Geopolitički izazovi Nemačke 30 godina posle ujedinjenja

Brandemburška kapija fotografisana sa zapadne strane, Berlin 1988.

Trideset godina posle ujedinjenja, Nemačka je suočena s novim i neizvesnim geopolitičkim okruženjem kako nestaje globalni poredak koji je omogućio njen procvat. Zemlja se nalazi na političkom raskršću s pripremom za odlazak kancelarke Angele Merkel koja je na vlasti polovinu vremena od njenog ujedinjenja, pišu svetski mediji.

Promene okolnosti

Nemačko mirno ponovno ujedinjenje 3. oktobra 1990. bilo je trijumf liberalne demokratije i sidro političke stabilnosti, ali globalni poredak koji je to omogućio nestaje na horizontu, piše Filip Stivens (Philip Stephens) glavni politički komentator Fajnenšl tajmsa (The Financial Times).

Prisustvo SAD u Evropi je garantovalao bezbednost kontinenta, dok su, kako ukazuje Stivens, francusko-nemačko pomirenje i stvaranje Evropske unije vodili ka sistemu zasnovanom na pravilima u kojem je cvetala socijalna tržišna ekonomija.

Međutim, spoljašnja stabilnost na kojoj je izgrađen uspeh Nemačke zamenjen je najznačajnijom geopolitičkom nestabilnošću posleratnog doba, ističe komentator britanskog lista.

Rusija Vladimira Putina se vratila sa revanšizmom nastojeći da silom menja nacionalne granice. Kina je odbacila zapadni model u prilog državnog kapitalizma spojenog s političkom represijom. Sjedinjene Američke Države su se okrenule ka svojim unutrašnjim pitanjima, a nacionalizam se vratio u Evropu. To je, ističe Stivens, svet 19-vekovnog nadmetanja sila umesto kooperativnog internacionalizma druge polovine 20. veka.

Ipak, malo je znakova da je Nemačka promenila način razmišljanja. U vreme krize prvi nemački instinkt je da posreduje, što, ukazuje Stivens, u svetu u kome mnogi radije pucaju pravi, nije loša stvar.

Ali bilo da je reč o “ruskoj agresivnosti, turskom avanturizmu ili kineskom ekspanzionizmu”, novi globalni nered nudi izbore koji se ne mogu izbeći. Postoje vreme kada države, uključujući Nemačku, moraju da zauzmu stranu, zaključuje politički komentator Fajnenšl tajmsa.

Najboljih 30 godina

Nemačka je od ujedinjenja imala najboljih 30 godina u svojoj dugoj i komplikovanoj istoriji. Sledećih 30, međutim, biće teže, jer su nacionalni i regionalni izazovi s kojima se suočavala, bledi u poređenju s onima koji dolaze, ističe istoričar i kolumnista Gardijana (The Guardian) Timoti Garton Eš (Timothy Garton Ash).

U današnjem svetu zamućenom populizmom, fanatizmom i autoritarizmom, Nemačka je svetionik stabilnosti, uljudnosti i umerenosti, što su kvaliteti koji personifikuju nemačku kancelarku Angelu Merkel, navodi Garton Eš i dodaje da se nemačka demokratija, za razliku od nekih drugih, još nije suočila s testom velike ekonomske krize. To je rezulatat njene ekonomske snage, ali i posledica rasta izvoznih tržišta kakva je Kina, prednosti evra i rezervoara jeftine radne snage s istoka Evrope.

Međutim, ukazuje istoričar s Oksforda, nema garancija da će podjednako povoljne geoekonomske okolnosti, kao i benigno geopolitičko okruženje opstati u predstojećim godinama.

Dok za odnos Nemačke prema Evropi, uprkos ksenofobičnom evroskepticizmu Alternative za Nemačku (AfD) ne treba brinuti, pošto većina Nemaca dobro razume koliko je njihova budućnost neodvojiva od Evropske unije, to više ne važi za zapad, koji se u Nemačkoj predstavlja skoro kao relikt Hladnog rata, nešto poput zastarele teleks mašine. Dok je većina Evropljana zapanjena američkim predsednikom Donaldom Trampom (Trump), u Nemačkoj postoji poseban odnos prema SAD – nemački mediji sada o Americi govore na isti način kao o Kini i Rusiji.

