Gugl i Fejs očekuju povratak u kancelarije u julu 2021… Mogu li to i ostali?

Planovi za nastavak uobičajenog poslovanja bi bili nerealni sve do sledećeg jula. Ipak, možda se nešto i može naučiti iz načina na koji to planiraju velike kompanije.

Ovog leta su mnoge poslovne zgrade ostale gotovo prazne, a izvršni direktori su se uhvatili u koštac sa pitanjem vraćanja izmeštenih zaposlenika u zajedničke radne prostorije; sada se, među kompanijama kao što su Google, Facebook i Uber pojavio nezvanični datum ponovnog otvaranja: jul 2021.

Organizatori velikih događaja uživo, poput filmskih premijera, koncerata pa čak i Olimpijskih igara 2020. su takođe najavili početak priprema za dobrodošlicu publici – sledećeg leta.

Iako stručnjaci upozoravaju vlasnike preduzeća da se ne oslanjaju previše na taj raspored, ovo je korisna vest; jer, više informacija o tome kako se ove kompanije pripremaju za naredno leto pruža i više alata za određivanje datuma povratka svih ostalih.

Zapamtite datum – ili, možda, nemojte

Na jednu stvar Gugl i Fejsbuk ne računaju: na široko rasprostranjenu vakcinu, pa čak ni na široko rasprostranjen povratak u „staru normalu“.

Tista Goš je epidemiološkinja američkog Centra za obaveštenja i prevenciju bolesti (CDC) i nekadašnja prva glava zdravstvene službe Kolorada, a sada viši medicinski direktor u kompaniji za digitalnu zdravstvenu zaštitu ‘Grand Rounds’. Ona misli da je planiranje povratka na uobičajeni način poslovanja do sledećeg jula „poželjan pravac razmišljanja“. I mada postoje velike šanse da će dotad biti odobrena prva vakcina protiv korone, ona misli da još uvek nije jasno kolika će biti efikasnost bilo koje od budućih vakcina, kao ni kojom će brzinom i lakoćom moći da se distribuira širom Sjedinjenih Država.

Ipak, korporacije poput Gugla angažuju konsultantske firme i epidemiologe kako bi im pomogle u prikupljanju i tumačenju velikih količina informacija o efektima Covid-19 na javno mnjenje. Fejsbuk je u javnim izjavama o ponovnom otvaranju sledećeg jula naveo „smernice zdravstvenih i vladinih stručnjaka“. Uz to, Međunarodni olimpijski komitet sarađuje sa Svetskom zdravstvenom organizacijom i japanskom vladom na praćenju ove pandemije.

Velike kompanije se pozivaju na ovaj datum i raspored budućeg poslovanja na osnovu niza faktora, uključujući zapažanja o konkurentima, ankete kupaca, analizu trendova ponašanja i aktivnosti na društvenim mrežama. Prema Darenu Mahoniju, koosnivaču i glavnom analitičaru u CompassRed-u, ove kompanije čak prate kretanje ljudi putem objedinjenih podataka sa mobilnih telefona. Njegova agencija za analitiku podataka u Vilmingtonu, Delaver, pomaže velikim organizacijama poput profesionalnih sportskih liga i prodajnih lanaca da prouče i prognoziraju tržišne trendove; njegovi su klijenti tokom pandemije postali sve zainteresovaniji za praćenje brojnih anketa o zaposlenima, kupcima i drugim zainteresovanim stranama.

Kompanije koje procenjuju da bi svoje zaposlene mogle bezbedno vratiti “pod krov firme” i pre jula 2021. takođe ne bi trebalo obeshrabriti, smatra Mahoni. „Velike firme mogu sebi priuštiti da svoj raspored rada planiraju na zaista duge staze“, kaže on.

Štaviše, ‘gotovo da sebi ne mogu priuštiti a da to ne učine. Za kompanije čija je radna snaga mnogobrojna – i koju je, samim tim, i teže vratiti u kancelarije u kratkom roku – produžavanje politike daljinskog rada za još čitavu jednu godinu omogućava zaposlenima da bolje planiraju životni i radni raspored, posebno školsku godinu svoje dece, a pre no što se vrate za kancelarijski sto. Volstrit žurnal je objavio da su to faktori koji su izvršnog direktora Alfabeta, Sundara Pičaja naveli na odluku da Guglove kancelarije i nadalje ostanu zatvorene. Slično viđenje situacije izrazila je i portparolka Ubera. Ona je za San Francisko kronikl izjavila da „Kao kompanija potekla na fleksibilnom radu, želimo da našem timu pružimo fleksibilnost, izbor i dugoročnu jasnoću kako bi mogli da planiraju unapred“.

Drugim rečima, kada najavljuju povratak u julu 2021. godine, mnoge kompanije uzimaju u obzir vreme koje će njihovim radnicima trebati da se ponovo prilagode poslovnom životu, onoliko koliko uzimaju u obzir i verovatnoću za očekivanom pojavom prve vakcine.

Postoje i druge poslovne procene na duži rok, one zbog kojih bi jul 2021. za ove organizacije mogao biti rok neophodan za njihovo ponovno otvaranje, čak i ako Covid-19 tek treba da bude neutralizovan. Olimpijske igre su, recimo, jedinstveno takmičenje sa bezbroj zainteresovanih strana širom sveta, a održavaju se tek svake četvrte godine (ovog leta su izostale). Predsednik MOK-a Tomas Bah je u martu istakao da „otkazivanje Igara nije opcija“. Umesto toga, u saopštenju MOK-a o novim datumima je navedeno da će njihovo održavanje – tačno godinu dana od planiranog – obezbediti organizatorima „maksimalno vreme“ za suočavanje s efektima virusa, uz minimalizovanje poremećaja u međunarodnom sportskom kalendaru, uključujući Zimske olimpijske igre 2022. godine.

Nema jednog, univerzalnog rešenja za sve firme

Ponovno otvaranje kancelarija malo uoči ili malo nakon  jula 2021. u velikoj meri zavisi od vaših poslovnih ciljeva, kaže Patrik Kalahan, koosnivač i izvršni direktor kompanije CompassRed. Ako ste zabrinuti zbog odgovornosti ili vas pre brine održavanje vašeg poslovanja nego njegov rast, onda bi rad na daljinu mogao biti logičnije rešenje, kaže on. Sa druge strane – kada je reč o firmama koje svoje klijente moraju da sretnu licem u lice, ili se oslanjaju na okupljanje ljudi da bi podstakli inovacije, a samim tim i konkurentnost na tržištu – one bi, možda, bile spremnije da ponovo otvore svoje kancelarije. Mnoge kompanije vraćaju svoje radnike postepeno, umesto da rizikuju štetu koja bi mogla nastati prevremenim otvaranjem i ponovnim zatvaranjem.

Imaće smisla da se neka mala preduzeća odreknu svog poslovnog prostora, ostajući da u dogledno vreme rade isključivo onlajn, kaže Radž Kumar, predsednik, osnivač i glavni i odgovorni urednik Deveksa. Ova medijska kompanija obezbeđuje međunarodnim razvojnim organizacijama i velikim korporacijama da dobiju terensku pokrivenost kriza i katastrofa (medijsko pokrivanje prirodnih katastrofa i kriznih žarišta). Kumar u tu kategoriju svrstava svoju kompaniju koja ima stotinjak zaposlenih širom sveta. „Imali smo zakup na isteku, a (po izbijanju pandemije i karantinskih mera) nismo ga ni obnavljali“, dodaje on. „A zašto biste to i činili, i to baš sada, ako zaista nemate jasnu predstavu kada će stvari krenuti na bolje?“

Po mišljenju epidemiološkinje Triše Goš, dok američke male i srednje kompanije odmeravaju šire trendove na nivou čitave zemlje, one ujedno treba i da pomno prate podatke o zdravstvenom stanju na veoma lokalnom nivou. Ona kaže da bi, u cilju utvrđivanja roka za ponovno vraćanje radnika u kancelarije i na teren, vlasnici preduzeća trebalo da prate stopu zaraženosti i broj testiranog stanovništva u sopstvenim zajednicama, na mikro-planu; putem veb-lokacija lokalnih zdravstvenih odeljenja ili neprofitnih resursa poput ’Covid Act Now’ (sa kojim je njena kompanija u partnerstvu). Da biste dobili najsvežije informacije, ona preporučuje da direktno kontaktirate Dom zdravlja ili zdravstvenu ambulantu na lokalu, i pokušate da sa medicinskim osobljem uspostavite komunikaciju. „A onda preduzmite preporučene mere bezbednosti kako biste zaštitili zaposlene na radnom mestu.“

“Dosta se toga uči u hodu” kaže Goš, misleći na mehanizme širenja virusa SARS-CoV-2 kao i načine njegovog obuzdavanja; a kako vremenom bude priticalo sve više informacija, moguće je da će neke kompanije pomerati svoje unapred navedene termine otvaranja. A drugi će još uvek živeti sa određenom neizvesnošću o tačnom datumu ponovnog ulaska u kancelarije, pa će nastaviti postepeni povratak na radna mesta. „Želim da naglasim da je moguće ponovo otvoriti firmu na bezbedan način. Samo treba da pristupimo polagano i bez žurbe, metodično i postepeno.“

 

Inc.com

 

Iz radijusa:

 

How the post-COVID workplace will change business for the better

A New Normal: Touchless Offices In The Post-Pandemic World

Reopening: The Tech-Enabled Office In A Post-Covid World

How we’ll get back to the lab during COVID-19

Three Effective Ways to Improve Building Ventilation

In A Remote World, We Are Still Designing For Social Creatures

Applying a Holistic, Health-Focused Design Approach to Built Environments

5 Ways To Achieve A Healthier Work Space Now And After COVID-19

How to navigate the transition to remote work during the COVID-19 pandemic

Baroni razbojnici digitalnog doba

Način na koji je kompanija Cambridge Analytica iskoristila Facebook da prikupi podatke o desetinama miliona korisnika samo je jedan od problema vezanih za ovu društvenu mrežu i njen uticaj na društveni i politički život. Na izvestan način ovaj skandal je skrenuo pažnju sa važnijih pitanja koja proističu iz modela poslovanja giganata interneta: Google, Facebook, Amazon i druge velike tehnološke kompanije izgradile su najobuhvatniji i najbezobzirniji aparat nadzora i praćenja koji je svet ikada video. Svi smo pod njihovom prismotrom.

Poslovni model internet kompanija može se opisati kao kapitalizam nadziranja – što je prva učinila harvardska profesorka Shoshana Zuboff 2015. godine. Izgrađen na tehnologijama prikupljanja informacija i manipulisanja ponašanjem korisnika, kapitalizam nadziranja nastao je onog trenutka kada su inženjeri iz Googla shvatili da prateći šta korisnici unose u pretraživač mogu anticipirati njihove želje. Razvijanje tehnika za predviđanje želja korisnika omogućilo im je da plasiraju prilagođene oglase koji će uvećati prihode kompanije.

Danas praktično svaki aspekt svakodnevnog života ostavlja trag u korporativnim bazama podataka koji se koriste za predviđanje i oblikovanje svih oblika ponašanja. Ali korporacije koje se bave biznisom nadziranja ne zadovoljavaju se samo praćenjem želja korisnika; one aktivno oblikuju i usmeravaju te želje u skladu sa svojim ciljevima. To obično znači da se od nas očekuje da kliknemo na reklamu, posetimo veb-stranicu ili konačno nešto kupimo. Da bi to postigli, koriste se sve poznate prečice i predubeđenja koja utiču na ljude prilikom donošenja odluka, čime se bavi disciplina poznata kao „heuristika“. To često podrazumeva da se linkovi i drugi sadržaji moraju prikazati na način koji ih čini atraktivnijim, a u nekim slučajevima kao što su takozvani „mračni šabloni“ – trikovi za privlačenje pažnje i prodaju ili prikupljanje ličnih podataka koji uključuju element prevare – koriste se arhitekture izbora koje korisnike proračunato dovode u zabludu.

Opsežni eksperimenti omogućuju dalje usavršavanje oglasa i poziva na interakciju. Google je na primer do 2014. godišnje izvodio oko 10.000 eksperimenata u oblasti pretrage i plasiranja oglasa, a u bilo kom trenutku u toku je bar 1.000 eksperimenata. Eksperimentima se testiraju korisnički interfejsi, algoritmi i drugi elementi servisa da bi se ustanovilo koje kombinacije su najefikasnije za angažovanje korisnika. Oglasi vas prate sa jedne veb-stranice na drugu, svaki put suptilno izmenjeni, jer kompanija pokušava da na osnovu vašeg ponašanja i reakcija otkrije koja varijacija će vas naterati da konačno kliknete na oglas.

