Geopolitički izazovi Nemačke 30 godina posle ujedinjenja

Brandemburška kapija fotografisana sa zapadne strane, Berlin 1988.

Trideset godina posle ujedinjenja, Nemačka je suočena s novim i neizvesnim geopolitičkim okruženjem kako nestaje globalni poredak koji je omogućio njen procvat. Zemlja se nalazi na političkom raskršću s pripremom za odlazak kancelarke Angele Merkel koja je na vlasti polovinu vremena od njenog ujedinjenja, pišu svetski mediji.

Promene okolnosti

Nemačko mirno ponovno ujedinjenje 3. oktobra 1990. bilo je trijumf liberalne demokratije i sidro političke stabilnosti, ali globalni poredak koji je to omogućio nestaje na horizontu, piše Filip Stivens (Philip Stephens) glavni politički komentator Fajnenšl tajmsa (The Financial Times).

Prisustvo SAD u Evropi je garantovalao bezbednost kontinenta, dok su, kako ukazuje Stivens, francusko-nemačko pomirenje i stvaranje Evropske unije vodili ka sistemu zasnovanom na pravilima u kojem je cvetala socijalna tržišna ekonomija.

Međutim, spoljašnja stabilnost na kojoj je izgrađen uspeh Nemačke zamenjen je najznačajnijom geopolitičkom nestabilnošću posleratnog doba, ističe komentator britanskog lista.

Rusija Vladimira Putina se vratila sa revanšizmom nastojeći da silom menja nacionalne granice. Kina je odbacila zapadni model u prilog državnog kapitalizma spojenog s političkom represijom. Sjedinjene Američke Države su se okrenule ka svojim unutrašnjim pitanjima, a nacionalizam se vratio u Evropu. To je, ističe Stivens, svet 19-vekovnog nadmetanja sila umesto kooperativnog internacionalizma druge polovine 20. veka.

Ipak, malo je znakova da je Nemačka promenila način razmišljanja. U vreme krize prvi nemački instinkt je da posreduje, što, ukazuje Stivens, u svetu u kome mnogi radije pucaju pravi, nije loša stvar.

Ali bilo da je reč o “ruskoj agresivnosti, turskom avanturizmu ili kineskom ekspanzionizmu”, novi globalni nered nudi izbore koji se ne mogu izbeći. Postoje vreme kada države, uključujući Nemačku, moraju da zauzmu stranu, zaključuje politički komentator Fajnenšl tajmsa.

Najboljih 30 godina

Nemačka je od ujedinjenja imala najboljih 30 godina u svojoj dugoj i komplikovanoj istoriji. Sledećih 30, međutim, biće teže, jer su nacionalni i regionalni izazovi s kojima se suočavala, bledi u poređenju s onima koji dolaze, ističe istoričar i kolumnista Gardijana (The Guardian) Timoti Garton Eš (Timothy Garton Ash).

U današnjem svetu zamućenom populizmom, fanatizmom i autoritarizmom, Nemačka je svetionik stabilnosti, uljudnosti i umerenosti, što su kvaliteti koji personifikuju nemačku kancelarku Angelu Merkel, navodi Garton Eš i dodaje da se nemačka demokratija, za razliku od nekih drugih, još nije suočila s testom velike ekonomske krize. To je rezulatat njene ekonomske snage, ali i posledica rasta izvoznih tržišta kakva je Kina, prednosti evra i rezervoara jeftine radne snage s istoka Evrope.

Međutim, ukazuje istoričar s Oksforda, nema garancija da će podjednako povoljne geoekonomske okolnosti, kao i benigno geopolitičko okruženje opstati u predstojećim godinama.

Dok za odnos Nemačke prema Evropi, uprkos ksenofobičnom evroskepticizmu Alternative za Nemačku (AfD) ne treba brinuti, pošto većina Nemaca dobro razume koliko je njihova budućnost neodvojiva od Evropske unije, to više ne važi za zapad, koji se u Nemačkoj predstavlja skoro kao relikt Hladnog rata, nešto poput zastarele teleks mašine. Dok je većina Evropljana zapanjena američkim predsednikom Donaldom Trampom (Trump), u Nemačkoj postoji poseban odnos prema SAD – nemački mediji sada o Americi govore na isti način kao o Kini i Rusiji.

Izazovi sveta u narednih 30 godina, poput klimatskih promena, veštačke inteligencije, pandemije kao što je COVID-19 i agresivan stav lenjinističko kapitalističke kineske super sile, zahtevaju globalno partnerstvo demokratija, a ne samo regionalno, ocenjuje Garton Eš i zaključuje da zato sledeći važan datum za nemačku istoriju nije 3. oktobar, što će biti lepa godišnjica, već 3. novembar kada će biti održani verovatno najvažniji američki izbori u istoriji modernog transatlantskog sveta.

Šta posle Merkel?

Trideset godina posle ujedinjenja i sama nemačka politika je na raskršću, ističe se u reportaži Tajmsa (The Times) novinarke En Meklvoj (Anne McElvoy) koja je izveštavala iz te zemlje u vreme ujedinjenja.

Ujedinjenje Nemačke 3. oktobra 1990. bio je diplomatski majstorski potez koji je označio kraj Hladnog rata i početak nove Evrope, ocenjuje Meklvoj, ukazujući da su prvi slobodni izbori na prostoru bivše Istočne Nemačke bili lansirana rampa za stidljivu ali odlučnu političarku s istoka – Angelu Merkel koja je posle bila na vlasti polovinu vremena otkada je njena zamlja ujedinjena.

Sada kada se Merkel priprema na povlačenje, naziru se promene i daleko je od očiglednog ko će je naslediti, ukazuje se u reportaži londonskog lista.

Posle migrantske krize došlo je do uspona krajnje desne nacionalističke Alternative za Nemačku (AfD), čija privlačnost leži u njenoj prilagodljivoj prirodi i sposobnosti da iskoristi teme koje liberali teško rešavaju, poput uticaja promene populacije na lokalne zajednice i teškoća u školskim odeljenjima u kojima mnoga deca ne govore nemački.

Ipak, trenutni politički ciklus pogoduje Demokratskoj hrišćanskoj uniji (CDU) Angele Merkel, delom, kako navodi Tajms, zato što je Nemačka prošla mnogo bolje u suočavanju s COVID-19. Oko 88 odsto Nemaca je zadovoljno kako vlada postupa tokom pandemije, što bi moglo oživeti oslabljenu popularnost CDU-a, ali je nezivesno ko će nasledit kancelarku.

Dok situacija u CDU deluje zbrkano, ona je ružičasta u poređenju s drugom glavom strankom Socijaldemokratskom partijom‚ koja je na silaznoj putanji otkada je sišla s vlasti 2005. S druge strane, glasači mlađi od 50 godina u pojedinim regionima podržavaju savez konezervativaca i Zelenih koji se smatraju probom za koaliciju na saveznom nivou.

