Geopolitički izazovi Nemačke 30 godina posle ujedinjenja

Brandemburška kapija fotografisana sa zapadne strane, Berlin 1988.

Trideset godina posle ujedinjenja, Nemačka je suočena s novim i neizvesnim geopolitičkim okruženjem kako nestaje globalni poredak koji je omogućio njen procvat. Zemlja se nalazi na političkom raskršću s pripremom za odlazak kancelarke Angele Merkel koja je na vlasti polovinu vremena od njenog ujedinjenja, pišu svetski mediji.

Promene okolnosti

Nemačko mirno ponovno ujedinjenje 3. oktobra 1990. bilo je trijumf liberalne demokratije i sidro političke stabilnosti, ali globalni poredak koji je to omogućio nestaje na horizontu, piše Filip Stivens (Philip Stephens) glavni politički komentator Fajnenšl tajmsa (The Financial Times).

Prisustvo SAD u Evropi je garantovalao bezbednost kontinenta, dok su, kako ukazuje Stivens, francusko-nemačko pomirenje i stvaranje Evropske unije vodili ka sistemu zasnovanom na pravilima u kojem je cvetala socijalna tržišna ekonomija.

Međutim, spoljašnja stabilnost na kojoj je izgrađen uspeh Nemačke zamenjen je najznačajnijom geopolitičkom nestabilnošću posleratnog doba, ističe komentator britanskog lista.

Rusija Vladimira Putina se vratila sa revanšizmom nastojeći da silom menja nacionalne granice. Kina je odbacila zapadni model u prilog državnog kapitalizma spojenog s političkom represijom. Sjedinjene Američke Države su se okrenule ka svojim unutrašnjim pitanjima, a nacionalizam se vratio u Evropu. To je, ističe Stivens, svet 19-vekovnog nadmetanja sila umesto kooperativnog internacionalizma druge polovine 20. veka.

Ipak, malo je znakova da je Nemačka promenila način razmišljanja. U vreme krize prvi nemački instinkt je da posreduje, što, ukazuje Stivens, u svetu u kome mnogi radije pucaju pravi, nije loša stvar.

Ali bilo da je reč o “ruskoj agresivnosti, turskom avanturizmu ili kineskom ekspanzionizmu”, novi globalni nered nudi izbore koji se ne mogu izbeći. Postoje vreme kada države, uključujući Nemačku, moraju da zauzmu stranu, zaključuje politički komentator Fajnenšl tajmsa.

Najboljih 30 godina

Nemačka je od ujedinjenja imala najboljih 30 godina u svojoj dugoj i komplikovanoj istoriji. Sledećih 30, međutim, biće teže, jer su nacionalni i regionalni izazovi s kojima se suočavala, bledi u poređenju s onima koji dolaze, ističe istoričar i kolumnista Gardijana (The Guardian) Timoti Garton Eš (Timothy Garton Ash).

U današnjem svetu zamućenom populizmom, fanatizmom i autoritarizmom, Nemačka je svetionik stabilnosti, uljudnosti i umerenosti, što su kvaliteti koji personifikuju nemačku kancelarku Angelu Merkel, navodi Garton Eš i dodaje da se nemačka demokratija, za razliku od nekih drugih, još nije suočila s testom velike ekonomske krize. To je rezulatat njene ekonomske snage, ali i posledica rasta izvoznih tržišta kakva je Kina, prednosti evra i rezervoara jeftine radne snage s istoka Evrope.

Međutim, ukazuje istoričar s Oksforda, nema garancija da će podjednako povoljne geoekonomske okolnosti, kao i benigno geopolitičko okruženje opstati u predstojećim godinama.

Dok za odnos Nemačke prema Evropi, uprkos ksenofobičnom evroskepticizmu Alternative za Nemačku (AfD) ne treba brinuti, pošto većina Nemaca dobro razume koliko je njihova budućnost neodvojiva od Evropske unije, to više ne važi za zapad, koji se u Nemačkoj predstavlja skoro kao relikt Hladnog rata, nešto poput zastarele teleks mašine. Dok je većina Evropljana zapanjena američkim predsednikom Donaldom Trampom (Trump), u Nemačkoj postoji poseban odnos prema SAD – nemački mediji sada o Americi govore na isti način kao o Kini i Rusiji.

Izazovi sveta u narednih 30 godina, poput klimatskih promena, veštačke inteligencije, pandemije kao što je COVID-19 i agresivan stav lenjinističko kapitalističke kineske super sile, zahtevaju globalno partnerstvo demokratija, a ne samo regionalno, ocenjuje Garton Eš i zaključuje da zato sledeći važan datum za nemačku istoriju nije 3. oktobar, što će biti lepa godišnjica, već 3. novembar kada će biti održani verovatno najvažniji američki izbori u istoriji modernog transatlantskog sveta.

Šta posle Merkel?

Trideset godina posle ujedinjenja i sama nemačka politika je na raskršću, ističe se u reportaži Tajmsa (The Times) novinarke En Meklvoj (Anne McElvoy) koja je izveštavala iz te zemlje u vreme ujedinjenja.

Ujedinjenje Nemačke 3. oktobra 1990. bio je diplomatski majstorski potez koji je označio kraj Hladnog rata i početak nove Evrope, ocenjuje Meklvoj, ukazujući da su prvi slobodni izbori na prostoru bivše Istočne Nemačke bili lansirana rampa za stidljivu ali odlučnu političarku s istoka – Angelu Merkel koja je posle bila na vlasti polovinu vremena otkada je njena zamlja ujedinjena.

Sada kada se Merkel priprema na povlačenje, naziru se promene i daleko je od očiglednog ko će je naslediti, ukazuje se u reportaži londonskog lista.

Posle migrantske krize došlo je do uspona krajnje desne nacionalističke Alternative za Nemačku (AfD), čija privlačnost leži u njenoj prilagodljivoj prirodi i sposobnosti da iskoristi teme koje liberali teško rešavaju, poput uticaja promene populacije na lokalne zajednice i teškoća u školskim odeljenjima u kojima mnoga deca ne govore nemački.

Ipak, trenutni politički ciklus pogoduje Demokratskoj hrišćanskoj uniji (CDU) Angele Merkel, delom, kako navodi Tajms, zato što je Nemačka prošla mnogo bolje u suočavanju s COVID-19. Oko 88 odsto Nemaca je zadovoljno kako vlada postupa tokom pandemije, što bi moglo oživeti oslabljenu popularnost CDU-a, ali je nezivesno ko će nasledit kancelarku.

