Ekonomski uspon Kine i američke mere

Bliži li se, uopšte, kraj ekonomskom usponu Kine usled američkih mera? Pitanje i temu je na portalu Quora postavio Clifford Nelson.

Nastojeći da nadmaše Kinu, Sjedinjene Države u suštini sve rade pogrešno. U svakom slučaju, takvo šta bi bilo prilično teško jer je, u svetskim okvirima, Kina verovatno zemlja s najefikasnijom vladajućom strukturom. Veoma je bliska onome što Aristotel smatra najboljim oblikom vlasti: oligarhijom istinske elite. Vlada jeste daleko od savršene, ali prepoznaje mnoge politike neophodne za uspeh. Zadobila je podršku gotovo svih njenih građana, obezbedivši im bolji životni standard. To znači da nailazi na odobravanje svog naroda. Ako se baci pogled na istraživanja o globalnom zadovoljstvu građana svojim vladama, indeks zadovoljstva Kineza svojom upravljačkom strukturom je otprilike najviši. To znači da vlada može sprovoditi brojne svoje politike jer joj se veruje. Na primer, porodica od jednog deteta svojevremeno nije bila popularna, i Kinezi su zbog toga zamerali svojoj vladi, ali ujedno i priznaju da je to (u datom trenutku i okolnostima) bila ispravna odluka.

Da biste bili najuspešnija zemlja sveta, morate imati ljude, i iskoristiti maksimum onoga što vam oni mogu ponuditi. To znači da je izuzetno važno pružiti građanima priliku da pokažu svoju potencijalnu izuzetnost. Kina doživljava konstantan rast broja studenata koji su stekli diplome iz neke STEM oblasti. U međuvremenu, visoko obrazovanje u SAD postalo je daleko skuplje, stavljajući ga gotovo van domašaja prosečnih građana, i čineći mnogo težim otplatu studentskih kredita. Uz to, čini se da, generalno, kvalitet nivoa obrazovanja u Sjedinjenim Državama doživljava pad. Uspeh kineskog obrazovnog sistema može se prepoznati i u rezultatima mladih Kineza u matematici, govornim veštinama i naučnim disciplinama, u kojima prednjače u odnosu na ostale nacije, a znatno iznad američkih studenata i učenika. I ne samo da Kina odrađuje tako dobar posao u domenu obrazovanja, već  ovim diplomcima osigurava da, nakon studija, odmah dobiju kvalitetne poslove. U SAD ćete danas videti toliku zastupljenost Indijaca, koje su Amerikanci doveli da bi obavljali tehničke poslove (uz “off-shore” rad ili onaj koji je izmešten), ali je lako uočiti da je na tim poslovima vrlo malo Kineza, za razliku od situacije od pre nekoliko decenija. Sjedinjene Države se sve više oslanjaju na strance, zbog strukovno-obrazovne baze koju sa sobom donose u SAD.

Trenutna kineska slabost možda se ogleda u nedovoljnom činjenju da bi se što više podsticale inovacije koje bi odskakale od uobičajenih, u nedostatku onih koje nazivamo prelomnim probojima. Ako je moguće kreirati politike koje podstiču pravu vrstu slobode, kao i istraživanje, tada mogu napredovati i takvi revolucionarni koncepti. Ovo je verovatno najvažnije u sferi umetničkog izraza; Zbog toga je Holivud postao centar svetske zabave. Francuska je zbog toga postala središte kulture. Ako Kina može da pokaže sposobnosti i kapacitete po kojima bi se izdvajala, to bi takođe moglo rezultirati, recimo, uspešnim nadzvučnim putničkim avionom ili, možda, boljim načinima proizvodnje ili metodologijama.

Ovo značajno povećava izglede i šanse da će Kina biti u stanju da globalno dominira većinom tehnologija. Danas ima 1,4 milijarde Kineza. Sa tolikim brojem građana – i sa tako dobrim obrazovnim sistemom – izglednije je da će neki novi Ajnštajn biti Kinez nego pripadnik bilo koje druge nacionalnosti. S obzirom na to da su mogućnosti Sjedinjenih Država limitirane, a da je školovanje izuzetno skupo, po ovim merilima će se verovatno svrstati u zemlje Trećeg sveta. Da stvar bude još gora, značajan broj američkih građana ne veruje u nauku… samim tim, neće verovati ni u dobro sagledanu činjenicu, što dokazuje broj onih Amerikanaca koji i dalje veruju u kreacionizam, ili, recimo, u to da su klimatske promene tek „nekakav mit“.

Kineska ekonomska politika podstiče konkurenciju tamo gde konkurencije može biti. Cilj je obrazovati jedno konkurentno tržište koje minimalno šteti društvu. Real-kapitalizam uglavnom podstiče pohlepu, što znači monopol ili tajnu prevarnu spregu („collusion“)… Jednom kada postane veoma uspešan, kapitalista će iskoristiti bilo koji prljavi trik da bi stekao prednost: zeznuti radnike, lagati o proizvodu; Uništiti okolinu ako to smanjuje njegove troškove; ukrasti. Tako se kapitalizam podstiče i gaji. Vode se državne kompanije u oblastima u kojima je prilično teško stvoriti konkurentno okruženje. Privatne korporacije u nekonkurentnom kapitalističkom okruženju obično postaju neefikasne zbog svog povlašćenog položaja, tako da od privatizacije zaista malo ko ima koristi – osim onih koji od nje mogu profitirati – ali ne i većina ljudi. Stoga je kapitalizam, zapravo, destruktivan, i to je kapitalistički bog kojem Amerikanci ukazuju takvo i toliko poštovanje, zapravo ne razumevajući kakva su zla koja sa sobom donosi. Kina ima jasnu ekonomsku politiku koja očigledno razume da je cilj u ostvarivanju zadataka bitnih po društvo, a ne kapitalizam sam po sebi, shvatajući da postoji takvo delovanje koje je bolje kada je kontrolisano od strane vlade.

Drugi faktor je to što, čini se, Kina razume da postoje neke stvari zbog kojih želite da snizite troškove, jer to pomaže boljoj ekonomiji. U SAD je, primera radi, ustanovljena visoka poreska stopa na usluge mobilnih operatera, pa je, samim tim, i korisniku ta komunikacija skuplja; ipak, da bi zaista svi bili povezani na pravi način, svi bi trebalo da uživaju u jeftinom korišćenju mobilnih usluga, samim tim podstičući komunikaciju koja unapređuje bezbednost (poslovanja) ali i sposobnosti i kapacitete za prerastanje građana u produktivnije članove društva. Dobra komunikacija poboljšava ekonomiju. Sjedinjene Države su, evo još jednog primera, dosad bile veoma loše u nivou efikasnosti svoje državne pošte, iako je upravo ona tako važna za ekonomiju – zbog čega je, uostalom, pošta prvobitno i stvorena. Druga oblast u kojoj su SAD slabe je sektor transporta. Smanjivanje troškova upotrebe prevoza i podsticanje mera za napredak u domenima međugradskog i gradskog prevoza bi, u suštini, uveliko pomogle američkoj ekonomiji.

Sve se ovo  odnosi i na toliko drugih aspekata održavanja i unapređivanja infrastrukture; upravo one infrastrukture koja omogućava valjanu, kvalitetniju ekonomiju. Ako zanemarite infrastrukturu, gube se i poslovne mogućnosti. Ono što je Kina svim silama nastojala da obezbedi već od samog početka svog ekonomskog uspona – a što joj je potom omogućilo dalji uspeh – bilo je pravljenje specifičnih „mesta“, lokacija  sa posebnom namenom: bilo je to stvaranje namenskih lokacija vezanih isključivo za biznise – one lokacije koje bi obezbeđivale sigurnost stranih i domaćih investicija – kao i infrastrukturu koja omogućava transport proizvoda, uz nastojanje da se velikom broju lokalnih stanovnika obezbedi brz transport na potezu kuća-radno mesto i natrag. To je nešto što mnoge druge zemlje nisu uspele da sprovedu, a veliki investicioni naglasak Kine je u daljnjem, konstantnom poboljšanju infrastrukture. Pre trideset godina je na mestu gde je danas Šenžen, industrijski hiper-gigant, ležala samo gomila uspavanih sela; danas je ovo mesto jedno od glavnih centara svetske ekonomske aktivnosti. A gde biste drugde, inače, mogli videti takav i toliki uspeh? Kina je na svom putu možda imala niz nedostataka, ali uspeh jednog Šenžena je verovatno toliko puta nadoknađivao te propuste.

U međuvremenu, SAD su učinile malo šta na poboljšanju svoje infrastrukture, i, što je još gore, nisu održavale ni ovu postojeću. A ovo je očigledno samo ako pogledate koliko je mnogo gradova u kojima je taj ozbiljan problem prisutan. SAD su nastavile da grade puteve, ali su saobraćajna zagušenja sve veća. Očigledno je da samo izgradnja puteva ne rešava problem – problem čije se posledice odražavaju u troškovima poslovanja, koji se, usled loše putne mreže povećavaju – da ne spominjemo potrebu za više namenskog zemljišta (u infrastrukturne svrhe).

Ono što je loše po američku ekonomiju jeste prigradska razgranatost infrastrukture. Finansijski održavati i podržavati ovakvu infrastrukturnu „raspršenost“ predgrađa je izuzetno skup poduhvat. Potrebno je, recimo, napraviti što više kilometara novih puteva, jer ih svaki stanovnik predgrađa mora svakodnevno i u više navrata koristiti. Vožnja gradskim jezgrom će trajati tek nekoliko kilometara – u odnosu na daleko veću kilometražu koju zaposleni svakodnevno prevaljuju, dok se kroz predgrađe voze ka centru; stoga je mnogo lakše osigurati brz i kvalitetan prevoz u gradskom, a ne prigradskom području. Postoji i toliko drugih stvari koje je daleko lakše obezbediti od putne mreže, recimo, uspostavljanje mreže za električnu energiju, ili gas, vodu, ili kanalizaciju, tu je i izgradnja škola, toliko je toga. To znači da će, u cilju poboljšanja svoje infrastrukture, Sjedinjene Države uložiti u svoju putnu mrežu mnogo više novca od Kine. Jedna dobra američka politika bi trebalo da obeshrabri neko takvo nesvrsishodno razgranavanje svoje infrastrukture.

Drugo područje u kojem SAD deluju tako samodestruktivno je pitanje vojnih izdataka. Sjedinjene Države troše neverovatne količine novca za održavanje svoje ogromne vojske. A armija joj je, zapravo, loše izbalansirana jer su oduvek bile najvažnije kopnene vojne snage, dok SAD stavljaju pojednak naglasak na svoje vazdušne i mornaričke snage. U ratovima na Bliskom istoku su sposobnosti kopnenih snaga bile dobro potkačene, dok su mornarica i vazduhoplovne snage bile prekomerne u poređenju s njihovom konačnom efikasnošću. Resursi koji se koriste u vojne svrhe znači da oni nisu dostupni za unapređenje civilne infrastrukture, kojoj su ti resursi nadasve potrebni. Vojni rashodi daju jako malo podsticaja real-ekonomiji, posebno u SAD, gde troškovi proizvodnje i održavanja vojne opreme toliko nadmašuju njenu efikasnost, a nedostatak masovne proizvodnje samo prekomerno povećava troškove i smanjuje svaku potencijalno veću korist od vojne tehnologije; jer, tehnologija masovne proizvodnje jeste ta koja je toliko bitna za konkurentnost na komercijalnim tržištima. Kina troši mnogo sredstava na vojsku, ali je dosad pokazala mnogo više suzdržanosti nego SAD, a još više kada je u pitanju nuklearno oružje. I SAD i Kina su, zapravo, na vrlo dobrim geopolitičkim lokacijama, što znači da je obe zemlje veoma teško napasti i osvojiti, dok su Sjedinjene Države, u tom smislu, daleko bezbednije. To znači da veliki vojni budžeti malo doprinose istinskom povećanju bezbednosti ovih zemalja; a da bi održali globalnu dominaciju, bolje je trošiti novac na infrastrukturu nego na vojsku. Ovo je u oštroj suprotnosti sa zemljama poput Nemačke, Poljske ili Rusije, koje se nalaze na istorijskim rutama invazija.

Još jedna stvar vredna razmatranja je da je Kina očigledno dobro snabdevena resursima, pa će biti veoma teško da joj privreda bude ometana nedostatkom većine esencijalnih sirovina. Jedini kritični nedostajući resurs je nafta, a zahvaljujući njenom prijateljstvu s Iranom i infrastrukturnom Inicijativom za Novi put svile, biće prilično nemoguće da SAD prekine to snabdevanje – a tu je i Rusija. Ono što je Kinezima doskora ograničavalo pristup tim resursima bio je način njihovog transporta, mada Kina ulaže ogromne napore kako bi unapredila svoje sisteme snabdevanja – one koji joj sada omogućavaju da zdušno koristi ove resurse.

Dakle, Kina u osnovi ima značajnu prednost jer će, dugoročno gledano, Sjedinjenim Državama biti teško da je prevaziđu, a trenutne američke politike su Kini obezbedile da ta prednost bude dalje uvećavana. Budući da Amerika zaista gleda na Kinu kao na pretnju, malo je verovatno da će američke politike naneti Kini neku veću štetu, a po svemu sudeći će samo još više naštetiti samoj Americi. U poređenju s bilo kojom drugom državom, njeno je unutrašnje tržište gigantskih razmera, uz to i s izuzetno jakim pozicijama u zemljama „Trećeg sveta“, posmatrano iz perspektive koliko su te zemlje prosperirale zahvaljujući kineskim investicijama. Čini se da EU nije sklona da podrži američke napore u izolovanju Kine. Amerikancima će biti teško da ubede zemlje EU da stanu iza američke pozicije, jer Kina ne predstavlja pretnju Evropskoj uniji već se, zapravo, isključivo radi o želji SAD za ponovnim uspostavljanjem globalne hegemonije.

