bilo potrebno da procenjujete reputaciju suparničke strane u bilo kojoj transakciji ili bilo kojoj posredničkoj instituciji, jer je čitav proces nepobitno garantovan blokčejn sistemom, odnosno kripto-sigurnosnim zapisom. Međutim, ništa što se danas događa u svetu javnih ponuda novih kriptovaluta i Bitkoina nije doprinelo da atmosfera i situacija oko ovakvog neopipljivog novca bude neizvesna. Jer, uvek postoje oni koji će hteti da se klade i ulažu naprosto jer veruju i nadaju se da će postići dobitak: Da li je moja kompanija kod koje držim svoj kripto-novčanik najpouzdanija? Koji token ima najviše šansi da potraje a da mu cena ne padne? Koji se programeri kreću u najpametnijem pravcu?

Ove opklade – opklade, jer su to ulaganja u kojima glavnu ulogu ima čista sreća – nastaviće se sve dok tržište bude raslo. Procvat kriptonovca ponikao je na obilju – kako kapitala (jer su veoma dugo kamatne stope bile veoma niske) tako i u tehničkim resursima (jer je bilo mnogo neupotrebljivih CPU-a pre nego što je počelo ovo ludilo oko virtuelnog novca). Pronalazač BitTorrent-a Brem Koen kaže da “Bitcoin radi veoma dobar posao – trošenja svakog raspoloživog resursa koji mu dopadne.” Tehnički resursi su počeli da se smanjuju, zbog čega su učesnici, tj. igrači ili „rudari“ primorani da kupuju skuplje grafičke kartice – Bitcoin rudari su dosad prikupili svu potrebnu opremu (hardver). I najmanji osećaj finansijske krize mogao bi umanjiti njima dostupna finansijska sredstva. Pravi test za kriptovalute – naredne godine a i nakon nje – biće sposobnost i kapacitet kriptovaluta da se razviju, kako bi postale efikasnije.

Jer, zapamtite: Kambrijska era je završila masovnom izumiranjem.

Scott Rosenberg, The Wired

 

Start-up horizont: novi tehnološki mehur (1/2)

Erin Grifit (Erin Griffith), novinarka magazina za tehnologiju i nauku Wired, specijalizovana je za start-up scenu Silicijumske doline – jednu od najinteresantnijih, ali, po njoj, „i jednoj od najprevarljivijih“. Poznata je po svom kritičkom stavu prema IT startaperima, a njenim tekstovima provejava ironijski osvrt na ovu scenu, uz otrovne strelice na račun „šaljivih entuzijasta“ koji su se sjatili u Dolinu ne bi li okušali svoju sreću i „upecali“ nekog venčer ulagača ili anđela-investitora. Bez želje da bude popularna i voljena po svaku cenu, Erin se svom čitaocu obraća brutalno iskrenim stilom.

U septembru sam se upoznala s jednim istaknutim preduzetnikom koji je tražio da ja, kao novinar, „odradim“ pozitivnu medijsku sliku o njegovom novom projektu. Sastanci nalik ovom su uobičajeni i obično se podrazumevaju kao deo mog posla – osim što je, ovaj razgovor prilično logično (a na njegovu veliku nesreću) zabasao na rafal loših naslova  i kritika, koji su ove godine zapljusnuli tehnološki industrijski sektor. I, dok smo razgovarali o najnovijem skandalu seksualnog uznemiravanja, postavio mi je pitanje: Hoće li neko ikada opet napisati neku pozitivnu priču o tehnološkom startupu?

Rekla sam da, verovatno – neće.

Izgoreli smo, pojasnila sam mu. Mnoge priče o izgradnji „hajp“ prevarantskih startapova nisu dobro stajale u medijima i javnosti za života ovih početničkih firmi. Jednom sam napisala mahom pozitivnu priču o izvršnom direktoru kompanije Zenefits, Parkeru Konradu, bacajući svetlo na njegovu ličnost i usput ga nazivajući “čudom od deteta “. Nedugo nakon toga, on je srušen od strane svog borda i uposlenika – nakon što je kompanija priznala da su njeni zaposleni bili varani tokom sprovođenja treninga obaveznog poslovnog usaglašavanja (Obuka o usaglašenosti, tj proces edukacije zaposlenih u oblasti zakona, propisa i kompanijskih politika koje se odnose na njihove svakodnevne poslove. Organizacija tj firma koja se bavi obukom usaglašenosti obično stremi ostvarenju nekoliko ciljeva: (1) izbegavanje i otkrivanje prekršaja od strane zaposlenih koji mogu dovesti do pravne odgovornosti za organizaciju; 2. stvaranje gostoljubivijeg i poštovanog radnog mesta; 3. postavljanje osnova za delimičnu ili potpunu odbranu u slučaju da zaposleni izvrši povredu uprkos naporima organizacije za obuku; i 4. dodavanje poslovne vrednosti i konkurentske prednosti).

Ovaj problem je krupniji od bilo kakvog pojedinačnog skandala, rekla sam mu. Pošto su naslovnice novina prikazivale uznemirujuće zakulisne radnje niza kompanija, startup kultura više nije „stočna hrana“ za medije, koji ih preživaju u vidu blagih parodija o ping-pongu na pauzama i duksevima koje svi besomučno nose. Čini se to ružnim i trulim: Facebook, najveća priča o uspehu u ovom istorijskom trenutku, nije bila tek „vesela grupa hakera“ koji se bave razvojem sitnih alata koji vam omogućavaju da digitalno „podbadate“ svoje prijatelje. FB je moćan i potencijalno zlokoban sakupljač ličnih podataka, propagator vladinih cenzora i obezbedilac diskriminatornih načina oglašavanja.

Svet više nije zainteresovan za takvu vrstu priče, rekla sam mu. Sve ono što se ne bavi mučnim, provokativnim pitanjima s kojima se suočava tehnološka industrija i start-up scena je, po osećaju javnosti, bez poente.

Preduzetnik je očigledno bio razočaran mojim, kako je mislio, cinizmom. Problemi industrije, kako je verovao, mogli bi se rešiti uz još više tehnologije. Zapravo, njegova start-up firma je radila samo na stvarima, a ne na softverima: njegovi alati koje je prodavao su se suočavali s problemima koje je izazvala upravo ta tehnologija na koju se pozivao. Ako bi bio uspešan, svet (i njegov bankovni račun, kao i bankovni računi njegovih investitora) pokazivali bi daleko veće brojke, tvrdio je on.

Dakle, “ako bih samo mogla da mu učinim” – opšte uzev, svima – “uslugu”, i objasnim njegovu poentu u tom članku… „to bi nam zaista pomoglo svima“, dodao je on.

