Geopolitički izazovi Nemačke 30 godina posle ujedinjenja

Brandemburška kapija fotografisana sa zapadne strane, Berlin 1988.

Trideset godina posle ujedinjenja, Nemačka je suočena s novim i neizvesnim geopolitičkim okruženjem kako nestaje globalni poredak koji je omogućio njen procvat. Zemlja se nalazi na političkom raskršću s pripremom za odlazak kancelarke Angele Merkel koja je na vlasti polovinu vremena od njenog ujedinjenja, pišu svetski mediji.

Promene okolnosti

Nemačko mirno ponovno ujedinjenje 3. oktobra 1990. bilo je trijumf liberalne demokratije i sidro političke stabilnosti, ali globalni poredak koji je to omogućio nestaje na horizontu, piše Filip Stivens (Philip Stephens) glavni politički komentator Fajnenšl tajmsa (The Financial Times).

Prisustvo SAD u Evropi je garantovalao bezbednost kontinenta, dok su, kako ukazuje Stivens, francusko-nemačko pomirenje i stvaranje Evropske unije vodili ka sistemu zasnovanom na pravilima u kojem je cvetala socijalna tržišna ekonomija.

Međutim, spoljašnja stabilnost na kojoj je izgrađen uspeh Nemačke zamenjen je najznačajnijom geopolitičkom nestabilnošću posleratnog doba, ističe komentator britanskog lista.

Rusija Vladimira Putina se vratila sa revanšizmom nastojeći da silom menja nacionalne granice. Kina je odbacila zapadni model u prilog državnog kapitalizma spojenog s političkom represijom. Sjedinjene Američke Države su se okrenule ka svojim unutrašnjim pitanjima, a nacionalizam se vratio u Evropu. To je, ističe Stivens, svet 19-vekovnog nadmetanja sila umesto kooperativnog internacionalizma druge polovine 20. veka.

Ipak, malo je znakova da je Nemačka promenila način razmišljanja. U vreme krize prvi nemački instinkt je da posreduje, što, ukazuje Stivens, u svetu u kome mnogi radije pucaju pravi, nije loša stvar.

Ali bilo da je reč o “ruskoj agresivnosti, turskom avanturizmu ili kineskom ekspanzionizmu”, novi globalni nered nudi izbore koji se ne mogu izbeći. Postoje vreme kada države, uključujući Nemačku, moraju da zauzmu stranu, zaključuje politički komentator Fajnenšl tajmsa.

Najboljih 30 godina

Nemačka je od ujedinjenja imala najboljih 30 godina u svojoj dugoj i komplikovanoj istoriji. Sledećih 30, međutim, biće teže, jer su nacionalni i regionalni izazovi s kojima se suočavala, bledi u poređenju s onima koji dolaze, ističe istoričar i kolumnista Gardijana (The Guardian) Timoti Garton Eš (Timothy Garton Ash).

U današnjem svetu zamućenom populizmom, fanatizmom i autoritarizmom, Nemačka je svetionik stabilnosti, uljudnosti i umerenosti, što su kvaliteti koji personifikuju nemačku kancelarku Angelu Merkel, navodi Garton Eš i dodaje da se nemačka demokratija, za razliku od nekih drugih, još nije suočila s testom velike ekonomske krize. To je rezulatat njene ekonomske snage, ali i posledica rasta izvoznih tržišta kakva je Kina, prednosti evra i rezervoara jeftine radne snage s istoka Evrope.

Međutim, ukazuje istoričar s Oksforda, nema garancija da će podjednako povoljne geoekonomske okolnosti, kao i benigno geopolitičko okruženje opstati u predstojećim godinama.

Dok za odnos Nemačke prema Evropi, uprkos ksenofobičnom evroskepticizmu Alternative za Nemačku (AfD) ne treba brinuti, pošto većina Nemaca dobro razume koliko je njihova budućnost neodvojiva od Evropske unije, to više ne važi za zapad, koji se u Nemačkoj predstavlja skoro kao relikt Hladnog rata, nešto poput zastarele teleks mašine. Dok je većina Evropljana zapanjena američkim predsednikom Donaldom Trampom (Trump), u Nemačkoj postoji poseban odnos prema SAD – nemački mediji sada o Americi govore na isti način kao o Kini i Rusiji.

Izazovi sveta u narednih 30 godina, poput klimatskih promena, veštačke inteligencije, pandemije kao što je COVID-19 i agresivan stav lenjinističko kapitalističke kineske super sile, zahtevaju globalno partnerstvo demokratija, a ne samo regionalno, ocenjuje Garton Eš i zaključuje da zato sledeći važan datum za nemačku istoriju nije 3. oktobar, što će biti lepa godišnjica, već 3. novembar kada će biti održani verovatno najvažniji američki izbori u istoriji modernog transatlantskog sveta.

Šta posle Merkel?

Trideset godina posle ujedinjenja i sama nemačka politika je na raskršću, ističe se u reportaži Tajmsa (The Times) novinarke En Meklvoj (Anne McElvoy) koja je izveštavala iz te zemlje u vreme ujedinjenja.

Ujedinjenje Nemačke 3. oktobra 1990. bio je diplomatski majstorski potez koji je označio kraj Hladnog rata i početak nove Evrope, ocenjuje Meklvoj, ukazujući da su prvi slobodni izbori na prostoru bivše Istočne Nemačke bili lansirana rampa za stidljivu ali odlučnu političarku s istoka – Angelu Merkel koja je posle bila na vlasti polovinu vremena otkada je njena zamlja ujedinjena.

Sada kada se Merkel priprema na povlačenje, naziru se promene i daleko je od očiglednog ko će je naslediti, ukazuje se u reportaži londonskog lista.

Posle migrantske krize došlo je do uspona krajnje desne nacionalističke Alternative za Nemačku (AfD), čija privlačnost leži u njenoj prilagodljivoj prirodi i sposobnosti da iskoristi teme koje liberali teško rešavaju, poput uticaja promene populacije na lokalne zajednice i teškoća u školskim odeljenjima u kojima mnoga deca ne govore nemački.

Ipak, trenutni politički ciklus pogoduje Demokratskoj hrišćanskoj uniji (CDU) Angele Merkel, delom, kako navodi Tajms, zato što je Nemačka prošla mnogo bolje u suočavanju s COVID-19. Oko 88 odsto Nemaca je zadovoljno kako vlada postupa tokom pandemije, što bi moglo oživeti oslabljenu popularnost CDU-a, ali je nezivesno ko će nasledit kancelarku.

Dok situacija u CDU deluje zbrkano, ona je ružičasta u poređenju s drugom glavom strankom Socijaldemokratskom partijom‚ koja je na silaznoj putanji otkada je sišla s vlasti 2005. S druge strane, glasači mlađi od 50 godina u pojedinim regionima podržavaju savez konezervativaca i Zelenih koji se smatraju probom za koaliciju na saveznom nivou.

Igrom sudbine, navodi se u reportaži, taj razvoj takođe ima korene u kraju Istočne Nemačke i novom početku 1990. Spor među starom gardom Zelenih oko podrške ujedinjenju završio je postepenim prenosom kontrole krilu koje je bilo više spremno na kompromise u parlamentu – i to krilo sada deluje kao najverovatniji pobednik dok se pomalja era posle Angele Merkel.

Istok manje veruje demokratiji

Izveštaj predstavljen nemačkoj vladi ranije ovog meseca pokazuje da je istok zemlje uveliko ekonomski sustigao zapad, ali i dalje ima manje poverenja u demokratiju, prenela je agencija Frans pres (Agence France-Presse).

BDP po stanovniku na teritoriji bivše Istočne Nemačke je na 79,1 odsto ostatka zemlje, dok je 3. oktobra 1990. bio na 37 odsto.

Izveštaj pokazuje da se smanjio i jaz u prihodima – prosečna zarada na istoku je 2018. bila 88,3 odsto proseka na zapadu. Jaz i dalje postoji, ukazuje AFP, delom zbog manje gustine naseljenosti na istoku gde ima više ruralnih oblasti, dok su urbane manje razvijene.

Uprkos poboljšanjima, ističe AFP, neki pokazatelji su manje povoljni.

Demokratiju kao najbolji politički sistem za Nemačku na zapadu zemlje podržava 91 odsto ispitanih, a na istoku samo 78 odsto. Takođe, dodaje AFP, razlike postoje u odnosu prema strancima i, mimo Berlina, u saveznim pokrajinama na istoku veća je podrška krajnjoj desnici – i do 20 odsto u nekim oblastima.