Svojom skorašnjom politikom, Sjedinjene Države uspele su da većinu zemalja Evropske unije samo odvrate od sebe, a EU i otvoreno priznaje da su Sjedinjene Države, vremenom, postajale sve manje bitne za ekonomski napredak Evropljana, i da bi Kina mogla ponuditi mnogo više od Sjedinjenih Država. Čini se da je samo Britanija u „američkoj priči“, a njena dosadašnja politika samo ju je udaljila od EU – prvo, što je odbila da prihvati evro, a onda i usled Bregzita. S ovakvom, verovatno katastrofalnom odlukom, Britanija će izgleda jedino moći da se okrene Sjedinjenim Državama i Kanadi. Vremenom će, po svemu sudeći, ta izolacija dodatno naštetiti Britaniji. Malo je uočljive koristi koju bi američki narod ili američka oligarhija bogatih imala od podrške Britaniji. A onda, tu je i Rusija, verovatno jedina značajna zemlja koja bi na Kinu gledala kao na pretnju, iako je nedavna američka politika prema Rusiji učinila da se ova zemlja pridruži kineskom taboru.

 

(Likovna oprema teksta je ilustrativnog karaktera)

 

Clifford Nelson, Quora

Neom: pustinjske vizije saudijske krune

Saudijska Arabija se priprema za život nakon nafte. Ovo nije samo naziv priče objavljene na ovom mestu pre nešto više od tri godine već i najava aktuelnih planova saudijskog princa Mohameda Bina Salmana: kraljević prestolonaslednik planira stvaranje fonda, a sa njim i grada, koji će se aktivirati kao “zaštitni kišobran” u eri kada nafte ispod saudijskog tla više ne bude. Prinčev pustinjski san od 500 milijardi dolara, kako donosi The Wall Street Journal, i kako je prikazano na zvaničnom veb-sajtu, oličen je u letećim automobilima, robo-dinosaurusima i – ogromnom veštačkom Mesecu.

Saudijski princ prestolonaslednik obratio se američkim konsultantima kako bi mu pomogli da svoj san pretoči u realnost: sagraditi pozamašan, sasvim nov grad-državu u skrajnutom i nenaseljenom području svog peščanog kraljevstva. Ono što je tada iskrslo kao “vizionarska ponuda” za ostvarenje ovog nauma bio je, naime, jedan automatizovani svet u futurističkom stilu „Džetsonovih“ (Jetsons), čuvenog američkog crtaća iz 1960-tih.

Šarma, primorski zakutak na severozapadu Saudijske Arabije je toliko pust i samotan da je jedino bogatstvo koje je grupa konsultanata onde uspela da identifikuje bila – sama sunčeva svetlost… uz “neograničen pristup slanoj vodi”.

Međutim, saudijski prestolonaslednik Mohamed bin Salman na ovom mestu nije video pustoš, kada je pre nekoliko godina tamo doleteo svojim helikopterom. Video je budućnost – i na osnovu ove vizije i koncept za podizanje grada-države, projekat (za sada) vredan 500 milijardi dolara; Neom će pokrivati preko 10.000 kvadratnih milja (26. 500km²) stenovite pustinje i prazne obale, a cilj je “privući najveće svetske umove i najbolje talente” – za najbolje plaćene poslove na svetu – “u najživopisnijem gradu na svetu” (za sada još uvek na papiru-monitoru).

Oni će na graditeljski posao leteti taksi-dronovima, dok će, u međuvremenu, tokom odsustva iz svojih stanova i kuća, roboti čistiti njihove domove. Njihov grad će zameniti Silicijumsku dolinu u tehnologiji, Holivud u zabavi, a Francusku i njenu rivijeru kao mesto za odmor. Ovo će mesto, po viziji MBS-a, biti domaćin ključnim projektima iz područja genetskih modifikacija – “pre svega u cilju stvaranja snažnije verzije ljudskih bića”.

Ove ideje su izložene na 2.300 stranica poverljivih dokumenata koje su izradili konsultanti savetodavnih firmi Boston Consulting Group, McKinsey & Co,. i Oliver Wyman, s kojima su novinari Volstrit žurnala diskutovali i propitivali ih; tako su nastali intervjui s nekadašnjim učesnicima “projekta Neom“ (portmanto tj kovanica grčke reči za „novo“ i arapske reči za „budućnost“). Dokumenti iz septembra 2018. godine nude dosad najdetaljniji uvid u koncept Neoma, od kada je 2017. ovaj projekat prvi put predstavljen javnosti.

Zaduženi od strane prestolonaslednika (poznatog kao MBS) da mu pomognu u realizaciji njegovog izmaštanog grada, konsultanti su stvorili skupu mešavinu naučne fantastike i pomodarskog korporativnog slenga (buzzwords), isprekidanih unekoliko neugodnim momentima iz stvarnosti “na terenu”: Lokalna plemena bi, recimo, bila prisilno premeštena. Sudski sistem koji je razvila advokatska firma Latham & Watkins i koji je označen kao “nezavisan”, imaće sudije koje će direktno odgovarati kralju i koje će delovati u skladu sa šerijatskim zakonom ili islamskom sudskom praksom.

Saudijski prestolonaslednik Mohamed bin Salman je pre dve godine izjavio da, prema postojećim planovima i nacrtima, Neom – ili, kako ga zovu “gradić na steroidima”, zamišljen da bude 17 puta veći od Londona – postane čvorište za kreiranje novih saudijskih biznisa u oblasti zabave, turizma i obnovljivih izvora energije, privlačeći stanovnike iz čitavog sveta.

Prema postojećim dokumentima, Neom bi trebalo da bude automatizovani grad u kojem je sve “kao u bioskopu”, kažu u osnivačkom odboru za izgradnju ovog futurističkog “mesta”. Odborom predsedava “MBS” (popularna abrevijacija kojom se označava saudijski princ), ne bi li sazdao grad “u kojem računar može da zabeleži zločine i kriminalne radnje bez potrebe da ih prijavljuje, ili gde se, recimo, mogu pratiti svi građani“.

Dokumenti pokazuju da je projektni odbor usvojio preporuke konsultanata. Prema saudijskim zvaničnicima, konsultantske firme i advokatska kancelarija Latham odbili su da komentarišu postojeće planove i dokumente, koji su završeni pre nego što je prošle jeseni ubijen novinar Džamal Kašogi. Bivši zaposlenici na projektu izgradnje Neoma – kao i oni koji su upoznati sa projektom – kažu da ne znaju koliko je uopšte verovatno da ovaj plan bude pretočen u realnost – pre svega zbog potencijalnih pitanja vezanih za dalje finansiranje, kao i tehnoloških ograničenja.

Saudijska vlada nije odgovorila na zahtev za komentar o planovima za izgradnju Neoma.

“Neom se tiče svega što je nužno za orijentisanost ka budućnosti i vizionarstvu”, rekao je izvršni direktor Neoma Nadhmi al Nasr u saopštenju koje je poslao elektronskom poštom. “Dakle, govorimo o tehnologiji koja je vrhunska ali i korak naprednija – a u nekim slučajevima još uvek u razvoju i možda (još uvek) na teoretskom nivou”. Al Nasr je rekao da je izgradnja u toku. Prvi projekti uključuju jedan aerodrom i odmaralište, navode iz Neoma. Saudijska vlada je na tom mestu takođe izgradila rezidencijalnu palatu.

Neom je središnji deo nastojanja MBS-a u pravcu transformacije jednog parohijalnog, u sebe zatvorenog i mentalno skučenog kraljevstva zavisnog od nafte u zemlju okrenutu spoljašnjem svetu koja funkcioniše po pravilima diverzifikovane privrede. Umesto da se oslanja na prihode od nafte da bi finansirao kupovinu od stranih zemalja, MBS je rekao da želi da Saudijska Arabija proizvodi robu i usluge koje Saudijci trenutno kupuju u inostranstvu. On je predložio da područje koje bi obuhvatao Neom bude veličine Masačusetsa – sa fabrikama automobila, bolnicama, tehnološkim kompanijama i odmaralištima… a sve to kako bi se saudijski potrošač zadržao na domaćem tržištu.

Međutim, plan da se na Neom potroši 500 milijardi dolara kako bi nastao praktično ni iz čega, a ne kroz investiranje u postojeće saudijske gradove, odražava dugogodišnje probleme kraljevstva kao i ambicije MBS-a. Strane kompanije su odavno izbegavale da ulažu tamo zbog neprozirnog pravnog sistema, korupcije i društvenih ograničenja koja zabranjuju alkohol i zahtevaju od žena da od njihovih muških srodnika dobiju dozvolu za putovanje. MBS je utvrdio da su te strukture tako ušančene da je lakše razviti novi grad nego promeniti već postojeće.

“Pokretanje Neoma od nule, sa nezavisnim sistemima i propisima, obezbediće dostupnost najboljih usluga bez društvenih ograničenja (tj statusne diskriminacije)”, rekao je on na prvom sastanku odbora Neoma.

Neom je najveći, i najambiciozniji u nizu futurističkih gradova koje su lideri u Zalivu konceptualno razvili, kako bi pomogli domaćoj industriji i biznisu da svojom diverzifikacijom naprave što veću distancu od aktuelne naftne ekonomije i zavisnosti zemlje od ovog energenta. U Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Dubai i Abu Dabi postali su veliki komercijalni centri, kao i glavni grad Katara, Doha.

Džetsonovi sleću u Saudijsko kraljevstvo

Projekat, opisan u planovima koje je izradila grupa američkih konsultanata je toliko ambiciozan da uključuje neke tehnologije koje još ne postoje. Pomenimo samo neke:

  • Leteći taksi: Naučnici bi mogli da idu na posao letećim taksijima. „Vožnja je samo za zabavu, a ne više za prevoz (npr. vožnja Ferarija obalom sa lepim pogledom)“, stoji u ovim planovima.
  • „Sejanje“ kišonosnih oblaka: U pustinji se više nećete neprekidno osećati kao da ste u pustinji. “Sejanje oblaka” moglo bi da u ove pustinje dovede kišu i vodu.
  • Roboti: Ne brinite se o kućnim poslovima. Dok su naučnici na poslu, njihove kuće će očistiti robo-sobarice.
  • Najsavremenije medicinske ustanove: Naučnici bi radili na projektu modifikacije ljudskog genoma kako bi ljudi postali snažniji.
  • Restorani svetske klase: U gradu će biti “najviše restorana s Mišlenovim zvezdicama po glavi stanovnika”, dakle, vrhunskih restorana biće u izobilju.
  • Roboti dinosaurusi: Stanovnici bi mogli da posete ostrvo robo-reptila, i na njemu „Park iz doba jure“.
  • Sjaj u noćnom pesku: Princ želi “plažu koja se presijava u mraku”, poput displeja ručnog časovnika.
  • Alkohol: Zabranjen u ostatku Saudijske Arabije. Pa ipak, ta zabrana ovde verovatno neće važiti, kažu oni koji su imali uvid u ovaj plan.
  • Robotske borilačke veštine: Roboti bi radili više od pukog čišćenja vaše kuće; oni bi, takođe, mogli da se upuste u “robo-borbu u kavezu”, jednom od brojnih najavljenih sportova koji se nude, a u svakom slučaju – egzotičnih.
  • Bezbednost: Kamere, bespilotne letelice i tehnologija prepoznavanja lica deo su plana da svako može biti praćen u svakom trenutku.
  • Mesec: Gigantski veštački Mesec bi zasvetleo svake noći. Jedan predlog sugeriše da bi mogao da uživo prenosi prizore iz svemira, delujući kao opštepoznati orijentir.

Izgradnja Neom-a će zahtevati novac koji Saudijska Arabija nema. Zemlja se nedavno suočila sa budžetskim deficitima, a MBS se posvetio nekim rizičnim investicijama, kao što je ona od 45 milijardi dolara u fond Softbank Grupe. Prema onima koji su upoznati s tom tematikom, Saudijsko kraljevstvo je koristilo novac pozajmljen iz inostranstva kako bi finansiralo prve faze Neoma.

Oslanjanjem izgradnje Neoma na inostrana ulaganja obelodanjen je još jedan, istorijski duboko ukorenjen izazov. Kao mlada nacija bez ijednog univerziteta sve do 1957. godine, Saudijskoj Arabiji je istorijski i “po tradiciji” nedostajala stručnost u planiranju, inženjerstvu i upravljanju. A onda se ovo kraljevstvo okrenulo stranim stručnjacima, recimo onima koji su zaposleni u Mekinsiju, koji već više od 40 godina radi u Saudijskoj Arabiji. Konsultantska kuća McKinsey je 2017. povećala broj zaposlenih u Saudijskoj Arabiji kupovinom lokalne konsultantske kuće Elixir.

Prema vladinim zvaničnicima, sve donedavno je oslanjanje na “strance” bila nadasve osetljiva tema za saudijsku vladu i njene međunarodne partnere. Vlada je 2017. godine privela osnivača Eliksira – inače Mekinsijevog partnera – demonstrirajući oštre anti-korupcijske kazne. Te je godine on bio zatvoren i tučen, pre nego što je bez objašnjenja pušten iz zatvora. Mekinsi i saudijska vlada odbili su da komentarišu ovaj slučaj.

Vladini zvaničnici – uključujući MBS, kažu da su ga ljudi koji su nedavno razgovarali s njim upitali da li saudijsko kraljevstvo plaća zapadnim konsultantima više nego što ovaj posao vredi. Neom je u izjavi rekao da konsultanti nisu iskoristili ovaj projekat kao priliku za razbacivanje tuđim (saudijskim) novcem. “Učešće konsultanata je bilo produktivno i vredno (novca)”, navodi se u izveštaju.