Dok situacija u CDU deluje zbrkano, ona je ružičasta u poređenju s drugom glavom strankom Socijaldemokratskom partijom‚ koja je na silaznoj putanji otkada je sišla s vlasti 2005. S druge strane, glasači mlađi od 50 godina u pojedinim regionima podržavaju savez konezervativaca i Zelenih koji se smatraju probom za koaliciju na saveznom nivou.

Igrom sudbine, navodi se u reportaži, taj razvoj takođe ima korene u kraju Istočne Nemačke i novom početku 1990. Spor među starom gardom Zelenih oko podrške ujedinjenju završio je postepenim prenosom kontrole krilu koje je bilo više spremno na kompromise u parlamentu – i to krilo sada deluje kao najverovatniji pobednik dok se pomalja era posle Angele Merkel.

Istok manje veruje demokratiji

Izveštaj predstavljen nemačkoj vladi ranije ovog meseca pokazuje da je istok zemlje uveliko ekonomski sustigao zapad, ali i dalje ima manje poverenja u demokratiju, prenela je agencija Frans pres (Agence France-Presse).

BDP po stanovniku na teritoriji bivše Istočne Nemačke je na 79,1 odsto ostatka zemlje, dok je 3. oktobra 1990. bio na 37 odsto.

Izveštaj pokazuje da se smanjio i jaz u prihodima – prosečna zarada na istoku je 2018. bila 88,3 odsto proseka na zapadu. Jaz i dalje postoji, ukazuje AFP, delom zbog manje gustine naseljenosti na istoku gde ima više ruralnih oblasti, dok su urbane manje razvijene.

Uprkos poboljšanjima, ističe AFP, neki pokazatelji su manje povoljni.

Demokratiju kao najbolji politički sistem za Nemačku na zapadu zemlje podržava 91 odsto ispitanih, a na istoku samo 78 odsto. Takođe, dodaje AFP, razlike postoje u odnosu prema strancima i, mimo Berlina, u saveznim pokrajinama na istoku veća je podrška krajnjoj desnici – i do 20 odsto u nekim oblastima.

 

RSE

Posebni čipovi preuzimaju kriptovalute i – deluju nezaustavljivo

Kineska firma Bitmain dominira na tržištu „hardvera-po-meri“ i ne pokazuje znake usporavanja, piše Majk Orkat za MIT Review.

Ako je najveća zajednička imovina kripto-valuta njihova decentralizovana priroda – nemogućnost bilo koje osobe, korporacije ili udružene grupe da kontroliše budućnost kovanice – onda ne postoji egzistencijalna pretnja, poput uspona proizvodnje specifično integrisanih kola: ASIC-a (Application-Specific Integrated Circuit). Inače, kriptovalute upotrebljavaju metodu „proof-of-work“, što je zapravo “komadić” informacije koji je teško stvoriti, ali koji ostalim „igračima“ tj učesnicima u „rudarenju“ obezbeđuje laku proveru i verifikaciju transakcije, u cilju maksimizacije bezbednosti. A tu je i operacija koja se među kripto-rudarima naziva „decentralizacija“.

Integrisana kola specifična za aplikacije jesu čipovi specijalno dizajnirani da obavljaju one vrste proračuna koje su potrebne radi efikasnijeg rukovanja izabranom valutom – daleko efikasnije nego što je to moguće učiniti procesorima opšte namene. To što kripto-rudari mogu koristiti ASIC za dobijanje izvanredne prednosti verovatno neće predstavljati tako veliku pretnju ako jedna kompanija – kineska firma Bitmain – nije ušla u igru kako bi dominirala tržištem. Sada je Dejvid Vorik (David Vorick), osnivač tri godina starog servisa za skladištenje podataka, „Sia“, zasnovanog na „digitalnim blokovima“ tj blokčejnu, a njegov tim počinje da sarađuje sa Bitmain-om, koji je pravi Golijat u kripto-rudarskoj industriji.

Vorikova ASIC kompanija za proizvodnju ASIC-a, zvana Obelisk, predstavlja pokušaj okončanja Bitmejnove neumoljive proizvodnje novih ASIC-a. Međutim, on takođe odgovara na veće potrebe unutar kriptovalutne zajednice kako bi kovanice očuvale kao “otporne na ASIC” tako što su podešavali svoj softver. Treba se nadati da će takvo „petljanje“ značiti snažan uzvratni udar na velike kripto-rudarske igrače kao što je Bitmain.  Vorik, međutim misli da je to napor osuđen na malo ili nimalo uspeha, što mu govori i lično iskustvo.

Bitmain je zapravo pobedio Obelisk na tržištu kripto-valute Siacoin, koja je posebno prilagođena za ASIC ultrabrze čipove, iako novi startup planira da pošalje svoje rudnike prve generacije za oko osam nedelja. Vorik kaže da ga je ovo teško iskušavanje uverilo da ASIC neće uskoro otići. Budući da proizvođači hardvera imaju toliko mnogo fleksibilnosti u dizajnu i osmišljavanju, on kaže da će “uvek postojati putanja” kojom će se kretati razvoj prilagođenih čipova – procesora koji su u stanju da rade oko novih kripto-rudarskih algoritama kojima bi trebalo da se odupru.

„Iskopavanje“ kripto-valute je proces dodavanja skupova ili “blokova” novih transakcija na blokčejn. Rudari koriste velike količine računarskog potencijala kako bi pogodili određeni broj koji kriptografski povezuje novi blok sa prethodnim – ključem za snimanje dokaza otpornih na manipulacije i neovlašćeno „čačkanje“. Pronalaženjem broja, rudar dokazuje da je uradio posao koji je potreban da bi se obezbedio kontinuitet ovog virtuelnog valutnog „lanca“ (chain), da bi potom dobio zasluženu nagradu u kripto-valuti.

Samo nekoliko godina nakon pojavljivanja bitkoina, start-up firme otpočele su žestoku utakmicu za izgradnju ASIC čipova posebno namenjenih kripto-rudarima i njihovom „iskopavanju“ digitalnih valuta. Međutim, skoro sve te kompanije su posrnule – sve izuzev Bitmejna. Procenjuje se da ova start-up firma kontroliše više od 70 odsto tržišta hardvera za Bitcoin-mining. Ona takođe koristi svoj hardver za sopstveno bitkoin rudarenje. I to za puno  bitkoina: prema Blockchain.info, „rudarski baseni“ sa Bitmejnom čine više od 40 procenata ukupne računarske snage dostupne za Bitcoin mining.

