AI kao umetnik: Nemoguća misija

Kreativnost jeste i uvek će biti ljudska, tvrdi harvardski profesor filozofije Sean Dorrance Kelly.

Bio je ti 31. mart 1913. godine kada su u Velikoj sali koncertne kuće Muzikferajn u Beču izbili neredi, usred izvođenja orkestracije pesme Albana Berga. Lomio se i nameštaj. Policija je uhapsila organizatora koncerta jer je udario Oskara Štrausa, malo poznatog kompozitora opereta. Štraus se kasnije, na suđenju, dosetkom osvrnuo na frustraciju publike. Udarac koji je zadobio, insistirao je on, bio je najskladniji zvuk tokom čitave te večeri. Istorija je donela drukčiju presudu: dirigent koncerta, ujedno i čuveni savremeni kompozitor i perjanica atonalne klasike, Arnold Schoenberg „propao“ je u tom trenutku kao možda najkreativniji i najuticajniji kompozitor dvadesetog veka.

Možda nećete uživati u Šenbergovoj disonantnoj muzici (za šta su velike šanse ukoliko nemate živaca, vremena i fokusa); muzike koja odbacuje konvencionalni tonalitet da bi rasporedila 12 nota skale prema pravilima koja ne dozvoljavaju da bilo koja prevladava. On je, međutim, promenio ono što ljudi shvataju kao muziku. To je ono što ga čini istinski kreativnim i inovativnim umetnikom. Šenbergove tehnike su sada besprekorno integrisane u sve: od filmskih partitura i brodvejskih mjuzikla, do solo deonica Milesa Davisa i Ornette Coleman-a.

Kreativnost je među najtajanstvenijim i najupečatljivijim dostignućima ljudskog postojanja. Ali, šta je to?

Kreativnost nije tek neka „novotarija našeg vremena“. I mališan za klavirom mogao bi pogoditi novu sekvencu nota, ali u nekom značajnijem, suštinskijem smislu, te note nisu kreativne. Takođe, kreativnost je ograničena istorijom: ono što se u jednom periodu ili mestu smatra kreativnom inspiracijom bi se, u nekom drugom, moglo zanemariti, shvatajući to kao smešno, glupo ili ludo. Zajednica mora prihvatiti one ideje koje su toliko dobre da su opšteprihvaćene kao kreativne.

Kao u slučaju Šenberga, ili bilo kojeg drugog savremenog umetnika, to prihvatanje ne mora biti univerzalno. Možda to prihvatanje od zajednice zaista ne bi došlo još dugi niz godina – jer, ponekad se kreativnost generacijama pogrešno odbacuje. Ali, ukoliko neka zajednica na kraju ne prihvati inovaciju, onda i nema smisla govoriti o toj zajednici kao o kreativnoj.

Napredak u veštačkoj inteligenciji doveo je do brojnih nagađanja, naime, o tome da će ljudska bića uskoro biti zamenjena mašinama u svim domenima, uključujući i oblast kreativnosti. Ray Kurzweill, futurista, predviđa da ćemo do 2029. stvoriti AI koji može proći kao prosečno obrazovano ljudsko biće. Oksfordski filozof Nik Bostrom nešto je oprezniji; Ne navodi datum, ali predlaže da filozofi i matematičari odgode svoj rad na osnovnim naučnim pitanjima do trenutka punog razvoja „superinteligencije“ naših naslednika, one inteligencije definisane kao „intelekt koji u velikoj meri premašuje kognitivne performanse ljudi u praktično svim domenima (njihovih) interesa“.

Obojica veruju da će jednom, kada se inteligencija na ljudskom nivou proizvede u mašinama, doći do naleta napretka – ono što Kurcvajl naziva „singularnošću“, a Bostrom „eksplozijom inteligencije“ – u kojoj će nas mašine vrlo brzo zameniti krupnim merama u svakom domenu. To će se dogoditi, tvrde oni, jer je nadljudsko dostignuće isto što i obično ljudsko postignuće, osim što se sva relevantna izračunavanja izvode mnogo brže, u onome što Bostrom naziva „hitrom, naprednom superinteligencijom“.

Pa, šta je u tom slučaju sa najvišim nivoom ljudskih dostignuća – kreativnim inovacijama? Da li će naše najkreativnije umetnike i mislioce masovno nadmašiti mašine?

Ne.

Ljudsko kreativno dostignuće, zbog načina na koji je ugrađeno u društvo, neće podleći napretku veštačke inteligencije. Reći drugačije značilo bi pogrešno razumeti ono što su u krajnjem zbiru ljudi, kao vrsta, a i naša kreativnost.

Ova tvrdnja nije apsolutna: ona zavisi od normi kojima dozvoljavamo da upravljaju našom kulturom, kao i naših očekivanja od tehnologije. Ljudska bića su u prošlosti pripisivala veliku moć i genijalnost čak i beživotnim totemima. Sasvim je moguće da ćemo doći do tačke kada ćemo se prema veštački inteligentnim mašinama odnositi kao toliko nadmoćnima u odnosu na nas da ćemo im prirodno pripisivati kreativnost. Ako se to dogodi, to neće biti zato što su nas mašine nadmašile. Biće to zato što ćemo sami sebe umanjiti, sebe surovo kritikovati i ocrniti.

Ljudsko kreativno dostignuće, zbog načina na koji je usađeno u društveno tkivo, neće podleći napretku veštačke inteligencije.

Ovde, takođe, prvenstveno govorim o napretku mašina kakav je nedavno viđen, sa trenutno aktuelnom paradigmom dubokog učenja kao i njenovih računarskih „naslednika“. Druge paradigme, modeli i primeri su u prošlosti upravljali istraživanjima veštačke inteligencije. Oni već nisu uspeli da ispune svoje obećanje. Još neke druge paradigme mogu se uspostaviti u budućnosti, ali ako pretpostavimo da će neka zamišljena buduća umetnička inteligencija – čije karakteristike ne možemo smisleno opisati – postići čudesne stvari, onda je to stvaranje mita, a ne obrazloženi argument o mogućnostima tehnologije.

Kreativno dostignuće različito deluje u različitim domenima. Ovde ne mogu da ponudim potpunu taksonomiju različitih vrsta kreativnosti, pa ću, kako bih naglasio, skicirati argument koji uključuje tri sasvim različita primera: muziku, igre i matematiku.

Muzika za moje uši

Nao Tokui & AI: Imaginary Landscape (2018): Tokui koristi algoritam mašinskog učenja za stvaranje panoramskih slika pronađenih u Google Street View, koje potom dopunjava „zvučnim pejzažima“ kreiranim u veštačkim neuronskim mrežama

Možemo li zamisliti mašinu takvih nadljudski kreativnih sposobnosti da dovodi do promena u onome što shvatamo kao muziku, kao što je to činio Šenberg?

To je ono za šta tvrdim da mašina ne može doseći i postići. Da vidimo zašto.

Kompjuterski sistemi za muzičku kompoziciju postoje već duže vreme. Kurcvajl je 1965. godine, sa 17 godina, koristio preteču sistema za prepoznavanje obrazaca koji danas karakterišu algoritme dubokog učenja, programirajući računar za komponovanje prepoznatljive muzike. Danas se koriste varijante ove tehnike. Algoritmi dubokog učenja mogli su, na primer, da prihvate gomilu Bahovih korala i komponuju muziku toliko karakterističnu za Bahov stil da čak i stručnjake zavarava do stepena kada misle da se radi o nekoj od Bahovih originalnih kompozicija. Ovo je mimikrija. To je ono što umetnik radi kao šegrt na praksi: kopira i usavršava stil drugih umesto da radi autentičnim, svojim originalnim glasom. Nije vrsta muzičke kreativnosti koju povezujemo sa Bahom, niti ima veze sa Šenbergovom radikalnom inovacijom.

Pa, šta u tom slučaju kažemo? Da li može postojati mašina koja, poput Šenberga, izmišlja sasvim novi način muziciranja? Naravno, možemo zamisliti, pa čak i napraviti takvu mašinu. S obzirom na algoritam koji modifikuje sopstvena pravila kompozicije, mogli bismo lako proizvesti mašinu koja čini muziku toliko različitom od one koju danas smatramo dobrom muzikom, kao što je to tada činio Šenberg.

Ali, od ove tačke stvari postaju nešto komplikovanije.

Šenberga smatramo kreativcem i inovatorom ne samo zato što je uspeo da stvori novi način komponovanja muzike, već zato što su ljudi u njemu mogli da vide viziju kakav bi svet trebalo da bude. Šenbergova vizija podrazumevala je „rezervni“, čisti, efikasni minimalizam modernosti. Njegova inovacija nije bila samo pronalaženje novog algoritma za komponovanje muzike; trebalo je pronaći način razmišljanja o tome šta je muzika koja joj omogućava da komunicira, sa zahtevima savremenosti.

Neki bi mogli da tvrde da sam lestvicu podigao previsoko. Da li to tvrdim, pitaće oni, da je mašini potreban neki mistični, nemerljivi osećaj onoga što je društveno neophodno da bi se računalo kao kreativno? Nisam – iz dva razloga.

Prvo, setite se da je predlaganjem nove, matematičke tehnike za muzičku kompoziciju, Šenberg promenio naše razumevanje muzike. Samo kreativnost ove vrste koja prkosi tradiciji zahteva neku vrstu društvene osetljivosti. Da slušaoci nisu njegovu tehniku shvatili kao ostvarivanje anti-tradicionalizma u srcu radikalne modernosti rođene u Beču s početka 20. veka, možda je ne bismo „čuli“ kao nešto estetski vredno. Poenta je ovde da radikalna kreativnost nije „ubrzana“ verzija svakodnevne kreativnosti. Šenbergovo postignuće nije brža ili bolja verzija one vrste kreativnosti koju je pokazao Oscar Strauss, ili neki drugi prosečni kompozitor: ona je suštinski različita po prirodi.

Drugo, moj argument nije da reakcija kreativca na društvenu potrebu mora biti svesna dela koje bi zadovoljilo genijalne standarde. Umesto toga, tvrdim da na taj način moramo biti u stanju da protumačimo delo. Bila bi greška tumačiti sastav mašine kao deo takve vizije sveta. Argument za ovo je jednostavan.

Tvrdnje poput Kurcvajlove – da mašine mogu dostići inteligenciju na ljudskom nivou – pretpostavljaju da je imati ljudski um samo ljudski mozak koji sledi neki skup računarskih algoritama – pogled je koji se naziva „kompjuterizam“ (uma). Ali, iako algoritmi mogu imati moralne implikacije, oni sami nisu moralni agensi, provodnici i posrednici. Majmuna iza pisaće mašine koji slučajno otkuca „Otelo“ ne možemo uvrstiti u veličanstvenog kreativnog dramskog pisca. A ukoliko je u proizvodu veličina, to je samo „nezgoda“. Proizvod mašine možemo videti kao sjajan, ali ako znamo da je on samo ishod nekog proizvoljnog čina ili algoritamskog formalizma, ne možemo ga prihvatiti kao izraz vizije za dobrobit čoveka.

Iz tog razloga, čini mi se da se ništa osim drugog čoveka ne može pravilno razumeti kao istinski kreativni umetnik. Možda će AI jednog dana ići dalje od svog računarskog formalizma, ali to bi zahtevalo skok koji je trenutno nezamisliv. Ne bismo tražili samo nove algoritme ili postupke koji simuliraju ljudsku aktivnost; tražili bismo nove stvari; građu, činjenice, ideje, informacije, koji su osnova čovekovog bića.

Jedan duplikat čovekovog  molekula bi na odgovarajući način mogao biti čovek. Mi već, međutim, imamo način da proizvedemo takvo biće: za to nam je potrebno oko devet meseci. Trenutno, mašina može da uradi samo nešto daleko manje zanimljivo od onoga što je čovek sposoban da postigne. Na primer, može da stvori muziku u Bahovom stilu – možda čak i muziku za koju neki stručnjaci misle da je bolja od Bahove. Ipak, to je samo zato što se njegova muzika može ocenjivati prema već postojećem standardu. Ono što mašina ne može je da donese promene u našim standardima za ocenjivanje kvaliteta muzike ili razumevanja šta muzika jeste ili šta ona nije.

Ovo ne znači da se negira da kreativni umetnici koriste sva sredstva kojima raspolažu i da ta sredstva (danas su sredstva zamenjena rečju „alati“) oblikuju vrstu umetnosti koju stvaraju. Truba je pomogla Dejvisu i Kolmenu da ostvare svoju kreativnost. Ali truba, sama po sebi, nije kreativna. Algoritmi veštačke inteligencije više liče na muzičke instrumente nego na ljude. Taryn Southern, bivša takmičarka iz ’Američkog idola’ je nedavno objavila album na kojem su udaraljke, melodije i akordi generisani algoritamski, mada je ona pisala tekstove i više puta doterivala algoritam instrumentacije, sve dok ovaj nije doneo željene rezultate. Početkom devedesetih, Dejvi Bouvi je učinio obrnuto: napisao je muziku i uz to koristio Mac aplikaciju pod nazivom Verbalizer da bi “pseudo slučajno“ rekombinovao rečenice u tekstovima pesama. Baš kao i prethodni alati (sredstva) muzičke industrije – od uređaja za snimanje i sintisajzera, do semplera i loopera – novi AI alati rade stimulišući i kanališući kreativne sposobnosti umetnika (i ujedno odražavajući ograničenja tih sposobnosti).

Igre bez granica

Mnogo je napisano o dostignućima sistema dubokog učenja – sistema koji su danas najbolji ’Go’ igrači na svetu. Računarski  program ’AlphaGo’ i njegove varijante su neka vrsta potvrde da je stvoren potpuno novi način igranja ove stare igre. Naučili su stručnjake da brojni potezi pri otvaranju – za koje se dugo mislilo da su nepromišljeni – mogu dovesti do pobede. Program se igra u stilu koji stručnjaci opisuju kao čudan i (ljudskom načinu shvatanja) stran. „Programi za igranje igara su ono kako zamišljam igre iz daleke budućnosti“, izjavio je Shi Yue, vrhunski igrač, govoreći o svom doživljaju programa AlphaGo. Čini se da je algoritam zaista kreativan.

U nekom značajnijem smislu i aspektu on to i jeste. Igranje igara se, međutim, razlikuje od komponovanja muzike ili pisanja romana: u igrama postoji objektivno merilo uspeha. Znamo da imamo šta da naučimo od AlphaGo-a jer vidimo da pobeđuje.

Ali to je takođe ono zbog čega Go i obitava u „domenu igračaka“ (toy domain), jednim uprošćenim slučajem, koji nam na ograničeni i oskudni način govori o raznim stvarima ovoga sveta.

En Ridler & AI: „Pad kuće Ašer“ (2017)

Sloka gore: dvanaestominutna animacija zasnovana na nemom filmu Votsona i Vebera iz 1928. godine: Ridlerova je stvorila fotografije koristeći tri odvojene neuronske mreže: jednu obučenu na njenim crtežima, drugu na crtežima napravljenim od rezultata prve mreže, i treću treniranu na crtežima napravljenim od rezultata druge.

Najosnovnija vrsta ljudske kreativnosti menja naše razumevanje sebe, jer menja shvatanje onoga što smatramo dobrim. Tome nasuprot, u vezi igre Go, priroda dobrote jednostavno nije na radaru mašinskih programa: Strategija igre je dobra onda i samo ako mašina pobedi. A ljudski život, opšte uzev, nema ovu osobinu: ne postoji objektivno merilo uspeha u najvišim oblastima postignuća. Svakako ne u umetnosti, književnosti, muzici, filozofiji ili politici. A takođe, u tom pogledu, ni u razvoju novih tehnologija.

U raznim domenima igračaka, mašine će možda moći da nas nauče nešto, nečemu, o određenoj, vrlo ograničenoj, formi kreativnosti. Ipak, pravila ovog domena su unapred formirana; sistem može uspeti samo zato što nauči da igra dobro u okviru ovih ograničenja. Ljudska kultura i ljudsko postojanje su daleko zanimljiviji od ovoga. Postoje norme kako se ljudska bića ponašaju, naravno. Ali kreativnost u pravom smislu je sposobnost promene tih normi u nekom važnom ljudskom domenu. Uspeh u domenima igračaka nije pokazatelj da je kreativnost ove temeljnije, fundamentalnije vrste dostižna.

Kao nokaut

Skeptik bi mogao tvrditi da argument deluje samo zato što ja suprotstavljam igre umetničkom geniju. Postoje i druge paradigme kreativnosti u naučnom i matematičkom području. U ovim carstvima, pitanje nije uvezano sa vizijom sveta. Radi se o tome kako stvari, zapravo, stoje.

Da li bi mašina jednog dana mogla izneti matematičke dokaze toliko daleko ispred nas, toliko napredne da jednostavno moramo odstupiti i prikloniti se njenom kreativnom geniju?

Ne.