Razgovarajući svakodnevno s osnivačima tehnoloških startup firmi, jasno je koliko su se njihovi životi malo promenili u prošloj godini, i pored toga što se svet oko njih preokrenuo: Čak i vrhunski šefovi firmi – koji su primetili promenu u javnom mnjenju – nisu bili voljni da se prilagode ovoj novoj stvarnosti. Predsednik kompanije „Y Combinator“ Sem Altman je na svom blogu tvrdio da „politička korektnost šteti industriji tehnologije. Ovo je neugodna, mada moguća opcija: da smo prinuđeni da ljudima dozvolimo da pričaju i omalovažavajuće stvari na primer o gej ljudima, ukoliko želimo da ih čujemo šta ima da nam kažu o novostima u, recmo – oblasti fizike”, napisao je on. Na terenu, kraljevi startap scene nisu promenili svoje ponašanje. I dalje me „nameštaju“ da njihove kompanije „kitim“ s istom onom neumornom razdraganošću iz prošlih vremena… bez obzira na to što je iza njihovog neslavnog postojanja na sceni ostao trag koji nije previše lep.

Izvan startaperskog tehno-mehura, stvari stoje drukčije. Ne podbadamo startupe koji vole da nameću pravila. Oprezni smo, jer upotrebom veštačke inteligencije i njenog potencijala u našem poslovanju eliminišemo poslove koji su dotad pripadali ljudima. Sumnjičavi smo za uveravanja tehnoloških lidera da su njihovi proizvodi toliko bezbedni da i njihova deca mogu da ih koriste. Siti smo lažne vickastosti i neslanih šala koje se tiču onoga što više nije nimalo smešno: redaka u štampi koji nas obaveštavaju da postoji nedostatak žena u oblasti visokih tehnologija i hajtek biznisa, muka nam je od priča o bezobrazno bogatim dvadesetogodišnacima i članaka o neprijatnim programerima koji su puni loših ljudskih osobina, IT klincima koji nas “lože” i koji su spremni svim sredstvima i po svaku cenu da iz nečega – makar čega! – izvuku profit. Sve ovo deluje krajnje neprikladno i neumesno.

Međutim, ovu burnu reakciju protiv tehnoloških „himera“ je teško uočiti ukoliko se i sami nalazite u unutrašnjosti ovog mehura zvanom Silicijumska dolina. A nije teško shvatiti kako smo dovde stigli. Krajem 2000-ih, odmah nakon finansijske krize, svet je bio željan pozitivnih priča o tehnologiji i biznisu. Brzi rast servisa poput Tvitera i Fejsbuka je bio uzbudljiv – mesto optimizma u mračnim trenucima – a IT štreberi su  nam se tada učinili kao bolji heroji nego što su to bili pohlepni mamlazi s Volstrita, koji tek što su maestralno upropastili svetsku privredu, finansije i ekonomiju. Fejsbuk je učinio da naš svet bude otvoreniji i povezaniji. Tviter je pomagao revolucijama na Bliskom Istoku. Naravno, svi ti golobradi osnivači startapova su, u međuvremenu i veoma brzo, postali milijarderi, ali su se njihove kompanije koje su imale „uzvišene misije“ zapravo osećale isto onoliko „plemenitim“ koliko to kapitalizam po svojoj prirodi dozvoljava.

Svet biznisa je bi pre neku godinu oberučke prigrlio ovu srčanost slobodnog ponašanja, usvojivši menadžment filozofiju iz startaperske kulture: od dizajna kancelarija i radnog prostora, do etosa inovacija. Izgledalo je nemoguće da bi kompanija poput Ubera, najvrednijeg startapa u privatnom posedu u istoriji, ikada mogao da se suoči sa moralnim procenama i stavljanjem svog poslovanja pod lupu. Ali, to je bilo pre 2017. godine, momenat kada su novinari otkrili da je Uberova reputacija “lošeg dečka” omogućila obilje odvratnih i potencijalno nezakonitih poslovnih praksi širom sveta. Krah Uberovog ugleda bio je sastavni deo postojano upornih otkrića o startaperskim mahinacijama – otkrića koja su za sobom ostavljala negativne naslove u štampi kao i negativan stav javnosti prema njima.

Kada je “Bodega” – startup koji je osmislio “pametne” automate za piće, čokoladice, kafu i grickalice – u septembru najavio da će ove vendor-mašine biti lansirane na tržište, naišao je na grupu pobesnelih tviteraša koji su odmah reagovali. Bodegino preuzeto ime, zajedno s planom svojih osnivača da, kako su sami rekli, „kioske i majuše ulične prodavnice pošalju u prošlost“, savršeno se uklapa sa stereotipno-arogantnom, i kvazi-elitističkom „hajtek bratijom“ pokušavajući da se na brzinu obogate tako što će „samleti“ ikone svačijeg komšiluka: ljubazne i predusretljive lokalne prodavce.

“Bro-dega” (bodega<—>bro, „radnje koje vodi prevarantska bratija“), kako je od tada imenovana, bio je samo jedan katalizator snažnog sentimenta uperenog protiv tehnoloških startapova, koji se pojavio ispod naše kolektivne površine. “Hajde da vidimo može li tvoja usrana staklena sandučina (njihov automat koji bi zamenio ulične kioske) da mi zgotovi rolovanu slaninu, jaja, sir i halapenjose, kapitalistička smradino”, tvitovao je reper El-P. Osnivač kompanije je izdao javno izvinjenje, koje je zatim takođe bilo meta podsmeha.

Nakon što je Skedaddle – startap koji je važio kao “Uber za autobuse” – bio prikazan na portalu Business Insider, i to na snimku na kojem su se četiri mlađahna koosnivača zacenila od smeha nad člankom koji opisuje njihovu neslavnu startup misiju, ova situacija je rikošetirala sa Tvitera. “Kakva noćna mora”, tvitovala je Liza Mekintajer, dodajući: “Silicijumsku dolinu vode kompletne sociopate”.

U krupnom planu: Nikola Olić – put u središte Dalasa

Nikola Olić, softveraš, fotograf, BMX bajker i pijanista govorio je za Dallas Observer kako su ga biciklizam i programerstvo povezali sa arhitekturom i fotografijom.

Strast za vožnjom BMX-a  otvorila je Nikoli Oliću, Beograđaninu iz Dalasa, ljubav prema urbanoj fotografiji. Bicikl je bio za njega oduvek bio prevozno sredstvo kojim je najlakše “jedriti” ulicama i ispitivati tajne jednog grada, spolja i iznutra. Njegovi fotosi su fascinantni prikazi arhitektonskih struktura – i to ne samo Dalasa i drugih američkih gradova, već i svih onih mesta na planeti na kojima se Nikola, tokom svog 25 godina dugog „gast-arbajta“, zatekao.