Bitmejn je odnedavno počeo da se strahovito razvija, puštajući na tržište nove ASIC čipove dizajnirane za Eter tj itirijum (Ethereum), Zed-keš (Zcash) i Monero, pored Sije (Siacoin). Ovo je među korisnicima i programerima tih novčića izazvalo zabrinutost da bi Bitmain i njegovi partneri mogli zadobiti većinu kapaciteta za rukovanje svojim mrežama, što bi im pružalo dovoljno snage za ometanje ili zlonamerno napadanje mreže. Ova je bojazan inspirisala programere na nadogradnju softvera (koju su, u slučaju kripto-valute Monero, programeri isporučili) zarad otpornosti ASIC čipova.

Međutim, ako je Vorik u pravu, to može biti izgubljeni razlog – argument koji je postavio u podužem blogu ove nedelje o svom iskustvu sa Obeliskom. Kaže da se nada da će post “nagnati ljude da prihvate činjenicu da će snažna kripto-rudarska centralizacija biti prisutna još dugo vremena”. Sledeće pitanje, po Voriku, glasi: “Šta možemo učiniti sa našim protokolima, našim dizajnom i našom zajednicom da bismo se uverili da ovo nije katastrofalna stvar?”

Uzgred:

Na panelu koji je održan u okviru CoinDesk Consensus 2018 konferencije, tri velika imena u rudarenju kriptovaluta našla su se u centru ove debate o implikacijama ASIC-a na bezbednost i decentralizaciju.

Diskusija se u nekoliko situacija vraćala na ulogu države, ponekada kao partnera, a ponekada kao protivnika.

ASIC je posebno napravljen kompjuterski čip koji se koristi za visokoefikasno rudarenje kriptovaluta. Kada se ASIC razvije za rudarenje specifičnog coina, dolazi do istiskivanja GPU-a sa tržišta.

Za neke, uključujući tu i Marko Strenga, izvršnog direktora kompnaije za rudarenje Genesis, to je problem.

– GPU (grafila jedinica za procesuiranje, ili grafička karta) je najdecentralizovaniji hardver za rudarenje, izjavio je.

Deo razloga za njegovu tvrdnju leži u činjenici da je GPU jefitniji i zahteva manje investicije za pokretanje operacije rudarenja.

Za Gidiona Pauela, izvršnog direktora kompanije Crypto Corp, Streng je u pravu:

– Da (ASIC) nije toliko decentralizovan, ali više volim ASIC jer je bezbedniji.

Iako rudarenjem bitcoina dominira ASIC, Pauel nije zabrinut:

– Ne mislim da će pitanje decentralizacije uopšte biti bitno za bitcoin.

Neslaganje među njima dvojicom svodi se na to koja tema je pretnja veća. Dok Streng brine o koncentraciji kripto-rudarske snage u manjem broju ruku, Paula više brine agresivan stav mnogih vladajućih struktura u zemljama širom sveta.

 

Mike Orcutt  May 17, 2018, MIT

 

Evrozona i njene skrivene snage


Evrozona se već godinama doživljava kao katastrofično finansijsko područje, a diskusije o budućnosti monetarne unije često su usmerene ka mogućem raspadu. Kada su Britanci prošle godine glasali za napuštanje Evropske unije, oni su delom bili vođeni i percepcijom evrozone kao disfunkcionalnog finasijskog područja – i, možda, kao projekat kojem nema spasa. Ipak, u poslednje vreme, evrozona je postala miljenik finansijskih tržišta – i to sa dobrim razlogom.

Otkriće latentne snage evrozone postoji odavno. I zaista: evrozona se oporavlja od krize iz 2011-2012 tokom zadnjih nekoliko godina. Ako se gleda statistika po glavi stanovnika, njen ekonomski rast per capita sada nadmašuje američki. Stopa nezaposlenosti je takođe u padu – ali treba reći u sporijem nego što je u SAD – mada je to, barem delimično, odraz razilaženja u trendovima učešća radne snage.

I dok je učešće radne snage u evrozoni u porastu, njeno učešće u Sjedinjenim Državama je u padu od oko 2000-te. Odlazak Amerikanaca sa tržišta rada odražava ono što ekonomisti nazivaju fenomenom “obeshrabrenosti radnika“. I, zaista, ovaj se trend ubrzao odmah nakon nailaska recesije, tokom 2009. godine.

U principu, opadanje učešća radne snage trebalo bi da takođe bude problem prisutan u evrozoni, s obzirom na produženi period veoma visoke nezaposlenosti s kojim se brojni evropski radnici suočavaju. Ali, u poslednjih pet godina, 2,5 miliona ljudi u evrozoni je zapravo postalo deo EU radne snage, stvoreno je pet miliona radnih mesta, dok je ukupni pad nezaposlenosti smanjen za polovinu.

Štaviše, evrozonski oporavak je održiv, pomalo neočekivano, pa čak i u odsustvu kontinuiranog fiskalnog stimulansa. Uzavrele rasprave o štednji vođene u poslednjih nekoliko godina su usput skrajnute i gotovo nestale s medijske i javne scene, kako od strane kritičara tako i od strane službenih navijača i zagovornika dotične, precenjujući obim rezova i ušteda koji su se dosad primenjivali (i još uvek su na snazi). Prosečni ciklično prilagođeni fiskalni deficit je, grubo uzev, konstantan još od 2014. godine, i kreće se negde oko 1% BDP-a.

I dalje su, naravno, prisutne velike razlike u fiskalnoj poziciji pojedinih EU članica. To se, ipak, može očekivati u jednoj tako raznovrsnoj monetarnoj uniji kao što je evropska. Istina je da čak i Francuska, koja se možda prečesto smatra za slabog izvršioca evropskih fiskalnih zadataka, ima deficit i nivoe zaduživanja koji se sasvim komotno mogu uporediti s onima u SAD.

Poređenje sa Sjedinjenim Državama, kao i sa Japanom takođe potkopava zajedničku percepciju, naime, da su fiskalna pravila evrozone, uključujući i (ne)čuveni Pakt o stabilnosti i rasta iz 2012. godine (tzv. Fiscal Compact), bili „irelevantni“. Istina, nijedna zemlja nije bila zvanično ukorena zbog prevelikih deficita ili dugova. Ali, galamom oko kršenja pravila na margini bacila je u zasenak jedan širok osnovni trend kretanja ka glavnom cilju – ka zdravim javnim finansijama koje su podsticane kriznim fiskalnim pravilima. Sve ovo ukazuje na to da bi “meka štednja“, godinama sprovođena u mnogim zemljama evrozone, mogla napokon biti pravi izbor.