Računari su već pomogli u značajnim matematičkim dostignućima. Ali njihovi doprinosi nisu bili naročito kreativni. Uzmimo prvu veliku teoremu dokazanu pomoću računara: teoremu o četiri boje, koja kaže da bilo koja ravna mapa može biti obojena sa najviše četiri boje na takav način da se nijedna susedna „država“ ne dodiruje sa nekom koja je iste boje (ovo se, takođe, odnosi i na zemlje na sferičnoj površini zemaljske kugle, a ne samo na dvodimenzionalnoj predstavi).

Pre skoro pola veka, 1976. godine, Keneth Apel i Volfgang Haken s Univerziteta u Ilinoisu objavili su kompjuterom potpomognuti dokaz ove teoreme. Računar je izvršio milijarde proračuna, proveravajući hiljade različitih vrsta mapa – toliko da je ljudima bilo (i ostalo) logistički neizvodljivo da provere da li je svaka mogućnost u skladu sa “pogledom” i “perspektivom” računara. Od tada, kompjuteri rutinski pomažu u širokom spektru novih dokaza koje čovek iznosi u obliku premisa i teorija.

AI & Tom Vajt: Električni ventilator (2018). Umetnik je koristio ’perceptivne mašine’, algoritme koji destiluju podatke prikupljene na hiljadama fotografija uobičajenih predmeta, sa ciljem njihove sinteze u apstraktne oblike. Dobijene rezultate zatim testira i dorađuje, sve dok ih sistem ne prepozna.

Međutim, superračunar ne radi ništa kreativno dok proverava ogroman broj slučajeva. Umesto toga, radi nešto dosadno u nepojamno mnogo navrata. Ovo se čini gotovo suprotnim od kreativnosti. Štaviše, toliko je daleko od vrste razumevanja za koje obično mislimo da bi, kao dokaz, recimo, poput matematičkog, trebalo da ponudi: jer, računar u tolikoj meri dosadno rutinski „algoritmuje“ da neki stručnjaci ove „mašinske strategije“ proistekle iz računarskih operacija uopšte ne smatraju (validnim) matematičkim dokazima. Filozof matematike i nauke Thomas Tymoczko je tvrdio da, ukoliko ne možemo čak ni da verifikujemo da li je dokaz čovekove postavke tačan i utemeljen, onda sve što zaista činimo jeste ukazivanje poverenja računsko-računarskim procesima, koji su skloni greškama.

Iako pretpostavimo da treba da verujemo takvim (iz algoritma proisteklim) rezultatima, međutim, dokazi dobijeni uz pomoć računara su, po analogiji, nešto poput komponovanja muzike uz pomoć računara. Ako nam daju vredan „proizvod“, odnosno, „konačni ishod“ (tzv. umetničko delo), to je prevashodno zbog doprinosa čoveka. Ipak, neki stručnjaci tvrde da će veštačka inteligencija moći da postigne i više od ovoga. Pretpostavimo, onda, da posedujemo krajnju, ultimativnu opciju: samostalnu mašinu koja sve nove teoreme dokazuje sama.

Da li bi jednog dana, kako tvrde Kurcvajl i Bostrom, neka ovakva mašina mogla u ogromnoj meri nadmašivati čovekovu matematičku kreativnost,? Pretpostavimo, na primer, da AI donosi rešenje nekog izuzetno važnog i teškog otvorenog problema u matematici.

Sposobnost istinske kreativnosti, one vrste kreativnosti koja ažurira, nadograđuje i usavršava naše (po prirodi ljudske) razumevanje prirode bića, u osnovi je onoga što bi ljudskost i trebalo biti.

Postoje dve mogućnosti. Prva je da je dokaz izuzetno pametan i kada stručnjaci u toj oblasti prođu kroz njega, otkriju da je tačan. U ovom slučaju, AI koja je otkrila dokaz biće nagrađena aplauzom; Čak se i sama mašina može smatrati kreativnim matematičarem. Ali, takva mašina ne bi bila dokaz singularnosti; ne bi nas toliko nadmašila u kreativnosti da, navodno, čak ne bismo mogli ni da razumemo šta je to što radi. Čak i da poseduje takvu vrstu kreativnosti na ljudskom nivou, to je ne bi neizbežno uvelo u carstvo onkog nadljudskog.

Neki matematičari su poput muzičkih virtuoza: Odlikuje ih savršeno vladanje nečim unutar već postojećeg idioma. Ali geniji kao što su Srinivāsa Aiyangār Rāmānujan, Emmy Noether ili Alexander Grothendieck su verovatno preoblikovali matematiku baš kao što je Schoenberg preoblikovao muziku. Njihova dostignuća nisu bila oličena samo u dokazivanju dugogodišnjih hipoteza, već u novim i neočekivanim oblicima rezonovanja, koji su delovali ne samo snagom njihove logike već i sposobnošću da druge matematičare argumentovano ubede u značaj njihovih inovacija. Zamišljeni AI koji donosi „pametni dokaz problema“ koji je dugo zbunjivao matematičare srodan je računarskom programu AlphaGo i njegovim varijantama: impresivan, ali nimalo nalik Šenbergu.

To nas dovodi do druge mogućnosti. Pretpostavimo da je najbolji i najsjajniji algoritam za duboko učenje labav, pa nakon izvesnog vremena kaže: „Našao sam dokaz fundamentalno nove teoreme, ali je isuviše komplikovan da bi ga razumeli i vaši najbolji matematičari.“

Ovo, zapravo, nije moguće. Dokaz koji ne mogu da razumeju ni najbolji matematičari se, zapravo, ne računa kao dokaz. Dokazivanje nečega podrazumeva da to dokazujete nekome. Kao što muzičar(ka) mora nagovoriti svoju publiku da prihvati njegov/njen estetski koncept dobre muzike, tako i matematičar mora nagovoriti druge matematičare da postoje dobri razlozi da poveruju u takvo, inovativno-kreativno viđenje istine. Da bi se neki matematički podatak smatrao valjanim dokazom, neka tvrdnja mora biti razumljiva i podržana od strane nekog nezavisnog skupa stručnjaka koji su u dobroj poziciji da je razumeju. Ako stručnjaci – koji bi trebalo da su sposobni da razumeju dokaz – to nisu u stanju, onda naučna zajednica odbija da ovaj novi način prihvati kao dokaz.

Iz tog razloga, matematika više liči na muziku nego što bi se moglo i pomisliti. Mašina nas ne bi mogla uveliko nadmašivati u kreativnosti, jer bi njeno postignuće ili bilo razumljivo – jer nas, u tom slučaju, ne bi ubedljivo nadmašilo – ili pak ne bi bilo razumljivo – jer u tom slučaju ne bismo mogli da na njen “opus” gledamo kao ostvarenje bilo kakvog kreativnog napretka.

Oko posmatrača

Inženjerstvo i primenjena nauka su, na neki način, negde između ovih primera. Postoji nešto poput objektivnog, spoljnog merila uspeha. Ne možete „pobediti“ u izgradnji mostova ili otkrivanju novih lekova onako kako možete u šahu, ali se može videti da li most pada ili je virus eliminisan. Ovi objektivni kriterijumi stupaju na snagu tek kad je domen prilično dobro preciziran: dolazi do jakih, laganih materijala, recimo, ili lekova koji uspešno suzbijaju određene bolesti. AI bi mogao pomoći u otkrivanju lekova tako što bi, u stvari, uradio isto što i AI koji je sastavio ono što je zvučalo kao dobro izvedena Bahova kantata, ili bi smislio briljantnu strategiju za Go. Poput mikroskopa, teleskopa ili kalkulatora, takav AI se pravilno shvata kao sredstvo koje omogućava čovekova otkrića – a ne kao autonomni kreativni agent „mašinskog porekla“.

Ovde vredi razmisliti o specijalnoj teoriji relativnosti. Alberta Ajnštajna pamte kao „otkrivača“ fizičkog relativiteta – ali ne zato što je prvi smislio jednačine koje bolje opisuju strukturu prostora i vremena. Džordž Ficdžerald, Hendrik Lorenc i Anri Poenkare, između ostalih, zapisali su te jednačine pre Ajnštajna. Hvaljen je i ustoličen kao otkrivač teorije jer je originalno, izvanredno i suštinski istinito razumeo šta te jednačine znače, a i bio je u stanju da to razumevanje prenese drugima.

Da bi se mašina mogla baviti fizikom koja je u bilo kom smislu uporediva s Ajnštajnovom kreativnošću, ona mora da je u stanju da druge fizičare ubedi u vrednost svojih ideja – bar toliko dobro koliko je i on sam to učinio. Što će reći, morali bismo biti u mogućnosti da prihvatimo njene „predloge“, sa ciljem da nam prenesu valjanost njihovog sopstvenog izvođenja. Ako bi takva mašina ikada i nastala, kao u alegorijskoj priči o Pinokiju, morali bismo da se prema njoj odnosimo kao prema čoveku. To znači, između ostalog, da bismo „tome“, toj mašini, morali da pripišemo ne samo inteligenciju već i ono dostojanstvo i moralnu vrednost koje odgovaraju ljudskim bićima. Čini mi se da smo daleko od ovog scenarija i nema razloga da mislimo da će nas trenutna računarska paradigma veštačke inteligencije – u svom obliku dubokog učenja ili bilo kojem drugom – ikada približiti njemu.

Kreativnost je jedna od glavnih karakteristika ljudskih bića. Sposobnost istinske kreativnosti, ona vrsta kreativnosti koja konstantno poboljšava i nadograđuje naše razumevanje prirode bića, koja menja način na koji shvatamo šta je to biti lep, ili dobar, ili istinit – ta je sposobnost osnova onoga što čovek treba biti. Ova vrsta kreativnosti, međutim, zavisi od našeg vrednosnog suda i brižnost za nju kao takvu (mašina ne poseduje takvu potrebu-instinkt). Kao što je pisac Brian Christian na jednom mestu istakao, ljudska bića se sve manje ponašaju poput bića koja bi trebalo da kreativnost vrednuju kao jednu od svojih najuzvišenijih mogućnosti, već se, tome nasuprot, pre ponašaju kao same mašine.

Koliko ljudi danas ima poslove koji od njih zahtevaju praćenje unapred određenih skripti za njihove razgovore? Koliko je u ovoj ispraznoj šaradi malo od onoga što nam je poznato kao stvaran, autentičan, kreativan i otvoren ljudski razgovor? Koliko je to, ta „konverzacija“, taj „razgovor“ umesto toga, zapravo, samo jedna vrsta poštovanja pravila onoga što je mašina u stanju da uradi? A koliko je nas – ukoliko dopuštamo da budemo uvučeni u ovakva „izvođenja scenarija“ – takođe ispražnjeno od smisla, suštine ljudskosti? Koliko vremena svakog dana dozvoljavamo sebi da budemo ispunjeni efikasnim mašinskim aktivnostima – popunjavanjem kompjuterizovanih obrazaca i upitnika, odgovaranjem na najraznovrsnije „mamce“, koji rade na naše najprizemnije impulse nalik životinjskim – „igrajući“ s njima, recimo, igrice – te unapred smišljene scenarije – igrajući igrice osmiljene radi „optimizacije naše zavisnosti“ reagovanja na sve ovo (mašinske, algoritamske mamce)?

U opasnosti smo od ove zabune i u nekim od najdubljih domena ljudskih dostignuća. Ukoliko sebi dozvolimo da kažemo da su mašinski dokazi koje ne možemo razumeti istinski „dokazi“, na primer, ustupajući društveni autoritet mašinama – tretiraćemo dostignuća matematike kao da uopšte ne zahtevaju ljudsko razumevanje. Potući ćemo jednu od naših najviših formi kreativnosti i inteligencije, i svesti ih na komadić binarnih informacija: da ili ne. Jedinica ili nula.

AI & M.C. Escher: Ether A2 

Čak i da posedujemo te informacije, one bi nam bile od male vrednosti bez izvesnog razumevanja razloga koji su u osnovi. Ne smemo izgubiti iz vida suštinski karakter rezonovanja, koji je u osnovi onoga što je matematika po sebi.

Tako je i sa umetnošću, muzikom, filozofijom i književnošću. Ukoliko sebi dopustimo da se okliznemo, pa počnemo da mašinsku „kreativnost“ tretiramo kao zamenu za svoju, tada će nam mašine zaista izgledati neshvatljivo superiorne. To će se, međutim, dogoditi zato što ćemo izgubiti nit vodilju o osnovnoj ulozi koju kreativnost igra u postojanju čoveka i ljudskosti.

Sean Dorrance Kelly predaje filozofiju na Harvardu i koautor je bestselera „Sjaj svih stvari“ (All Things Shining).

 

MIT Review

 

Iz radijusa:

AIArtists.org, The world’s largest community of artists exploring the impact of AI on art & society

Artificial Intelligence and the Arts: Toward Computational Creativity

The Past, Present, and Future of AI Art

Next Level Art and the Future of Work and Leisure

Five artists who show art’s important relationship to AI

The Rise of AI Art—and What It Means for Human Creativity

Art made by AI is selling for thousands – is it any good?

If an AI creates a work of art, who owns the rights to it?

We’ve been warned about AI and music for over 50 years, but no one’s prepared

AI and music: will we be slaves to the algorithm?

The Relationship Between Art and AI

AI Is Blurring the Definition of Artist

How AI-generated music is changing the way hits are made

AI composers create music for video games

Music and Artificial Intelligence

12 songs created by AI

AI’s Growing Role in Musical Composition

A Retrospective of AI + Music, How AI has shaped music creation and the industry

Future Prooff: AI and music

Will Artificial Intelligence Replace Human Musicians?The machines are coming, but they seem to be coming to help us create better music

Mekinsi institut: Kovid-19 i veliko resetovanje, razlozi za optimizam

U svom poslednjem, 25. apdejtu situacije institut Mekinsi iznosi najnovije perspektive o pandemiji i njenom dvostrukom uticaju na živote i egzistenciju, kao i kako se poslovni subjekti mogu pripremiti za „sledeću novu normalu“.

Kompanijski rukovodioci u ovom trenutku gaje veće nade u izgledni oporavak ekonomija i privreda – ove njihove projekcije su pozitivnije nego što su bile dosad. Da li je kraj pandemije blizu, i da li je ovaj optimizam odraz napretka u rešavanju ?

Šest meseci nakon što je WHO proglasila COVID-19 globalnom pandemijom, odgovori dati u poslednjoj Mekinsijevoj globalnoj anketi ukazuju na pozitivan pomak u raspoloženju i procenama koji se tiču privrede i ekonomije – kako na nacionalnom tako i na inernacionalnom nivou. Više od polovine svih anketiranih donosilaca poslovnih odluka zastupa stav da će ekonomski uslovi u njihovim zemljama biti bolji u narednih šest meseci, dok 30 odsto njih kaže da će se stanje pogoršati. To je najmanji procenat pesimista koje je Mekinsi imao u svojim anketama, započetim aprila 2020.

Anketirani u gotovo u svim regionima sveta gaje više optimistističkih nego pesimističkih pogleda na stanje sopstvenih ekonomija i privreda. Sledi graf očekivanih ekonomsko-privrednih uslova u anketiranim zemljama u narednih šest meseci (procenat ispitanika je prema lokaciji poslovnih prostora-kancelarija):

(Graf iznad: Kina, uz Hong Kong i Tajvan, n=103; Indija, n=74; Severna Amerika, n=259; Azija i Pacifik, n=136; Evropa, n=402; Latinska Amerika, n=80; Ostala brzo rastuća tržišta – Srednji Istok, Severna Afrika, Južna Azija i Podsaharska Afrika, n=84;)

Analizirajući odgovore anketiranih rukovodilaca, Mekinsijevo istraživačko odeljenje je napravilo jedan dublji uvid u situaciju, bacivši svetlo na razumevanje onoga što je potrebno za postizanje optimističnog ishoda. Ishodi i prognoze proistekli iz ove ankete, naravno, zavise od dosadašnjeg napretka – uz mogućnosti za još pozitivnije ishode. Nauka je dosad mnogo naučila o prirodi epidemije. Razvijena je naprednija dijagnostika, uključujući brze testove, od kojih se njih nekoliko može obaviti za petnaestak minuta. Postupak i procedure koje se sprovode nad inficiranima uveliko napreduju. Farmaceutske kompanije su pokazale izuzetno izgledne kandidate za buduću pouzdanu vakcinu i terapiju. Imajući sve ovo u vidu, potencijalni kraj pandemije je stvar bliske budućnosti.

Još jedno sveže istraživanje otkriva razmere poremećaja u radnim praksama i ponašanjima uzrokovanih koronom. Trećina anketiranih kompanija je ubrzala digitalizaciju svojih lanaca snabdevanja, polovina njih je ubrzala digitalizaciju svojih prodajnih kanala, a dve trećine ih je brže usvojilo veštačku inteligenciju i automatizaciju. U toku su i mnoge druge promene u strukturi i poslovnim rutinama kojih će se radna snaga pridržavati ubuduće.