Otuda, ako koristite Chrome pretraživač ili Google aplikacije gotovo je sigurno da ste deo uzorka u desetinama psiholoških eksperimenata koji treba da ustanove profil vaših navika i slabe tačke koje kompanijama mogu doneti korist. Taj personalizovani i dinamički oblik podsticanja određenih oblika ponašanja pruža kompanijama mnoštvo prilika da manipulišu korisnicima na načine nezamislive pre nastanka interneta. A budući da se saznanja o vašim slabim tačkama dalje primenjuju za što efikasniji uticaj na ostale korisnike, vi ste praktično saučesnik, ne samo u sopstvenoj već i u manipulaciji vaših prijatelja i članova porodice, suseda i kolega, praktično svakog korisnika ovih usluga.

Većina ljudi ne shvata koliko inače nedostupnih informacija možete otkriti samo analizom relativno depersonalizovanih podataka o ponašanju neke osobe. Istraživanje iz 2013. koje je sproveo Centar za psihometriju Univerziteta u Kembridžu pokazalo je da i bez činjeničnih podataka o nekoj osobi analiza „lajkova“ na Facebooku može precizno pokazati njenu seksualnu orijentaciju, etničku pripadnost, nivo zadovoljstva životom, politička i verska ubeđenja, da li su joj roditelji razvedeni i da li koristi droge. U nastavku istraživanja 2015. pokazalo se da kroz analizu „lajkova“ kompjuter može proceniti karakteristike vaše ličnosti – koliko ste naklonjeni umetnostima, koliko ste stidljivi ili kooperativni – bolje nego članovi vaše porodice i prijatelji. Zamislite sad koliko se podataka, čak i onih koje smatrate ličnim i poverljivim, može izvući iz mora drugih informacija koje korporacije prikupljaju o vama i svakom drugom korisniku. Onda zamislite eksponencijalni rast količine takvih podataka koji će uslediti sa širenjem takozvanog interneta stvari (Internet of Things, IoT) – što je praktično mreža senzora, kamera i mikrofona koji će se kriti u vašim domovima, kancelarijama i na javnim mestima i vredno prikupljati i slati podatke u baze podataka kapitalizma nadziranja.

Oni koji su pratili saslušanje Marka Zuckerberga pred Kongresom prošle nedelje su u zabludi ako misle da ne treba da se brinu jer ne koriste Facebook. Tehnike praćenja koje kompanija koristi – uključujući alat Facebook Pixel namenjen oglašivačima i dugmad „like“ i „share“ – utkane su u sam internet i mnoštvo veb stranica. Na taj način se prate korisnici širom interneta, stiču predstavu o njihovim interesovanjima i upućuju im se prilagođeni oglasi. Zeynep Tufekci, profesor sociologije na Univerzitetu Severne Karoline, napisao je nedavno u New York Timesu da čak i ako nemate otvoren nalog, Facebook može dedukovati informacije o vama na osnovu onoga što zna o vašim prijateljima koji ga imaju. Čak i ako niste registrovani korisnik, Facebook verovatno sastavlja „skriveni dosije“ o vama, isto kao za svoje korisnike. U Americi nema načina da to sprečite. Koristili Facebook ili ne, on vas posmatra.

Često se tvrdi da su lični podaci cena koju plaćamo da bismo besplatno koristili ponuđene usluge. Ali to nije sasvim tačno. Prava cena koju plaćamo da bismo koristili Google i Facebook jeste naša privatnost. Odustajanje od prava na privatnost omogućuje kompanijama da istražuju vaše psihološke slabe tačke i naplaćuju oglašivačima mogućnost da ih koriste. Da bi to prikrile, ove kompanije se skrivaju iza dokumenata o politici privatnosti koji su često dugački, komplikovani i pisani nerazumljivim pravnim jezikom. Pre desetak godina jedno istraživanje je pokazalo da bi prosečnom korisniku godišnje trebalo oko 25 dana (i noći) da pročita sve politike privatnosti koje je primoran da prihvati. Ko ima vremena i volje da to čita? Pozivanje na privatnost da bi se opravdale takve prakse liči na prevaru – Federalna komisija za trgovinu je osudila politiku privatnosti koju nudi Google jer korisnike dovodi u zabludu – naročito kada se ima u vidu da korporacije u biznisu nadziranja koriste heurističke metode da otkriju najbolji način prezentacije politika privatnosti tako da navedu korisnike da ih prihvate.

Možda vam se čini da je to razumna cena za održavanje kontakta sa prijateljima i rođacima. Ali ono što dobijate zauzvrat nije verna slika vašeg socijalnog kruga, već prilagođena verzija kojom upravljaju algoritmi inženjera iz Facebooka. To što vidite nije stvarnost, već slika stvarnosti koju je za vas filtrirao Facebook. U tu prilagođenu sliku enkodirani su različiti sudovi o tome šta je po mišljenju Facebooka vredno vaše pažnje. Na primer, algoritam za prikazivanje novih objava smanjuje vidljivost onih korisnika koji prema kriterijumima kompanije nisu dovoljno aktivni – to jest, prikazuje manji broj njihovih objava drugim korisnicima – i uvećava vidljivost onih koji su aktivniji. To je nov oblik kontrole: radite ono što Facebook od vas želi i bićete nagrađeni; ako ne ispunite kvotu, bićete kažnjeni socijalnom nevidljivošću. To može proizvesti teške posledice. Zamislite, na primer, da ste se u trenutku teške bolesti okrenuli Facebooku u pokušaju da doprete do prijatelja koji će vas podržati i utešiti, ali niko od vaših prijatelja ne reaguje i vi umirete u uverenju da nikome nije stalo do vas – samo zato što niste bili dovoljno aktivni da bi Facebook smatrao da je vaša bolest vredna pažnje vaših prijatelja. To nije anti-utopija iz budućnosti – to se navodno dogodilo prošle godine.

Kada Mark Zuckerberg govori o povezivanju ljudi, kao što često čini, on uvek zaboravlja da naglasi da je to povezivanje ljudi sa Facebookom. Koliko god da Zuckerberg priča o zajednici i povezanosti, Facebook ne postoji da bi doprineo održavanju društvenih veza i istinskih prijateljstava. On zarađuje od oglašavanja i zato želi da što više surfujete, skrolujete i klikćete i tako ustupate detalje o svom životu za dalju obradu. Da bi to postigao, Facebook se mora pozicionirati kao centar vašeg društvenog života i posrednik vaše stvarnosti.

Tako posredovana stvarnost daje kompaniji kao što je Zuckerbergova značajan uticaj na globalni protok informacija. Sa tim uticajem ide i odgovornost. Ipak, zahvaljujući nedavno procurelim internim dokumentima znamo da Facebook ne razmišlja mnogo o posledicama svog delanja i da toleriše globalni procvat lažnih vesti i dezinformacija. U Mjanmaru na primer, gde je Facebook toliko dominantan da mnogi veruju da su Facebook i internet jedna ista stvar, brisani su sadržaji kojima se skreće pažnja na etničko čišćenje Rohinja muslimana i zabranjivani sadržaji njihovih grupa, dok pozive na nasilje protiv njih niko nije cenzurisao. Uticaj Facebooka u Mjanmaru je tako veliki da ga Ujedinjene nacije i grupe za zaštitu ljudskih prava optužuju za pomaganje u genocidu.

Da ne bude zabune, takvo ponašanje nije ograničeno samo na Facebook; to je endemski oblik ponašanja u kapitalizmu nadziranja. Poznato je da je Google preporučivao linkove koji vode do stranica o teorijama zavere; u članku u Timesu objavljeno je da je Google čak postavljao oglase za lažne vesti na stranice posvećene proveri činjenica u vestima. U pokušaju da uveća broj klikova i prihod, YouTube, jedan od servisa pod kontrolom Googla, usmerava korisnike na sve ekstremnije video snimke i postaje vodeći generator radikalizacije u 21. veku.

Svet upravo otkriva da stvarnost posredovana Facebookom olakšava nadziranje glasača od strane političkih partija i kampanja. Facebook alati „prilagođena publika“ i „slična publika“ omogućuju oglašivačima, uključujući i političke organizacije, da dostave spiskove ljudi na koje ciljaju i povežu ih sa njihovim profilima. Oglašivači onda mogu izabrati slične ljude koji nisu bili na njihovim spiskovima i usmeriti političke poruke na sve njih, što znatno pojačava efekte kampanje. Pomoću takvih alata za mikrociljanje organizatori kampanja mogu precizno plasirati različite poruke različitim grupama glasača. Prema članku iz magazina Wired, tokom američkih predsedničkih izbora 2016. Trumpova kampanja je svakog dana koristila oglase u 40-50 hiljada različitih varijacija pažljivo osmišljenih da deluju na ciljane grupe i prethodno testiranih eksperimentima. Na dan treće predsedničke debate, takvih prilagođenih varijacija bilo je 175.000. Menadžer Trumpove digitalne kampanje tvrdi da je Trump pobedio zahvaljujući Facebooku i Twitteru.

Za vreme izbora za Kongres 2010. godine Facebook je organizovao sopstveno istraživanje efekata političkih poruka upućenih preko onlajn platformi. Istraživanje je pokazalo da je moguće uvećati verovatnoću izlaska birača na glasanje za oko 0,4 odsto plasiranjem obaveštenja da su njihovi prijatelji već glasali i ohrabrivanjem da učine isto (nešto drugačiji eksperiment izveden 2012. dao je sličan rezultat). To ne zvuči kao mnogo, ali na nivou zemlje to je oko 340.000 glasova. George W. Bush je pobedio sa razlikom od nekoliko stotina glasova u Floridi; Donald Trump je 2016. pobedio zahvaljujući tome što je uspeo da privuče oko 80.000 glasova više u samo tri države. Pažljivo dizajnirane mikro-kampanje pod parolom „izađi i glasaj“ imaju veliki značaj u slučajevima kada je trka izjednačena. Takođe, u kampanji 2016. Trump je koristio alatku „prilagođena publika“ za vođenje tri kampanje za odvraćanje onih grupa birača koji bi mogli glasati za Hillary: ciljali su na demokrate koji podržavaju Sandersa porukama o njenim vezama sa finansijskom elitom; na mlade žene porukama o njenoj podršci suprugu uprkos optužbama za seksualno neprimereno ponašanje; i na Afroamerikance porukama o njenim komentarima o „supergrabljivcima“ iz 1996. Negativne kampanje nisu ništa novo, ali precizno ciljanje mikro-kampanjama danas ih čini efikasnijim nego ikada – po cenu potkopavanja poverenja u političare i vere u demokratski proces.

Kao što primećuje profesor Tufekci: „Ako su inženjeri konsenzusa 20. veka imali na raspolaganju lupe i bejzbol palice, njihove kolege u 21. veku imaju teleskope, mikroskope i skalpele u obliku algoritama i analitike“. Moguće je da ne postoji dvoje ljudi koji su videli isti skup oglasa, jer se u svakom sukobljavanju argumenata i dezinformacija vrše precizna prilagođavanja za različite grupe, pa glasači i ne znaju šta je servirano drugima. Dok su se političke kampanje u prošlosti odvijale pred očima javnosti, a tvrdnje i argumenti kandidata su stavljani pod lupu, mikro-ciljanje znači da se izborni proces danas pomerio ka privatnoj i personalnoj sferi, bez mnogo prilika za unakrsno ispitivanje i osporavanje dezinformacija. Po mišljenju stručnjaka za digitalne medije Justina Hendrixa i Davida Carolla, to je „noćna mora za demokratiju“.

Kao društvo polako dolazimo sebi i uočavamo probleme koje stvara Facebook. Poštovanje privatnosti nikada nije bilo deo njihove misije. Zuckerberg je više puta podsećao senatore da je Facebook izrastao iz ideje grupe studenata za veb-stranicu – ali nije pomenuo da su na toj stranici birali najzgodnije studentkinje bez njihove saglasnosti. U prvoj deceniji razvoja ovog sajta, njegov moto je bio „kreći se brzo i ruši sve što ti se nađe na putu“. Sa takvim poslovnim etosom nije neobično što nas skandali povezani sa Facebookom više ne iznenađuju.

