Dizajn proizvoda i dizajn biznisa – sličnosti i razlike

Ukoliko želite da uspešno dizajnirate novo poslovanje, zaboravite na razmišljanje o produkt-dizajnu.

Dizajnirati novu formu biznisa nije isto što i dizajnirati lepo i korisno za kupce. Stoga, pri stvaranju nove poslovne niše, morate izvršiti sledeća četiri „podešavanja“:

Uprkos svim svojim obećanjima kao sigurnom putu ka uspešnim inovacijama, „dizajnersko razmišljanje“ nije uspelo da pomogne organizacijama u dizajniranju održivih novih usluga i preduzeća – to jest, onih koja zarađuju novac.

Kao reakciju, videli smo sve veća konceptualna stremljenja ka onome što se naziva dizajnom biznisa vođenog održivošću. U agencijama je poslovni dizajn kao disciplina doživeo nagli rast, a inovacione laboratorije zapošljavaju „potencijalne lidere (timova) za razvijanje održivosti biznisa“, i na tim su principima zasnovane i neke nove agencije (poput one koju ima Al Cotrill, pisac ovog članka za evropski startap portal Sifted.eu).

Zajednička tema je da se metodologije dizajnerskog razmišljanja zapravo ne skaliraju dobro u rasponu od dizajniranja fizičkih i digitalnih proizvoda do efikasnog dizajniranja održivih novih usluga i preduzeća.

Za održivost je potreban poslovni model – kombinacija predloga, modela realizacije produkta/proizvoda i komercijalnog modela – koji može zaraditi, i to na konkurentnom tržištu. Da biste to uradili, potreban je temeljni pomak u praksi. Kada pređete sa dizajniranja proizvoda za kupca na dizajniranje poslovnog modela koji može pobediti na tržištu (osvojiti jedan njegov deo), ne možete naprosto ponovo primeniti postojeće metode, strukture i kulturu.

Dakle, evo četiri načina kako bi se metode “dizajnerskog razmišljanja” mogle prilagoditi dizajnu u funkciji održivosti.

1. Definisati poslovni model pre dizajniranja usluge

Poslovni model je sistem stvaranja, isporuke i zaposedanja vrednosti. A priroda svakog sistema je da su međusobno povezani i lančano uvezani. Ukratko, ne možete dizajnirati jedan segment bez „efekta protoka“, jer se svaki od segmenata “uliva” i u druge segmente biznisa.

Ipak, prečesto u tradicionalnim metodama dizajna vidimo ’proizvod’ doveden na nivo definicije pre nego što smo razmotrili ostatak poslovnog modela – model usluge, operativni model, model distribucije, i model dobiti.

Kao primer, nedavno smo ušli u inovativni projekat – angažovani smo od strane jedne velike banke specijalizovane za fizička lica i male biznise kako bismo pomogli u postizanju „održivosti“ njihovog dizajna (na tekućem projektu smo zajedno s jednim od najboljih dizajnerskih produkt-studija iz Londona).

Dizajn-agencija se borila sa ključnom odlukom o modelu prihoda – da li će usluga zarađivati od akvizicija poteklim na bankarskim proizvodima, subvencionisanjem putem partnerskog oglašavanja ili samostalnim određivanjem cena (ili njihovom kombinacijom).

Ovo je imalo veliki uticaj na dizajn proizvoda. Ako je trebalo zaraditi novac samostalno formiranim cenama, onda je proizvod trebalo da stvori značajnu vrednost za podsticanje kupovine, što znači da bi trebalo biti bogat karakteristikama i izuzetno relevantan, a trebalo bi i da cilja na relativno usko tržište („tanko i duboko“). Međutim, ako je ovo bio samo kanal za akviziciju bankarskih proizvoda, onda bi mogao biti relativno lagan po karakteristikama, rešiti opštiji problem i ciljati širu publiku („plitku i široku“).

U jednom inovacionom projektu, produkt-dizajn je napredovao osam sedmica pre no što su rešene osnovne odluke o modelu prihoda.

Model prihoda definisao je pravac proizvoda. A ovo grananje dizajna proizvoda trebalo je da se dogodi na samom početku osmišljavanja, s obzirom na to da je sugerisalo fundamentalno različite pravce proizvoda i fokus istraživanja. Ipak, dizajn proizvoda napredovao je osam sedmica, a da se ovo pitanje nije rešilo.

A to nije bio jedini konflikt. Izbori kanala pokreću izbore poslovnog modela. Dizajn-agencija je želela da stvori samostalni brend. Ali, izgradnja održivog akvizicijskog modela verovatno je značila korišćenje bankarskih kanala. Banka ne bi pustila predlog na kanal ukoliko nije brendiran.  Da je, međutim, brendiran od strane banaka, šire tržište bi pomislilo da je usluga namenjena samo bankarskim klijentima, ograničavajući ukupno usvajanje i tržišni potencijal.

Jasno je da neki od dizajnerskih izbora nisu bili izvodljivi zajedno. A izbor ciljnog tržišta, kanali koje bismo mogli da koristimo, odgovarajući model prihoda, dizajn proizvoda i održivost bili su međusobno zavisni. U ovom slučaju, ciljno tržište (a samim tim i izbor proizvoda) bilo je rezultat izbora brenda, što je bio rezultat izbora kanala, što je, pak, bio rezultat troškova akvizicije kupaca i politike banke.

Zbog toga se mora celovito razmišljati o dizajnu poslovnog modela, i shvatiti da su svi njegovi segmenti u osnovi međusobno povezani. Ne postoji način da se dizajnira proizvod ili usluga, a da se u njega ne “umota“ i ostatak poslovnog modela. Umesto toga, morate da diverzifikujete na nivou poslovnog modela, istražite različite puteve i naizgled održive varijante koje su vam na raspolaganju. Zatim ih morate brzo onemogućiti kako bi suzili prostor rešenja pre nego što zaista započnete izgradnju dizajna proizvoda/usluge.

Ali, na kraju, jedina istinska mera „najboljeg dizajna“ biće njegova održivost, to jest, koji i kakav će dizajn  najverovatnije generisati najveći prinos.

2. Dizajnirajte unatrag, počev od održivosti

Razmišljanje o biznis-dizajnu (design thinking) uči nas da krenemo od kupca i da se prvo fokusiramo na poželjnost proizvoda/usluge. Ali, početna ideja – da inovacije treba da počnu od kupca, a ne kroz tabele ili neko tehnološko rešenje – gubi se “negde usput”. Negde na tom putu, to je značilo „poželjnost dizajna, a zatim od njega napravite poslovnu priliku“.

Problem je što je u poslovanju ekonomski faktor, to jest profit, granični uslov – „prepreka“, odnosno, zadatak koja se mora ispuniti. Jednostavno, ako ta vrsta „matematike para“ ne funkcioniše, ond1 ništa ne funkcioniše.

Da bi se nešto dizajniralo kao održivo, metode dizajniranja moraju da, u krajnjem rezultatu, privuku što veću pažnju.

Iako treba da „započnemo“ sa pronalaženjem nečega što kupci žele, te je stoga potražnja za “tim nečim magičnim” velika (odnosno, problema koji treba rešiti i nekom grubo rešenje), pa odatle moramo dizajnirati unatrag – od tačke održivosti. Odnosno, počev od prepreka koje treba prevazići, i uz pretpostavke kako to ostvariti, pitajući se šta je tačno ono što se iz dizajna može „pokupiti“ da bi se to postiglo. Kraće rečeno, pogledati sa drugog kraja, iz sasvim drukčije perspektive.

Obrnuta perspektiva omogućava nam pregled i uvid u pretpostavke koje iznosimo, gde su nepoznanice i koja su ograničenja koja upravljaju smerom našeg biznis-dizajna. Nameću se i pitanja na koja treba odgovoriti: koliko bi to trebalo biti „poželjno“? Kako bi trebalo da izgleda naš model usluge? Koju strukturu troškova možemo da apsorbujemo? Koja je zahtevana cena u okviru koje se projekat i razvoj proizvoda-usluge ostvaruje? Ovo može značiti da je neka usluga možda manje poželjna, a i da je za manji broj ljudi, ukoliko to znači da je struktura troškova bolja ili da je konkurencija manja.

U suštini, ceo proces dizajniranja treba da odluči „šta mora biti suštinski i realno dobro da bi ovo bilo profitabilno“. Baš kao i sve odluke donete u zarad postizanja ovog cilja.

Kraće rečeno: šta je “to nešto magično” u vašem biznisu i vašem proizvodu što bi privuklo kupca i trajno ga zadržalo?

3. Široko adresiranje izvodljivosti

Razmišljanje o biznis-dizajnu, odnosno o najboljem poslovnom konceptu nas uči da nešto treba biti „tehnološki izvodljivo“ da bi bilo uspešno.

Svakako je tehnologija često glavno ograničenje – posebno u korporacijama sa nasleđenim sistemima. Ali, u većini procesa vođenih dizajnom, izvodljivost je mnogo širi koncept od usredsređivanja na ono što je „tehnološko“. Tačka je to kada se zaista nameće pitanje: „možemo li ovo izvesti?“, i „koliko će to koštati?“.

To može značiti bilo šta, od „možemo li pristupiti tim kanalima?“, ili „Možemo li pristupiti tim resursima ili investicijama?“, pa do „hoće li nam kompanijski sporazumi na nivou usluga (ili politike rizika / politike arhitekture / propisa / poslovnog koda i kulture) omogućiti da pokrenemo ovaj novi model usluge?“.

Ako ste ikada radili na inovacijama, prepoznaćete sve ove “planersko-poslovno-kreativne bitke”, i dobro znate da bilo koja može biti smrtna pretnja za konačno postizanje cilja (a to je dobar proizvod ili usluga). Dakle, kada je reč o izvodljivosti, treba šire razmotriti ograničenja sistema u kojem dizajnirate.

U isto vreme, „izvodljivost“ (poput poželjnosti proizvoda/usluge) je često jedan raznovrsni spektar (rešenja). Mnoge stvari su ‘izvodljive’ ako ste spremni da platite za njih. Pomenuti bankarski projekat u kojem smo angažovani imao je poslovnu opravdanost, izglednost potkrepljenu istraživanjima i činjenicama koje su išle u prilog predloženom projektu, kao i plan za preduzimanje narednih koraka na osnovu njegove očekivane komercijalne koristi – oslanjajući se na pretpostavke o modelu usluga koje su prvenstveno digitalne. Ali, tu je bi i jedan, jedini problem: predloženi nivoi usluga u suprotnosti su sa ugovorima banke o nivou usluga. Njihovo „poravnavanje“ i usklađivanje uvećalo je model njihove usluge i poboljšalo projekcije o realnim troškovima, što je, zauzvrat, uvećalo ukupne finansije ove kompanije.

I, da ne bi završili u neprofitabilnom ćorsokaku, treba imati na umu da projektovanje održivosti znači proširivanje fokusa izvodljivosti, uz glavno pitanje „možemo li to učiniti“, i razumevanje finansijskih implikacija ovih potreba i obaveza.

4. Dizajniranje za distribuciju

Ne postoji jedan već dva aspekta poslovnog modela koji se suočavaju sa kupcima: „ponuda“ (ono što prodate, proizvod-usluga) i „distribucija“ (kako stvarate i postižete potražnju za tim). Ovo se približno mapira sa osnovnim pokretačima ekonomije i finansija jednog preduzeća: predviđanje neto dobiti, proisteklo iz celokupnog budućeg odnosa sa kupcem (CLV), uz trošak akvizicije kupaca (CAC), odnosno, njihovo pridobijanje.

Tradicionalne metodologije dizajna ga često tretiraju kao nešto što dođe “naknadno”, kao neku potonju primisao koja može ali i ne mora biti inkorporirana u poslovnu strategiju. Ali, da bismo dizajnirali održivo, upravo dizajn moramo postaviti kao prvu stvar ispred nas koju moramo ostvariti, postavljajući je ujedno i u sam centar.

Kako kaže Peter Thiel: „Loša distribucija – a ne proizvod – jeste glavni uzrok neuspeha.“

Troškovi akvizicije kupca su troškovi pridobijanja kupca za kupovinu proizvoda/usluge. Kao važna ekonomska jedinica, troškovi pribavljanja kupaca često su povezani sa trajno ustanovljene vrednosti potrošača (customer lifetime value, CLV ili CLTV). Pomoću CAC-a, bilo koja kompanija može proceniti koliko troši na sticanje svakog novog kupca. Troškovi pridobijanja kupaca (CAC) često su veća prepreka za bilo koji novi poduhvat. Pristup kupcima u velikoj meri i dovoljna konverzija istih je neverovatno skup poduhvat. Mnogi vodeći venčer ulagači su to isticali, uključujući Pitera Tila (Peter Thiel): „Loša distribucija – a ne proizvod – jeste glavni uzrok neuspeha“, kao i Marc Andreesen: „Mnogi preduzetnici koji stvaraju odlične proizvode jednostavno nemaju dobru strategiju distribucije… (Venčer kompanija) a16z je naivčina po svima onima koji su shvatili prodaju i marketing“.

Treba napomenuti da je CLV mera koja nam pokazuje koliko nam klijent donosi novca kroz vreme koje provede sarađujući sa nama (npr. očekujemo da klijent kod nas kupuje jednom u dva meseca i da jednog klijenta možemo u proseku zadržati 2 godine). Ukoliko nam je zarada od jedne kupovine klijenta $5, onda je CLV = $5 * 6 kupovina godišnje * 2 godine=$60. Ako si tek na početku i nemaš predstavu koliko će ti ostati klijent, možeš uzeti godinu dana kao period za koji ćeš računati Customer Lifetime Value.

CAC je mera koja nam pokazuje koliko nas košta (u novcu) da dovedemo novog klijenta. Ako smo uložili u marketing $100, a privukli dva klijenta koja su kupili proizvod, to znači da nam je CAC = $50. On nam daje do znanja koliko moramo da uložimo u marketing kampanje kako bismo dostigli cilj.

Dok sam vodio strateški tim u jednoj velikoj korporaciji, konsultanti bi nam uvek dolazili sa pričama o pretnji određenih „ometajućih“ startapa u toj industriji. Ali često je to bilo neutemeljeno, bez ikakvih podataka koji bi takav stav podržali, poput predloga ugrubo iscrtanog na nekoj cedulji – što je možda tek nešto više od predloga, a daleko manje od faktom potvrđenog stanja u toj poslovnoj niši – dakle, ničega izuzev veoma okvirnih kalkulacija – kada smo mogli videti da oni nikada neće preživeti svoj CAC (troškove koje vlasnik kompanije ima radi pridobijanja klijenta), i da bi zacelo i zasigurno mogli da popričekaju neki bolji trenutak.