Moglo bi se reći da je Nikola Olić, barem zvanično, inženjer i programer. To je, uostalom, ono što je studirao na Univerzitetu u Teksasu, u Arlingtonu. Po dobijanju diplome zaposlio se u kompaniji za medicinski softver, „Doctor Alliance“, čiji je bio i koosnivač. Ali, za Nikolu možete slobodno reći i da je klasični pijanista, profesionalni BMX biciklista i fotograf koji uspeva da na jedinstven način prikaže arhitekturu na pomalo nematerijalan, apstraktan način… apstraktne fotografije stvarnih objekata, moglo bi se pojednostavljeno reći.

Olić je 1992. iz srpske prestonice dospeo u srednju školu u Arlingtonu, kao student iz programa obrazovne razmene. Početak rata u Jugoslaviji zatekao ga je tamo, što ga je sprečilo da se naredne godine (’93.) vrati u Beograd. Tako je odlučio da Univerzitet Severni Teksas (North Texas) i Dalas postanu njegov stalni dom. Olić je još kao tinejdžer „zaglibio do grla“ u veštine fletlendinga (flatlanding), stila BMX biciklizma unekoliko sličnog brejkdensu ali sa malim dvotočkašem – radi se o izvođenju akrobacija na ravnoj površini koje nemaju puno veze sa samom vožnjom koliko sa veštinom održavanja ravnoteže na biciklu tokom izvođenja atraktivnih figura i okreta. Kada je stigao u Arlington, bio je veoma prijatno iznenađen spoznajom da se, sticajem slučajnih okolnosti, obreo u jednom od glavnih svetskih centara ovog atraktivnog sporta.

Tokom svojih prvih dana u Teksasu, pred njega je iskrsao jedan klinac sa svojim BMX biciklom, dok je Nikola, svojim tada tvrdim akcentom objašnjavao da je novi u gradu, da je poreklom iz Srbije, i da je, takođe, zagriženi BMX-ovac. Klinac je pozvao Olića da se na prvom sledećem takmičenju pridruži njemu i njegovim prijateljima, a Olić je s ovim bajkerima ostao blizak sve do danas. “Pet izuzetnih BMX vozača svetskog nivoa živelo je u krugu od 15km od mene”, kaže Nikola. „Bila je to potpuna slučajnost. Naravno, nikada do tada nisam čak ni čuo za Arlington.”

Olić je bio deo prvobitne grupe koja je BMX biciklizam donela iz Kalifornije u Srbiju. On i njegovi prijatelji neprestano su olupavali i lomili svoje bicikle zabavaljajući se vožnjom i uvežbavanjem akrobacija. Nikola je oduvek bio zaljubljen u BMX modele, otkad je u specijalizovanim magazinima prvi put video praktično nesalomive varijante bajkova. Našao je način da ih nabavi prilikom svog  putovanja u Kanadu ’87, da bi se već od ’89 on i njegovi prijatelji takmičili širom Evrope. Olić se i dalje, 30 godina kasnije, takmiči, a pre par godina (2015.) učestvovao je na turniru u Hjustonu.

U određenom smislu, Olićevo interesovanje za fotografiju počelo je kao „nuspojava“ listanja svih onih BMX časopisa koje je čitao kao dete. Jedan od magazina koje je redovno čitao imao je kviz-rubriku sa dodelom nagrada: čitaoci bi jednom nedeljno nastojali da prepoznaju koji je deo bicikla snimljen u krupnom planu. “Rekli bi: ’Ovo je deo bicikla’, što je, recimo, bila makro-fotografija kugličnog ležaja”, kaže on. “Sledeće nedelje ćemo vam reći šta je to. Imao sam tada 13 godina i ova prepoznavanja krupnih planova tada su me potpuno obuzela – ta rubrika mi je, u neku ruku, promenila život.”

Međutim, umesto bicikla, objekti na koje je Olić odabrao da primeni tehniku krupnog plana bila je – arhitektura. Devedesetih je radio kao računarska podrška na Univerzitetu u Teksasu, Arlington (UTA), gde bi sebe veoma često zatekao kako provodi vreme radeći na arhitekturi računara svojih profesora. U to vreme, instalirati Microsoft Office u PC mašinu nije bio proces od 10 minuta. Ponekad je trebalo i do šest sati, pa i više – obilje vremena koje je Nikola provodio u razgovoru s profesorima o oblastima svojih proučavanja.

Olić je potom kupio svoju prvu DSLR kameru, otiskujući se u dugačke šetnje centrom Dalasa kako bi fotografisao nadasve atraktivna zdanja ovog grada. “Dešavalo sa da, samo tokom jednog dana, provedem i po deset sati u fotografisanju, tokom kojih bih napravio i do 500 fotografija”, kaže on. “Tek bi mi se neka tamo 110. fotografija neke tamo zgrade učinila zanimljivom”.

Nikola je razvio svoju tehniku: prvi put bi posetio objekat koji želi da slika, kako bi snimio što je više moguće, a onda bi kasnije, kod kuće, razmotrio koji su to uglovi i rakursi koji bi taj objekat prikazali u jednom novom, iznenađujućem izdanju. Rezultat ovakvog pristupa je da njegove naknadne tj. završne fotografije ostavljaju kod posmatrača utisak da neke zgrade – koje, inače, odavno ne primećujete i pored kojih biste bez osvrtanja prolazili na putu ka poslu – mogu izgledati nesvakidašnje interesantno.

Olić je privučen arhitekturom jer, između ostalog, ceni ogromnu količinu vremena i razmišljanja potrebnih da bi se jedno zdanje projektovalo i izgradilo. “Samo mogu da zamišljam kakav je taj proces: trajao je godinama, tokom kojih su neki ljudi smišljali zgrade i crtali ih, da bi u nekom trenutku prosudili: “Ne, hajde da radimo ovo drugo… ne, hajde, ipak, da uradimo ono treće”, kaže on. “Često poželim da upoznam arhitekte koji godinama razrađuju svoje projekte, i da pitam ko su oni i zašto to rade. Sve to što rade mi je zanimljivo.”

Jedan od njemu najomiljenijih je brazilski arhitekta Oskar Nimajer (Oscar Niemeier) kojem se divi zbog njegovih čistih i apstraktnih linija – fascinacija koja je i te kako prisutna i na Nikolinim fotografijama Dalasa koje možete videti na njegovom vebsajtu (kojeg on uredno održava). Najčešće, sve što uradi/ izmeni tiče se jednostavnog opsecanja fotografije; malo ih „podseče“ da bi izbacio nepotrebne „krajeve“, a uz to, sasvim minimalno, podesi osvetljenost i kontrast.