Planovi za izgradnju Neoma ilustruju široki opseg rada konsultanata. Pored preporuka o urbanističkom planiranju, ekonomskim, pravnim i regulatornim sistemima, Mekinsi je detaljno opisao korišćenje “big date” – upotrebu kompjutera za proučavanje obimne količine informacija – i “okvir za održivost s potporom na 13 stubova” kako bi kvantifikovao broj onih koji žele da se nastane u Neomu, na taj način “objektivno” pokazujući i dokazujući kako je ovaj grad-država najpogodnije mesto za život na svetu.

Dokumenti o planiranju takođe su prepuni vere i entuzijazma. Neom ima za cilj da “potpuno iskoreni bolesti povezane sa radnim stresom”, bivajući nastanjen onima koji rade u startup firmama ili kompanijama kao što su Amazon.com Inc., koje saudijski zvaničnici pokušavaju da privuku podsticajima kao što su besplatna struja i subvencionisanje radnih mesta. Portparol Amazona odbio je da ovo komentariše. Deca stanovnika bi se školovala u “vodećem obrazovnom sistemu na planeti”, s inovacijama poput “hologramskog fakulteta”.

Iako je Neom okružen pustinjom, imaće brojna poljoprivredna tržišta. Temperatura će, po ovim planovima, biti niža nego što je u Dubaiju, uz prilagođavanja klime „stvaranjem-sejanjem oblaka“ koji bi saudijskoj pustinji redovno obezbeđivali kišu i prijatnije uslove za život. Pošto žive u gradu sa “najvećim BDP-om po glavi stanovnika”.

Da bi se u Neomu održavala bezbednost, grad će biti pokriven kamerama, bespilotnim letelicama i tehnologijama prepoznavanja lica – tehnologijom koja bi saudijskoj obaveštajnoj službi omogućavala praćenje svih stanovnika. “Sve se može zabeležiti”, izjavio je osnivački odbor. Planeri Neoma su sa kompanijom International Business Machines (IBM) razgovarali o izgradnji softvera za prepoznavanje lica, kažu osobe upućene u ove razgovore. IBM je saopštio da se (barem za sada) ne planira ponuda za ugovore koji se odnose na tehnologiju prepoznavanja lica, odbivši da komentariše druge potencijalne poslove vezane za projekat.

Neom u saopštenju kaže da se radi o “tehnologiji u svim sektorima, kao što su mobilnost, životna sredina, zdravlje i medicina, a sve to će doprineti obezbeđivanju najatraktivnijeg životnog okruženja na planeti.”

Kao glavni cilj je zacrtano privlačenje velikih zapadnih kompanija. Neomov odbor je 2017. predložio kupovinu Elonovog Tesle, delimično premeštajući automobilsku proizvodnju u Neom – i namirujući ono što je Saudijsko kraljevstvo uložilo (dve milijarde dolara, što je tada bilo pet odsto vrednosti Tesla Motors-a; u međuvremenu je saudijski privatni investicioni fond, PIF, uložio u Teslinog rivala, Lucid motors). Suverenski fond Saudijske Arabije je prošle godine potrošio dve milijarde dolara na kupovinu pet odsto akcija u Tesli. Izvršni direktor Elon Musk je potom izjavio da bi se, uz finansijsku podršku Saudijske Arabije, Teslom upravljalo privatno a ne kroz upravni odbor, ali se ubrzo potom predomislio, rekavši da on to nije planirao.

MBS takođe želi da Neom bude domaćin inovacijama kao što je projekat “Apolon” sa Softbank grupom, koji će stvoriti “novi način života od rođenja do smrti, sprovodeći genetska istraživanja zarad povećanja ljudske snage i koeficijenta inteligencije”. Softbank je odbio da ovo komentariše.

Jedna potencijalna nagrada za strane kompanije je investicioni fond koji će uložiti novac u preduzeća “koja mogu doprineti Neomovoj viziji i budućnosti”, rekao je portparol odbora, “bilo da Neom postane njihovo sedište ili da se njihove robe i usluge prodaju u ovom gradu”.

Kao uslov za dobijanje ugovora, zvaničnici su od stranih kompanija tražili da ulažu u Neom, kažu iz dobro obaveštenih izvora. „Jedna osoba uključena u pravljenje takve ponude za američki IBM, ali i druge kompanije, izrazila je zabrinutost oko moguće “neetičnosti ovih predloga”.

Iz Neomovog osnivačkog odbora stiže saopštenje da standardi upravljanja pomažu obezbeđivanju pravičnog i konkurentnog dodeljivanja ugovora za one usluge koje će Saudijci dobiti od stranih kompanija. IBM je odbio da ovo komentariše.

Jedan od iznenađujućih elementa u inače konzervativnoj Saudijskoj Arabiji je predlog da se dozvoli alkohol, kažu ljudi upoznati sa planerskim konceptima. Sa granicama koje obuhvataju teritorije Jordana i Egipta (a zarad boljitka ekonomije sve tri zemlje), Neom bi funkcionisao uglavnom kao posebna zemlja. To dozvoljava MBS-u da tvrdi da zapadne norme kao što su alkohol i nepokrivene ženske glave neće biti uvedene u zemlju muslimanskih svetih gradova, Meke i Medine.

Da bi razvila Neom, saudijska vlada planira nasilno preseljenje više od 20.000 ljudi, od kojih su mnoge porodice nastanjivale to područje generacijama. Po jednom planu za preseljenje kojeg je koncipirala firma Boston Consulting grupa, stoji da će ovo (preseljenje) trajati do 2025. godine. Urgiranjem MBS-a da radovi teku što brže, krajnji datum je pomeren na 2022. godinu.

Ovdašnji stanovnici kažu da su čuli samo glasine. Neki kažu da bi preseljenje uticalo razorajuće bi lokalna plemena i stanovništvo. „Raskomadali biste čitavo društvo. Za nas je to (prisilno preseljenje) ravno smrti”, rekao je jedan od potencijalnih stanovnika, koji bi, po ovom planu, trebalo da bude “pomaknut” u Neom.

Nekoliko nedelja nakon što su 2017. objavljeni planovi za izgradnju Neoma, stanovnici su posetili regionalnog guvernera, princa Fahda bin Sultana kako bi ga pitali da li će zaista biti preseljeni. On im je rekao da im po tom pitanju ne može pomoći, kažu stanovnici. Portparol princa Fahda nije odgovorio na upite po ovoj temi.

Koncept Neoma začeo se pre otprilike četiri godine, kaže osoba koja ima uvid u ovu stvar, a ubrzo nakon što je MBS-ov otac postao novi saudijski kralj. Razmišljajući o tome kako da preinači i dramatično unapredi saudijsku ekonomiju, princ je koristio Google Earth mapu svoje zemlje i pritom uočio kako je njegov severozapadni kvadrant „prazna škriljčana pustara“.

Odleteo je tamo i našao mesto gde su letnje temperature najviše 100°F (38°C), ali i gde obližnje planine zimi imaju sneg. Na sastanku Upravnog odbora Neoma u januaru 2017. godine, MBS je jasno izrazio svoje ambicije. “Princ predviđa da Neom bude grad koji će na globalnom nivou imati najveći BDP per capita, i želeo je da shvati šta može da dobije sa investicijom do 500 milijardi američkih dolara”.

Nadajući se da će izgraditi most preko Crvenog mora, MBS je s egipatskim predsednikom dogovorio kupovinu dva nenaseljena ostrva, što je izazvalo proteste hiljada Egipćana. Takođe je dobio poruku i da je moguća izgradnja Neoma naišla na reakcije izraelskih lidera. Oni su izjavili da bi, za taj projekat, izraelske kompanije mogle prodavati tehnologiju Saudijskoj Arabiji, kaže osoba upoznata sa tim pitanjem.

Izraelska vlada nije odgovorila na zahtev za komentar; do egipatske vlade se nije moglo dopreti za komentar.

U cilju ostvarivanja svoje vizije, MBS je 2017. angažovao Klausa Klajnfelda, koji je otpušten kao CEO kompanije Arconic Inc, (spinoff-proizvođača aluminijuma Alcoa Corp). A usput su porasli i troškovi gradnje. Pošto most prema Egiptu nije mogao da prati zamišljenu MBS-ovu trasu usled seizmičkih problema, reinženjeringom je napravljena nova trasa – a samim tim i procena cene plutajućeg grada-mosta, koja sada izlazi na 125 (nije greška: sto dvadeset pet) milijardi dolara, izjavila je osoba upoznata sa tim pitanjem.

Preporuka Klajnfeldovog zamenika za sprovođenje master-plana izgradnje Neomovih ulica bile su frustrirajuće po MBS-a. „Ne želim nikakve puteve ili trotoare, 2030. ćemo imati leteće automobile“, izjavio je princ, prema rečima osobe koja je pregledala zapisnik sastanka.

Klajnfeld, Saudijska vlada i Bord planera Neoma su odbili komentar. Nakon što je Klajnfeld imenovan za glavnog izvršnog direktora Neoma u oktobru 2017. godine, on i njegov zamenik su prošle godine istupili iz ovog odbora.

Jedan od izazova tiče se islamskog zakona, tradicije, kulture i nepisanih pravila, sučeljenih s tekovinama sasvremenog pravosuđa: kako, naime, koncipirati pravosudni sistem ovog ni iz čega poniklog grada-države?

Prema rečima i dokumentima planera, pravnici iz kancelarije Latham su došli do zaključka da neprozirno, nepredvidivo i verskim kanonom sapeto pravosuđe Saudijske Arabije predstavlja “crvene zastavice” (gorući problem) za strane investitore. Oni su predložili jednu novu strukturu, u kojoj će sve sudije biti imenovane od strane kralja. Oni će, kao i redovne saudijske sudije, i nadalje poštovati šerijatsko pravo, pokazuju dokumenti planera.

“Neomov zakon i regulative će se zasnivati na najboljim praksama u oblasti ekonomskog i poslovnog prava, kao i na povratnim informacijama od potencijalnih investitora i rezidenata”, stoji u izjavi koju je osnivački odbor Neoma dao Volstrit žurnalu.

Izgradnja Neoma je u toku i u njoj učestvuje hiljade inostranih radnika (koji su u jednom trenutku bili smeštani po njih šest u malu sobu, situacija zabeležena 17. juna). MBS je početkom ove godine izdao uredbu o području zvanom Srebrna plaža (Silver Beach): “Želim da se pesak presijava”, rekao je Mohamed bin Salman, prema svedočenju dve osobe tada prisutne u urbanističkom bordu. Inače inženjeri još uvek nisu uspeli da osmisle način na koji bi se ova zamisao bezbedno sprovela u delo.

Po ovoj bin Salmanovoj zamisli, svake noći bi flota dronova trebalo da stvara iluziju o rastućem mesecu – punom, mladom i polumesecu. “To je ono što on (MBS) želi kao budućnost ovog grada”, rekao je bivši izvršni direktor.

Da bi se to postiglo, Boston Consulting Group je predložio partnerstvo sa NASA-om kako bi ovaj lažni mesec učinio “najvećim na svetu”.

 

Wall Street Journal

Ima li Kina demokratiju? (2/2)

Kineski predsednik Si Đinping je 2015. godine zatražio pomoć Karterovog centra (Carter Center) u vezi sa analizom izbornih zakona, podučavanja glasača, registracije kampanje i pravičnosti procedura, dodajući tom prilikom: “Demokratija nije samo određena ljudskim pravom da se glasa na izborima, već i pravom ljudi da konstantno učestvuju u političkim pitanjima na dnevnoj bazi. Demokratija nije dekoracija, već rešavanje ljudskih problema”. Kao konkretan odgovor na nalaze i predloge Karterovog centra, ustanovljeni su petogodišnji uslovi za izabrane zvaničnike, koji sada započinju dvanaestomesečni probni rad, i, napokon – ukoliko ne uspeju da postignu svoje ciljeve, naime, da dobace do zacrtanog učinka – bivaju odbacivani. Njihova druga godina proteći će u pregledu, proceni i prilagođavanju svojih ciljeva na osnovu povratnih informacija iz prve godine. U poslednjoj godini probnog mandata, Peking objavljuje rezultate i propagira svoja najbolja rešenja na nacionalnom nivou: velika čast u zemlji u kojoj se veoma polaže na valjanost vladinih poteza.

Kina još uvek nosi ožiljke od lidera kakav je bio Mao, koji je ignorisao sopstveni savet: “Ako ne pitamo i ne istražimo javno mnjenje, nemamo pravo da izrazimo svoje mišljenje. Javno mišljenje je naša smernica za akciju.” Danas, kineska vlada sve više troši na ankete i ispitivanje javnog mnjenja, a njeni petogodišnji planovi su, zapravo, rezultati intenzivnog anketiranja „baze“ to jest – naroda.

Džef Braun (Jeff J. Brown) kaže: “Moj mesni komitet u Pekingu (ono što su bile mesne zajednice u nekadašnjoj Jugoslaviji, prim. prev.) i gradska skupština stalno postavljaju najave, pozivajući grupe ljudi svih starosnih dobi, društvenih i profesionalnih profila – grupe zakupaca, vlasnika kuća, sugrađana starijih od 70 godina, žena ispod četrdeset godina, onih sa ili bez zdravstvenog osiguranja, penzionera – da odgovore na ankete. Komunistička partija Kine (KPK) je, zapravo, najveći istraživač na svetu i to sa razlogom: demokratska “diktatura naroda” u Kini je visoko angažovana na svakodnevnom nivou običnih građana, tj onih koji se svakodnevno susreću na ulici. To znam jer živim u kineskoj zajednici sačinjenoj od ljudi iz srednje klase s kojima se stalno susrećem i kod kojih se raspitujem o situaciji. Smatram da su odziv i demokratičnost njihove vlade daleko veći nego kod kuće (u Americi), gde političari članovima lokalne zajednice serviraju trivijalne predstave (‘The dog-and-pony shows’), u kojima glumataju zabrinutost i spremnost da pomognu – a to mislim najozbiljnije”.