Ponekad neko primeti sumnjive postupke ove kompanije i digne prašinu. Kao i poslednjih dana, onda se obično pojavi Zuckerberg, izjavi da mu je veoma žao i da nije mogao da predvidi problem (uprkos upozorenjima stručnjaka i grupa za zaštitu privatnosti), izgovori nekoliko rečenica o „zajednici“ i planiranim „poboljšanjima“ i obeća da će se Facebook promeniti. Ali posle svih izvinjenja i obećanja da će biti pažljiviji i da će korisnicima osigurati više privatnosti – a bilo ih je dosta – neke stvari ostaju iste: nadziranje je ugrađeno u gene Facebooka, a svrha njegovog postojanja je kapitalizam nadziranja. Rešenje koje se nudi je predvidivo i pogrešno: dajte Facebooku još veću moć.

Zuckerbergovo saslušanje pred Kongresom jasno je pokazalo nekoliko stvari. Facebook i dalje odbija da prizna koliko malo korisnici znaju o onome što Facebook radi. Zuckerberg tvrdi da je većina korisnika upoznata sa aktivnostima praćenja koje se sprovode i da im to ne smeta, ali istraživanja pokazuju da se većina korisnika ne bi saglasila sa takvim praksama. Takođe, da bi opravdao svoj poslovni model, Facebook insistira na tvrdnji da korisnici preferiraju ciljano oglašavanje, uprkos tome što istraživanja pokazuju da 41 odsto njihovih korisnika više voli tradicionalno oglašavanje, dok se svega 21 odsto opredeljuje za ciljane oglase (63 odsto bi volelo da vidi manje oglasa bilo koje vrste). Sada se zna da desetine hiljada aplikacija imaju pristup velikim količinama podataka o korisnicima prikupljenim do 2015, baš kao i Cambridge Analytica. Tek sada, kad se našao pod reflektorima javnosti, Facebook pokušava da revidira odobrenja za korišćenje podataka.

Konačno, ni Facebook ni Google niti bilo koja od kompanija za nadziranje i praćenje ne mogu se same od sebe reformisati na iole smislen način, jer su zavisne od naših podataka. Poslednji patenti koje je Facebook zaštitio ne obećavaju ništa dobro. Kapitalizam nadziranja se često prikazuje kao prirodan poredak stvari u digitalnom svetu, ali to je rezultat izbora koje su pravili ljudi u trci za profitom. Kao poslovni model on nije ni neizbežan ni nepromenjiv.

Korak u dobrom smeru bi bio prelazak na kontekstualno oglašavanje. To znači da biste oglase dobijali na osnovu sadržaja stranice koju posećujete, a ne na osnovu analize podataka prikupljenih praćenjem ponašanja korisnika. Najavljena Opšta uredba o zaštiti podataka o ličnosti (GDPR) u Evropskoj uniji, kojom se štite prava korisnika, zahteva nove pristupe. I Facebook i Google su imali teškoća da ispune zahteve već postojećih zakona o zaštiti podataka koji su u Evropi stroži. Sudovi u Belgiji i Nemačkoj nedavno su objavili da su neke od praksi koje primenjuje Facebook (uključujući praćenje ljudi koji nemaju Facebook nalog) protivzakonite, a Google je već bio kritikovan i plaćao velike kazne zbog prikupljanja podataka bez saglasnosti i obaveštavanja korisnika o tome šta radi sa njima.

Ispunjavanje uslova koje postavlja GDPR verovatno će biti veliki izazov za kompanije koje se bave biznisom nadziranja. Ali uz zaprećene kazne i do 4 odsto globalnog prometa za ozbiljna kršenja pravila EU, tehnološke kompanije će morati ozbiljnije da shvate svoju odgovornost i sprovedu reforme. Pošto će već morati da primene nova pravila da bi nastavile da rade u Evropi, mogle bi – relativno lako – da primene ista pravila na korisnike u Severnoj Americi i ostatku sveta. I zaista, Facebook je pod sve većim pritiskom da tako i postupi – a i Zuckerberg je natuknuo da bi kompanija mogla poći u tom smeru. To bi bio veliki korak napred; zaštitnica prava potrošača Jessica Rich u članku objavljenom u magazinu Wired primećuje da bi bilo još bolje kad bi i Sjedinjene Države usvojile zakone slične onima u Evropi.

Problematična praksa kompanija za nadziranje i njihovo uporno odbijanje da odgovorno postupaju doveli su nas do prekretnice. Možemo se usprotiviti visokom nivou korporativnog nadziranja, kakvo pre dolaska interneta svakako ne bismo prihvatili, tako što ćemo izvršiti pritisak na Facebook i zakonodavce da nešto promene i tako što ćemo koristiti alternativne servise sa drugačijim poslovnim modelima. Takođe možemo zahtevati pozivanje na odgovornost čitavog digitalnog oligopola i bolju zaštitu naše privatnosti i podataka. Ovo je trenutak odluke: da li će internet pripasti njima ili nama?

Jennifer Cobbe, The New York Review of Books, 12.04.2018.

Peščanik.net, 19.04.2018.

Srodni link: Paul Mason – Budućnost Facebooka

 

Da li je javni integritet izgubio svoju privlačnost?

Prema poslednjem Indeksu javnog integriteta, ključni indikatori nagoveštavaju stagnaciju a sloboda štampe i trgovine gube svoju potporu u većini zemalja EU.

Prema najnovijem izveštaju o indeksu javnog integriteta (IPI), sloboda štampe i trgovine, dva ključna elementa u kontroli korupcije imaju pogoršane vrednosti u većini zemalja EU. Izveštaj je objavljen decembra ove godine, na međunarodni Dan borbe protiv korupcije, a od strane Evropskog istraživačkog centra za borbu protiv korupcije i izgradnje države (ERCAS). Da bi se načinio IPI indeks koristi se javno dostupna Big data u šest ključnih oblasti koje su istraživači ERCAS-a Victoria Dykes i Ramin Dadasov identifikovali meru/obim korupcije i koruptivnih radnji: nezavisnost sudstva, opterećenost administracije, otvorenost trgovine, transparentnost budžeta, efikasnost e-vlade i sloboda štampe. Ove komponente su odrednice, ali i prepreke koje  utiču na sposobnost društva da kontroliše korupciju.

Kriterijumi su odabrani na osnovu teorijskog okvira Aline Mungiu-Pippidi, profesorke na Hertijevoj školi za javnu upravu i predvodnice tima u ERCAS-u. Istraživači, takođe, između ostalih tehnika i kriterijuma, koriste širu definiciju korupcije koja uključuje i način dodeljivanja javnih tendera tj javnih ponuda ponuđačima, koji na osnovu prijateljskih veza s političarima dobijaju sredstva iz državne kase. Indeks se kreće od 1 (najgore) do 10 (najbolje), zahvatajući sve njegove komponente odnosno činioce od kojih je IPI indeks sastavljen. Kipar je jedina zemlja u EU koja je isključena iz IPI istraživanja, s obzirom da nije deo Indeksa otvorenog budžeta, ključnog elementa komponente transparentnosti budžeta unutar IPI.

Grafikoni u nastavku teksta pokazuju kako su evropske zemlje rangirane prema ukupnom Indeksu javnog i individualnog integriteta (IPI), kao i po pojedinačnim varijacijama IPI činilaca u periodu od 2015. do 2017.

Mapa javnog integriteta Evrope 2017

Evropske zemlje rangirane su po ukupnom indeksu integriteta u javnosti (IPI) kao i po pojedinačnim rezultatima IPI komponenti (10 = najbolje).

Prema rečima Aline Mungiu-Pippide, 2017. je “bila šarolika godina za borbu protiv korupcije: s jedne strane, Francuska se odlučno odaljila od javne hipokrizije koja je često bila povezivana s razvijenim zemljama u njihovim kasnijim fazama, suočavajući se sa sukobom interesa svojih političara. Potražnja za dobrom državnom upravom i upravljanjem vladinih struktura porasla je u brojnim zemljama širom sveta, ali smo takođe videli kako vlasti i javnost zatvaraju oči u zemljama u kojima je razotkriveno koruptivno ponašanje. Nakon nedavnog objavljivanja „Rajskih papira“ (Paradise Papers), u kojima je obelodanjeno da veliki broj poznatih i uticajnih ličnosti krije svoj neoporezovani novac na egzotičnim destinacijama, i pored svega su izostale masovne demonstracije građana. U razvijenim zemljama ih nije bilo na ulicama, kako bi izrazili svoj protest usled sistematičnog izbegavanja njihove elite da plaća porez: takođe, nijednog javnog protesta, kao reakcije na raskrinkavanje „dizel-kartela“ u Nemačkoj, nije bilo.”

Zemlje EU i javni integritet

Zemlje članice EU (bez Kipra) rangirane po ukupnom indeksu javnog integriteta, kao i za svaku komponentu IPI indeksa.

Najveće pozitivne promene zabeležene su u domenu smanjenja administrativnog opterećenja ili tzv. „crvene trake“: vremena potrebnog za registraciju i plaćanje poreza za preduzeća. Crvena traka je idiom koji se odnosi na prekomernu regulaciju ili rigidnu usaglašenost sa formalnim pravilima koja se smatraju suvišnim ili birokratskim, ometajući ili sprečavajući akciju ili donošenje odluka. Obično se primenjuje na vlade, korporacije i druge velike organizacije. Uz crvenu traku, tj. birokratsko saplitanje građana i poslovnih faktora, pod ruku ide i problem izgradnje efikasne e-uprave (koja se izračunava po statistici pristupa Internetu i broju naloga na Fejsbuku na nacionalnom nivou, i već sam po sebi objašnjava većinu zahteva za dobrom e-upravom i umreženošću u bilo kojoj zemlji, a ne samo Evropi). Nezavisnost sudstva i fiskalna transparentnost se nisu značajno promenili, dok je Evropa tek neznatno reagovala na slobodu štampe i trgovinsku birokratiju, dve suštinske komponente. Fiskalna transparentnost i smanjenje birokratije zabeležile su određeni napredak u ovom intervalu (na primer u Makedoniji), ali je nije bilo dovoljno da bi kompenzovala gubitke nastale izostankom slobode štampe – problema koji zabrinjava većinu evropskih zemalja , a naročito Francusku.

Indeks IPI u EU prema zemlji, godini i komponenti

Kipar je izuzet. Ocena za svaku komponentu (10 = najbolje)

Što se tiče nezavisnosti sudstva, napredak u nekim slučajevima kompenzovan je padom i degradacijom u sferi nekih drugih oblasti, dok borba protiv korupcija često slabi pravosuđe – umesto da ga jača – a sve zbog ogorčene bitke za prevlast i kontrolu nad njim, iz čega kao rezultat proističu antikorupcijske kampanje (slučajevi  od Italije, preko Ukrajine, do Rumunije). Evolucija i organski razvoj indeksa nezavisnosti sudstva, na primer, pokazuje da je zemljama koje na prvi pogled izgledaju kao šampioni u promenama (poput Rumunije) i dalje muku muče kako da poboljšaju svoj IPI indeks, ne bi li na IPI lestvici dostigli i čak možda premašili makar „peticu“.

“Posledice stagnacije u kontroli korupcije ne mogu biti veće”, kaže Mungiju-Pipidi, dodajući da “neuspeh vladajućih struktura u stvaranju sistema „svakom prema stvarnim zaslugama“ u njihovim društvima podriva preko potrebne inovacije, koje su najodrživiji izvor ekonomskog rasta i državnih kapaciteta, što dovodi do političke nestabilnosti i nepoverenja u vladu. Društva sa najvećim indeksom korupcije, na taj način, postaju žrtve masovnog napuštanja njenih građana, koji odlaze u ekonomski perspektivnije i uređenije zemlje.”

Gian-Paolo Accardo, Vox Europ

Indeks javnog integriteta za 2017:


Izvor: Evropska mreža za novinarske podatke 

Izvor: integrity.index.org

Britanija na raskršću

Kao Amerikanac koji zahuktavanje debate u Britaniji prati s druge strane Atlantika, osećam izvesnu zavist: u Britaniji postoji bar privid vere da je racionalna i argumentovana rasprava moguća. Možda nekoliko probranih lekcija iz ekonomske teorije i prakse zaista može uticati na dalji tok događaja?