Drugo, kao što ovde objašnjava Brian Balfour, proizvodi moraju biti dizajnirani za kanale, a ne obrnuto. Izbori vaših kanala će obezbediti informacije za dizajn određenog proizvoda/ usluge, a budući da obe stvari suštinski doprinose održivosti, nijedan od njih nije važniji od onog drugog. Uprkos fokusu na izgradnju revolucionarnih proizvoda, mnoga preduzeća su izgrađena na neizdiferenciranom proizvodu – ali sa prednošću (izvrsne) distribucije.

Dobra vest je da, pri dizajniranju modela dobre distribucije, možemo usvojiti vrlo slične metode i pri dizajniranju proizvoda ili usluge: počev od dubokog razumevanja ponašanja kupaca, pa do konstruisanja ciljnih okvira, koncepata, prototipova i validacije različitih modela.

Ali, dokle god se ne snađete u primeni modela dobre distribucije, vaše će planiranje-dizajniranje održivosti (proizvoda/usluge) biti neodređeno i volatilno.

Ukratko:

Pojednostavljivanje složene prakse u ove četiri jednostavne lekcije zapravo ne donosi “poslovnu pravdu”, iako su to primarno bitni pomaci za koje mislimo da su potrebni.

Jednostavno rečeno, metode, strukture, mogućnosti i poslovna kultura pogodni za dizajniranje nečeg lepog i korisnog za korisnika ne prevode se nužno u dizajn samog poslovanja i nastupa kompanije, gde treba da rešavate pitanja ekonomije, međusobne povezanosti delova, kao i šire dinamike konkurencije, ponašanja kupaca i tržišta.

Ukoliko to dobro uradite, potreban je, potom, i temeljni zaokret u praksi, metodologiji i kulturi inovacionih laboratorija i njihovih dizajnerskih agencija i partnera u produkt-dizajn studijima. Dizajn proizvoda / usluga pretvoriti u poslovni dizajn i prilagoditi praksu problemu, odvojeno od nasleđenih poslovnih kultura, metoda i mogućnosti. Ili, kako često kažemo, dizajn za suštinu (isplativog poslovanja).

Al Cotrill, Sifted.com

Lista 23 najprofitabilnije kompanije u 2020.

Ima onih koji se upuste u preduzetništvo precizno znajući kojom bi poslovnom granom želeli da ovladaju, kao i koju vrstu biznisa bi otpočeli. Međutim, mnogim novopečenim preduzetnicima može biti teško da “odgonetnu” kako započeti neki iole profitabilan posao, kao i koja bi vrsta posla predstavljala najbolji izbor. Uzgred budi rečeno, pronaći tu savršenu ideju nije nimalo lako.

Redakcija portala JustBusiness.com je sastavila listu najprofitabilnijih malih biznisa u 2020. godini. Svaku od ovih vrsta poslovanja odlikuje brz rast i može vam obezbediti jedan poprilično pristojan životni prolaz. Još bolje, nijednom od njih nije potreban veliki kapital za početak. Pravilnom kombinacijom napornog rada, odlučnosti i snalažljivosti možete osnovati firmu sa biznis modelom nalik ovim najprofitabilnijim u 2020. godini, čija lista sledi.

Najprofitabilniji modeli poslovanja malih preduzeća u 2020.

Sa porastom široke upotrebe tehnologije, mnoga od ovih najprofitabilnijih preduzeća su potpala u domen onlajn poslovnih koncepata – ali ne svih. Pronaći ćete i ideje koje spadaju u oblast brige o deci, druge koje više odgovaraju B2B uslugama i neke što odgovaraju preduzetnicima koji žele da budu u pokretu sa svojim preduzetništvom (mobilnost, odnosno, pokretljivost je možda ključna reč za nove modele malih biznisa u 2020. godini). I kako se već kaže, nema se šta reći o profitabilnosti bilo koje poslovne ideje koju ste smislili, ali ako tražite dobro mesto za početak, poželećete da pogledate ovu listu najprofitabilnijih malih preduzeća:

01. Auto-popravke

Vožnja automobilom čak i do mesta gde bi trebalo obaviti neke jednostavnije popravke može biti izazov. Napokon, većina nas koristi svoja vozila kako bi od jednog mesta stigli do drugog – to znači da odvoženje automobila na popravak često uključuje dugo čekanje u servisu, iznajmljivanje vozila na jedan dan ili koordinisanje vožnje sa prijateljem ili suprugom. Ove opcije su i skupe a i nezgodne.

Dobra vest je da, iako je za neke popravke potrebna oprema koju poseduju auto-servisi, postoji mnoštvo usluga održavanja i popravki za koje je potrebno samo nekoliko jednostavnih alata. Ako ste vični auto-mehaničarskom zanatu, mobilnu uslugu popravke automobila možete smatrati jednom od trenutno najprofitabilnijih poslovnih ideja. Zamenu ulja, punjenje tečnosti u hladnjaku, zamena akumulatora, popravka farova – i još mnogo toga – možete ponuditi direktno na prilaznom putu kuće vašeg klijenta, ili na parkingu pred kancelarijom gde radi.

02. Kamioni-bakalnice

Predviđa se da će poslovni trend kamiona-prodavnica svežih namirnica nastaviti svoj konstantan rast. Kako se troškovi rentiranja poslovnih prostora u većim gradovima širom Sjedinjenih Država povećavaju, u budućnosti će proizvođačima posebnih vrsta hrane postati sve teže da finansiraju standardnu, fiksnu lokaciju u užurbanim gradskim centrima – gde će se najverovatnije nalaziti njihovi kupci.

Kamioni-prodavnice postali su odlično rešenje za ovaj problem. Možete ga pokrenuti tako što ćete s njim poći na put i parkirati se na lokalnim događajima, pijacama, lokalnom gradskom trgu – gde god postoje šanse da ćete privući prolaznike. Niži troškovi mesečnog održavanja i povećana geografska svestranost kamiona za hranu znače da čuveni bakin recept za knedle ili onu ideju za nekonvencionalni, ekscentrični desert možete pretvoriti u sopstveni uspešan posao.

Imajte na umu da veći, moderniji gradovi poput San Franciska, Portlanda ili Bostona već imaju prilično zasićenu poslovnu nišu mobilne prodaje hrane i namirnica, tako da bi ovaj biznis-model pre mogao uspeti u manjoj metropoli u unutrašnjosti. Kamioni za hranu, takođe, imaju svoj poseban skup uredbi, poslovnih dozvola i standarda za poštovanje bezbednosti, pa kontaktirajte lokalno zdravstveno odeljenje da biste saznali šta je sve potrebno da biste pokrenuli i biznis a i kamion.

03. Auto-perionice

Na ovoj listi najprofitabilnijih preduzeća slede mobilne usluge auto-perionica. Čini se da se, sa gledišta profitabilnosti, komotno može reći da bi mnogi platili i nešto više od uobičajene cene za auto-pranje koje bi im došlo na kućni prag, umesto što moraju da se odvezu preko grada da bi došli do nje. Ovo se posebno odnosi na ljude sa luksuznim automobilima koji preferiraju usluge s malo više ličnog pečata (“malo personalizovanije usluge”). Kao usluga mobilne perionice i automatizovane auto-kozmetike, ne biste imali koristi samo od jedinstvenih prednosti mobilnosti, već biste izbegli i značajne opšte troškove, kao i one vezane za pokretanje poslova na fiksnim fizičkim lokacijama.

Ukoliko niste sigurni kako da pokrenete sopstvenu mobilnu službu za pranje automobila, znajte da postoji čitav niz veletrgovaca na mreži koji startaperima nude komplete za automatizovanu kozmetiku (mašinsko održavanje vozila), ali i obuku za one koji su zainteresovani za pokretanje sopstvenog posla u ovoj poslovnoj niši. Takođe, možete na više mesta pročitati i konkretno se obavestiti o pokretanju startap posla pranja i „ulepšavanja“ automobila.

04. Popravka elektronike

Reći da su ljudi danas opsednuti elektronikom bila bi čak i pomalo potcenjena, ublažena verzija realne situacije. Većinu svojih sati na javi provodimo zureći u neku vrstu ekrana, nekog monitora, video-panela itd. Ova široko rasprostranjena tehnološka zavisnost znači da ćemo, kada nešto pođe po zlu, poželeti pomoć što je pre moguće.

Stoga nema sumnje da su mobilne usluge popravke elektronike postale veoma popularne i da lako mogu biti jedno od najprofitabilnijih niša za tek osnovana mala preduzeća. Pomoću ove usluge možete naći rešenje za svaki pokvareni ekran ajfona, vaj-fi karticu ili bateriju laptopa. Pored toga, bićete još uspešniji ako ste spremni da se dovezete do svoje mušterije. Eplove prodavnice i druge maloprodajne radnje za potrošačku elektroniku su se nedavno našle na udaru kritika zbog dugog čekanja kupaca, što bi moglo ići u korist mobilnih provajdera ovih usluga.

Drukčije rečeno, iako posao popravke mobilne elektronike uključuje neke režijske troškove u vidu kupovine potrošnog materijala, održavanje vašeg mobilnog telefona će vas poštedeti visokih troškova na fizičkoj lokaciji – što ga čini još profitabilnijom poslovnom idejom u tercijarnim (uslužnim) biznisima.

05. IT podrška

Iako dve trećine Amerikanaca misli da je uverzirano i vično rukovanju tehnologijom, istina je da se često moraju oslanjati na tehničku podršku (kao i svi mi ostali koji ne živimo u SAD). Neki, čak, nesvesno i neznanjem, učine svoje računare ili druge uređaje ranjivim na hakere. Nažalost, kada stvari pođu po zlu, često ispadne da se besplatna korisnička telefonska podrška koju pružaju proizvođači ne percipira kao odgovarajuća, ili pak ne uspeva da reši problem.

Ako vam razumevanje tehnologije ide od ruke – a usput ste, recimo, i relativno strpljiva osoba – tada bi vam najisplativije poslovanje moglo biti upravo mobilno pružanje informatičkih usluga – barem u vašem susedstvu – da radite kao mobilna IT podrška (uzgred, odavno uobičajena poslovna niša i u Srbiji). Sve što vam treba jesu vreme, prevoz i stručnost – tako da je ovo spada u one poslovne modele čiji su troškovi mali, a uz gotovo čisti profit.

06. Lični treneri

Pretvaranje ljubavi prema fitnesu u karijeru ne mora značiti rad u velikoj korporativnoj teretani – niti vam je potrebno da imate svoju lokaciju da biste radili s vašim klijentima. Bacite nekoliko tegova, traka i podloga za jogu u prtljažnik automobila i vaša mobilna fitnes-instruktaža je spremna za put.

Možete da postanete lični trener tako što ćete ponuditi individualne sesije u domovima svojih klijenata ili grupne časove u lokalnom parku ili mesnoj zajednici (komunalnom centru za okupljanje stanovnika jednog kvarta i sl.). Učiniti fitnes dostupnijim svojim klijentima možda je samo ulaznica koja će vam pomoći da postignete svoje ciljeve. S obzirom da i Amerikanci počinju da jedu zdravije i više vežbaju, fitnes i velnes biznisi postaju sve popularniji, prerastajući u najprofitabilnije preduzetničke modele.

07. Prenatalne i post-natalne usluge

Iako milenijumovci odlažu roditeljstvo duže od prethodnih generacija, na kraju žele da imaju decu – zapravo, u 2016. godini je 1,2 miliona milenijumovki uspostavilo materinstvo. Stoga je potreba za poslovima usmerenim ka deci i njihovom podizanju postala sve profitabilnija poslovna ideja – počev od pružanja usluga po okončanju trudnoće, kao i onih koje su fokusirane na tek rođenu decu.

Potražnja za babicama i savetnicima za laktaciju je porasla među novopečenim majkama, a obe poslovne opcije imaju relativno niske režijske zahteve; osim obrazovanja i sertifikata koji se dobijaju po obuci nije potrebno ništa više – što znači da bi ove profesije lako mogle postati među najprofitabilnijima u krugu budućih startapera.

08. Vanškolsko, dopunsko ovladavanje znanjima i veštinama usmerenih ka deci

Iako broj dece u Sjedinjenim Državama raste, smanjivanje budžeta za obrazovanje znači da su i tradicionalni – ali i dopunski predmeti poput muzike, umetnosti i atletike – u značajnijoj meri pogođeni ovakvom situacijom.

Kao rezultat toga, sve se više roditelja obraća privatnim firmama radi vanškolskog, dopunskog ovladavanja znanjima i veštinama. Kad se to već kaže, među najuspešnijim poslovnim nišama ove vrste ubraja se gimnastički centar, muzička škola, rad kao instruktor plivanja, dečji učitelj joge ili druga aktivnost usmerena na dete i njegov kvalitetan rast. Ukoliko posedujete veštinu koju bi mladi mogli lako naučiti, možda već imate profitabilan posao.

 

09. Mobilne aplikacije i zabava za decu

Tome nasuprot, ako su vaši interesi bliži tehnologiji ili zabavi, razmislite o tome da svoju umešnost u baratanju tehnologijom i/ili u programiranju usmerite ka najmlađima. Istraživanja pokazuju da je bez obzira na preporuke stručnjaka, potražnja za tabletima, aplikacijama i mobilnom zabavom za decu u porastu.

Ukoliko imate ideju za kreiranje jedne edukativne mobilne aplikacije za decu ili roditelje, sada je trenutak da krenete u njenu realizaciju, a aplikacija će biti za generacije koje dolaze; stoga je odlična ideja kada biste ovakvu potencijalno profitabilnu aplikaciju iz ideje pretočili u stvarnost.

10. Usluga deljenja odeće i asesoara

Sajtovi poput Rent the Runway i Gwynnie Bee su se u svom nastajanju oslanjali na ideju ekonomije deljenja – tamo gde želimo i moramo da posedujemo manje stvari, pa, umesto toga, delimo resurse. Ovaj trend je doveo do poslovnih mogućnosti za ovako orijentisana mala preduzeća, koja nude pozajmljenu ili iznajmljenu odeću i asesoare po deliću svoje nabavne cene. A budući da isti inventar može više puta donositi prihod, profitabilnost ovih poduhvata je prilično značajna.