Menadžeri bi trebalo da analiziraju podatke o ovim promenama, ali i mnoge druge vezane za korona-situaciju, i da se uhvate u koštac sa dugoročnim planom strateškog planiranja. Suštinsko pitanje glasi: koji je pravi način razmišljanja o 2021. i godinama koje će uslediti? Da li bi kompanije trebalo da uklone svoje barikade ili je za takvo šta prerano?

Pažnja najvećeg broja porodica je, pre svega, usmerena ne na radna mesta već na – edukativne ustanove. Mekinsijev najnoviji osvrt na edukativne metode i procedure usvajanja gradiva pre svega bacaju akcenat na ispitivanje varijabli koje ulaze u konačne odluke o ponovnom otvaranju edukativnih ustanova. Takođe, istraživači ovog instituta su prošle sedmice svoju pažnju usmerili na upravljanje kompanijskim fondovima i gotovinom tokom krize, kao i na izazove budžetiranja zdravstvenih sistema.

Rukovodioci svuda razmišljaju kroz konture onoga što se već neko vreme naziva „novom normalom“. Najnoviji skup informacija prisutan je u Mekinsijevom istraživačkom segmentu „Sledeća nova normala: digitalna sfera oporavka” (The next normal: The recovery will be digital). Koristeći se svojim profesionalnim i ekspertskim znanjima, analitički sektor ove kompanije je odabrao, organizovao i predstavio svoj set podataka sabranih u jedan jasan vodič-knjigu na 172 stranice. To je prvi od pet predviđenih setova podataka (besplatnih za onlajn preuzimanje); podaci se tiču praćenja trendova u ovoj „narednoj novoj normali“; Mekinsi je ovaj multimedijalni prikaz kreirao u saradnji sa Si-En-Bi-Sijem.

Moguće je, takođe, steći uvid i u kompletnu zbirku Mekinsijevih sadržaja povezanih sa koronom, takođe i sadržajne vizuale iz njihovih „tabela dana“; sabranih je to, analiziranih i jasno prikazanih prvih stotinu članaka na temu korona virusa, poslovanja, privatnog života, kao i privrednog oporavka. Mekinsijeva „kutija s alatom“ pomaže poslovnim liderima da pravovremeno i adekvatno odgovore na trenutnu pandemiju.

Uz sve to, Mekinsijevi urednici biraju slike, grafove i „statističke pite“ koje čitaocima omogućavaju jednostavnu i lako uočljivu vizuelizaciju.

 

McKinsey

 

Iz radijusa:

The Emotionally Challenging Next Phase of the Pandemic

Never Go Back to the Office

RAND, objavljena istraživanja

MIT (rubrika Covid-19)

Econ 3.0? What economists can contribute to (and learn from) the pandemic

Apple and Google have launched coronavirus exposure notifications without an app

Navigating a World Reshaped by Covid-19

Rad na daljinu, inovacije i pojava nove vrste preduzetnika

Kako će rad na daljinu transformisati područje inovacija i uspostaviti novu vrstu preduzetnika? Da li će preduzetnici „pobeći“ iz Silicijumske doline i Njujorka tokom ove „nove normale“, novouspostavljene privatne i poslovne svakodnevice? I, kako će izmeštenost iz kompanija i rad od kuće uticati na kvalitet, brzinu i količinu inovacija i svežih ideja? Da li će njihov broj i kvalitet opasti usled novonastale situacije prouzrokovane koronom? Budućnost rada je česta tema poslovnog magazina ‘The Entrepreneur’, iz kojeg slede dva teksta.

San Francisko, Njujork, Berlin, Singapur: zajedničko svakoj od tih velikih svetskih prestonica je što, ujedno, spadaju među glavna žarišta inovacija. U ovim gradovima uvek vladaju poslovni metež i gužva, i to s razlogom: u njima se održavaju kritično važni susreti na kojima se razgovara o budućnosti. Preduzetnici i kreatori ideja se u njima pronalaze, potom zajednički izmišljajući neke nove tehnologije. Vunderkindi se u njima sastaju kako bi uz omiljene šoljice kafa porazgovarali o svojim startaperskim idejama.

Unutar takvih urbanih ekosistema je prisutno nešto u vezi sa fizičkim okruženjem i interakcijom licem-u-lice; to „nešto“, što čovečanstvu omogućava da osmisli a potom i realizuje inovacije koje menjaju pravila igre. Ipak, koračajući ka tome da rad na daljinu postane svačija trajna budućnost, Facebook, Google i Siemens su svojim zaposlenima rekli da od jula 2020. mogu da rade od kuće. Priroda mnogih poslova se promenila, a rad na daljinu postao je „nova normala“ – novouspostavljena svakodnevica. Ovaj pomak ka „digitalno podrazumevanom“ i strukturama koje daju prvenstvo izmeštenom odnosno onlajn obavljanju zadataka od kuće je širom SAD dostigao svoj maksimalni kapacitet; to je, s druge strane, dovelo do toga da inovacije poprime jedno novo lice.

Tvrdi se, međutim, da bi fizička izolacija zaposlenih mogla potencijalno ometati osmišljavanje i dalji razvoj inovacija i  proizvoda. Tajler Kauen je u Blumbergovoj rubrici ‘Lični stav’ napisao da „Iako tehnološke kompanije postaju sve bitnije, geografska distribucija njihovih aktivnosti će ih, takođe, učiniti i manje jedinstvenima. Počeće da liče na jedan sveprisutni, tipični, zapravo tipizirani profil radne snage, sa svim rutinama i birokratijom s kojom se suočava većina drugih kompanija. Imaće, isto tako, i manje ’vatre u stomaku’; manje unutrašnje inspiracije za odmak od već postojećih pravila i institucija, ili njihovim radikalnim izmenama.“ Jasno je da aktuelni nedostatak povezanosti – trenutni izostanak reda i nekoherentnost čitave situacije – može imati negativne posledice po kompanije i kreiranje novih ideja koje menjaju anticipaciju, prethodno stanje stvari. Bez obzira na ovu činjenicu, izgleda da gro zaposlenih nije uzdrmano novonastalom situacijom. U stvari, članak takođe iznosi podatak da bi 60% Amerikanaca želelo da nastavi sa radom od kuće – čak i pošto pandemija umine.

I druga studija Gugla o izmeštenoj radnoj snazi „nije otkrila bilo kakvu razliku u efikasnosti, učinku ili unapređenjima za pojedince i timove čiji rad zahteva saradnju sa kolegama širom sveta u odnosu na Guglove, koji veći deo svog dana provode radeći sa kolegama u istoj kancelariji. ”

IBM, inače pionir rada na daljinu je još pre nekoliko godina eliminisao gotovo sav svoj kancelarijski rad, a zatim objavio izveštaj pod naslovom „Preispitivanje savremenih mitova o radu na daljinu, dokazi o napretku izmeštenog rada“ (Challenging the modern myths of remote working, the evidence for the upside of teleworking) . Zapravo, ova kompanija je već 2014. ponosno isticala taj svoj inovativni i u to vreme još uvek savremeni poslovni model, po kojem preko 40% njihovih zaposlenih radi na daljinu, od svojih kuća. Daljinski rad ima potencijal da prebriše tradicionalna čvorišta inovacija poput Silicijumske doline, jer je podstakao preduzetnike da se „rasprše“ po svojim matičnim zemljama, i to po dosad nezabeleženoj stopi odlazaka-izmeštanja iz kompanijskih u privatne prostore.

Kancelarije su ukinute za’ Discord’ servere, Zoom, Slack i slične onlajn aplikacije koje sada rutinski obezbeđuju sastanke zaposlenih na daljinu. Tokom poslednjih nekoliko meseci, što je potvrđeno iz više izvora, zaposleni se udaljavaju iz gradova, odlazeći u negradske i ruralne oblasti. Može li ova pandemija da istinski decentralizuje sve prethodne tehnološke mogućnosti, ne bi li se tako ostalo podalje od samo nekoliko doskora bitnih žarišnih tačaka poput San Franciska i Njujorka?

Po viđenju analitičara iz Blumbergove rubrike „Laboratorija Grada“ (CitiLab), gradovi koji dosad nisu bili prepoznavani kao čvorišta inovacija su počeli sa programima finansijskih i drugih podsticaja „kako bi privukli zaposlene iz hajtek grana biznisa da rade od kuće – na novim lokacijama“. U članku se dalje kaže da “Zaposleni dokazuju šefovima da je rad na daljinu ne samo moguć već i poželjan poslovni model – barem za sada – pa izgleda da ovakva budućnost rada sa bilo kog mesta danas izgleda daleko manje hipotetična. Dakle, umesto što pokušavaju da svojim podsticajima za ekonomski razvoj namame čitave kompanije, sve više gradova počinje da cilja na pojedince, koji odjednom imaju posrednika čiji je zadatak da odaberu za njih najpogodniji grad, i to shodno svojim zaslugama a ne zvučnosti imena svoje kompanije“.

Ova dešavanja imaju velike implikacije po globalni inovacioni pejzaž. Baš kao i u Firenci u 16. veku, kreativnost nikada nije prestajala. Ovi novi izazovi mogu promeniti mesta poput Njujorka i Silicijumske doline – ili ih čak učiniti irelevantnima – mada će se, verovatno, pojaviti negde drugde, i u drugačijem obliku.

Takođe je važno napomenuti da, kada je reč o zajednički postignutom izumu, najvažniju tačku predstavlja poverenje među partnerima. Dejvid Šrajer, programski direktor u ’Oxford Cyber Futures’ je za ‘Raconteur’ rekao da je „Istraživanje MIT-a pokazalo da uspešni inovatori grade temelj poverenja oko mikro-interakcija koje se javljaju na radnom mestu. A Alen Karv pokazuje da, ako nekoga ne susretnete uživo, licem u lice, onda sa njim i ne sarađujete.” Stoga je rad na daljinu odsekao vitalni deo načina na koji ljudi izmišljaju i stvaraju ideje – a to je poverenje u fizičko okruženje; „oslanjanje na nešto konkretno“.

Bilo bi, međutim, preterano reći da će rad na daljinu značiti i “kraj” inovacija. Prema Raconteur-u i profesoru Berndu Irlenbuschu, koji je vodio studiju pod nazivom ‘Inovacija i komunikacijski mediji u virtuelnim timovima: eksperimentalna studija Univerziteta u Kelnu i Univerziteta Lajbnic u Hanoveru’, u kojem se kaže da je „Prethodno istraživanje pokazalo da su kreativne performanse znatno umanjene onda kada izostane komunikacija licem u lice. Međutim, trenutna blokada je podstakla usvajanje novih tehnologija za obavljanje zajedničkih zadataka, onda kada članovi tima rade od kuće. Video-konferencije mogu umanjiti jaz koji se trenutno isprečio između čoveka i njegovih kreativnih performansi.“

Ljudima će i dalje biti potrebno poverenje u konkretne (a ne virtuelne) međuljudske relacije da bi razvijali ideje, posebno zato što kreativnost dolazi naglo i često neočekivano. Radićemo na daljinu, ali je konkretni, međusobni ljudski kontakt uvek bio sastavni deo naše DNK; stoga ćemo morati da uspostavimo nove rutine sa ‘proširenom’, virtuelnom stvarnošću (augmented reality), kao što su to sada onlajn sastanci koji se mogu uspostaviti radi podsticanja saradnje ali i unošenja veće crte ljudskosti, umesto što se isključivo oslanjamo na hladne, neemotivne internet-sastanke.

Najvažnije što proizlazi iz svih ovih informacija je da, kao rezultat naših trenutnih izazova, oblast inovacija više nikada neće biti ista. Daljinski rad znači da se pojavila jedna nova vrsta preduzetnika, a oni koji se takvoj rutini najbrže prilagode biće najbolje pripremljeni za dalji napredak.

Unapređenje produktivnosti i života u eri daljinskog rada: 10 neizostavnih alata

Ili, najkraće rečeno: Kalendar je vaš šef. Tako barem tvrdi Brajan Edmondson, čiji se osvrti i rutine zasnivaju na dugogodišnjem iskustvu u “radu na daljinu”.

Na izmaku svakog radnog dana, pločicu s natpisom „otvoreno“ na vratima svoje kućne kancelarije preokrećem u „zatvoreno“, da bih potom prošao hodnikom na putu ka kuhinji – treba pripremiti večeru.

Ima već gotovo petnaest godina kako radim od kuće. Danas sam u tom iskustvu, usled globalne zdravstvene krize, manje usamljen nego ikada pre. Iako rad od kuće može zvučati idilično – utiranje staze ličnim vizijama uz celodnevni rad u pidžami – ta izmeštenost ima svoje jedinstvene izazove koje je ponekad teško predvideti.

Dva su velika izazova za većinu ljudi koji rade od kuće.

Jedan od njih je – kako ostati produktivan.

Drugi je: ne dopustiti da vam posao preuzme čitav život.

Za 15 godina koliko radim od kuće, razvio sam arsenal od 10 rutina koje mi pomažu da pobedim oba ova izazova… ili da, barem, većinu vremena uspem da nadvladam izazove rada od kuće. Te sam „forice“ pokazao mnogima u svojoj konsultantskoj praksi… lični uvidi i finese koje, naprosto, funkcionišu.

Nijedan sistem nije savršen, ali smatram da ove strategije doprinose dostizanju izuzetno produktivnog rada od kuće, istovremeno održavajući zdravu ravnotežu između poslovnog i privatnog života.

Čuvajte svoje vreme

Čudna se stvar dogodi onda kada ljudi saznaju da ne ulazite u kancelariju svaki dan. Počinju da vas pozivaju na „konsolidaciju“ i „popunjavanje brojnog stanja“ tokom radnih sati – baš u trenucima kada treba da radite.

Upoznao sam nekoliko ljudi koji zaista mogu da vode takav fleksibilan način života, a da uz to nisu sebi postavili striktno radno vreme, mada većina onih koji rade od kuće moraju da decidno kažu „ne“ svemu onome što im tokom radnog dana uništava aktivnu poslovnu satnicu.

Organizovanje po kalendaru

Ovo se nadovezuje na poslednji savet, premda je malo drukčije. Sve predstojeće obaveze ubeležite u svoj kalendar. Koristim Google kalendar, ali vi možete i onaj koji ima Apple, Outlook kalendar itd. Dođavola, znam barem njih nekoliko koji i dalje zadovoljno i funkcionalno koriste svoje kalendare-rokovnike od hartije, svojeručno upisujući predstojeće obaveze.

Ključno je da u vaš “radni skican-blok” upisujete termine za sve što imate na rasporedu. Ako radite od osam ujutro do pet popodne, uz jedan ​​sat za ručak, stavite i njega u kalendar obaveza. Ako vežbate, recimo tri termina sedmično, i njih stavite u raspored obaveza.

Omogućavanje opcije kalendara određuje vam šta konkretno treba da radite u bilo kom zadatom trenutku; to će vas rasteretiti od nebitnosti, što je mnogima pomoglo da postanu daleko produktivniji.

Iako sam samozaposlen i imam svoj privatni posao, još uvek imam šefa: svoj kalendar.

Izađite iz kuće

Kada radite od kuće, izlazak iz privatnog prostora vam često može izgledati kao „prenaporan“. Poslovi koje biste obično pozavršavali na putu od kancelarije ka kući se, po pravilu, često odlažu.

Međutim, izlazak iz kuće je važan za većinu ljudi kako bi održali nivo svoje produktivnosti na višem nivou.

Prošetajte. Sedite sa laptopom na trem (ko ga ima), ili na terasu i sunčajte se. Učinite nešto u čemu ćete uživati – izvan svoja četiri zida.

U uvodu ovog članka sam pomenuo natpis – pločicu koju imam na vratima svoje kućne kancelarije. Na jednoj strani stoji „otvoreno“, a na drugoj „zatvoreno“. Kada radim, okrećem je na „otvorenu“ stranu, a kada nisam aktivan, obrnem na „zatvorenu“. Ovu pločicu možete nabaviti u vašoj lokalnoj knjižari ili papirnici, ili je izraditi kod gravera ili čak u fotokopirnici. Koliko god ovo glupo zvučalo… stvarno funkcioniše, ako se obavežete da nećete raditi kad vam znak ukaže da je vaša kućna kancelarija zatvorena.

Kada radite od kuće, lako je poželeti da izgledate produktivno i pustite da se vaše radno vreme „pretoči“ i iscuri u privatni deo. Ali, sledeća stvar koju treba da znate je da ćete u tom slučaju raditi do kasno u noć, ili do ranih jutarnjih sati, pitajući se na šta vam je i kuda otišao protekli dan.

Radeći od kuće, otkrio sam da sam mnogo produktivniji i srećniji kada imam jasne granice između poslovnog i privatnog života.

Usredsredite se na tekuće zadatke

Mnogo mi je vremena trebalo da ovo i konkretno savladam. Kada radite od kuće, okruženje vas može ometati u mnogo većoj meri nego kada radite u kancelariji. Ako želite da uživate u svom poslu a ne budete sve vreme pod stresom, važno je da se usredsredite na zadatak koji trenutno obavljate, a zatim da pređete na nešto drugo.

Jer, fokus je veština koja se može naučiti, a i vredna je učenja.