Ove Olićeve ​​maratonske foto-sesije ponekad privlače pažnju policajaca. “Dok sam fotografisao jednu zgradu, Fountain Place, koja se nalazi na platou Ross, jedan policajac je prišao upitavši me:” Šta ste to radili? Stajali ste na tri različita mesta i fotografisali ovaj objekat”, priča Olić.

Ista stvar mu se desila i dok je snimao zgradu Federalnih rezervi u Bostonu. Ovakav i slični susreti, međutim, nisu zaustavili Olića. “Znam koja su moja prava po Prvom amandmanu”, kaže on. “A po tom amandmanu – ništa se dramatično loše ne dešava (tokom mojih foto-sesija).”

Olićeve „foto-potrage i pronalasci“ van svog uobičajenog dnevnog posla na softveru ne završavaju se samo u fotografiji ili vožnji BMX-a. U Srbiji je studirao na muzičkoj akademiji, još uvek održava svoju formu: jednom sedmično sedne za klavir na lokaciji Buzzbrews, na aveniji  Lemon; idealno mesto za izvođenje klasične i džez muzike na otvorenom (Open Classical). “Svaki rad i rezultat proizvod su ljubavi”, kaže Olić. “Čak i softver. Nastojim da radim na svemu što što me čini da se osećam divno.”

Sve fotografije Nikole Olića preuzete s njegovog vebsajta, ArchDaily.com, kao i Nikolinog fejsbuk profila 

Dallas Observer

Nikola Olić, Structure Photography

Hakeri urušavaju nemačku infrastrukturu

Hakovanjem sve nestaje s lica zemlje: Elektrane, bolnice, snabdevanje vodom: Pošto je sve povezano na Internet, sve se može hakovati. Opasnost od hakerskog napada na infrastrukturu je prisutna i sasvim realna, pišu trojica nemačkih novinara za nedeljnik Špigl.

Nepoznata osoba je septembra ove godine putem interneta kontaktirala kanalizacionu mrežu velikog nemačkog grada. Sa kompjutera u SAD-u, haker je napao sisteme upravljanja pumpama, kojima se kontroliše protok otpadnih voda koje otiču u postrojenje za prečišćavanje. Danas su kanalizacioni sistemi – kao i gotovo svaki komad infrastrukture u Nemačkoj – visokotehnološki sistemi.

Kompleksni sistemi cevi, rezervoara, ventila i pumpi su međusobno umreženi i i njima se može upravljati iz kontrolnog centra. Ovi sistemi su delom direktno povezani svojim optičkim vlaknima, ali, delimično, i sa modemima koji se direktno povezuju na Internet. Mreža otpadnih voda velikog grada ponekad ima na hiljade takvih krajnjih tačaka – a time i hiljade potencijalnih ulaznih tačaka za sabotere.

Zbog toga, snabdevanje vodom pažljivo nadziru organi bezbednosti, baš kao što se nadgledaju i druga tzv. kritična infrastruktura u koje spadaju elektrane ili saobraćajnice. Bezbednosni organi dokumentuju svaki napad, a izveštaj stavljaju na raspolaganje kompanijama uključenim u proces neke komunalne operacije. Završni izveštaj o incidentu iz septembra navodi da su neke pumpe pozitivno odgovorile na američke pingove. U sledećem koraku, napadač bi verovatno pokušao da preuzme kontrolu nad modemima, a time i nad celokupnom kanalizacijom. Ono što zvuči bezopasno moglo bi se ispostaviti kao izuzetno neprijatna stvarnost „na terenu“.

Ciljevi primamljivi sajber-kriminalcima

Tokom velikih pljuskova, saboteri su u značajnoj meri paralizovali veliki grad: poplave, povratni smer bujice neprečišćene otpadne vode, velika oticanja otpadnih voda koje „žubore“ ulicama. U ovom konkretnom slučaju, napadači su verovatno bili neugodni: softver u modemima pumpe srušio se prilikom kontakta – kontrola jedinica više nije mogla da funkcioniše. Osim toga, IT stručnjaci kompanije prepoznali su napad i blokirali ga.

Grad poplavljen kanalizacijom iz toaleta desetina hiljada domaćinstava je poprilično neprijatna ideja i izgledno opasna po zdravlje. Tu je, međutim, prisutna i jedna daleko veća opasnost koja se proteže daleko izvan snabdevanja vodom. Čak i danas, tzv. kritična infrastruktura poput snabdevača električnom energijom i vodom, transportne rute, bankarstvo, zdravstvena zaštita i mediji predstavljaju primamljivu metu za sajber kriminalce, navodi se u poverljivoj analizi nemačke bezbednosne agencije.

Da li je motiv da iznuda novca ili tek širenje straha, užasa i osećaja neizvesnosti – izloženost društva visokih performansi povećava se onda sa razvojem i širenjem svetske računarske mreže, pa se njegova ranjivost povećava eksponencijalno. Zbog toga bi trebalo razmotriti ovakve sabotaže, obaveštavaju nadležni nemački organi. Tu je takođe činjenica da bi sabotaže mogle povrediti i ljude mogli je”nešto sa čim se takođe računa i ima u vidu”.

Koje su kompanije posebno ranjive na hakerske napade?

Broj IT upada i oštećenja po sektorima, prema podacima Nemačke savezne kancelarije za informatičku sigurnost (BSI)

Prema rečima mnogih stručnjaka za IT bezbednost,  bolnice su mete koje će privući posebnu pažnju sajber napadača. Razlog tome je što su IT sistemi javnih bolnica često beznadežno zastareli. Jedan sasvim jednostavan zlonamerni program kao što je “WannaCry” takođe je pogodio bolnice u Britaniji – a to je moglo biti tek neka vrsta zagrevanja, uvežbavanja prstiju od strane napadača. “U narednih pet do šest godina, nemačke bolnice postaće izuzetno ranjive”, kaže jedan anonimni IT specialista. Klinike, jednostavno, nemaju novca za takvu vrstu modernizacije.

Pomračenje digitalnog uma na Čistu sredu 2016.

Na Čistu sredu (Ash Wedneday) sredinom 2016. godine, na primer, pao je računarski sistem bolnice Lukas u Nojsu, gradu u nemačkoj saveznoj državi Severna Rajna-Vestfalija. Na nekim ekranima se pojavila otkupna „nota“, napisana na lošem engleskom jeziku. Sve datoteke računara su šifrovane, a ukoliko osoblje bolnice želi da se fajlovi „otključaju“, treba da se obrate ucenjivaču na e-mail adresu. Ukoliko bi klinika pokušala da uđe na bilo koji način u svoje podatke, to bi rezultiralo zahtevom za otkup. “Umesto plaćanja otkupa, pozvali smo nemačke organe da otvore državnu krivičnu istragu i podneli smo žalbu”, rekao je portparol bolnice Andreas Kremer. Istraga je i dalje u toku (!!!)