Kako je demokratija osvajala bazu u narodu (oličenu kroz 62% udela među glasačima), tako je rasla i tolerantnost na greške. Danas, birači biraju lokalno stanovništvo koje neretko i lično poznaju, a za koje znaju da su iskreni, sposobni i odgovorni – oni koji su se dobrovoljno javili da rešavaju lokalne probleme i koji će, zauzvrat, dobiti mogućnost i privilegiju da biraju svoje najuspešnije saborce kako bi napredovali u okrugu i, na kraju, na pokrajinskom nivou. Tamo se glasanje nastavlja sve dok se tri hiljade najtraženijih (neplaćenih) volontera konačno ne sastane na Nacionalnom narodnom kongresu u Pekingu, gde se trude da postignu opštu saglasnost – presudno važan korak u liferovanju odluka koje iz seoskih sredina kreću ka vrhu; jednoglasje je važno i za donošenje odluka na nacionalnom nivou – onih koji se tiču pravosuđa, svih zakona i imenovanja viših zvaničnika.

Kako bi se osiguralo da se glas svih ljudi čuje na najvišem nivou, drugo telo, Kineska Narodna politička konsultativna konferencija tj KNPKK (People’s Political Consultative Conference, CPPCC), koja je masivni javni lobi odnosno opštenarodna interesna grupa a ne državni organ, konsultuje se sa Kongresom i, prilikom procesa oblikovanja zakona, reprezentuje posebne interese. Osam manjih stranaka, predstavnici svih industrija, sve trgovačke komore, seljaci, radnici, žene, mladi, formalni lobiji i, čak – nekada zakleti neprijatelj, Kuomintang na Tajvanu – svi oni daju kineskom državnom vrhu suštinski značajne političke savete, nadgledajući odluke Kongresa.

Kongres tada izabere svoj Stalni komitet (koji ostaje u Pekingu kako bi obezbedio valjani nadzor sprovođenja odluka), sedmočlani Upravni odbor Politibiroa (veoma slično kabinetu SAD-a) predsednika, premijera, uz obavezu javnog izglasavanja svake odluke kako bi se time omogućilo sprovođenje svih zakona. Predsednik ne može izabrati „svog premijera“ niti delovati na svoju ruku bez jednoglasne, demokratske podrške Upravnog odbora. Da bi se obezbedio demokratski, a ne autokratski ishod, predsednik ne bira i ne može odbaciti Stalni komitet, niti pak razrešiti ili raspoređivati vladine zvaničnike ili članove Kongresa.

Kao što i možemo očekivati u jednoj konfučijanskoj zemlji, Ustav još uvek ističe nadležnosti nad pravima, dok američki Ustav ovo ne pominje; Kina u svom ustavu navodi “demokratiju” u trideset tri navrata i, podsećajući na svoje rođenje na bojnom polju, očekuje da se svi ujedine iza odluka jednom kada one budu donete: “Svenarodni kongres i lokalni narodni kongresi na različitim nivoima konstituišu se kroz demokratske izbore i to primenom principa demokratskog centralizma – kroz demokratsku i otvorenu diskusiju tokom koje se formulišu politike i njeno sprovođenje pod uslovom da, kada se sporazum jednom postigne, politička diskusija oživi uz upotrebu postojećeg zakonodavstva; diskusija se potom suspenduje do izglasavanja tj trenutka postizanja jednoglasnog stava, kojim se, napokon, započinje s primenom donesenih političkih odluka”.

Koliko to dobro u praksi funkcioniše “demokratska i otvorena diskusija tokom formulacije politike”? U vezi ovog pitanja, korisno bi bilo uporediti ga s američkim sistemom. I dok zapadne zakone često pišu lobisti – koji potom bivaju usvajani od strane izabranih predstavnika koji ih nisu ni pročitali – kinesko zakonodavstvo, kako to objašnjava američki venčer kapitalista Robin Dejvermen, ima različito poreklo i korene:

“Kina je džinovski probni portfelj s milionima razvojnih programa, mesto gde se stalno nešto isprobava, najveća svetska test-zona u kojoj se eksperimenti odvijaju posvuda. Danas su inovacije prisutne u svemu: od zdravstvene zaštite do smanjenja siromaštva, od obrazovanja do energije, od trgovine do transporta – sve je u konstantnom pokušaju inoviranja i ispitivanja u različitim zajednicama, a svaki od 662 grada u Kini eksperimentiše: Šangaj sa slobodnim trgovinskim zonama, Guidžou sa smanjenjem siromaštva, dvadeset tri grada sa reformama u obrazovanju, severoistočne pokrajine sa reformom državnih preduzeća (SOE, state-owned enterprise): pilot-škole, pilot-gradovi, pilot-bolnice, pilot-tržišta, pilot-sve. Gradonačelnici i guverneri, šefovi istraživačkih timova, svi oni dele svoje “laboratorijske rezultate“ sa Centralnom partijskom školom i objavljuju ih u svojim naučnim časopisima i državnim novinama. Visoka politika prolazi kroz ‘klinička ispitivanja’, počev prvo od malih gradova, koji generišu i analiziraju podatke nastale testiranjem.

Ukoliko statistika obavljenih ispitivanja izgleda obećavajuće, država će dodati još lokacija za testiranje i obaviti dugoročne prakse u cilju razvijanja. Testiranja i podešavanja traju od 10 do 30 godina, a potom se od 3000 članova Svenarodnog kongresa traži da pregledaju podatke i eventualno odobre ispitivanja na nacionalnom nivou u tri glavne pokrajine. Ako se uspešno prođe evaluacija od strane Kongresa, Državni savet [trust mozgova] doteruje plan do najsitnijih detalja i vraća ga pred 3.000 članova Kongresa na završno glasanje. Proces je veoma transparentan i, ako su vaši podaci bolji od mojih, nacrt za vaš budžet će proći a moj ne; glasovi Kongresa su gotovo unisoni, jer su kvalitet zakona i zakonodavstva po pravilu potkrepljeni ogromnom količinom podataka. Ovo omogućava Kini da za kratko vreme postigne mnogo toga: vaše pobedničko rešenje će se brzo naći širom zemlje, bićete heroj s naslovnih strana, pozivani u Peking na sastanke na visokom nivou, a bićete, naravno, i unapređeni. I, kao što već možete pretpostaviti, trka za iznalaženjem najboljih rešenja je intenzivna i nikada ne prestaje.”

Kineski državni savet – dve stotine naučnika, inženjera i administratora kojima predsedava premijer – koji je po tradiciji doktor ekonomskih nauka – svi oni zajedno sprovode analizu podataka i na osnovu njih pripremaju sugestije za sprovođenje probnih političkih rešenja, koja su tada u svojoj pilot-fazi. Oni sugerišu kompromisna rešenja i sprovode probne simulacije, objavljujući svoje nalaze u stručnim časopisima i prezentirajući ih na konferencijama. Svaku politiku oni transformišu u metriku, nešto samerljivo, kao što su privredni rast, zelena agenda, rodna ravnopravnost ili indeksi siromaštva; na taj način, oni vladino upravljanje zemljom pretvaraju u svojevrsnu optimizaciju nastalu na osnovu eksperimenata i statistike. Oni su, kako kaže Žang Vejvej, “neutralna vlada koja oblikuje nacionalni konsenzus”. Trust mozgova tj skup najkompetentnijih stručnjaka vrši proveru i verifikuje podatke a potom svoje preporuke dostavlja Politbirou; njega sačinjava dvadeset pet zvaničnika koji svi zajedno imaju hiljadugodišnje političko iskustvo (svako od njih po 40god). Oni svoje preporuke usavršavaju i prosleđuju sedmočlanom Upravnom odboru koji ga upodobljava u zakonodavstvo i, napokon, prezentuje pred tri hiljade članova Kongresa.

S obzirom da je ogromna većina podataka koja je u posedu vrhunskih eksperata ipak nešto više od pojedinačnog ličnog iskustva, većina zakona se oslanja na matematiku – ovo je jedinstvena odlika kineske kulture koja je spasila zemlju od katastrofa poput ruske ekonomske šok-terapije, katastrofalnih privatizacija nalik onima u Britaniji, ali i od američkog neoliberalizma. Ukoliko vlada kaže: “Smanjiti zagađenje ove godine, ne uključujte svoje grejalice do 22. novembra”, devedeset odsto ljudi će drhtati zbog tih podataka koje im je prenela njihova vlada. Ako predsednik želi da modifikuje politiku o klimatskim promenama i ukoliko je u stanju da svojih pet saradnika iz vladinih kabineta ubedi da glasaju sa njim, moći će da podnese svoj predlog u procesu ispitivanja predloga; međutim, ukoliko je bez čvrstih podataka, on i članovi kabineta neće moći da to predlože članovima Kongresa (istočnjačka verzija zapadnjačkog parlamenta).

Kineski političari gledaju na svoje zapadne kolege na način na koji naučnici gledaju ljude koji sa ulice iznebuha uđu u njihovu laboratoriju jer na sebe gledaju kao na naučnike. Jer, kineski naučnici svoju najveću snagu vide u oslanjanju na čvrste podatke. Proceduralno, po rečima premijera Vena Đijabaoa, “uspostavljanje političkih smernica naglašava rešenja za velike probleme, bilo da su te smernice relevantne za veliku strategiju društveno-ekonomskog razvoja zemlje ili da su proistekle iz duboke brige javnosti”. Iako ovaj proces nije u potpunosti na naučnoj osnovi a ni potpuno demokratičan, označavati ga kao “autoritaran” (po zapadnom konceptu i viđenju) značilo bi promašiti suštinu. Ako predsednik Si tvrdi da je globalno zagrevanje prevara, šokirani Kinezi bi ga smatrali za autokratu a ne za demokrate, očekujući njegov skorašnji pad.

Samo-korekcija usred eksperimenata – od zemljišne reforme 1950-tih i privatizacije tokom 1960-tih, preko Velikog skoka napred do Kulturne revolucije, Reforme i Otvaranja, sve do borbe protiv korupcije – sve ovo učinilo je da domaća politika svake naredne decenije bude gotovo neprepoznatljiva u odnosu na one prethodne. Čini se kako je, na osnovu ovih informacija, prilično korektno pretpostaviti da je ova kombinacija politike tipa „iz-baze-ka-vrhu“, uz sprovođenje demokratije i njenih odluka isključivo na osnovu podataka o mišljenju javnog mnjenja i Konfučijanske vrline „izvrsnih pojedinaca“ koji svoju vrlinu demonstriraju u obratnom smeru, „sa vrha ka bazi“ – da je takva politika kreirala opštu podršku vladinim politikama na nivou višem čak i od onog koji je prisutan unutar ultra-demokratskih mehanizama koji su ugrađeni u, recimo, politički sistem jedne Švajcarske. To praktično znači, kako kaže Tomas Fridman iz Njujork tajmsa, da,”Ukoliko bismo mogli da na samo jedan dan budemo kao Kina, mogli bismo da provereno, osvedočeno i primereno donosimo prave odluke”. Umesto toga, kao što je rekao državni sekretar Vilijem Sjuard, “Izabrali smo kralja na četiri godine i dali mu apsolutnu moć u određenim granicama koje, uostalom, on može svojevoljno tumačiti”.

Konačni rezultati kineske demokratije su impresivni. Toni Sejč (Tony Saich) s univeriteta Harvard, koji je više od jedne decenije bio prisutan na izborima u Kini, navodi kako je devedeset šest posto (!) kineskih građana zadovoljno svojom  nacionalnom vladom, a Edelmanov izveštaj za 2016. godinu kaže da devedeset odsto njih ima u nju poverenja. Istraživanja o svetskim vrednostima (World Values Surveys) pokazuju da osamdeset tri odsto Kineza misli da njihova zemlja u radi u njihovu korist kao pojedinaca, a ne u korist posebnih grupa – što je svedočanstvo od izuzetnog značaja.

[1] The China Wave: Rise of a Civilizational State by Weiwei Zhang

[2] William Sewell, I Stayed in China.

Godfree Roberts, Quora

Hladno je kul: pomama za svežom hranom s udaljenih meridijana

Prekookeanski brodovi-frižideri, takozvani „Riferi“ (Reefers) drže hranu svežom preko mesec dana i ne ‘unervoze’ jastoge. O ovom trendu piše Wall Street Journal.

U prošlosti su samo najveći distributeri, poput ekvadorskog Chiquita Brands, mogli da sebi priušte angažovanje teretnih brodova sa velikim hladnjačama.

U prošlosti su samo najveći distributeri, poput ekvadorskog Chiquita Brands, mogli da sebi priušte angažovanje teretnih brodova sa velikim hladnjačama.

Među trenutno najprofitabilnijim poslovima vezanim za globalni brodski transport sigurno je u samom vrhu prevoz rashlađenih prehrambenih proizvoda.

Potražnja za slanjem sveže hrane preko okeana je dvostruko veća nego za druge proizvode, kaže analitičar brodskih usluga Druri (Drewry).