Da bi bili sigurni, ne treba preceniti dugoročnu ekonomsku snagu evrozone. Ukoliko bi prosečna stopa rasta možda mogla ostati iznad dva odsto u narednih nekoliko godina – i dok se preostali nezaposleni ne apsorbuju a dugoročni trend ponovnog uključivanja starijih radnika na tržište rada nastavi – pul neiskorišćene radne snage bi napokon bio iscrpljen: Na birou za zapošljavanje ostao bi relativno mali broj evropskih građana.

Jednom kad evrozona bude dostigla tzv. “Luisovu prekretnicu” – kada višak radne snage bude na izmaku a plate počnu da rastu – stopa rasta pašće na nivo koji će bolje odražavati demografsku dinamiku. A ta dinamika, uostalom, nije naročito poželjna: radno sposobno stanovništvo u evrozoni smanjivaće se za oko pola procenta godišnje –  barem još tokom naredne decenije.

Ipak, čak i tada, stopa rasta po glavi stanovnika u evrozoni verovatno neće biti mnogo niža nego u SAD jer je razlika u njihovim stopama rasta produktivnosti sada manja. U tom smislu, budućnost evrozone može više nalikovati situaciji u kakvoj se Japan nalazi danas: da je karakteriše godišnji rast od nešto više od jedan odsto, i sa tvrdoglavo niskom inflacijom, premda će rast prihoda po glavi EU stanovnika biti nalikovati onom u SAD ili Evropi.

Srećom po evrozonu, ona će ući u ovaj period visoke zaposlenosti i usporenog rasta koji stoji na čvrstim temeljima – delimično zahvaljujući i tim kontroverznim merama štednje. Za razliku od toga, i SAD i Japan se suočavaju s punom zaposlenošću i sa fiskalnim deficitom većim od tri odsto BDP-a – što je oko 2-3 procentna poena više od onih u evrozoni. SAD i Japan, takođe, imaju teži teret dugova: odnos duga prema BDP-u iznosi 107% u SAD i više od 200% u Japanu, u poređenju sa 90% u evrozoni.

Postoje dokazi da je u osvit finansijske krize, kada je monetarna politika postala neefikasna – usled, na primer, nominalne kamatne stope koje se graniče s nulom – budžetski deficit (državna potrošnja sredstava koja su veća od prihoda, prikupljenih zaduživanjem a ne oporezivanjem) može posedovati neobično jak uticaj na stabilizaciju. Ostaje, ipak, ključno nerešeno pitanje: jednom kad finansijska tržišta budu normalizovana, da li će dugoročno održavanje deficita biti u stanju da obezbedi kontinuirani stimulans?

Činjenica da je oporavak evrozone sada sustiže ekonomski oporavak u SAD – uprkos nedostatku bilo kakvog daljeg održavanja fiskalnog stimulusa – ukazuje na to da je odgovor ne. Zaista, iskustvo evrozone ukazuje na to da, dok zajednički fiskalni stimulus može da napravi jednu značajnu razliku tokom akutne recesije, procenjeno je da povlačenje tog podsticaja onda kada više nije od vitalnog značaja poželjno za održavanje neodređeno vreme. Sa štednjom – što zapravo znači smanjenje deficita jedno kada se globalna recesija završi – oporavak može potrajati duže kako bi se konačno konsolidovao; međutim, jednom kada to bude učinjeno, ekonomski učinak postaće još stabilniji jer će računi vlade biti u održivom položaju.

Džon Mejnard Kejnz izrekao je nešto što ga je, između ostalog, takođe proslavilo: “Dugoročno gledano, svi smo mi mrtvi”. To je možda tačno, ako se gleda na dovoljno dug rok. Ali, to nije izgovor kako bismo se otarasili dugoročnih perspektiva. U stvari, čini se da je, dugoročno gledano – evropska ekonomija još uvek živa i zdrava.

Daniel Gros, Social Europe

Pad Evrope kao globalni problem

01

U svojoj pesmi “Čekajući varvare” iz 1898. godine, nenadmašni grčki pesnik Konstatin Kavafi opisuje političku zajednicu koja izmišlja ili preuveličava misteriozne pretnje iz inostranstva kako bi održala svoje strukture moći sklone raspadu. Ova ravnodušnost vladajućih elita, neuverljivost javnih ceremonija i prodorne slutnje o sudnjem danu prikazane u Kavafijevom remek-delu treba da u 2016. posluže kao poziv na buđenje za Evropu.

Bilo da je u pitanju terorizam, imigracija, domaći politički ekstremizam, jedinstvo evrozone, nezaposlenost ili opšte mesto –  loš ekonomski rast – ili, čak, evropske odbrambene snage, nacionalne vlade i aparat EU u Briselu – Evropljani deluju kao da nisu dorasli brojnim izazovima koji dolaze iz svih smerova. Ovo bi trebalo da brine ne samo Evropljane, već i njihove prijatelje i partnere u Americi i Aziji.

Malaksalost je daleko opsežnija i dublja nego što su okviri same EU, koja nije kriva za sve što se dešava – ili ne dešava – u Evropi. To je delom i pitanje relativnog globalnog pada Evrope, što otežava upravljanje događajima, čak i u njenom susedstvu. Jednim svojim delom, koren problema nalazi se i u domenu kulturnih, ekonomskih, političkih i tehnoloških promena u zapadnim društvima u celini. Ovo remeti poznate obrasce života, podrivajući poverenje građana u njihove vladare i slabeći sposobnost vlada da odlučno deluju.

Ipak, EU je u fokusu ovih briga. Njene neadekvatne reakcije na krize koje se događaju jedna za drugom, proizvode nelagodan utisak da, naime, uprkos tome što je pripadnica kluba bogatih demokratija, sa 28 država članica i više od 500 miliona stanovnika, EU je izgleda osuđena da uvek bude manja od zbira svojih delova.02Apeli za buđenje političkih lidera u cilju stvaranja EU koja će efikasnije i tešnje sarađivati a takvih je bilo dosta u 2015. godini – često su se završavali, kako se ispostavilo, kao prazna, ceremonijalna obećanja u slavu jednog ideala.