Da li imate oko za modu i osećaj za stil koji trenutno ne nude druge usluge iznajmljivanja odeće? Pa, možda ste, a da toga i niste svesni, spremni da budete sledeća velika stvar u ovoj poslovnoj niši.

Ali čak i ako niste spremni da pokrenete „višemilionski unosan modni startup“, jednako lako možete da profitirate od „zajedničke mode“ na lokalnom nivou. Sakupite neke omiljene vam asesoare ili odeću i priredite zabavu pozajmljivanja istih među srednjoškolcima pre njihovog, recimo, sledećeg odlaska na neki formalni ples. Ako ste u kampusu, regrutacija za vašu ideju od vrata do vrata predstavlja još jednu odličnu priliku da profitirate od mode u niši ekonomije deljenja. A pošto iz ove „profitne jednačine“ izvlačite troškove isporuke, taktikom “od vrata do vrata” stvarate potencijal da budete još profitabilniji od većih startupa.

11. Šering-alati i oprema za dom

Da li ste od onih koji pohode komšiluk uoči svakog košenja travnjaka, uređivanja bašte ili ste u potrazi za alatom kojim biste vršili popravke? A zašto te usluge-alate ne biste pretvorili u profitabilan posao, recimo, oglašavanjem vaše raspoložive opreme izvan vaše neposredne grupe prijatelja?

Možda čak odlučite da investirate u specifičniju i skuplju opremu koja bi bila korisna onima iz vašeg okruženja. A ukoliko kupac ne zna kako da koristi određeni alat, kombinujte iznajmljivanje opreme s vašom mobilnom majstorskom uslugom i – eto vam veće profitne margine. Ovo bi mogla biti velika prilika za ostvarenje jedne od trenutno najprofitabilnijih poslovnih ideja, jer je sve više onih koji ulažu u popravljanje pokućstva, ili im trebaju alati i saveti.

12. Privatni smeštaj za odmor turista

Sajtovi poput Airbnb nam više nego ikada olakšavaju isplativost vaše nedovoljno iskorišćene – odnosno, nedovoljno nastanjene nekretnine – a to je, možda, tek samo dodatna spavaća soba. Pored toga, nije previše teško postati domaćin na pomenutom sajtu, dok je poslednjih godina potražnja za ovakvom vrstom iznajmljivanja prostora u neprekidnom rastu. Stoga, ako živite na izuzetno poželjnoj turističkoj destinaciji, lako možete zaraditi na rentiranju prostora u svom domu.

13. Kursevi

Još jednom o pomoći savremene tehnologije koja vam se nađe pri ruci, pomoću koje su vlasnici preduzeća na internetu napravili neka od najprofitabilnijih preduzeća, nudeći kurseve putem edukativnih platformi ili nezavisno, putem sopstvenih veb-lokacija. Stoga, možete započeti sa tradicionalnim načinom podučavanja, nudeći dopunska onlajn uputstva iz matematike, prirodnih nauka ili možda istorije na nivou određenih razreda, ili čak pružati standardizovanu pripremu za testove koji se polažupri upisu u gimnazije i fakultete.

Možete, čak, napraviti kurs pregledanja i nadzora, veština kojima bi pomagali svojim tinejdžerima u obavljanju domaćih zadataka iz, recimo, algebre. Ako ste kreativni, mogućnosti su zaista nebrojene. Kursevi se ne moraju završavati na nivou srednje škole ili čak fakulteta. Možete napraviti mrežni kurs kako biste podelili svoju ljubav prema istoriji, budizmu ili, možda, raketnoj nauci. Ako vas zanima baš neka specifična tema – velike su šanse da su za nju zainteresovani i neki drugi ljudi.

14. Kursevi jezika

Pored toga, kako se komunikacija poboljšava a granice brišu usled komunikacione i tehnološke globalizacije, pojavio se veliki broj zainteresovanih širom sveta koji žele da uče strane jezike. Bez obzira na to da li biste mrežno obrazovanje upotrebili sa znanjem engleskog jezika, ili se služite samo svahilijem, verovatno da „tamo negde“ ima nekih ljudi koji bi želeli da ih podučite jeziku kojim govorite. A verovatno su spremni i da vam za to daju neki novac, pa je jezička nastava već odavno ustanovljena klasična mrežna forma utrživosti vaših jezičkih znanja. Možda ćete imati uspešno poslovanje, posebno ako govorite najtraženije jezike u 2020. godini i kasnije – jezike poput arapskog, španskog i mandarinskog.

Ako ste vešti u komuniciranju na nekom jeziku koji spada među opskurnije (pritom ne želeći da minorizujemo njihove vrednosti), ili ste posebno vešti podučavanju nekog šire poznatog jezika – onda bi mrežna edukativna sesija mogla prerasti u jednu od vaših najprofitabilnijih poslovnih ideja.

15. Poslovni ili marketinški kursevi

Tužna je stvarnost da iako diplomci koji su završili društvene nauke mogu razviti misleće jedinke s razvijenim kritičkim aparatom, mnogi od njih ne dođu do nivoa utrživosti svojih veština koje bi ih činile uspešnima u poslu. Vaša sposobnost da svoje praznine popunite sopstvenom stručnošću bi mogle spadati među najbolje ideje za mala preduzeća; to je ideja koju možete realizovati sa vrlo malo početnih ulaganja.

Koje ste veštine i lekcije naučili na teži način u svom poslu ili karijeri? Podelite svoju stručnost sa kolegama preduzetnicima putem B2B orijentisanog onlajn kursa. Popularne teme kurseva uključuju knjigovodstvo, računovodstvo tipa QuickBooks, izradu WordPress veb-stranica, grafički dizajn, razvijanje sjajnih preduzetničkih ideja za otpočinjanje profitabilnog posla  ili, čak, kako napisati odlično motivaciono pismo ili CV.

16. Lični instruktor velnesa

Da li ste, možda, terapeut ili savetnik iz neke oblasti (psihologija, dijetetika itd.), instruktor joge, life coach ili, recimo, dugi niz godina upražnjavate meditaciju? Ako gajite duboku strast prema „ličnom velnesu“, možda ćete moći da pomognete drugima da pronađu „svoj zen“ – istovremeno zarađujući nimalo beznačajan prihod. Sve što treba da uradite je da sa drugima podelite ono što znate.

Ako ste skeptični u vezi sa kombinacijom ličnog velnesa i onlajn kurseva, ne morate ići dalje od Opre Vinfri: Ona je kraljica svog velnesa i rano je zagovarala onlajn kurseve – uključujući CourageWorks, kurs koji je osmislila Brina Braun.

Svaka osoba ima želju za ličnim usavršavanjem, a to je upravo ono što nude onlajn kursevi. Ukoliko posedujete neku vrstu stručnosti koju biste kao učitelj/ instruktor podelili sa drugima, lako biste svoje znanje mogli pretvoriti u jedan od trenutno najprofitabilnijih poslova.

17. Kursevi iz drugih sfera interesovanja

Iako su mnogi kursevi osmišljeni da unaprede vaše obrazovanje ili karijerne izglede, ili u vaš (poslovni) život možda unesu neke značajne promene, jednako lako možete da osmislite i onlajn kurs oko bilo koje sfere interesovanja, hobija takoreći. Da li imate pasiju prema kaligrafiji ili zanatskom pivarstvu? Da li ste savladali određenu video-igru? Iznenadili biste se koliko je onih koji su spremni da plate kako bi doznali nešto više o „sporadičnim“ temama koje ih interesuju.

Ukoliko niste sigurni kako da započnete sa osmišljavanjem sopstvenog onlajn kursa, znajte da postoje čak i onlajn kursevi za vlasnike preduzeća. Možete koristiti jedan od ovakvih i njemu sličnih mrežnih kurseva kako biste pokrenuli sopstveno onlajn poslovanje, ili bilo koju drugu ideju s ove liste najprofitabilnijih malih preduzeća.

 

18. Knjigovodstvo i računovodstvo

Računovodstvo i knjigovodstvo nezaobilazna su stvarnost vlasništva nad preduzećem. Ali, za mnoge preduzetnike je upravljanje novcem najteži i najkritičniji deo sopstvenog biznisa. Bez obzira jeste li licencirani CPA ili ste samo „čarobnjak“ za korišćenje računovodstvenog softvera QuickBooks, možda biste bili savršeni kandidat za pokretanje sopstvenog preduzeća, održavajući lične kao i finansijske obaveze malih preduzetnica/preduzetnika. Sa maržom neto dobiti od 19,8 odsto, knjigovodstvo, računovodstvo, priprema poreza i obračun zarada dugo su dosad važili za najprofitabilniji preduzetnički posao.

Kao knjigovođa, možete obrađivati račune i platne spiskove, sastavljati izveštaje o troškovima i još mnogo toga. Ako imate CPA licencu, možete pomagati vlasnicima preduzeća da podnesu porez, generišu bilans stanja i druge računovodstvene dokumente, dajući svoje profesionalne preporuke koje su vašem klijentu najpotrebnije.

Pročitajte više u JustBusiness vodiču za otpočinjanje knjigovodstvenog posla.

19. Konsalting – savetodavne usluge

Ako ste već dugo u poslovnom svetu, onda znate da ima ljudi kojima bi bilo potrebno znanje i stručnost vašeg profila. Tu se nameće pitanje: Zašto svo to znanje ne pretočiti u novu karijeru, recimo, nezavisnog konsultanta?

Možete biti plaćeni da, primera radi, govorite na poslovnim konferencijama ili događajima, da budete u savetodavnom odboru nečijeg novonastalog posla za koji posedujete stručnost, ili da svoju stručnost ugovorom „pozajmite“ pri oblikovanju strategije nekog već postojećeg preduzeća. Bez obzira na vaše veštine, započinjanje konsultantskog posla je odličan način da ostvarite „prihod iz snova“, dok, u isto vreme, radite pod svojim uslovima.

20. Grafički dizajn

Kako raste broj brendova koji se nadmeću u osvajanju pažnje potrošača, tako je i jedna lepa i uglađena slika-imidž postala važnija nego ikad za poslovanje malih preduzeća. Bez obzira na to mogu li priuštiti iznajmljivanje usluga neke reklamne ili marketinške agencije, gotovo svakom malom preduzeću će povremeno zatrebati nešto iz domena grafičkog dizajna.

Da li se snalazite u Fotošopu, Ilustratoru i InDesign-u? Da li ste pohađali neke od časova iz dizajna i imate li oko za dobro brendiranje? Pretvorite svoje veštine u posao slobodnog grafičkog dizajnera. Nećete imati gotovo nikakvih troškova, a u prilici ste da za vaša znanja naplaćujete pristojne tarife po satu – kako biste uradili ono što vlasnici malih preduzeća ne mogu za sebe – stvoriti sjajne marketinške vizuale.

Saznajte ovde nešto više o tome kako započeti posao u grafičkom dizajnu.

21. Upravljanje nalozima na društvenim medijima

Većina milenijumovaca je rođena i odrasla na društvenim mrežama. Kao kupci, oni očekuju da preduzeće ima snažno prisustvo na društvenim mrežama, kao i da pokaže odgovornost u pružanju korisničkih usluga.

Međutim, iako je većina vlasnika malih preduzeća svesno potrebe da se uključe u marketing na društvenim mrežama, malo njih ima potrebno vreme ili stručnost da tamo „dobro opslužuju svoj brend“, a kamoli upravljaju svim svojim nalozima na dotičnim.

Ukoliko s lakoćom komunicirate i baratate Tviterom, ukoliko “na fejsu” živite jedan deo svog društvenog života, ili ste svaki vaš posao koji ste ikada imali, u stvari, dobili putem LinkedIn-a, možda biste mogli da razmislite o tome da svoju stručnost i umešnost sa društvenim mrežama pretvorite u sopstveni poduhvat samostalnog preduzetnika, nudeći podršku vlasnicima preduzeća kojima je potrebna pomoć upravljanja platformama društvenih medija, a pri podršci i unapređenju njihovog brenda. Nema sumnje da u današnje vreme pokretanje konsultantske agencije za društvene medije lako može postati jedno od najprofitabilnijih poslovnih niša za nova, mala preduzeća.

22. Kopirajter u marketingu

Slično tome, ako ste posebno vešti u rečima, mogli biste iskoristiti svoje talente za kreativno pisanje u marketinškim kompanijama. Predviđeno je da do 2021.  marketinška industrija bude vredna orijaških 412 milijardi dolara.

Bez obzira da li biste da skujete neki dopadljiv slogan ili biste koncipirali detaljni opis ponude neke kompanije – i ako to radite kao nezavisni ugovarač odnosno frilenser – tada znate da ćete zaraditi realni profit za ove svoje kreativne usluge, bez obzira na sve.

23. Usluge virtuelnog asistenta

Konačno, poslednje na mesto na ovoj listi najprofitabilnijih poslovnih niša za mala početnička preduzeća spadaju usluge virtuelnog asistenta. U vreme kada je predrecesijska ekonomija bila na vrhuncu svaki je preduzetnik, menadžer ili izvršni direktor imao ličnog ili izvršnog pomoćnika. Godinama kasnije, mnogi još uvek imaju opterećenost poslom i prenatrpanost radnih rasporeda, što posedovanje pomoćnika čini više nego korisnim (ako ne i neophodnim), premda mnogi još uvek ne mogu ili ne žele da plate stalno angažovanog asistenta.

Da bi popunili prazninu, virtuelni asistenti postali su kvintesencijalni hibrid frilensinga i „tezgi sa strane“. Kao virtuelni pomoćnik, možete birati svoje klijente i kreirati sopstveni raspored upravljanja e-poštom, zakazivanjem sastanaka, rezervacijama putovanja i izvršavanjem drugih osnovnih poslovnih zadataka kako biste učinili da poslovni život svojih klijenata teče bez problema. Za otpočinjanje ovakvog profitabilnog „stalno-povremenog“ posla, sve što vam treba je laptop i internet veza.

Tri koraka za otpočinjanje profitabilnog posla

Kao što se može uočiti, najprofitabilnija preduzeća obuhvataju različite poslove, rasporede radnih obaveza i početne troškove. Drugim rečima, bez obzira na koju najprofitabilniju poslovnu ideju se oslanjali, postoji par stvari koje će vam pritrebati da biste uspešno započeli svoj posao.