Igrom sudbine, navodi se u reportaži, taj razvoj takođe ima korene u kraju Istočne Nemačke i novom početku 1990. Spor među starom gardom Zelenih oko podrške ujedinjenju završio je postepenim prenosom kontrole krilu koje je bilo više spremno na kompromise u parlamentu – i to krilo sada deluje kao najverovatniji pobednik dok se pomalja era posle Angele Merkel.

Istok manje veruje demokratiji

Izveštaj predstavljen nemačkoj vladi ranije ovog meseca pokazuje da je istok zemlje uveliko ekonomski sustigao zapad, ali i dalje ima manje poverenja u demokratiju, prenela je agencija Frans pres (Agence France-Presse).

BDP po stanovniku na teritoriji bivše Istočne Nemačke je na 79,1 odsto ostatka zemlje, dok je 3. oktobra 1990. bio na 37 odsto.

Izveštaj pokazuje da se smanjio i jaz u prihodima – prosečna zarada na istoku je 2018. bila 88,3 odsto proseka na zapadu. Jaz i dalje postoji, ukazuje AFP, delom zbog manje gustine naseljenosti na istoku gde ima više ruralnih oblasti, dok su urbane manje razvijene.

Uprkos poboljšanjima, ističe AFP, neki pokazatelji su manje povoljni.

Demokratiju kao najbolji politički sistem za Nemačku na zapadu zemlje podržava 91 odsto ispitanih, a na istoku samo 78 odsto. Takođe, dodaje AFP, razlike postoje u odnosu prema strancima i, mimo Berlina, u saveznim pokrajinama na istoku veća je podrška krajnjoj desnici – i do 20 odsto u nekim oblastima.

 

RSE

Pavle Bašić: “Ekonomske veze s Kinom jačaju otpornost na COVID-19”

U intervjuu za novinsku agenciju Sinhua, ovaj poznavalac kinesko-srpskih relacija ističe da ekonomske veze s Kinom jačaju otpornost na koronu.

tech.china.cn

(Beograd, 26. avgusta) Kinesko-srpsko ekonomsko partnerstvo ne samo što je Srbiji omogućilo da se bolje nosi sa uticajem pandemije COVID-19 već je otvorilo i nove mogućnosti saradnje u oblastima visoke tehnologije i poljoprivrede, rekao je Pavle Bašić, član Nacionalnog saveta za koordinaciju saradnje sa Rusijom i Kinom u Srbiji.

Ohrabreni solidarnošću dveju zemalja tokom pandemije, kineske kompanije u Srbiji su nastavile sa svojim ulaganjima i projektima dok se i dalje razgovara o novim poljima saradnje, izjavio je za on za Sinhua.

Saglasivši se sa percepcijom da je pandemija preoblikovala globalne ekonomske odnose, on je još dodao i da je sveobuhvatno strateško partnerstvo između Kine i Srbije učinilo da odnosi dveju zemalja postanu otporniji na uticaj pandemije.

„Veliki broj kineskih kompanija koje trenutno posluju u Srbiji je angažovano na važnim projektima u transportnoj i energetskoj infrastrukturi, rudarstvu, metalurgiji, IT industriji, telekomunikacijama, poljoprivredi i drugim sektorima.“, rekao je Bašić.

On je napomenuo da u našoj zemlji nema većih rizika po kineske kompanije jer im Srbija posvećuje veliki značaj, dajući tako svoj doprinos „Inicijativi Pojas i put“.

On je dodao i da Srbija može mnogo da ponudi svojim kineskim partnerima. “Srpsko tržište je najveće u regionu zapadnog Balkana jer se nalazi na glavnom putu koji povezuje Aziju i Evropu, i dobro se uklapa u kinesku inicijativu ‘Pojas i put’ “.

Beogradski sajam je proletos bio prijemni centar za obolele od korone (IntelliNews) 

“Smatramo da je ovo jedna od najznačajnijih inicijativa na globalnoj sceni, koja će doprineti globalnom partnerstvu u svim oblastima”, izjavio je Bašić.

U cilju prevazilaženja negativnih efekata Kovida-19, on je dodao da su, uz podsticaje koje je srpska vlada već uvela, prisutne i dodatne subvencije za građane i preduzeća, uključujući kineske kompanije.

Bašić je izjavio da će se, po okončanju pandemije, kineskim kompanijama u Srbiji otvoriti prostor za velike mogućnosti u oblastima visoke tehnologije i telekomunikacija, ali i za ubrzanu digitalizaciju, predviđajući njihovo veće angažovanje kod nas.

“Voleli bismo da vidimo jednu dublju uključenost kineskih kompanija u oblasti obnovljivih izvora energije i elektrifikovanih vozila”, napomenuo je Bašić.

 

Xinhua | English.news.cn

Ekonomski uspon Kine i američke mere

Bliži li se, uopšte, kraj ekonomskom usponu Kine usled američkih mera? Pitanje i temu je na portalu Quora postavio Clifford Nelson.

Nastojeći da nadmaše Kinu, Sjedinjene Države u suštini sve rade pogrešno. U svakom slučaju, takvo šta bi bilo prilično teško jer je, u svetskim okvirima, Kina verovatno zemlja s najefikasnijom vladajućom strukturom. Veoma je bliska onome što Aristotel smatra najboljim oblikom vlasti: oligarhijom istinske elite. Vlada jeste daleko od savršene, ali prepoznaje mnoge politike neophodne za uspeh. Zadobila je podršku gotovo svih njenih građana, obezbedivši im bolji životni standard. To znači da nailazi na odobravanje svog naroda. Ako se baci pogled na istraživanja o globalnom zadovoljstvu građana svojim vladama, indeks zadovoljstva Kineza svojom upravljačkom strukturom je otprilike najviši. To znači da vlada može sprovoditi brojne svoje politike jer joj se veruje. Na primer, porodica od jednog deteta svojevremeno nije bila popularna, i Kinezi su zbog toga zamerali svojoj vladi, ali ujedno i priznaju da je to (u datom trenutku i okolnostima) bila ispravna odluka.