Skromni napori unutar EU da se uspostavi međusobna saradnja članica u sferi odbrane dobro ilustruju ovaj problem. Niko drugi do Žan-Klod Junker, predsednik Evropske komisije, u oktobru je rekao da “Ako pogledate zajedničke evropske odbrambene politike, gomila pilića bi bila jedinstvenija odbrambena borbena jedinica.”

To ne znači da je EU na ivici raspada. I kao što je zajednica to pokazala tokom krize u evrozoni – kao što ponovo pokazuje u slučaju hitnih pitanja kao što su izbeglička i migrantska kriza – evropski lideri imaju isproban i proveren metod za suočavanje sa hitnim problemima. Oni pronalaze privremena rešenja, jedva zadovoljavajuća i osmišljena uglavnom kako bi služila svrsi nekakvog daljeg držanja EU na svom putu.

U tom duhu su stvorena i tri izuzetno skupa paketa finansijskog spasavanja Grčke, ali je odbijeno da se hrabro krene u otpis grčkog duga. Evropljani su stvorili “polu-bankarsku uniju”, koja ima zajednički nadzor i zajednički mehanizam za rešavanje pitanja propalih banaka, ali koja nema zajedničko osiguranje depozita. U oba slučaja su nacionalni politički pritisci, pre svega u Nemačkoj, bili prepreka.

Baš kao je kriza u evrozoni podelila valutni savez između severnih i južnih Evropljana, tako izbeglička kriza deli EU na njene starije zapadnoevropske članice i novije istočne. Šengenski sistem putovanja bez granica, kamen temeljac evropskih integracija, već se fragmentira po liniji zapad-istok. Ako ne želimo da barijere koje su razdvajale dve polovine Evrope pre 1989. godine ponovo izrone, biće neophodno da se zapadni Evropljani odupru iskušenju da počnu da zamišljaju da bi im bilo bolje u zajednici u kojoj je, kao u vreme Hladnog rata, bilo 15 ili manje nacija.

Da bi se izbegla potpuna dezintegracija Šengena, EU polaže svoje nade, uz tri milijarde evra svog novca, u Tursku sa ciljem da ova zemlja zaustavi talas izbeglica i migranata sa Bliskog istoka, severne Afrike i šire. EU takođe predlaže uspostavljanje snažne granice i ustanovljavanje agencije koja bi čuvala obale.

Najozbiljnije pitanje za EU u narednoj 2016. će biti posledice i efekti koje će Stari kontinent zadesiti ukoliko nijedna od ove dve mere ne bude efikasna, a istovremeno evropski gradovi počnu da se suočavaju sa terorističkim napadima kao što je bio onaj u Parizu 13. novembra.

Srodan rizik ovome bio bi i to da, uprkos uspehu mejnstrim demokratskih stranaka u borbi sa krajnjom desnicom na francuskim lokalnim izborima 13. decembra, desničarski populisti uspeju da dopru još bliže tvrđavi evropske vlasti. Verovatno je da, međutim, još podmuklija pretnja demokratiji dolazi od spremnosti uglednih evropskih političara desnog centra da pozajme retoriku i politiku svojih ekstremnih rivala. Ova praksa nagriza javnu raspravu, obećavajući jednostavna rešenja za komplikovane probleme.

Više nego u bilo kom trenutku od svog osnivanja 1957. godine i potpisivanja Rimskog ugovora,  Evropska unija će u narednih 12 do 24 meseca biti ranjiva na niz strašnih udaraca i potresa.

Svi ovi izazovi su potencijalno fatalni za jedinstvo EU – uključujući tu i britanski referendum, koji treba da se održi do kraja 2017. godine, i pokaže kakvi su stavovi građana o ostajanju u ovom bloku – ali ne nužno i za opstanak EU kao takve.

Poput Kavafijeve imaginarne države, ili Svetog Rimskog Carstva, koje je trajalo 1000 godina pre nego što ga je Napoleon izbavio iz njegove bede 1806., EU se možda neće raspasti, već će skliznuti u produženi pad nalik topljenju glečera – dok njene političke i birokratske elite nastavljaju da verno služe konfederalne običaje i procedure lišene snage i smisla. To nije ishod kojeg bi bilo koji Evropljanin sa zrnom zdravog razuma mogao poželeti. Ali to više nije nezamisliv scenario.

 

Financial Times

toni.barber@ft.com

Inovativnost: sloboda koja remeti rutinu

Futurističke prognoze na vebsajtu Citi banke imaju svoje treće izdanje i izveštaj. Ono je plod proučavanja “remetilačkih” tj. ključnih inovacija koje pomeraju društveno-ekonomske matrice. U izveštaju je i deset novih, velikih mogućnosti “zbog kojih treba zastati i porazmisliti”, piše poznata ekonomska novinarka Izabella Kaminska za blog Alphaville, čiji je domaćin Financial Times.

(Foto: CITI)

U ove inovacione prekretnice spadaju:

1. Autonomna vožnja bez vozača

2. Dronovi

3. Mašine koje uče-veštačka inteligencija

4. Biosimilari, usavršene kopije originalnih lekova, koje izlaze na tržište tek pošto istekne licenca za patent originala.

5. Plutajući off-shore FLNG pogoni za prikupljanje prirodnog gasa i njegovu likvefakciju (utečnjavanje)

6. Javno pristupačan API: softver će ubuduće kreirati i laici, pomoću jednostavnih alata kojima će slagati programske “blokove” u celinu kakvu su zamislili oni sami, a ne softverski inženjeri

7. Ekonomija deljenja (Sharing economy)

8. Virtuelna realnost

9. Pijačno i bankarstvo “na sitno”

10. Robo-savetnici

Ali, ono prvo u izveštaju je nastojanje za pomirenjem suprotstavljenih stvari, a to je ono što stalno slušamo u vezi stepena inovativnosti. S jedne strane, tu je rad ekonomiste Roberta Gordona (podržan podacima o produktivnosti), koji podrazumeva da su već svi plodovi sa “drveta inovacija” pobrani i da je slabo šta preostalo, da su glavne priče već ispričane – za sada. S druge strane, svi intuitivno osećamo kako se tempo tehnološke promene ubrzava, sa grafikonima i tabelama kao što je ova, koja odražava oživljavanje tempa usvajanja tehnoloških inovacija:
FT(Foto: FT)

Mora se, doduše, priznati kako se “nove tehnologije”, izgleda, sve više sastoje jedino od novih, tj. “renoviranih” starih verzija računarskih softvera, često i novih načina organizovanja podataka i informacija, ili – ako ne to – onda kao nešto čime se podstiče hiper-povezivanje na internetu ili otkrivanje novih, poboljšanih formi sakupljanja ljudi na društvenim mrežama… ili, ako ništa drugo, tu su uvek dobri, stari “proboji” u bihejviorističkom predviđanju ljudskog ponašanja (informacija korisna za optimizaciju reklamiranja, u vojne svrhe, za policijska ispitivanja ili rušenje konkurencije kroz pronalaženje “slabih igrača” u redovima konkurencije).