Stoga, ako ste još uvek u početnoj fazi planiranja, možete makar letimično pogledati ova tri koraka bitna da „zavrtite“ vaš posao:

A. Pronađite savršenu ideju i istražite je.

Posao započinje dobrom idejom. Ipak, da biste tu ideju ostvarili, potrebno je da je istražite kako biste bili sigurni da će taj koncept uspeti. Prođite kroz postupak validacije ideja – uključujući istraživanje tržišta i konkurencije, kao i analizu finansijske izvodljivosti – pre nego što predaleko uđete u finasiranje tog projekta, a bez vedrijih prognoza o njegovoj isplativosti. Konsultacije sa ovom listom najprofitabilnijih preduzeća biće vaš prvi korak u pomenutom procesu.

B. Organizujte se i to ozvaničite.

Kada ste sigurni da imate dobru poslovnu ideju, sledi trenutak da logistiku preduzeća isplanirate dobro formulisanim poslovnim planom. Kada budete sigurni da ste sve to preneli u pisanu formu, poželećete da preduzmete korake da to učinite i „zvaničnim preduzetničkim poduhvatom“. To uključuje odabir poslovne strukture, prijavljivanje za EIN, registraciju vašeg imena „Doing Business As“ (ako je potrebno) i dobijanje poslovnih licenci i registracija koje vašem specifičnom preduzeću treba da otvore svoja vrata.

C. Pronađite pravi izvor finansiranja.

Svakom preduzeću je potreban kapital za rast, pa ni startapi sigurno tu nisu neki izuzetak. Ali, kao novopečeni vlasnik jednog takvog startapa, možda ćete odmah početi da se mučite kako biste se kod banaka kvalifikovali za tradicionalne poslovne kredite.

Zato vam preporučujemo da započnete finansiranje svog početnog rasta pomoću poslovne kreditne kartice. Ne samo da ćete se lakše kvalifikovati za kreditnu karticu nego što biste to učinili sa tradicionalnim poslovnim zajmom, već ćete i pokrenuti svoju poslovnu kreditnu istoriju, zaraditi pogodnosti i nagrade dok trošite i iskoristite beskamatne 0 % uvodnih APR perioda (što je poput beskamatne pozajmice).

Priručnik za pokretanje početničkog preduzeća

Kao što je već pomenuto u poslednjem, trećem koraku, pronalaženje kapitala i upravljanje finansijama predstavlja važan deo pokretanja vašeg poslovanja. Čak i ako još uvek nemate mnogo finansija kojima biste upravljali, usavršavanje u tom sektoru može biti ključ za osiguravanje profitabilnosti vašeg poslovanja.

Izvori za članak:

1. NextCity.org. “Food Truck Growth Continues to Shape Cities“

2. BusinessInsider.com. “Shoppers are Complaining that Apple Stores Have Become a ‘Hell on Earth’ like the DMV – and it’s a Growing Crisis for the Tech Giant“

3. eSecurityPlanet.com. “Two-Thirds of Americans Think They’re Tech Savvy… But They’re Not“

4. PewResearch.com. “More than a Million Millennials are Becoming Moms Each Year“

5. TakePart.com. “The Recession is Over, So Why are School Districts Still Slashing Budgets?“

6. NPR.org. “What the Screentime Experts do with Their Own Kids“

7. LifeHack.org. “7 Best Languages to Learn to Stay Competitive“

8. Forbes.com. “No. 1 Accounting, Tax Preparation, Bookkeeping, and Payroll Services“

9. TheDrum.com. “Content Marketing Industry to be Work $412bn by 2021 Following Four-Year Growth Spurt“

Meredit Vud, glavna urednica portala Just Bussiness

Meredit Vud je vlasnica malog biznisa, glavna urednica portala JustBusiness i potpredsednica kompanije Fundera, koje je osnivačka urednica. Skoro deceniju su joj specijalnost savetodavne usluge za vlasnike malih preduzeća (pozajmice za startup firme). Mesečna je kolumnistkinja u AllBusiness, a piše i za SBA, SCORE, Yahoo!, Amex OPEN Forum, Fortune, American Banker, Small Business Trends, MyCorporation, Small Biz Daily, StartupNation, Manhattan Chamber of Commerce, i mnoge druge.

STARTING A SMALL BUSINESS:  The 23 Most Profitable Businesses in 2020

Mekinsi institut: Kovid-19 i veliko resetovanje, razlozi za optimizam

U svom poslednjem, 25. apdejtu situacije institut Mekinsi iznosi najnovije perspektive o pandemiji i njenom dvostrukom uticaju na živote i egzistenciju, kao i kako se poslovni subjekti mogu pripremiti za „sledeću novu normalu“.

Kompanijski rukovodioci u ovom trenutku gaje veće nade u izgledni oporavak ekonomija i privreda – ove njihove projekcije su pozitivnije nego što su bile dosad. Da li je kraj pandemije blizu, i da li je ovaj optimizam odraz napretka u rešavanju ?

Šest meseci nakon što je WHO proglasila COVID-19 globalnom pandemijom, odgovori dati u poslednjoj Mekinsijevoj globalnoj anketi ukazuju na pozitivan pomak u raspoloženju i procenama koji se tiču privrede i ekonomije – kako na nacionalnom tako i na inernacionalnom nivou. Više od polovine svih anketiranih donosilaca poslovnih odluka zastupa stav da će ekonomski uslovi u njihovim zemljama biti bolji u narednih šest meseci, dok 30 odsto njih kaže da će se stanje pogoršati. To je najmanji procenat pesimista koje je Mekinsi imao u svojim anketama, započetim aprila 2020.

Anketirani u gotovo u svim regionima sveta gaje više optimistističkih nego pesimističkih pogleda na stanje sopstvenih ekonomija i privreda. Sledi graf očekivanih ekonomsko-privrednih uslova u anketiranim zemljama u narednih šest meseci (procenat ispitanika je prema lokaciji poslovnih prostora-kancelarija):

(Graf iznad: Kina, uz Hong Kong i Tajvan, n=103; Indija, n=74; Severna Amerika, n=259; Azija i Pacifik, n=136; Evropa, n=402; Latinska Amerika, n=80; Ostala brzo rastuća tržišta – Srednji Istok, Severna Afrika, Južna Azija i Podsaharska Afrika, n=84;)

Analizirajući odgovore anketiranih rukovodilaca, Mekinsijevo istraživačko odeljenje je napravilo jedan dublji uvid u situaciju, bacivši svetlo na razumevanje onoga što je potrebno za postizanje optimističnog ishoda. Ishodi i prognoze proistekli iz ove ankete, naravno, zavise od dosadašnjeg napretka – uz mogućnosti za još pozitivnije ishode. Nauka je dosad mnogo naučila o prirodi epidemije. Razvijena je naprednija dijagnostika, uključujući brze testove, od kojih se njih nekoliko može obaviti za petnaestak minuta. Postupak i procedure koje se sprovode nad inficiranima uveliko napreduju. Farmaceutske kompanije su pokazale izuzetno izgledne kandidate za buduću pouzdanu vakcinu i terapiju. Imajući sve ovo u vidu, potencijalni kraj pandemije je stvar bliske budućnosti.

Još jedno sveže istraživanje otkriva razmere poremećaja u radnim praksama i ponašanjima uzrokovanih koronom. Trećina anketiranih kompanija je ubrzala digitalizaciju svojih lanaca snabdevanja, polovina njih je ubrzala digitalizaciju svojih prodajnih kanala, a dve trećine ih je brže usvojilo veštačku inteligenciju i automatizaciju. U toku su i mnoge druge promene u strukturi i poslovnim rutinama kojih će se radna snaga pridržavati ubuduće.

Menadžeri bi trebalo da analiziraju podatke o ovim promenama, ali i mnoge druge vezane za korona-situaciju, i da se uhvate u koštac sa dugoročnim planom strateškog planiranja. Suštinsko pitanje glasi: koji je pravi način razmišljanja o 2021. i godinama koje će uslediti? Da li bi kompanije trebalo da uklone svoje barikade ili je za takvo šta prerano?

Pažnja najvećeg broja porodica je, pre svega, usmerena ne na radna mesta već na – edukativne ustanove. Mekinsijev najnoviji osvrt na edukativne metode i procedure usvajanja gradiva pre svega bacaju akcenat na ispitivanje varijabli koje ulaze u konačne odluke o ponovnom otvaranju edukativnih ustanova. Takođe, istraživači ovog instituta su prošle sedmice svoju pažnju usmerili na upravljanje kompanijskim fondovima i gotovinom tokom krize, kao i na izazove budžetiranja zdravstvenih sistema.

Rukovodioci svuda razmišljaju kroz konture onoga što se već neko vreme naziva „novom normalom“. Najnoviji skup informacija prisutan je u Mekinsijevom istraživačkom segmentu „Sledeća nova normala: digitalna sfera oporavka” (The next normal: The recovery will be digital). Koristeći se svojim profesionalnim i ekspertskim znanjima, analitički sektor ove kompanije je odabrao, organizovao i predstavio svoj set podataka sabranih u jedan jasan vodič-knjigu na 172 stranice. To je prvi od pet predviđenih setova podataka (besplatnih za onlajn preuzimanje); podaci se tiču praćenja trendova u ovoj „narednoj novoj normali“; Mekinsi je ovaj multimedijalni prikaz kreirao u saradnji sa Si-En-Bi-Sijem.

Moguće je, takođe, steći uvid i u kompletnu zbirku Mekinsijevih sadržaja povezanih sa koronom, takođe i sadržajne vizuale iz njihovih „tabela dana“; sabranih je to, analiziranih i jasno prikazanih prvih stotinu članaka na temu korona virusa, poslovanja, privatnog života, kao i privrednog oporavka. Mekinsijeva „kutija s alatom“ pomaže poslovnim liderima da pravovremeno i adekvatno odgovore na trenutnu pandemiju.

Uz sve to, Mekinsijevi urednici biraju slike, grafove i „statističke pite“ koje čitaocima omogućavaju jednostavnu i lako uočljivu vizuelizaciju.

 

McKinsey

 

Iz radijusa:

The Emotionally Challenging Next Phase of the Pandemic

Never Go Back to the Office

RAND, objavljena istraživanja

MIT (rubrika Covid-19)

Econ 3.0? What economists can contribute to (and learn from) the pandemic

Apple and Google have launched coronavirus exposure notifications without an app

Navigating a World Reshaped by Covid-19

Zašto se korporativni sporovi u Kini još uvek vrte oko pečata

Ko kontroliše upotrebu pečata – kontroliše i kompaniju, barem kada je o Kini reč. Tekst donosi štampano izdanje magazina The Economist.

The Economist

Kina se nalazi u prvim linijama najnovijih tehnoloških proboja, od softvera za prepoznavanje lica do 5G mreže. Brojne kineske firme se, međutim, oslanjaju na nešto što datira iz ranijih vremena: tvrd, solidan pečat, na kojem je obično ugraviran naziv firme; obično se, poput svakog drugog pečata, pritisne o jastuče sa grimiznim mastilom da bi se potom utisnuo na važna dokumenta.

Pečatiranje se smatra nivoom autoritativnijim od pukog potpisa. I dalje opstajuća tradicija stara dva milenijuma može se naoko činiti čudnom. U Kini, međutim, onaj ko kontroliše njegovu upotrebu, kontroliše i samu kompaniju.

Razmotrite tri aktuelna stanja pometnje (od one vrste koji bi obično nastajali sučeljavanjem različitih pogleda). Upravni odbor preduzeća ‘Arm China’, kinesko-japanskog zajedničkog preduzeća za dizajn čipova u vlasništvu japanske SoftBanke je 4. juna glasao za uklanjanje svog šefa, Alena Vua. Uz samo jednu kvaku: Gospodin Vu je odbio da ode. Budući da još uvek drži pečat, nastavio je da deluje u ime ovog preduzeća, zapretivši da će pravnim postupcima odbraniti svoju poziciju. Sedmicu kasnije je Bitmain, koji pravi računare za rudarenje bitkoina objavio da je svoj stari pečat zamenio novim. Izgledali su gotovo identično: Bitmain-ovo kinesko ime u crvenom krugu oko zvezde: osim što je imao novi serijski broj. Bilo je to, ipak, sasvim dovoljno za ukazivanje na to da je jedan od koosnivača upletenih u ovaj konflikt, Majkri Žan (Micree Zhan), sada odneo prevagu.

Najčudnija nedavna „pečatna situacija“ se dogodila u aprilu. Li Guokving, svrgnuti koosnivač kompanije Dangdang, nekada popularne platforme za e-trgovinu je provalio u njeno sedište i, u pokušaju da preuzme kompaniju, uklonio desetine njenih zvaničnih pečata (izuzev glavnog, drugi se koriste za overavanja ugovora i oporezivanje primanja). Dangdang je proglasio oduzete pečate nevažećima. Ali, 13. juna je objavljeno da je policija oslobodila Lija od krivice i bilo kakve sumnje počinjenje prestupa, podrazumevajući da su, zasad, pečati – njegovi.

Pečati su figurirali u poslovnim konfliktima i na drugim mestima. Ruska policija je 2007. godine oduzela pečate investicionoj firmi  Ermitaž, koja je dotad bila u vlasništvu Bila Braudera (Bill Browder), svojevremeno proteranog iz te zemlje, iskoristivši ove pečate za ponovnu registraciju njegovih kompanija pod tuđim imenima. Rusija je, međutim, 2015. eliminisala potrebu za kompanijskim pečatima. U Japanu i Južnoj Koreji, gde se pečati još uvek koriste, trvenja oko njih predstavljaju retku pojavu.

U kineskom poslovnom svetu, kao i svuda uostalom, u kojem su „laktašenje“ i beskrupuloznost ponekad “nužni”, pečati su i dalje prilično uobičajena pojava – baš kao i „raznolikost“ načina njihove upotrebe: ti “načini” i sučeljavanja unutar kompanija su toliko brojna i uglavnom nikad prijavljivana. A menadžeri ponekad zloupotrebljavaju pečate radi sklapanja neki “sporednih” ugovora. Tužbe za povrat štete mogu se nastaviti, kaže Erik Karlson (Eric Carlson) iz advokatske firme Covington & Burling, pa se mnogi slučajevi rešavaju vansudskim putem. Ipak, napominje on, tehnologija ide u korak s tradicijom. Kina počinje da uvodi elektronske pečate koje je lakše nadgledati – a takođe i skinuti sa strana koje su oštećene.