 

RSE

Nemačka, demokratija i svet: Kraj kraja istorije

Kolaps pregovora o koaliciji u Berlinu daleko je od nacionalne krize. Ali, radi se o pojavi koja je simptomatična. Vreme je da nemački političari shvate šta je cena i šta je ulog nakon izbora, zarad svoje zemlje kao i ostatka zapadnog sveta, piše u svom komentaru Klaus Brinkbäumer, urednik internacionalnog onlajn izdanja nemačkog nedeljnika Špigl.

Mi na Zapadu ponekad zaboravljamo da je naš pogled na svet samo jedan od mnogih opcija koje su moguće. Takođe, da ni naše razumevanje ljudskih prava, niti naše pridržavanje  liberalnoj demokratiji nisu atraktivni svuda u svetu. Da li je zapadni način života moralno superioran? Čak i da jeste, da li je to najkonstruktivniji ili najefikasniji način organizovanja ljudskih društava?

Mi na Zapadu, takođe, težimo da tumačimo istoriju na način koji se pozitivno odražava po nas. Pa, zar nisu tolika stoleća, tokom kojih su Evropa ili Sjedinjene Države bili u centru globalnih događaja, bila neizbežna u smislu onoga što se dogodilo? Zar nisu ti vekovi bili zasnovani na prosvetiteljstvu i renesansi, na našem inženjerskom znalaštvu i odvažnosti, na našoj tehnološkoj nadmoći? Nisu li ti „eoni“ trajanja zapadne civilizacije bili utemeljeni na našoj sveopštoj briljantnosti? Nakon raspada komunizma 1989. godine, ekonomista i nobelovac Frensis  Fukujama napisao je “Kraj istorije”, pod kojim je mislio da kraj istorije predstavlja konačni trijumf zapadnih vrednosti. Uskoro bi ceo svet mogao biti demokratizovan, dok se političko ustrojstvo koje je odnelo pobedu činilo jasnim i neupitnim.

Koliko apsurdno izgleda ovaj svet, jednog novembarskog dana 2017.

Od septembra 2001. godine, Zapad je napravio niz pogrešnih koraka. Bilo je besciljnih intervencija u Iraku, Avganistanu i Libiji. Desila se ekonomska kriza iz 2008. godine koja zapravo i nije bila globalna katastrofa već transatlantska jer su ekonomije Kine, Indonezije i Indije nastavile da rastu. Toliko smo dugi niz godina jasno pokazivali nedemokratskim državama da demokratija više ne može biti pouzdana kao sistem, kao i da je previše krhka: ona je u stanju da na vlast instalira nekompetentne lidere poput Donalda Trampa ili da dovede do neopisivih grešaka poput Bregzita. Zapad već dugo vremena jasno demonstrira da je demokratija spora, ali sada je očigledno da pravi i užasne greške. Koja zemlja bi zemlja, recimo, danas priželjkivala da izgleda kao današnje Sjedinjene Države?

Što nas dovodi do Nemačke, tog stabilnog središta Evrope.

Prvo se mora reći da kriza vlade, koja je proizašla iz neuspelih pregovora o koaliciji, nije kriza države – ili to barem još uvek nije. Vlada koja je na vlasti je brižna, savezni predsednik demonstrira pažljivost, ekonomija zemlje je snažna, a sistem funkcioniše kako treba. Čak i kancelarka – čiji je entuzijazam za političku komunikaciju u najboljem slučaju ograničen, i čije je dvanaestogodišnje rukovodstvo dovelo zemlju na mesto gde se danas nalazi – postupa pažljivo i zrelo.

Socijaldemokrate, u međuvremenu, u dva navrata prenagljeno – zapravo, dečje – odbacuju ideju o pristupanju Angele Merkel (bilo kakvoj) koaliciji. Sada nema bezbednog povratka na staro. Uključivanje velike koalicije marginalizovalo bi njenu partiju; tokom naredne četiri godine, njen rejting mogao bi se spustiti na samo 15 procenata. Dakle, brzo zakazivanje novih izbora predstavlja jedinu stvar koja ima smisla. Nadajmo se da će rezultirati jasnim mandatom i većim osećajem za hitnost i odgovornost tokom predstojećih razgovora.

Samozadovoljstvo prosperitetom

To je, u stvari, najomiljenija stvar u vezi sa načinom na koji je Kristijan Lindner iz stranke Slobodnih Demokrata izostavio iz razgovora o novoj nemačkoj vladi, naime, o stalnim pritužbama bavarskih konzervativaca, o nedeljama izgubljenim na priču oko detalja, a bez ikakvog osećaja za posmatranje šire slike. Ta nepažnja. Staviti kao prioritet interese pojedinca nad opšte društvenim dobrom. Ova narcisoidnost koja pustoši sve pred sobom rođena je iz zadovoljstva blagostanjem.

Istine radi, treba primetiti da je dominacija Evrope i Sjedinjenih Država u svetu trajala samo dva veka. Pre toga, Kina je već bila ekonomski lider. A istorija uspona zapada se ne može pripisati samo jednom uzročniku. Ovom usponu doprineo je genocid nad mnogim narodima, kao i ropstvo; Kolonijalizam je Evropi omogućio da pljačka tuđe ideje. Prve tehnologije za proizvodnju gvožđa i čelika smišljene su u Kini, kao i papirna valuta, barutni prah za oružje i kompas.

U ljudskoj istoriji gotovo da nije bilo tako brzog rasta – što je zapravo samo povratak u formu – kao što ga je u poslednjih 30 godina imala Kina. Ova zemlja je odavno počela da finansira druge države i to ne obraćajući pažnju na pitanja poput demokratije i ljudskih prava: Stari “Vašingtonski konsenzus” zamenjen je “Pekinškim konsenzusom”. Kineski model fascinira one koji žele da ga kopiraju jer se kineska partija pojavljuje tako odlučno i zatvoreno – dok je društvo još uvek tako mlado, živahno i gladno start-up biznisa. Zapadna društva, s druge strane, sve su starija. Mnogi građani smatraju da njihove zarade stagniraju dok obrazovanje, stambeni prostor i zdravstvena zaštita postaju nedostupni. Stari stav, naime, da se rastući BDP pretvara u prosperitet za sve, pokazao se kao pogrešan.

Ideja da je demokratija na neki način krajnja i vrhunska tačka razvoja bila je megalomanska. Sve dok postoji nešto što je moguće redistribuirati, svaki sistem poštuje demokratske slobode. Ali, u proteklih 11 godina, sloboda širom sveta  je u uzmicanju. Prema nevladinoj organizaciji Freedom House, od 195 država danas u svetu samo ih je 87 i dalje slobodno, 59 ih je delimično slobodno a 49 nisu slobodne. Turska je okrenula leđa demokratiji, dok Poljska i Mađarska izgledaju da nisu daleko iza nje. U međuvremenu, Sjedinjene Države su u slobodnom padu. Nadajmo se da bi to trebalo da bude dovoljno da se misli kako bi se glave u Berlinu usredsredile na prave stvari. Uostalom, toliko je stvari stavljeno na kocku.

 

Klaus Brinkbäumer, Spiegel OnLine

 

Svet bez Merkelove

Bez Merkelinog rukovodstva Evropa će teško voditi bitku protiv populizma i izolacionizma, puštenih s lanca nakon Bregzita i uspona Donalda Trampa, piše Mark Čempion, urednik spoljno-političke rubrike na portalu Blumberg.

Nakon kolapsa pregovora o koaliciji, nemačka kancelarka izgleda da je slabija nego ikad.

Kada je reč o pitanju integracije više od milion izbeglica koji su od 2015. godine pridošli u Nemačku, Angela Merkel je Nemcima iznova ponavljala Obamin slogan da „mi to možemo učiniti“ (We can do it). Svojim pragmatičnim stavom i liberalnim pristupom – a u svetlu izbora Donalda Trampa za američkog predsednika i njegove tekuće agende koja se odvija pod sloganom „Prvo Amerika“ (America First) – Merkelova je podstakla brojne političare i stručnjake da nemačku „majčinsku“ kancelarku pozdrave kao de facto liderku slobodnog sveta. Pa ipak, nakon tesne izborne pobede u septembru i raspada koalicionih razgovora od 19. novembra, počinje da deluje kako nemačka savezna kancelarka možda ipak neće moći da to “učini”.