Izazovi sveta u narednih 30 godina, poput klimatskih promena, veštačke inteligencije, pandemije kao što je COVID-19 i agresivan stav lenjinističko kapitalističke kineske super sile, zahtevaju globalno partnerstvo demokratija, a ne samo regionalno, ocenjuje Garton Eš i zaključuje da zato sledeći važan datum za nemačku istoriju nije 3. oktobar, što će biti lepa godišnjica, već 3. novembar kada će biti održani verovatno najvažniji američki izbori u istoriji modernog transatlantskog sveta.

Šta posle Merkel?

Trideset godina posle ujedinjenja i sama nemačka politika je na raskršću, ističe se u reportaži Tajmsa (The Times) novinarke En Meklvoj (Anne McElvoy) koja je izveštavala iz te zemlje u vreme ujedinjenja.

Ujedinjenje Nemačke 3. oktobra 1990. bio je diplomatski majstorski potez koji je označio kraj Hladnog rata i početak nove Evrope, ocenjuje Meklvoj, ukazujući da su prvi slobodni izbori na prostoru bivše Istočne Nemačke bili lansirana rampa za stidljivu ali odlučnu političarku s istoka – Angelu Merkel koja je posle bila na vlasti polovinu vremena otkada je njena zamlja ujedinjena.

Sada kada se Merkel priprema na povlačenje, naziru se promene i daleko je od očiglednog ko će je naslediti, ukazuje se u reportaži londonskog lista.

Posle migrantske krize došlo je do uspona krajnje desne nacionalističke Alternative za Nemačku (AfD), čija privlačnost leži u njenoj prilagodljivoj prirodi i sposobnosti da iskoristi teme koje liberali teško rešavaju, poput uticaja promene populacije na lokalne zajednice i teškoća u školskim odeljenjima u kojima mnoga deca ne govore nemački.

Ipak, trenutni politički ciklus pogoduje Demokratskoj hrišćanskoj uniji (CDU) Angele Merkel, delom, kako navodi Tajms, zato što je Nemačka prošla mnogo bolje u suočavanju s COVID-19. Oko 88 odsto Nemaca je zadovoljno kako vlada postupa tokom pandemije, što bi moglo oživeti oslabljenu popularnost CDU-a, ali je nezivesno ko će nasledit kancelarku.

Dok situacija u CDU deluje zbrkano, ona je ružičasta u poređenju s drugom glavom strankom Socijaldemokratskom partijom‚ koja je na silaznoj putanji otkada je sišla s vlasti 2005. S druge strane, glasači mlađi od 50 godina u pojedinim regionima podržavaju savez konezervativaca i Zelenih koji se smatraju probom za koaliciju na saveznom nivou.

Igrom sudbine, navodi se u reportaži, taj razvoj takođe ima korene u kraju Istočne Nemačke i novom početku 1990. Spor među starom gardom Zelenih oko podrške ujedinjenju završio je postepenim prenosom kontrole krilu koje je bilo više spremno na kompromise u parlamentu – i to krilo sada deluje kao najverovatniji pobednik dok se pomalja era posle Angele Merkel.

Istok manje veruje demokratiji

Izveštaj predstavljen nemačkoj vladi ranije ovog meseca pokazuje da je istok zemlje uveliko ekonomski sustigao zapad, ali i dalje ima manje poverenja u demokratiju, prenela je agencija Frans pres (Agence France-Presse).

BDP po stanovniku na teritoriji bivše Istočne Nemačke je na 79,1 odsto ostatka zemlje, dok je 3. oktobra 1990. bio na 37 odsto.