Što se tiče rastućeg povezivanja i “ameba efekta” – trendovske povodljivosti i nercije koji nadvladavaju logiku efikasne organizacije poslovanja, u kojoj svako ima svoju jasno zacrtanu poziciju – Citi komentariše:

“Povećanje umreženosti i povezivanje otvaraju nova tržišta doprinoseći boljoj međusobnoj saradnji, oslobađajući nove duhovne snage i mentalne kapacitete kako bi se pomoglo pri rešavanju svetskih problema – sve ovo je pokretano tempom inovacija. Naredna faza u povezivanju je pomak od povezivanja ljudi ka povezivanju stvari u komunikaciji tipa mašina-ka-mašini, odnosno pomak ka “Internetu Predmeta”. Cisco je 2013. procenio kako je 99,4% svih fizičkih objekata na svetu bilo nepovezano, kalkulišući da je bilo 10 milijardi povezanih uređaja. Oni su prognozali i da će se broj povezanih uređaja do 2020. povećati na 50 milijardi, a do 2030. do 500 milijardi, što znači da će komunikacija koju mašine obavljaju isključivo među sobom nadmašiti opseg i intenzitet međuljudske komunikacije.”

Tu je, zatim, činjenica da troškovi razvoja inovacija opadaju. Međutim, u ovom istraživanju se ne pominje da li se krećemo unutar inovacionog ciklusa gde samo treba da imate originalnu “kreativnu zamisao” – koja se razlikuje od opšte inercije trenda – pa da se kvalifikujete za ogromne novce, koje ćete pokupiti sa tržišta.

Evo šta o tome kaže Citi:

“Uspon interneta je omogućio novi open source model razvoja, nudeći univerzalni pristup kroz kreiranje slobodnih licenci za proizvode i njihova kasnija poboljšanja. Ovi modeli omogućavaju hiljadama programera da učestvuju u projektima otvorenog koda (opensource), inicirajući jeftinije, lakše i brže sačinjene proizvode u odnosu na vlasničke, fiksno patentirane produkte.

Bez otvorenog koda ne bi postojalo cloud računarstvo, sistem velikih baza podataka (Big Data) kao ni mobilne aplikacije. Guglova Android platforma pod nazivom Tesla (razvoj električnih vozila i skladištenje energije), Tojotini vodonični automobili, ili Khan Akademija (koja je već najveća obrazovna organizacija na svetu), niti bi postojali nacrti za 3D štampanje. Sve su ovo primeri open source ekosistema koji potpomažu dalje inovacije. Isti je slučaj i sa tzv. “aplikacijskom ekonomijom”, gde su troškovi inovacija uočljivo niski (nedavna procena nastala istraživanjem Karla Freja iz OMS-a nam govori da prosečna cena razvoja aplikacija iznosi samo $6.453), a da dobit to jest profit na tom polju mogu biti nadasve značajni – nažalost samo za par igrača (i Apple i Google imaju udeo od 70% bruto rezervacija aplikacijskim developerima).”

futureofworkbanner

Pa, otkuda onda raskorak između naše percepcije inovacija i stvarnih podataka o produktivnosti? Citi ukazuje na ‘in vogue’ efekat, to jest na “trendi argument” koji je zavladao među milijarderima iz Silikonske doline – a to je da je porast produktivnosti bio pogrešno meren.

Alen Grinspen (Alan Greenspan) je, naravno, naišao na slično objašnjenje kada se trend ‘nove ekonomije’ nije poklapao sa sopstvenim statistikama o produktivnosti. (Uzgred, Grinspen je pričao baš o ovome u sredu 29. jula na TV kanalu CNBC). Isprva, kako je pokazao njegov čuveni govor iz 1996. o “iracionalnom bogatstvu”, on nije naseo na argument “merenja podataka”:

“Jasno je da neprekidno niska inflacija implicira i manju neizvesnost oko budućnosti, dok manji rizik podrazumeva veće cene akcija i ostale prinose na imovinu. Ovde to možemo uočiti u obrnutom odnosu ispoljenom kroz količnik (ratio) cena i zarade, kao i stopa inflacije u prošlosti. Ali, kako uopšte možemo da znamo kada je iracionalno bogaćenje neopravdano podiglo vrednost imovine, koja, onda, postaje predmet neočekivane i produžene ekonomske kontrakcije, što je bio slučaj u Japanu tokom protekle decenije? I kako da vrednujemo ove procene stanja u monetarnoj politici? Da li su same metode procenjivanja dobre i validne? Mi, kao centralni bankari, ne treba da budemo zabrinuti ukoliko kolaps finansijskog mehura ne pripreti realnoj ekonomiji, njenoj proizvodnji, zapošljavanju i stabilnosti cena.”

Međutim, 1998. godine, nakon uvida u više nego ubedljiv set podataka, Grinspen je promenio svoje mišljenje po ovom pitanju, da bi se od 2000. godine preobratio u istinskog IT vernika – neposredno pre nego što se dotcom mehur rasprsnuo nekoliko meseci kasnije.

Ali mi odstupamo od ovoga. Evo kakav pogled na to ima Citi:

“Dakle, ako sve ukazuje na procvat inovacija, zašto je, onda, rast produktivnosti isključen iz ovog trenda? Uobičajeni argument bio je da se efekat inovativnosti pogrešno meri. Pojava ekonomije deljenja (sharing economy), koja je zauzela čitavo poglavlje ovog izveštaja, kao i besplatni servisi, podržavaju ovu teoriju. Mnogo toga proizlazi iz digitalne ekonomije a stenfordski ekonomista Nikolas Blum je nedavno izjavio: “Ne možete biti u Silicijumskoj dolini a da ne razmišljate o tome kako smo, na ovom mestu, usred eksplozije produktivnosti.” Većina ljudi, naravno, ne živi u Silikonskoj dolini, uz alternativni argument da je ukupna potrošnja na investicije ostala na niskom nivou, jeste glavna i dobro utemeljena poruka koju izvlačimo iz Globalne finansijske krize (GLC).