Da biste bili najuspešnija zemlja sveta, morate imati ljude, i iskoristiti maksimum onoga što vam oni mogu ponuditi. To znači da je izuzetno važno pružiti građanima priliku da pokažu svoju potencijalnu izuzetnost. Kina doživljava konstantan rast broja studenata koji su stekli diplome iz neke STEM oblasti. U međuvremenu, visoko obrazovanje u SAD postalo je daleko skuplje, stavljajući ga gotovo van domašaja prosečnih građana, i čineći mnogo težim otplatu studentskih kredita. Uz to, čini se da, generalno, kvalitet nivoa obrazovanja u Sjedinjenim Državama doživljava pad. Uspeh kineskog obrazovnog sistema može se prepoznati i u rezultatima mladih Kineza u matematici, govornim veštinama i naučnim disciplinama, u kojima prednjače u odnosu na ostale nacije, a znatno iznad američkih studenata i učenika. I ne samo da Kina odrađuje tako dobar posao u domenu obrazovanja, već  ovim diplomcima osigurava da, nakon studija, odmah dobiju kvalitetne poslove. U SAD ćete danas videti toliku zastupljenost Indijaca, koje su Amerikanci doveli da bi obavljali tehničke poslove (uz “off-shore” rad ili onaj koji je izmešten), ali je lako uočiti da je na tim poslovima vrlo malo Kineza, za razliku od situacije od pre nekoliko decenija. Sjedinjene Države se sve više oslanjaju na strance, zbog strukovno-obrazovne baze koju sa sobom donose u SAD.

Trenutna kineska slabost možda se ogleda u nedovoljnom činjenju da bi se što više podsticale inovacije koje bi odskakale od uobičajenih, u nedostatku onih koje nazivamo prelomnim probojima. Ako je moguće kreirati politike koje podstiču pravu vrstu slobode, kao i istraživanje, tada mogu napredovati i takvi revolucionarni koncepti. Ovo je verovatno najvažnije u sferi umetničkog izraza; Zbog toga je Holivud postao centar svetske zabave. Francuska je zbog toga postala središte kulture. Ako Kina može da pokaže sposobnosti i kapacitete po kojima bi se izdvajala, to bi takođe moglo rezultirati, recimo, uspešnim nadzvučnim putničkim avionom ili, možda, boljim načinima proizvodnje ili metodologijama.

Ovo značajno povećava izglede i šanse da će Kina biti u stanju da globalno dominira većinom tehnologija. Danas ima 1,4 milijarde Kineza. Sa tolikim brojem građana – i sa tako dobrim obrazovnim sistemom – izglednije je da će neki novi Ajnštajn biti Kinez nego pripadnik bilo koje druge nacionalnosti. S obzirom na to da su mogućnosti Sjedinjenih Država limitirane, a da je školovanje izuzetno skupo, po ovim merilima će se verovatno svrstati u zemlje Trećeg sveta. Da stvar bude još gora, značajan broj američkih građana ne veruje u nauku… samim tim, neće verovati ni u dobro sagledanu činjenicu, što dokazuje broj onih Amerikanaca koji i dalje veruju u kreacionizam, ili, recimo, u to da su klimatske promene tek „nekakav mit“.

Kineska ekonomska politika podstiče konkurenciju tamo gde konkurencije može biti. Cilj je obrazovati jedno konkurentno tržište koje minimalno šteti društvu. Real-kapitalizam uglavnom podstiče pohlepu, što znači monopol ili tajnu prevarnu spregu („collusion“)… Jednom kada postane veoma uspešan, kapitalista će iskoristiti bilo koji prljavi trik da bi stekao prednost: zeznuti radnike, lagati o proizvodu; Uništiti okolinu ako to smanjuje njegove troškove; ukrasti. Tako se kapitalizam podstiče i gaji. Vode se državne kompanije u oblastima u kojima je prilično teško stvoriti konkurentno okruženje. Privatne korporacije u nekonkurentnom kapitalističkom okruženju obično postaju neefikasne zbog svog povlašćenog položaja, tako da od privatizacije zaista malo ko ima koristi – osim onih koji od nje mogu profitirati – ali ne i većina ljudi. Stoga je kapitalizam, zapravo, destruktivan, i to je kapitalistički bog kojem Amerikanci ukazuju takvo i toliko poštovanje, zapravo ne razumevajući kakva su zla koja sa sobom donosi. Kina ima jasnu ekonomsku politiku koja očigledno razume da je cilj u ostvarivanju zadataka bitnih po društvo, a ne kapitalizam sam po sebi, shvatajući da postoji takvo delovanje koje je bolje kada je kontrolisano od strane vlade.

Drugi faktor je to što, čini se, Kina razume da postoje neke stvari zbog kojih želite da snizite troškove, jer to pomaže boljoj ekonomiji. U SAD je, primera radi, ustanovljena visoka poreska stopa na usluge mobilnih operatera, pa je, samim tim, i korisniku ta komunikacija skuplja; ipak, da bi zaista svi bili povezani na pravi način, svi bi trebalo da uživaju u jeftinom korišćenju mobilnih usluga, samim tim podstičući komunikaciju koja unapređuje bezbednost (poslovanja) ali i sposobnosti i kapacitete za prerastanje građana u produktivnije članove društva. Dobra komunikacija poboljšava ekonomiju. Sjedinjene Države su, evo još jednog primera, dosad bile veoma loše u nivou efikasnosti svoje državne pošte, iako je upravo ona tako važna za ekonomiju – zbog čega je, uostalom, pošta prvobitno i stvorena. Druga oblast u kojoj su SAD slabe je sektor transporta. Smanjivanje troškova upotrebe prevoza i podsticanje mera za napredak u domenima međugradskog i gradskog prevoza bi, u suštini, uveliko pomogle američkoj ekonomiji.

Sve se ovo  odnosi i na toliko drugih aspekata održavanja i unapređivanja infrastrukture; upravo one infrastrukture koja omogućava valjanu, kvalitetniju ekonomiju. Ako zanemarite infrastrukturu, gube se i poslovne mogućnosti. Ono što je Kina svim silama nastojala da obezbedi već od samog početka svog ekonomskog uspona – a što joj je potom omogućilo dalji uspeh – bilo je pravljenje specifičnih „mesta“, lokacija  sa posebnom namenom: bilo je to stvaranje namenskih lokacija vezanih isključivo za biznise – one lokacije koje bi obezbeđivale sigurnost stranih i domaćih investicija – kao i infrastrukturu koja omogućava transport proizvoda, uz nastojanje da se velikom broju lokalnih stanovnika obezbedi brz transport na potezu kuća-radno mesto i natrag. To je nešto što mnoge druge zemlje nisu uspele da sprovedu, a veliki investicioni naglasak Kine je u daljnjem, konstantnom poboljšanju infrastrukture. Pre trideset godina je na mestu gde je danas Šenžen, industrijski hiper-gigant, ležala samo gomila uspavanih sela; danas je ovo mesto jedno od glavnih centara svetske ekonomske aktivnosti. A gde biste drugde, inače, mogli videti takav i toliki uspeh? Kina je na svom putu možda imala niz nedostataka, ali uspeh jednog Šenžena je verovatno toliko puta nadoknađivao te propuste.