Kancelarka, koja je prvi put izabrana 2005. godine, postoji na političkoj sceni toliko dugo da je bez nje teško zamisliti Nemačku ili Evropu. Nakon septembarskih izbora, u kojima su njen konzervativni blok hrišćanskih demokrata i Hrišćanska socijalistička unija izgubili 65 mesta u nemačkom parlamentu, ona sada ulaže napore ne bi li sastavila „slagalicu“ od većeg broja manjih partija, potrebnih za formiranje većinske vlade; to dokazuje da je, i pored svakolike ekonomske snage koju poseduje, Nemačka podložna istim silama populizma i političke fragmentacije koje su proteklih godina prožimale druge evropske demokratije.

Uprkos Merkelinim legendarnim veštinama kao pregovarača iza kulisa – nakon nebrojenih okupljanja i sastanaka po institucijama Evropske unije i globalnim samitima,  nakon svojih dvanaest godina na vlasti – pregovori o koaliciji propali su zbog gorućih, frustrirajućih problema vezanih za imigraciju i ekonomiju – ovo je prvi put od Drugog svetskog rata da nemački izbori nisu proizveli vladu. I mada ima onoliko načina da se ostane na vlasti koliko ih ima i da se bude istisnut iz nje, kancelarka kaže da je spremna za nove izbore, dok je svet bez kancelarke Merkel postao ostvariva  mogućnost.

“Kada se radi o Evropi, Angela Merkel je bila istorijska figura, ali – kako je njeno vreme došlo, tako je i prošlo”, kaže Ašoka Modi, bivši ekonomista Svetske banke koji je uprao završio knjigu o načinu na koji su se Merkelova i njen tim nosili s krizom evropske valute. Čak i da ostane na mestu kancelarke, Angela Merkel je sada toliko ozbiljno oslabljena da će biti drugačija vrsta lidera. “Ta verzija Merkelove bi se veoma razlikovala od prethodne”, kaže Modi.

Tokom svoja tri mandata u svojstvu nemačke kancelarke, Angela Merkel (63) je rukovodila nemačkim brodom, kojeg je kroz globalnu finansijsku krizu provukla bez ogrebotine, sprečivši urušavanje evra, pridobijajući pobornike posvuda u inostranstvu. Međutim, njena odluka da prihvati poplavni talas izbeglica iz Sirije i drugih nemirnih delova sveta koštala ju je podrške njenih Nemaca kod kuće. Sledeći kancelar Nemačke – bez obzira da li će to biti Merkelova ili neko drugi – suočiće se sa modelom rasta koji je dovodio do previše nejednakosti, previše ljudi koji se osećaju napuštenim i naizgled bezgranične imigracije. Populistička stranka Alternativa za Nemačku (AfD) osvojila je 12,6 odsto glasova u septembru, dovoljno da bi postala prva žestoko desničarska stranka koja je ušla u Bundestag od pedesetih godina prošlog veka. Primarno pitanje sa kojim se suočava sledeći nemački lider će biti: kako ograničiti rast AfD-a?

Merkelin opadajući uticaj je “vrlo loša vest za Evropsku uniju”, bio je mračan u svojoj uvodnoj reči urednik francuskog Le Monda, osvrnuvši se na kolaps pregovora u Berlinu. Francuski dnevnik je ove godine ukazao na širi i plahoviti narativ koji izbija iz evropskog savremenog populizma. Nada da bi se nemački politički centar mogao održati uzvinula se nakon što je Emanuel Makron pobedio na francuskim predsedničkim izborima, s porukom koja je liberalna i koja se ne stidi svog pro-evropskog sentimenta – ova nada je, međutim, sada „na čekanju“ donosi Le Mond.

Makron je pre francuskih izbora računao na podršku Merkelove sa ciljem da obezbedi sveobuhvatne promene u Evropskoj uniji, predlažući dalju saradnju u oblasti odbrane, poreske politike, imigracije i, što je možda ključno – zajedničkog budžeta za 19  evrozonskih zemalja. To izgleda daleko teže jer kompromisi koje traži od Merkelove  imali bi preveliku političku cenu za bilo kog kancelara, pa tako i za nju. Osim Merkelove, “niko ovde nema razumevanja ili poverenja u narodu kako bi Nemačkoj omogućio da izvrši koncesije”, kaže Jan Tehau (Jan Techau), direktor Foruma Richard C. Holbrooke pri Američkoj akademiji u Berlinu. Jedna primedba Slobodne demokratske stranke u ponoć 19. novembra, kada je ova šartija istupila iz pregovora, bila je da želi promenu EU pravila kako bi države članice mogle da izađu iz evra, a da ne napuste širi blok – što je podrazumevalo političko neučestvovanje Merkelove.

Ona je, takođe, bila centralna figura u usklađivanju EU odnosa sa Putinovom Rusijom. Ruski predsednik koji je odrastao u komunističkoj istočnoj Nemačkoj, i ona, koja je preuzela vođstvo u uveravanju Austrije, Grčke, Italije i drugih članova EU da protiv svoje volje nametnu ekonomske sankcije Rusiji u 2014. godini, sa ciljem kažnjavanja Kremlja zbog destabilizacije Ukrajine. Sankcije su koštale obe strane, a Merkelova ih je dosledno podržavala na svakih šest meseci, u trenutku kada bi se one obnavljale. Njen poraz na izborima stvorio bi za Putina”okruženje bogato ciljevima”, u slučaju da se sankcije podigle bez prethodnog povlačenja njegovih trupa i naoružanje iz istočne Ukrajine, kaže Frederik Kempe, predsednik vašingtonskog think-tanka Atlantsko veće (Atlantic Council). “Posle Merkelove, imaćemo Nemačku koja je nešto više okrenuta sebi”, kaže on. “Makron je odvažno nastupio čim je počeo, ali nemojmo da se zavaravamo: kada je reč o ekonomiji i geopolitičkim pitanjima, niko u Evropi ne može da nadomesti ulogu koju ima Nemačka”.

Merkelova je delom zaslužila ono što su joj kritičari spočitavali, a postoji i drugi način da se baci pogled na dolazak kraja njenog doba. Njeno doba je bilo “vođstvo bez vizije”, kaže Josef Janning, koji rukovodi kancelarijom Evropskog saveta za međunarodne odnose u Berlinu. I pored sve snage i energije koju je imala pri upravljanju krizama, retko kad se vodila principima, ne trudeći se da oblikuje budućnost. Čak i odluka Merkelove da prihvati, a ne da se bori protiv iznenadne poplave izbeglica bila je plod taktičkog proračuna – uostalom, malo je toga bilo što je realno mogla učiniti da bi ih zaustavila, dok su Nemci na prvi pogled odgovorili s entuzijazmom, bez pravljenja moralnih dilema ili strateških planova, kaže Janing.

Na međunarodnim samitima, Nemačka je postizala više od onog što bi bilo očekivano spram njene važnosti zbog toga što je Merkelova doživljavana kao uzor stabilnosti i autoriteta. Ali ona nikada nije bila privržena odgovarajućim resursima neophodnim da preuzme vodeću ulogu u preoblikovanju sveta, delom zato što je znala da Nemci ne žele tu ulogu, kaže Džening. Ukoliko ona ode, malo je verovatno da će neko moći da nastavi tamo gde je ona stala. Politički ustupci koji bi bili neophodni da bi se održao red zasnovan na pravilima, koji je Angela Merkel promovisala, ne može se napraviti ukoliko su društva fragmentisana – kao što jesu – i ako njihovi lideri stalno moraju da se ulaguju svojoj izbornoj bazi.

Posle septembarskih izbora, u kojima su obe tradicionalno dominantne, centrističke stranke izgubile udeo od manjih partija sa ruba, ta fragmentisanost je postala i karakteristika Nemačke. “Ako Merkel više ne bude tu postaće jasnije da zapravo živimo u svetu bez lidera”, kaže Janning. A niko – ni novi nemački lider, ni Makron, niti bilo ko drugi – ne bi mogao da to promeni.

 

Marc Champion, Bloomberg

Najteža godina za vino u poslednjih pola veka

Predviđa se da će globalna proizvodnja vina doživeti najveći pad u zadnjih pola stoleća.