Rukovodstvo ove zdravstvene ustanove u Nojsu je tada odlučilo da, nakon napada, kliniku vrati u „pre-digitalnu fazu“  i naprosto se isključi iz računarske mreže. “Isključili smo sve sisteme kako bismo sprečili širenje malvera”, kaže Kremer. Doktori više nisu gledali rendgenske snimke na tabletima, laboratorijske vrednosti zapisivane su olovkom na papiru, a telefonski pozivi zamenili su elektronsku poštu.

“Mnogi zaposleni su izjavili da se na poslu osećaju kao pre 15 godina”, kaže portparol ove bolnice. Lekari su, iz bezbednosnih razloga, odložili operacije koje je trebalo da budu blisko praćene laboratorijskim testovima. Lukas klinika je privremeno takođe isključila rad na hitnim slučajevima, i tako uspela da smanji ozbiljnost štete prouzrokovane ovim sajber napadom. Hakerski napad nije ugrozio negu pacijenata, rekao je Kremer. Ipak, posledice su bile ogromne. Klinika je bila prinuđena da obnovi svoj celokupni informatički sistem. Cena: milion evra.

Bolnica u Nojsu je gotovo da je poklekla kao žrtva ucene koju su joj priredili obični kriminalci; oni su, verovatno, napali veoma različite objekte i operacije prema „shotgun” principu. Ali, šta ako počinioci – iz bilo kojeg razloga – ciljaju na celokupnu zdravstvenu infrastrukturu Nemačke? Hakeru koji je tek „polu-iznenađujući“ u svojim namerama i planovima, i bez neke posebne opreme, zapravo je lako da locira medicinsku opremu preko Interneta. Na primer, mnoge mašine koje obavljaju rad pluća ili srca su prilično izložene jer imaju svoje IP adrese s kojima je moguće izaći na Internet. Da bi se mašina preuzela ili čak isključila, potrebno je tehničko znanje – ali daleko od toga da je nemoguće.

Počinilac, gotovo svako…

Iako proizvođači ističu da njihovi uređaji ne bi trebalo da budu povezani na Internet, jedva da ima klinike u Nemačkoj koja se pridržava ovih uputstava. Čak je i nemački konglomerat Siemens nedavno morao da isporučuje softverske ispravke za svoje kompjuterske tomografe. Američka bezbednosna agencija je utvrdila da će čak i “napadač s malim poznavanjem informatičkih veština” moći da iskoristi ranjivosti sistema i otvoren pristup uređajima.

Sprečavanje napada teško da je izvodljivo. Na kraju krajeva, svi potencijalni počinioci dolaze pod lupu istrage: od problematičnih klinaca i kriminalnih ili ekstremističkih organizacija, do stranih obaveštajnih službi. U ogromnoj većini slučajeva, nakon izvršenog napada nije moguće pratiti njihov trag i poreklo, zbog čega pravi počinioci i njihovi motivi često ostaju pod velom tajne, kaže se u analizi nemačkih državnih organa.

Olakšavajuća okolnost može biti činjenica da su internet terorizam i masovni sajber napadi preskupe igrarije.

Teroristički napadi kroz internet kanale i magistrale mogući su već dugo vremena – ali su skupi i postaju sve skuplji, kažu stručnjaci. Savezno ministarstvo unutrašnjih poslova trenutno nema konkretna saznanja da li terorističke organizacije poseduju tehnička znanja za ovakav oblik napada. Napadi “islamske države” (IS) u Nemačkoj dosad je karakterisala velika jednostavnost u postupanju pojedinaca koji su regrutovani: počinioci bi naprosto nabavili oružje ili bi, čak, upotrebljavali svakodnevne predmete (nož, sečiva) kako bi usmrtili ili povredili.

Navodni “sajber-kalifat” pod okriljem “Islamske države”, koji je izazvao uzbuđenje u 2015. godini napadima na francusku televizijsku stanicu TV5 Monde i Centralnu komandu američkih oružanih snaga, verovatnije će biti ruski pronalazak. Prema nemačkim bezbednosnim organima, iračko-sirijska teroristička grupa nije u mogućnosti izvršiti kompleksne špijunske operacije ili sabotaže u globaloj računarskoj Mreži. Postoje brojne indikacije da su napadi koji se pripisuju “sajber kalifatu” zapravo sprovedeni pod lažnom zastavom i identitetom, te da iza njih stoje hakeri pod kontrolom Kremlja, kažu izvori iz bezbednosnih struktura. Ova sporna činjenica, međutim, teško da može olakšati ranjivost državne i privatne infrastrukture, čiji je uzrok umreženost i povezanost na Internet.

Jörg Diehl , Nicolai Kwasniewski, Fabian Reinbold (Der Spiegel)

AI: 4+4 ključne uloge veštačke inteligencije u preduzetništvu i prodaji

Funkcionisanje “bez napora” je suština veštačke inteligencije, bilo da se koristi u međuljudskim relacijama, načinu raspolaganja radnim vremenom, korisničkom servisu ili menadžmentu tj upravljanju portfoliom. Magazin “Preduzetnik” (Entrepreneur) objavio je dve sretne priče o 4 elementa koja veštačku inteligenciju danas čine neizostavnim sastojkom poslovanja, kao i 4 načina na koji AI može doprineti boljoj prodaji.

Veštačka inteligencija (AI) je polje koje danas zadobija  sve više i više pažnje. Uprkos ovoj činjenici, međutim, i dalje postoje pogrešni stavovi o AI.

U ne malom broju slučajeva,  inovacije koje je uveo AI zadobijaju negativnu konotaciju i smatraju se skoro pa lošim. Ova zabluda proizilazi iz sadržaja koji proističu iz holivudskih filmova i filmskih industrija drugih zemalja koje vole da prikazuju AI kroz antiutopijsku optiku: kao robote koji će nas izbaciti sa naših poslova, zameniti naše prijatelje i porodice i, najzad, uništiti čitavu ljudsku rasu. Taj prikaz nije tačan i možda je čak i pomalo patetičan.

Umesto toga, dobra vest je da AI nije nužno negativna tehnološka novina; postoje oblasti primene koje obećavaju da će posao učiniti boljim i manje stresnim iskustvom. Razmislite o sledećim oblastima dokaza kako je AI postao moćan alat, a ne  upozoravajuća pretnja iz sfere naučne fantastike.