U međuvremenu, SAD su učinile malo šta na poboljšanju svoje infrastrukture, i, što je još gore, nisu održavale ni ovu postojeću. A ovo je očigledno samo ako pogledate koliko je mnogo gradova u kojima je taj ozbiljan problem prisutan. SAD su nastavile da grade puteve, ali su saobraćajna zagušenja sve veća. Očigledno je da samo izgradnja puteva ne rešava problem – problem čije se posledice odražavaju u troškovima poslovanja, koji se, usled loše putne mreže povećavaju – da ne spominjemo potrebu za više namenskog zemljišta (u infrastrukturne svrhe).

Ono što je loše po američku ekonomiju jeste prigradska razgranatost infrastrukture. Finansijski održavati i podržavati ovakvu infrastrukturnu „raspršenost“ predgrađa je izuzetno skup poduhvat. Potrebno je, recimo, napraviti što više kilometara novih puteva, jer ih svaki stanovnik predgrađa mora svakodnevno i u više navrata koristiti. Vožnja gradskim jezgrom će trajati tek nekoliko kilometara – u odnosu na daleko veću kilometražu koju zaposleni svakodnevno prevaljuju, dok se kroz predgrađe voze ka centru; stoga je mnogo lakše osigurati brz i kvalitetan prevoz u gradskom, a ne prigradskom području. Postoji i toliko drugih stvari koje je daleko lakše obezbediti od putne mreže, recimo, uspostavljanje mreže za električnu energiju, ili gas, vodu, ili kanalizaciju, tu je i izgradnja škola, toliko je toga. To znači da će, u cilju poboljšanja svoje infrastrukture, Sjedinjene Države uložiti u svoju putnu mrežu mnogo više novca od Kine. Jedna dobra američka politika bi trebalo da obeshrabri neko takvo nesvrsishodno razgranavanje svoje infrastrukture.

Drugo područje u kojem SAD deluju tako samodestruktivno je pitanje vojnih izdataka. Sjedinjene Države troše neverovatne količine novca za održavanje svoje ogromne vojske. A armija joj je, zapravo, loše izbalansirana jer su oduvek bile najvažnije kopnene vojne snage, dok SAD stavljaju pojednak naglasak na svoje vazdušne i mornaričke snage. U ratovima na Bliskom istoku su sposobnosti kopnenih snaga bile dobro potkačene, dok su mornarica i vazduhoplovne snage bile prekomerne u poređenju s njihovom konačnom efikasnošću. Resursi koji se koriste u vojne svrhe znači da oni nisu dostupni za unapređenje civilne infrastrukture, kojoj su ti resursi nadasve potrebni. Vojni rashodi daju jako malo podsticaja real-ekonomiji, posebno u SAD, gde troškovi proizvodnje i održavanja vojne opreme toliko nadmašuju njenu efikasnost, a nedostatak masovne proizvodnje samo prekomerno povećava troškove i smanjuje svaku potencijalno veću korist od vojne tehnologije; jer, tehnologija masovne proizvodnje jeste ta koja je toliko bitna za konkurentnost na komercijalnim tržištima. Kina troši mnogo sredstava na vojsku, ali je dosad pokazala mnogo više suzdržanosti nego SAD, a još više kada je u pitanju nuklearno oružje. I SAD i Kina su, zapravo, na vrlo dobrim geopolitičkim lokacijama, što znači da je obe zemlje veoma teško napasti i osvojiti, dok su Sjedinjene Države, u tom smislu, daleko bezbednije. To znači da veliki vojni budžeti malo doprinose istinskom povećanju bezbednosti ovih zemalja; a da bi održali globalnu dominaciju, bolje je trošiti novac na infrastrukturu nego na vojsku. Ovo je u oštroj suprotnosti sa zemljama poput Nemačke, Poljske ili Rusije, koje se nalaze na istorijskim rutama invazija.

Još jedna stvar vredna razmatranja je da je Kina očigledno dobro snabdevena resursima, pa će biti veoma teško da joj privreda bude ometana nedostatkom većine esencijalnih sirovina. Jedini kritični nedostajući resurs je nafta, a zahvaljujući njenom prijateljstvu s Iranom i infrastrukturnom Inicijativom za Novi put svile, biće prilično nemoguće da SAD prekine to snabdevanje – a tu je i Rusija. Ono što je Kinezima doskora ograničavalo pristup tim resursima bio je način njihovog transporta, mada Kina ulaže ogromne napore kako bi unapredila svoje sisteme snabdevanja – one koji joj sada omogućavaju da zdušno koristi ove resurse.

Dakle, Kina u osnovi ima značajnu prednost jer će, dugoročno gledano, Sjedinjenim Državama biti teško da je prevaziđu, a trenutne američke politike su Kini obezbedile da ta prednost bude dalje uvećavana. Budući da Amerika zaista gleda na Kinu kao na pretnju, malo je verovatno da će američke politike naneti Kini neku veću štetu, a po svemu sudeći će samo još više naštetiti samoj Americi. U poređenju s bilo kojom drugom državom, njeno je unutrašnje tržište gigantskih razmera, uz to i s izuzetno jakim pozicijama u zemljama „Trećeg sveta“, posmatrano iz perspektive koliko su te zemlje prosperirale zahvaljujući kineskim investicijama. Čini se da EU nije sklona da podrži američke napore u izolovanju Kine. Amerikancima će biti teško da ubede zemlje EU da stanu iza američke pozicije, jer Kina ne predstavlja pretnju Evropskoj uniji već se, zapravo, isključivo radi o želji SAD za ponovnim uspostavljanjem globalne hegemonije.

Svojom skorašnjom politikom, Sjedinjene Države uspele su da većinu zemalja Evropske unije samo odvrate od sebe, a EU i otvoreno priznaje da su Sjedinjene Države, vremenom, postajale sve manje bitne za ekonomski napredak Evropljana, i da bi Kina mogla ponuditi mnogo više od Sjedinjenih Država. Čini se da je samo Britanija u „američkoj priči“, a njena dosadašnja politika samo ju je udaljila od EU – prvo, što je odbila da prihvati evro, a onda i usled Bregzita. S ovakvom, verovatno katastrofalnom odlukom, Britanija će izgleda jedino moći da se okrene Sjedinjenim Državama i Kanadi. Vremenom će, po svemu sudeći, ta izolacija dodatno naštetiti Britaniji. Malo je uočljive koristi koju bi američki narod ili američka oligarhija bogatih imala od podrške Britaniji. A onda, tu je i Rusija, verovatno jedina značajna zemlja koja bi na Kinu gledala kao na pretnju, iako je nedavna američka politika prema Rusiji učinila da se ova zemlja pridruži kineskom taboru.