Izveštaj pokazuje da se smanjio i jaz u prihodima – prosečna zarada na istoku je 2018. bila 88,3 odsto proseka na zapadu. Jaz i dalje postoji, ukazuje AFP, delom zbog manje gustine naseljenosti na istoku gde ima više ruralnih oblasti, dok su urbane manje razvijene.

Uprkos poboljšanjima, ističe AFP, neki pokazatelji su manje povoljni.

Demokratiju kao najbolji politički sistem za Nemačku na zapadu zemlje podržava 91 odsto ispitanih, a na istoku samo 78 odsto. Takođe, dodaje AFP, razlike postoje u odnosu prema strancima i, mimo Berlina, u saveznim pokrajinama na istoku veća je podrška krajnjoj desnici – i do 20 odsto u nekim oblastima.

 

RSE

Amerika, puna siromašnih koji dobro zarađuju

Foto: Pinterest

Foto: Pinterest

Da li zarađujete pristojno i imate visoka primanja, ali živite od plate do plate? Ako je tako, onda ste deo rastućeg segmenta američkog stanovništva: bogatih po prihodima ali, gledano po finansijskoj imovini, jako siromašnih.

Po navici i nekoj inerciji, težimo da prazan saldo u bankama povezujemo s onima koji imaju najniža primanja, s onima koji su veoma blizu minimalne prihodne lestvice. Ali, mnogi pripadnici američke više srednje klase nemaju gotovo nikakvu ušteđevinu namenjenu hitnim potrebama, i žalosno su nespremni za penzionisanje. Godinama pokušavajući da se oporave od krize, oni se i dalje bore da izađu na kraj sa sopstvenom situacijom, ostavljajući celokupnu američku privredu ranjivom.

Srednji prihod po domaćinstu u Americi iznosi oko 55.000 dolara. Smatra se da vam ide relativno dobro ukoliko zarađujete više, naročito u oblastima u kojima su troškovi života niski a nekretnine jeftine. To je ono što oni zarađuju, ali – šta je to što stvarno imaju, šta poseduju? Donja slika prikazuje finansijsku imovinu koja se nalazi u višem srednjem sloju (prihodi domaćinstava od $50,000 do $75,000 i od $75,000 do $100,000) starosne dobi od 40 do 55 godina. Finansijska sredstva predstavljaju svu onu imovinu koju domaćinstvo poseduje a da nije kuća, auto ili biznis, što znači da obuhvata i penziona sredstva.

Finansijska imovina (deonice, privatni kapital, investicioni proizvodi, fjučeri, ulaganja, penziona štednja, itd) prema visini primanja (od $50k-$75k, i od $75k-$100k):

Čak i onaj ko ima relativno visoke prihode, a koji radi već dugi niz godina, obično ima samo 70.000 dolara u finansijskim sredstvima, što nije ni godišnja zarada. A to je samo prosek – oko 25% starijih od 40 do 55 godina starosti iz srednje klase ima manje od 17.500 dolara u finansijskim sredstvima. Možda bi vas malo utešilo kada da biste čuli da ovo nije ništa novo. Finansijska sredstva su se razvijala devedesetih godina prošlog veka i gotovo da su se oporavila od finansijske krize iz 2008. Ali, jedan je razlog zbog kojeg je povećan bilans sredstava – a on leži u povećanoj popularnosti planova 401 k (401 k je plan za štednju penzionera pod pokroviteljstvom poslodavca. Omogućava radnicima da uštede i ulažu deo novca sa svog platnog računa pre nego što se oduzmu porezi). Porezi se ne plaćaju sve dok novac ne bude povučen sa računa). Osamdesetih godina prošlog veka kompanije su čuvale svoje zaposlene kroz penzije sa definisanim beneficijama, a sada američki građani to moraju da obezbeđuju sami sebi – u se i u svoje kljuse.

Donja slika ilustruje finansijsku imovinu bez penzionih računa. Izgleda da gornja srednja klasa ima manje sredstava nego ikad.