Dva su razloga za procvat ovog trenda: kontejneri za hlađenje poznati kao “riferi” mogu držati hranu svežom više od mesec dana, omogućavajući distributerima da bezbedno širom sveta šalju sve – od soka od pomorandže do jastoga. U prošlosti su ova putovanja uglavnom bila rezervisana za banane, jer su samo glavni distributeri poput Chiquita Brands International Inc. mogli sebi priuštiti da angažuju teretne brodove sa velikim hladnjačama – uglavnom su to bile banane koje su iz Gvajakila u Ekvadoru isplovljavale ka svim većim svetskim lukama na severnoj hemisferi.

U međuvremenu, rastuće bogatstvo globalne populacije, naročito u Aziji, povećalo je potražnju za skupljom hranom.

“Srednjoj klasi koja je u usponu, osnovna hrana poput pirinča više nije dovoljna”, kaže Erik Legro (Eric Legros), šef operacija rifera pri francuskom gigantu u brodskom transportu CMA CGM. “Oni žele svoje voće, povrće i sveže meso, a to nagoni industriju da sve više proizvoda stavlja u hladni režim.”

Prema Druriju, rashladni boksovi čine 7% ukupne zapremine kontejnera, ali se potražnja u proteklih pet godina povećala za 5% do 6% na godišnjem nivou, u poređenju sa 2% do 3% za redovne kontejnere koji prevoze gotovo sve svetske proizvode.

Kontejneri, uključujući i rifere, godišnje transportuju teret u ukupnoj vrednosti od oko 4 biliona dolara (4 hiljade milijardi dolara).

Stijn Rubens, Drurijev viši konsultant u odeljenju za snabdevanje rekao je da plovidba sa svežim proizvodima pokazuje stabilan rast, ali da se na ovom „vrućem“ tržištu podržavaju i relativno novi proizvodi poput soka od pomorandže, farmaceutskih proizvoda, slatkiša i vejperske opreme (vejp, eng. „vape“: elektronske cigarete i lako isparive tečnosti koje se inhaliraju iz zadovoljstva i zbog arome, ili pak u cilju odvikavanja od cigareta).

Glavne riferske linije idu sa južne hemisfere ka severu. Tokom zimskih meseci, izvoznici iz Južne Amerike, Južne Afrike, Australije i Novog Zelanda prevoze sveže proizvode sa juga kako bi dopunili potražnju na severu. SAD i Kanada izvoze povrće, citruse i drugo voće, zajedno sa mesom i morskim plodovima, uglavnom u Aziju.

„Jagode su se u danskim prodavnicama do pre deset godina mogle naći samo tri meseca godišnje. Zahvaljujući riferima, sada ih ima tokom cele godine, a svi – od najmanjih do najvećih prevoznika – mogu se pridružiti lancu snabdevača”, kaže Anne-Sophie Zerlang Karlsen, šefica rukovodećeg menadžmenta kod danskog operatera Maersk Line, najveće brodske kompanije na svetu.

Jedan od manjih kupaca, Peru Sun Fruits Packs SA je prošle godine isporučio 700 rifera grožđa u Filadelfiju, kao i 220 kontejnera avokada u Španiju i Holandiju.

“Riferi su od apsolutno vitalne važnosti za naš posao”, rekao je Valter Munjoz, izvršni direktor kompanije Sun Fruits. “Sada možemo da pošaljemo čak samo jedan kontejner voća ka Evropi ili Sjedinjenim Državama po cenama do 50% višim od onih po kojima smo ih prodavali lokalnim tržištima u Južnoj Americi”.

Prevoz grožđa iz Perua za Filadelfiju traje 18 dana. Voće se “uspava” u kontrolisanoj atmosferi, koja odlaže proces sazrevanja pre nego što se distribuira supermarketima na istočnoj obali SAD.

Sve do kraja 1990-ih, sveži proizvodi isporučivani su kontejnerskim brodovima uz raznu drugu robu – prevoženi su teretnim brodovima opšte namene sa velikim frižiderima – od lokacije proizvodnje do samo jedne destinacije.

Teret je obično bio ograničen na banane, a brodove su koristili mahom glavni distributeri poput Čikite. Manji proizvođači, koji sebi nisu mogli da priušte angažovanje takvih brodova, ograničavali su se na lokalna tržišta.

Čikita je postepeno smanjivala svoju “veliku belu flotu” – ofarbanu belom bojom kako bi se sprečilo pregrevanje banana – da bi se vremenom sasvim prebacila na rifere. Čikita je početkom ove godine zakupila kontejnerske brodove i od Maerska naručila 2.500 rifera koji prate atmosferu i stanje unutar kontejnera, kontrolišući količinu ugljen-dioksida, kiseonika i azota kako bi se sprečilo rano zrenje voća i povrća. Brodski prevoznici imaju vidljivost tereta uživo, putem satelitskog praćenja.

Riferi prebacuju teret na manje brodove, jer su takse za vozarinu daleko niže ako se primopredaja izvrši na moru tj na vodi, nego na kopnu

Riferi prebacuju teret na manje brodove, jer su takse za vozarinu daleko niže ako se primopredaja izvrši na moru tj na vodi, nego na kopnu

“Riferi su nam pomogli da izgradimo konzistentnost sa redovnim planiranim plovidbama tokom cele godine, dok iz suprotnog smera, sa severa ka jugu, imamo u rasporedu tri čarter-broda sa jabukama”, objašnjava Tim Klark, potpredsednik globalne prodaje u prevoznoj kompaniji Issaquah, delu međunarodnog transportnog lanca Vanguard International Group.

Vangard u svom operativnom sastavu ima oko 9.000 kontejnera namenjenih prevozu voća, pre svega jabuka, krušaka, višanja i citrusa koji sa farmi u SAD, Novom Zelandu, Južnoj Africi i Čileu kreću put azijskih tržišta.

Pored toga što su u mogućnosti da svežu hranu šalju s jednog na drugi kraj sveta, špediteri takođe imaju koristi od niskih troškova kontejnerskih taksi tj vozarine, jer se sav teret iz kontejera prebacuje na vodi, a ne na kopnu.

Maersk i CMA CGM žele da prošire svoje poslovanje dodavanjem novih proizvoda koji se sada transportuju i vazdušnim putem.

Satelitsko praćenje prevoza i primopredaje tereta sa rifera na manje brodove, uz direktnu kontrolu uslova u kojima se hrana transportuje

Satelitsko praćenje prevoza i primopredaje tereta sa rifera na manje brodove, uz direktnu kontrolu uslova u kojima se hrana transportuje

“Na tržištu postoji ogromna potražnja za svežim rezanim cvećem poput ruža. Tražimo načine kako da usporimo njihovo cvetanje”, rekla je Anne-Sophie Zerlang Karlsen iz Maerska.

Iako za sada u malim količinama, CMA CGM je napravio odlučujući proboj u prevozu živih jastoga iz Kanade u Evropu. Samo se jedan odsto živih jastoga transportuje riferima.

U cilju uspešnog transporta živih jastoga, sistem filtracije u frižiderima oponaša temperature okeana, nivoe kiseonika i kvalitet vode.

“Naplaćujemo istu cenu kao i za avionski prevoz, ali nema više ni stope smrtnosti koja je u riferima sasvim anulirana”, rekao je Legro. “Dok  jastozi transportovani avionom usled stresa oslobađaju amonijak, što ponekad oseti i vaš nos nad tanjirom.”

 

WSJ

Čovek i robot kao kolege

Fabrika budućnosti je umrežena i inteligentna. Na najvećem sajmu industrije na svetu, sa 5.000 izlagača iz 75 zemalja, koji je u Hanoveru otvorila Angela Merkel, publika će moći da vidi najnovije tehnologije.

Dobre vesti su se čule još pre zvaničnog početka sajma: EU i Meksiko se u velikoj meri slažu oko novog sporazuma o slobodnoj trgovini. Novi trgovinski paket predviđa da se gotovo svim robama može trgovati bez carina. Vreme ne može biti bolje: Meksiko je zemlja-partner ovogodišnjeg sajma u Hanoveru. Meksikanci žele da se pokažu u najboljem svetlu i traže nova tržišta – nakon što sa severa duva prilično hladan vetar, zbog protekcionističkih mera američkog predsednika Donalda Trampa.

„Meksiko želi da pokaže da je vrlo zanimljiva industrijska lokacija, a takođe i izvoznik – i to ne samo u SAD, nego i u druge delove sveta“, rekao je direktor sajma Johen Kekler za DW. Najveća ekonomija u Latinskoj Americi hrli na svetska tržišta i veliki je pobornik slobodne trgovine.

Na otvaranju sajma, u nedelju uveče u Hanoveru, nemačka kancelarka Angela Merkel i predsednik Meksika Enrike Penja Nieto takođe su istakli značaj slobodne trgovine. Nieto je u Hanover doveo delegaciju od oko 450 ljudi, uključujući pet ministara i šefove 30 vodećih firmi. Na samom sajmu izlaže 150 meksičkih kompanija.

Čovek u središtu moderne fabrike

Svi žele da pokažu šta je novo kada je reč o najsavremenijim proizvodnim metodama. Reč je o mašinama koje samostalno uče koristeći veštačku inteligenciju. Radi se o dronovima ili robotima asistentima koji će promeniti logističke procese. I radi se o ljudima, ističu svi važni ljudi iz Hanovera: Fabrika budućnosti nije bez ljudi.

„Osnovna poruka ovogodišnjeg sajma jeste da su ljudi u središtu moderne fabrike“, kaže Kekler. U narednim danima može da se vidi „da se robotom na radnom mestu bavimo kao što privatno rukujemo svojim pametnim telefonom, tako da danas ne moram biti stručnjak za IT da bih mogao da koristim najmoderniju tehnologiju“.

Kekler misli na takozvane kolaborativne robote koji pomažu radniku u fabrici, robote koji više ne rade ograđeni, već takoreći – ruku pod ruku sa ljudima. Čelični momci su sada toliko osetljivi da percipiraju svoje okruženje. Pametne mašine su prepune elektronike, izveštavaju o tome kada ih treba servisirati ili kada su oštećene.

Sad IT dolazi na sajam industrije

Gde ima toliko softvera i podataka, nisu daleko ni velike IT kompanije: U međuvremenu, Majkrosoft, Orakl, SAP i čak Amazon imaju velike štandove na industrijskom sajmu. Klaus Mitelbah, direktor Udruženja elektronike ZVEI kaže: „Svedoci smo toga da velike IT kompanije iz SAD dolaze na industrijski sajam, a ne – kao što je to bilo u prošlosti – da smo mi (industrija) odlazili na sajmove IT. To je novo“.

Dakle, digitalna transformacija je stigla u preduzeća i reč koja to označava je kreirana na sajmu u Hanoveru pre nekoliko godina: Industrija 4.0.

U dizajniranju umrežene industrije je „Nemačka prilično dobra“, rekla je kancelarka. A nemačke firme sada žele sledeći korak: „Sada je uzbudljivo, jer se radi o poslovnim modelima koji su postali mogući kroz digitalizaciju“, kaže Tilo Brodtman, generalni direktor inženjerskog udruženja VDMA u razgovoru za DW.

U Hanoveru su vidljivi prvi znaci u kom pravcu će to ići. Sledeći korak bi bio da komunicira sa svojim partnerima na tržištu: „Ne moraju svi koji žele da budu uspešni za deset godina da pevaju pesmu digitalizacije, ali 80 odsto srednjih preduzeća to radi zato što se nečemu nadaju – i zato što to mogu da oblikuju.“

Jer, i druge nacije umeju da se digitalizuju. Prema sadašnjoj prognozi, 40 odsto svih prodatih robota otići će u Kinu 2020. godine. Zbog toga pre svega preduzeća srednje veličine koja se bave proizvodnjom mašina i postrojenja moraju se potruditi ako se žele da odbrane svoju poziciju najboljih na svetu. To bi trebalo da bude moguće imajući u vidu tehnologije koje se narednih dana pokazuju u Hanoveru.

DW

Najteža godina za vino u poslednjih pola veka

Predviđa se da će globalna proizvodnja vina doživeti najveći pad u zadnjih pola stoleća.

Proizvođači vina upozoravaju da će proizvodnja ovog napitka pasti nakon što su Italija, Francuska i Španija ove godine bile pogođene neočekivano lošim vremenskim prilikama, donosi Gardijan.

Ako nemate vinski podrum, vreme je da ga nabavite i započnete skladištenje – jer će globalna proizvodnja vina pasti na najniži nivo u više od 50 godina.

Početkom prošle nedelje je Međunarodna organizacija za vinovu lozu i vina (Organisation of Vine and Wine, OIV), rekla da očekuje smanjenje globalne proizvodnje vina za 8% i da će u 2017. godini globalna proizvodnja pasti na 247 miliona hektolitara.

Prognoza međunarodne grupe proizvođača predvidela je najgoru svetsku berbu grožđa još od 1961. godine a glavni krivac su loši vremenski uslovi, nakon što su zasadi vinove loze u ključnim zemljama u kojima se proizvode vina, poput Italije i Francuske, opustošene izuzetno vrelim ali i hladnim vremenom.

Hektolitar je ekvivalent za 133 standardne boce vina, tako da je pad proizvodnje koji predviđa OIV jednak količini od oko 2,9 milijardi manje boca u 2017. godini.

Najistaknutija procena vodi se užasnom godinom za lozu i grožđe u zapadnoj Evropi (“annus horribilis”), koja već važi za najgoru berbu u poslednjih 36 godina, nakon što su vinogradi bili izloženi nepovoljnim vremenskim uslovima koji uključuju prolećne mrazeve i letnje talase vreline.

OIV je okrivio “ekstremne vremenske uslove” za katastrofalnu godinu tri najveća svetska proizvođača: Italiju, Francusku i Španiju. Žan-Mari Orand (Jean-Marie Aurand), generalni direktor pariskog OIV-a, izjavio je da su njegove projekcije pokazale da je proizvodnja vina u 2017. godini otišla na najniži nivo u zadnjih nekoliko decenija.