Proizvođači vina upozoravaju da će proizvodnja ovog napitka pasti nakon što su Italija, Francuska i Španija ove godine bile pogođene neočekivano lošim vremenskim prilikama, donosi Gardijan.

Ako nemate vinski podrum, vreme je da ga nabavite i započnete skladištenje – jer će globalna proizvodnja vina pasti na najniži nivo u više od 50 godina.

Početkom prošle nedelje je Međunarodna organizacija za vinovu lozu i vina (Organisation of Vine and Wine, OIV), rekla da očekuje smanjenje globalne proizvodnje vina za 8% i da će u 2017. godini globalna proizvodnja pasti na 247 miliona hektolitara.

Prognoza međunarodne grupe proizvođača predvidela je najgoru svetsku berbu grožđa još od 1961. godine a glavni krivac su loši vremenski uslovi, nakon što su zasadi vinove loze u ključnim zemljama u kojima se proizvode vina, poput Italije i Francuske, opustošene izuzetno vrelim ali i hladnim vremenom.

Hektolitar je ekvivalent za 133 standardne boce vina, tako da je pad proizvodnje koji predviđa OIV jednak količini od oko 2,9 milijardi manje boca u 2017. godini.

Najistaknutija procena vodi se užasnom godinom za lozu i grožđe u zapadnoj Evropi (“annus horribilis”), koja već važi za najgoru berbu u poslednjih 36 godina, nakon što su vinogradi bili izloženi nepovoljnim vremenskim uslovima koji uključuju prolećne mrazeve i letnje talase vreline.

OIV je okrivio “ekstremne vremenske uslove” za katastrofalnu godinu tri najveća svetska proizvođača: Italiju, Francusku i Španiju. Žan-Mari Orand (Jean-Marie Aurand), generalni direktor pariskog OIV-a, izjavio je da su njegove projekcije pokazale da je proizvodnja vina u 2017. godini otišla na najniži nivo u zadnjih nekoliko decenija.

“Ovaj pad je posledica klimatskih promena“, rekao je Aurand. “U Evropskoj uniji ekstremni meteorološki događaji – od mraza do suše – značajno su uticali na proizvodnju vina u 2017. godini, koja je bila istorijski niska.”

Vesti su tim gore za sve one koji su ljubitelji kjantija i prošeka (chianti, prosecco), a Italija je od ova tri velika proizvođača najteže pogođena. Očekuje se da će se ovogodišnja proizvodnja sunovratiti za 23%, na 39,3 miliona hektolitara. Njeni vinogradi bukvalno su bivali „ispečeni“ na temperaturama preko 40ºC tokom letošnjih toplotnih talasa nazvanog Lucifer. Ključni regioni u kojima se uzgaja loza i proizvodi vino kao što su Toskana, Sicilija, Pulja i Umbrija bili su među onima koji su pogođene paklenim temperaturama.

Šteta je prisutna i u skladištima francuskih vina, jer OIV predviđa pad proizvodnje od 19% u Francuskoj, na 36,7 miliona hektolitara. U Španiji se takođe očekuje pad proizvodnje – za 15%, na 33,5 miliona hektolitara.

Oštri mrazevi u aprilu, koji su takođe pogodili i britanske uzgajivače, smanjila je proizvodnju u nekim od najpoznatijih vinogradarskih regija Francuske, uključujući Šampanju, Bordo i Burgundiju. Loše vreme je zadalo još jedan udarac francuskoj industriji, koja je takođe pretrpela velike štete i 2016. godinu kada je proizvodnja pala za deset odsto, a sve prouzrokovano nepovoljnim vremenskim uslova.

Manjak u vinogradima i vinskim podrumima predstavlja lošu vest za britanske enofile koji u svoja kolica u samouslugama redovno ubacuju vinske boce, dok, s druge strane, inflacija nagriza životni standard. “Potrošačke cene će neizbežno porasti”, rekao je Majls Bil (Miles Beale), izvršni direktor Udruženja za vino i žestoka pića (WSTA).

“Nije loše podsetiti se činjenice da je proizvodnja vina i dalje prepuštena na milost i nemilost vremenskih uslova. Kao najveći uvoznik vina na međunarodnom tržištu po glavi stanovnika, Britanija je ta koja će, logično, najpre osetiti efekte tržišta koje se bori sa najvećim izazovima.”

I dok ljubitelji vina već doživljavaju „mamurluk“ prouzrokovan Brexit-om, sa cenom prosečne boce “poguranom” usled slabosti funte sterlinga još od prošlogodišnjeg referenduma, kao i ovogodišnjeg povećanja carine od 3,9%. Kao rezultat toga, prosečna cena boce vina koja se prodaje u Britaniji sada iznosi 5,58 funti, što je za četiri odsto više u odnosu na 2016. godinu, dok WSTA poziva britansku kancelarku da zamrzne carine na vino u budžetu za naredni mesec.

“Poslovni ljudi u Britaniji već su bili prisiljeni da se nose s visokom devalvacijom funte, rastućom inflacijom i neizvesnošću nakon izglasavanja Brexita – koji su svaki za sebe povećali troškove vinskih kompanija za oko 30 miliona potrošača”, rekao je Bil. “Poslednje što ostrvskim kompanijama za proizvodnju vina ili britanskim potrošačima sada treba je još jedan porast akcize.

Gardijan

Nemačka anti-populistička izuzetnost

I dok se Nemačka priprema za savezne izbore ovog meseca (nedelja, 24. sept), izgleda kao da ova zemlja poseduje neku izuzetnu otpornost na populističke izazove sa kojima su se proteklih meseci i godina suočavala ostala zapadna društva. Ali, slaba podrška ekstremističkim strankama ne znači i to da su Nemci zadovoljni političkom ponudom svoje zemlje.

Kako se Nemačka priprema za savezne izbore koji će se održati za 4 dana, sve se čini kako je ova zemlja izuzetno otporna na populističke izazove sa kojima su se, tokom izbora u proteklim mesecima i godinama, suočavala ostala zapadna društva. Sa desničarskom populističkom „Alternativom za Nemačku“ (Alternative für Deutschland, AfD) i njihovim krajnjim levičarima, „Die Linke“ (DL) koji će na predstojećem glasanju, po anketama, pokupiti oko 10% glasova, pobeda kancelarke Angele Merkel se smatra kao najizvesniji rezultat. To, međutim, ne znači da su Nemci zadovoljni svojim političkim spektrom.

Vlada pod vođstvom Merkelove može predstavljati ili nastavak već postojeće velike koalicije između hrišćanskih demokrata Merkelove i socijaldemokrata s levog centra, ili pak neke druge političke konstelacije. U svakom slučaju, izgleda da se implicira kako Nemačka nije tako osetljiva na populistička iskušenja kao što su to neke EU članice. Ovo se često pripisuje dvema strukturnim uzrocima.

Prvi je nemačka istorijska pozadina njihovog desničarskog i levičarskog totalitarizma. To je, zapravo, nasleđe hiper-šovinizma Trećeg rajha, “a u stvari postojećeg socijalizma” u istočnom delu zemlje, koji su, u značajnoj meri i među većim delom  Nemaca, nametnuli uverenje o spasu kroz politički centrizam. Time je ekstremističkim strankama uskraćena podrška većine glasača. U Nemačkoj – čak i više nego što je to zastupljeno u većini drugih zemalja – po pravilu se dešava da što je ekstremnija politička partija koja pretenduje na vlast, to je za nju ograničenija i malobrojnija podrška među biračima.

Čini se da javni odgovor na nedavne zapaljive izjave istaknutih lidera AfD potvrdjuje ovo pravilo. Uz poziv Bjorna Hokea (Björn Höcke), lidera AfD-a u Tiringiji, na “zaokret od 180 stepeni” i udaljavanje od tradicionalnog „iskupljenja savešću“ utisnutog u svakog Nemca nakon zločina počinjenih tokom nacističke ere, nadovezuju se i izjave zamenika lidera AfD-a, Aleksandera Gaulanda, u kojima poziva na “izmeštanje“ nemačkog ministra za integraciju koji je turskog porekla “nazad u Anadoliju”; ovakva i slične izjave su, po anketama, odbile nemačke glasače. Isto tako, poziv ekstremno levičarskog Die Linke-a na ukidanje NATO-a i stavljanje ove organizacije van snage, zajedno sa svojim povlađivanjem Rusiji, obeležio je ovu stranku kao politički „toksičnu“ među glasačima s područja Zapadne Nemačke.