Uprkos visokim EBIT maržama*, Citi-jev strateg Rob Baklend (Rob Buckland) je pokazao da su akcionari vršili pritisak na kompanije kako bi im ove što pre povratile uloženo i isplatile procenat od dobiti, pre nego da su svoj profit investirali u nove projekte: u 2014. godini, lista globalno značajnih kompanija doživela je pad kapitalnih investicija za 6%, dok su ponovna kupovina sopstvenih deonica i dividende porasli za 15%.”

[EBIT*: operativna dobit; računa se kao razlika poslovnih prihoda i poslovnih rashoda (engl. “earnings before interest and taxes”), pa uključuje i promene u zalihama gotovih proizvoda i nedovršene proizvodnje. EBIT marža: količnik EBIT-a / poslovnih prihoda]

A tu je, potom, (već daleko bliskiji našim srcima) argument da u “novoj ekonomiji” vlada tržišna logika tipa “pobednik-uzima-sve”. To znači da se isplati biti protekcionista, otkupiti konkurenciju ili, što je možda najvažnije, odbiti proširivanje kapaciteta fiksnog kapitala:

“Tu je argument da “kompanije igraju odbrambenu igru”, kao i pokušaj zaštite postojećih profitnih pulova u inovacijskom okruženju koje “sve više ometa”. Posebno su digitalne inovacije te koje često obezbeđuju da proizvodi budu sve pristupačniji i jeftiniji, ali pre putem zamene ili preraspodele prodaje nego stvaranjem nove, uvećane prodaje.

Ovo je veoma važna stvar. Kraće i jednostavnije rečeno, to znači da se start-up firme potekle iz nove ekonomije ne remete time što će biti produktivnije u npr. proizvodnji kašika – tj dodajući još kašika u ekonomski lanac – već da poseduju moć ubeđivanja ljudi da im ili ne trebaju kašike ili da osiguraju da trenutne zalihe kašika budu bolje raspoređene. Dakle, ako ste vi proizvođač kašika, najbolja opcija u tom kontekstu (jer još uvek kontrolišete ključni dotok sirovina za proizvodnju kašika i uvereni ste da start-up firme iz Silikonske doline neće smetati ulaganjima u aktuelne proizvodne sposobnosti) bila bi održavanje konstantne stope proizvodnje kašika, ili je čak i usporiti.

future-of-work

Citi dodaje:

“Tržište se može kretati od nultog zbira (zero-sum) u negativni zbir kako za remetioca (zbog svoje inovativnosti) tako i za onog koji je remećen. Otelovljenje remetilačkog, inovatorskog rizika je muzika i muzička industrija, u kojoj se između 2004. i 2014. godine 46% učesnika prebacilo na digitalno izdavaštvo, dok je ukupan prihod ove industrije pao za 35%. Produktivnost se možda popravila, ali samo za one koji su preživeli. Postoje i drugi slučajevi u kojima je remećenje (inovativnošću) postalo destruktivni faktor – i tu kao primer navodimo Blockbuster, koja je na svom vrhuncu zapošljavao 60.000 radnika, da bi bankrotirao već samo tri godine nakon što je Netflix lansirao svoj streaming servis.”

Iz perspektive produktivnosti, to sa čime se suočavamo nije toliko stvar nove ekonomije koliko je stvar ekonomije tipa “manje-je-više”, gde isti (ili manji) učinak i proizvodnja mogu, navodno, biti efikasnije distribuirani, odajući utisak bogatstva onda kada ono što imamo u stvarnosti proizvodi svojevrsni efekat pametno uslovljenog bihejvioralnog ponašanja, koje nas ubeđuje da konzumiramo manje, i u dobroj meri odustanemo od našeg dobrovoljnosti* [dobrovoljnost* ili opcionalnost: u biznisu to je vrednost mogućeg dodatnog ulaganja, koja je na raspolaganju tek pošto je realizovana početna investicija].

Drukčije rečeno, priroda efekta nove ekonomije je ta koja preokreće raskošna stvorenja što naginju komforu, uživajući u svojoj privatnosti i principu dobrovoljne, opcione potrošnje, preobraćajući ih u automate priključene na Mrežu, i koji predvidljivo vole da permanentno ostanu na nivou praćenja Jutjub video-materijala lošeg kvaliteta, dok preživljavaju zahvaljujući soja-šejkovima ili uslugama kućne dostave, sa u ne tako dalekoj budućnosti “navigiranim GPS-dron obrocima” – a sve ovo u skladu sa najjeftinijim isporukama zaliha, uz prenosive nosioce podataka pojedinca na osnovu indeksa telesne težine (BMI), fizičke aktivnosti i zdravstvenih faktora.

Možda je došlo vreme za ponovno izdavanje starog ali danas tako aktuelnog stripa tipa “zabavljajmo se na smrt” Orvel/ Haksli – posebno ova sličica:

Naučne nagrade koje su ustalasale javnost

Nagrada Zdrav Okean XP (The Ocean Health XPrize, OHXP) razotkriva novu modu među filantropima.

Wendy-Schmidt1-copyWendy Schmidt, osnivač nagradnog fonda Zdrav Okean XP (The Ocean Health XPrize)

Oči okeanografa širom sveta su ovog meseca uprte ka Njujorku. Razlog? Vendi Šmit (Wendy Schmidt), supruga izvršnog direktora Google-a Erika Šmita (Eric Schmidt), će 20 jula iskoristiti dva miliona dolara impresivne porodične gotovine, koje će uručiti jednom naučnom timu. Ova darežljivost neće ići u svemirska istraživanja, niti će se dati nekome ko se bavi elektronikom, medicinom ili tehnologijom. Umesto toga, novac će ići naučnicima koji su osmislili najbolji senzor za merenje aciditeta tj. kiselosti okeana u realnom vremenu.

Ekolozi su zabrinuti da se povećanje koncentracije ugljen-dioksida u našoj atmosferi uticati da okeani postaju sredina fatalna po život u njima. I pošto niko nije bio u mogućnosti da prati šta se dešava – zato što je ova oblast bila nerazvijena – samo treba gajiti nadu da će ova nagrada podstaći još više investicija i interesovanja.