Pre nešto više od trećine stoleća, na obe strane Atlantika započet je veliki ekonomski eksperiment. Pre toga, u posleratnim decenijama, rast je bio snažan, a prosperitet su osećali svi. Dohoci u SAD su rasli u svim segmentima distribucije, a rast je bio najbrži na dnu dohodovne lestvice. Konvergencija je bila očigledna. U to doba u SAD su pokrenuti veliki programi javnih investicija u infrastrukturu (izgradnja mreže auto-puteva), obrazovanje, nauku i tehnologiju – lansiranje Sputnjika je bilo veliki podsticaj. Obe partije su bile saglasne da su takvi programi potrebni, kao i državna regulativa, na primer u oblasti zaštite životne sredine. Vazduh se ponovo mogao disati, a u rekama se moglo kupati. Finansijska regulativa usvojena posle Velike depresije osigurala je decenije finansijske stabilnosti: bio je to nezapamćen period kontinuiranog rasta od pola stoleća, bez finansijskih kriza.

Istoričari se još spore oko pravih motiva iza ekonomskog eksperimenta Ronalda Reagana i Margaret Thatcher, ali nema spora o onome što je sledilo: rast se usporio, a nejednakost je počela da raste. U SAD dohodak je praktično stagnirao za sve slojeve u donjih 90 odsto. Danas je srednji dohodak radnika sa punim radnim vremenom – to su oni srećnici koji imaju posao sa punim radnim vremenom – niži nego pre 42 godine. Nejednakost u Britaniji je bila manja, a i njen sistem javnog zdravstva (NHS) je sprečio neke od teških posledica koje su se osetile u Americi, gde očekivani životni vek opada, naročito za srednje i niže klase. Ali Britanija se 80-ih godina približila SAD i postala društvo naglašene nejednakosti. I tako je do danas.

Ukratko, teorija da niži porezi i deregulacija – otklanjanjem ograničenja za preduzetnike i podsticanjem lične inicijative – vode u novu eru rasta je diskreditovana. Deregulacija je donela umnožavanje novih metoda manipulisanja tržištima i javnim politikama za potrebe stvaranja profita i nezapamćenu nestabilnost koja je Britaniju i Ameriku već koštala trilione funti i dolara. Niži porezi nisu doneli skok kapitalnih investicija ili rast ulaganja u istraživanje i razvoj. Zapravo, takozvane ekonomske reforme su nam suzile ekonomski horizont, a performanse su se pogoršale.

Kao što pokazuje upravo završena sezona partijskih konferencija, Jeremy Corbyn i laburisti sa jedne i Theresa May i njeni konzervativci sa druge strane nude dve različite vizije. Uprkos godinama stagnacije, Theresa May je u svom govoru tvrdila – doduše, uz nekoliko ograda koje se tiču regulacije – da je laissez-faire starog stila i dalje najsigurniji put do višeg životnog standarda. Njen predlog je da se propali eksperiment nastavi sa još više poleta. Laburisti, s druge strane, traže nove vizije i naglasak na investicijama. Saglasni su da treba učiti na primerima iz prošlosti, ali smatraju da ekonomija 21. veka treba da se razlikuje od ekonomije iz prošlog.

Šta je najveći problem sa politikama i merama štednje? To što nikada nisu donele rezultate. Herbert Hoover je pokušao da ih primeni i tako berzansku krizu 1929. pretvorio u Veliku depresiju. Video sam neuspeh tih politika i u istočnoj Aziji kada sam bio glavni ekonomista Svetske banke: periodi opadanja pretvarali su se u duboke recesije, a recesije u depresije. Mere štednje slabe agregatnu tražnju i obaraju rast; smanjuju potražnju za radom, spuštaju nadnice i uvećavaju nejednakost; takođe ugrožavaju javne službe od kojih zavise građani u Britaniji. Rezovi javnih investicija u Britaniji ne slabe ovu zemlju samo danas, već ugrožavaju i njenu budućnost.

Kompanije koje žele da opstanu znaju da moraju investirati. Isto važi za države. Zemlja treba da ulaže u svoje ljude, infrastrukturu i tehnologiju. Ako je potrebno da se zaduži da bi to učinila, njene obaveze i dug će rasti, ali vrednost aktive će rasti još više, pa će bilans biti pozitivan. Imamo dosta prostora za podizanje prihoda na načine koji doprinose efikasnosti i opštem blagostanju. Zajedno sa Nicholasom Sternom predsedavam u međunarodnoj komisiji koja je jednoglasno podržala predlog za uvođenje visokih dažbina za emisije ugljenika – 30 funti po toni ili više; takva taksa bi ubrzala prelazak na zelenu ekonomiju budućnosti. Oporezivanje prihoda od zemlje, uključujući kapitalnu dobit, takođe može osigurati visoke prihode – a zemljište se ne može preseliti u drugu državu. Britanija bi, kao i SAD, mogla imati dosta koristi od progresivnijeg oporezivanja.

Smanjivanje poreza na dobit – i dalje nadmetanje sa Irskom u trci ka dnu – neće privući kompanije i podstaći investicije. Umesto toga, Britanija treba da poveća poreze za one korporacije koje ne investiraju u zemlji i ne otvaraju radna mesta, a smanji ih za one koje to čine. Tako će se poslati jasna poruka multinacionalnim kompanijama kao što su Starbucks i Apple koje se predstavljaju kao dobri poreski rezidenti: plaćanje odgovarajućeg udela u porezu deo je njihove odgovornosti. Ako im se ostave sadašnje poreske olakšice, to će zemlju lišiti potrebnih prihoda i pružiti multinacionalnim kompanijama nepoštenu prednost u odnosu na lokalne.

Ekonomija trojke Reagan/Thatcher/May zasniva se na diskreditovanoj teoriji o prelivanju bogatstva – teoriji da nagrađivanje onih na vrhu donosi brži rast, od čega na kraju svi imaju koristi. Ali to se još nigde nije obistinilo. Zašto bi Britanija očekivala da se to dogodi u godinama koje slede, u teškim godinama prilagođavanja situaciji posle brexita? Sa ukidanjem pristupa istraživačkim fondovima EU, Britanija će morati više da ulaže ukoliko želi da očuva visoki kvalitet svojih slavnih univerziteta – mnogo više.

Snaga svakog društva je u ljudima, pa ima smisla razvijati ekonomiju tako što ćemo poći od osnove ili od sredine naviše. Ekonomija znanja u 21. veku zasniva se na obrazovanju i inovacijama, kao i na prihvatanju nužnosti doživotnog obrazovanja. Budući da se korporacije povlače sa područja obrazovanja, države će morati da čine više, uz primenu novih tehnologija. Univerzitetsko obrazovanje mora biti dostupno svima. Uskraćivanje pristupa obrazovanju velikim delovima stanovništva zbog pretnje dugovima za studentske kredite koji se mere desetinama hiljada po studentu nije samo moralno neprihvatljivo, nego i ekonomski glupo.

Prospect Magazine, 09.10.2017.

Peščanik.net, 18.10.2017.

5 rastućih industrija za pasionirane milenijumovce

Svi smo već čuli kako se generacija bebi-bumera (i, u suštini, svi ostali) žale na milenijumovce. Oni kažu da se milenijumovci, navodno, ponašaju kao da polažu prava na sve, da su lenji, „navučeni“ na svoje mobilne telefone i, što je po njima najgore od svega, da žele nagradu već samim tim što su se pojavili u nekoj trci, bez obzira da li su pobedili ili izgubili.

Ono što često nećete čuti, međutim, jeste da su milenijumovci uglavnom dobro obrazovani i generacija koja je već neko vreme potencijalno najpreduzetnija generacija. Iako nije pametno – a i nemoguće je – da naslikate celu generaciju u jednom ili dva široka poteza, sa sigurnošću se može reći ima i onih koji uspešno traže i pronalaze nove, jedinstvene i zanimljive industrije u kojima mogu naći priliku za razvijanje svog posla.

Milenijumovci, u stvari, brzo menjaju perspektive u pogledu zapošljavanja uopšte. Kako je sve više milenijumovaca koji, nakon što diplomiraju, postaju aktivna radna snaga, dugoročni ideali poput rigidnih rasporeda i čvrsto uspostavljene korporativne hijerarhije gledaju se u jednom novom svetlu.

Napokon, baš kao i svaka nova generacija pre njih, tako će i milenijumovci oblikovati ekonomiju shodno svojim predstavama. To se, zapravo, već dešava. Ako ste milenijumovac u potrazi za novom potencijalnom karijerom, obratite pažnju na sledeće industrije koje bi mogle odgovarati vašim ukusima i strastima.

1. Nekonvencionalno ulaganje

Odrastajući tokom Velike recesije tokom koje su iskusili otpuštanja i finansijska spasavanja od potonuća, milenijumovci su postali veoma skeptični prema tržištu akcijama tj berzi. Ukoliko ste milenijumovac koji bi da nađe načina kako i gde da investirate, ali ste oprezni usled nestabilne prirode berze, na raspolaganju su i neke druge opcije.

Jedna od ovakvih investicionih opcija leži u nekretninama. One obezbeđuju opipljiv izvor rada, dosta lične slobode, a ono što je možda i najzanimljivije za mnoge novopečene diplomce, ne uzima u obzir koliko ste duboko u dugovima, nastalim dizanjem studentske pozajmice kod banaka.

2. Uzrok kapitalizma

Više nego bilo koja druga generacija, milenijumovci izlaze u susret kompanijama koje vraćaju zajednici, ili koje iskreno učestvuju u značajnim dobrovoljnim davanjima. Iz toga proizilazi da milenijumovci traže zaposlenje kod kompanija koje, kao i oni, neguju iste vrednosti, poput dobrotvornih davanja i akcija.

Millenijumovci imaju tendenciju da svoju sreću u zapošljavanju potraže u biznisima koji su posvećeni svojim principima kao i industrijama koje rade na isti način. Sve veći broj kompanija nastoji da učestvuje u dobrotvornom poklanjanju, bilo da se radi kroz dobrotvorne organizacije ili kroz donacije i partnerstva sa spoljnim organizacijama.

3. Snimanje zvezda (bukvalno)

Do pre samo nekoliko godina, izjava da bi svako ko ne radi za NASA (ili neku od njenih stranih ekvivalenata) šetati Mesecom nije ni mogla da se čuje. Ovih dana, i taj „plod mašte“ približio se stvarnosti, a kompanije kao što su SpaceX i Blue Origin ulažu milijarde u privatna kosmička putovanja, koja su rezultat sasvim nove vrste preduzetništva.

Iako takve kompanije neće tek tako zaposliti nekoga sa ulice ko sanjari da postane astronaut, brzorastuća vazduhoplovna industrija bi mogla biti savršeno „sletno mesto“ i „pristajalište“, za posao i preduzetništvo dobro obrazovanog milenijumovca. Ko zna? Možda bi ste, u veoma bliskoj budućnosti, kao milenijumvac mogli postati, recimo, istraživač koji radi na novim konceptima raketnog pogona.

4. Uticaji potekli s vašeg – mobilnog uređaja

Mnogobrojni milenijumovci vični društvenim medijima otkrili su da je najbolji način da zarađuju za život tako što kače na Mrežu svoje selfije ili pročešljavaju internet ne bi li iznašli najposećenije mimove (memes) koje će potom – u svom videu preporučivati drugima. I dok starije generacije može uznemiravati pojam “slavne ličnosti u društvenim medijima”, činjenica je da je danas ovo izvesno uspešan karijerni put za nemali broj milenijumovaca.

Očigledno da nisu svi milenijumovci (a ni ostali, mlađi ili stariji od njih) predodređeni da ih milionske mase zaprate na Instagramu. Zapravo, vaše šanse da postanete senzacija u društvenim medijima verovatno su iste kao i verovatnoća da ćete postati astronaut. Imajući ovo u vidu, kao i prikladne okolnosti i (ne svakom) urođeni talenat za biznis i okretnost, mogli biste se potruditi pa da se izveštite u ovakvom „osvajanju“ društvenih medija; tako ćete uspešno plaćati svoje račune i izdržavati se: sa nekoliko dobro napisanih/snimljenih postova mesečno.

5. Čišćenje planete

Biti ekološki svestan nije više ekskluzivna teritorija onih koje su vaši roditelji verovatno voleli da nazivaju “hipicima koji grle drveće“. Milenijumovci, zapravo, pritiskaju velike korporacije da postanu ekološki svesne na isti način kao što ih pritiskaju na intenzivniji angažman u dobrotvornim aktivnostima.