Drugi najčešći razlog za ovaj neobično žilav otpor koji Nemačka pruža populizmu skriven je u njenoj ekonomskoj snazi. Stopa nezaposlenosti u ovoj zemlji je trenutno rekordno niska, a BDP je od 2013. porastao za skoro 10 odsto. Ako u obzir uzmemo i izuzetno funkcionalni sistem socijalne zaštite, postaje jasno zašto je nejednakošću iniciran bes drugih evropskih birača – koji je podstakao njihov revolt širom evropskog kontinenta – imao tako malu podršku u Nemačkoj.

To, međutim, ne znači da je u Nemačkoj sve na mirno, lepo i spokojno na populističkom frontu. Zapravo, relativno slaba podrška populističkim partijama na izborima u Nemačkoj zamagljuje trenutne „podzemne tokove“ nezadovoljstva u nemačkom društvu, društvu koje je, takođe, opterećeno veoma sličnim emocijama i ljutnjom koje širom današnje Evrope  pokreću rast populističkih stranaka, podižući popularnost onih koji su žestoki rivali već tradicionalno etabliranim EU partijama.

Prema jednoj nedavnoj anketi javnog mnjenja, 71% nemačkih birača ukazalo je „aktivno nepoverenje“ njihovoj vladi, dok 70% njih ne veruje u izveštavanje koje plasiraju mejnstrim i državom potpomognuti mediji, koji su na „zacrtanoj liniji“. Tradicionalne stranke koje su odavno etablirane imaju još gori rejting: 80% Nemaca veruje političkim partijama “malo ili nimalo”, dok gotovo 60% više ne veruje da su one sposobne da rešavaju probleme.

Štaviše, na listi “profesija od poverenja” koju je prošle godine objavio Global Trust Report nemački političari dotakli su samo dno – i to iza zastupnika osiguranja i oglašivača. Istovremeno, broj napada – počev od uvreda i uništavanja tuđe imovine do nanošenja telesnih povreda – upućenih izabranim političkim zvaničnicima se tokom prošle 2016. utrostručio.

Danas se u Nemačkoj čak ni javna podrška demokratiji ne može uzeti zdravo za gotovo. Prema jednoj nedavnoj anketi, samo 62% mladih Nemaca složilo se da je “vladavina naroda od strane naroda” najbolja forma upravljanja državom – teško da se može pričati o „ubedljivoj većini“ koja je za demokratski oblik vladavine.

Pored takvog opšteg skepticizma, prisutan je jasan i sve veći jaz između stavova običnih građana i vladinog političkog pristupa – tzv. “Berlinskog konsenzusa”. Ovo je naročito očigledno u pogledu migracija: suprotno stavu kojeg danas protežira praktično celokupan politički establišment, većina Nemaca želi da granice zemlje zatvori za izbeglice, dok 70% njih veruje da “Islam ne pripada Nemačkoj”.

Iako je možda iznenađujuće, postoji sličan disparitet između birača i političkih lidera i kada je reč o određenim ekonomskim pitanjima. Samo se oko 31% nemačkih glasača aktivno protivi izbacivanju Grčke iz evrozone – zemlja prema kojoj su nemački lideri i donosioci odluka pokazali gnušanje i gađenje. I dok dve trećine Nemaca podržava protekcionističke mere, kako bi se zaštitili nemački poslovi i radna mesta – one su među većinom aktuelnih političara na vlasti ismejane.

S obzirom na ovako široku podršku za takve pozicije i stavove, još je rano reći da je Nemačka na neki način imuna na populizam. Istina, istorijski tabui i trenutno zahuktala privreda, ekonomija s dobrim performansama – sve je to do sada sprečavalo uvlačenje narodnog nezadovoljstva u pore i koridore moći. Pa ipak, to nezadovoljstvo nastavlja da vri ispod površine – ono se manifestuje na društvenim mrežama kao i u političkom izostanku tj. „nemešanju u spostveni posao“ – a, takođe, ne pokazuje ni znake opadanja.

Dakle, umesto nalaženja utehe u relativno slabim performansama populističkih stranaka na predstojećim izborima, nemačka politička klasa trebalo bi da pod hitno preduzme akciju. Za početak, političke partije trebalo bi da priznaju nemački “skriveni” populizam onakvim kakav on jeste: ozbiljan strukturni izazov. Trebalo bi, zatim, da udvostruče svoje napore kako bi doprli do nezadovoljnih glasača sa leve strane i s desnice koji se – opravdano ili ne – osećaju da su ekonomski, kulturno i politički uskraćeni onda kada dođe dan izbora.

Ovde, postizborni postupci i ono što se događa prvog dana nakon što glasanje prođe može igrati odlučujuću ulogu. I dok, s jedne strane, nastavak trenutne koalicije može izgledati prikladno u smislu politike, to bi moglo ojačati krilo onih koji zagovaraju radikalne političke promene. Možda izgleda i zvuči paradoksalno, ali borba protiv ekstremizma u Nemačkoj mogla bi čak zahtevati i – manje političkog centrizma, koji je tradicionalna i opšte prihvaćena pozicija među nemačkim glasačima. Zapravo, još četiri godine “stabilnosti” u Berlinu mogle bi na kraju dovesti ovu nemačku anti-populističku izuzetnost i poseban put („Sonderweg“) do svoje nagle propasti.

Mikael Broning, Project Syndicate

(Michael Bröning je šef Odeljenja za međunarodnu politiku pri političkoj fondaciji Friedrich-Ebert-Stiftung, politička fondacija pridružene Socijaldemokratskoj partiji Nemačke)

Makron: Evropa nije supermarket

U svom prvom intervjuu od kada je izabran za francuskog predsednika, Emanuel Makron (Emmanuel Macron) izlaže svoju međunarodnu agendu o Siriji, Trampu i evropskim integracijama.

Emanuel Makron obećao je da će Francuska imati jake i pragmatične odnose sa Britanijom nakon Bregzita, i da će zajedno raditi na odbrani i borbi protiv terorizma zbog, kako je naglasio, “sudbinske povezanosti” dveju zemalja.

U svom prvom intervjuu od kada je izabran za francuskog predsednika prošlog meseca, Makron je za pariski Le Figaro i još sedam uglednih evropskih novina rekao: “Pragmatizam će odrediti našu novu vezu” sa Britanijom. Ovaj integralni intervju preuzet je iz londonskog Gardijana, koji je pozvan na razgovor sa sveže inaugurisanim predsednikom Francuske.

Na pitanje da li su za Britaniju vrata zaista ostala otvorena ukoliko želi da odustane od Bregzita – nakon njegovih nedavnih izjava koje su prepoznate kao ohrabrujući znak u ime protivnika tvrdog Bregzita, kada je rekao da postoji mogućnost kompromisa – Makron je izjavio: “Vrata su otvorena do onog trenutka kad kroz njih prođete. Nije na meni da kažem da li su ta vrata zatvorena. Ali, od trenutka kada se aktiviraju sve stvari i procedure, skopčane s terminima i ciljevima razdruživanja, biće teško vratiti se – budimo iskreni i nemojmo se zavaravati oko toga.”

Makron je bio čvrst u vezi sa pregovaračkim procesom Bregzita, koji je startovao početkom prošle sedmice. Rekao je: “Želim da upravo započete diskusije budu savršeno koordinirane na evropskom nivou. Ne želim bilateralne rasprave, jer se interesi EU moraju očuvati na kraći, srednji i dugi rok.”

Interesi EU moraju biti sačuvani na kraći, srednji i dugi rok

On je takođe rekao da će se migraciona saradnja na granici u francuskom Kaleu promeniti , a sve to u okviru preispitivanja politike izbeglica i azila.

U ovom obimnom intervjuu, a usred priprema za svoj prvi sastanak sa članovima Evropskog saveta i s ostalim evropskim liderima u četvrtak 22. juna u Briselu, Makron je rekao:

• Francuska i Nemačka želele bi da predvode proces snažnijih evropskih integracija uz veću socijalnu zaštitu kako bi povratile erodirano poverenje među nižom srednjom klasom širom EU bloka.

• Centralna i istočna Evropa i neke manje države “morale bi da poštuju demokratske vrednosti i ne mogu da na Evropu gledaju kao na supermarket”.