 

(Likovna oprema teksta je ilustrativnog karaktera)

 

Clifford Nelson, Quora

Fajnenšel tajms: podaci o pandemiji po okončanju izolacije

Rubrika Fajnenšel tajmsa FT Coronavirus prati i analizira najnovije podatke tokom perioda ponovnog otvaranja sveta za putovanja, trgovinu i biznis.

Danak u ljudskim životima uzetih pandemijom i dalje raste, sa preko 11,9 miliona slučajeva širom sveta. Za sada je potvrđeno preko 540 500 preminulih od ovog virusa.

Svetska zdravstvena organizacija je ovu epidemiju proglasila pandemijom jer se proširila na preko 200 država širom sveta.

Ova redovno ažurirana stranica Fajnenšel tajmsa pruža uvid u širenje Covid-19, redovno osvežavanom novom grafikom i ostalim karakteristikama.

6. maj: Linkovi vezani za epidemijske krivulje i interaktivne reakcije u svetskim okvirima zamenjuju dosadašnje statičke mape.

5. maj: Svi grafovi i mape sada uključuju smrtne slučajeve u bolnicama gde su oboleli prijavljeni.

4. maj: Dodate su interaktivne tabele epidemijske krivulje i praćenje reakcija organa javne uprave.

29. april: Dodati su grafovi za stope smrtnosti veće od prosečnih, koje pokazuju da zvanične brojke smrtnih slučajeva prouzrokovanih virusom Covid-19 mogu značajno potceniti istinski efekat pandemije.

Prosečan broj i stopa smrtnih slučajeva od korone u Evropi je početkom marta nadmašio Aziju u tom periodu, a Italija, Španija i Britanija postale su nova globalna žarišta. Sredinom aprila se fokus preusmerio na Sjedinjene Države, gde je broj smrtnih slučajeva bio konstantno visok i trenutno predstavlja 12% svih dosad umrlih u svetu. Latinska Amerika je nedavno povećala svoj udeo u svetskoj “statističkoj torti” na više od polovine dosad registrovanih novih smrtnih slučajeva, podstaknutih naletom smrtnih ishoda u Brazilu i Meksiku.

FT nudi opciju provere podataka o pandemiji po zemljama pojedinačno, kao i da li je u njima korona dostigla svoj vrhunac.

Italija je nakon Kine zemlja najteže pogođena kovidom-19 jer se pandemija „prebacila“ na tle Evrope. Nakon nedelja strogog karantina, Italija je preokrenula trend izuzetno visoke stope smrtnosti, koja je napokon počela da pada.

Čini se da isto ovo važi i za nekoliko drugih zapadnih zemalja, dok je u Australiji rana primena mera karantina uspešno zadržala svakodnevnu stopu smrtnih slučajeva, ne prelazeći dvocifrenu brojku.

Pa ipak, na mnogim mestima se broj smrtnih slučajeva i dalje povećava. Najistaknutije među njima su zemlje sa brzo rastućim ekonomijama kao što su Brazil, Rusija i Indija, zemlje u kojima je svakodnevna stopa smrtnosti od korone trend u porastu.

Međutim, prisutna je i zabrinutost da izveštaji o smrtnosti od kovida-19 ne odražavaju stvarni uticaj korona virusa na globalnu stopu smrtnosti. Fajnenšel tajms je prikupio i analizirao podatke o natprosečnim stopama smrtnosti – onim koje prevazilaze globalne istorijske proseke – ustanovljavajući da je broj smrtnih slučajeva u nekim zemljama veći za 50% nego što je inače slučaj. U mnogim zemljama su ove prekomerne stope smrtnih ishoda veće od prijavljenih brojki (jedna od činjenica koju autori ovog teksta ističu u nekoliko navrata).

Nevesela slika još je istaknutija u najteže pogođenim gradovima i regionima sveta. U ekvadorskoj provinciji Gvajas je od početka marta bilo 10.000 smrtnih slučajeva više od tada uobičajenih prosečnih stopa, što je povećanje od preko 300%. U Londonu je ukupna smrtnost bila više nego dvostruka od prosečne stope, a ukupan broj smrtnih slučajeva u gradu Njujorku je od sredine marta bio četiri puta veći od postojeće.

Globalni odgovor na pandemiju

Od zatvaranja firmi do ograničenja kretanja, politike nekih zemalja pokazuju prve znakove ublažavanja mera primenjivanih tokom prošlog proleća.

Kako se Covid-19 širio, tako su vlade reagovale, sprovodeći mere zaštite s različitim stepenima ograničenja. Istraživači sa Blavatnikove škole javne uprave pri Univerzitetu u Oksfordu su sakupili podatke o nizu mera koje su rezultat vladinih reakcija, kao što su zatvaranje škola i radnih mesta uz ograničenja putovanja i okupljanja, kako bi time stvorili indeks doslednosti pridržavanja merama, preventive i ostalim procedurama vezanim za pandemiju (stringency index).

Zemlje istočne Azije, uključujući Južnu Koreju (kao dosad najuspešniju u borbi protiv korone) i Vijetnam su bile su prve koje su pratile Kinu u sprovođenju mera širokog obima, s tim da je većem delu Evrope, Severne Amerike i Afrike trebalo daleko više vremena kako bi primenili oštre mere i striktnija pravila.

Iznenadna primena stroge tronedeljne izolacije je bio odraz dešavanja u Indiji; taj potez je bio nužan, a indijski potkontinent se lansirao u sam vrh onih s izuzetno visokom stopom smrtnosti. Ovaj momenat je tu zemlju ustoličio kao prvu koja je premašila gornju granicu globalnog indeksa smrtnosti, dostigavši preko sto smrtnih slučajeva u jednom danu.

FT tim za vizuelni sadržaj i podatke

Globalna mapa izbijanja pandemije

Pandemijska situacija u Evropi

U 31 evropskoj zemlji, smrtni ishod premašuje sto lica. Trenutno, na evropski region otpada samo 10% svih novih slučajeva na dnevnom nivou, što je znatno niže od vrhunca (preko 80%, koliko je beleženo tokom marta).

Kovid-19 se proširio na svih 50 država SAD-a. U zemlji je potvrđeno više od 3,04 miliona slučajeva i 124 500 smrtnih slučajeva.

 

Srodni linkovi (FT tips):

Coronavirus tracked: the latest figures as countries start to reopen

Aviation industry prepares for sweeping changes in post-pandemic travel

Coronavirus: Sweden starts to debate its public health experiment

Why the US pandemic response risks widening the economic divide

Paranoia creeps into homeworking

*

Coronavirus pandemic: How safe is it to use public swimming pools?