 

Ovaj se članak pojavio u štampanom izdanju magazina The Economist u biznis-rubrici, pod naslovom „Pečatiranje i prevare“

Knjižarstvo u doba Amazona

Nezavisna platforma BookShoop vs. Amazon: David koji se uhvatio u koštac sa pozno-kapitalističkim Golijatom

Foto: Jorg Greuel/Getty Images

Kada razmišljamo o najvećim svetskim onlajn prodavcima, pitanje koje često postavljamo je da li bi neko – izuzev decenijama prisutnog Amazona – mogao da sebi sačini iole neki prostor, odnosno „tržišnu nišu“, unutar koje bi mogao da postavi svoju „tezgu“ i prodaje knjige po modelu različitom od Bezosovog (prvenstveno se razlikuje po tome što značajno veći procenat od prodaje knjiga ide autorima i nezavisnim izdavačima). Ovo je priča o startapu koji želi da pomogne nezavisnim prodavcima knjiga da se nose sa takvim gigantom kakav je Amazon.

Knjige se sve češće kupuju preko interneta: par klikova na njihove „sličice“, mahom na veb lokaciji Amazona. Kliknuvši na sličicu sa „naslovkom“ željene knjige, ona se istog momenta “uparkira“ u vašu e-biblioteku, ili se, nakon nekoliko dana, pojavi u paketu na vašem kućnom pragu. Što bi se reklo, „laganica“. Prema BookStat-u, ovaj onlajn prodavac je danas (a zapravo već jako dugo) najdominantnija sila u američkoj prodaji knjiga – i ne samo njih. Amazonova prodaja literature zahvata preko 90 odsto e-knjiga i audio-knjiga, i oko 42-45% prodaje štampanih primeraka. U ovu surovu Amazonovu arenu (koju su mnogi već iskusili) uskočio je jedan novi, nezavisni internet-prodavac: Bookshop. Ovaj mala mrežna „Knjigoteka“ nada se da će ljubitelji literature prepoznati njihovu vrednost onda kada zažele da kupe neku – a kako bi bilo da ih, možda, i ne kupe na Amazonu, već na nekom drugom mestu? Cilj je da se nezavisnim prodavcima pruži šansa da uzmu jedan (doduše prilično mali) deo tržišnog kolača. „Ovde se, zapravo, ne radi o rušenju (Amazonove) trgovačke mreže i modela“, kaže izvršni direktor Bukšopa, Endi Hanter. „Radi se o jačanju ove, nešto drukčije, vrste poslovanja s knjigama. A spremni smo da naš biznis što više odaljimo od razarajućeg uticaja Amazona.”

Ovo je kao neka „anti-prekretnica“, ili „navodni preokret“, koji će se pokazati kao veliki poslovni izazov. Za početak, Amazon se u navikama potrošača uvrežio kao prvi izbor. Uprkos nedavnim pokretima koji zagovaraju „nešto što je drugo i drukčije“ od Amazona, većina kupaca u Sjedinjenim Državama gaji pozitivan stav o Džefu Bezosu i njegovoj mrežnoj „radnji u kojoj se sve prodaje.“ Piter Hildik-Smit, predsednik kompanije „Codex“ za istraživanje tržišta knjigama i njihovih kupaca, kaže da je u ovu brojku kupaca na Amazonu uključena i većina onih koji često posećuju nezavisne prodavnice; prema istraživanju iz 2019. godine, nešto više od tri četvrtine ove grupe ljubitelja „indie“ knjiga takođe koristi i usluge Amazona, i to u proseku pet puta mesečno. Hildik-Smit kaže da čak i među bibliofilima, „Nije baš kao da svi govore u smislu ‘Jao, Bože, stvarno ne volim taj Amazon. Ne kupujem tamo.’ ” Rezultat? Po njegovim rečima, “ishod je veoma varirajuće tržište.“

Ako ništa drugo, barem je to tržište Hanteru dobro poznato. On je i osnivač neprofitnog digitalnog izdavača „Električna literatura“ (Electric Literature), a isto tako osnivač i izdavač veb-stranice LitHub, kao i koosnivač i izdavač „Katapulta“ (Catapult), tako da je imao prilike da aktivno učestvuje u industriji prodaje knjiga, svedočeći i o borbi klasičnih izdanja u eri uspona e-trgovine. To je takođe ideja koja je u njemu dugo sazrevala: 2010. godine započeo je izdavaštvo u jednom obliku veoma nalik današnjem Bukšopu: kao organizaciji nezavisnih književnih izdavača. U to vreme je većina ljudi još uvek lično kupovala knjige, odlazeći do knjižara, ali Hanter je naslutio nadolazeće promene. “Čak i tada, na samom startu Amazonovog pohoda, ozbiljno sam se zamislio nad njegovim brzim usponom i onim što će taj proces (prodaje e-knjiga) učiniti tradicionalnoj knjižarskoj kulturi”, kaže on. Nakon što je pre godinu i po dana uspeo da Američkom udruženju knjižara napokon „proda“  svoj koncept za ’Bookshop’, Hanter je otpočeo sa radom. U početku je predložio da ABA „remontuje“ svoj onlajn marketinški centar za nezavisne knjižare, ’IndieBound’,  i pretvori ga u ovu vrstu platforme za elektronsku trgovinu. Pošto ABA nije bila spremna da postane mesto za maloprodaju, umesto toga je odlučila da sarađuje sa Hanterovim Bukšopom.

Evo kako to funkcioniše: Za nekoga ko kupuje knjige, Bukšop se neće mnogo razlikovati od Amazona (Budući da je platforma još uvek u beta verziji sklopljenoj za šest meseci, ipak neće biti tako besprekorno „sašivena“ kao Amazonova). Kliknete na sličicu s knjigom, skinu vam pare s kartice, a vi dobijete ono što ste odabrali. Prava razlika je u tome kako se deli zarada, kao i kako kupci otkrivaju knjige koje kupuju. Svakih šest meseci, deset odsto ukupnog profita biće podeljeno između nezavisnih knjižara; u zamenu za ovaj fer poslovni model, te će prodavnice pružati podršku ovom poslovnom poduhvatu – tako što će Bukšop promovisati svojim kupcima. Mnoge nezavisne knjižare su izuzetno naklonjene „pravim“, tradicionalnim knjižarama i ne veruju partnerima koji su isključivo u e-trgovini. “Sa dobrim razlogom”, kaže Hanter. Pridobijanje njihove podrške će, ipak, biti od presudne važnosti. „Nadamo se da ćemo im za nekoliko meseci poslati ček od prodaje njihovih izdanja, a sa njim u džepu će se osećati poprilično dobro“. Hanter, takođe, naglašava da bi svi koji žele da podrže internetprodavnicu lokalne nezavisne knjižare trebalo da nastave u tom pravcu.

Ovi prodavci (čije se knjige iz tradicionalnih knjižara naručuju i prodaju onlajn) takođe imaju mogućnost da se prijave za partnerski program kompanije BookShop, koja (fizičkim) prodavnicama nudi proviziju od 25% (svoje elektronske prodaje njihovih papirnih izdanja). Ako, recimo, prodavac knjiga ne želi da se bavi e-trgovinom, može se prijaviti za ovaj program i tada će, u suštini, prodavati svoje knjige putem Interneta kroz platformu Bookshop, koja svoje narudžbine realizuje uz pomoć velikog knjižarskog giganta, ‘Ingrama’.

Partnerski program je dostupan kako velikim tako i malim medijima, od najtiražnijih časopisa pa do uticajnih mikro-blogova o literaturi, uz proviziju od 10 procenata. Kada dođe vreme da se objave sezonski pregledi, vodiči za poklone i povoljne dilove, ili za književne kritike ili druge informacije o knjigama, ove medijske kompanije moći će da se povežu na Bookshop i dobiju novac za sve ono što su onlajn interesenti kliknuli na „kupi“ (inače, magazin Wired, iz kojeg je preuzet ovaj članak, učestvuje u takvim partnerskim programima koje ima BookStore). Trenutno je ovo uobičajena medijska praksa, ali velika većina prodajnih mesta se – na kraju, ipak! – povezuje, i “kači” na Amazon. „Bez obzira na to koliko se žalili na to što je prodaja zapaženih i popularnih izdanja na kraju „lanca ishrane“ povezana s Amazonom, njihovi izdavači, na sreću, ne mogu tek tako okrenuti leđa ni od značajnih prihoda koji im obezbeđuju i pridružene filijale (nezavisnih knjižara)“, kaže Deni Kejn iz svetski poznate knjižare iz Lorensa u Kanzasu, Raven Book Store.

Nudeći mnogo veću proviziju onima koji joj se pridruže, nezavisna platforma Bookshop se nada da će privoleti kako mikro-blogere tako i poznate institucije i organizacije, uz podrazumevani način na koji funkcionišu poslovni ekosistemi partnerske veze. “Imate sve te blogove o knjigama i najtiražnije časopise i uticajne vebsajtove koji se povezuju s Amazonom, jer im Amazon daje četiri i po procenta partnerske naknade za svaku knjigu koju prodaju”, kaže Hanter. „Trebalo je da imamo rešenje koje će prekinuti taj ciklus i stvoriti nešto što bi koristilo nezavisnima, koji oponašaju (Amazon).“

Do sada, čini se da je zavisnost od velikodušnog partnerskog sporazuma stvorila međusobnu sinergiju, i da je u vazduhu uzbuđenje usled širenja još jednog modela poslovanja sa dobrom svrhom (izuzev profita, koji je, prirodno, glavni i prvi razlog). “Izgleda da će Njujork tajms ući u upravni odbor kao pridruženi član, što je za nas ogroman pomak i od izuzetne važnosti”, kaže Hanter.

Autori koji su dobili pozitivne kritike, poput Malkolma Herisa ili Vijet Tan Ngujena (Malcolm Harris, Viet Thanh Nguyen) su na Tviteru već izrazili podršku projektu, a u planu je da dobiju širu podršku prodavaca knjiga. “Isplovili smo”, kaže Kolin Koleri (Colleen Calleri), koja radi u marketinškom odeljenju knjižare ‘Brooklin’s Books Are Magic’. „Knjižarstvu i prodaji knjiga je već tako dugo potrebna alternativa Amazonu, i srećna sam što je jedna takva napokon „porinuta“!“

Sve ovo izgleda obećavajuće, ali opet – obećava uz upozorenje da će zadatak koji stoji pred osnivačima Bukšopa biti neizmerno težak. Budući da Bookshop ne želi da snizi cene nezavisnih knjižara, moraće da ubedi potencijalne kupce da se prebace na njihovu plaformu čak i kada Amazon ili druga već opštepoznata mesta za e-trgovinu nude znatno bolje ponude. “U onlajn trgovini se sve vrti oko najniže cene “, kaže Hildik-Smit. “Zvuči veoma izazovno, i stavlja na iskušenje naše sposobnosti.”

U skladu sa narativom „Davida protiv pozno-kapitalističkog Golijata“, mali petočlani tim Bukšopa funkcioniše s jednog iznajmljenog mesta čije prostorije deli sa redakcijom uticajnog levo orijentisanog časopisa ‘The Baffler’s Manhattan’. Budući da planiraju da se odreknu tako zamašnog dela svog profita, verovatno će to biti poduhvat sa nevelikom, takoreći provizornom profitnom marginom. „Teško je pridobiti ljude koji će uložiti u ovaj projekat jer po svojoj prirodi on „prosledi dalje“ između  60 i 80 procenata svoje profitne marže, u zavisnosti od prodaje“, kaže on. BookShop će morati da proda knjige u vrednosti od oko šest miliona dolara kako bi postigao prihvatljiv poslovni model. Ukoliko uspe da zaradi i nešto više od toga, u tom će slučaju razmotriti dodatne načine za raspodelu tog profita nezavisnim knjižarima.

Možda će ove reči čuti i neko iz Bezosovog onlajn giganta.

 

Kate Knibbs, wired.com

Kina: i dalje “najveća globalna fabrika”

Usled aktuelne američko-kineske trgovinske “bitke carinskim nametima”, neki proizvođači žele da napuste Kinu i zamene je za Vijetnam. Ipak, uprkos svojim nastojanjima, smatraju da je to za sada neizvodljivo, donosi Wall Street Journal.

SCMP

Globalne kompanije užurbano traže alternativna uporišta, samo da bi naknadno shvatile kako se čak i tako obećavajuće zemlje poput Vijetnama ne uklapaju u ideju zamene Kine za neku drugu azijsku destinaciju.

Usled zategnutih odnosa između Sjedinjenih Država i Kine, koji su eskalirali u prilično neprijatan trgovinski okršaj, trebalo bi da dođe trenutak da nastupi – Vijetnam. Ipak, umesto toga, postaje sve je jasnije da će proći godine – ako ikada i dođe taj trenutak – pre no što ova zemlja jugoistočne Azije postane potpuno operativna da odmeni jedan deo kineskih biznisa. To važi i za druge „pretendente“ u funkciji proizvodnih destinacija u „prvom komšiluku“, koje bi spremno odmenile Kinu u ulozi „najveće svetske fabrike“.

Specijalizovani lanci snabdevanja zbog kojih je Kina postala proizvodna snaga za pametne telefone ili, recimo – aluminijumske merdevine, usisivače i trpezarijske stolove – nigde se nisu tako razvili kao u Vijetnamu. Fabrike sa bezbednosnim sertifikatima usmerenim na SAD i kapitalno intenzivne mašine nije tako lako pronaći.

A Vijetnam, čiji broj stanovnika nije ni desetina kineskog već ima problema sa radnom snagom, dok svetski proizvođači žure da svoju prodaju postave u toj zemlji, ne bi li tako izbegli američke „ratne“ tarife.

“Početak (savremene) kineske proizvodnje ima 15-godišnji istorijat – šta god poželite, neko će vam to napraviti”, rekao je Ving Šu, operativni direktor Omnidex grupe, koja se u sklopu pensilvanijske korporacije Meklenehen bavi proizvodnjom velikih industrijskih pumpi.