• Korišćenje hemijskog oružja i nepoštovanje humanitarnih koridora u Siriji bile su “crvene linije”, a Francuska je spremna, kao odgovor na ovo, da deluje (čak i) samostalno.

• Želja da se sa Trampom postigne veća međusobna angažovanost po svim gorućim svetskim problemima, uz insistiranje da se SAD vrate na agendu Pariskog klimatskog sporazuma.

Makron je insistirao na “učvršćivanju” francuske odbrambene saradnje sa Britancima i njihovoj tesnijoj međusobnoj saradnji nego što je to ranije bio slučaj, a cilju zajedničke borbe protiv terorizma i “jer su naše sudbine povezane: terorističke grupe ne znaju za (evropske) granice”.

Ali, kada su u pitanju bilateralni sporazumi o migraciji sa Britanijom, Makron je naglasio: “Želim da se naša saradnja razvija”. Osvrnuvši se na izbegličke kampove u Kaleu koje je francuska vlada zatvorila prošle godine, rekao je da “Apsolutno moramo izbeći stvaranje novih migrantskih čvorišta i kampova.”

Izbor Makrona za francuskog predsednika – koji je usledio nakon izbora Trampa u SAD-u i u jeku tenzija koje Evropljani imaju sa Rusijom Vladimira Putina kao i neslaganjem sa EU članicama iz Srednje Evrope – sve ovo je imalo za posledicu da se na njega gleda kao “centričnog”, proevropskog nosioca demokratskih vrednosti.

Glatko je porazio ekstremno desničarski front Marine Le Pen u drugom krugu, nakon što su u prvoj rundi izbačene tradicionalne stranke francuske levice i desnice – socijalisti i republikanci.

Makron je na terasi u dvorištu Jelisejske palate, okružen evropskim i francuskim zastavama, rekao da želi da “predvodi evropsku renesansu, stvarajući Evropsku uniju koja bi inspirisala svoje građane i brinula za njih. Rekao je da je potpuno uveren u novu eru obnovljene saradnje između Pariza i Berlina, u cilju pokretanja evropskog projekta u srcima i glavama njenih građana a ne samo u u dosadnim prostorijama za evropske sastanke. “Ključ za ponovno pokretanje jeste Evropa koja štiti (svoje građane)”, rekao je.

Makron je rekao da je najveći izazov i polazna tačka za njegovu spoljnu politiku u rešavanju problema “krize koja pogađa zapadne demokratije”.

On se još i upitao: “Kada pogledate planetu danas, šta vidite? Porast neliberalnih demokratija i ekstrema u Evropi, ponovno pojavljivanje autoritarnih režima koji dovode u pitanje vitalnost demokratije, dok se Sjedinjene Države delimično povlače iz sveta i sa globalne scene. Ova situacija još se dodatno pogoršava porastom neizvesnosti i novih problema – kriza na Bliskom istoku i u Zalivu sve je dublja, dok svuda u svetu raste nejednakost”.

On je rekao i da je kriza došla “delimično usled dubokih nejednakosti stvorenih svetskim poretkom i zbog islamskog terorizma”, ali je rekao da su ključna i klimatska pitanja. “Svako ko misli da je borba protiv klimatskih promena kapric liberalnih pripadnika srednje klase, nalazi se u dubokoj zabludi”.

Makron je rekao i da Evropa nema drugog izbora osim da postane nosilac standarda u borbi protiv svih nesloboda prisutnih u današnjem u svetu. “Zato što se demokratija rodila u Evropi. Sjedinjene Države vole slobodu koliko i mi, ali nemaju ljubav prema pravdi. Evropa je jedino mesto u svetu gde su pojedinačne slobode, duh demokratije i socijalne pravde toliko blisko povezani. Dakle, sada se postavlja pitanje: da li će Evropa uspeti da odbrani svoje osnovne vrednosti koje je decenijama zastupala i pronosila svetom, ili će biti izbrisana porastom neliberalnih demokratija i autoritarnih režima?”

Makron je rekao da se ključ za “pomirenje” evropskih građana sa evropskim projektom nalazi u pooštravanju i osnaživanju radničkih prava,  kao i onemogućavanju prakse da kompanije zapošljavaju jeftiniju radnu snagu iz drugih zemalja EU ili izmeštaju proizvodnju u zemlje sa nižim platama, podrivajući tako ostale.

On je u intervjuu za evropske štampane medije izjavio da “Moramo promovisati Evropu koja vodi ka većem ekonomskom i socijalnom blagostanju”. Podrivanje postojećih evropskih zarada prilivom nisko plaćenih privremenih radnika potisnulo je, po njemu, podršku Evropljana Evropi “izvrnuvši evropski projekat naglavačke”…Nemojmo ovo pogrešno shvatiti. Veliki branioci i zastupnici ove ekonomski izuzetno liberalne i neuravnotežene Evrope – a taj zastupnik je Britanija – srušili su se. Na šta je Bregzit igrao? Na radnike iz istočne Evrope koji su došli da preuzmu britanske poslove. Odbrambeni igrači Evropske unije su izgubili jer su britanski niži srednji slojevi rekli: Stop!”. On je napomenuo i da se “ekstremi i ekstremizam uvek hrane ovakvom vrstom neravnoteže”, a da “Evropska unija ne može ostati zatvorena u prostorijama za sastanke i svojim kancelarijama, puštajući da se stvari uruše (same od sebe)”.

Makron je još rekao i da rešenje leži u obnovljenoj “zajedničkoj snazi” udružene Francuske i Nemačke kako bi se EU transformisala a potom i ulio jedan novi entuzijazam u evropski projekat. “Posvuda, u našim evropskim društvima, niže srednje klase počele su da sumnjaju (u evropski projekat)”, rekao je. Tokom svoje predizborne kampanje, Makron je zdušno pominjao Nemačku, govoreći kako bi trebalo okončati nepoverenje i zastoj koji su mučili franko-nemački ekonomski motor, obeležen slabim ekonomskim performansama Francuske i tekućim borbama sa sopstvenim deficitom. Makron se zalaže za još tesniju integraciju evrozonskih zemalja sa evrozonskim budžetom, zagovarajući zajedničku odbrambenu politiku i “remont” politike koja se vodi prema izbeglicama i azilantima. On je u ovom intervjuu rekao i da “moramo stvoriti Evropu koju štiti konkretna odbrambena politika i zajednička evropska bezbednost.” On je rekao i da politika prema azilantima, izbeglicama i migrantima mora biti “duboko reformisana”.

Makron je rekao da, u cilju ostvarivanja ovih ideja, “nema potrebe za upriličavanjem nekog češćeg sastančenja ili organizovanja samita”. U vezi toga, “provoditi beskrajni niz noći u rešavanju dilema gde treba sazidati neku novu evropsku agenciju ili kako trošiti novce kojeg god budžeta značilo bi da smo promašili ovaj istorijski trenutak i njegovu suštinu”, rekao je on. “Pitanje je: znate li kako obnoviti evropsku socijalno-ekonomsku dinamiku i kako da privučete građane da budu za ovu platformu? Ne radi se samo o pritisku koji (evropska) politika vrši na zemlje članice ili na njene građane; Moraćete da ih povedete da krenu zajedno s vama, da učinite da sanjaju (jednu novu, bolju EU).” On je rekao i da se to ne može desiti “ukoliko Francuska ne ojača sopstvenu ekonomiju i društvo”. On je priznao da je Nemačka pre 15 godina izvršila svoje ekonomske strukturne reforme, znajući da tadašnja postojeća situacija nije održiva na duge staze. “Zato sam zatražio od vlade da se angažuje u sprovođenju temeljnih reformi, koje su od suštinskog značaja za Francusku.” On je dodao i da su “Naš kredibilitet, naša efikasnost i  naša snaga sada na ispitu.”

Makron insistira na potpunom usaglašavanju s Nemačkom i nužnost shvatanja trenutka u kojem je potrebno stati u isti red i povesti zajedničku borbu. “Nacionalna samodopadljivost je otrov koji sporo deluje, koji dovodi do slabljenja demokratija, kolektivno onemogućavajući naciju da adekvatno odgovori na postavljene istorijske izazove”, rekao je on, dodavši: “Znam da je nemačka kancelarka, Angela Merkel, svesna ovoga.”