Dona Rotuno: pozitivni pokreti (i opasni efekti)

“Ne možemo imati pokrete koji nam oduzimaju naša osnovna prava”, rekla je Dona Rotuno (Donna Rotunno), glavna braniteljka Harvija Vajnstina, koja se suočila sa kritikama feministkinja.

Harvi Vajnstin, drugi zdesna, napušta zgradu suda na Menhetnu sa svojom glavnom braniteljkom, advokaticom Donom Rotuno, koja je svoju karijeru gradila odbranom muškaraca optuženih za seksualne prestupe (Foto: Mary Altaffer/ AP)

Prošlo je oko sat vremena od početka suđenja Harviju Vajnstinu po optužbi za silovanje, kada je u napad krenula glavna zastupnica njegove odbrane. Tužiteljka je nedavno nazvala “gadošču” medijske napade sa ciljem diskreditacije žena koje optužuju Vajnstina, zamolivši sudiju da suđenje više ne bude zatvoreno za javnost.

Glavna zastupnica Vajnstinove odbrane, Dona Rotuno (Donna Rotunno), inače advokat bez premca, bacila se na tužiteljku, Džoan Iluzi (Joan Illuzzi).

“Gospođa Iluzi stoji pred nama u ovoj sudnici i mog klijenta naziva predatorom, a onda još ima nerv da uz to kaže kako ne bi trebalo da izađem pred ovaj sud i diskutujem o ovom slučaju”, rekla je gospođa Rotuno. „(Iluzi) Želi da bude osuđen od svih – pre no što ijedan dokaz dođe pred ovaj sud.“

Mnogo pre no što je lavina optužbi protiv gospodina Vajnstina pokrenula “zamajac” globalne reakcije/stava zbog seksualnog uznemiravanja, g-đa Rotuno je u kontinuitetu gradila svoju karijeru advokatice-krivičarke u Čikagu, uz jednu neobičnu specijalnost: branila je muškarce optužene za seksualne prestupe.

Kako je pokret #MeToo postajao globalno prepoznatljiv, ona je prihvatila ulogu oponenta, tvrdeći da javna “užurbanost” presuđivanja muškarcima optuženim za seksualno zlostavljanje i napastvovanje uništava njihovu reputaciju i karijeru bez prethodno dužnožću propisanog postupka, koji uključuje i respekt prema optuženom. Čak i ako je pokret pomogao feminističkoj stvari, rekla je Rotuno, cena tog postignuća je postala previsoka.

“Ako imamo 500 pozitivnih stvari koji potiču iz feminističkog pokreta – ali onaj jedan negativan preraste u situaciju koja vam oduzima pravo na pravični postupak i pošteno suđenje, kao i pretpostavku nevinosti – onda po meni, nijedna od tih (pozitivnih) stvari ne može prevagnuti nad tom jednom lošom“, rekla je ona u intervjuu. “Ne možemo imati pokrete koji nam oduzimaju naša osnovna ljudska i građanska prava.”

Gospodin Vajnstin, koji nije krio da za svog glavnog branioca angažuje ženu je maja 2018. zamolio  sud da gospođu Rotuno imenuje za liderku njegovog advokatskog tima, nakon što su se razdvojili od prethodne dve grupe njegovih advokata koje su vodili muškarci.

Gospođa Rotunno se otad pojavila kao paradoksalna i polemična figura, odlučna da brani muškarca koga su brojne žene označile kao oličenje šovinizma i seksualne nedoličnosti.

To joj je priuštilo prezir nekih zagovornika prava žena, koji su sugerisali da bi je vođenje Vajnstinove odbrane moglo motivisati koliko profesionalnim priznanjem i raketnim usponom u budućoj karijeri koji će joj doneti ovaj slučaj, toliko i svojim profesionalno-etičkim principima kojih se drži.

“Njena spremnost da tvrdi kako je #MeToo otišao predaleko samo ide u prilog njenom neprekidnom nizu visokih honorara, ali ne i u prilog činjenicama”, rekla je Džejn Mening, zagovornica žrtava silovanja i bivša tužiteljka za seksualne zločine u Njujorku.

Iako je pokret ohrabrivao žene da govore o seksualnom napastvovanju, ističući neuspehe zakona u sprečavanju nekih muškaraca odgovornih za seksualne prestupe, prema mišljenju gospođe Rotuno, društveno, običajno i kulturno “klatno” je previsoko zamahnuto. Ona je rekla da su mnogi njeni klijenti smatrani krivima – sve dok nije bila dokazana njihova nevinost.

Iako žene nikada ne bi trebalo da bivaju prisiljene da čine stvari koje ne žele, Rotuno smatra da i one moraju snositi odgovornost za svoje odluke.

„Ne možete uzurpirati obe strane ovog problema i pritom sebi reći: „Trebalo bi da sam u mogućnosti da radim što god poželim – bez posledica. A mogla bih se (tako) postaviti u bilo kojoj situaciji u kojoj poželim – da igram žrtvu“, navela je gospođa Rotuno. “Imati seks na dobrovoljnoj bazi sa nekim – čak i ako ga imate nerado – činjenično nije krivično delo.“

Ona je još dodala i da „Ono što se dešava sa pokretom #BelieveAllWomen jeste da bi trebalo da vam bespogovorno verujemo, bez ikakve povratne reakcije, pitanja ili unakrsnog ispitivanja. Mislim da je to opasno.”

“Dobrovoljno konzumirati seks sa nekim, čak i ako ga u tom trenutku nerado upražnjavate, činjenično nije zločin: jer, bili ste u intimnom kontaktu svojom voljom”

Gospođa Rotuno je odrasla u predgrađu Čikaga, unuka je policajca a ćerka majke učiteljice i biznismena koji radi u prehrambenoj industriji.

Gospođa Rotuno je još kao dete postala fascinirana sudnicom i dogadajima vezanim za pravo i pravdu, jer je odmalena gledala televizijske serije poput “Papirologije” (The Chase Paper), u kojoj je glavna junakinja bila o studentkinja sa Harvarda, koja je na ovom univerzitetu pohađala prvu godinu prava.

Otišla je na lokalni katolički koledž a diplomirala na pravnom koledžu  Čikago-Kent, da bi se 1997. zaposlila kao “papirolog” odnosno administrativna službenica u kancelariji državnog pravobranilaštva okruga Cook. Tri godine kasnije, postala je pomoćnica državnog pravobranioca u Ilinoisu, radeći na slučajevima nasilja u porodici i krivičnim delima teškog nasilja.

U privatnu praksu prelazi 2003. radeći sa još jednim advokatom, a dve godine kasnije, sa svojih 29. godina, osnovala je sopstvenu advokatsku firmu.

“Odlučila je da uradi nešto što mnoge žene ne rade”, rekao je Dejvid Erikson (David A. Erickson), sudija u penziji, koji je nekada bio njen nadređeni u državnom pravobranilaštvu. “Ona u bitku ide samostalno.”