Imovina finansijskih sredstava (bez računa penzija) po prihodima:

Naravno, verovatno da je 401 (k) štednja zauzela mesto drugih oblika štednje. To znači da, nakon stavljanja novca na penzioni račun, Amerikanci nemaju mnogo toga što im ostaje u džepu da bi uštedeli na druge načine, ili pak ne osećaju potrebu za tim. To bi, međutim, takođe moglo dovesti i do toga da se ljudi oslanjaju na te račune ukoliko postane nužno i hitno, a nemaju drugog izbora i rešenja, što je loša strategija, jer su računi za penzionisanje manje likvidni i povlače za sobom kazne za rano tj prevremeno povlačenje. Činjenica da prosečno domaćinstvo iz srednje klase ima samo 12.200 dolara u ne-penzionom finansijskom posedu je uznemirujuće. Još gore, u toj grupi, oko 25% populacije sa većom zaradom je u 2013. godini  imalo samo 3.200 dolara ne-penzionog finansijskog poseda. Stoga, nije ni čudo što jedna četvrtina svih američkih domaćinstava ne bi imalo odakle da izvuče ni 2,000 dolara ukoliko bi se suočili sa hitnim slučajem – dakle, nisu u pitanju samo oni sa najnižim primanjima već je to slučaj i sa onima koji pripadaju srednjoj klasi.

Finansijska slika postaje još mračnija kada se utvrdi i kolika si dugovanja koja ima gornja srednja klasa. U nastavku je odnos leveridža (koeficijent tj. odnos između zaduženosti preduzeća i njegovog akcijskog kapitala – koeficijent duga i aktive – slično onome kako ljudi procenjuju zdravlje banaka), koji predstavlja koliki je nečiji dug u odnosu na imovinu koju poseduje.

Koeficijent duga i aktive (leverage) prema prihodima domaćinstva:

Većina duga se odnosi na stanovanje, a sve više i na studentske kredite. Što se tiče imovine, većina bogatstva ostaje vezana za nekretnine. Kako je pokazala stambena kriza tj kriza u sektoru stambene izgradnje, to je rizična varijanta da biste je „odigrali“, ukoliko nemate puno sredstava na tekućoj štednji. Jer, u slučaju da izgubite posao, nema nikakvog amortizera koji bi vas osigurao, kako biste i dalje mogli da plaćate hipoteku.

Popularna ekonomska uzrečica kaže da se „američka ekonomija oslanja na trošenje potrošača kako bi se održala snažnom“. Ovakvo razmišljanje opravdava visok nivo duga domaćinstva kao kompromis za ekonomiju koja doživljava brz uspon. Ovo je, međutim, pogrešno. Trošenje potrošača nije ono što jednu ekonomiju čini zdravom već su to svi oni koji grade i stvaraju stvari/usluge. Da bi te aktivnosti imale potporu i podršku, trošenje potrošača mora biti stabilno i predvidivo.

Ilustracija: Pinterest

Ilustracija: Pinterest

Problem nedostatka štednje je u tome što – kada nešto krene naopako, ili ako se penzionišete – iznenada morate da se „smanjite“. A ako se to dogodi, onda postaje bolno ne samo za pojedinačna domaćinstva već i po ekonomiju uopšte.

Uz to, u američkom poretku stvari, nije tačno da su ranjivi samo oni koji imaju najniža primanja. Veoma je ranjiva i američka srednja klasa, pa čak i onaj viši sloj „srednjaka“.

(Pojam leveridž označava koeficijent tj odnos između zaduženosti preduzeća i njegovog akcijskog kapitala – koeficijent duga i aktive. Ako preduzeće ostvaruje veći profit plasmanom uzajmljenih sredstava u svoje poslovanje od plaćanja kamata na njih, onda će akcionarima biti isplaćena veća dobit nego da su uzajmljena sredstva ostala neiskorišćena. To znači da ako je kamata na sopstvena sredstva viša od kamate na uzajmljena sredstva onda je leveridž pozitivan. U ovom konkretnom slučaju, leveridž se odnosi na pojedince, i odnosa njihovog duga prema aktivi)