Nakon izborne kampanje u kojoj je imao direktne i neuvijene reči za  srednjeevropske države kao što su Poljska i Mađarska – a zbog njihove nesaradnje po pitanju evropske unisone politike prema izbeglicama i poštovanja evropskih vrednosti – Makron sada insistira na tome da ne veruje u “konflikt između evropskog istoka i zapada”. On je, međutim, uperio svoje upozoravajuće reči prema nekih evropskim lidera jer “napuštaju evropske principe, okrećući leđa Evropi i cinično se postavljajući prema Evropskoj uniji koja je služila samo kao šalter za izdavanje kredita, bez poštovanja njenih osnovnih vrednosti”.

On je izjavio i da “Evropa nije supermarket. Evropa je zajednička sudbina. Ona biva oslabljena u trenutku kada prihvati da njeni principi mogu biti odbačeni. Zemlje u Evropi koje ne poštuju pravila treba da se suoče sa političkim posledicama. A tu se ne radi samo o tenziji i rasprama na potezu istok-zapad Evrope.”. Dodao je i da će “Sa svima razgovarati s poštovanjem, ali (zarad tih dobrih odnosa) neću dovoditi u pitanje evropske principe, solidarnost ili demokratske vrednosti. Ukoliko bi Evropa prihvatila (odustajanje od njenih osnovnih vrednosti), to bi značilo da je slaba i da je već prestala da postoji.”

Nakon prošlomesečnog susreta sa Trampom, kada se s njim namerno veoma čvrsto rukovao, i to pre nego što je ovaj odlučio da javno obznani kako će izuzeti Sjedinjene Države iz Pariskih klimatskih razgovora, Makron je rekao: “Donald Tramp je pre svega lider kojeg je izabrao američki narod. Danas je teškoća u tome što on još uvek nije sastavio konceptualni okvir svoje spoljne politike. Njegova politika, prema tome, može biti nepredvidljiva, što je izvor neugodnosti za čitav  svet. Što se tiče borbe protiv terorizma, on (Tramp) ima isti iskorak u pravcu povećanja efikasnosti. Ne delim neke njegove puteve koje je izabrao, pre svega po pitanju klimatskih promena i rešavanju tog problema. Ali, nadam se da ćemo naći načina da se Sjedinjene Države vrate Pariskom sporazumu o klimatskim promenama. To je ruka koju nudim Donaldu Trampu. Nadam se da će promeniti svoj stav. To je naprosto zato što je ovo jedna planeta na kojoj živimo svi mi, i zato što je sve povezano. Ne možete s jedne strane, želeti da se efikasno borite protiv terorizma a da se, s druge strane, ne bavite rešavanjem problema klimatskih promena.”

Kada je reč o Siriji, Makron je rekao da nakon što je prošlog meseca upoznao Putina, ruskog predsednika uputio u to da je njegova crvena linija upotreba hemijskog oružja, te da je Francuska spremna da preduzme hitnu akciju ukoliko ova vrsta oružja počne (tj nastavi) da se koristi u Siriji. Na pitanje da li to znači da bi Francuska mogla da udari samostalno i preduzme neku svoju akciju, Makron je rekao: “Da. Kada želite da rešite probleme s prekoračivanjem tih granica preko kojih se ne prelazi, te crvene linije – ako ne znate kako i da li će taj dogovor biti poštovan – vi odlučite da budete slabi. A to svakako nije moj izbor.” Dodao je i da “Ako se hemijsko oružje koristi na terenu, a mi znamo kako da pronađemo njegov izvor i poreklo, Francuska u tom slučaju ima da pokrene (vojne) udare kako bi uništila skladišta hemijskog oružja.”

On je upozorio na lekcije iz 2013. godine, kada je Barak Obama postavio crvenu liniju o hemijskom oružju, ali nije intervenisao, navodeći da su poslali poruku liderima poput Putina da bi mogli imati izvesnu slobodu u drugim oblastima, kao što je, recimo, Ukrajina. “SAD su postavile crvenu liniju, ali su odlučile da ne intervenišu. Šta je oslabilo Francusku [tada]? Političko definisanje te crvene linije, ali ne i preuzimanje posledica nastalih donošenjem te odluke. A šta je, s obzirom na to, Vladimira Putina učinilo komotnim da deluje na drugim operativnim scenama? Činjenica da se susreće s onima koji su imali crvene linije, ali ih nisu konkretno sprovodili.”

O Putinu, koga je Makron prošlog meseca ugostio u Versaju, rekao je: “Ja poštujem Vladimira Putina. Sa njim sam imao konstruktivnu razmenu stavova. Imamo realna neslaganja, posebno oko Ukrajine, ali je sada čuo moj stav i poziciju. Razgovarao sam s njim, oči u oči, o međunarodnim pitanjima kao i o odbrani nevladinih organizacija i sloboda u njegovoj zemlji. “

Makron je u vezi Sirije izjavio: “Moje je duboko uverenje da nam treba politički i diplomatski putokaz. Nećemo rešiti ovo pitanje tek pukom vojnom silom. To je kolektivna greška koju smo napravili. Prava promena po ovom pitanju je da nisam rekao da je uklanjanje Bašara al-Asada preduslov za sve (ostalo u vezi rešavanja sirijske krize). A to je zato što me niko (još uvek) nije upoznao s svojim legitimnim naslednikom! Moja linija je jasna: jedna (jedinstvena) totalna borba protiv terorističkih grupa. Oni su naši neprijatelji… Potrebna nam je saradnja svih kako bismo ga iskorenili, posebno Rusija. Dva: stabilnost u Siriji, jer ne želim neuspešnu državu. Sa mnom će se okončati ona vrsta neokonzervativizma koja je u Francusku uvezena pre više od 10 godina.

“Demokratija nije građena “spolja”, bez aktera iznutra koji su je uveli. Francuska nije učestvovala u ratu u Iraku i tu je bila u pravu. A Francuska je na ovaj način pogrešila, rešivši da učestvuje u ratu u Libiji. Kakav je bio rezultat tih intervencija? Neuspele države, u kojima su terorističke grupe napredovale. Ne želim to u Siriji. Tri: Imam crvene linije kada se radi o primeni hemijskog oružja i humanitarnim koridorima. Jasno sam to rekao Vladimiru Putinu. Povodom ovoga ću biti beskompromisan. Dakle, upotreba hemijskog oružja naići će na odgovarajući odgovor, pa čak i ako Francuska deluje sama.”

On je još i dodao da će “Francuska cu tom pogledu biti savršeno usklađena sa Sjedinjenim Državama”.

U vezi rešenja sirijskog ratnog žarišta, Makron je još rekao da je njegov konačni zahtev bio “stabilnost u Siriji na srednji rok. To znači poštovanje manjina. Moramo pronaći načine i sredstva za diplomatsku inicijativu koja poštuje sve te principe. “

Makron (39), bivši bankar i ministar ekonomije u Olandovoj vladi predvođenoj socijalistima, nikada se nije kandidovao za bilo kakv javnu funkciju sve do zadnjih predsedničkih  izbora, a njegov politički pokret La Republique En Marche! – kojeg je opisao kao “ni levog a ni desnog” – osnovana je samo pre nešto više od godinu dana.

Na pitanje da li je to što su ga Francuzi izabrali za svog predsednika zadržalo uveliko nadirući populizam širom Evrope, Makron je rekao da nije “toliko arogantan” da bi umislio kako je izbor njega za predsednika označio potpuno zaustavljanje cunamija populističke demagogije. Rekao je još i da “Francuska nije zemlja koju reformišete, već je to zemlja koju transformišete, zemlja revolucije. Dakle, dokle god je moguće ne reformisati je, Francuska to i ne čini. Ovog puta, ljudi su videli da su na ivici propasti, i reagovali su shodno toj percepciji.”

On je, povodom svoje apsolutne većine na parlamentarnim izborima prošle sedmice izjavio kako je taj izborni rezultat konačno dotukao tradicionalne francuske stranke u kolapsu, koje su tom zemljom vladale više decenija, kao i da je u inostranstvu prepoznat kao neko ko je uspeo da zadrži talas evropskog populizma: “Izabravši mene za predsednika, kao i moje stranke za većinsku u parlamentu samo po sebi nije kraj nečemu: one su pre jedan izazovni početak. To je početak francuske renesanse i nadam se evropske. “Rekao je da želi da povrati ambicije a “ne poigravati se strahovima, već ih pretvoriti u energiju”.