U Čikagu je postala poznata po svom ličnom stilu i pobedama na suđenjima za krivične prestupe, specijalizujući se za seksualne zločine.

“Posedovala je veliko znanje i umešnost u baratanju činjenicama i zakonima”, rekao je Stenli Stalvort (Stanley Stallworth), advokat iz Čikaga, koju je gđa Rotuno uspešno branila od optužbi za seksualne napade. “Kada je u sudnici, ona je pravi buldog.”

Ulazeći u sud jednog tipičnog jutra, prošlog avgusta, gospođa Rotunno – koja je rekla da veruje da „porotnici cene ljude koji se ponose time kako se oblačite“, nosila je crnu suknju Salvatore Ferragamo sa geometrijskim šarama i bluzu i velikom kožnom torbom na levom ramenu. Njene “Jimmy Choo” visokih potpetica odzvanjale su podom sudnice. Oko vrata je imala zlatni lančić prefinjene izrade na kojem je pisalo: “Not Guilty.”

Gospođa Rotuno, koja sebe opisuje kao “zdravorazumski nezavisnu (osobu)”, rekla je da joj je “odvratno” to što je pokret #MeToo uticao na sinergiju i rutinske razmene, davanja i primanja, koji su oduvek postojali između muškaraca i žena.

“Žalosno je to”, rekla je Rotuno, “što su muškarci zabrinuti da li će biti ugodni i prijatni ženama.”

Dona Rotuno napušta sud sa svojim klijentom Demarkom Vajtlijem (u sredini) i advokatom Dejvidom Jegerom. Tokom godina svoje privatne advokatske prakse je izgubila tek jedan slučaj po osnovi optužbe za seksualne prestupe (Joe Lewnard/Daily Herald)

Kada je reč o slučajevima seksualnih zločina, gospođa Rotuno je na suđenju izgubila samo jednom. Crtež napravljen u sudnici tokom tog slučaja je okačila na zid svoje kancelarije.

Njen klijent Demarko Vajtli (Demarco Whitley), tada sa 19 godina, nekada je u školi bio ragbista, a optužen je za silovanje 15-godišnje devojčice i osuđen na 16 godina zatvora. Gospođa Rotuno veruje da je “pravi počinilac” rođak gospodina Vajtlija, koji je takođe optužen da je učestvovao u nasrtaju, ali koji je pre suđenja poginuo u saobraćajnoj nesreći. Njen klijent je, kako je rekla, “nasledio njegovu krivicu.”

Ona je tinejdžerku uhvatila u svoj baraž brutalnog unakrsnog ispitivanja, jer “njena priča nije sjajna.” Nakon toga, ona je od tužioca zatražila da devojci pošalje poruku: “Reci joj da moram da obavim posao. Ne želim da je definiše ovo što se događa (u sudnici i medijima).”

Ta spremnost da bude tvrda prema onima koji optužuju joj je poslužila u drugim slučajevima. Rotunova je, recimo, 2014. godine izvojevala oslobađajuću presudu za Elhadžiju „Hadža“ Gueju, poznatog modnog dizajnera optuženog za pokušaj silovanja jedne žene u stambenoj zgradi u kojoj su oboje živeli. Porota je osnovano posumnjala da je zločin uopšte počinjen nakon što je gospođa Rotuno utvrdila da je ta žena bila podmetnuta Gueju – kako bi se od njega iznudilo 50 hiljada dolara.

Advokati odbrane i tužioci koji je znaju kažu da je gospođa Rotuno vešta u pretraživanju dokaza i iznošenju nedoslednosti u svedočenjima. „Kada uđe u sudnicu, zna šta piše na svakom parčencetu papira koji joj je dat“, rekla je Maraja Mekarti (Maria McCarthy, tužiteljka okruga Kuk, koja se ovom prilikom suočila na sudu sa gospođom Rotuno.

Njeno umeće u unakrsnom ispitivanju bilo je očigledno na nedavnom saslušanju u Čikagu, kada je nežno ali ipak odsečno i ironično ispitivala mladu devojku koja je rekla da ju je otac pljunuo i gurnuo.

Gospođa Rotuno je otkrila da je devojčin iskaz u suprotnosti sa njenom ranijom izjavom. Zatim je gospođa Rotunno tvrdoglavo i korak po korak utvrđivala kako je devojčicina majka, zajedno sa ćerkom, skovala osvetu protiv oca, te da je njihovo dete iskoristila kao sredstvo kojim će ovo postići. Sudija je odbacio optužbe iz ovog slučaja.

Veština gospođe Rotuno u podrivanju optužbi svedoka biće testirana i na suđenju Vajnstinu. Kancelarija okružnog tužioca Menhetna planira da pozove šest žena da svedoče o svojim navodima, naime, da je gospodin Vajnstin na njih seksualno nasrnuo, mada je većina tih incidenata prestaro da bi se optuženi mogao teretiti za odvojena krivična dela.

Slučaj tužilaštva skoro u celosti zavisi od toga da li će porota verovati ženama koje svedoče, budući da je veoma malo fizičkih dokaza ili uopšte ne postoje. G. Vajnstin je optužen za silovanje jedne žene u hotelskoj sobi na Menhetnu 2013. godine i prisiljavanje druge na oralni seks u njegovom stanu 2006. godine. Ostale će biti pozvane kako bi demonstrirale obrazac ponašanja optuženika u njihovim slučajevima.

Kao žena, gospođa Rotuno predviđa da može da zauzme oštriji stav u odnosu na optužbe protiv gospodina Vajnstina, a da ne izgleda kao nasilnik. Porota će, kako je izjavila, jednostavno videti dve žene koje razgovaraju.

Glorija Olred (Gloria Allred), koja zastupa dve žene po njihovim optužnim navodima protiv gospodina Vajnstina, nije se složila s njenom izjavom. “Nasilnik je nasilnik, bez obzira na pol”, rekla je gospođa Olred. “Ne verujem da je primereno zaskočiti i otrovati žrtvu na mestu njenog svedočenja.”

Olred je još dodala da “Ukoliko je to njena strategija, možda će otkriti da će se njujorška porota zgaditi tom taktikom.”

Tužioci su nagovestili da će gospodina Vajnstina oslikati kao moćnog filmskog producenta koji je prisiljavao žene i manipulisao njima kako bi od njih iznudio seks.

Gospođa Rotunno rekla je da bi njen posao bio da ubedi porotu ne samo da su seksualni susreti bili izvršavani uz obostranu saglasnost, već i da su žene takođe manipulisale gospodinom Vajnstinom. Ona je istakla da su obe žene održavale odnose sa gospodinom Vajnstinom i nakon navodnih napada.