“Ovaj pad je posledica klimatskih promena“, rekao je Aurand. “U Evropskoj uniji ekstremni meteorološki događaji – od mraza do suše – značajno su uticali na proizvodnju vina u 2017. godini, koja je bila istorijski niska.”

Vesti su tim gore za sve one koji su ljubitelji kjantija i prošeka (chianti, prosecco), a Italija je od ova tri velika proizvođača najteže pogođena. Očekuje se da će se ovogodišnja proizvodnja sunovratiti za 23%, na 39,3 miliona hektolitara. Njeni vinogradi bukvalno su bivali „ispečeni“ na temperaturama preko 40ºC tokom letošnjih toplotnih talasa nazvanog Lucifer. Ključni regioni u kojima se uzgaja loza i proizvodi vino kao što su Toskana, Sicilija, Pulja i Umbrija bili su među onima koji su pogođene paklenim temperaturama.

Šteta je prisutna i u skladištima francuskih vina, jer OIV predviđa pad proizvodnje od 19% u Francuskoj, na 36,7 miliona hektolitara. U Španiji se takođe očekuje pad proizvodnje – za 15%, na 33,5 miliona hektolitara.

Oštri mrazevi u aprilu, koji su takođe pogodili i britanske uzgajivače, smanjila je proizvodnju u nekim od najpoznatijih vinogradarskih regija Francuske, uključujući Šampanju, Bordo i Burgundiju. Loše vreme je zadalo još jedan udarac francuskoj industriji, koja je takođe pretrpela velike štete i 2016. godinu kada je proizvodnja pala za deset odsto, a sve prouzrokovano nepovoljnim vremenskim uslova.

Manjak u vinogradima i vinskim podrumima predstavlja lošu vest za britanske enofile koji u svoja kolica u samouslugama redovno ubacuju vinske boce, dok, s druge strane, inflacija nagriza životni standard. “Potrošačke cene će neizbežno porasti”, rekao je Majls Bil (Miles Beale), izvršni direktor Udruženja za vino i žestoka pića (WSTA).

“Nije loše podsetiti se činjenice da je proizvodnja vina i dalje prepuštena na milost i nemilost vremenskih uslova. Kao najveći uvoznik vina na međunarodnom tržištu po glavi stanovnika, Britanija je ta koja će, logično, najpre osetiti efekte tržišta koje se bori sa najvećim izazovima.”

I dok ljubitelji vina već doživljavaju „mamurluk“ prouzrokovan Brexit-om, sa cenom prosečne boce “poguranom” usled slabosti funte sterlinga još od prošlogodišnjeg referenduma, kao i ovogodišnjeg povećanja carine od 3,9%. Kao rezultat toga, prosečna cena boce vina koja se prodaje u Britaniji sada iznosi 5,58 funti, što je za četiri odsto više u odnosu na 2016. godinu, dok WSTA poziva britansku kancelarku da zamrzne carine na vino u budžetu za naredni mesec.

“Poslovni ljudi u Britaniji već su bili prisiljeni da se nose s visokom devalvacijom funte, rastućom inflacijom i neizvesnošću nakon izglasavanja Brexita – koji su svaki za sebe povećali troškove vinskih kompanija za oko 30 miliona potrošača”, rekao je Bil. “Poslednje što ostrvskim kompanijama za proizvodnju vina ili britanskim potrošačima sada treba je još jedan porast akcize.

Gardijan

Ko propisuje nova pravila globalne ekonomske igre?

S obzirom na to da domaće tržište u Kini nastavlja da raste, isto tako raste i njena ekonomska moć i sposobnost da postavlja globalna pravila. Sa zemljom koja se brzo približava poziciji sličnoj onoj koju su zauzimale SAD i Evropa nakon Drugog svetskog rata, puno će toga zavisiti od politika koje bude ostvarivala u dve ključne oblasti.

Helen Vong, izvršna direktorka HSBC-a za Kinu je u svom nedavnom komentaru za South China Morning Post izjavila da će kineska generacija koju čini 400 miliona mladih potrošača uskoro imati više od polovine domaće potrošnje ove zemlje. Ova generacija, kako Vongova primećuje, u velikoj meri transponuje se putem interneta i inovativnih integrisanih mobilnih platformi, što ukazuje na to da se već “skočilo od ere bez interneta do današnjeg mobilnog interneta, gotovo preskočivši i skoro ne dotakavši lični računar”.

Naravno, uspon srednje klase u Kini nije nova vest. Međutim, još uvek se nije obratilo dovoljno pažnje u kojoj meri digitalno orijentisani mlađi potrošači pokreću brz rast kineske industrije uslugama. Usluge će, uostalom, doprineti zahuktalosti kineske strukturne tranzicije – od ekonomije srednjeg do ekonomije visokog dohotka.

Još bi donedavno mnogi analitičari sumnjičavo odmahivali glavama na informaciju da bi Kina mogla napraviti prelazak iz ekonomije u kojoj dominiraju intenzivna proizvodnja, izvoz, investicije u infrastrukturu i tešku industriju u ekonomiju utemeljenu na uslugama, poduprtu domaćom potražnjom. Ali, čak i ako je ekonomska tranzicija u Kini daleko od svoje konačne realizacije, njen napredak je nesumnjivo impresivan.

Kina se poslednjih godina otarasila svojih radno intenzivnih izvoznih sektora , prebacujući ih u manje razvijene zemlje sa nižim troškovima rada. Ona se i u drugim sektorima prebacila na proizvodnju koja je sve više digitalizovana, kao i na proizvodnju koja je po svom obliku kapitalno intenzivna, čime su manjkavosti troškova za radnu snagu svedene na neznatne. Ovi trendovi podrazumevaju da je rast na strani ponude postao nezavisniji od spoljnih tržišta.

Kao rezultat ovih promena, ekonomska moć Kine se brzo povećava. Njeno domaće tržište brzo raste i uskoro može biti najveće na svetu. Samim tim što je kineska vlada u stanju da kontroliše pristup tom tržištu, ona može i sve više uvećavati svoj uticaj u Aziji i šire. Istovremeno, kineska opadajuća zavisnost od rasta podstaknutog izvozom smanjuje njenu ranjivost i podložnost onima koji kontrolišu pristup globalnim tržištima.

Međutim, Kina zapravo ne mora da ograničava pristup sopstvenim tržištima kako bi održala svoj rast, jer bi mogla uvećati svoju pregovaračku moć več i samom pretnjom da će to učiniti. Ova činjenica ukazuje na to da položaj Kine u globalnoj ekonomiji počinje da liči na onaj u Sjedinjenim Državama tokom posleratnog perioda, kada je SAD, zajedno sa Evropom, bila dominantna ekonomska sila. Decenijama nakon Drugog svetskog rata, Evropa i SAD predstavljale su više od polovine (i u jednom trenutku skoro 70 odsto) globalne proizvodnje i u velikoj meri nisu bile zavisne od tržišta u drugim zemljama, izuzev od prirodnih resursa kao što su nafta i minerali.

Današnja Kina se velikom brzinom približava sličnoj konfiguraciji. Ima veoma veliko domaće tržište – na kojem može da kontroliše pristup – sve veće prihode i visoku agregatnu tražnju; njen model rasta se, u isto vreme, sve više zasniva na domaćoj potrošnji i investicijama a manje na izvozu.

Ali, kako će Kina da zaposedne i rukuje svojom sve većom ekonomskom moći? U posleratnom periodu, razvijene svetske ekonomije su iskoristile svoj stav kako bi postavljale pravila igre u globalnoj ekonomskoj aktivnosti. Oni su to učinili tako da su, naravno, od ovih poteza imali koristi; ali su, isto tako, takođe pokušali da budu što je moguće više inkluzivniji za zemlje u razvoju.

Posleratne sile sigurno nisu morale zauzeti ovakav pristup. Bilo je u njihovoj moći da svoj fokus daleko više sažmu, usredsređujući se isključivo na sopstvene interese. To, možda ipak ne bi bilo previše mudro. Vredna je pamćenja činjenica da je u dvadesetom veku, nakon dva velika Svetska rata, mir bio najveći prioritet, uz – ili čak i pre – prosperiteta.

Sve indicije upućuju na to da se Kina kreće u istom pravcu. Ona, najverovatnije, neće slediti neki uski i sebični pristup, i to uglavnom zato što bi to umanjilo njen globalni rast i uticaj. Kina je pokazala da želi da bude uticajna u svetu u razvoju – a svakako u Aziji – igrajući ulogu partnera koji pruža podršku drugima – barem u ekonomskoj sferi.

Može li Kina ostvariti taj cilj – zavisiće od toga šta oca zemlja čini u dve ključne političke oblasti. Prva su investicije, gde je Kina agresivno nastupila uvođenjem različitih multilateralnih i bilateralnih inicijativa. Na primer, pored intenzivnog ulaganja u afričke zemlje, ona je 2015. stvorila i Azijsku banku za infrastrukturne investicije (Asian Infrastructure Investment Bank), dok je 2013. godine objavila “Inicijativu za transportni pojas i put”, koji bi trebalo da integrišu Evroaziju kroz velike investicije u autoputeve, luke i železnički transport.

Drugo, kako Kina upravlja pristupom svom ogromnom unutrašnjem tržištu, u pogledu trgovine i investicija, od toga će zavisiti dalekosežne posledice po sve kineske spoljno-ekonomske partnere, a ne samo po zemlje u razvoju. Domaće tržište u Kini je sada izvor njegove moći, što znači da će izbori i mogućnosti koje ona pruža u ovoj oblasti u bliskoj budućnosti u velikoj meri utvrditi njen globalni položaj i narednim decenijama.

Naravno, trenutna pozicija Kine u vezi pristupa domaćem tržištu je nešto manje jasna nego što su to njene ekonomske ambicije u inostranstvu. Ali, Kina će najverovatnije krenuti ka otvorenom, uglavnom multilateralnom okviru zasnovanom na pravilima. Lekcija izvučena tokom posleratnog perioda je da bi ovakav pristup bilo najprimerenije učiniti spolja, i time povećati međunarodni uticaj Kine. U ovoj fazi kineskog razvoja, jedan takav pristup koštaće malo – ako bi uopšte i postojali bilo kakvi troškovi – dok bi najverovatnije pružao mnogobrojne koristi.

Ono što ostaje da se vidi je odnos Kine sa Sjedinjenim Državama. SAD pate od ne-inkluzivnih obrazaca rasta i njemu srodnih političkih i društvenih pokreta i preokreta. Čini se kao da se Amerika danas odvaja od svog istorijskog posleratnog pristupa međunarodnoj ekonomskoj politici. Ali čak i da se SAD izoluju od sveta tokom mandata predsednika Trampa, i dalje je ova zemlja prevelika da bi se tek tako mogla ignorisati. Ukoliko Trampova administracija usvoji agresivnu politiku prema Kini, Kinezi neće imati drugog izbora osim da na takav američki stav odgovore.

Pa ipak, Kina u međuvremenu može nastaviti da se bavi multilateralnim pristupom zasnovanim na (dosad uspostavljenim) pravilima, te može očekivati široku podršku od drugih naprednih zemalja kao i zemalja u razvoju. Ključ i rešenje ne treba da budu ometeni od strane američkog zapadanja u nacionalizam. Na kraju krajeva, svi mi možemo pretpostaviti koliko cbi takav pristup mogao trajati.

Michael Spence, Project Syndicate

(Majkl Spens je dobitnik Nobelove nagrade iz ekonomije, profesor je ekonomskih nauka na Sternovoj školi pri Njujorškom univerzitetu, počasni član američkog Saveta za međunarodne odnose i viši saradnik Huverovog instituta pri Univerzitetu u Stenfordu)

Kina: kraj prodaje tradicionalnih vozila na fosilna goriva

Kina se pridružuje Francuskoj i Britaniji u najavi planova za okončanje prodaje benzinskih i dizel-motora.

Kinesko ministarstvo industrije razmatra vremenski rok za završetak proizvodnje i prodaje tradicionalnih vozila na fosilna goriva, uz promovisanje razvoja električne tehnologije, javili su državni mediji u nedelju 10. septembra, navodeći zvaničnika kabineta ministarstva industrije.

Izveštaji nisu dali nikakav ciljni datum, mada Peking povećava pritisak na proizvođače automobila kako bi ubrzao razvoj „strujaša“.

Kina, kao najveće auto-tržište po broju prodatih vozila, ovim najavljuje značajnije promene politike u oblasti globalne auto-industrije.

Zamenik ministra industrije, Sin Guobin (Xin Guobin), je u subotu na forumu posvećenom auto industriji izjavio da je njegovo ministarstvo započelo “istraživanje o formulisanju vremenskog okvira za zaustavljanje proizvodnje i prodaje vozila na  tradicionalne fosilne energente”, navodi novinska agencija Sinhua (Xinhua), kao i u tekstu glasila kineske Komunističke partije „Narodnom dnevniku“.

Francuska i Britanija su u julu najavile da će zaustaviti prodaju benzinskih i dizel motora do 2040. godine u sklopu napora za smanjenje zagađenja i emisije gasova staklene bašte (ugljenika), koji doprinose globalnom zagrevanju.

Komunistički lideri, takođe, žele da ograniče sve veće apetite koje Kina ima za uvezenu naftu, i stoga razmatraju koncept proizvodnje elektromobila kao obećavajuću industriju u kojoj njihova zemlja može, već u ranoj fazi globalnog razvoja, da zauzme vodeću ulogu.