Na kraju ovog intervjua on je još dodao da su “Strahovi još uvek prisutni, kao i ono što deli (svako) društvo. Nema magičnih rešenja, radi se o borbi koja se vodi iz dana u dan.” Rekao je i da je izazov pozivati se neprekidno na inteligenciju građana. “Ono što iscrpljuje demokratije jesu političari koji misle da su njihovi sugrađani glupi… Kriza zapadne imaginacije predstavlja ogroman izazov i jedna osoba neće biti u stanju da sama to promeni. Ali želim da povratim istorijsku nit kao i energiju evropskog naroda, da zadržim naviruće ekstreme i demagogiju. Zato što je ovo bitka za civilizaciju.”

Angelique Chrisafis, Lwe Figaro, Pariz, Četvrtak 21. jun 2017

(The Guardian, Le Figaro, El País, Gazeta Wyborcza, Süddeutsche Zeitung, Le Temps, Le Soir, Corriere della Serra)

Martin Volf: Brexit će preobraziti britansku ekonomiju

Britanija je napredovala tokom svog višedecenijskog boravka u EU, ali toga više neće biti kada izađe iz Evropske unije, tvrdi glavni ekonomski komentator Fajnenšel tajmsa, Martin Volf.01Dejvid Kameron je sve stavio na kocku i izgubio. Zastrašivanja i gole laži iz usta Borisa Džonsona (Boris Johnson), Majkla Gouva (Michael Gove), Najdžela Faradža (Nigel Farage) ali i štampe i listova kao što su San (The Sun) i Dejli mejl (Daily Mail) osvojile su britanske birače. Velika Britanija, Evropa, Zapad i svet pretrpeli su štetu. Britanija je od prošlog četvrtka umanjena i veoma je verovatno da će uskoro biti i podeljena. Evropa je izgubila svoju drugu po veličini članicu, onu koja je najviše “gledala kroz prozor”. Spojka između EU i svetskih sila sa engleskog govornog područja je pukla. Ovo je verovatno najkatastrofalniji događaj u britanskoj istoriji od Drugog svetskog rata naovamo.

Ipak, Britanija možda neće biti poslednja zemlja koja trpi usled ovakvog zemljotresa. Slični pokreti razbuktali su se i drugde – pre svega u SAD i Francuskoj. Britanija je predvodila put koji ide pravo preko litice. A drugi bi moglo da je slede.

A u Britaniji i, u manjoj meri, u EU, sada započinje jedan duži period neizvesnosti. Konzervativci će dobiti novo rukovodstvo. Da li će uspeti da uspostave koherentnu vladu – to je već druga stvar. A onada će  morati da urade ono što “Bregzitovci” nisu uspeli da ostvare tokom čitave svoje kampanje ogrezle u lažima: da mapiraju plan za raskid veza koje Britanija ima sa EU. Prekinuli su sa Unijom; znači da ga imaju: Ali, avaj, malo je verovatno da postoji bilo kakav plan, kao i da li bi se oko njega Bregzitovci mogli složiti.

Ovo će verovatno oduzeti ogromne količine energije toj novoj vladi ali i njenim naslednicima – i to za jedan dugi niz godina koje su pred nama. Ovo će, takođe, uključivati i donošenje nekih krupnih odluka. Jedna stvar izgleda da je očigledna: sada je politička neminovnost to da će Britanija morati da uspostavi kontrolu nad imigracionim tokovima iz smera Evropske unije. A ovo isključuje ono što bi se na prvi pogled činilo najboljom opcijom, a to je – biti član unutar Evropskog ekonomskog prostora, jer bi Britaniji jedino članstvo u istoj omogućilo jedinstveno tržište. Britanija bi, u najboljem slučaju, mogla da učestvuje u zoni slobodne robne trgovine. Usluge, međutim, od kojih zavisi, biće isključene iz jedinstvenog tržišta.

U međuvremenu, ostatak EU, opterećen mnogim novim izazovima, moraće da izradi svoju pregovaračku poziciju. A ona će zasigurno biti oštra. Zašto bi se velikodušno tretirala zemlja koja im je zadala udarac među zube? Zašto bi trebalo podsticati ostale evropske političare da veruju kako je izlaz opcija s kojom će jeftino proći? Ukoliko bi Boris Džonson postao novi premijer, kako bi se moglo očekivati, da li je moguće da se u tom slučaju nemačka kancelarka bavi čovekom koji misli da EU ima isti cilj kao Hitlerov Rajh? Da, Nemačka ima trgovinski suficit sa Velikom Britanijom. Ali to neće biti odlučujuće – ne samo zbog toga što će njeni proizvođači i dalje prodavati visokokvalitetne proizvode koje Britanija – bila u EU ili ne – ne proizvodi.02Funta je već započela slobodan pad. Ako funta i nadalje bude imala malu vrednost, što je vrlo verovatno – to će ublažiti negativni efekat na autput – barem na srednji rok. Ipak, neizbežna je neizvesnost –  koja će trajati godinama, a ne mesecima – a verovatno će ova situacija u više navrata destabilizovati tržište imovine. Ukoliko pad funte generiše kratkoročni skok inflacije, neka bude tako: Engleska banka može to ignorisati. Ali, radi se o tome da gubitak poverenja u Veliku Britaniju može biti toliko ozbiljan – posebno s obzirom na veličinu deficita tekućeg računa u Velikoj Britaniji – da buduće britanske vlasti neće biti u stanju da njom upravljaju. Ako se ovo i dogodi, onda bi mogla biti potrebna značajna (finansijska) podrška. Ali, hoće li ona doći?

Sve u svemu, fiskalna upozorenja Džordža Ozborna (George Osborne) nisu bili potpuno glupa. Britanske administrativne jedinice moraće da nauče, možda uskoro, kako izgleda nadolazeći verovatan gubitak ekonomske dinamike priliva finansijskih sredstava za poreske prihode, od kojih zavise. Hitni budžetski plan nije potreban, ali je izgledno da se ne samo ciklična već i strukturna fiskalna pozicija Britanije sada pogoršala. Ako je to tako, onda će se od (svake) nove vlade sigurno zahtevati izvesno fiskalno stezanje.

Nakon ovakvog rezultata referenduma, ekonomijja u Britaniji biće rekonfigurisana. Oni biznisi koji su u Velikoj Britaniji funkcionisali na bazi evropskog tržišta moraće da preispitaju svoju poziciju. Uloga Londona kao centra za trgovinu evropskom aktivom izraženoj u evrima biće ozbiljno dovedena u pitanje. Proizvođači će morati da razmotre kako da prilagode svoje proizvodne kapacitete. Mnogi će svoje poslove preseliti u neke druge zemlje. Preduzeća čije poslovanje zavisi upravo od sposobnosti evropskih državljana – koji su u njima do pre par dana radili slobodno – moraće da preoblikuju svoje funkcionisanje. Mnogi će želeti da se okrenu ka unutrašnjem, jedinstvenom tržištu EU. Takve odluke neće morati da budu odjednom donesene, ali će u svakom slučaju, u ovom trenutku, voditi ka sve manjim ulaganjima u britanske kompanije i biznise. U “privredno-ekonomskom životu” budućnost je uvek, u određenoj meri, prisutna sada i ovde: danas i na ovom mestu.

Kratkoročno gledano, međutim, biće veoma teško razumno donositi takve odluke. Biznisi, ovde u Britaniji i posvuda naprosto ne znaju – niti imaju predstavu – kako će političari okončati predstojeće teške pregovore. Ova neizvesnost je oduvek bila tako očigledan ishod u slučaju da Britanci izglasaju svoj izlazak iz Unije. Samo će vreme moći da razveje ovu maglu koja se nadvila. Ono što je očigledno je to da će, nakon dužeg perioda tranzicije koja treba da usledi, Britanija iz nje izaći siromašnija nego što bi to inače bio slučaj. Britaniji je išlo dobro dok je bila unutar EU. Malo je verovatno da će joj tako biti i nadalje, sada kada je izvan nje.

Pa ipak, ekonomija i privreda samo su deo onoga što je bitno. Odluka Britanije da uđe u EU nekada je imala velikog razloga i smisla. Njena odluka da sada ode iz nje nije bila takva. Ovakvim izborom na referendumu, ona je okrenula leđa sopstvenim velikim naporima Evrope da prevaziđe istorijske podele.

Za mene, ovo je jedan od najtužnijih trenutaka u mom životu.

FT