U nekom smislu, projekat je već ispunio svoj cilj, barem je to neki moj osećaj, piše za Fajnenšel Tajms novinarka Gilijen Tet: Do prošle nedelje, nastavlja ona, nikada nisam razmišljala o problemu kiselosti okeana. Ali, nakon što sam čula neke alarmantne poruke i podatke o ovoj temi koji su predstavljeni na Aspenskom festivalu inovativnih ideja (Aspen Ideas Festival), sada mi je sasvim jasno zašto Vendi i Erik Šmit apeluju na hitno razmatranje ovog problema na globalnom nivou.

Postoji još jedan razlog zašto je OHXP nagrada fascinantna: ona, takođe, razotkriva i novu modu među filantropima kada se radi o njihovom izboru dodele velikih para naučnim projektima. Ideja nije nova: bogati ljudi i vlade već vekovima dodeljuju novčane nagrade. Primera radi, britanska vlada je 1714. usvojila Zakon o Longitudi (geografskoj dužini), osnivajući odbor koji je ponudio ogromnu novčanu nagradu onome ko uspe da napravi ključni inovacijski pomak u oblasti pomorske navigacije – najviše novca je osvojio Džon Harison (John Harrison), časovničar koji je izmislio žiroskopski pomorski hronometar, dotad neviđenih performansi.

Ipak, u “igri” dodela nagrada za najbolje inovacione i naučne pomake, došlo je do fascinantne promene. Vlade ili pojedinci-filantropi su prethodnih decenija svoj novac obično darivali kao vid priznanja za dotadašnja dostignuća, često se povezujući sa umetnošću. Kompanija za menadžerski konsalting McKinsey je 2012. procenila da je sve do 1991. godine 97% novca od nagrada bilo svojevrsno “priznanje” koje je, na primer, išlo u ruke dobitnicima Nobelove nagrade. Danas je, međutim, četiri petine svih nagradnih fondova “podsticajne” ili “inspirativne” prirode: ne nagrađuju se postignuća, već ideje koje obećavaju da će u budućnosti biti plodotvorne. To je zato što su mnogi filantropi i vladine agencije počeli da organizuju takmičenja pre svega u cilju podsticanja inovacija u različitim – a posebno naučnim – oblastima.

02

Najpoznatija među njima je XPrize Foundation, koju je dve decenije pokrenuo preduzetnik Piter Dijamandis (Peter Diamandis). U početku, nagrada Ansari XPrize od 10 miliona dolara bila je ponuđena prvom privatno finansiranom timu koji uspe da svoju letelicu pošalje u svemir. Od tada je XPrize raširila svoja krila, nadvijajući se nad brojne raznovrsne oblaste, uključujući obrazovanje i biomedicinu. Zapravo, s obzirom da je Dijamandis dosad već dao 30 miliona dolara iz svog nagradnog fonda, nudi i dodatnih 70 miliona. Tu je još jedno nagradno takmičenje koje je pokrenula kompanija Google. U pitanju je 30 miliona dolara koje se u nadmetanju Lunar XPrize, nude prvome koji uspe da svog robota spusti na Mesec.

McKinsey takođe procenjuje da, ako bacite pogled na oblasti u kojima se dodelju nagrade širom sveta, “ukupna raspoloživa sredstva od velikih nagrada su se više nego utrostručila tokom poslednje decenije, narastajući do cifre od preko 350 miliona dolara”, dok je “ukupan nagradni sektor već možda vredan i čitavu milijardu dolara, sa dobrim šansama da uskoro dostigne i dve milijarde”. OHXP koju je osnovala Vendi Šmit, drugim rečima, jedva da je kap u filantropskom okeanu.

Da li je ovo dobra stvar? Ne uvek, kako se može činiti na prvi pogled. Kako se nagrade razmnožavaju, one, neminovno, ponekad mogu i da se preklapaju. Postoi – uostalom neizbežna – težnja da novac odražava one najomiljenije opsesije samih filantropa, a ne ono što bi sami naučnici želeli da istražuju. A čak i ljudi koji rade na dodeli nagrada priznaju da samo onda kada postoji jasan problem kojeg treba rešiti. “Nagrade nisu dobre samo za opšte ideje”, kaže Pol Bandže (Paul Bunje), viši direktor fondacije Ocean Health XPrize.

Bandže i drugi veruju da nagrade mogu doprineti popunjavanju jaza koji postoji na tržištu. Tradicionalno, ulaganje u inovacije potiče iz dve oblasti: Vlade i privatnog sektora. Ali, danas, vladini budžeti su dosta “podsečeni” dok korporativni svet, nažalost, usredsređen na veoma kratkoročne termine za ostvarenje inovacija. Dakle, tu je sada teorija – ili samo nada – da će nagrade podstaći preduzetnike da svoju energiju i snage usredsrede na važne, ključne oblasti istraživanja koje bi, inače, bile previše rizične za razvijanje. Ansari XPrize, na primer, nudi 100 miliona dolara investicija u privatni sektor, kako bi pomogli istraživanja u oblasti svemirskih letova.

“Ono što pokušavamo je da nekako ‘izuvijamo’ tržište, kako bismo dobili različite ishode”, kaže Bandže. On kaže da XPrize Fondacija pokušava da analizira koliko novca je potrebno za stvaranje ove kritične tačke u oblasti poslovanja (iako je 30 miliona nagradnih dolara otišlo na pokušaj stvaranja prekretne tačke u oblasti svemirskih istraživanja, dosad je za stvaranje efikasnih senzora za rano otkrivanje morskog aciditeta traženo jedva dva miliona dolara).

Ovakav vid “nagradologije” je nadasve intrigantan. Čak bi i u nekom idealnom svetu i dalje postojala osnovana sumnja da je bolje da vlada zdušnije finansira ovakva “nagradna istraživanja”.

Ali, završava Gilijen Tet, “u stvarnom svetu me oduševljava to što uopšte postoji neko – bilo ko – koga je ova vrsta investicije podstakla na dalja istraživanja. U svakom slučaju, imam neki osećaj da će u narednih nekoliko godina ovi nagradni fondovi verovatno još umnogome narasti, kako nove generacije tehnološki potkovanih, izuzetno bogatih filantropa budu tražile nove načine da na zadovoljavajuči način iskoriste svoj novac. To bi trebalo da iznedri novu klasu domaćih pronalazača, naučno-istraživačkih timova – i okeanografa – što je razlog da budemo zadovoljni. I, ko zna? Možda će nam i podvodni svet takođe biti zahvalan.

 

Gillian Tett, Financial Times