Kina je prošle prošle godine nadmašila Sjedinjene Države kao najvećeg tržišta električnim automobilima. Prodaja kola na električnu energiju i benzinsko-električnih hibrida porasla je za 50 odsto u odnosu na 2015. godinu (na 336.000 vozila), ili 40 odsto svetske potražnje. Prodaja u SAD iznosila je 159.620.

Sinovo obraćanje ovim povodom, upriličeno u istočnom kineskom gradu Tjanđinu, nije dalo nikakve druge detalje o politici razvoja koncepta elektromobila i njihovoj budućoj proizvodnji, mada je navedeno kako Peking planira da “podigne razvoj i produkciju elektro-vozila na novi strateški nivo”.

Peking je podržao razvoj elektrovozila subvencijama vrednim milijarde dolara namenjenih R&D sektoru, istraživanju i finansijskom podsticanju budućih kupaca, ali takođe prelazeći i na tzv. „kvotni sistem“, koji će finansijsko opterećenje prebaciti sa države na same proizvođače automobila.

Prema predloženim kvotama, električna i hibridna elektro-benzinska vozila bi, u narednoj godini, trebalo da iznose osam procenata ukupne produkcije svakog proizvođača, 10 procenata u 2019. i 12 procenata u 2020. Auto-proizvođači koji ne ispune ovaj cilj mogli bi da otkupe viškove vozila od svojih konkurenata i na taj način nadomeste potrebnu kvotu.

Peking je naložio državnim kineskim energetskim kompanijama da ubrzaju instalaciju stanica za punjenje kako bi povećali privlačnost električnog koncepta.

Kineski proizvođač automobila BYD Auto, fabrika koja se bavi proizvodnjom auto-baterija u ime BYD Ltd., jeste najveći svetski proizvođač električnih vozila po broju prodatih jedinica. Ne samo što ova fabrika obezbeđuje akumulatore za hibridne elektro-benzinske limuzine (sedane) i SUV vozila u Kini, već ih prodaje evropskim taksi-službama koje rade isključivo sa potpuno električnim vozilima; BYD Auto, takođe, proizvodi i elektro-baterije za autobuse u Sjedinjenim Državama, Evropi i Latinskoj Americi, kao i za svoje, kinesko tržište.

Volvo automobili (Volvo Cars), koncern koji je u vlasništvu kineske kompanije Geely Holding Group, najavio je ove godine da u Kini planiraju proizvodnju električnih automobila namenjenih globalnoj prodaji, počev od 2019. godine.

General Motors Co., Volkswagen AG, Nissan Motor Co. i drugi auto-proizvođači najavili su da sa kineskim partnerima  pokreću, ili pak razmatraju zajednička ulaganja u razvoj i proizvodnju električnih vozila na teritoriji Kine, prenosi japanski Asahi Shimbun, i američka agencija Asošijeted pres.

Kina će uskoro, kako ocenjuju stručnjaci,  suvereno vladati svetskom  auto-industrijom, dok će se proizvodnja “dizelaša” veoma brzo ugasiti.

Jedna studija, sprovedena među izvršnim direktorima automobilskog sektora u 42 zemlje širom sveta pokazuje njihovo uverenje da će do 2030.  samo pet odsto vozila biti proizvedeno na teritoriji Zapadne Evrope. Izgleda da će se, po svemu sudeći, proizvodnja vozila na dizel prilično brzo ugasiti.

Procesi poput globalizacije, kao i pojave Kine koja nastupa kao najznačajnije tržište za prodaju motornih vozila, doveli su do dramatičnog nivoa zavisnosti nekih evropskih auto-proizvođača od „kineskog faktora“.

Prema istraživanju koje je sprovela agencija KPMG, i u kojem je svoje učešće uzelo 953 direktora iz auto-industrije u 42 zemlje, pokazuje snažnu uverenost da će Kinezi, u narednih petnaestak godina, potpuno zavladati svetskom automobilskom industrijom.

Čak dve trećine ispitanika smatra kako će do 2030. godine svega pet odsto automobila izaći iz fabrika u Zapadnoj Evropi, što bi u apsolutnim iznosima predstavljalo pad proizvodnje sa sadašnjih 13,1 miliona na 5,4 miliona godišnje do 2030.

Čak 76 odsto ispitanih rukovodilaca i donosilaca odluka u auto-industriji prognozira da će se u Kini do 2030. prodavati 40% svih automobila na svetu. Predviđanja, takođe, pokazuju da će do 2030. prodaja automobila u ovoj zemlji biti povećana za deset miliona, to jest na 33 miliona vozila, iako će njihovo učešće na globalnom tržištu ostati na oko trideset odsto.

Direktori koji su učestvovali u anketi agencije KPMG su, odgovarajući na pitanje koji su to „igrači“ koji bi mogli povećati svoj udeo u globalnom tržišnom kolaču, najviše poverenja ukazali nemačkoj fabrici BMW (njih 58% veruje da će ovaj auto-koncern povećati svoje učešće na globalnom tržištu), pa će tako smeniti Tojotu, koja je trenutno  na prvom mestu.

Pionir u razvoju električnih automobila, “Tesla”, napredovao je za tri mesta u odnosu na prošlu godinu, dok nemački Folksvagen, rastrzan skandalom “Dizelgejt” nije uspeo da se uvrsti u prva tri. Dajmler je zabeležio najveći skok: sa 16. pozicije na kojoj se nalazio u prošloj 2016. skočio je na treće mesto u ovoj godini, s obzirom da je 52% ispitanika ubeđeno kako će ovaj proizvođač povećati svoje tržišno učešće.

Prošle godine je, sa aspekta regulacije i donošenja novih propisa tj „pravila igre“, najznačajnija tema među proizvođačima vozila bila dizel tehnologija.

Više od 50% anketiranih rukovodilaca prognoziralo je da će prva tradicionalna tehnologija proizvodnje automobila koja će nestati iz proizvodnih hala biti dizel motori.

Ovo je poprilično alarmantna projekcija za neke regione i auto-proizvođače, kao npr. indijske automobilske kompanije i samu Indiju, u kojoj je udeo indijskih dizelaša na tržištu veći od 60 odsto. Ove se promene, međutim, neće dogoditi preko noći, imajući u vidu da je u nekim segmentima auto-industrije – kao što je proizvodnja motora za velike kamione – dizel i dalje najizglednija konkurentna opcija.

Motori sa unutrašnjim sagorevanjem (ICE) će još dugo igrati važnu ulogu. I mada je trend redukcije prisustva motora s unutrašnjim sagorevanjem daleko ispod veoma aktuelnog trenda auto-elektrifikacije, proizvođači vozila i motora insistiraju na krucijelnoj važnosti koju bi mogla imati evolucija ICE motora. To bi značilo da proizvođači na globalnom nivou prihvataju da će revolucionarni koncept električnih vozila zahtevati još dodatnog vremena za njihovu primenu, kao i da ih je poprilično teško integrisati u već postojeće proizvodne i eksploatacione platforme.

Uzimajući ove faktore u obzir, postavlja se pitanje: kako bi 2023. godine, zapravo, moglo izgledati tržište inovativnim pogonskim tehnologijama?

Ukoliko bi dalji razvoj novih koncepata pogona bio uslovljen isključivo potražnjom, udeo električnih automobila bi mogao da poraste sa 4% u 2016. na svega sedam odsto u 2023. godini. Međutim, ukoliko se u obzir uzmu snažni trendovi koje bi na globalno tržište mogli imati zahtevi i uzus za smanjenjem emisije ugljen-dioksida u atmosferu – i ukoliko se cela stvar solidarno i jedinstveno „pogura“ iz vrhovnih struktura najmoćnijih zemalja sveta – prognozira se da bi razvoj novih pogonskih koncepata mogao biti daleko revolucionarniji, kao da bi učešće elektro-automobila mogao da do 2023. dostigne 30%. U tom slučaju, prvi put u istoriji bi se značajno redukovao broj proizvedenih vozila na pogon s unutrašnjim sagorevanjem.

Jedno od najznačajnijih, ako ne i ključno pitanje, glasi: kako izgraditi toliku infrastrukturu za lako i pristupačno punjenje auto-baterija – što je razlog zbog kojeg većina ispitanih direktora iz auto-sektora gaji uverenje da ova tehnologija neće uspeti.

Uspešno rešavanje problema prelaska većih razdaljina, uz gradnju gigantskih mreža za punjenje akumulatora trebalo bi da podstaknu dalji razvoj koncepta automobila na električnu energiju.

Kompanija Tesla Motors je u ovoj oblasti, sa svojom mrežom super-punjača, učinio da automobili ovog proizvođača budu nezavisni (s jednim punjenjem, iako u strogo kontrolisanim uslovima, Teslini agregati prelazili su i preko 1000km vožnje), unoseći na taj način istinsku revoluciju u auto-industriju.

Mreža super-punjača se prošle godine sastojala od 734 punkta za „dolivanje struje“, od kojih se 340 nalazi na severnoameričkom kontinentu.

Pored drastičnog povećanja broja punjača, neophodno je pomenuti i sve propratne napore koje je osoblje „Tesle“ uložilo kako bi postiglo da njihova mreža bude dostupna velikom broju korisnika – ova se kompanija, za razliku od svojih rivala, nije fokusirala isključivo na gradove i urbane sredine, već je  pokrivenost elektropunjačima razvijala na nacionalnom nivou.

Bavarski auto-gigant BMW se i dalje smatra vodećim proizvođačem u oblasti električnih vozila (u šta je uvereno 16 odsto ispitanih rukovodilaca), dok je „Tesla Motors“, poredeći s prethodnim istraživanjem, postigao veliki skok, na drugo mesto, pa je sa aktuelnih 14% glasova u njegovu korist najjači igrač sa najviše šansi za lidersku poziciju u industriji električnih vozila.

Interesantno je i to da su anketirani direktori iz oblasti auto-industrije značajno redukovali svoje poverenje u električna vozila koja proizvodi Tojota. Naime, broj korporativnih lidera koji su glasali za ovog japanskog proizvođača – a koji je prošle 2016. godine zauzimao laskavu treću poziciju – pao je sa 14 odsto u prošloj na svega 7% u ovoj godini.

Evropsko ekonomsko čudo (?)

Pre nekoliko godina, evrozona – koja čini otprilike jednu šestinu svetske ekonomije – izgledala je u velikoj nevolji. Počevši od 2010. godine, neočekivana kriza državnog duga doprinela je ozbiljnim slabostima, od kojih su patile sve veće banke. Fiskalna štednja, u Grčkoj i drugim relativno slabim zemljama, doprineli su uspostavljanju potpune ekonomske krize. U odsustvu velikodušne međusobne podrške, postojala je aura žilave, neiskorenjive fiskalne i ekonomske beznadežnosti… kada je marta 2015. godine Evropska centralna banka objavila ambiciozan program kupovine državnog duga.

Samo dve godine kasnije situacija izgleda daleko pozitivnije. Najnoviji izveštaj Međunarodnog monetarnog fonda prognozira rast od 1,7% za evrozonu u celini u 2017., i rast od 1,6% u 2018. godini – što je značajan napredak od pre nekoliko godina, kada se ovaj region trudio da probije „magičnu“ granicu 1%.

Nedavne brige o solventnosti za neke manje banke u Italiji i Španiji obrađene su bez izazivanja značajnih poremećaja. Na upravo zaključenoj konferenciji ECB, bilo je čak i neke diskusije o tome kada bi ECB mogao da smanji svoje intervencije i možda počeo da podiže kamatne stope (Sve ove sesije Evropske centralne banke bile su u snimane i uživo objavljivane preko računarske mreže).

Neposredna makroekonomska slika i dalje ostaje pomalo mračna. Ujutro, 27. juna, finansijska tržišta mislila su da je predsednik ECB-a Mario Dragi pozitivnije govorio o rastu nego što je to činio u skorije vreme, a vrednost evra značajno je ojačala. Do sledećeg jutra, visoki zvaničnici ECB-a naveli su da je Dragijeva primedba pogrešno protumačena – a evro je odmah po davanju ove izjave – pao.

Stvarno pitanje je šta je ono što će uslediti, a to je i bila tema ECB konferencije: šta treba očekivati u smislu evropskog rasta na srednji rok? Konkretno, dokle god kamatne stope ostaju niske, trenutni nivo državnog duga u zemljama poput Italije i dalje ostaju pod kontrolom. Ali, ukoliko kamatne stope porastu, da li će u tom slučaju postojacti dovoljan provredni rast kako bi se održalo očekivanje o održivosti nivoa javnog duga?

Postignuća koja idu u prilog privrednom rastu su u proteklih nekoliko godina u evrozoni bili stvarni. Sprovođenje politike niskih (u stvari, negativnih) kamatnih stopa je ECB-u pomoglo da održi opšte poverenje a posebno da obezbedi kontinuirano finansiranje državnih deficita.

Ovim je izvršen pritisak na fiskalnu politiku – a bilo je manje štednje nego što se to ranije činilo verovatnim. Banke su postepeno stavljene na jaču osnovu, sa većim akcionim kapitalom koji apsorbuje gubitke. Postoje, takođe, i dokazi da je konkurencija na tržištima proizvoda porasla, možda zahvaljujući labavijoj državnoj regulaciji.

Uz dobre, tu su nažalost i loše vesti, iako one nisu nešto što je specifično samo za evrozonu. U industrijskim zemljama došlo je do usporavanja rasta produktivnosti – a samim tim i u ukupnom ekonomskom rastu – koji čini se da je započeo oko 2000. godine. Precizno objašnjenje ovakvog tenda i dalje ostaje neodređeno a samim tim i neobjašnjivo, mada preovladava stav da – dok su nove informacione tehnologije imale određeni pozitivan uticaj na produktivnost tokom devedesetih godina – ti se dobici u kasnijem periodu nakon 2000-te nisu pokazali dovoljno dugoročnim ili rasprostranjenim.