Nabavite softver za blokiranje veb-lokacija

Većina onih koji rade od kuće radi sa svojih računara. Veoma je primamljivo želeti da brzo proverite Fejsbuk, pogledati neki preporučeni Jutjub video ili pročitati neku kratku vest. Pre nego što se setite gde ste i koja je svrha vašeg boravka u kancelariji, taj se „brzi prelet“ pretvara u 20 ili 30 minuta, a lako i više. Naravno, ovo vam ne pomaže da završite posao, impresionirate šefove ili zaradite ekstra-novac.

Ako vas redovno privlači pretraživanje interneta umesto da radite, onda bi trebalo da ozbiljno porazmislite o nabavci nekog od mnogobrojnih programa za blokiranje veb-stranica. Postoji mnogo dodataka za Guglov pretraživač Chrome, koji u tom smislu dobro funkcionišu. Lično volim ‘StayFocused’, zbog njegove fleksibilnosti.

Obucite se kao da ste “zaista na poslu”

Iako je celodnevni rad u vašim pidžamama fantazija o kojoj mnogi ljudi sanjaju, u stvarnosti je malo drukčije: većini ljudi koje znam je odevanje „kao da idu na posao“ rutina koja im u velikoj meri može pomoći da funkcionišu u ispravnom, primerenom mentalnom okviru.

Smatram da, ukoliko izgledam reprezentativno, radim više i pametnije nego ako sedim u pidžami.

Uzgred, VEOMA je lako protraćiti vreme kad radite od kuće. Jedna stvar koja zaista pomaže je korišćenje aplikacije za praćenje vremena. Otkrio sam da jednostavan način evidentiranja vremena koje utrošite na svaki zadatak može uneti element odgovornosti i pomoći vam da budete daleko produktivniji.

Sviđa mi se dodatak Toggle (štikliranje) ugrađen u Guglov pretraživač Chrome. Jednostavan je za upotrebu i odlično radi posao.

Ustanite i mrdnite

Nadvijati se nad monitor po čitav dan je užasno za leđa i torzo. Većini ljudi ide bolje ako na svakih par sati ustanu od posla i izdvoje nekoliko minuta za kratku šetnju, vežbe, ili možda urade neki mali poslić oko kuće.

Ukoliko koristite sistem za poboljšanje i optimizaciju produktivnosti poput ’Pomodoro Technique’, ovo je automatski ugrađeno u vaš raspored. Takođe, Apple Watch me podseća da ustanem i dam sebi pauzu od deset minuta uoči svakog punog  sata.

Obavezno odvojite trenutak za svoja zadovoljstva

Prilikom unošenja obaveza u vaš radni kalendar, neizostavnono u njega uvrstite stvari koje vam pričinjavaju zadovoljstvo. To bi moglo biti kuvanje neke fine večere, bavljenje nekim majstorlukom ili poseta onima koje volite.

Samo raditi „bez i trunke zabave“ je rutina koja nikome ne donosi dobra. Zakazivanje vaših „štihova“ i ličnih zadovoljstava pružiće vam nešto u čemu ćete uživati, a usput ćete napuniti svoje baterije kako biste po povratku na posao bili produktivni.

Kao što sam ranije spomenuo, kalendar je moj šef; srećom, ovaj šef zahteva da radim stvari koje mi donose zadovoljstva.

Bez obzira da li godinama radite od kuće ili se, kao i mnogi drugi, i dalje prilagođavate radu od kuće, bilo koji od ovih saveta može vam pomoći da budete produktivniji, razdvojite poslovno od privatnog vremena, ali, svakako, obavezno odvojite i vremena za uživanje u životu. Pokušajte sa jednim, dva ili svih deset „štosova“ i odmerite koji vam od njih koriste.

 

Iz radijusa:

10 Tips From CEOs on Working From Home Effectively and Happily

How to Effectively Work from Home During a Pandemic

3 Ways Strong Leaders Can Support Work-From-Home Employees

7 ways business can be agents for peace

The new ‘Business For Peace’

Pandemija i urbanizam: priprema za veliki povratak grada

Vizionarski odgovori na katastrofe su menjali život gradova nabolje.

Šesnaestog decembra 1835. godine, reke Njujorka pretvorile su se u led a Donji Menhetn je planuo. Dim se prvo probio kroz prozore petospratnog skladišta u blizini južnog kraka Menhetna. Ledene oluje su duvale u fasade obližnjih zgrada, i za nekoliko sati je centralna poslovno-trgovačka oblast postala gradska lomača, uočljiva sa preko sto pedeset kilometara.

Vatrogasci su bili nemoćni. U bunarima i cisternama je bilo malo vode koja je doticala, a reke su se tokom noći zamrzle – momenat kada su temperature, po jednom izveštaju, pale na 17 stepeni ispod nule. Požar je obuzdan tek pošto je gradonačelnik Kornelijus Lorens naredio gradskim vlastima da miniraju objekte u neposrednoj blizini požara, suspregnuvši plamen kontrolisanim eksplozijama.

A onda je iz ruševina izrastao jedan novi Menhetn: sazdan od kamena a ne od drveta, sa širim ulicama i višim zgradama. Najvažnija inovacija je, međutim, ležala izvan grada. Šezdeset pet kilometara severnije, njujorški zvaničnici su u okrugu Vestčester kupili veliko parče zemljišta koje se protezalo sa obe strane reke Kroton. Izgradili su branu na reci da bi stvorili jezero od 400 jutara (1.6km²) , kao i sistem podzemnih tunela za dotok pitke vode do svakog kutka Njujorka.

Inženjerski trijumf poznat kao ‘Krotonov akvadukt’ je otvoren 1842. Ovaj vodeni put je vatrogascima obezbedio obilne zalihe tekuće vode, čak i zimi. Što je još važnije, obezbedio je dotok čiste vode za građane, koji su prethodnih godina patili od jedne vrste epidemije izazvane zagađenom vodom; ova katastrofa je pokrenula revoluciju u higijeni. Tokom naredne četiri decenije stanovništvo Njujorka se učetvorostručilo, skočivši na 1,2 miliona – grad je bio na putu da postane jedna sasvim moderna metropola.

Grad 21. veka je „dete katastrofe“. Današnji komfor i infrastruktura koju uzimamo zdravo za gotovo iznedreni su iz viševekovnih nevolja: vatre, poplave i kuge. Visoke zgrade, podzemna železnica i podzemni kanali, sistemi za dovod pitke i odvođenje otpadnih voda, građevinska regulativa i propisi o javnom zdravstvu – sve je ovo iskovano tek nakon gradskih katastrofa, od strane vizionara i onih koji su taj grad vodili. Prirodne, uz one katastrofe koje je proizveo čovek su milenijumima oblikovali naše najveće gradove, ali i naše ideje o ljudskom napretku.

Nekada veoma praktični i korisni, drevni akvadukti Rima više nisu funkcionisali – prvo su ih oštetili osvajači, da bi ih zatim opustošili – gradsko stanovništvo se smanjilo na nekoliko desetina hiljada, ponovo oživljavajući tek tokom Renesanse, kada su inženjeri obnovili kontrolisani protok pitkih i otpadnih voda. Posledice Lisabonskog zemljotresa su se 1755. pokazale toliko poražavajućima da je prosvetiteljske filozofe poput Žan-Žaka Rusoa nagnao da se upitaju o realnim dometima gradske civilizacije, pozivajući na povratak u „prvobitno stanje“ odnosno, u “svet prirode i njenih iskonskih početaka”. Ipak, ovakve kataklizme su dovele i do rođenja jednog novog inženjerstva, onog koje je evoluiralo do tačke kada se čovek izveštio u građenju otpornijih objekata, posebno u večito trusnim područjima poput San Franciska i Tokija, ali i nebrojeno drugim urbanim naseobinama.

Američki površni i tragičarski odgovor na pandemiju je učinio da Amerika pre liči na devastiranu nego li najbogatiju zemlju u istoriji. Prelistavajući ovogodišnje sudbinsko-morbidne naslove, lako bi se moglo poverovati da smo izgubili sposobnost efikasnog odgovora na krizu. A možda i jesmo. Pa ipak, velika kriza uvek nađe način da razotkrije gde je nastupio lom, pružajući šansu novoj generaciji lidera da izgrade nešto bolje. A ponekad su efekti njihovih izbora dalekosežniji nego što se može i pomisliti.

Izum javnog zdravstva

I, kako je već Čarls Dikens opisao u jednom svom poznatom osvrtu, britanski gradovi su tokom prvih godina industrijske revolucije bili mračni i kužni. London, Birmingem, Mančester, Lids nisu patili od pojedinačnih epidemija koliko od preklapanja neprekidnih epidemijskih talasa: gripa, tifusne groznice, tifusa i tuberkuloze. Takođe su bili pretrpani otpacima, koji su se gomilali u podrumima, izlivajući se iz oluka, truleći na ulicama i začepljujući reke i kanale. U Notingemu – rodnom mestu Luditskog pokreta, koji je nastao u znak protesta protiv automatizacije tekstilne industrije – jedan galon rečne vode (oko 3.7l) je sadržavao 45 grama čvrstog otpada. Samo zamislite trećinu jedne šolje nepatvorene kanalizacije u jednom galonskom bokalu.

Nijedna epidemija tokom ere industrijalizacije nije toliko šokirala britansko društvo kao epidemija kolere 1832. godine. Prosečni životni vek pri rođenju je u zajednicama od sto i više hiljada žitelja pao na samo 26 godina. Kao odgovor na to, mladi vladin zvaničnik po imenu Edvin Čedvik, član nove Komisije za siromašne (preteča današnjeg Ministarstva za socijalna pitanja) je sproveo inspekciju gradske sanitarne infrastrukture. Ne baš elegantan i atraktivan, poznat po uvrnutom humoru ali i kao briljantni štićenik utilitarnog filozofa Džeremija Bentema, Čedvik je za vladu i strukture upravljanja imao možda previše dalekovide ideje. One su uključivale skraćenje radne satnice, prebacivanje troškova održavanja zatvora na „preventivni rad policije“ i ustanovljavanje vladinih penzija. U saradnji sa vladinim timom istraživača, Čedvik je pokrenuo jednu od najranijih studija javnog zdravstva u istoriji – mešavinu izrađivanja mapa, popisa stanovništva i „ronjenja“ po kontejnerima. Posmatrali su kanalizaciju, deponije i vodotokove. Intervjuisali su policajce, fabričke inspektore i mnoge druge dok su istraživali vezu između načina na koji je koncipiran grad i širenja epidemijskih bolesti.

Konačni izveštaj iz 1842. pod nazivom „Higijenski uslovi življenja britanskog radništva“ je izazvao revoluciju. Uobičajena onovremska mudrost je pretpostavljala da je bolest uglavnom rezultat individualnih moralnih nedostataka. Čedvik je pokazao da su bolesti prouzrokovane propustima u razvoju gradske sredine. Bolesti u gradovima su u Britaniji, po njegovom proračunu, svake decenije prouzrokovale preko milion nove siročadi, dece čiji su roditelji umirali od gradskih epidemija. Broj onih koji su umirali od siromaštva i bolesti u britanskim gradovima bilo koje godine tokom 1830-ih, kako je utvrdio, premašivao je godišnji broj poginulih u bilo kom vojnom sukobu u istoriji Britanskog carstva. Izbijanje kolere bio je glavni događaj koji je primorao britansku vladu da računa sa troškovima industrijskog kapitalizma. Isto tako, taj proračun i ocena bi izmenili i način na koji su zapadni gradovi razmišljali o ulozi države pri obezbeđivanju javnog zdravlja.

Šta je bio izvor problema u slučaju kolere? Sva ta prljava voda. Čedvik je preporučio britanskoj vladi da poboljša sisteme odvoda otpadnih voda i stvori lokalne savete koji će uklanjati smeće i „smetnje“ iz domova i sa ulica – ljudski i životinjski otpad. Njegova ispitivanja su 1848. inspirisala definisanje dve ključne tačke britanskog nacionalnog zakonodavstva: Zakon o javnom zdravstvu i Zakon o uklanjanju smetnji i sprečavanju bolesti. Novi nacionalni zdravstveni odbor je konstantno održavao pritisak na javne uprave. Plodovi inženjerstva (popločavanje ulica, uvođenje čiste i odvođenje otpadnih voda) i nauke (bolje razumevanje bolesti) doprineli su zdravijem i dužem životu stanovništva. Očekivani životni vek je 1880. u Engleskoj i Velsu dostigao do četrdesete godine, da bi 1940. premašio šezdesetu.

Čedvikovo nasleđe je išlo dalje od puke statistike dugovečnosti; Iako se ne spominje često kao Karl Marks ili Fridrih Engels, njegov rad je imao ključnu ulogu u pokretanju jedne postepene revolucije u javnoj upravi Zapada. Zdravstvena zaštita i prihodovna podrška države (institucionalizacija socijalne politike), koji čine većinu troškova gotovo svake razvijene ekonomije u 21. veku, iznedreni su iz Čedvikovih izveštaja i nalaza. Dejvid Rosner, profesor istorije i javnog zdravlja sa njujorškog Univerziteta Kolumbija je to opisao jednostavno i upečatljivo: „Kada bih morao da odaberem samo jednu osobu koja je istinski promenila svet i epidemijske krize gradova, onda bi to bio Edvin Čedvik. Njegov populacioni pristup epidemijama iz 1830-ih je razvio potpuno novi način razmišljanja o bolestima u narednih pola veka. Čedvik je izmislio čitav savremeni etos javnog zdravstva Zapada“.

Zašto imamo nebodere

Svi znaju priču: U noći 8. oktobra 1871. godine je na jugozapadu Čikaga izbio požar u štali čiji su vlasnici bili Patrik i Ketrin Oliri. Legenda je za to okrivila kravu koja je prevrnula fenjer. Bez obzira na uzrok, olujni vetrovi su poterali vatru na severoistok, prema jezeru Mičigen. U zaostaloj, rastrošnoj eri 19. veka koji je simbolizovao gradsku ekspanziju, dve trećine čikaških građevina je bilo sazdano od drveta, što je grad učinilo savršenom potpalom. Požar je tokom naredna tri dana progutao dvadeset hiljada zgrada, dok je 300 ljudi skončalo u ovoj “kutiji šibica”. Trećina grada je ostala bez krova nad glavom. Čitava poslovna oblast – gotovo osam kvadratnih kilometara – pretvorena je u zgarište.

Čikago tribjun je 11. oktobra, dok je grad tinjao, objavio uvodnik s velikim naslovom: „Oraspoložite se“. Novine su potom nastavljale: „Usred katastrofe kojoj nema ravne u svetskoj istoriji, gledajući zgarišta kuća podizanih tokom tri decenije, žitelji ovog nekada lepog grada rešili su da ponovo podignu Čikago.“ A to im je, zapanjujućom brzinom, i uspelo. Do 1875. godine, turisti koji su pristizali u Čikago tražeći ostatke i tragove ovog požara žalili su se jer se, eto, „malo šta može videti“. Stanovništvo ovog grada se u narednih dvadeset godina utrostručilo, dostižući milion žitelja. Do kraja XIX veka su na zgarištu poslovnog kvarta nikle brojne zgrade, više od bilo koje druge slične vrste. Njihova dotad neviđena visina im je podarila i novo ime: neboderi.

Požar u Čikagu je omogućio uspon nebodera i visokogradnje na tri načina. Prvo, obezbedio je zemljište za podizanje novih zgrada. Požar je možda uništio poslovnu četvrt, ali je železnički sistem ostao netaknut, stvarajući idealne uslove za novogradnju. U Čikago se slilo toliko kapitala da su cene nekretnina u centru grada zapravo porasle u prvih 12 meseci nakon požara. „Požar iz 1871. je uništio bogato poslovno srce grada, tako da je bilo puno novca i motiva za hitnu obnovu“, rekao mi je Džulijus L. Džons, pomoćnik kustosa Čikaškom istorijskom muzeju. „A moglo je ispasti i drukčije: da je vatra uništila samo siromašna područja, poštedevši banke i poslovne kancelarije.“ Štaviše, rekao je prof. Dejvid Rosner, grad je iskoristio ostatke i “repove” požara kako bi „produžio“ svoju obalu do jezera Mičigen, jer je vatrena stihija obezbedila još više građevinskog zemljišta.

Drugo, kombinacija regulatornog i tehnološkog razvoja promenila je ono sa čega je Čikago ponikao. Osiguravajuće kompanije i gradske vlade su naložile izgradnju vatrootporne konstrukcije. Prvo je Čikago obnovljen ciglom, kamenom i gvožđem. Ali, vremenom, nagon za stvaranjem vatrootpornog grada u okruženju je dovelo do rasta cena nekretnina, što je, pak, podstaklo arhitekte i građevince da eksperimentišu sa čelikom – materijalom koji je tek tada postajao pristupačan za primenu u ondašnjim građevinskim novacijama. Ramovi čeličnih skeleta ne samo što su pružali bolju zaštitu od vatre već su, takođe, bili u stanju da izdrže veći teret, omogućavajući zgradama da rastu uvis.