1. Veštačka inteligencija u oblasti ljudskih resursa

Odgovornosti kadrovskih odeljenja uključuju nadzor nad regrutovanjem, obukom i razvojem, nadoknade i beneficije, usaglašenost i niz drugih srodnih obaveza.

Zapošljavanje radnika, koje može biti izazovno i stresno, posebno je područje gde HR može imati koristi od veštačke inteligencije. Kada na hiljade aplikacija dođu na tek jedno otvaranje radnog mesta, HR osoblju može biti (i zapravo već jeste) posebno teško da solidno prouče sve podnosioce zahteva do u detalje, kako bi videli je li njihov potencijal prekoračuje granice njihovih podnesaka za zaposlenje.

Ali primena AI tehnologije van svake sumnje štedi vreme i čini posao manje mučnim. Ako je AI program dizajniran da preispita i razdvoji aplikacije na osnovu utvrđenih kriterijuma, zaposleni u HR-u mogu obaviti preostali posao kada se smanji ukupan broj pristiglih aplikacija. Ovo štedi vreme i smanjuje radna opterećenja.

2. Veštačka inteligencija u upravljanju radnim vremenom

Vreme i dobar tajming  predstavljaju jedan  od najvažnijih faktora koji stoji iza uspeha svake kompanije. Ona, zapravo, čini 42 odsto razlike između neuspeha i uspeha. Nije, dakle, iznenađenje što mnoge kompanije traže način integrisanja veštačke inteligencije u upravljanje vremenom kao i poboljšanju njihovih izgleda za davanje precizne prognoze na osnovu raspoloživih i istorijskih podataka.

Cilj veštačke inteligencije je, stoga, da pomogne takvim organizacijama da naprave najbolja vremenska predviđanja, maksimiziraju resurse onda kada su im najviše potrebni i pomažući im da minimiziraju gubitak vremena. Potpuna implementacija veštačke inteligencije  u ovom ključnom području imaće veliki pozitivan uticaj na vaš posao.

3. Veštačka inteligencija u korisničkoj službi

Reputacija bilo kog biznisa može se napraviti ili oštetiti reputacijom službe za kupce. To je ono što servis za korisnike čini tako važnim delom poslovanja. Ipak, s obzirom na ogroman broj poziva, svakodnevne žalbe i upiti mogu biti dugotrajni i opterećujući.

Danas, vaše preduzeće više ne mora da prelazi tradicionalni put koji obično prelazi svaki biznis; Umesto toga, poboljšana je AI efikasnost, kojom je moguće ukloniti taj teret i stres. Tipičan primer poboljšanja performansi usluga klijenata je četbot (chatbots) tj softverski posrednik (agent),  korisnički chatbot. Sa čet botom, (softverom za komunikaciju sa kupcima), možete jednostavno i efikasno upravljati svojim klijentima, pošto ova tehnologija omogućava ostvarivanje smislenih razgovora sa velikim brojem klijenata.

Rezultat je poboljšanje reputacije kompanije, pošto ljudi po običaju cene brzu reakciju na svoje zahteve od odeljenja za korisničke usluge kompanije.

4. AI u upravljanju portfeljima

Upravljanje portfeljem je još jedna oblast primene sa direktnim uticajem na preduzetništvo. Ako ste zainteresovani za upravljanje investicijama, možete računati na takve aplikacije AI kao savetnike za pružanje pouzdanih finansijskih saveta. Ove aplikacije mogu pomoći pri upravljanju portfeljima sa malim ljudskim faktorom inputa – i često sa manjim troškovima provizije.

Ove aplikacije rade koristeći algoritme dizajnirane da kreiraju finansijski portfolio koji odgovara ciljevima koje je postavio investitor. Veštačka inteligencija, takođe, ustanovljava klijentovu toleranciju na rizike kao deo svog koncepta za pravi „portfolio miks“. Prema Robu Berdžeru, koji piše za magazin Forbs, “robo-savetnici… čine da investiranje bude bez muke i napora”.

A raditi stvari “bez napora” i jeste poenta uvođenja veštačke inteligencije – bez obzira na oblast na koju se primenjuje.

4 načina na koje AI poboljšava prodaju

Ne možete zameniti ljudsku interakciju, ali je možete dopuniti ovim savetima.

Postoje dve jasno podeljene i u tabore razvrstane strane kada je u pitanju veštačka inteligencija (AI): oni koji su uzbuđeni zbog njenih mogućnosti, i oni uplašeni njenim potencijalom. Voleli je mi ili je mrzeli, AI je već prisutan u našem svakodnevnom životu.

Od pozivanja Siri da izvrši Google pretragu i zatraži od Alekse (Alexa) da vrti vašu omiljenu pesmu, AI se svakodnevno koristi. Ima nekoliko primena, kako na ličnom tako i poslovnom planu. Facebook Messenger chatbotovi su samo jedan primer kako brzo AI koriste kompanije za pojednostavljivanje usluga za klijente i svakodnevne zadatke. Veštačka inteligencija, takođe, ima potencijal da poboljša generisanje vaših B2B lidova tj kvalifikovanih kontakata (u marketingu, generisanje lida podrazumeva iniciranje interesovanja potrošača ili ispitivanje proizvoda ili usluga nekog biznisa; Lidovi se mogu kreirati za svrhe kao što su izgradnja liste, akvizicija listova e-biltena ili prodaja. Metode generisanja lidova obično potpadaju pod okrilje oglašavanja, ali mogu uključiti i nenaplative izvore – rezultate organske net pretrage ili upućivanje od postojećih kupaca. Pojašnjenja radi – jer B2B marketing nije nimalo jednostavna rabota – generisanje lidova je kreiranje procesa i aktivnosti koje omogućavajuju dolazak do kvalifikovanih kontakata, tj (potom i, nadaju se prodavci) potencijalnih kupaca.

Evo (za početak) barem četiri dobra razloga za primenu AI u prodaji

1. Pruža tačnije informacije o mogućim klijentima

Potencijalni lidovi tj kvalifikovani kontakti  potiču iz različitih kanala – LinkedIn, Google, itd. – kada unesete AI u proces, on može da potvrdi vaše podatke u odnosu na nekoliko izvora, pomažući vam da sakupite što tačnije podatke.

Kada kontaktirate potencijalne klijenta na osnovu tačnih i validnih podataka iz prve faze procesa istraživanja, drastično poboljšavate i vašu ukupnu uspešnost u prodaji. Ne zovete isključene telefonske brojeve, mrtve adrese e-pošte, niti kontaktirate ljude koji su promenili pozicije ili kompanije. Vaš uspeh i blizak odnos se nadovezuju kada već od samog početka radite radite sa tačnim podacima.