Allison Schrager, Atlantic (qz.com)

America is full of high-earning poor people

Ukrštena koplja TTIP: prikazivati trgovinski sporazum Evrope sa Amerikom kao “strateški” je problematično

Sve je teže setiti se vremena kada Evropa nije bila u krizi. Tek što je Evropska unija ugasila grčku vatru (iako se žar i dalje sjaji) ona se suočila sa rekom izbeglica kojom ne ume da upravlja. Odnosi sa Rusijom, već teško ugroženi posle invazije Ukrajine, sada se dodatno komplikuju pozicioniranjem Kremlja u Siriji. I britansko dugo uspavano “ponovno pregovaranje” od uslovima njenog članstva u EU uskoro će postati pitanje velikih uloga koje bi se moglo završiti Breksitom (Brexit), donosi evropsko štampano izdanje britanskog magazina The Economist.

01Berlinci protiv Transatlantskog trgovinsko-investicionog partnerstva (TTIP)

Pored ove kuće užasa, postizanje trgovinskog sporazuma trebalo bi da bude lako. Tako su bar evropski lideri mislili kada su dali mandat Evropskoj komisiji da da pregovara o Transatlantskom trgovinskom i investicionom partnerstvu (TTIP) sa Amerikom 2013. godine. Evropskoj uniji bi prijalo malo privrednog rasta, a Amerika je prirodni partner Evropske komisije; ne bi trebalo da bude nikakvih zađevica oko jeftinih roba koje podrivaju položaj evropskih radnika. Ipak, TTIP je naleteo na zid opozicije. Ankete pokazuju da se u nekoliko zemalja ovom sporazumu protivi većina građana. Lokalne vlasti širom Evrope (besmisleno) su se izjasnile kao zone bez primene TTIP, dok je 10. oktobra najmanje 150.000 Nemaca marširalo Berlinom kako bi pokazalo svoje neslaganje.

“Politička” politika

Šta objašnjava ove strahove? Prijatelji i neprijatelji se slažu u jednom: TTIP nije trgovinski sporazum iz vremena naših deda i baba. Kao i kod Trans-Pacifičkog Partnerstva (TPP), nedavno zaključenog ugovora između Amerike i 11 drugih zemalja, eliminisanje tarife je manji deo TTIP, jer je ostalo malo toga što bi se moglo smanjiti. Modeliranje je teško, ali Evropska komisija misli da će kresanje “necarinskih barijera” učestvovati sa četiri petine u 0,5% BDP-a evropskog privrednog rasta koje bi ovaj ambiciozni sporazum mogao da donese 2027. Ove prepreke obuhvataju jednaka, ali međusobno nespojiva pravila o pitanjima kao što su testiranje hrane i bezbednost automobila, koji američkim i evropskim proizvođačima čine skupim rad na tržištima jednih kod drugih.

To zvuči smrtno dosadno, ali za protivnike TTIP ta “regulatorna saradnja” je zamka koja će naterati hlorom natopljene (američke) piliće niz evropska grla i dovesti freking (fracking) na njihovu zemlju. Suočavanje sa takvim žalbama, uzdiše jedan evrokrata “je kao borba sa ruskom propagandom”. Odbacite mitove, i suočićete se sa nezgodnom istinom: “Nova generacija” sporazuma kao što je TTIP koji se bave pravilima a ne tarifama podložni su sumnji građana o prikrivenom preuzimanju od strane korporacija, uništavanju radnih mesta i socijalnih prava. Takve brige su već prisilile EU komesara za trgovinu, Sesiliju Malmstrom, na delimično povlačenje u vezi sa onim delom TTIP koji omogućava firmama da tuže vlade. Štaviše, neodređena priroda dogovora, čini ozbiljne ekonomske prognoze teškim. Opozicija je najžučnija u Nemačkoj i Austriji, dvema zemljama sa snažnim socijalnim sistemima i malim procentima nezaposlenosti: imaju mnogo toga da izgube, a malo toga da dobiju, rekli bi kritičari.