Nevolja prisiljava ljude da postavljaju osnovna pitanja: čemu služi zajednica i kako se ona sastavlja? Koje su njene osnovne potrebe i kako da ih obezbedimo?

Treće, i najvažnije; rekonstrukcija nakon požara je bila povod za okupljanje mladih arhitekata koji su se, na kraju, međusobno utrkivali ko će od njih projektovati višu zgradu. U najjednostavnijoj verziji ove priče, vizionar i arhitekta Viljem Le Baron Dženi je vodio izgradnju prvog nebodera u istoriji, 42 metra visoke zgrade otvorene 1885. Izum nebodera je, međutim, bio rezultat timskog napora, sa Dženijem koji je ostalim projektantima služio kao neka vrsta igrača-trenera. 1882. Dženijev učenik, Danijel Barnem je u saradnji sa Džonom Rutom, koncipirao ove „četrdesetometarke“, s naglaskom na zgradu ‘Montauk’, koja je bila prva čelična visokogradnja u Čikagu. Još jedan Dženijev štićenik, Luis Saliven, zajedno sa Dankmarom Adlerom je projektovao 41 metar visoki ‘Vejnrajt’, prvi neboder u Sent Luisu. Rusko-američka spisateljica Ajn Rend je decenijama potom, u svom romanu „Veličanstveni izvor“ (The Fountainhead, 1943) utemeljila svoj lik mladog arhitekte Hauarda Rorka na izmišljenoj verziji Salivena i njegovog štićenika, Frenka Lojda Rajta. Lažni je narativ da su „Saliven i Rajt prikazani kao usamljeni orlovi, paragoni robusnog individualizma“, napisao je Edvard Glejzer u ‘Trijumfu grada’, dodajući da „Oni to nisu bili. Bili su sjajni arhitekti duboko uronjeni u lanac urbanističkih inovacija. “

Nemoguće je steći uvid u broj gradova koji su imali koristi od ovih uspešnih čikaških eksperimenata u podizanju visokih čeličnih konstrukcija. Omogućavajući građevincima da u visokogradnji pridodaju velike podne površine – bez potrebe za eksploatacijom dodatne površine zemljišta u širinu – neboder je, takođe, podstakao veću gustinu naseljenosti. Pronalaženje načina za bezbedno uklapanje većeg broja ljudi u gradove je dovelo do bržeg tempa inovacija, značajnijih eksperimenata u maloprodaji i širenje palete mogućnosti za porodice sa srednjim i niskim prihodima, omogućavajući im da se nastane u blizini poslovnih centara. Ljudi u gusto naseljenim oblastima takođe poseduju manje automobila, i zato svaki vlasnik vozila svake godine sagori stotine galona benzina manje od onih koji žive u vangradskim oblastima. Ekološki i ekonomski, kao i u pogledu jednakosti i mogućnosti, neboder – iskovan u arhitektonskom miljeu Čikaga nakon požara – predstavlja jedan od trijumfalnijih izuma u istoriji savremenog urbanizma.

Kroćenje parne džungle

U Njujorku se desetog marta 1888. godine „dogodilo“ jedno divno subotnje popodne. Volt Vitmen, „službeni pesnik“ njujorškog ‘Herald tribjuna’ je iskoristio taj vikend da obeleži kraj zime: “Forth from its sunny nook of shelter’d grass—innocent, golden, calm as the dawn / The spring’s first dandelion shows its trustful face.” Te subote uveče je gradski meteorolog, u lokalnim novinama od srca prepoznat kao „vremenski prorok“, predvideo „lepše vreme praćeno kišom“. A onda je meteo-mag otišao kući i uzeo slobodnu nedelju.

U međuvremenu su se dve oluje spojile u jednu. Iz Meksičkog zaliva se ka severu valjao sloj tamnih oblaka punih vode, dok je iz pravca Velikih jezera nastupao hladni vazdušni front koji je Minesotu već zasipao snegom, kotrljajući se dalje na istok. Ova dva fronta su se sudarila i spojila iznad Njujorka.

U ponedeljak, na dan kada je objavljena Vitmenova pesma, stanovnici su se probudili usred najgore mećave u istoriji SAD. Do četvrtka ujutro, oluja je u severoistočne delove države Njujork nanela sloj snega dubok preko 130 centimetara. Snežni nanosi su obrazovali formacije visoke i preko pet metara. Dostava hrane je bila obustavljena, a majkama je nedostajalo mleka. Stotine ih umrlo od gladi i izloženosti hladnoći. Kao i Lisabonski zemljotres, koji se dogodio pre više od jednog veka, tako i njujorška mećava iz 1888. godine nije bila samo prirodna katastrofa; bio je to i psihološki udarac. Velika njujorška mašinerija je ukočila i zaćutala. Gradska elektro-mreža, tada još u povojima, zamrla je. Poslovi i privreda su prestali da funkcionišu. Njujorški Weekly Tribune je 14. marta izvestio da su se „Nadzemna i izdignuta železnica kompletno pokvarili“:

Od automobila na ulicama nije bilo nikakve vajde, a prigradska železnica je blokirana smetovima; prekinute su telegrafske veze; berze nisu radile a gradonačelnik nije dolazio u svoju kancelariju; grad je bio ostavljen da funkcioniše hotimično i neplanski; vladao je haos.

Njujork, koji je sada bio zatrpan snegom, podsećao je na džunglu parnih mašina. Infrastruktura izdignute železnice je sablasno zveckala kvartovima kroz koje se protezala; žice i kablovi elektro-mreže duž ulica su se upetljali i visili sa hiljada stubova. Ipak, dve decenije nakon oluje, vozovi i žice su uglavnom nestali – barem onoliko koliko je neko iznad tla to mogao da vidi. Njujorški čelnici su shvatili da će – ukoliko žele da zaštite najvažnije elemente svoje infrastrukture od vremenskih nepogoda – morati da je stave pod zemlju.

Nakon nezapamćene mećave, prvo što je Njujork učinio bilo je ukopavanje kablova i žica. Početkom 1889. godine, telegrafska, telefonska i komunalna preduzeća dobila su rok od 90 dana da se oslobode sve svoje dotad vidljive infrastrukture. Industrijska „šuma komunalnih stabala“, odnosno, šarolikih namenskih stubova je počišćena, što je nekim stanovnicima omogućilo da po prvi put vide ulicu ispred svojih prozora. Pokazalo se da su podzemni vodovi jeftiniji za održavanje i da bi mogli ući u veću širinu opsega – što je na kraju značilo više telefona i više električne energije.

Drugo, i još važnije: Njujork je ukopavanjem svoje nadzemne železnice stvorio najpoznatiji metro-sistem u SAD. „Podzemni sistem brzog tranzita učinio je ono što izdignuta železnica nije mogla“, pisao je Njujork tajms u danima nakon snežne oluje, stavljajući akcenat na „neadekvatnost povišenog železničkog sistema u takvoj nuždi“. Čak i bez mećave – što prikazuje i Doug Most u svojoj „hronici nauke o podzemnoj železnici“, knjizi ‘The Race Underground’ – ulice Njujorka su postale neprohodne usled gužve pešaka, kolica, konja i kočija. Godinu uoči mećave, nadzemna železnica je zabeležila porast od 13 miliona putnika. Potreba za nekim alternativnim – verovatno podzemnim – vidom prevoza je bila očigledna. London je otvorio prvi deo svog metroa nekoliko decenija ranije. U Njujorku je ova mećava bila okidač za ubrzanu gradnju metro-sistema.

„Njujork je ponikao na katastrofama“, rekao je nedavno Mičel L. Mos, profesor urbanističke politike i planiranja na Njujorškom univerzitetu. „Tu je požar iz 1835. godine i izgradnja ‘Krotonovog akvadukta’. Tu je snežna oluja iz 1888. godine i izgradnja podzemne železnice. Tu je požar u fabrici košulja ‘Triangle Shirtwaist’ (1911), koji je na Menhetnu ubio 146 radnika. Frensis Perkins bi rekla: „Sporazum o novom poslovanju (Nju dil) je, zapravo, začet ovim fabričkim požarom, jer je katastrofa dovela do pojave njujorške državne komisije za uslove rada koja je, zauzvrat, doprinela uvođenju osmočasovnog radnog dana. Na sve ove katastrofe, Njujork je odgovarao promenama nabolje.“

Oktobra 1904. godine, nakon dugogodišnjih političkih borbi, pregovora sa dobavljačima i inženjerskih izazova, otvorena je prva njujorška metro-linija. Tlocrt ove trase (gore desno) bio je „gromolik“, jer je podsećao na izlomljenu strelicu; vodio je severno od gradske kuće do Velike centralne stanice (Grand Central Station), kačeći na zapadu 42. ulicu, a zatim ponovo skrećući ka severu i Tajms skveru, vodeći sve do 145. ulice i Brodveja, do Harlema. Linija podzemne železnice sa 28 stajališta, kojom je upravljala kompanija Interborough Rapid Transit je bila poznata kao IRT. Nekoliko meseci kasnije, Njujork se suočio sa presudnim testom: još jednom velikom zimskom olujom. I dok je mećava besnela, donosioci odluka u kompaniji IRT su izvestili o „446.000 prevezenih putnika“, rekordnom dnevnom maksimumu postignutom „bez ijedne nezgode“.

Pronaći našeg “unutarnjeg Čedvika”

Ne prizivaju sve nesreće bolje anđele naše prirode. Kompletno istraživanje urbanih katastrofa moglo bi pokazati nešto što je bliže suprotnom stanju stvari: kontrast uvrežen u večiti status kvo, „sklonost nepromenjenom stanju“, koji se može pokazati snažnijim od potrebe za hitnim promenama. Kako su proizvodna radna mesta opadala u drugoj polovini 20. veka, tako su gradovi poput Detroita i Jangstauna u Ohaju počeli da propadaju jer njihovi lideri nisu bili u stanju da predvide šta će sve zahtevati tranzicija u postindustrijsku budućnost. Jednom kada se unište poslovne oblasti – kao što je to zadesilo Čikago 1871. godine – priliv svežeg kapitala može postati spas iz takve situacije. Ali, kada su gradske žrtve isključivo siromašni ili pripadnici manjina, obnova nakon krize može teći sporo, ako se uopšte i dogodi. Uragan Katrina je 2005. poplavio Nju Orleans, raselivši nebrojeno mnogo svojih žitelja s niskim primanjima; mnogi od njih se više nikada nisu vratili u jedan od najlepših američkih gradova. Neke kataklizme se ne tiču toliko štete na objektima koliko nejednakosti i nepravde. „Prirodne katastrofe same po sebi ne čine ništa u zaustavljanju društvene nepravde“, primećuje Keanga-Jamahta Tejlor, profesorka afroameričkih studija na Prinstonu. „Bez društvenih kretanja ili društvenih preokreta, priznavanje nejednakosti nikada ne napreduje dalje od priznanja da je ’pred nama još dug put’.“

Njujork 1888. nije reagovao na mećavu gomilanjem lopata za sneg. Stvorio je čitavu infrastrukturu podzemne elektro-mreže i tranzita.

Ipak, katastrofe mogu da naše duhove usredsrede na zajedničku krizu, sruše političke i regulatorne barijere koje stoje na putu napretka i podstaknu tehnološke skokove, spajajući talente i novac u rešenje za velike probleme. „Katastrofe samo razotkrivaju već postojeće problematične tačke, i time stvaraju priliku da se malo vratite nazad i učinite ono što je trebalo učiniti u prvom mahu“, rekao je Mičel Mos. Njujork 1835. godine nije morao da pretrpi jedan toliko razoran požar da bi postao svestan potrebe za kaptivacijom i kanalisanjem izvora slatke vode. Pa ipak, tek je požar na Donjem Menhetnu “inspirisao” gradske čelnike da preduzmu konkretne korake.

Uobičajena odnosno „normalna“ vremena nisu zgodna za neko sporije, promišljenije preispitivanje prirodnih katastrofa. Kada bacimo pogled na svet oko sebe – na zastarelu ili raspadajuću infrastrukturu, neadekvatnu zdravstvenu zaštitu, rasizam i siromaštvo – isuviše je lako gajiti stav površne rezignacije tipa “upravo je sve onako kako je oduvek i bilo”. Nevolja nas može prodrmati iz transa samozadovoljstva i prisiliti nas da postavljamo prvobitna pitanja o svetu: Čemu služi zajednica i kako se ona sastavlja? Koje su njene osnovne potrebe i kako da ih obezbedimo?

To su pitanja koja bi trebalo da postavljamo o svom svetu dok se suočavamo sa pandemijom korone, usput razmišljajući o tome šta bi trebalo da usledi nakon nje. Najvažnije promene po okončanju ranijih katastrofa su prevazilazile samu katastrofu: One su u potpunosti objašnjavale uočene probleme ali i rešenja za njih. Njujork nije reagovao na mećavu 1888. gomilanjem lopata za sneg. Stvorio je čitavu infrastrukturu podzemne elektro-mreže i tranzita koji su grad učinili čistijim, pravednijim i efikasnijim.

Kao i u prošlosti, odgovor na kovid-19 bi na sličan način mogao biti dalekosežan. Najveća pouka se možda nalazi u saznanju da su, što se tiče opšte zdravstvene zaštite, moderni gradovi neadekvatno koncipirani – i to ne samo neadekvatno u odnosu na aktuelnu pandemiju već i u odnosu na druge vidove zaraznih bolesti i uslova u kojima se urbana sredina nalazi, poput zagađenja (koje doprinosi poboljevanju), ili prenaseljenosti (koje doprinosi širenju bolesti). Šta ako bismo osmislili gradove zasnovane na jednoj drukčijoj, svesnijoj odbrani od svih pretnji po naše zdravlje?

Odgovor na to bi mogao započeti garancijom univerzalne zdravstvene zaštite, bez obzira na specifični mehanizam. Kovid-19 je pokazao da je naše preživljavanje neraskidivo povezano sa zdravljem stranaca, “onih koji dolaze spolja”. Usled nejednakog pristupa zdravstvenoj zaštiti, između ostalog, mnogi građani – posebno Amerikanci sa niskim primanjima i nebeli Amerikanci – bili su nesrazmerno teže pogođeni pandemijom. Bilo je verovatnije da oni sa niskim primanjima žive u višegeneracijskim domaćinstvima, čineći puteve prenosa raznovrsnijim. Onima koji već žive u takvim kritičnim, prethodno postojećim uslovima, često nije bio dostupan rutinski pristup preventivnoj nezi – a među ljudima koji potiču iz takvih sredina je, tim sledom, i stopa smrtnosti od korone bila veća. Što se tiče zaraznih bolesti, rizik po bilo kog pojedinca predstavlja rizik po sve. U međuvremenu, usled svoje veličine, gustine i izloženosti stranim putnicima, najveći teret ove pandemije su isprva snosili ljudi iz gradova. Stoga, nema razloga za stav i razmišljanje da će se ovaj obrazac promeniti. U doba pandemija, univerzalna zdravstvena zaštita nije samo zaštitna mreža već je i stvar koja se tiče nacionalne bezbednosti.

Dva su načina na koje bi gradski čelnici mogli rekoncipirati gradove kako bi spasli živote građana. Prvo, mogli bi da zaustave motorni saobraćaj. Iako se može učiniti da je problem saobraćaja izmešten podalje od trenutnog problema s pandemijom, studija iz 2013. je otkrila da dugoročno izlaganje zagađenju automobila i kamiona u SAD prouzrokuje 50.000 prevremenih smrtnih slučajeva na godišnjem nivou. Respiratorni uslovi otežani zagađenjem mogu povećati ranjivost na druge bolesti, uključujući i one zarazne. Globalni karantin usled pandemije nam je ukazao kako bi mogla izgledati alternativna budućnost urbanih konglomerata. Gradovi bi mogli ukloniti većinu automobila iz gradskih područja i „vratiti“ ulice građanima. Kratkoročno, ovo bi pomoglo našim naporima u borbi protiv pandemije, dajući restoranima i barovima više otvorenog prostora. Dugoročno, to bi nabolje transformisalo gradove – bilo bi dodato znatno više prostora za šetače i biciklističke staze, a urbani način življenja bi ih učinio zdravijim i atraktivnijim.

Drugo, gradovi bi mogli da iz temelja preispitaju svoj dizajn, kao i namenu modernih zgrada. Buduće pandemije izazvane virusima koji se prenose vazduhom su neizbežne – istočna Azija ih je u ovom veku već imala nekoliko; pa ipak previše modernih zgrada postiže energetsku efikasnost – sprečavanjem protoka svežeg vazduha koji pritiče spolja, urbane sredine se „zapečate“ – stvarajući tako savršenu Petrijevu posudu za bilo koju bolest koja uspeva u neprovetravanim enterijerima. Gradske vlasti bi trebalo da osavremene standarde ventilacije kako bi kancelarije postale manje rizična mesta. Zatim, uzimajući u obzir da sve više Amerikanaca radi na daljinu kako bi izbeglo prenatrpane vozove i loše provetrene kancelarije, lokalne vlasti bi isto tako trebalo da podstaknu građevinske preduzimače da prazne zgrade pretvore u stambene komplekse, donošenjem novih zakona o zoniranju ali i poreskim olakšicama. Pretvaranje praznih kancelarija u stanove bi povećalo broj stambenih jedinica u bogatijim gradskim sredinama, koje i inače pate od nedostatka pristupačnih mesta za život; proširilo bi, takođe, poresku osnovicu ali i dodatno smanjilo vožnju do posla, dopuštajući većem broju porodica da imaju domove u centru grada.