2. Poboljšava produktivnost

AI je u stanju da radi i bude aktivan 24 sata dnevno, sedam dana u nedelji i 365 dana godišnje. Nikada se ne razboli niti je na bolovanju, nije mu potrebna pauza usred dana, ne traži vam nedelju dana potrebnih za odmor i nikada ne napušta kancelariju.

AI ne može da zameni vrednost koju zaposleni isporučuje u smislu izgradnje odnosa i veština komuniciranja među ljudima „od krvi i mesa“, ali može biti ogromna pomoć u stvaranju većeg poslovnog potencijala i povišavanja interesovanja – na čemu radi neprekidno i bez prestanka –  dok vaš prodajni tim nije na poslu, čime se poboljšava ukupna produktivnost. Zaposleni mogu svakodnevno da budu efikasni, zahvaljujući ultra-kvalifikovanim lidovima – zahvaljujući veštačkoj inteligenciji.

3. Omogućava da se automatizovane poruke čine humanijim

Automatizovani marketing nije ništa novo – od automatskog objavljivanja društvenih medija do epidemiranja „dripovanja“ e-pošte (automatizovana imejl kampanja), postoji puno alata za automatizaciju, dostupnih za pomoć pri generisanju potencijalnih lidova. AI ide korak više, što vam omogućava da pokažete specifične marketinške poruke relevantne za specifične potrebe lidova. Ove ciljane poruke povećavaju stopu konverzije jer vam šalju automatizovani marketing, za koji je verovatnije da će ih konvertovati na osnovu podataka koje AI može identifikovati. Prodajni proces počinje dolaskom do kvalifikovanog kontakta (Lead Generation), koji bi dalje trebalo da se usmerava prema realizaciji prodaje (ili tzv. konverziji). Proces usmeravanja prema zatvaranju prodaje se naziva Sales Funneling ili Sales Pipeline.

Prodajni “levak” (funnel) ili prodajni “cevovod” (pipeline) predstavljaju termine koji bi trebalo da opišu mogućnost da se sama prodaja svede na uspostavljanje i vođenje prodaje na nivou definisanja poslovnih procesa i procedura. Ideja koja “leži” iza ovakve postavke prodajnog procesa je u činjenici da, ukoliko postoji osoba koja je potencijalno zainteresovana za kupovinu, takva se osoba može “prirodno” usmeravati ka samom zatvaranju prodaje, gde nema “iskakanja iz levka kada je počelo sipanje”, ili “neće pući cev proverenog cevovoda”.

U svetu prodaje i automatizovanog kao i AI marketinga, „pipeline“ predstavlja popis svih aktivnih prodajnih prilika u jednom trenutku. Bez obzira generiše li se u nekom CRM softveru, ili ga vodimo u Excell-u ili ručno ispisujemo na listu papira.

Prodavac bi trebalo da odvoji vreme kako bi kreirao personalizovanu e-poštu i napiše je u određenom tonu, a u zavisnosti od nekoliko faktora. Jedan od najvećih nedostataka kada je reč o stvarima poput automatske e-pošte, bilo je to što je bila previše generična. Danas je AI u stanju da vašoj automatizaciji u oglašavanju utisne više ljudskosti.

“AI stvara „nadljudske“ prodavce. Njih mašine ne mogu zameniti, naprotiv: mašina ih sigurno može učiniti pametnijima i snažnijima, ukazuje Olin Hajd (Olin Hyde), izvršni direktor i osnivač LeadCrunch-a, vodeće B2B kompanije koja se oslanja na AI i mašinsko učenje. Da podsetimo, B2B znači „Business to business“, tj elektronsko poslovanje koje se odnosi na korišćenje Interneta i veb tehnologija za kupovinu, prodaju, jeftiniju, bržu i bolju saradnju poslovnih subjekata.

4. Smanjuje propuštene mogućnosti

Potrebno je šest do osam „kontakata“ ili koraka, kako bi se ostvario održivi prodajni potencijal, a poželjno je da se kontaktiraju lidovi, kao i vreme odziva tokom kojeg svi ulaze u igru. B2B lidovi moraju biti brzo praćeni, a AI može pojednostaviti proces.

Evo podataka iz jedne ranije  studije Harvardskog poslovnog pregleda (Harvard Business Review) o odzivu interesenata/potencijalnih kupaca:

Prosečno vreme prvog odziva koji B2B firme imaju od svojih potencijalnih kupaca je bilo 42 sata

Samo je 37% kompanija odgovorilo na njihove zahteve u roku od sat vremena.

16 odsto kompanija je odgovorilo u roku od jednog do 24 sata

24 procenta preduzeća odazvalo se tek nakon više od 24 sata

23% kompanija nikada nije odgovorilo.

Veštačka inteligencija  vam dozvoljava da odmah dosegnete do kvalifikovanih kupaca i pratite prodajne tj „linije“ klijenata u svom pajplajnu – do onih koji pokazuju interesovanje za kupovinu vaše usluge ili proizvoda, i to precizno, eliminišući propuštene mogućnosti. Zamislite da  je u vašem „prodajnom levku“ tj uzorku kvalifikovanih kupaca otpočel akcija u 3 ujutro, što je signal za visok nivo interesovanja – a vi biste morali da čekate barem šest sati (do 9 ujutro) dok vaš prodajni tim ne stigne u kancelariju… ili, naprosto možete implementirati AI kako biste ih kontaktirali odmah, što u velikoj meri povećava verovatnoću realizacije prodaje (konverzija, ili, narodski, sretan termin, „prelomiti“; kada interesent za neki proizvod/uslugu „prelomi“ i konačno se odluči da ga kupi).

Jonathan Long 

 

Elfi: Algoritmi, arhitektura i savršen zvuk

Savršen zvuk doprinosi savršenstvu muzike. Evo kako je nastao jedan savršen muzički prostor.

Najinteresantnija stvar vezana za novootvorenu koncertnu dvoranu po projektu švajcarskih projektanata Hercoga i De Meurona (jan. 2017), kako već kažu najboljem koncertnom prostoru na svetu, „Elbfilharmoniji“ (nem. Elbphilharmonie, „Filharmonija Elbe“), nije njena talasasta fasada koja se nadvija nad Hamburgom, na reci Elbe, a izniklom na gradskom poluostrvu Großer Grasbrook; nije ni nežno zakrivljeni lift u podnožju predvorja, koji vas sprovodi u utrobu čudesnog arhitektonskog pejzaža ove dvojice Švajcaraca, enterijera u kojem stepenice podsećaju na hipnotičke vizuelne petlje njihovog drevnog zemljaka, Markusa Kornelijusa Ešera, koje vas vode naviše kroz zdanje čija je cena, neki kažu, bila gotovo 900 miliona evra (870 miliona, dok zvanična inicijalna suma nije bila ni četvrtina konačne: 200 miliona evra).