Sada pristalice TTIP ističu dva srodna strateška argumenta. Prvo, TTIP će učvrstiti savezništvo između velikih demokratskih svetskih sila u nestabilna vremena; neki govore o “ekonomskom NATO-u”. Drugo, uspostavljanje zajedničkih, ili međusobno priznatih, standarda na dva najveća svetska potrošačka tržišta će obavezati ostatak sveta da ih sledi, čak i u takvim pitanjima kao što su radna i ljudska prava. A ako udeo Evrope i Amerike u globalnoj ekonomskoj proizvodnji opada, sve je više razloga da se pravila na putu uspostave danas. Nova EU strategija trgovine koju je ove nedelje pokrenula gospođa Malmstrom ima za cilj da ugradi takve ideje u praksu u novim poslovima sa zemljama poput Australije i Novog Zelanda, čak i ako su za sada detalji nejasni.

02

Ima nečega u svemu ovome. TTIP navijači u nezgodnim zemljama poput Austrije kažu da bi se neprijateljski raspoložena javnost mogla odobrovoljiti kada se ovaj dogovor predstavi kao dogovor dva demokratska partnera. Rusija daje sve od sebe da potkopa pregovore oko TTIP, što ukazuje na to da su pregovarači pred nečim opipljivim. Za Angelu Merkel, nemačku kancelarku, se kaže da ona smatra strateški značaj TTIP ubedljivijim od ekonomskog, iako je za sada ona sama malo toga učinila da pridobije skeptične birače.

Ipak, u takvom pristupu ima i dosta opasnosti. Ako se bilateralni ili regionalni sporazumi oslanjaju na vrednosti, a ne na ekonomske razloge, postoji rizik od otuđenja onih koji su ostali izvan sporazuma. Takvi ugovori mogu završiti kao podrivači multilateralnog sistema, koji je već bolestan. Razgovor o ekonomskom NATO-u ne može biti drag onima kojima nije blizak vojni original: takvi ljudi će se radije povući nego što će se obradovati pričama o osnaživanju transatlantskog zagrljaja. Na kraju, postoji poseban rizik u Britaniji, koji će održati in/out referendum do kraja 2017. Njeni evroskeptici kažu da bi bilo bolje da zemlja sklapa sopstvene trgovinske sporazume umesto da se oslanja na lenjivce u Briselu. Ako od TTIP ne bude ništa, neki Britanci će misliti da imaju pravo.

Superoružje EU: regulativa

Pregovori o TTIP usporeni su do puzanja; čak i diskusije o eliminaciji tarifa, koje je trebalo da budu lake, jako se otežu. (Dve strane će razgovarati o novoj ponudi na sastanku u Majamiju sledeće nedelje.) Glave pregovarača su bile jedne uz druge na nedavnom sastanku u Vašingtonu, a pregovarači se nadaju da neka vrsta dogovora može biti postignuta do kraja Obaminog mandata u januaru 2017. Ako ne uspeju, sledeći stanovnik Bele kuće može otkriti i druge prioritete, a dogovor bi mogao da postane talac izbora u Francuskoj i Nemačkoj.

To bi potkopalo evropski pristup koji čeka svoj prvi test. Za razliku od spoljne politike, trgovina je oblast u kojoj EU ima stvaran autoritet. Ali stručnjaci EU bave se fitosanitarnim standardima i zahtevima o obaveznoj dokumentaciji, a ne glavnim strategijama. Trgovinski sporazumi mogu biti smrtonosno oružje, kao što je EU to naučila 2013. godine, kada je dogovor koji su njene tehnokrate ponudile Ukrajini od strane Vladimira Putina protumačen kao geopolitička ofanziva, koja j podstakla revoluciju i rat. To da je EU počela da razmišlja ozbiljnije o trgovini kao sredstvu spoljne politike sugeriše da je dobro naučila ovu prethodnu lekciju. Ali bi trebalo da bude svesna rizika.

 

Iz štampanog izdanja magazina The Economist (Europe)