Sve u svemu, ovo je vizija prepravljenog grada 21. veka, koji uzima u obzir javno zdravlje, i ujedno postižući fini trik da istovremeno bude naseljeniji a i prostraniji. Urbano okruženje sa upola manje automobila bi predstavljao, zapravo, trijumf. Vrednost zatvorenih kancelarijskih i maloprodajnih prostora bi se umanjila, dok bi oni otvoreni postali sve važniji, a gradske ulice bi bile vraćene ljudima.

„Trenutno, uz sveprisutnu koronu, svi polažemo nade u jedno – jedan lek, jednu vakcinu – i to govori koliko je naša vizija društva postala sužena“, kaže Rosner, istoričar javnog zdravlja sa univerziteta Kolumbija. Njegov heroj, Čedvik, otišao je korak dalje. Koristio je egzistencijalnu krizu kako bi prepisao preventivna pravila modernog upravljanja. Oblikovao je naše razmišljanje o odgovornosti države prema siromašnima onoliko koliko je preoblikovao savremeni grad. Trebalo bi gajiti nadu da će naš odgovor na ovogodišnju pandemiju biti „čedvikovski“ –  po svojoj sposobnosti da nam pomogne u sagledavanju postojeće nepravde, koju je ova pandemija potpuno ogolila.

Jednog dana, kada korona bude tek bleda uspomena, neki istoričar gradskih katastrofa bi, gledajući zapise ovog našeg trenutka, mogao zapaziti da su ljudi nakon požara gledali u nebo; da su im pogledi nakon mećave bili uprti nadole, u tle; a da su se, posle kuge, napokon, osvrnuli oko sebe, susrevši jedni druge.

∗  ∗  ∗

Ovaj članak će se pojaviti u štampanom izdanju oktobarskog “Atlantika”, pod naslovom „Kako je katastrofa oblikovala savremeni grad“ (How Disaster Shaped the Modern City).

* Ilustracije: Mark Harris; slike kompanije Interborough Rapid Transit; Nacionalna meteorološka služba; Wiley & Putnam / Artokoloro / Britanska biblioteka / Alamy; Thomas Kelly /Američka  Kongresna biblioteka

* Derek Tompson za magazin Atlantik piše o ekonomiji, tehnologiji i medijima. Autor je „Hit Mejkera“ i voditelj podkasta Crazy/ Genius.

Bil Gejts: Prva vakcina možda neće biti savršena, a dok se ne pojavi – tu su monoklonska antitela

Gejts je na svom blogu izrazio mišljenje da bi prve vakcine mogle tek da „premoste jaz (stop-gap) pre no što one „prave“ postanu dostupne – pre svega bogatim zemljama.

Iako je optimističan u pogledu roka za izlazak prve vakcine protiv korone (početkom sledeće godine), osnivač Microsofta i filantrop koji podržava nekoliko globalnih inicijativa iz oblasti javnog zdravstva je rekao da ta prva vakcina možda neće biti i najoptimalnija.

U intervjuu koji je dao agenciji Blumberg, on je rekao da će razvijanje efikasnijih vakcina iziskivati više vremena, i da će one postati dostupne „tek mnogo kasnije“.

“Prva vakcina, u smislu efikasnosti protiv bolesti i njenog prenošenja, neće biti idealna i njeno dejstvo možda neće biti dugotrajno”.

Fondacija Bila i Melinde Gejts pruža finansijsku podršku nekolikim farmaceutskim kompanijama koje spadaju u najozbiljnije kandidate za proizvodnju prvih kompletnih i pouzdanih vakcina, uključujući i onu koju je britansko-švedska „AstraZeneca“ razvila u saradnji sa Univerzitetom Oksford.

Gejts je izrazio nadu da će uz vakcine biti razrađeni i efikasni lekovi za novi korona virus, koji će pomoći u spašavanju velikog broja života (recimo, lečenje monoklonskim antitelima, što je neka vrsta “delimične vakcine” koja neutrališe glavno koronino oružje, “proteinske šiljke” na površini virusa).

Kao deo dogovora sa predstavnicima američke vlade, kompanija ‘Džonson i Džonson’ čija je „kandidatska vakcina“ sada u prvoj i drugoj fazi ispitivanja na ljudima bi, jednom kada bude spremna, pružila Sjedinjenim Državama najmanje 100 miliona doza. Za razvoj svoje vakcine, kompanija Johnson & Johnson je, u okviru američkog CoVPN programa protiv kovida-19, potpisala ugovor vredan oko milijardu dolara.

Johnson & Johnson je poslednja u nizu brojnih farmaceutskih kompanija koje razvijaju korona-vakcinu, i kojoj je vlada Sjedinjenih Država ponudila svakoj ovoj kompaniji po milijardu dolara  SAD vakcinama, onda kada one budu spremne.

Sjedinjene Države sklopile su slične ugovore sa mnogim drugim kompanijama. Pretprošle sedmice je najavljen ugovor sa francuskim proizvođačem lekova Sanofi i njegovim britanskim partnerom GlaxoSmithKline vredan 2,1 milijarde dolara, radi obezbeđenja 100 miliona doza vakcine koju ta dva farmaceutska giganta zajednički razvijaju.

Foto: Gates Notes

Pre postizanja ovih sporazuma, američka vlada izdvojila je 1,2 milijarde američkih dolara za nabavku 300 miliona doza vakcine koju je razvio Univerzitet Oksford u saradnji sa kompanijom AstraZeneca, i još 1,6 milijardi američkih dolara za 100 miliona doza one koju je razvio Novavax. Obe kompanije taj novac koriste za finansiranje ispitivanja na ljudima.

Novavax je u javnost iznela da je njena vakcina uspešno prošla prvu fazu ispitivanja.

Ova američka biotehnološka kompanija je izvestila da je vakcina koju razvijaju „podstakla snažne reakcije (proizvodnjom sopstvenih) antitela“ kod testiranih volontera, a tokom prve faze njenog ispitivanja na ljudima.

Vakcina je isprobana na 50 dobrovoljaca starosti između 18 i 59 godina na dve lokacije u Australiji, saopštila je kompanija Novavax.

U svom izveštaju o nalazima nakon obavljenih testova, iz kompanije tvrde da je  njihova vakcina dala snažnu zaštitu od infekcije korona virusom.

Novavax je jedna od nekoliko farmaceutskih kompanija sa kojima je američka vlada unapred sklopila sporazume vredne milijardu dolara za obezbeđivanje vakcina.

Vakcina Novavaksa koristi protein iz novog korona virusa da bi kod ljudi indukovala imuni odgovor na njega.

Laboratorijski dizajnirana antitela mogu dobiti bitku protiv korone i pre no što prve vakcine stignu, piše Džon Koen za magazin ’Sajens’.

I dok je svet zaokupljen skupom trkom za vakcinom u kojoj su ulozi ogromni, prisutna je još jedna, podjednako ključna i konkurentna metoda: priprema za proizvodnju ciljanih antitela koja bi mogla da obezbede trenutno povećanje imunosti na virus.

Protiv korone se koriste i antitela; mehanizam delovanja delimično odudara od vakcina

Već su u toku klinička ispitivanja ovih monoklonskih antitela koja bi mogla da spreče a i da leče ovu bolest, a prvi nagoveštaji njene efikasnosti bi se mogli pokazati tokom narednih nekoliko meseci, uz dosta verovatnoće da bi doze monoklona bile spremne i pre završetka ispitivanja prvih vakcina. “Ako biste hteli da uložite novac, dobro biste učinili ukoliko biste ga uložili u razvoj monoklonskih antitela, a pre nego što konačno proizvedu prve pouzdane vakcine”, kaže Entoni Fauči, šef američkog Nacionalnog instituta za alergije i zarazne bolesti (NIAID).

“Antitela mogu biti važan “most” kojim bi se prevazišao jaz i ovaj vakuum, dok vakcina ne bude dostupna”, kaže Adžaj Nirula, potpredsednik kompanije Eli Lilly, jedne od nekoliko velikih kompanija koja ulaže u razvoj ciljanih antitela na koronu. Ona će verovatno da biti efikasnija od sada dostupnih lekova kao što su remdesivir i deksametazon, a antitela mogu zaštititi one zdravstvene radnike koji su najizloženiji riziku od zaraze, istovremeno smanjujući jačinu virusa kod hospitalizovanih pacijenata. Stvaranje ovog monoklona uključuje rastuće linije B ćelija koje stvaraju antitela u bioreaktorima, što izaziva zabrinutost da bi one mogle biti oskudne i skupe. Kompanije Lilly, AbCellera, AstraZeneca, GlaxoSmithKline, Genentech i Amgen su zajedno nastupili pred američkim Ministarstvom pravosuđa (DOJ), s pitanjem da li mogu da razmenjuju informacije o proizvodnji svojih monoklonskih antitela, a da ne krše antimonopolski  Zakon, “kako bi proširili i ubrzali proizvodnju.”

Ubrzo nakon što je počela pandemija, istraživači iz farmaceutske industrije i akademske zajednice su počeli da identifikuju, dizajniraju, podešavaju i sprovode laboratorijske testove monoklonskih antitela protiv SARS-CoV-2, virusa koji izaziva COVID-19. Većina ih deluje vezivanjem i „neutralizacijom“ proteina na površini virusa, ili neutralizacijom njegovog „šiljka“, koji inicira infekciju. Farmaceutska kompanija Lilly je, radeći sa AbCellerom, pokrenula 29. maja prvo istraživanje monoklonskog antitela na ljudima – ispitivanja iz prve faze – testirajući njegovu bezbednost i stepen podnošenja među hospitalizovanim pacijentima. Usledila su druga bezbednosna ispitivanja vakcine od strane Lillijevog kineskog partnera, Junshi Biosciences, kao i njujorškog Regenerona, koji su razvili koktel od tri monoklona.

Regeneron sada testira efikasnost svog monoklonskog koktela protiv COVID-19, koji u tri velika placebo-kontrolisana ispitivanja kombinuje to jest primenjuje antitelo na proteinske „šiljke“ virusa – antitelo koje je prvobitno uzeto od osobe koja se oporavila – i jednog antitela koje potiče od miša, kome je prethodno dat protein „korona-šiljka“. Ovaj probni postupak prevencije, čiji je razvoj koordiniran s NIAID-ovom ‘Preventivnom mrežom za sprečavanje kovida-19’ (CoVPN) – delom projekta ‘Warp Speed’ kojeg sprovodi Trampova administracija – regrutovano je dve hiljade lica u domaćinstvima (inače veoma izglednom mestu za prenošenje zaraze), a kod kojih je potvrđeno da su pozitivni na COVID-19. Jedna studija koju je preduzela ova kompanija ima za cilj da nadgleda skoro 2600 hospitalizovanih osoba sa teškim oblikom COVID-19, dok će se na drugoj grupi, otprilike upola manjoj, obavljati testovi ponašanja antitela na inficiranim osobama sa blagim ili umerenim simptomima. Kompanija Lilly je pokrenula sopstvena ispitivanja, uključujući ona iz treće faze, placebo-kontrolisanu studiju na 2400 stanovnika i osoblju zaposlenom u ustanovama za dugotrajno zbrinjavanje; ova kompanijska studija se vodi uz pomoć programa CoVPN.

„Trebalo bi da smo u mogućnosti da vrlo brzo uočimo signal o stepenu efikasnosti“ proisteklom ovim ispitivanjima, kaže Ejmi Dženkins, koja predvodi ‘Platformu za prevenciju pandemije’ (P3) pri Agenciji za napredne istraživačke projekte u oblasti odbrane, koja već dve godine ulaže napore za brži razvoj monoklonskih antitela protiv pandemija. Iako Dženkins okleva da napravi čvrstu prognozu, kaže da je vremenski okvir novembar-decembar „realan i konzervativan“. To je verovatno ranije nego što će se bilo koja vakcina pokazati sigurnom i efikasnom, kažu istraživači: “Ne bih želeo da kažem da bi to bilo pre kraja godine”, rekao je Entoni Fauči 27. jula na konferenciji za štampu, a u vezi pokretanja NIAID-ovog prvog ispitivanja vakcine za koronu.

Kristos Kiracous iz ‘Regenerona’ napominje da se tokom ispitivanja vakcine po pravilu mora sačekati nekoliko nedelja da bi imuni sistem mogao razviti odgovarajuće reakcije na prethodno date doze, a onda i još nekoliko sedmica za „slučaj“:  procenat rizičnosti po izlaganju organizma virusu SARS-CoV-2. To znači da ova ispitivanja zahtevaju dosta vremena i mnogo ljudi. Tome nasuprot, kada je reč o potencijalnom lečenju monoklonskim antitelima, „vaš se slučaj već zbio“, kaže Kiracous. A u studijama preventive (dakle, proučavanju efikasnosti delovanja antitela na koronu), mnogo je verovatnije da će do infekcije doći kontaktom unutar domaćinstva, nego što je to slućaj s ispitanicima koji odvojeno i pojedinačno učestvuju u istoj studiji.

Imunolog Denis Barton, čija istraživačka grupa radi u okviru kompanije ’Scripps Research’ je uspeo da izdvoji veoma snažna monoklonska antitela protiv SARS-CoV-2 za koja se nadaju da će ih primeniti u ispitivanjima na ljudima; on kaže da je optimističan jer će samo jedna doza monoklona uspeti da ljude mesecima štiti od infekcije.”Umnogome je lakše pobrinuti se za nekoliko delova virusa nego čekati na kompletno rešenje, ili iskorenjivanje pandemije koja je u toku.” Ista logika važi i za lečenje. „Napadnite virus snažno i što ranije“, kaže Barton.

Kiracous kaže da čak i ako monoklonska antitela ne pređu vakcine „u liniji finiša“, ipak mogu imati značajnu ulogu protiv COVID-19. “Dugoročno će nam biti potrebna oba pristupa”, kaže Kiracous. Retkost je da su vakcine stoprocentno efikasne i mnogi ljudi mogu odbiti vakcinu ili preskočiti imunizaciju iz drugih razloga. Štaviše, napominje on, stariji ljudi ili oni kojima je imunitet oslabljen možda neće zadobiti snažan imunološki odgovor svog organizma nakon vakcinacije.

Međutim, snabdevanje monoklonskim antitelom može delimično biti ograničeno zbog skromnih ulaganja. Operacijom Warp Speed je, na primer, izdvojeno osam milijardi dolara za šest različitih vakcina COVID-19; za monoklonska antitela, američka vlada je uložila oko 750 miliona dolara, od čega najveći deo u Regeneron, koji će proizvesti negde između 70.000 i 300.000 doza pre nego što uopšte ima podatke o efikasnosti. Iz kompanije Lilly kažu da će do kraja godine imati sto hiljada doza.

Ukoliko se pokaže da antitela deluju, jedna studija sa Univerziteta Duke procenjuje da bi samo Sjedinjenim Državama naredne godine moglo trebati skoro 40 miliona doza. Niko, međutim, ne zna koliko bi se te doze proširile, kaže Dženet Vudkok, koja je kao šefica Odeljenja za procenu i istraživanje lekova pri američkoj Upravi za hranu i lekove uzela dopust sa svog mesta, kako bi predvodila terapijske metoda programa Warp Speed. „Za razliku od vakcina, teško je predvideti broj tretmana za lečenje koji će biti dostupni“, kaže ona. Prevencija, koja bi bila pojedinačna intramuskularna doza, zahteva manje proizvoda od intravenske infuzije koja se koristi u lečenju, napominje ona, ali potrebna količina zavisi od veličine osobe.

COVID-19 Resource Center | SCIEX

Iako je način određivanja prioritet u distribuciji vakcine već pokrenuo veliku raspravu, još nije vođena takva diskusija o monoklonskim antitelima. Ministarstvo pravde je 23. jula izrazilo zabrinutost u vezi sa isporukom, odobrivši da šest kompanija koje su podnele molbu za razmenu informacija o proizvodnji mogu to i činiti (bez opasnosti od anti-monopolskog Zakona, koji je ovim kompanijama dotad predstavljao glavnu prepreku).

Regeneron nije deo te grupe, ali je Kiracous optimističan u pogledu zadovoljavanja potreba. „Dobra stvar kod nekih od ovih bioloških sredstava je što za prilično kratko vreme možete ubrzati proizvodnju“, kaže on. Nirula se slaže. “Ako budemo imali uspeha u ovim kliničkim ispitivanjima, imaćemo (ubrzo) na raspolaganju velike količine ovog leka”, kaže on.