Nove industrije, ili nove adaptacije starih industrija, usklađuju se danas sa izričitim normama o zaštiti životne sredine. Industrija solarne opreme ima veliki rast, kao i industrija električnih vozila. Zaštita životne sredine i očuvanje prirode, dobrotvorni angažman – sve ovde navedeno jesu ciljevi milenijumovaca – generacije koja u narednih nekoliko godina ne bi trebalo da ima problema s pomanjkanjem mogućnosti zapošljavanja.

Milenijumovci će, napokon, biti pozvani da preuzmu odgovornost za budućnost radne snage na isti način na koji su to nekad činili bejbi bumeri i drugi. Ono čemu sada prisustvujemo jeste otvaranje novog pristupa biznisu, usredsređen na fleksibilnost, slobodu i svest o Zemlji i onima koji je nastanjuju.

I dok pronalaženje dobrog posla nikada neće biti lako, milenijumovci mogu biti sigurni da postoje radna mesta koja su savršena za njih.

The Entrepreneur

Berni Sanders, miljenik velikog američkog biznisa

Zašto veliki američki biznis sluša Bernija Sandersa?

Džef Imelt (Jeff Immelt) ima neke savete za nadolazeću generaciju korporativnih lidera: “Slažem se sa prvih pet minuta govora Bernarda ‘Bernija’ Sandersa”. To je izjava koju ne očekujete da čujete od šefa jedne multinacionalne korporacije, ali jeste jedna koju je potpisnica ovih redova, Rana Foruhar iz Fajnenšel tajmsa čula prošle nedelje tokom razgovora sa Džefom Imeltom, izvršnim direktorom korporacije General Electric. Možda je to zbog toga što će Imelt, koji će se još samo nekoliko sedmica nalaziti na čelu ove 123 godine stare industrijske grupe predati upravljanje ovim tehnološkim gigantom na Džona Flenerija (John Flannery), pa mu je ugodnije da tek sada „progovori od srca“ – unapred, i uoči onoga što Imelt naziva “penzionisanjem” (što nije sasvim sigurno).

Ali pretpostavka je da je on samo glasno izgovorio ono što danas svaki pametan korporativni lider mora da shvati. Finansijska kriza iz 2008. godine, njene kontinuirane ekonomske posledice i politički populizam koji je potom usledio promenili su paradigmu globalnog poslovanja iz korena. Na tom polju, Imeltovo iskustvo upravljanja Dženeral Elektrikom u proteklih nekoliko godina (od 2000-te) nudi neku vrstu post-populističkog „priručnika“ za globalne kapitaliste.

Koje su lekcije? Kao prvo, kako sam kaže, “potrebno je više od proste potrošnje” da bi se ekonomija bogatih zemalja kao što su SAD ili onih u Evropi pokrenula. To je deo populističke poruke oko koje se pristalice Sandersa, (da ne pominjemo brojne Trampove glasače)  i Imelt mogu složiti.

Ekonomski model Sjedinjenih Država je u proteklih 40 godina zasnovan na nekoj vrsti globalizacije koja podstiče niske plate i Izmeštanje poslova tj autsorsovanje (outsourcing). Ideja je bila da će jeftinije stvari nadoknaditi gubitak radnih mesta i niže zarade. Ali, u ekonomiji koja se sastoji od 70% potrošačkih troškova – i u kojoj zarade za većinu stanovništva nisu porasle još od devedesetih – ta matematika prestaje da funkcioniše. “Globalizacija ne može predstavljati samo ono što je vezano za outsourcing i niske zarade”, tvrdi Imelt. Naime, raste broj istraživanja koja pokazuju da su niske zarade pre uzrok, a ne samo simptom, problema globalizacije).

Najbolji način za raspodelu prednosti globalizacije, prema Imeltu, jeste da kopirate Nemce, a naročito model kompanije “Mittelstand” (model po kojem funkcionišu mala i srednja preduzeća u Nemačkoj, Austriji i Švajcarskoj)  vertikalno integrisanih proizvodnih ekosistema, često ustanovljenih od strane neke velike poslovne grupe i uz to okružene manjim firmama koje to podržavaju. Po ovom modelu, visoko kvalifikovani (i visoko plaćeni) radnici stvaraju proizvode sa visokom dodatom vrednošću, idealnu za izvoz.

Veliki izvoznici obično za svakog pojedinog zaposlenog kreiraju osam lanaca snabdevanja, što je jedan od razloga zbog kojih je bilo koji broj zajednica u SAD željan da ih privuče – za svaki dolar ekonomske vrednosti koju stvaraju, sama zajednica zarađuje još 1,50 dolara. Zbog toga, iako je tehnologija smanjila ukupan broj radnih mesta u SAD, pozicije koje postoje mogu možda i dalje podržati veliku količinu visokokvalitetne ekonomske aktivnosti.

GE operacije koje se tiču avionskih motora, na primer, uticale su na to da je ovo odeljenje proizvelo potpuno nove poslovne servise analize podataka koji potiču od hiljada senzora „nakačenih“ na svaki motor, razvijajući tako opremu koja će nas „konsultovati“ o tome kako da te motorne agregate koristimo.

Često se događa da udruživanje velikih i po plasmanu prodaje vodećih preduzeća koje stvaraju ove poslove podrazumeva „trku ka dnu“, bilo putem poreskih podsticaja, bilo subvencija za preduzeća ili nešto slično. Ipak, Imelt kaže da se najvažnija stvar za General Electric tiče odlučivanja o tome gde locirati svoje poslovne operacije, a da ta lokacija istovremeno bude i stecište budućih talenata za biznis ove korporacije – talentni pul (pool) koji ima tendenciju da bude u funkciji podrške kvalitetu lokalnog obrazovnog sistema.

Razmotrimo najnoviju fabriku Dženeral Elektrika izgrađenu u Lafajetu u američkoj državi Indijana. Ovaj pogon nalazi se u blizini univerziteta Perdju (Purdue), renomirane visokoškolske ustanove za obuku budućih inženjera. Iako je ovde zaposleno nekoliko stotina radnika koji će na kraju svoj rad sjediniti u mlazni motor, zaposleni ne moraju nužno imati završen četvorogodišnji stepen iz oblasti elektrotehničkog ili industrijskog inženjeringa; jer, oni već imaju koristi od proizvodnog ekosistema u kojem se nalaze. “Prisutna je tendencija da gradovi koji imaju koledže poseduju snažnije sekundarne obrazovne programe i programe stručnog usavršavanja, i to je ono stvara bolju radnu snagu”, kaže Imelt (možda nije loše napomenuti da se u Vest Lafajetu, na 30 minuta vožnje od centra Lafajeta, zapravo, nalazi viša škola koja je vrhunska i to ne samo za Indijanu već na nivou čitave SAD).

Lekcija i pouka ove priče je da su javna dobra suštinski važna i od neprocenjivog značaja. Biznis ne funkcioniše u nekom laissez-faire vakuumu (laissez-faire:  neograničena sloboda konkurencije, nemešanje države u ekonomska pitanja). Političke odluke oblikuju i usmeravaju i biznis, dakle, politika nesagledivo utiče na poslovanje kompanija, a ekonomska vrednost prelazi na zajednice (ili zemlje) koje ulažu u stvari kao što su obrazovanje i obuka.

Konačni i možda najvažniji Imeltov savet budućim korporativnim liderima je „da provode što je moguće više vremena u fabrikama, a što manje u Davosu“. Kako je rekao, “nekako se dogodi da davoski ’globalni mislioci’ prerastu realne zahteve biznisa, otuđujući se i sve više udaljavajući od zdravorazumskih potreba. Globalizaciju smo napravili kao sopstvenu političku partiju. Ta “Stranka” je na globalizaciju gledala kao na teoriju, iz apstraktne dimenzije, umesto da razume njen uticaj na obične ljude, ili na kritično važne investicije, koje su neizostavno potrebne za izgradnju konkurentnosti. Mi smo racionalizovali outsourcing kao ’samo dobar posao’, ignorišući širi ekonomski uticaj (globalizacije) na zajednice, dobro sakriveni iza trgovinskih sporazuma poslove koji su uvek bili bolji za kompanije ali ne i za radnike“. On priznaje da je GE takođe bio deo ovog globalnog poslovnog trenda i globalizacije u svim njenim dobrim i lošim izdanjima (ovih dana, Imelt zdušno podržava ponovno usvajanje Severnoamerčkog sporazuma o slobodnoj trgovini, NAFTA).

Iako Imelt poziva izvršne direktore da se pridruže pokretu „Occupy“ (gaji uobičajene korporativne stavove o potrebi za što manjom državnom regulativom i poreskim reformama koje će ići na ruku poslovanju), on upozorava da je „već i previše poslovnih lidera postalo neupotrebljivo, van dodira s realnošću, kako ih doživljavaju ostali. To je nešto što sa sobom nosi merljivi korporativni rizik, a što, recimo, svedoči o usponu i padu Uberovog egzekutivca, Travisa Kalanika (Travis Kalanick). To je, takođe, nešto o čemu bi se Bernie Sanders nesumnjivo složio ne samo s Imeltom već sa velikim delom poslovnih lidera.

FT

 

Čuvajte zaposlene kao što čuvate – novac

Šta bi bilo da kompanije upravljaju ljudskim resursima onako pažljivo kao što to čine kada upravljaju novcem? Za Harvard Business Review piše Erik Garton

Današnji rukovodioci provode puno vremena u upravljanju bilansom stanja, uprkos činjenici da dotični ne predstavlja izvor u kojem bi njihove kompanije oskudevale – ono u čemu vlada najveća oskudica u svetu biznisa jesu ljudski resursi odnosno ljudski kapital. Naime, finansijskog kapitala danas ima u relativnom obilju a i jeftin je. Prema podacima Bain’s Macro Trends grupe (BMTG), globalne zalihe kapitala iznose gotovo desetostruko od iznosa globalnog BDP-a. Kao rezultat ovog preobilja kapitalom, tu je globalno kvantitativno popuštanje, relativno niska potražnja za ulaganjima u R&D (istraživanje i razvoj), kao i u kapitalne projekte: cena zaduživanja nakon odbitka poreza je za mnoge kompanije na nivou inflacije ili je blizu nje, što stvarne troškove zaduživanja drži blizu nule.

Nasuprot tome, najoskudniji resurs današnjice, kojeg uvek nedostaje je – vaš ljudski kapital; on se meri vremenom, talentom i energijom vaše radne snage. Vreme, bilo mereno satima u jednom danu ili danima/godinama u karijeri, ima svoj kraj tj konačno je. Večita je oskudica i u ključnim talentima, onima koji čine da vaša kompanija odskače od rivala. Statistika pokazuje da u prosečnoj kompaniji ima samo oko 15% zaposlenih čiji su kvaliteti na dovoljno visokom nivou da bi odlučujuće odskakali od ostalih, a sa njima i vaša firma u odnosu na konkurenciju. Ispostavlja se da je pronalaženje, negovanje i zadržavanje ovakvih talenata teško izvodljivo – toliko da mediji specijalizovani za biznis govore i pišu o “ratu” za pridobijanje talenata, kao i “lovu” na iste. Energija i energičnost u poslovanju je, takođe, nešto što je teško imati i postići. Iako neopipljiva, može se meriti po broju nadahnutih radnika u redovima vaših zaposlenika. Na osnovu jednog istraživanja, došlo se i do podatka da su inspiracijom pokretani zaposlenici triput produktivniji od nezadovoljnih radnika, mada je takvih – malo. U većini poslovnih sistema – bili to startapovi, korporacije ili globalne kompanije – samo jedan od osam zaposlenih poseduje inspiraciju potrebnu da posao “poleti”.

Tako stoje stvari. Finansijskog kapitala ima u izobilju, ali se njim pažljivo upravlja; ljudski kapital je retka i dragocena pojava, ali se njim ne upravlja pažljivo niti se neguje. Zašto? Pa, delimično i zato što cenimo i nagrađujemo dobro upravljanje finansijskim kapitalom koji je i te kako opipljiv. A možemo ga uvek i lako premeriti, dok ljudski kapital nije baš lako vrednovati. Veliki i globalno poznati izvršni direktori su danas visoko cenjeni i traženi upravo zbog svog pametnog upravljanja i alokacije finansijskog kapitala; današnji “egzekutivci” bi, međutim, trebalo da budu jednako dobri i u upravljanju ljudskim a ne samo finansijskim kapitalom.