Iako je hamburška filharmonijska koncert-hala kako kažu zvaničnici, koštala nešto preko 700 miliona evra (702 miliona evra, ili 843 miliona dolara), ovo nije, po svemu sudeći, bila bačena investicija: objekat je ispunjen zapanjujućim arhitektonskim draguljima, a njegova najzanimljivija karakteristika je centralni auditorijum: sjajna „pećina“ boje slonovače izgrađena od 10.000 jedinstvenih akustičnih panela postavljenih na tavanicu, zidove i balustrade. Sala izgleda „organski“, tj, elementi u njoj se izvanredno harmonično povezuju i uklapaju, predstavljajući sastavne, neizostavne delove celine: puna je pregiba, prelaza i zaobljenih formi koje ciljano podsećaju na „slapove“ što se kroz „žubor talasa prelivaju preko hridi“, a sve zajedno deluje kao monohromatski koralni greben. Sprovođenje ove grandiozne ideje u delo bio je, takođe, nesvakidašnji tehnološki podvig.

Auditorijum – najveća od tri koncertne dvorane Elfija (stanovici Hamburga iz milošte su mu dali nadimak Elphi) – proizvod je „parametarskog dizajna“, procesa u kojem dizajneri koriste matematičke algoritme kako bi razvili formu objekta. Algoritmi su već bili od neprocenjive pomoći pri dizajniranju mostova, delova za motocikle i motorna vozila, fontova, i – čak – stolica. U slučaju Elbfilharmonije, bazelski projektanti Žak Hercog i De Meuron koristili algoritme kako bi proizveli jedinstvene forme za za svaku od 10.000 akustičkih ploča od gipsanih vlakana postavljenih na zidove, međusobno ih povezujući tako da podsećaju na komadiće džinovske, talasaste slagalice.

Već na prvi pogled na glavnu muzičku salu Elfija proizvodi kod posmatrača zapanjujući efekat. Deset hiljada akustičkih panela izvanredno je spojeno u sjajnu, blistavo belu oplatu, unutar koje je postavljeno samo 2.150 sedišta i 1.000 sijalica od ručno tj zanatski duvanog stakla. Ali, lepota je bila samo deo nauma arhitekata i akustičara onda kada su počeli da osmišljavaju i projektuju ovo zdanje pre više od 13 godina. “Svaki panel ima svoju funkciju”, kaže Bendžamin Koren (Benjamin Koren), osnivač studija „One to One“ koji je radio sa Herzogom i De Meuronom u dizajniranju i izradi panela.

Na 10.000 panela utisnuto je milion “ćelija” – sitnih, „usečenih zareza“ koji podsećaju na ulegnuća u travi nastalih udarcem štapa za golf ili „nalik morskoj školjki iz koje je neko izrezao parče unutrašnjosti“. Ove ćelije, čije se dimenzije kreću od četiri do 16 centimetara, dizajnirane su da oblikuju zvuk unutar auditorijuma. Kako Koren to objašnjava, kada zvučni talasi udare o panel, neujednačena površina ih apsorbuje ili raspršuje. Nijedan pojedinačni panel ne apsorbuje niti širi dalje zvučne talase, ali svi oni u kombinaciji zajedno proizvode balansiranu reverberaciju tj odjek ili rezonancu preko čitavog auditorijuma. Ova tehnika koristi se već vekovima jedna od (najpoznatijih koncert-sala izgrađenih po ovom principu je bečki Musikverein, čija bogato ukrašeni neoklasični detalji eneterijera stvaraju isti difuzioni tj raspršujući efekat). Elbfilharmonija, međutim, „razbija“ tj. raspršuje zvuk na jedan sasvim nov, vizuelno izuzetno privlačan način.

Da bi dizajnirali 10.000 jedinstvenih akustičnih panela, Herzog i De Meuron radili su sa čuvenim akustičarom Jasuhisom Tojotom (Yasuhisa Toyota), koji je koncipirao optimalnu „zvučnu mapu“ auditorijuma. Na osnovu geometrije koncertne prostorije, Tojota je utvrdio da bi određeni paneli, poput onih koji se nalaze na zadnjem zidu auditorijuma, trebalo da imaju dublje, veće žlebove za apsorpciju eha. Druge površine koncertne dvorane kao i plafonske površine iza reflektora i gornji delovi balustrada zahtevali su manje formate akustičkih panela. U međuvremenu, arhitekti su imali neke svoje želje: Akustička oplata morala je da bude kozinstentno prisutna u čitavom eneterisjeru dvorane, bez obzira na akustičke zahteve i potrebe; morala je, takođe, da bude izuzetne lepote; i – poslednje ali ne i najmanje bitno – morala je da bude u skladu sa onima koji su u publici tj. bilo koji žlebovi i useci panela koji su bili nadohvat ruke trebalo je da na dodir budu meki, za razliku od onih panela koje po svojoj poziciji u sali nije bilo moguće dotaći.

Upravljajući se ovim projektantskim zahtevima kao neizostavnim parametrima, Koren je razvio algoritam koji je proizveo 10.000 panela – svaki od njih jedinstvenog oblika i „šare“, mapiran tako da ispuni vrhunske estetske i akustičke specifikacije. “Upravo u ovom projektu izražena je sva snaga tzv. parametarskog dizajna”, kaže on. “Kada je sve na svom mestu, mogu da počnem svoju kreativnu igru i kreiram milion ćelija, svaku jedinstvenu i različitu od one druge; sve su zasnovane na ovim parametrima. I, dok imam stoprocentnu kontrolu u procesu uspostavljanja algoritma koji će određivati način kreiranja ćelija, jednom kada je algoritam završen više nemam kontrolu: algoritam odrađuje sve ćelije.”

Nekim dizajnerima i projektantima se čini kako su popustlivost, kompromis i „prepuštanje višoj sili“ jedna zastrašujuća perspektiva. Koren, međutim, ovakvu vrstu ustupanja prostora na uštrb nepogrešivog i savršeno preciznog algoritma smatra ne samo plodnim već i praktičnim. “Bilo bi suludo da sve ovo radite ručno”, kaže on. A i krajnji ishod bi, takođe, mogao izgledati čak i manje originalno da su svaki panel i svaka ćelija na njemu rađeni i usecani „rukom“.

Dizajneri rutinski hvale sve ove nove i iznenađujuće forme koje proizilaze iz „saradnje“ mozgova projektanata sa algoritmima. Složeni, funkcionalni i lepi paneli Elbfilharmonije samo su najnovije svedočanstvo njihovog potencijala.

Wired