Omnideks je nešto od svoje proizvodnje pomerio u Vijetnam, ali se ispostavilo da su, za više od 80 delova za jednu pumpu koja se koristi u rudarstvu, vijetnamske fabrike uspele da otpočnu rad na samo 20 komponenti, jer se kalupi moraju stvoriti ispočetka, od nule.

 „Ne možete tek tako da izmestite posao u Vijetnam i očekujete da ćete tamo pronaći ono što tražite“, rekla je.

Poslovni lideri kažu da se pripremaju za dugu borbu začetu između dve najveće svetske ekonomije. Malo je kompanija koje odista planiraju da uopšte napuste Kinu, premda one koje su snažno grupisale proizvodnju u zemlji hitno žele da je diverzifikuju (tj. da jedan deo ipak izmeste iz Kine u neku obližnju zemlju).

Neke kompanije premeštaju delove svojih proizvodnih linija u zemlje jugoistočne Azije ili negde drugde, a nastavljaju da proizvode u Kini za kinesko i tržište van Sjedinjenih Država, strategiju koju nazivaju „Kina + 1“. Drugi igrači sa ugovorenim ogromnim narudžbinama nadaju se da će nagnati svoje kineske dobavljače da izmeste svoje poslovne operacije iz Kine u Vijetnam.

Kao rezultat toga, tvrde rukovodioci kompanije, počinje da se oblikuje jedan novi globalni proizvodni pejzaž. Proizvodnja koja napušta Kinu postaje sve prisutnija među zemljama u razvoju, dok mali deo nje kreće ka SAD „na krilima“ automatizacije. Sveže prekomponovan redosled lanca snabdevanja verovatno će unekoliko umanjiti „Kinesku izvoznu pitu“, mada će taj udeo još uvek biti značajan.

Stvaranje novih industrijskih klastera neće se dogoditi preko noći. Vijetnam nudi jeftinu radnu snagu, ali njegovih 100 miliona stanovnika je malo u poređenju sa 1,3 milijarde žitelja Kine, a njegovi putevi i luke već su „zapušeni“ trenutnim brodskim saobraćajem. Indija ima radnu snagu ali joj nedostaju viši nivoi određenih veština, dok je regulativa za inostrane proizvođače relativno restriktivna.

„Pitanje koje svi postavljaju je: „Pa, kuda da odemo? “Rekao je Gijang Le, strateški analitičar konsultantske firme Control Risks sa sedištem u Singapuru. “Odgovor nije očigledan.”

GoPro Inc, proizvođač kamera sa sedištem u Kaliforniji premešta većinu svoje američke proizvodnje u Gvadalaharu u Meksiku, zadržavajući svoje poslovanje u Kini za druga tržišta. Universal Electronics Inc., sa sedištem u Arizoni koja se bavi proizvodnjom kućnih „pametnih tehnologija“, ima novog partnera na Filipinima a takođe proširuje poslovanje na Monterej (onaj u Meksiku, a ne Kaliforniji).

Techtronic Industries Co. Ltd. iz Hong Konga, firma koja proizvodi Huver usisivače, postaviće svoje novo postrojenje u Vijetnam, uz dodavanje kapaciteta svojim operacijama u Misisipiju. Ova kompanija je saopštila da će jedan deo proizvodnje zadržati u Kini još najmanje deceniju.

Kineski model tokom poslednjih 20 godina uspevao je iz razloga što su dobavljači bili bliski jedni drugima, čineći proizvodnju bržom, jeftinijom i efikasnijom. Sada, kako operacije postaju sve fragmentarnije tj. usitnjenije, izbija pretnja od povećanja troškova proizvodnje, produžavanja rokova isporuke i izloženosti kompanija višestrukim poreskim režimima, uz pitanje o radnim uslovima za zaposlene.

Kompanije počinju da se fokusiraju na zamršena pravila koja regulišu koliko proizvoda treba da se proizvede u nekoj zemlji, recimo u Vijetnamu, da bi se taj artikl smatrao „proizvedenim u Vijetnamu“, rekao je Villi Ših (Willy C. Shih), ekonomista specijalizovan za proizvodnu oblast sa Harvardske poslovne škole. “Era benignog trgovinskog okruženja je okončana”, rekao je Ših.

WSJ

Ovaj je potres bio ona prilika koju je Vijetnam čekao. Intenzivna proizvodnja patika i džempera je ovde premeštena pre nekoliko godina, kao odgovor na skok kineskih zarada. Južnokorejski gigant Samsung Electronics Co. je uložio milijarde dolara u svoje vijetnamske pogone. Hanoj je željan daljeg širenja elektronske i inženjerske industrije koja je visoko u lancu vrednosti (to jest, sa visokom profitnom marginom).

Industrijski parkovi su preplavljeni onima koji su u potrazi za „zgodnom“ proizvodnom lokacijom. BW Industrial Development, uz podršku američke privatne kompanije Warburg Pincus je prošle godine ​​započeo izgradnju „fabrika za iznajmljivanje“ – rezervacije za ove proizvodne prostore urađene su do decembra. Šef marketinga Majkl Čen rekao je da neki od trenutnih „stanara“ to jest zakupaca žure, i to veoma: od trenutka posete lokaciji pa do potpisivanja ugovora prođe tek nedelju dana.

Vijetnamska firma Hanel PT, koja proizvodi elektroniku za protivpožarne alarme i senzore kretanja, kaže da pregovara o svom dosad najvećem postignutom sporazumu, u vrednosti koja iznosi polovinu njegovih trenutnih ugovora. Ovaj 20-godišnji proizvođač računa na to da će velike japanske kompanije postati njegovi klijenti, rekao je direktor Tran Thu Trang, ali su američke firme tek nedavno stupile u kontakt s njim.

WSJ

Seditex Co., sa sedištem u Ho Ši Minu, koji povezuje strane firme sa lokalnim fabrikama, počeo je da prima 20 zahteva nedeljno nakon što su cene povećane prošlog septembra, u odnosu na 20 mesečno. Strane kompanije su želele da više saznaju o izradi različitih proizvoda, uključujući ruksake, klješta, Bluetooth zvučnike, navlake za čamce, točkiće za kofere i plakare za odeću.

Osnivač Frank Vossen rekao je da se kompanije koje su navikle da posluju u Kini teško prilagođavaju na Vijetnam. „U Vijetnamu nema gotovih rešenja, i to je trenutno stanje stvari“, rekao je on.

Radnike je već teško naći. Lokalni vijetnamski izvoznik cevi i creva preplavljen je narudžbinama za proizvode koji podležu američkim tarifama, ali uspeo je da zaposli tek trideset od 100 radnika koji su mu potrebni. Japanski proizvođač nameštaja marke Muji rekao je da od januara ima kašnjenje u proizvodnji – usled nestašice radne snage.

Jotaro Kanamori, menadžer za planiranje tokijske firme Generation Pass Co. Ltd., rekao je da ta firma sada iznajmljuje fabriku umesto da se oslanja na rad pod ugovorom. On se trudi da svojim vijetnamskim dobavljačima objasni zašto donja strana ploče od stola mora biti isto tako dobro napravljena kao i gornja.

WSJ

Proizvodni pomak prema Vijetnamu traje već duže vremena. Sredinom devedesetih godina prošlog veka počela je prodaja obuće iz vijetnamskih fabrika kao što je Nike Inc. Kako su minimalne zarade u Kini rasle, sve se više narudžbina za odeću, igračke i obuću premeštalo na jeftinije destinacije – one u Bangladešu, Mjanmaru i Vijetnamu.

Japanska multinacionalna kompanija Canon Inc je 2012. počela da pravi štampače u severnom Vijetnamu. Ali, lanci snabdevanja za proizvode poput štampača i foto-aparata su ogromni, i stoga je teško nanovo ih stvoriti ni iz čega. Od Kanonove mreže koju je činilo 175 dobavljača u Vijetnamu, samo njih 20 su lokalne kompanije, rekao je viši menadžer Dao Thi Thu Huyen. Uglavnom proizvode plastične komponente i ambalažu.

Skoro sve elektronske komponente dolaze iz Japana, Kine i Tajvana, rekla je ona.

Tempo kojim su kompanije selile svoje proizvodne linije iz Kine u Vijetnam počeo je da dobija na ubrzanju prošle godine, pošto su rukovodioci koji su odmeravali potencijal zemlje odlučili da se povuku.

Kristofer Deveroz (Christopher Devereux) je početkom 2000-tih osnovao kompaniju nazvanu ChinaSavvy, koja je preuzimala narudžbine zapadnih firmi za složene metalne proizvode, radeći i sa fabrikama u Kini kako bi ih pripremili za ono što se nekada zvalo „tipovanjem na kineske (niske) cene“. Krajem 2018. godine, nakon što su Sjedinjene Države uvele tarife, njegovi klijenti su počeli da postavljaju pitanja: Koliko brzo možete da se iselite iz Kine (u Vijetnam)?

WSJ

Deveroz je pregledao desetine fabrika u Vijetnamu – ponekad bi posetio i šest pogona u jednom danu – a onda je preoblikovao tj rebrendirao svoju kompaniju „Omnidex“ kako bi istakao svoj globalni profil.

Premeštanje proizvodnje svojih rudarskih pumpi iz Kine u Vijetnam iziskuje od pensilvanijske korporacije McLanahan još neke poteze. Pumpe se sastoje od preko osamdeset delova, koji se moraju precizno izliti kako ne bi došlo do curenja usled loših livova. Deveroz je prvi testirao vode praveći sitne delove u fabrikama u blizini Ho Ši Mina. Čak ni to nije bilo lako, rekao je menadžer ove kompanije u Vijetnamu, Truong Khac Long.

DuPont-ova boja u prahu za plastifikaciju metala bila je krupan zalogaj. U Vijetnamu nije postojalo toliko kvalifikovanih radionica koje bi se mogle angažovati, a one koje proizvode za domaće tržište nisu uvek imale stručnjake za kontrolu kvaliteta. Stoga su inženjeri iz Kine morali da neprekidno putuju do Vijetnama i natrag: u Vijetnamu su morali da kontrolišu dobavljače, koji su pravili uzorke iznova i iznova – ne bi li postigli identičan kvalitet i osobine.

Rukovodioci su odlučili da se proizvodnja većih delova ne može pomerati. Stoga bi se ova pumpa proizvodila u dve zemlje, pa bi proizvođač bio u nemogućnosti da u potpunosti izbegne tarife.

Do proleća 2019. godine, Peter Zhao, koji je bio zadužen za proizvodnju artikala za kompaniju ECM Industries sa sedištem u Viskonsinu, je još i gajio nekakvu nadu – sve do ovog proleća – ali sada ne gaji ikakve iluzije da će se trgovinski rat završiti u skorije vreme. Zato se okrenuo Guglu, kako bi potražio agente u jugoistočnoj Aziji, a onda i kontaktirao posrednika iz Vijetnama, angažovanog za kompaniju Seditex.

WSJ

Zhao ih je uputio na vijetnamsku fabriku s iskustvom u izradi multimetara, koji mere napon, a koji se trenutno proizvode u Kini. Agenti Seditexa su pregledali njihove nabavne mreže, ali nisu uspeli da izaberu jednu koja bi im odgovarala. Najbolje se tu snašla firma pod nazivom Viettronics, specijalizovana za proizvodnju televizora i drugih kućnih uređaja.

U njihovoj kancelariji, ekspert za istraživanje i razvoj u Viettronicsu demontirao je multimetar za uzorke koje je Peter Zhao poslao. Njegov zaključak je bio sledeći: Kompanija bi mogla pronaći lokalne dobavljače za plastična kućišta i kablove instrumenata, mogla bi i da sastavlja multimetre u svojoj fabrici – međutim, neke od ključnih komponenti, poput integrisanog kola, trebalo bi i dalje uvoziti (iz Kine).

Za njega je to bio problem. Bio je naviknut da u Kini kupuje/nabavlja gotovo sve, otkad se proizvodnja multimetara pre desetak godina preselila tamo sa Tajvana. Vremenom su kineske fabrike kreirale sopstveni model, podešenu i prilagođenu verziju, koja se oslanjala na kapacitete njihovih dobro razvijenih mreža za snabdevanje.

Zhao se nije bavio rešavanjem dizajnerskih pitanja ili pronalaženjem komponenti, već se fokusirao isključivo na gotov proizvod i konačnu cenu. Intenzivno je komunicirao s glavnim dobavljačem mada ne i sa dobavljačima na nižim nivoima, održavajući nekako ovu ne previše izglednu operaciju.

Wikipedia

Po njegovim rečima, da bi proizvodnju preselio u Vijetnam, moraće da od nule razvije prekogranični lanac snabdevanja, da identifikuje fabrike u Kini za one komponente koje Vijetnamci ne mogu da prave, uz pregovore i usaglašavanja o standardima kvaliteta, kompatibilnosti i cenama. “Nisam imao ni snage a ni budžeta za takvu varijantu”, rekao je on.

On, međutim, i dalje razmišlja o pronalaženju partnera kako bi se ključne kineske komponente mogle upakovati u finalni proizvod  – u plastične poklopce izrađene u Vijetnamu, uz sklapanje multimetara u vijetnamskoj fabrici. Uprkos najlepšim željama, on izražava brigu da će, ukoliko nešto pođe po zlu, njegovi kineski i vijetnamski dobavljači početi da se međusobno optužuju.

Kina je, osim toga, izuzimajući svoje raspoložive stručne resurse, gotovo 30 puta veća od Vijetnama (9.6 milliona km², dok se Vijetnam prostire na 331, 210km²). Stoga je više nego lako uočiti ko ima prednost u logistici, transportu i širenju sigurne mreže dobavljača.

“Ovo je posao skopčan s rizicima”, rekao je Zhao. “Možda neće sasvim profunkcionisati, a i troškovi bi mogli biti previsoki.”

 

Wall Street Journal

Kritika kritike: Zašto Kina neće imati „teško prizemljenje“ nakon dugoročnog rasta

Jedino što uočavam je poklanjanje nesrazmerno velike pažnje problemu kineskog duga u odnosu na realni obim problema, piše Glenn Luk, profesor ekonomije i kompjuterskih nauka na Univerzitetu Pensilvanija.

Ovim se uopšte ne govori da projekti koji nisu iz domena privredne infrastrukture i investicije, bazirane na zaduživanju (tj kreditima), nisu problematični za Kinu. Jesu. Ili da je rast BDP-a u protekloj deceniji bio sjajan. Nije. Ovo, međutim, ne govori da rast Kine neće usporavati tokom narednih godina. Hoće.