Pored toga, precizan obrazac tehnoloških promjena posvuda je vršio pritisak na srednju klasu – smanjujući tražnju za radnicima koji imaju samo srednjoškolsko obrazovanje. To već po sebi podrazumeva slab rast i širenje nejednakosti, kombinaciju koja bi i dalje mogla da ugrozi nivo obrazovanja i nivo veština.

Istovremeno, evropski demografski trendovi predstavljaju razlog za zabrinutost. Starenje stanovništva podrazumeva rast broja penzionera – koji očekuju da njihove penzije budu obezbeđivane javno tj iz budžeta (dakle da je država garant njihovih isplata) – i to u odnosu na trenutni broj ekonomski aktivnih ljudi (i negativni natalitet). Evropa je u proteklih nekoliko godina iskusila značajnu imigraciju iz zemalja kao što su Sirija, Libija i Avganistan; Ali, mnogi novodošli poseduju malo obrazovanja, a pronalaženje posla za njih pokazalo se skoro nemoguće teškim izazovom.

Više inovacija bi definitivno moglo doprineti boljoj ekonomskoj slici. Čak i pesimisti priznaju pozitivne efekte koje je početni talas tehnologije imao u prirodnim naukama, veštačkoj inteligenciji i robotici širom sveta. Ali, s obzirom da Kina nastavlja da se pojavljuje kao istraživačko centar i inkubator ključnih inovacija, ovo prizvodi i veći pritisak na Evropu da nastavi gde je stala i ne uspava se.

Pa ipak, bila bi greška tek tako otpisivati Evropu. Njen ljudski kapital je zdrav a dobra zdravstvena zaštita dostupna je većem broju građana nego što je to slučaj u Sjedinjenim Državama, dok jače i vitalnije kompanije izbijaju na vrh kroz proces integracije evropskih nacionalnih tržišta.

Štaviše, izgleda da je odluka Britanije da napusti Evropsku uniju „prikupila“ umove kontinentalnih lidera, čineći ih da čvršće zbiju svoje redove i uspostave jednu čvršću „sabornost“. Niko ne želi da se greške u vođenju politike od 2010. do 2014. ponove Francuski predsednik Emmanuel Macron predlaže jaču centralnu vlast, uključujući i potencijale ministarstva finansija. Bez obzira što je daleko od jasnog da li će se Nemci složiti s ovim, vredi ipak podsetiti da je izgradnja fiskalne unije u Sjedinjenim Državama trajala vrlo dugo (a u nekom smislu on i dalje može važiti za nezavršeni projekat).

Najveći razlog za zabrinutost mogla bi biti neuravnoteženost u evrozoni. Nemačka ekonomija je jaka: rast od 1,5-1,6%, i gotovo puno zaposlenje, uz veliki plus koji leži na njenom tekućem računu. Španska ekonomija znatno se popravila i sada ostvaruje rast od 2,6%, mada nezaposlenost i dalje ostaje tvrdoglavo – i uznemirujuće – visoka: oko 18%.

Italija i dalje ostaje veliko pitanje, pri čemu MMF predviđa rast BDP-a od 0,8% ove i sledeće godine. Da li se porodična preduzeća severne Italije ponovo mogu dokazati sposobnima za ekonomski rast u surovoj trci na sve nezgodnijim i konkurentnijim međunarodnim tržištima? Da li će sledeći talas novih tehnologija pomoći Italijanima i uopšte Evropljanima, ili će im naneti štetu?

Francuskoj, takođe, ostaje nešto kao „džoker“. Da li će Makronova neverovatna izmena francuske politike dovesti do reformi koje povećavaju privredni rast? Ako se to ne dogodi, Nemačka bi možda bila manje sklona da upozna Makrona koji samo polovično uspeva da se izbori s evrozonskom integracijom francuske privrede.

Pre i iznad svega, evrozona – ili možda EU – mora pronaći načine kojima bi osigurala da sve EU članice imaju privredni rast i koristi od njega. Da li će u tome uspeti ili ne – za sada je nepoznato. Ono što je izvesno je da je u okruženju poput sadašnjeg, gde je najgore prošlo, taj zadatak postao lakši.

Project Syndicate

 

Američka slobodna trgovina – bez Amerike

Kako bi Latinska Amerika trebalo da reaguje na tretman koji prema njoj imaju Donald Tramp i njegova politička garnitura: „prvo pristup globalnoj ekonomiji“? Evo jednog mogućeg odgovora: sazdati američku slobodnu trgovinu na američkom kontinentu – bez Sjedinjenih Država.

Naravno, daleko od toga da je ovo nova ideja. Osnivači latinoameričkih republika debatovali su o tome još pre dva veka. Ova ideja, međutim, nikada nije sprovedena do kraja.

Šezdesetih godina se u Latinskoj Americi mnogo diskutovalo o svakoj vrsti integracije. Brojni su samiti i zasedanja održani, i mnogo je dogovora potpisano. Ali, malo je bilo istinskog napretka, koji bi trebalo da prati potpisane sporazume o slobodnoj trgovini. Za većinu pojedinačnih zemalja tog regiona, Evropa ili Sjedinjene Države ostale su veći trgovinski partneri od njihovih neposrednih suseda.

Početkom 90-ih je tadašnji američki predsednik Džordž V. Buš otmeno predložio „uspostavljanje slobodne trgovine od Aljaske do Ognjene zemlje“. SAD su potom potpisale sporazume sa Kanadom, Meksikom, Čileom, Kolumbijom, Peruom i zemljama Centralne Amerike, ali ovaj ambiciozan i sveobuhvatan sporazum na relaciji sever-jug Amerike nikada nije materijalizovan.

Dobra vest je da je većina faktora koja je dosad blokirala slobodnu trgovinu ovog regiona nestala. Sada je, dakle, pravi trenutak da se ostvari dva veka stara ideja Simona Bolivara.

Jedan od razloga za dosadašnju propast latinoameričkog trgovinskog sporazuma je u tome što ponosni Brazil nije bio voljan da prisustvuje zabavi čiji su glavni domaćini bile Sjedinjene Države. Ali, ukoliko se Tramp bude držao svojih protekcionistickih obećanja, onda u budućnosti više ne bi trebalo brinuti o rivalstvu između SAD i Brazila u okviru istog trgovinskog sporazuma.

U prošlosti su subvencije koje su Sjedinjene Države davale svojim farmerima bile kamen spoticanja za dogovor između SAD i velikih poljoprivrednih izvoznika kao što je Argentina i, naravno, Brazil. Ali, bez Sjedinjenih Država u tom sporazumu, latinoamerički dogovor o slobodnoj trgovini u regionu više ne predstavlja problem za njegove potpisnice.

Tokom 90-tih godina prošlog veka, u velikom broju zemalja Latinske Amerike su na vlast došle levo orijentisane populističke vlade. Za ove vlade – uspostavljene u Argentini, Boliviji, Ekvadoru, Nikaragvi, i, naravno, Venecueli – slobodna trgovina bio je „prljav neoliberalni” izraz. Za one koji su predvodili ove političke garniture, takođe, sporazum sa SAD nije dolazio u obzir.

Danas u Latinskoj Americi ovaj brend populizma gubi na popularnosti. U Argentini, Peronisti su izgubili predsedavanje; u Brazilu, predsednica Dilma Rusef (Dilma Rousseff)je opozvala samu sebe; i u Venecueli, predsednik gotovo diktatorskog režima Nikolasa Madura se takođe nalazi na ivici ambisa. Ekvador bi, takođe, uskoro mogao da završi svoje flertovanje sa populizmom: ekvadorski ekonomista i političar Rafael Correa je samovoljno odabrao naslednika, koji je na nedavnom prvom krugu predsedničkih izbora u zemlji prošao slabije nego što se očekivalo.

S obzirom da su tri glavna kamena spoticanja nestala, šta je ono što sada sprečava potpisivanje sporazuma o slobodnoj panameričkoj trgovini? Ništa posebno – osim politike inercije i nedostatka jasnog vođstva. Međutim, ne postoji manjak regionalnih lidera koji bi mogli da nose baklju trgovinske integracije, sve od reke Rio Grande na severu Srednje Amerike do Kejp Horna na krajnjem jugu Južne Amerike.

Pored već svog poslovičnog opreza kada je reč o Sjedinjenim Državama, poslednji brazilski predsednici su se plašili i za svoje već dobro ustanovljene i profitabilne biznise koji se, istini za volju, nikada dosad nisu suočavali sa nekim neželjenim carinskim ili necarinskim barijerama. Ovaj protekcionistički sentiment, dosad uvek najsnažniji u industrijskom srcu brazilske prestonice, Sao Paulu, još je uvek prisutan. Ali, s obzirom da Brazil tek sada počinje da izranja iz svoje najdublje recesije u poslednjih nekoliko decenija, brazilska preduzeća željno traže nove kupce. A sa Kinom, koja već nekoliko godina usporava, i Evropom, koja se obrela u sopstvenoj krizi – kao i Sjedinjenim Državama, koje su svoje zidove oko sebe same podigle – rastuća tržišta u regionu zadobila su jednu novu privlačnost.

Nešto slično dogodilo se u Meksiku. Njeni lideri uvek su pominjali potrebu za vođenjem razgovora o regionalnoj slobodnoj trgovini, ali nije potrebno biti Šerlok Holms da bi se otkrilo kako stvarni interes Meksikanaca leži na severnoameričkom tržištu, za koje sada ide preko 80% ukupnog meksičkog izvoza. Tramp je meksičke imigrante prozvao „silovateljima“, žestoko apelujući na podizanje graničnog zida (i uz carinske takse na meksičku robu, što bi bio način prikupljanja novca kojim bi se platili troškovi podizanja zida). Tako je meksička trgovinska bliskost sa SAD počela da gubi nešto od svoje privlačnosti. Sve u svemu, nije iznenađenje to što meksički političari i poslovni lideri odskora upiru pogled na jug, kako bi ponovo iznašli poslovno-ekonomski entuzijazam.

Argentina takođe ima razloga za pružanje podrške slobodnoj trgovini u Latinskoj Americi. U toj zemlji je već godinu dana na snazi funkcionisanje administracije vođene predsednikom Maurisijom Makrijem, a koja je prirodno sklona ekonomskom liberalizmu. Argentina je danas svezana „ludačkom košuljom“ spoljnih carina regionalnog trgovinskog sporazuma „Mercosur“ sklopljenog sa Brazilom, Paragvajem i Urugvajem (Uzgred, Mercosur je skraćenica od Mercado del Sur, ili Mercosul – Mercado Comum do Sul), naziv je za zajedničko tržište Južne Amerike). Najbezbolniji način za postizanje veće otvorenosti, a da pritom ne dignu u vazduh postojeći sporazum – je da se zemlje članice Mercosura pridruže većoj zoni slobodne trgovine. Argentini bi ovakva tranzicija sasvim odgovarala.

Uz Brazil, Meksiko i Argentinu koji su se zahuktali u istom smeru, pitanje liderstva biće rešeno automatski. Recimo, Čile – koji je iz političkih razloga oduvek želeo da ekonomski liberalnije ekonomije u pacifičkom basenu ujedini sa protekcionistički nastrojenim zemljama u basenu Atlantika – imao bi obilje razloga da pomogne da se ovaj proces pokrene napred. I Kanadi, na čelu sa premijerom Džastinom Trudoom (danas svuda omiljenom lideru s engleskog govornog područja), nadasve bi dobrodošlo da se pridruži ovom trgovinskom savezu.

Da, Venecuela pod Madurom mogla bi se usprotiviti, uz eventualnu Madurovu osudu „neoliberalne zavere uperene protiv njega“. Ali, s obzirom da je reputacija venecuelanskog predsednika u Južnoj i Latinskoj Americi na izuzetno niskim granama, većina zemalja bi taj njegov gest i reakciju uzeli kao dodatni podsticaj za pridruživanje novom trgovinskom bloku. Nikaragva, Bolivija a možda i Ekvador mogli bi da odugovlače. Međutim, za razliku od Venecuele, nedostaje im politička i ekonomska težina za blokadu nekog budućeg trgovinskog dogovora i sporazuma.

Sporazum o slobodnoj trgovini u Latinskoj Americi ne bi morao da započinje od nule. Pacifička alijansa, koja već spaja Meksiko, Kolumbiju, Čile i Peru bila bi korisna polazna tačka. Taj sporazum se fokusira na promet roba i usluga, olakšavajući trgovinu i propise o poreklu robe, i načinu rešavanja sporova.

U svakom mogućem novom dogovoru, oko necarinskih barijera i javnih nabavki, dva su seta instrumenata koji se često koriste za skriveni i ne tako skriveni protekcionizam u Latinskoj Americi, a koja bi trebalo da prate zajedničke standarde. Tako bi trebalo da bude i sa položajem radne snage i prakse zaštite životne sredine. Uvek škakljiva pitanja investicija i intelektualne svojine trebalo bi da budu sastavni deo svakog novog posla; ali, sad kada Sjedinjenih Država više nema, neka od kontroverznih pravila za koja su lobirale kompanije iz Severne Amerike sada se mogu isključiti.

Dakle, da, era slobodne trgovine preko najvećeg dela Latinske Amerike i Južne Amerike možda konačno dolazi na dnevni red… A za to treba zahvaliti Trampovom nacionalističkom i protekcionističkom maltretmanu.

 

Andrés Velasco, La Nacion

(Andres Velasko je nekadašnji čileanski ministar finansija i profesor međunarodnog ekonomskog razvoja na Univerzitetu Kolumbija.