Kako se može poboljšati upravljanje ljudskim kapitalom?

Nastojite svim sredstvima da ga – izmerite. Kao što poslovica kaže, ne možete upravljati onim što je nemoguće premeriti. Svetom biznisa je već dugo prisutna prava papazjanija od skraćenica (ROA, RONA, ROIC, ROCE, IRR, MVA, APV i sl.), i sve se odnose na merenje našeg finansijskog kapitala. Ali, da biste izmerili ljudski kapital, možete primeniti pokazatelje kao što je indeks produktivnih moći koji se fokusira na cenu kompanijskih kadrovsko-organizacionih opterećenja, kao i na prednosti efikasnog upravljanja talentima i energijom ukupne proizvodne moći vaše kompanije. Možete meriti količinu i vrednost vremena uloženog u poslovne projekte ili inicijative, a možete meriti i isplativost vremena potrošenog na unapređenje biznisa. Možete aktivno meriti i broj ključnih talenata koje imate u okrilju vaše firme. Kada je Caesars Entertainment, kompanija za proizvodnju video-igara reorganizovala svoje operacije u 2011. godini, seniorski tim ove firme ne samo da je razvio bazu podataka o performansama i potencijalu vrhunskih 2.000 rukovodilaca preduzeća, već je takođe analizirala sposobnosti prvih 150 da preuzmu na sebe nove i različite poslovne profile.

Ulažite u ljudski kapital baš kao što ulažete u razvoj finansijskog kapitala. Svet biznisa je za finansijski kapital razvio pojmove poput “oportunitetnih troškova”, koji se ogledaju u ponderisanoj prosečnoj ceni kompanijskog kapitala. Merimo dugoročnu vrednost investicija, a takođe uspostavljamo minimalno prihvatljive stope povraćaja po projektu pre no što uložimo i jedan dolar svog kapitala. Upražnjavamo Monte Karlo simulacije kojima se procenjuju varijacije u povraćaju uloženog novca u uslovima velike tržišne neizvesnosti. Kada je reč o ljudskom kapitalu, moramo početi da razmišljamo o oportunitetnim troškovima za svaki sat utrošenog vremena. Jedan od načina da se to uradi je merenje troškova nastalih utroškom vremena za – poslovne sastanke.

Moje kolege u kompaniji Bejn (Bain) izračunale su da jedan nedeljni sastanak upravnog odbora u prosečnom preduzeću godišnje “pojede” 300.000 sati vremena za podršku odboru od strane svih ostalih odeljenja kompanije. Kada je Woodside, australijska kompanija za naftu i gas odlučila da pažljivije osmotri cenu sastančenja kompanijskog vrha, otkrila je da su ove seanse “pojele” čak 25% -50% vremena svog ostalog kompanijskog osoblja. Uzmimo kao primer pilot-projekte. Dužina susreta/sastanaka na kojima se razmatraju ovakvi probni modeli su u proseku redukovani za 14%. Ova ušteda vremena predstavlja sedam odsto vremenskih kapaciteta stalno zaposlenih s punim ranim vremenom. Stoga bi o projektima uvek valjalo misliti i sa stanovišta odnosa uštede/utroška vremena i novca, a pre svakog novog sastanka ili nove inicijative obavezno uključivati oportunitetni utrošak vremena i talenta potrebnih barem za minimalnu isplativost nekog budućeg projekta.

Kontrolišite i nadgledajte. Timovi sastavljeni od stručnjaka za planiranje i analizu mere stvarne i očekivane rezultate finansijskog kapitala. Odbori za upravljanje investicijama procenjuju nova ulaganja. Planove za kapitalne troškove treba podvrgavati detaljnim kontrolama izvršnog odbora. Svi moramo podnositi zahteve za odobrenje novca kako bismo dobili potrebna sredstva. Slično tome, trebalo bi da i nad ljudskim kapitalom vršimo periodične procene mogućnosti kontrole nad organizacionim troškovima koje imamo u našoj firmi, kao i koje akcije treba preduzeti kako bismo ih maksimalno suzbili. Brojni značajni alati za obradu podataka, kao što je Microsoft Workplace Analytics, mogu nam pružiti detaljne preglede i informacije o tome kako koristimo vreme na poslu. Kada je reč o izuzetnim (a i o onim manjim) talentima, moramo biti u stanju da doznamo koji su to ljudi u našoj firmi sposobni za stvaranje ključnih prednosti u odnosu na konkurenciju, kao i da li su raspoređeni na kritično važne pozicije i zaduženja.

Razmotrimo slučaj jednog B2B dobavljača koji je želeo da pronikne u to šta neke prodavce čini vrhunskim igračima. Statistička analiza metrike rađene Majkrosoftovim softverom Workplace Analytics i drugih faktora otkrili su razlike  u načinima na koji vrhunski izvođači troše svoje vreme u odnosu na one koji su bili prosečni. Neke od tih razlika bile su očigledne: oni najbolji predstavnici prodaje su sa svojim potencijalnim klijentima provodili u proseku četiri sata više nedeljno od “običnih” uposlenika; među najtalentovanijima je takođe i 25% veća verovatnoća da će klijentima prodati ne samo jedan već više različitih proizvoda. Međutim, ispostavilo se da je ponašanje super-talentovanih zaposlenih ponekad bilo iznenađujuće. Na primer, vrhunski radnici imali su tri puta veće šanse za ostvarivanjem uspešne komunikacije u više radnih grupa unutar svoje firme. Drugim rečima, talenti su se povezivali s onim radnicima koji bi im mogli pomoći pri rešavanju problema s klijentima (kao što je osoblje stručno osposobljeno za finansije, pravnu regulativu, cene ili marketing.

Prepoznajte i nagradite dobro kompanijsko upravljanje vremenom, talentima i energijom. Istorijski gledano, uspešna ulaganja finansijskog kapitala mogu izgraditi nečiju karijeru. Promenljiva naknada se često vezuje za neku meru ekonomski dodate vrednosti. Iako većina kompanija ne nudi doživotno zaposlenje, one bi za svoje top talente ipak trebalo da nađu načina kako da kreiraju dugoročnu podelu zadataka i svakog dana rade naporno kako bi za njih uvek iznova pronalazili angažman. Ovo se najbolje sprovodi stvaranjem inspirativnog radnog okruženja, orijentisanog na rezultate. Kada je Rejd Hofman (Reid Hoffman) osnovao LinkedIn, obećao je sebi da će ta kompanija pomoći unapređivanju karijera talentovanih radnika koji su potpisivali ugovore na dve do četiri godine i imali značajan doprinos – bilo da bi im LinkedIn obezbedio neko sjajno nagradno putovanje ili podržavajući njihove napore da krenu dalje, ili da promene poziciju. Ovaj pristup pomogao mu je da u svoju kompaniju privuče i zadrži one radnike koji poseduju najbolje preduzetničke kvalitete.

Lidere bi trebalo procenjivati i nagrađivati shodno “koeficijentu inspiracije” koju poseduju. Lidere, takođe, treba ocenjivati i nagrađivati shodno sposobnosti da izgrade i odneguju kompanijske talente, to jest, koliko su pojedinaca s visokim potencijalima regrutovali, kako i koliko su ih razvijali, da li su ih zadržali. Tu je i tzv. “trgovinski bilans talenata”: kolika je čista dobit firme od “uvoza” visoko-potencijalnih talenata, minus njihov “izvoz” odnosno odliv istih. Stvarne vrednosti jedne kompanije – kako piše u poznatom priručniku “Netflixa” za odabir kadrova – ogleda se u tome “ko će od zaposlenih biti nagrađen, ko unapređen, a ko otpušten.”

Ovo su samo neki od načina na koji bi se moglo otpočeti sprovođenje veće discipline u upravljanju ljudskim kapitalom. Verovatno da postoji daleko više kreativnih rešenja. Vreme je ograničen resurs. Talenat je oskudan fenomen kojeg nema svako, i zato vredi boriti se da ga pridobijemo. Energija može biti stvarana ili uništavana. Što pre počnemo da delujemo po ovim pravilima, pre će nam se isplatiti ljudski kapital zbog kojeg je vredelo boriti se.

 

HBR

Ekonomija: ona potekla na nauci, a ne na ideologiji

Kako izgleda ekonomsko razmišljanje zasnovano na najboljim raspoloživim naučnim metodama, a ne na ideologijama?

Ako je 2008. bila godina finansijskih kolapsa i globalne finansijske havarije, 2016. je bila godina političkih havarija i kolapsa. Tokom prošle godine bili smo svedoci kolapsa poslednje četiri noseće ekonomsko-političke ideologije koje su dominirale u XX veku: nacionalizam, kejnzijanski pragmatizam, socijalizam i, naravno, neoliberalizam. Tokom 1970-ih i 80-ih godina, vlade desnog centra u mnogim zemljama počele su da napuštaju kejnzijanski model, usvajajući umesto njega neoliberalizam. Tokom 1980-ih i 90-ih, levi centar pratio je trendove desnih centrista iz 80-tih, u velikoj meri napuštajući demokratski socijalizam (još i danas prisutan u modelu skandinavskih zemalja), i usvajajući „mekšu“ verziju neoliberalizma.

Tokom nekoliko decenija, mislili smo da je „kraj istorije“ pokucao na naša vrata, dok su se političke borbe u većini zemalja OECD-a vodile uglavnom između partija desnog i levog centra, nadmećući se unutar uskog političkog spektra, ali se uglavnom i dogovarajući o pitanjima kao što su slobodna trgovina, prednosti imigracije, potreba za fleksibilnim i efikasnim tržištima i pozitivnom ulogom globalnih finansija. Ovaj konsenzus dodatno je ojačan međunarodnim institucijama kao što su MMF, Svetska banka i OECD, kao i stavovima političke i poslovne elite koja se svake zime okuplja u Davosu.

Ovaj konsenzus je 2008. godine doživeo snažan potres, da bi prošle godine erodirao do tačke raspada. Ima, naravno, i onih će se sasvim izvesno držati ideje da je ovaj konsenzus još uvek moguće obnoviti. Oni će tvrditi kako ga „samo treba snažnije braniti a činjenice će napokon prevladati, u pitanju je samo trenutna kriza prouzrokovana talasom populista i populizma koji je preuveličan, zaista se radi samo o imigraciji, Bregzit će biti kompromis, Klintonova je osvojila više glasova od Trampa…“ i tako dalje. Ovo su, međutim puste želje. Veliki deo biračkog tela izgubio je veru u neoliberalni konsenzus kao i u političke partije koje su ga podržale i institucije koje su ga promovisale. Ovo je stvorilo ideološki vakuum koji su ispunile loše zastarele ideje, pre svega oživljavanje nacionalizma u Sjedinjenim Državama i brojnim evropskim zemljama, uz oživljavanje tvrde socijalističke levice u nekim zemljama.

Istorija nas je već jako dobro poučila da populistički talasi mogu dovesti do katastrofe, ili do – reforme. Katastrofa je sada svakako realan scenario uz potencijal za rasplete u domenima međunarodne saradnje, geopolitičkih konflikata i veoma loših ekonomskih politika. Pa ipak, možemo pogledati u prošlost i videti na koji način je, recimo, Teodor Ruzvelt u Sjedinjenim Državama početkom 20. veka iskoristio populističko nezadovoljstvo kako bi uspostavio period tokom kojeg je sproveo velike reforme uz društveno-ekonomski napredak.

S obzirom na sve, kako bismo da odagnamo verovatnoću od katastrofe u korist reformi koje bi pružile poboljšanje? Prvo: osluškujte. Populistički pokreti u svojim redovima imaju rasiste, ksenofobe, nepatvorene ludake i druge koje bi bespogovorno trebalo da osudimo. Ti pokreti, međutim, u svojim redovima takođe imaju veliki broj normalnih ljudi koji su zasićeni sistemom koji ne funkcioniše za njihovo dobro. Ljudi koji su videli da njihov životni standard stagnira ili strmo pada, koji žive nesigurnim životom od danas do sutra, tako uobičajenim za prekarijat; populistički pokreti u svojim redovima takođe imaju i one koji smatraju da će njihova deca činiti gore stvari nego što su to oni činili. Njihovi problemi nisu samo ekonomski već su, takođe, socijalni i psihološki. Oni su izgubili dostojanstvo i poštovanje, i žude za osećajem ponovnog osvajanja sopstvenog identiteta i pripadnosti.