Zaista, verujem da su preveliki dug/preinvestiranje glavni problemi (na vrhu moje liste) koje ova zemlja mora da reši. Nije to lako rešiti, ali je sigurno lakše nego neke od problema s kojima se Kina vremenom morala pozabaviti. Kreatori politika u Kini veoma su svesni ovog izazova.

Međutim, pitanje sa prevelikim fokusom na “problem duga” dolazi onda kada se zaglavite u posmatranje samo onog najgoreg (iz finansijske perspektive) i najmanje efikasnih delova kineske ekonomije. Ubedljiva većina domaćih kredita ide državnim preduzećima (DP, eng. SOE – State Owned Economies). Ove kompanije su manje efikasne i inovativne u odnosu na privatni sektor.

Međutim, ove kompanije, takođe, nisu ni osmišljavane kako bi bile efikasne jer njihovi ciljevi nisu čisto kapitalistički; oni služe važnoj društvenoj funkciji u pružanju određenog stepena stabilnosti koje obezbeđuju privredi i društvu koje je prošao kroz mnoštvo brzih promena. Državna preduzeća, takođe, imaju tendenciju da posluju u sektorima [1] gde inovacije nisu nužno toliko važne – ili čak i u nekim poput bankarskog, gde previše inovacija ponekad može biti opasno:

(Grafikon: The Economist)

(Grafikon: The Economist)

U međuvremenu, ignorišete privatni sektor koji ne samo da je daleko veći već je i najdinamičniji deo kineske privrede; Uključuje najbolje kompanije u zemlji, većinu globalno konkurentnih sektora i najinovativnije preduzetnike. Uz određene izuzetke [2], većina preduzeća iz privatnog sektora istorijski se oslanjala na finansiranje kapitala (u odnosu na bankarske kredite) i zadržavanju zarade za svoj poslovni rast. Deo toga je u samoj prirodi njihovog poslovanja: kompanije iz izvoznog sektora i kompanije za internet / tehnologiju teže da budu manje kapitalno intenzivne u poređenju sa sektorima u kojima dominiraju državna preduzeća i državna ekonomija, kao što su telekomunikacije ili energetika – a drugi razlog je to što su istorijski imali veoma ograničen pristup bankarskim kreditima.

Uprkos generalno skupljim izvorima finansiranja, u poslednje četiri decenije privatni sektor u Kini je od nule narastao na više od dve trećine kineske proizvodnje, uz još veći udeo u zapošljavanju [3] – na delu je dugoročno umnožavanje i sticanje bogatstva na duge staze, kojem bi čak i Voren Bafet mogao biti impresioniran. U ovom trenutku, kineskoj ekonomiji više odgovara privatni nego državni sektor poslovanja.

Ako ignorišete ili odbacite privatni sektor u Kini, naravno, završićete s prilično lošim pogledom na stvari. To je kao da se sve vreme fokusirate na analizu neverovatno razlomljenog i zamršenog sistema zdravstvene zaštite u SAD-u, a onda pretpostavite da je ostatak privrede neefikasan na sličan način. U istom smislu, usko i isključivo fokusiranje samo na pozitivne aspekte Kine, uz istovremeno ignorisanje negativnih tendencija, vodi nas ka prekomernom optimizmu.

A ukoliko se fokusirate samo na loše stvari, onda ćete jedino njih i videti.

Da biste pravilno procenili Kinu i njenu ekonomiju – ili bilo šta u vezi s tim – morate uzeti u obzir i dobro i loše. Oni idu ruku pod ruku. Preterani naglasak na obe strane neizbežno će dovesti do iskrivljenog pogleda na stvarnost.

Napomene:

[1] Primera radi, obratite pažnju na sektor telekomunikacija: Kina je podeljena između tri državna operatora (China Mobile, China Unicom i China Telecom). U SAD-u imamo dva orijaša (AT & T, Verizon), T-Mobile, a potom i gomilu manjih i nekada značajnih igrača. Inovativnost nema velikog značaja na svakom tržištu. Ono što se danas smatra inovativnim je, recimo, potez kompanije T-Mobile koja najavljuje da će plaćati vašu Netflix pretplatu.

[2] Najznačajnije u sektoru nekretnina.

[3] Tržišta, pa tek onda Mao: Porast privatnog poslovanja u Kini: Nicholas Lardy

Glenn Luk, B.S. Economics & Computer Science, University of Pennsylvania (Quora)

 

Da li je javni integritet izgubio svoju privlačnost?

Prema poslednjem Indeksu javnog integriteta, ključni indikatori nagoveštavaju stagnaciju a sloboda štampe i trgovine gube svoju potporu u većini zemalja EU.

Prema najnovijem izveštaju o indeksu javnog integriteta (IPI), sloboda štampe i trgovine, dva ključna elementa u kontroli korupcije imaju pogoršane vrednosti u većini zemalja EU. Izveštaj je objavljen decembra ove godine, na međunarodni Dan borbe protiv korupcije, a od strane Evropskog istraživačkog centra za borbu protiv korupcije i izgradnje države (ERCAS). Da bi se načinio IPI indeks koristi se javno dostupna Big data u šest ključnih oblasti koje su istraživači ERCAS-a Victoria Dykes i Ramin Dadasov identifikovali meru/obim korupcije i koruptivnih radnji: nezavisnost sudstva, opterećenost administracije, otvorenost trgovine, transparentnost budžeta, efikasnost e-vlade i sloboda štampe. Ove komponente su odrednice, ali i prepreke koje  utiču na sposobnost društva da kontroliše korupciju.

Kriterijumi su odabrani na osnovu teorijskog okvira Aline Mungiu-Pippidi, profesorke na Hertijevoj školi za javnu upravu i predvodnice tima u ERCAS-u. Istraživači, takođe, između ostalih tehnika i kriterijuma, koriste širu definiciju korupcije koja uključuje i način dodeljivanja javnih tendera tj javnih ponuda ponuđačima, koji na osnovu prijateljskih veza s političarima dobijaju sredstva iz državne kase. Indeks se kreće od 1 (najgore) do 10 (najbolje), zahvatajući sve njegove komponente odnosno činioce od kojih je IPI indeks sastavljen. Kipar je jedina zemlja u EU koja je isključena iz IPI istraživanja, s obzirom da nije deo Indeksa otvorenog budžeta, ključnog elementa komponente transparentnosti budžeta unutar IPI.

Grafikoni u nastavku teksta pokazuju kako su evropske zemlje rangirane prema ukupnom Indeksu javnog i individualnog integriteta (IPI), kao i po pojedinačnim varijacijama IPI činilaca u periodu od 2015. do 2017.

Mapa javnog integriteta Evrope 2017

Evropske zemlje rangirane su po ukupnom indeksu integriteta u javnosti (IPI) kao i po pojedinačnim rezultatima IPI komponenti (10 = najbolje).

Prema rečima Aline Mungiu-Pippide, 2017. je “bila šarolika godina za borbu protiv korupcije: s jedne strane, Francuska se odlučno odaljila od javne hipokrizije koja je često bila povezivana s razvijenim zemljama u njihovim kasnijim fazama, suočavajući se sa sukobom interesa svojih političara. Potražnja za dobrom državnom upravom i upravljanjem vladinih struktura porasla je u brojnim zemljama širom sveta, ali smo takođe videli kako vlasti i javnost zatvaraju oči u zemljama u kojima je razotkriveno koruptivno ponašanje. Nakon nedavnog objavljivanja „Rajskih papira“ (Paradise Papers), u kojima je obelodanjeno da veliki broj poznatih i uticajnih ličnosti krije svoj neoporezovani novac na egzotičnim destinacijama, i pored svega su izostale masovne demonstracije građana. U razvijenim zemljama ih nije bilo na ulicama, kako bi izrazili svoj protest usled sistematičnog izbegavanja njihove elite da plaća porez: takođe, nijednog javnog protesta, kao reakcije na raskrinkavanje „dizel-kartela“ u Nemačkoj, nije bilo.”

Zemlje EU i javni integritet

Zemlje članice EU (bez Kipra) rangirane po ukupnom indeksu javnog integriteta, kao i za svaku komponentu IPI indeksa.

Najveće pozitivne promene zabeležene su u domenu smanjenja administrativnog opterećenja ili tzv. „crvene trake“: vremena potrebnog za registraciju i plaćanje poreza za preduzeća. Crvena traka je idiom koji se odnosi na prekomernu regulaciju ili rigidnu usaglašenost sa formalnim pravilima koja se smatraju suvišnim ili birokratskim, ometajući ili sprečavajući akciju ili donošenje odluka. Obično se primenjuje na vlade, korporacije i druge velike organizacije. Uz crvenu traku, tj. birokratsko saplitanje građana i poslovnih faktora, pod ruku ide i problem izgradnje efikasne e-uprave (koja se izračunava po statistici pristupa Internetu i broju naloga na Fejsbuku na nacionalnom nivou, i već sam po sebi objašnjava većinu zahteva za dobrom e-upravom i umreženošću u bilo kojoj zemlji, a ne samo Evropi). Nezavisnost sudstva i fiskalna transparentnost se nisu značajno promenili, dok je Evropa tek neznatno reagovala na slobodu štampe i trgovinsku birokratiju, dve suštinske komponente. Fiskalna transparentnost i smanjenje birokratije zabeležile su određeni napredak u ovom intervalu (na primer u Makedoniji), ali je nije bilo dovoljno da bi kompenzovala gubitke nastale izostankom slobode štampe – problema koji zabrinjava većinu evropskih zemalja , a naročito Francusku.

Indeks IPI u EU prema zemlji, godini i komponenti

Kipar je izuzet. Ocena za svaku komponentu (10 = najbolje)

Što se tiče nezavisnosti sudstva, napredak u nekim slučajevima kompenzovan je padom i degradacijom u sferi nekih drugih oblasti, dok borba protiv korupcija često slabi pravosuđe – umesto da ga jača – a sve zbog ogorčene bitke za prevlast i kontrolu nad njim, iz čega kao rezultat proističu antikorupcijske kampanje (slučajevi  od Italije, preko Ukrajine, do Rumunije). Evolucija i organski razvoj indeksa nezavisnosti sudstva, na primer, pokazuje da je zemljama koje na prvi pogled izgledaju kao šampioni u promenama (poput Rumunije) i dalje muku muče kako da poboljšaju svoj IPI indeks, ne bi li na IPI lestvici dostigli i čak možda premašili makar „peticu“.

“Posledice stagnacije u kontroli korupcije ne mogu biti veće”, kaže Mungiju-Pipidi, dodajući da “neuspeh vladajućih struktura u stvaranju sistema „svakom prema stvarnim zaslugama“ u njihovim društvima podriva preko potrebne inovacije, koje su najodrživiji izvor ekonomskog rasta i državnih kapaciteta, što dovodi do političke nestabilnosti i nepoverenja u vladu. Društva sa najvećim indeksom korupcije, na taj način, postaju žrtve masovnog napuštanja njenih građana, koji odlaze u ekonomski perspektivnije i uređenije zemlje.”

Gian-Paolo Accardo, Vox Europ

Indeks javnog integriteta za 2017:


Izvor: Evropska mreža za novinarske podatke 

Izvor: integrity.index.org

Savet preduzetnicima koji kreću ka Evropi (2/2)

Martin Varsavsky, poznati svetski konsultant specijalizovan za tehnološke startap firme, objašnjava razlike između evropskog i američkog preduzetništva, iznoseći dobre i loše strane oba poslovna modela.

Dakle, dok je evropska zdravstvena zaštita besplatna ili skoro besplatna po američkim standardima, na mnogim mestima u Evropi prisutna je zloupotreba sistema zdravstvene zaštite kako bi se radilo manje i uživalo u plaćenom bolovanju. Uzgred, u Sjedinjenim Državama dešava se nešto upravo suprotno: u brojnim situacijama postoje radnici koji su zaista bolesni, ali i pored svega nastavljaju da rade jer se boje za svoja radna mesta. Ovo je jednako loše kao i evropska zloupotreba naloga za bolovanje.

Tu su, zatim, pitanja koja se odnose na oporezivanje. U SAD je opšti koncept da zaposleni treba da budu nagrađeni nižim poreskim stopama kada svoju ušteđevinu ulože u posao ili investiraju na nekoj drugoj strani. Profit nastao takvim investicijama ima niže poreske stope. Isto je i u Evropi. Međutim, u Americi se takođe podrazumeva da isto važi i za deonice, koje se oporezuju po stopi istoj kao i kapitalna dobit.

Nasurot tome, u većem delu Evrope (osim sve donedavno u Britaniji), kapitalni dobici oporezivani su kao običan prihod; da stvar bude još gora, često se dešava da se novčana masa smatra prihodom, što ima implikacije kako prema načinu oporezivanja tako i prema od vlade propisanim paketima za otpremninu. Dakle, ako zaposleni ima akcije firme na berzi u jednoj godini, može se dogoditi da kompanija ne može sebi priuštiti da njega ili nju otpusti naredne godine. Paketi prinudne otpremnine se u Evropi ne zasnivaju na prosečnoj zaradi već na prošlogodišnjoj zaradi zaposlenih. Već i samo iz tog razloga, teško je ponuditi zaposlenima akcije po evropskim pravilima, a ista stvar se dešava i sa bonusima. Amerikancima je omogućeno da kupuju i prodaju svoje deonice u bilo koje vreme, dok su evropske akcije oročene, i do datuma oročavanja uopšte ne moraju biti prodate.

Bonusi su u Evropi veoma nezgodna tema. Opet se radi o tome kako je u EU tržište rada neverovatno regulisano. Ukoliko, dakle, plaćate bonus ili imate vrlo specifičan ugovor koji objašnjava kako je taj bonus zarađen, ili zaposleni može da zahteva isti bonus i naredne godine – čak i ako on ili ona nije uradila ono što je on ili ona uradila godinu pre, ili čak ukoliko kompanija posluje daleko lošije. Za mene je ovo bio šok,  nakon što sam shvatio koliko će me to koštati. Napokon, ono što mnogi evropski poslodavci čine je ne ponuditi akcije zaposlenima ili im dati male bonuse. Ono što ovi zakoni čine je da poslodavce primoraju da zaposlenima daju niske fiksne naknade, ne očekujući, s druge strane, ni neko izuzetno zalaganje. Ovo je loše po evropsku privredu, u današnjem svetu u kojem je potrebna vrhunska izvrsnost da biste opstali u globalnom biznisu. Ali to je način na koji funkcionišu evropska pravila: Manja ukupna plata – manji ukupni rezultati. U vezi sa ovim, regulisano je radno vreme i prinudni odmori. U Evropi postoji opšte uverenje da je rad kazna, a da je uloga vlade da zaštiti ljude od prekomernog posla. Kao da je radi u start up firmi isti kao u rudniku uglja.