Troškovi monoklona, posebno za veće doze potrebne za lečenje, mogli bi podeliti svet na utoke i nedostatke. “Malo je verovatno da će se cena ovog tretmana u bliskoj budućnosti spustiti do nivoa koji bi bio lako dostupan širom sveta”, kaže Set Berkli, koji je na čelu Saveza za vakcinaciju ‘Gavi’, a takođe predvodi jednu međunarodnu inicijativu za razvoj COVID-19 vakcine.

Dženkins kaže da je ključni cilj projekta P3, koji je za ispitivanja četiri farmaceutske grupe obezbedio 96 miliona dolara donatorskog novca, bio stvaranje monoklonskih antitela koja je u stanju da proizvede sam organizam, umesto velikih rezervoara za fermentaciju. Ideja, koja još nije testirana na korona virusu kod ljudi jeste da se u ljude ubrizga DNK ili njen RNK nosilac koji „dekodiraju“ željena antitela, omogućavajući čovekovim sopstvenim ćelijama da ih proizvedu. „Mislimo da možemo smanjiti troškove proizvodnje monoklonskih antitela“ kaže Dženkins.

Bez obzira na troškove, dokazi da monoklonska antitela deluju kao preventiva bi svima mogli biti od koristi: raspolaganje tim podacima bi proizvođačima vakcine dalo jasan signal da su antitela protiv površinskog proteina SARS-CoV-2 dovoljno efikasna da zaštite ljude. To bi zauzvrat moglo pružiti validan indikator za procenu vrednosti najizglednijih kandidata za konačne vakcine, kojima nedostaju realni podaci o efikasnosti. „Biće potresno na polju vakcine, potresno na pozitivan način“, kaže Majron Koen s Univerziteta Severna Karolina, koji vodi testiranje monoklonskih antitela na platformi CoVPN. „Pruža vam se hiljadu mogućnosti za brži napredak.“

 

* Ispravka od 5. avgusta: Ova priča je dopunjena informacijom da DNK i njen RNK nosilac još nisu testirani na ljudima kao nosiocima gena monoklonskih antitela. Strategija je, kako se izveštava, testirana na ljudima sa drugim vrstama oboljenja, mada još uvek nisu objavljeni rezultati.

 

Jon Cohen, ScienceMag.org

 

Srodni linkovi:

Gene therapy could put an end to future pandemics

New York Times, Coronavirus Vaccine Tracker

Radical shift in COVID-19 testing needed to reopen schools and businesses, researchers say

Next big COVID-19 treatment may be manufactured antibodies

Bill Gates lays out a possible timeline for a ‘stop-gap’ COVID vaccine

CORONAVIRUS (COVID-19) RESEARCH PROJECTS

Target Product Profile: antibody tests to help determine if people have recent infection to SARS-CoV-2: Version 2

Sweden’s top virologist has a message on how to defeat coronavirus: Open schools and no masks

Immunology Is Where Intuition Goes to Die

A Vaccine Reality Check: So much hope is riding on a breakthrough, but a vaccine is only the beginning of the end.

I’m a Nurse in New York. Teachers Should Do Their Jobs, Just Like I Did.

College-Educated Professionals Are Capitalism’s Useful Idiots – How I got co-opted into helping the rich prevail at the expense of everybody else

The Rise of Coffee Shaming – Personal-finance gurus really hate coffee.

Podrazumeva li demokratija i nužnu brigu za građane? Primeri Kine i SAD prikazuju suštinu

Ljudi u Kini kažu mi da Kina nije komunistička, već da se samo vladajuća stranka zove KPK (Komunistička partija Kine). Zašto?”, pita se Godfri Roberts, stručnjak za geopolitiku sa univerziteta u Masačusetsu.

Ljudi koji žive u Sjedinjenim Državama kažu mi da 99% Amerikanaca nisu kapitalisti, već samo da Amerikom upravlja Kapitalistička partija Amerike.

Kapitalisti koji su Osnivači Amerike napisali su svoj Ustav koji je isključio bilo kakvo pominjanje “demokratije” jer je kapitalizam inherentno antidemokratski, kao i zato što bi ovakav, kapitalistički sistem, bio najbolji način da pomogne Americi da postane društvo u kojem niko nije siromašan i u kojem svi dobijaju obrazovanje, pristojno plaćen posao, više nego dovoljno hrane i odeće, pristup zdravstvenim uslugama, podršku države u starosti, dom i udoban život.

Kineska vladajuća partija zove se Komunistička partija Kine i obećala je da će, jednog dana, Kina postati društvo u kojem niko nije siromašan i u kojem svi dobijaju obrazovanje, pristojno plaćen posao, više nego dovoljno hrane i odeće, pristup zdravstvenim uslugama, podršku države građanima u starosti, dom i udoban život.

Evo i slikovitog izveštaja o neporecivom napretku, obećavanog i zvaničnim državnim sloganom “da nema siromašnih”:

Biti Kapitalista-u-Americi je prilično lako. Napravite nešto, ili pružite uslugu, prodate je i – uzmete novac.

Biti komunista u Kini je sinonim za puno posla kojeg treba obaviti: potrebne su godine da budete primljeni u Partiju, uz nužno volontiranje u svakoj prilici i svakim povodom, obavezno prisustvovanje dosadnim marksističkim predavanjima… Takođe – treba da uredno plaćate godišnju članarinu. Tek je mali broj onih koji su voljni da sve ovo čine, i to je sasvim u saglasju sa čitavom stvari. Jer, to znači da članovi partije rade na poboljšanju života za sve Kineze a da, pritom, dodatno ne moraju ništa da „dodatno čine“. Oni zadobijaju korist od takvog poretka – komunizma – a da pritom ne dolazi do sukoba među članstvom. Jer, svako ko želi u KPK ima da ispuni podjednake zadatke, pa dokle ko dogura – tek na osnovu tog rezultata dobijate dozvolu da krenete naviše – ali shodno rezultatima, i bez protekcije.

Koje su koristi od komunizma?

Pa, 1. jula 2021. godine, nigde u Kini više niko neće biti siromašan i svi će dobiti dobro obrazovanje, pristojne poslove, više nego dovoljno hrane i odeće, pristup zdravstvenim uslugama, državnu podršku građanima u starosti, svoj dom i udoban život. Svi. I to stvarno.

99% Amerikanaca i Kineza žele od svojih vlasti rezultat koji je u osnovi isti: društvo u kojem niko nije siromašan i svi dobijaju obrazovanje, pristojno zaposlenje, imaju više nego dovoljno hrane i odeće, pristup zdravstvenim uslugama, sistemsku podršku za starije sugrađane, svoj dom i udoban život.

Zar ne očekujemo da bi svaka vlast na svetu trebalo da sve ovo obezbedi svojim građanima, čak i bez da ih o tome obaveštava?

I, koja vlada – komunistička ili kapitalistička – bolje sprovodi sve ovo?

Godfree Roberts, Ed.D. Education & Geopolitics, University of Massachusetts, Amherst

QUORA

Da li je javni integritet izgubio svoju privlačnost?

Prema poslednjem Indeksu javnog integriteta, ključni indikatori nagoveštavaju stagnaciju a sloboda štampe i trgovine gube svoju potporu u većini zemalja EU.

Prema najnovijem izveštaju o indeksu javnog integriteta (IPI), sloboda štampe i trgovine, dva ključna elementa u kontroli korupcije imaju pogoršane vrednosti u većini zemalja EU. Izveštaj je objavljen decembra ove godine, na međunarodni Dan borbe protiv korupcije, a od strane Evropskog istraživačkog centra za borbu protiv korupcije i izgradnje države (ERCAS). Da bi se načinio IPI indeks koristi se javno dostupna Big data u šest ključnih oblasti koje su istraživači ERCAS-a Victoria Dykes i Ramin Dadasov identifikovali meru/obim korupcije i koruptivnih radnji: nezavisnost sudstva, opterećenost administracije, otvorenost trgovine, transparentnost budžeta, efikasnost e-vlade i sloboda štampe. Ove komponente su odrednice, ali i prepreke koje  utiču na sposobnost društva da kontroliše korupciju.

Kriterijumi su odabrani na osnovu teorijskog okvira Aline Mungiu-Pippidi, profesorke na Hertijevoj školi za javnu upravu i predvodnice tima u ERCAS-u. Istraživači, takođe, između ostalih tehnika i kriterijuma, koriste širu definiciju korupcije koja uključuje i način dodeljivanja javnih tendera tj javnih ponuda ponuđačima, koji na osnovu prijateljskih veza s političarima dobijaju sredstva iz državne kase. Indeks se kreće od 1 (najgore) do 10 (najbolje), zahvatajući sve njegove komponente odnosno činioce od kojih je IPI indeks sastavljen. Kipar je jedina zemlja u EU koja je isključena iz IPI istraživanja, s obzirom da nije deo Indeksa otvorenog budžeta, ključnog elementa komponente transparentnosti budžeta unutar IPI.

Grafikoni u nastavku teksta pokazuju kako su evropske zemlje rangirane prema ukupnom Indeksu javnog i individualnog integriteta (IPI), kao i po pojedinačnim varijacijama IPI činilaca u periodu od 2015. do 2017.

Mapa javnog integriteta Evrope 2017

Evropske zemlje rangirane su po ukupnom indeksu integriteta u javnosti (IPI) kao i po pojedinačnim rezultatima IPI komponenti (10 = najbolje).

Prema rečima Aline Mungiu-Pippide, 2017. je “bila šarolika godina za borbu protiv korupcije: s jedne strane, Francuska se odlučno odaljila od javne hipokrizije koja je često bila povezivana s razvijenim zemljama u njihovim kasnijim fazama, suočavajući se sa sukobom interesa svojih političara. Potražnja za dobrom državnom upravom i upravljanjem vladinih struktura porasla je u brojnim zemljama širom sveta, ali smo takođe videli kako vlasti i javnost zatvaraju oči u zemljama u kojima je razotkriveno koruptivno ponašanje. Nakon nedavnog objavljivanja „Rajskih papira“ (Paradise Papers), u kojima je obelodanjeno da veliki broj poznatih i uticajnih ličnosti krije svoj neoporezovani novac na egzotičnim destinacijama, i pored svega su izostale masovne demonstracije građana. U razvijenim zemljama ih nije bilo na ulicama, kako bi izrazili svoj protest usled sistematičnog izbegavanja njihove elite da plaća porez: takođe, nijednog javnog protesta, kao reakcije na raskrinkavanje „dizel-kartela“ u Nemačkoj, nije bilo.”

Zemlje EU i javni integritet

Zemlje članice EU (bez Kipra) rangirane po ukupnom indeksu javnog integriteta, kao i za svaku komponentu IPI indeksa.

Najveće pozitivne promene zabeležene su u domenu smanjenja administrativnog opterećenja ili tzv. „crvene trake“: vremena potrebnog za registraciju i plaćanje poreza za preduzeća. Crvena traka je idiom koji se odnosi na prekomernu regulaciju ili rigidnu usaglašenost sa formalnim pravilima koja se smatraju suvišnim ili birokratskim, ometajući ili sprečavajući akciju ili donošenje odluka. Obično se primenjuje na vlade, korporacije i druge velike organizacije. Uz crvenu traku, tj. birokratsko saplitanje građana i poslovnih faktora, pod ruku ide i problem izgradnje efikasne e-uprave (koja se izračunava po statistici pristupa Internetu i broju naloga na Fejsbuku na nacionalnom nivou, i već sam po sebi objašnjava većinu zahteva za dobrom e-upravom i umreženošću u bilo kojoj zemlji, a ne samo Evropi). Nezavisnost sudstva i fiskalna transparentnost se nisu značajno promenili, dok je Evropa tek neznatno reagovala na slobodu štampe i trgovinsku birokratiju, dve suštinske komponente. Fiskalna transparentnost i smanjenje birokratije zabeležile su određeni napredak u ovom intervalu (na primer u Makedoniji), ali je nije bilo dovoljno da bi kompenzovala gubitke nastale izostankom slobode štampe – problema koji zabrinjava većinu evropskih zemalja , a naročito Francusku.

Indeks IPI u EU prema zemlji, godini i komponenti

Kipar je izuzet. Ocena za svaku komponentu (10 = najbolje)

Što se tiče nezavisnosti sudstva, napredak u nekim slučajevima kompenzovan je padom i degradacijom u sferi nekih drugih oblasti, dok borba protiv korupcija često slabi pravosuđe – umesto da ga jača – a sve zbog ogorčene bitke za prevlast i kontrolu nad njim, iz čega kao rezultat proističu antikorupcijske kampanje (slučajevi  od Italije, preko Ukrajine, do Rumunije). Evolucija i organski razvoj indeksa nezavisnosti sudstva, na primer, pokazuje da je zemljama koje na prvi pogled izgledaju kao šampioni u promenama (poput Rumunije) i dalje muku muče kako da poboljšaju svoj IPI indeks, ne bi li na IPI lestvici dostigli i čak možda premašili makar „peticu“.

“Posledice stagnacije u kontroli korupcije ne mogu biti veće”, kaže Mungiju-Pipidi, dodajući da “neuspeh vladajućih struktura u stvaranju sistema „svakom prema stvarnim zaslugama“ u njihovim društvima podriva preko potrebne inovacije, koje su najodrživiji izvor ekonomskog rasta i državnih kapaciteta, što dovodi do političke nestabilnosti i nepoverenja u vladu. Društva sa najvećim indeksom korupcije, na taj način, postaju žrtve masovnog napuštanja njenih građana, koji odlaze u ekonomski perspektivnije i uređenije zemlje.”

Gian-Paolo Accardo, Vox Europ

Indeks javnog integriteta za 2017:


Izvor: Evropska mreža za novinarske podatke 

Izvor: integrity.index.org

Poslednje 3 od 16 zemalja CEEC-a konačno usklađene sa „Inicijativom pojas-put“

Estonija, Litvanija i Slovenija konačno potpisale “Inicijativu za pojas i put”, dok se Li sastao sa evropskim liderima šesnaestorke, prenose kineska novinska agencija Xinhua i dnevnik China Daily.

Kina je potpisala memorandume o razumevanju sa Estonijom, Litvanijom i Slovenijom u cilju promovisanja „Inicijative za pojas i put (IPP, BRI), što je signaliziralo da se svih 16 zemalja centralne i istočne Evrope složilo da se uskladi s ovom inicijativom.

Letonija je prošlog novembra potpisala takav dokument tokom petog sastanka lidera Kine i CEEC. Mađarska je u junu 2015. godine postala prva u Evropi koja je potpisala učešće u inicijativi.

Inicijativa koju je predsednik Si Đinping predložio 2013. godine obuhvata Ekonomski pojas koji bi trebalo da se gradi na potezu nekadašnjeg Puta svile, a takođe obuhvata i „Pomorski put svile 21. veka“ (21st Century Maritime Silk Road). To će stvoriti ogromnu trgovinsku i infrastrukturnu mrežu duž drevnih staza i puteva, kojima su se Istok i Zapada vekovima kretali i međusobno trgovali.

Ovi memorandumi nalaze se među više od 10 sporazuma potpisanih između Kine i zemalja CEE u ponedeljak u Budimpešti, mađarskoj prestonici. Potpisima je prisustvovao premijer Li Kećang i drugi lideri nakon šestog sastanka šefova vlada Kine i zemalja Srednje i Istočne Evrope. Dokumenti su obuhvatali oblasti kao što su međusobno infrastrukturno povezivanje, saradnja proizvodnih kapaciteta, infrastruktura i finansije.

Tokom sastanka, premijer Li je pozvao na promociju bilateralne trgovine, infrastrukturno i tehnološko povezivanje , inovacionu i finansijsku saradnju kao i razmenu kadrova i ljudi.

Li je pozvao svih 17 zemalja da ubrzaju proces ključnih projekata vezanih za povezivanje, promovišući veze kopnom, morem, vazduhom i putem interneta. On je naglasio da je potrebno donositi i usaglašavati više mera koje bi doprinele olakšavanju carinjenja robe. Kina bi, dodao je Li, želela da vidi više železničkih linija i direktnih letova između Kine i Evrope. Logistički centar će biti postavljen u regionu CEE zemalja, rekao je on.

Li je takođe predložio saradnju u oblasti inovacija, koja bi se fokusirala na proizvodne kapacitete, energiju, logistiku i poljoprivredu, rekavši da su preduzeća iz zemalja CEE više nego dobrodošla da učestvuju u strategiji „Made in China“.

Prema podacima Generalne carinske uprave, bilateralna trgovina između Kine i zemalja CEE je prošle godine dostigla 58,6 milijardi dolara, što predstavlja povećanje od 4,3 posto godišnje. Obim se povećao na 49,1 milijardi dolara u prvih devet meseci ove godine, što je za 14,1 odsto više nego u istom periodu prošle godine.