Oni, isto tako, osećaju – s pravom ili pogrešno – da su igrali pošteno jer su igrali po pravilima propisanim zakonom, ali da mnogi drugi u njihovom društvu to nisu činili – a onda su ti „neki drugi“ nagrađeni za svoje nepoštenje. Oni, takođe, smatraju da su njihovi politički lideri i institucije duboko otuđene i, samim tim, nedodirljive i nepouzdane, funkcionišući isključivo zarad sopstvenih interesa. I, na kraju, osećaju kako su prepušteni na milost i nemilost bezmernim i bezličnim silama – globalizaciji, tehnološkim promenama koje korenito menjaju način rada, poslovanja i samo društvo, da su na meti banaka kojima ne znaju adresu i sedište, a u kojima drže svoj novac, da su na udaru velikih korporacija. Najefikasniji populistički slogan bio je: “Povratiti kontrolu“.

Nakon što oslušnemo ovakav puls birača i građana, moramo im pružiti neke nove odgovore i rešenja. Novi narativi, koncepti i pravila o tome kako bi njihovi životi mogli biti bolji i sigurniji (ili, barem, daleko manje neizvesniji), kako bi oni mogli imati udela u blagodetima prosperiteta svoje nacije, kako da osvoje veću kontrolu nad svojim životima, kako da sebi i svojima obezbede jedan dostojanstveniji i poštovanja vredan život, kako će svi igrati po istim pravilima i kako će društveni dogovor biti obnovljen kao u dobra strara vremena države blagostanja, kako da od otvorenosti i međunarodne saradnje i oni imaju koristi a ne isključivo elita, i kako će vlade, korporacije i banke služiti njihovim interesima, a ne obrnuto.

To je razlog zašto su nam potrebna nova ekonomska razmišljanja. To je i razlog zašto je inicijativa NAEC tako važna. OECD je ekonomsku nejednakost i stagnaciju daleko ozbiljnije razmatrala i to na daleko duže staze nego većina ostalih, sakupivši neke od najboljih podataka i analiza vezanih za sva ova pitanja. Uspostavljene su i vodeće, relevantne aktivnosti zasnovane na alternativnim pokazateljima, koji osim BDP-a daju uvid u to kako ljudi zaista rade i koliki je realni boljitak. Ulažu se ogromni globalni napori kako bi se artikulisali i potom uspostavili novi modeli rasta koji su inkluzivni i ekološki održivi. Tu su, između ostalog, dominantne i strategije i inicijativa u obrazovanju, zdravstvu, organizovanju ekonomije i življenja u gradskim sredinama, u poboljšanju produktivnosti, u trgovini i brojnim drugim temama i izazovima koji su od ključnog značaja za jedan novi narativ.

Ali tu su, takođe, i rupe, međuprostor koji još uvek nema šta da popuni. Racionalni ekonomski modeli su od male pomoći kada se radi o ovim pitanjima, i za to je potrebno jedno dublje razumevanje psihologije, sociologije, političkih nauka i antropologije. Isto tako, komunikacija je od ključnog značaja – debeli izveštaji su važni za vladina ministarstva, ali su nove priče, narativi, memovi i predstave i te kako potrebni da bi došlo do promena u medijima kao i mišljenju javnosti.

Kako bi, dakle, mogao izgledati jedan takav novi narativ? Nadam se da bi čak i u ovom dobu naknadnih istina on mogao biti zasnovan na najboljim raspoloživim činjenicama i nauci. Verujem da će taj novi narativ sadržati četiri priče:

– Nova priča o rastu,

Nova priča o uključivanju u društvo (inkluziji)

– Novi društveni ugovor

– Novi idealizam

O ovoj poslednjoj tački nije se raspravljalo u dovoljnoj meri. Periode napretka obično karakteriše idealizam, zajednički projekti kojima možemo svi da težimo. Populizam je mentalitet nulte sume (tj. nultog ishoda): populistički vođa će mi pomoći da uzmem malo više od kolača, a na uštrb drugih, koji će zbog toga dobiti manje. Idealizam je mentalitet pozitivne sume odnosno ishoda – zajedno možemo da uradimo velike stvari. Idealizam je, u tom smislu, najmoćniji protivotrov za populizam.

Na kraju, ekonomija je sebe samu oslikala kao odvojenu nemoralnu nauku, ali ljudi su po prirodi moralna stvorenja. Stoga je nužno da moral vratimo u centar ekonomije, kako bi se ljudi na nju oslonili i stekli poverenje u nju. Sve nauke pokazuju da je duboko ukorenjeno i uzajamna moralno ponašanje onaj tako potreban “lepak”, vezivo koje drži jedno društvo na okupu. Razumevati ekonomiju: ne samo kao nemoralnu mašinu koja pruža podsticaje i distribuira resurse, već kao čovečnu, humanu i moralnu konstrukciju, jeste od suštinskog značaja – i to ne samo za stvaranje još veće, iste takve otuđene ekonomije, već i za razumevanje toga kako je ekonomija zaista sposobna da stvara prosperitet.

Ukratko, vreme je da sazdamo jednu novu viziju koja ljude stavlja u centar naše privrede, biznisa i ekonomije. Da parafraziram Abrahama Linkolna, vreme je da se stvori ekonomija koja je “iz naroda, od naroda, za narod.” Mi smo, zaista, u jednom istorijskom trenutku strahovite fluidnosti, u kojem se stvari menjaju neverovatnom brzinom. To bi mogao da bude veliki korak unazad – ili, možda, veliki korak napred. Bitno je da svi mi moramo da zajedno guramo napred.

Tekst je zasnovan na zapažanjima i napomenama prvobitno naručene od OECDa zs svoju radionicu „Novih pristupa ekonomskim izazovima“, održanu 14. decembra 2016. u Parizu.

 

Eric Beinhocker (Evonomics)

Negativne kamatne stope: svetogrđe koje skupo košta

Sledi intervju sa Dr. Đorđem Đukićem, profesorom Ekonomskog fakulteta u Beogradu i vodećim srpskim stručnjakom za monetarna pitanja. Intervju je dao za makedonski magazin “Ekonomija & Biznis”

“Negativne kamatne stope su svetogrđe koje će nas skupo koštati”

Odluke građana da masovno povlače novac sa bankarskih računa i stavljaju u sefove, guraju u nekretnine i zemljište, i kompanija da sede na kešu ili otkupljuju svoje akcije i zatvaraju se u uslovima konfliktnih odnosa centralnih banaka, sekularne stagnacije, velikog raslojavanja stanovništva i rapidnog propadanja srednje klase, na dugi rok „izvlače tepih“ ispod očekivanja o većem privrednom rastu kaže profesor Đorđe Đukić, vodeći srpski stručnjak za monetarna pitanja.

Nakon svetske finansijske krize koja faktički i dalje traje, arhitektura finansijskog sistema se toliko izmenila da je sve ono što se smatra klasičnim klišeima poput blagotvornog dejstva opadajućih kamatnih stopa na rast realnog BDP-a na srednji rok, sada relativizovano i mora se tragati za novim rešenjima, kaže dr Đorđe Đukić, profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu.

Šta to praktično znači, pitamo našeg sagovornika.

To znači da je koncept ciljane inflacije koji se primenjuje čitave tri decenije potpuno uzdrman, zahvaljujući paradoksima koji je izrodila kriza. Preciznije rečeno, monetarna politika se pokazala neefikasnom uprkos niza godina kvantitativnih olakšica koje su poprimile najrazličitije modalitete, a koji se nekada nisu smeli ni pominjati na stručnim a još manje na naučnim skupovima. Tu između ostalog mislim na otkup od strane centralnih banaka ne samo državnih nego i korporativnih obveznica na tržištu, što je ranije bilo nezamislivo i kosilo se sa temeljnim principima vođenja efikasne monetarne politike. Pritom, ni danas se ne nazire kraj upumpavanja novca, ovog puta od strane Evropske centralne banke, jer FED, nakon što je američka privreda, barem naoko, izašla iz problema koje je imala, najavljuje povećanje referentne kamatne stope, ovog puta za kraj 2016.

11

ECB je pak dotakla dno kada su u pitanju kvantitativne olakšice štampajući prosečno mesečno dodatnih 80 mlrd evra, ali tržište ne reaguje. Banke žele da pojačaju kreditnu aktivnost, ali ni korporacije niti stanovništvo ne žele da se zadužuju, dok  jedino to žele države, prezadužene članica evrozone, poput Grčke, Italije, itd. Korporacije ne reaguju jer ne vide izlazak na putanju ubrzanog privrednog rasta, obrnuto, gro njih ima očekivanja da će to faktički biti sekularna stagnacija, pri čemu to sekularno znači da one ne vide koja je to inicijalna kapisla koja bi značila novi talas inovacija, novi talas produktivnosti, i kreaciju novih proizvoda i rastuće tražnje. Stanovništvo se kreće u sasvim suprotnom smeru. Zbog starosne strukture Evrope štednja se povećava, a ako pogledamo istorijski nivo štednje u zemljama kao što su Nemačka, Švajcarska,  i druge u kojima su domaćinstva tradicionalno sklona štednji, vidimo da je kriza tu sklonost povećala. U takvom kontekstu, koncept ciljane inflacije nema validnu argumentaciju da opstane jer je ostvarena stopa inflacije već godinama ispod ciljane, kod većine zemalja, a evrozona pati od hronične deflacije. Osim toga  „prirodna realna kamatna stopa“ je pala na nivo od svega 1%.

14

Čime zameniti tu alatku kamatnih stopa i režima targetirane inflacije?  

Centralne banke više ne uživaju autonomiju kakvu su uživale niti će je uživati, jer su one same sebi oduzele prostor i kaznile sebe takvim besomučnim štampanjem novca. Bilansi centralnih banaka poput FED-a, poput Centralne banke Engleske su u BDP dostigle preko 22%. U Japanu je to i preko 45 %, šo samo govori o tome kako se došlo do apsurdnog stanja: ekspanzivna monetarna politika koja je trebalo da posluži za kupovinu vremena, nije iskorišćeno od strane političkih struktura i nosilaca ekonomske politike da se aktiviraju sasvim druge alatke koje bi bile u fukciji poželjne dugoročne stope ekonomskog rasta.

Svedoci smo testiranja različitih mikseva monetarne, fiskalne i drugih politika i njihove (ne)mogućnosti da produkuju abijent u kojem bi stopa privrednog rasta krenula uzlaznom putanjom – ne vraćanjem na istorijske stope jer je vrlo malo verovatno, već zavisno od regije – jedna priča je SAD, druga je Evropa, treća Japan a četvrto zemlje sa tržištima u usponu – vrate na nešto više nivoe od onih kriznih. Za SAD to znači da izađe na stopu rasta od preko 2%, dok je malo verovatno da će Evropa, koja je pod teretom prošlih strukturnih poremećaja koje nije rešavala ni pre krize, brzo izaći na tu putanju, iz napred navedenih razloga – korporacije ne žele da se zadužuju uprkos kamatnim stopama koje prevazilaze svačiju imaginaciju uključujući i tu, do pre samo koju godinu nezamisliv, negativni Euribor. Stanovništvo kaže, ne, ne, ne, korporacije takođe.

12

Stavovi ekonomista u vezi sa efektom negativnih kamatnih stopa drastično se razlikuju. Neki smatraju da je to korisna politika, neki upozoravaju na dugoročne štetne posledice dovođenja u pitanje alfe i omege stabilnog privrednog rasta – visoke domicilne štednje?

Iz jedne negativne turbulencije produkuje se naredna rastuća negativnost – kažnjavaju se štediše, to se smatra tzv. normalnim ponašanjem, a ekonomska nauka kaže da nema dugoročnih investicija bez dugoročne stabilne funkcije štednje što znači da će neka naredna generacija platiti visoku cenu za ovu igranku političara koja nije viđena u monetarnoj istoriji – da se negativnim kamatnim stopama kažnjavaju štediše koje štednjom kupuju svoju buduću sigurnost.