Dakle, postoje mnoga pravila koja otežavaju dvanestočasovni dnevni rad, tako neretko potreban da bi startup profunkcionisao u svojim prvim mesecima. Naporno raditi i raditi prekovremeno je u Evropi, zapravo, nelegalno. Da, znam da zvuči čudno, ali ne samo što je nezakonito – jer poslodavac traži od radnika da radi prekovremeno i da ne koristi odmore – već je protivzakonito i da zaposleni to čini na svoju ruku, čak i ukoliko ta osoba zaista više voli da bude na poslu nego kod kuće ili na odmoru. Postoji, opet, problem rascepa između onoga što je startaperskoj poslovnoj sceni nužno potrebno i onoga šta evropski poslovni zakoni regulišu. Tu je i odredba zapisana u nekim finansijskim transakcijama, koja određuje da prodavac svog biznisa dobija dodatne uplate na osnovu budućih performansi posla kojeg je prodao. Ne računajući dobitke sa berze na kojoj ima akcije startapa u kojem su zaposleni, američki inženjeri zarađuju između dva i tri puta više nego što zarade njihove kolege u Evropi. Dakle, teško je uočiti kako to evropski zakon o radu štiti inženjere, a posebno inženjere u start-up preduzećima.

U Americi se vodi velika debata o jednakim mogućnostima, ali Evropa ide korak dalje – Evropi nisu dovoljne jednake mogućnosti već, umesto toga, Evropljani očekuju i jednakost u rezultatima. Iznenađujuće je to što je obrazovni sistem u evropskim zemljama veoma konkurentan i diskriminatoran, a zasnovan je na sistemu ocenjivanja. Mnogo je teži nego, recimo, američki srednjoškolski sistem. I kasnije, kao studenti, Evropljani su rangirani i podeljeni, ali jednom kada dođu u zrelo doba od njih se očekuje da uglavnom rade isto i zarađuju isto, čak i ako se njihovi učinci razlikuju.

Posmatrano iz ove perspektive, ima nečeg “antievropskog” u kulturi zalaganja isključivo za ličnu korist – kulturi koju gaji poslovni ekosistem Silicijumske doline. Ovo sam doživeo u Ya.com, kroz koji je za dve godine prošlo oko $70 miliona dolara u deonicama, i to podeljenih među 20 zaposlenih. Nakon nekog vremena, zaposleni su mi rekli da je teško obogatiti se ukoliko se poštuje kultura “silikonskog” poslovnog kodeksa. Da biti najbogatija osoba u porodici ili među prijateljima stvara reakciju koja utiče na njihove lične živote. Dakle, ako biti bogat nije poželjno u Silicijumskoj dolini, šta je, onda, pokretač uspeha? Srećom, u Evropi su brojni oni koji poseduju izuzetno čvrstu radnu etiku i ponos za ono što rade. Za mene je najbolje svedočanstvo ovoga open source pokret. Evropljani su bili i ostali glavni pokretači razvoja softvera otvorenog koda, veoma često radeći potpuno besplatno, ali sa ogromnim osećajem ponosa.

Dakle, ako ste američki preduzetnik koji kreće u Evropu, morate da shvatite i prihvatite da su Evropljani različiti, i stoga naučiti da živite sa svojim mentalitetom.

Manje se fokusirajte na zadatak da vaše zaposlene učinite bogatima, koji će to svakako ceniti, mada retko i kazati kako je njihov cilj u životu da se obogate; umesto toga, više se usredsredite na stvaranje okruženja izvrsnosti u kojoj bi zaposleni mogli biti ponosni na ono što rade i dobiti više od proseka, ali ne mnogo više, kada se oduzmu porez, zdravstveno i penziono osiguranje. Morate imati razumevanja i respekta za činjenicu da Evropljani imaju život van svog posla, i da, zapravo, to delimično može biti razlog što u proseku žive četiri godine duže od Amerikanaca. A to može biti razlog zašto i vi sami, kao američki preduzetnik, u stvari možete uživati boraveći i radeći u Evropi. Nisam se pomerio u Evropu iz Njujorka zbog toga što sam tražio posao; Preselio sam se tamo u jer sam bio u potrazi za životom. I – jedan takav sam tamo i pronašao. To je razlog zašto se mnogi Amerikanci sele u Evropu. Čak i danas, živeći ponovo u Americi,  više nisam osoba koja je ostavila Njujork pre mnogo godina otisnuvši se ka Starom kontinentu. Evropa me je promenila nabolje.

Ako ste Amerikanac (iz SAD), to znači da imate urođeni karakter tipa “mogu ja to”: pozitivan pogled na suočavanje sa problemima, dakle, imate veoma pozitivan stav o svojoj sposobnosti da postignete uspeh. To je taj “Can-Do” stav Amerikanaca koji je teško ponoviti u Evropi, a koji je Evropi zaista potreban, ali ga retko gde ima. Amerikanci veruju kako mogu osvojiti svet svojim proizvodima i uslugama. I Evropljani mogu imati takav stav, ali je on u njihovoj poslovnoj kulturi neuporedivo manje uvrežen . U čitavoj Evropi je u poslednjih 30 godina samo jedna kompanija bila svrstana među najvrednije u svetu – španski Inditex, modna kompanija koja stoji iza Zare. Osim nje, većina evropskih kompanija koje spadaju među najvrednije su veoma stare. Uporedite ovo s jednim Guglom, Fejsbukom, Amazonom… sve su to potpuno nove kompanije koje spadaju među najvrednije na svetu. Ovde je problem u tome što je Evropljane teško ubediti da u svom poslu mogu da osvoje svet. A to je već pitanje kulture i mentaliteta.

Otuda mnoge svetski poznate evropske tech-kompanije poput Skajpa završe u američkim rukama. Spotify će verovatno uskoro proći kao i Skype. Ispada da Amerikanci lakše nego Evropljani poveruju u čudesno dobre evropske firme, i da su stoga spremni da rizikuju, kladeći se na njih i ulažući trud, hrabrost i novac. Takođe, vrlo je malo evropskih venčer kapitalista svetske klase (izuzeci su Index Ventures i Atomico); nema takvih evro-kompanija s gomilama novca kojeg imaju jedan Google, Apple ili Microsoft (čime ove kompanije obezbeđuju i niz veoma bitnih finansijskih linija za vrhunske start up firme). Poslednja kompanija koja je to uradila kupivši dve moje “anđeoske investicije” bila je Nokia. Suština je da jedna sjajna startap kompanija u Berlinu verovatno vredi izrazito manje od identične kompanije smeštene u Silicijumskoj dolini. Tužno ali istinito.

Dakle, ako ste Amerikanac i uz to još i preduzetnik, da li bi trebalo da se preselite u Evropu? Pa, neki koji su to uradili prošli su dosta dobro. Moj prijatelj Zaryn Dentzel, osnivač kompanije Tuenti je jedan od njih. I pored svega, nemojte načiniti neki značajan korak pre nego što zaista shvatite kako i koliko se Evropa razlikuje od Sjedinjenih Država. Osim Francuske, koja izgleda kao da se kreće u suprotnom smeru, Evropa se menja nabolje. Postaje sve lakše biti preduzetnik u njoj, a u Evropi zahvaćenoj krizom preduzetnici konačno zadobijaju daleko više poštovanja.

 

 

MartinVarsavsky.net

 

Kiosk: srce pariskog društva

Pariski novinski kiosk kao specifična “institucija” tog grada traje već 150 godina, i može se smatrati jednim od najšarmantnijih “malih formata” prisutnih u “sitničarnici” urbanog pejzaža Grada svetla. Nostalgično podsećanje na neki jednostavniji, srećniji život i romantična vremena ostao je uglavnom nepromenjen tokom svih ovih godina, otkako su se prvi put pojavili 1857. godine tokom velike renovacije Pariza pod nadzorom tadašnjeg gradonačelnika Barona Osmana (Baron Haussmann). Baš kao što se na London gleda i kroz prepoznatljiv simbol – legendarne crvene telefonske govornice – na pariske kioske gleda se kao na idealan način za očuvanje gradskog identiteta i istorije francuske prestonice, mada više ne toliko “relevantan” u modernom društvu. Ali evo zašto to nije tako, i zašto su oni – uoči najvažnijih francuskih izbora u novijoj istoriji – Francuzima i Parižanima potrebniji više no ikad.

U Francuskoj postoji jedinstven zakon koji nalaže da svi novinski kiosci u svojoj ponudi moraju imati sve novinske naslove. Kao član francuskog društva, kada odete do svog lokalnog kioska, videćete sve naslove, bez obzira da li su leve ili desne političke orijentacije – nešto što danas očajnički nedostaje informacijama na internetu. Drugim rečima, zahvaljujući ovakvom zakonu, pariski kiosk ne može na svoju ruku doneti odluku da prodaje samo radikalizovanu i senzacionalističku štampu, ili priče o mačkama.

Kada “klikćemo” po fejsbuku ili tviteru kako bismo videli novosti, ili na nekom sličnom mestu na internetu gde smo samo sa svojim “prijateljima” ili “sledbenicima” koji misle pretežno na isti način kao i mi i dele slične interese, veoma su male šanse da ćemo naići na neki članak u kojem se iskazuje mišljenje različito od našeg. A radi se samo o načinu na koji algoritmi trenutno fukcionišu. Fejsbuk je, recimo, primetno kritikovan nakon ishoda poslednjih američkih izbora.

Ali, recimo da jednog dana ne dobijemo vesti od fejsbuka, koji nam ih redovno plasira. Ne bismo li mi i dalje išli direktno na te vesti, kao što to činimo svakodnevno? One koje odražavaju slične vrednosti i mišljenja poput naših? Tako je sada daleko teže percipirati čitav spektar ideja iza ekrana računara, jer mi, u stvari, na kraju vidimo samo ono što želimo da vidimo… što je apsurdno, ali nažalost i istinito.

Kada izađu na ulicu, građani Pariza nemaju samo jedan uski izbor – tako uobičajen kada im vesti servira internet algoritam. Ako se prošetaju do kioska s novinama njihove stalaže pune su naslova sa svih krajeva spektra…

Bez obzira da li jesmo ili nismo sposobni da se suočimo sa suprotnim mišljenjima, nije li od suštinske važnosti da ih barem imamo u vidu – da nam ih internet logaritmi ne skrivaju? Pa makar da samo budemo svesni postojanja takvih vesti i mišljenja, i da se ne branimo od onoga što je izrečeno i promišljano izvan naših “istomišljeničkih mehurova”.

(U Francuskoj postoji još jedan veoma dobar zakon, koji se odnosi na njihove informativne televizijske kanale. Ovaj zakon jasno nalaže da svi politički kandidati moraju da u medijima dobiju podjednako istu minutažu tokom čitavog izbornog procesa, i to od najmanje poznatog kandidata do najpoznatijeg favorita).

Ukoliko uvek dobijamo vesti i informacije iz istih izvora sa svetske računarske mreže, da li ćemo ikada biti u stanju da izađemo iz sopstvene zone komfora i, samim tim, bolje razumeti korene i izvore suprotne misli? Činjenica je da – uprkos sadržajima koji su sada tako lako deljivi i dostupni na Mreži – mi i dalje ne uspevamo da otvoreno i širokih pogleda pristupimo većini vesti i sadržaja.

I zato su ovi kiosci, kao i zakoni po kojima svi oni prodaju štampu od ključnog značaja za moderno društvo. Zato su pariski trafikanti, koji ne mogu da izraze svoje političke stavove kroz svoju platformu, verovatno jedan od najvrednijih resursa informacija za postizanje jednog uravnoteženijeg društva. Samo ih treba što više koristiti!

Uprkos izveštajima koji poslednjih nekoliko godina kazuju da su kiosci u opasnosti od odumiranja, ima i dobrih vesti: Gradske vlasti Pariza saopštile su da će u naredne dve godine biti postavljeno 360 novih kioska. Njima će, čak, biti utisnut novi dizajnerski identitet koji će oslikavati i naše vreme, kao što stoji na sajtu gradske kuće.

Kafe-aparati, topli napici i sandučići za pisma uskoro će biti sastavni deo pariskog jutarnjeg pregleda štampe. Interaktivni ekrani biće instalirani sa spoljašnje strane kioska, na kojima će biti moguće pretraživati novinske naslove 24-7.

Ali ne može svako da postane pariski trafikant tj. prodavac na kiosku (“kiosqeur”); postoji mnogo zahteva koje treba ispuniti da bi se dobio ovaj posao, uključujući i čist kriminalni dosije kao i veliko prethodno iskustvo. Ovi zahtevi su zapravo odraz odgovornosti koju će dobijanjem ovog zaposlenja primiti na sebe, kako bi u francuskom društvu i dalje ostali najveći nepristrasni snabdevači vestima.

Vredni i bez straha od niske plate, verni pariski kupci su ih oduvek veoma poštovali. Prodavci štampe plaćaju subvencionisanu kiriju za svoje kioske od oko 120 evra mesečno – što i nije tako skupo, premda je sam posao težak i uključuje drastičan privatni i poslovni raspored: morate biti na licu mesta u sam cik zore kako biste primili isporuku svih štampanih stvari – kako biste na svom kiosku izložili svu raznovrsnost i raznolikost spektra političkog mišljenja.

Pa, hajdemo do našeg pariskog kioska u komšiluku da pogledamo neku štampu i sve te raznolike vesti. Jer -kao što svi znamo – neznanje nije blaženstvo.

Vive Le kiosque!

(Celokupna foto-arhiva s prikazima pariskih kioska koja se koristi u originalnoj verziji ovog članka već nas i podsvesno ohrabruje da počnemo da dobijamo vesti iz nepristrasnih izvora. Fotosi potiču iz Nacionalne biblioteke Francuske i “Pariza u slici” (Paris en Images).