Kineske investicije u zemlje CEE premašile su devet milijardi dolara, dok su 16 zemalja CEE investirale više od 1,4 milijarde dolara u Kinu, drugu po veličini svetsku ekonomiju. Bilateralna saradnja krunisana je značajnim dostignućima u oblasti proširivanja kapaciteta transporta, energetike i proizvodnje. Oko 20 projekata je uspešno završeno ili su u izgradnji, a projekat izgradnje železnice na relaciji Mađarska-Srbija bio je jedan od najzanimljivijih.

Kao predsedavajući ovogodišnjeg sastanka Kine i država iz grupe CEE, mađarski premijer Viktor Orban izjavio je da je saradnja 16 zemalja CEE i Kine velika poslovna prilika za sve njih kao i da treba uzeti učešće u „Inicijativi za pojas i put“. On je rekao da će se stvoriti bolji ambijent za kineska preduzeća i njihova ulaganja, uz potrebu promovisanja dugoročnog razvoja i razmene između Kine i CEEC-a.

Doktor Feng Žongping, potpredsednik Kineskog instituta za savremene međunarodne odnose rekao je da su sve CEE zemlje smeštene unutar „Ekonomskog pojasa Puta svile“ (Silk Road Economic Belt), i da je njihovo potpisivanje zajedničkog memoranduma označilo ulazak u novu fazu saradnje između dve strane, onda kada treba postići i veći napredak.

“Saradnja između Kine i CEEC-a se uglavnom fokusira na trgovinu i infrastrukturu, a investiranje je ključ za rešavanje problema finansiranja infrastrukturnih projekata”, rekao je Feng. “Centralna i istočna Evropa, takođe, mogu biti ulaznica za Kinu, kako bi ušla na veće tržište Evropske unije.”

Žu Jin, Hu Jongći, China Daily 

Katalonija: šta nakon referenduma?

Svi se slažu u jednom: Katalonski referendum o nezavisnosti otvorio je Pandorinu kutiju. Želja Katalonaca da se otcepe od Španije i proglase nezavisnost može biti šibica koja će zapaliti čitav svet, donosi ugledni evropski politički portal VoxEurop.

Katalonija: sinonim za katastrofu na pomolu.

Antagonizam između Madrida i nacionalističke regionalne vlade Katalonije, koji je doveo do nasilja tokom referenduma o nezavisnosti 1. oktobra, doveli su do situacije u kojoj nema pobednika i sa mnogo manje nade za političko rešenje katalonskog pitanja.

Zamka se zatvorila. Sa arogancijom i ponosom političara zaslepljenog cinizmom i zabludom da se legitimitet može postići putem sile, španski premijer Marijano Rahoj (Mariano Rajoy) upravo je namamljen tamo gde su želeli katalonski nacionalisti: u uzimanju učešća u neprihvatljivom nasilju i brutalnosti policijske represije.

Rahoj je želeo da napne svoje mišiće i demonstrira snagu. Ipak, sve što je postigao bilo je da nas podseti mračnih sena jedne diktature iz veoma sveže španske prošlosti, senki na kojima su katalonski nacionalisti sada profitirali. Kolumnisti već misle i pišu o tome kako je vladajuće desno krilo države naslednilo Frankovu diktaturu. Zapravo, aktuelna Španija 2017. godine – čak i kada se dešava da se policija na krajnje skandalozan način ponaša protiv katalonskih birača – nije autoritarni režim i nema nikakve veze sa tragičnim sećanjem na Frankovu vladavinu. Ali, šteta je počinjena i povratka nema.

Seme nezadovoljstva je posejano. Od sada će biti nesrazmerno teže pronaći političko rešenje koje bi primirilo duhove koji su izašli iz boce. Kada se proliva krv, mastilo pregovarača usahne. Nacionalisti, kako katalonski tako i španski, pobedili su, dok su Evropljani izgubili. Izgubili su onda kada su počeli da postaju sve saosećajniji prema zahtevima poteklim iz katalonske prestonice, Barselone. Nije da su ti zahtevi bili nelegitimni: Katalonski autonomaši žele veću fiskalnu, kulturnu i administrativnu slobodu. Traže ista prava i status koji je Baskija stekla u zamenu za mir nakon godina i decenija terorizma.

Socijalistička vlada Hozea Luisa Zapatera je 2006. godine, u stvari, ta prava dodelila Kataloniji. A onda je 2010. godine, iz nesumnjivo političkih razloga, njegov naslednik, konzervativac Marijano Rahoj, doveo ovu odluku u pitanje, što je doprinelo velikim izmenama na Ustavnom sudu. Stvari su veoma brzo izmakle kontroli, a dva suprotstavljena tabora postala su sve nepomirljivija. Trebalo je da se autonomisti tu i zaustave. Po svakoj logici, trebalo je da nastave borbu za iznalaženje političkog rešenja – sve se iznova vraćajući u upornim nastojanjima za nalazak mirnog rešenja, poput Sizifa koji gura svoj kamen – kako bi osigurali mogućnost da druga vlada na nacionalnom nivou može doneti sporazume potpisane tokom vladavine Zapatera.

To je, upravo, dragocena prilika koju svaka demokratija nudi: da se bude u stanju da nastavi stavljanje predloga na sto kako bi se, koliko god da je taj proces spor, postigao napredak ili kompromis. Umesto toga, katalonski autonomaši daleko su više žudeli za izlaskom, čineći da stvari eskaliraju do neslućenih razmera; a tu su i provokacije šefa katalonske vlade Karlesa Pućdemona (Carles Puigdemont i Casamajó). Nezavisnost je zamenila autonomiju upravo u trenutku kada skoro svuda u svetu efekti globalizacije dovode u pitanje dosadašnje utvrđene vrednosti, podbadajući građane da traže žrtvenog jarca i političke, identitetske načine za bekstvo (od federalizma). Katalonski nacionalizam, međutim, kako kažu, nije ni antievropske a ni antiimigrantske prirode.

Ovo je, zapravo, tačno. Novi šegrti Čarobnjaka regionalizma i cepanja deluju – barem tako izjavljuju – na osnovu svog evropejstva i obećavaju da je njihovo otcepljenje prijateljsko, mirno, progresivno, otvoreno i odgovara vrednostima Evropske unije. U stvarnosti, međutim, oni su izdali evropske vrednosti. Oni su raspirivali žar nezadovoljstva i resentimana među svojim autonomašima. Oni su vaskrsli sećanje na Kataloniju koju je nekada davno potčinila francuska kraljevska loza Burbona, a potom su mučeni od strane frankista. Razmislimo, na primer, kako se to – nekih noći na stadionu FK Barselone – dešavalo da grupe navijača Barse čak i čitavih 17 minuta i 14 sekundi tokom igre pevaju “Independencia!” u znak sećanja na pad Barselone 1714. godine, kada je ovaj grad pokorio Filip V. Naravno, niko ne može, a i ne treba, da poriče da je Katalonija bila jedan od glavnih bastiona otpora Fransisku Franku i njegovom režimu.

Međutim, 2017. godine, zarad instrumentalizacije ovih sećanja kojima se uspostavlja raskid, Katalonci krše osnivački pakt ujedinjene Evrope. Ne samo zbog toga što pristupanje Evropi u principu implicira neku vrstu solidarnosti između regiona i građana – umesto regionalnog ekonomskog egoizma – već pre svega zbog toga što su pristalice nezavisnosti smišljeno i neumoljivo radile kako bi građane zatrovali podelama, osvetom, odmazdom, koje tako često dovode do čiste mržnje. Da li postoji takva jedinstvena regionalna tvrdnja koja zaslužuje da rizikuje mir jedne teritorije koja je zapravo tek nedavno ponovo otkrila demokratiju i slobodu mišljenja, kulture, govora, protesta, a nakon nesretnog građanskog rata i trideset i šest godina prilično gadne diktature?

“Nacija, po svojoj suštini, jeste nešto gde svi pojedinci poseduju mnogo stvari koje su im zajedničke, ali znači i da su svi njeni pripadnici prinuđeni da mnoge stvari zaborave, prevazidu i pređu preko njih”, nagoveštava Ernest Renan. Ovo je, zapravo, jedno od osnovnih načela posleratne Evrope sazdane na ruševinama totalitarizma: zapamtiti zločine, naravno, ali i zapamtiti kako su oni prevaziđeni. Da sačuvamo sećanje na tragedije, ali i puta ka pomirenju. Katalonski premijer Karles Pućdemon svesno je odabrao put sukobljavanja. Marijano Rahoj – put represije. Za Evropljane bi bilo pogrešno da ovde biraju bilo koju od te dve strane, ili da opravdavaju akcije jedne strane nepopustljivošću one druge.

Jer, ovde nema pobednika – već samo poraženih.

Eric Jozsef (1966), francuski novinar i dopisnik dnevnog lista Libération od 1989., a od 1992. i dopisnik ovog dnevnika iz Rima. Kolumnista u listu Internazionale, radio je za nekoliko francuskih izdanja uključujući pariski dnevnik Le Temps. Autor je knjiga “Main Basse sur l’Italie, L’irrésistible ascension de Silvio Berlusconi” (Grasset, 2001), potom “Italie, Les années Cavaliere”. “De Berlusconi à Berlusconi” (Cygne Editions, 2008). Snimio je dva dokumentarna filma, “Gêne(s)rations”, i “Halte à la Mafia”.

Vox Europ

Tehnologija: sluškinja koja nas okiva

Tehnologija nam pruža život sa obiljem slobodnog vremena u budućnosti. Pa ipak, je li to ono što zaista želimo?

U jednoj od epizoda američkog animiranog sitkoma „Džetsonovi“ (Jetsons), Džordž Džetson se požalio na težak rad i kulučenje. Bila je to izjava koja bi početkom 60-tih godina prošlog stoleća izmamila smeh gledaocima, ali i osećaj uzbuđenja za ono što čoveka i njegov rad očekuje u budućnosti. Čitav Džordžov zadatak sastojao se u tome da dvaput nedeljno pritiska neko dugme u periodu od jedan sat. Produkcija Hane i Barbere je sa Džetsonovima napravila veoma uspešan spoj „šmeka“ svoje legendarne „Porodice kremenko“ i otkačenih „futurističkih“ vizija (recept kojeg su producenti crtanog serijala „Simpsonovi“ kasnije pokušali da primene u „Futurami“, prim. prev.). Džetsonovi su pre šest i po decenija obećavali „hleba i igara“ a bez teškog i dugotrajnog rada.

A ispalo je… pa, tako nekako – mada ne baš smešno i veselo po nas.

Naša utopistička vizija budućnosti, budimo iskreni, uvek je veoma nalikovala onoj koja nam se nudi u Džetsonovima: to je zamisao po kojoj će u svetu budućnosti biti daleko više tehnologije a daleko manje ljudskog rada. Više vremena za našu porodicu, prijatelje i zadovoljavanje naših strasti. Ali, da li je to ono što zaista želimo? Možemo li kao društvo da se prebacimo na stil življenja koji podrazumeva mnogo više slobodnog vremena? U trenutku kada stojimo na raskršću dve epohe, i kada mnogi vodeći glasovi u Silikonskoj dolini zagovaraju budućnost u kojoj je uspostavljen univerzalni osnovni dohodak – a bez adekvatnih nivoa zaposlenosti onih s punim radnim vremenom – postavlja se pitanje: da li je naša poslovna, politička i društvena kultura u stanju da se prilagodi situaciji u kojoj će ljudi imati daleko manje posla a daleko više slobodnog vremena?

Avi Reichental, CEO XponentialWorks™

Avi Reichental, CEO XponentialWorks™

“Intelektualno, verujem da je ovo nešto što Amerikanci žele”, kaže Avi Rajhental (Avi Reichental) kada ga upitaju da li čovek želi tehnološku asistenciju mašina u tolikoj meri  da može povećati svoje slobodno vreme. Rajhental, koji je osnivač i predsednik kompanije XponentialWorks™ primećuje da ima uvid u konvergenciju tehnoloških trendova. Avi je futurista koji se nalazi u Odboru za inovacije Fondacije XPRIZE i redovno govori o pravcima i perspektivama kretanja savremenog društva. “Smatramo da je u toku dalje koncipiranje ljudske prirode”, nastavlja Reichental, “u želji za sveprisutnom produktivnošću i lakšim pristupom povezanosti (s ljudima i tehnologijama)”.

Velika ironija našeg tehnološkog napretka je što se mnogi od nas, 2017. godine, nalazimo kompletno preopterećeni. Zar danas ne bi trebalo da imamo više slobodnog vremena? Ovo danas je u suprotnosti sa načinom na koji generalno zamišljamo namenu i svrhu tehnološkog napretka: kako bismo sebi olakšali život. Trenutno, baš i ne živomo život Džordža Džetsona iz crtaća 1962…

Zašto je to tako? Postoje li neki drugi razlozi zašto radimo (u zapadnim kulturama, naročito Americi) toliko koliko radimo danas?

Često je u Americi slučaj da smo mi ono što je naša karijera. Naše karijere nisu samo visina naše plate već i pružanje osećaja svrhe i identiteta. Prisutna je i zabrinutost da, u pogledu Univerzalnog osnovnog dohotka to što ovaj koncept možda u potpunosti ne uzima u obzir ljudsko stanje i osećaj identiteta koji je snažno povezan s onim što radimo. Kako bismo se zapravo prilagodili budućnosti kada bismo imali manji fokus na karijeru?

“Stoga se rad percipira ne samo kao prosto obezbeđivanje prihoda već i kao davanje društvenog legitimiteta našim životima. Za mnoge to može biti glavni izvor ličnog identiteta: posredstvom osećanja da je ono što smo po vokaciji neophodno za lično samopoštovanje. Profesija ili trgovina daruju nam takođe i identitet – nas kao doktora, nastavnika, inženjera, mehaničara, sekretara, električara i tako dalje. Neki specifičan posao, nezavisno od profesije ili trgovine, može nam dati identitet – kao konsultanta, menadžera, direktora, supervizora, vođe radnog tima, ili naprosto možemo dobiti osećaj identiteta kao radnici, ili ako učestvujemo u nekom poslu, ukoliko aktivno doprinosimo nekoj stvari; razumljivo je da oni koji ne mogu da rade ili ne mogu da pronađu posao u našem društvu mogu zavideti onima koji imaju taj (ne samo) profesionalni identitet. ” – odlomak iz studije Toma Frajersa, „Rad, identitet i zdravlje“, objavljen u „Kliničkoj praksi i epidemiologiji mentalnog zdravlja“)

Naš osećaj identiteta i svrhe često je umotan u naš profesionalni život. Da li smo, sada kada i ovo imamo na umu, i dalje spremni za potencijalnu budućnost sa manjim fokusom na našu karijeru?

Ulaskom u društvenu komunikaciju, prvo pitanje koje nam drugi obično postavljaju je: “Pa, šta radite, čime se bavite?” Osoba koja postavlja pitanje verovatno neće želeti da sluša priče o velikom američkom romanu na kome radite, o vašim strastima, hobijima ili onome čemu težite. Ovo pitanje, naravno, predstavlja usmeren način kategorizacije zasnovanog na vašoj karijeri. Ako ekspanzija visokih tehnologija već narušava našu sposobnost povezivanja našeg identiteta sa našom karijerom, moramo se zapitati da li bismo mi, kao društvo, bili sposobni da sprovedemo ovakvu tranziciju ka ukidanju ili značajnom redukovanju profesionalnog identiteta. I dok nam se, s jedne strane, identitet spojen sa profesionalnom strašću i emocijama čini i dalje poželjnim (pod uslovom da nam tehnologija obezbedi značajne količine našeg slobodnog vremena), razvoj tehnologije odvija se protiv naših usađenih kulturnih normi.

“Mislim da će se ovakav proces odvijati još generacijama, tokom dužeg vremenskog perioda”, kaže Rajhental dok govori o potencijalnom predstojećem pomaku ka društvu sa manje ljudskog rada. “Ono što će biti potrebno je da to uradimo na miran način, kako bismo mogli da obavimo prelazak na način koji je manje traumatičan. Tehnologija neće promeniti ljudsku prirodu”.

Rajhental s jedne strane spominje svoj optimistički pogled uspostavljanja tehnologije kao društva koje stvara bogatstvo resursa, ali i kako su u nas duboko ugrađeni aspekti ljudske prirode koji se teško mogu promeniti. “Neke od ovih vrednosti, kao i mesto gde zadobijamo ekonomsku povezanost stvoriće bogatstvo na način koji  omogućava svima koji učestvuju u ekosistemu da dobro žive”, kaže on. “To, međutim, ne znači da ćemo biti u stanju da se oslobodimo naših strahova i nemira”.

U budućnosti bi efikasnost i bogatstvo nastalo tehnologijom mogli dovesti do toga da imamo mnogo više slobodnog vremena. To vreme koje imamo na raspolaganju kako bismo se pozabavili bavimo našim strastima i češće viđali naše prijatelje i porodicu. Ovo je udaljavanje fokusa od današnje percepcije identiteta, po kojoj karijere predstavlja naš identitet.

Sad je samo potrebno da vidimo je li to budućnost koju zaista želimo ili koju bismo čak bili u stanju da tu “lagodnost dokolice” ponesemo na svojim plećima.

Big Think