To je, posebno za male otvorene ekonomije, ekonomski suicidno ponašanje, jer ako nema kvalitetne domaće štednje, postavlja se pitanje na čemu će se bazirati rast? Kakva je reakcija građana? Domaćinstva uglavnom racionalno reaguju, neki povlače novac u slamarice, dok drugi, što je zapravo ekonomski suicidno – idu u kupovinu nekretnina ili zemljišta misleći da će time sačuvati realnu kupovnu moć štednje. U stvari, stvoriće se samo novi balon koji će jednog trenutka, kada eksplodira, mnoge koji se oslanjaju na intuiciju bez znanja, zateći na način na koji se to već dogodilo u Španiji. Svi kreatori ekonomske politike biće surovo kažnjeni zbog toga što nisu vodili računa da štedišama koje su godinama štedele,  ponude bolje rešenje.

18Ima li ga?

Svi ekonomisti od SAD na dalje, konstatovali su da je inicijalna kapisla rast ulaganje u infrastrukturu: obnovu puteva, hidro i termoelektrana, ali nema pomaka. Zašto? Zato što je javni sektor udario u plafon što se tiče zaduženosti. Svi pokazatelji kažu da je, prema istorijskim standardima, reč o ekstremnim nivoima duga i onda se postavlja pitanje, a ko će da investira? Može se investirati samo na bazi čvrste saradnje privatnog i državnog sektora pod uslovom da privatni želi da uđe u taj aražman. Zašto, pod uslovom? Zato što se privatni sektor dvostruko kažnjava, jedno je već pomenuti primer štediša, a drugo je da država pomenutom monetarnom politikom stvara iluziju da će se izaći iz krize bez velikih fundamentalnih istraživanja koja tek dugoročno daju rezultate, kroz primenjena istraživanja i kreacijom proizvoda sa niskom cenom koštanja.

Kreatori ovih javnih politika su smatrali da će niskim kamatnim stopama naterati stanovništvo da razmišlja o bavljenju preduzetništvom jer se novac u slamarici samo topi. Zašto to taktika nije dala rezultate?

U razvijenim zemljama mala i srednja preduzeća od Nemačke pa na dalje ne žele da se zadužuju. Onima koji su zakačeni za velike korporacije  jasno da te potencijalne tražnje u bližoj budućnosti neće biti i da nije vreme za investiranje u novu opremu, tehnologiju i nova znanja. U strahu od geopolitičkih lomova ona teže da se začaure i odlože odluke za bolja vremena kada i ako dođu.

Što se tiče Balkana, iluzionistička je tvrdnja koju čujemo na našim prostorima da banke (uglavnom sa stranim kapitalom), nudeći povoljne kredite mogu podstaći privrednu aktivnost. To su zapravo zamenjene teze: tvrdim vam na bazi empiriskih istraživanja da će banke to činiti kada stopa ekonomskog rasta krene da ide uzlaznom linijom, a to je za ovaj naš region, po stopi od bar 4 do 5 odsto… jer tek u takvim uslovima, kako to kaže bankarska logika, imate dovoljno široku bazu klijenata koji su ne samo kreditno sposobni nego se vidi da imaju perspektivu  u pogledu tražnje za refinansiranjem i finansiranjem novih poslova. Inicijalna kapisla ne može nastupiti iz finansijske sfere već obrnuto, ona mora doći od strane države i njene rezolutne odluke da garantuje finansijsku disciplinu.

Ako se sada vratimo na globalnu sceni pitanje štednje, imamo relativno široko rasprostranjeni fenomen da velike kompanije sede na velikim količinama keša i takođe sa tim novcem ne rade ništa.

Mnogi od tih investitora tragajući za prinosnom moći idu ka hartijama od vrednosti koje se emituju u zemljama sa tržištima u usponu od strane solidnih kompanija. Gde je u tome uslovno interes našeg regiona? Kod nas je situacija od zemlje do zemlje vrlo različita, ali na nesreću, zajednički delimo tu lošu sudbinu da će interes ovih kompanija koje imaju te viškove likvidnosti, za naš prostor biti vrlo mali, izuzev na bazi bilateralnih aranžmana. Ovo zbog visokog rizika pripisanog našim zemaljama jer smo još uvek trusno područje na kome se ukrštaju najrazličitiji interesi velikih svetskih sila.

Ima li smisla u ovoj eri negativnih kamatnih stopa uopšte raspravljati o inflaciji koja je u malim dozama smatrana poželjnom za podsticanje privrednog rasta?

Vratimo se ovde opet na FED koji je najavio još krajem prošle godine podizanje kamatnih stopa, ali je i dalje suzdržan, jer po prvi put u istoriji ne razmišlja samo o domaćoj ekonomiji nego i o globalnim posledicama takve odluke. FED je podeljen, neki članovi Odbora guvernera kažu: „sada, mora, treba“ jer su na dugi rok inflatorna žarišta nedvosmislena i biće utoliko veća ukoliko faktori kao što su inovacije, rast produktivnosti zataje. S druge strane imate obrnuti rezon, gde se gleda na okruženje i evrozonu koja i dalje štampa novac. Dokle ide ta divergencija? Guverner ECB Mario Draghi kaže da će biti učinjeno sve što je još potrebno, a pritom treba da imamo u vidu da je u poslednjem kvartalu stopa ekonomskog rasta u EU opet pala. Imate Japan koji besomučno upumpava novac i tamo nema željenih efekata; imate Englesku posle Brexita koja ima dobre fundamentalne faktore u odnosu na okruženje ali ne zna se kakve će biti reperkusije izlaska iz EU. Sve u svemu, inicijalna kapisla će krenuti od FED-a kad tržište bude zaista progutalo informaciju da će oni zaista krenuti sa povećanjem referentne stope i onda ćete kao posledicu imati strahovite oscilacije kursa dolar versus evro i dolar versus jen. Najveći problem za zemlje u našem okruženju biće za one koje su se zadužile na dugi rok u dolarskom iznosu, kako za države tako i kompanije i građane. Tu se ponovo vraćamo na teren štednje. S obzirom da evro dominira u regionu, ceh će platiti štediše kroz intervalutarne promene. Zavisno od režima kursa koje primenjuju to će za zemlje u regionu značiti iscrpljivanje deviznih rezervi silnim intervencijama koje će zbog tih šokova morati da uslede, i ona monetarna vlast koja bude imala najviše hrabrosti prva će se okrenuti, ako već nije, slobodno plivajućem kursu svoje valute. Upravo je kriza potvrdila da je to apsolutno najbolji režim deviznog kursa koji štiti od svih mogućih udara. Zašto? Zato što svim akterima daje jasan signal o zbivanjima na tržištu i dovodi ih u ravnotežu – da troše koliko im guber dozvoljava i što je najvažnije, štiti postojeće i podstiče nove izvoznike koji su jedini viđeni motor privrednog rasta.

Illustration of money tree

Mnogi će, ako do toga zaista dođe platiti visoku cenu?

Oni koji su ulagali u nekretnine i zemljište će biti izloženi enormnom riziku. U malim otvorenim ekonomijama, ceh će biti najveći. Srednja klasa koja već nestaje i koja je imala štednju do oko 50 000 evra, dodatno će izgubiti sigurnost. Ni u državi ni kod stanovništva neće biti dovoljno novca za školovanje visokoobrazovnog kadra koji može da zadovolji standarde Evrope. To je ta cena koja će se platiti jer država nije vodila računa o mogućim reperkusijama, nije imala sluha za diskusiju sa akademskom zajednicom i za traženje alternativnih rešenja pred talasom koji dolazi.

Prestanak dominacije SAD nad internetom

Desio se istorijski pomak: U subotu prvog oktobra 2016. i zvanično prestaje američka dominacija u kontroli globalnog sistema dodele internetadresa, piše londonski The Economist

Jedan svet. Jedan internet.

01

Ovo je slogan Internet korporacije za dodelu imena i brojeva, ICANN. Vlada Sjedinjenih Država priprema se da preseče poslednju nit kojom još kontroliše svetsku računarsku mrežu, odričući se u korist ove organizacije, većim delom simbolične ali ipak važne uloge u upravljanju globalnim sistemom internet-adresa.

Ukoliko se ne dogodi da u poslednji tren iskrsne neka komplikacija, ova tranzicija biće sprovedena u subotu u pet sati ujutro po srednjeevropskom vremenu. Ova tranzicija rezultat je isteka ugovora koji je dosad postojao između američke vlade i Internet korporacije za dodelu imena i brojeva (ICANN), a koja upravlja takozvanom osnovnom ili “korenskom zonom” Interneta. DNS, na taj način, prelazi iz ruku američke vlade u nedležnost ICANN-a.

Po isteku ugovora s ministarstvom trgovine SAD, organizacija ICANN prerašće u neprofitnu i samostalnu međunarodnu organizaciju koja će upravljati Internet-agencijom za dodelu imena, naziva i brojeva, sistemom za internet-domene kao što je ‘.com-a’.

Zvaničnici ICANN-a i SAD posebno ističu kako je ova promena sastavni deo starog koncepta i plana o tzv ‘privatizaciji’ ovih funkcija, dok neki kritičari tvrde da je pre svega posredi ‘poklon’, koji bi mogao da ugrozi integritet svetske računarske mreže.

Potpredsednik ICANN-a Kris Mondini (Christopher Mondini) naglasio je da promena ne bi trebalo da utiče na uobičajenu, svakodnevnu upotrebu Interneta, i da će nastojati da globalnu cyber-zajednicu uveri da sistem neće biti podložan uticaju ili regulativi ijedne pojedinačne države sveta. “Posredi je novi model upravljanja Internetom”, izjavio je Mondini.

04

Upravljanje sistemom zasnivaće se po modelu višečlane strukture, u kojoj bi nevladine grupe, inženjeri, vladina tela i kompanije bile u stanju da onemogućavaju prevlast bilo kojih i bilo čijih pojedinačnih interesa.

Ukoliko neka od grupacija koje se nalaze u sastavu ICANN-a oceni da se ova organizacija udaljava od svog smisla i primarnih zadataka, kako kaže, “ona će imati moći da pokrene mere za autokorekciju”.

Neki od predstavnika američkog Kongresa pokušali su da zaustave ovu tranziciju, nudeći argument da će ova promena “omogućiti da autoritarni režimi zadobiju još veću kontrolu nad Internetom”. U tom duhu je i američki senator Ted Kruz (Ted Cruz) zatražio blokadu ovog, kako je rekao, “radikalnog plana” o ustupanju kontrole nad globalnom kompjuterskom mrežom.

ICANN, kako je ovog meseca upozorio američki senator, “ne predstavlja demokratsko telo” već je “posredi korporacija s vizantijskom strukturom upravljanja kako bi se zamutile linije odgovornosti. Njom sada upravljaju globalne birokrate koje navodno odgovaraju nekim multinacionalnim kompanijama i vladama, kao i tehnokratama uključujući tu i neke od najrepresivnijih režima na svetu, kao što su to Kina, Iran i Rusija“, ljutito je izjavio Kruz.

Pristalice plana tranzicije na ove optužbe uzvraćaju argumentom da ovakvi prigovori ne uzimaju u obzir napredovanje i funkcionisanje Interneta u godinama koje su za nama.

05

“Ova tranzicija građena je skoro punih 20 godina i počiva na dvopartijskom konsenzusu (demokrata i republikanaca), dakle zasniva se na jednoglasju po ovom pitanju koje je bilo prisutno tokom mandata više američkih kabineta”, poručila je Ketrin Braun (Kathryn Brown), predsednica Internet-društva koje su osnovali neki od utemeljivača Interneta.

“Ova tranzicija dodatno će osnažiti Internet kao siguran, stabilan i robustan alat koji će milijardama ljudi širom sveta omogućiti veći uticaj na svoje živote, na društva čiji su deo kao i na čitav svet”, rekla je Braunova.

Tranzicija bi trebalo da se nastavi uprkos tome što nije savršena, mišljenje je i Danijela Kastra (Daniel Castro), potpredsednika Fondacije za IT i inovacije. “Uplitanje američke vlade bi u u ovom momentu potkopalo međunarodni konsenzus, ali i smanjilo poverenje u model višečlane strukture, i to u trenutku kada su te funkcije najpotrebnije”, upozorio je Kastro u belešci na svom blogu.

Tranzicija sistema dodele internet domena bi trebalo da “označava ključni ‘konstitutivni trenutak’ za sistem upravljanja Internetom”, dodao je on, “a Sjedinjene Države trebalo bi da se pobrinu da budu na pravoj strani u tom istorijskom trenutku”.

The Economist