“Da, on je moćan momak”, izjavila je Dona Rotuno. „Ali mislim da su ga, pošto je on moćan momak, iskorišćavale i iskorišćavale i iskorišćavale za sve što su mogle.“

 

Jan Ransom, Kerry Kasper, New York Times (Jan. 14, 2020)

Kako stranci razmišljaju o Kini pošto je posete?

Pre četiri godine sam posetio Kinu kao nezreli 16-godišnji Amerikanac.

Pre nego što sam otišao, nikada nisam razmišljao o Kini. Ona je, naprosto, bila sa druge strane sveta. Bili su komunisti. Imali su puno ljudi i zagađenja. Ako danas pogledam unazad, čini se toliko naivnim ignorisati najveću zemlju sveta. Pretpostavljam da je to uobičajeni američki problem, mada on ne može biti opravdanje.

U avionu za Kinu sedeo sam pored jednog Kineza. U razgovoru smo došli do religije, kada mu rekoh da sam hrišćanin. Rekao mi je da je i on takođe. Otvaraju mi se oči: U Kini ima onih koji su religiozni.

U Šangaju sam se popeo na vrh Svetskog finansijskog centra i odatle, sa visine od gotovo pola kilometra (492m) video najveći grad na planeti. Bio sam zapanjen. Kasnije tog dana otišao sam do pijace u jednom od siromašnijih gradskih okruga grada, gde sam se zapanjio na jedan drugačiji način.

Noćnim vozom otputovao sam u Vuhan. Osećao sam kao da je trebala čitava večnost kako bismo stigli tamo, pa sam pretpostavio da moramo biti negde na pola puta preko zemlje. Nisam bio ni blizu; Kina je ogromna.

Vuhan je glavni industrijski grad i definitivno nije glavna turistička destinacija. Zagađenje je bilo prilično veliko dok sam tamo boravio. Ali, posle nedelju dana ili više provedenih u Vuhanu, otputovali smo u Hangžu, koji je poznat po prelepom Zapadnom jezeru. razlika u odnosu na Vuhan bila je kao noć i dan – ljudi u Hangžuu su poštovali saobraćajne propise, objekti i zgrade su održavani, a osećalo se kao da je grad pun života. Bilo je to za mene još jedno otvaranje očiju – Kina je kao i svaka druga velika zemlja. Ima svoje pobednike i gubitnike, svoje prelepe delove ali i one utilitarne, koji pre svega služe svrsi (bavljenje industrijom). Neki od njih žive ne previše lagodno jer rade u fabrikama. Neki drugi, pak, vode biznise i žive u prelepim penthausima.

Na kraju smo posetili i mali grad (po kineskim standardima) koji se zove Venling, gde sam odseo kod jedne kineske porodice, usput se zabavljajući piratskom verzijom igrice „Fifa 13 sa momkom mojeg godišta. Sa njim sam otišao u školu i sreo se sa studentima koji su se intenzivno pripremali za nacionalni ispit. Video sam engleske nastavnike koji su pokušavali da mlade Kineze podučavaju jeziku kojeg ni sami nisu tečno govorili, kako bi pomogli deci da se jednog dana izbore za dobar posao. Upoznao sam devojku koja je rekla kako bi volela da može da ode do Amerike, jer joj u Kini nije dozvoljeno da bude levoruka (pretpostavljam da je to pitanje pritiska koji na nju vrši porodica).

Putujući kroz Kinu sam upoznao neverovatno ljubazne ljude, ali i one grube, mlade ljude a i one stare, one koji su sanjali o ženi svog života ili o dobrom automobilu; bilo je i onih koji su samo pokušavali da se nekako provuku i „fintom“ izmanevrišu do boljeg života.

A ono što sam shvatio je da je Kina poput Sjedinjenih Država. To je komplikovano mesto, puno kontradikcija i kontrasta. Ali, baš kao i Sjedinjene Države, ali i kao svaka druga zemlja u kojoj sam bio, Kina je zapravo jedno neverovatno mesto sa divnim ljudima koje treba upoznati, sa predivnim mesta koje treba istraživati.

Po povratku u Sjedinjene Države, počeo sam da čitam o Kini. Počeo sam da uzimam časove kineskog ali i časove u kojima sam upoznavao istoriju ove zemlje. I – što sam više učio o njoj, sve sam više uviđao koliko je nemoguće da je ikada do kraja shvatim i zaista razumem. Na kraju krajeva, čitav svoj život možete provesti pokušavajući da razumete jednu osobu… kako tek izgleda „sasvim shvatiti“  1,4 milijarde Kineza.

A moje putovanje u Kinu je učinilo da shvatim koliko su glupi svi nesporazumi i problemi naše (američke) vlade. Hajde da izgradimo prijateljstva umesto da krstarimo razaračima kroz Južno Kino more. Radimo zajedno kako bi svet postao sigurnije mesto. Hajde da učimo i saznajemo o Kini i Aziji i pustimo da najmnogoljudniji kontinent na svetu zadobije veću ulogu, da se probije do svetske kulturne scene i globalnog liderstva.

U suprotnom, garantujem da će naše neznanje biti pogubno po nas.

Bendžamin Kijeta, živi u Americi; posetio Kinu i učio o njoj.

Quora

 

Globalni građani, lokalni zabušanti

Britanska premijerka Tereza Mej je oktobra prošle godine šokirala mnoge kada je kritikovala ideju globalnog građanstva. “Ukoliko ste ubeđeni da ste građanin sveta”, rekla je ona, “onda nigde niste građanin.”

11

Njena izjava naišla je na podsmeh ali i uznemirenost u finansijskim medijima i među liberalnim komentatorima. “Najkorisniji oblik državljanstva ovih dana”, poučno je komentarisao jedan analitičar, “posvećen je ne samo dobrobiti jedne, recimo, berkširske parohije već čitave planete.” Magazin The Economist ovu njenu izjavu deklarisao  je kao „neliberalni preokret“. Jedan ekspert ju je optužio za odricanje od ideja prosvetiteljstva, upozorivši je da se u njenom govoru mogu čuti “odjeci 1933”.

07Znam kako izgleda “globalni građanin”, piše ugledni američki ekonomista turskog porekla Deni Rodrik na sajtu „Udruženi poduhvat“ (Project Syndicate) i dodaje: „njegov savršen primerak vidim svaki put kad prođem kraj ogledala. Odrastao sam u jednoj zemlji, živeo u drugoj, a nosim pasoš obe. Pišem o globalnoj ekonomiji a moj rad me, sticajem okolnosti, odveo do mnogih udaljenih mesta planete. Provodim više vremena putujući po drugim zemljama nego što ga provodim u obe zemlje čiji sam državljanin.“

Većina mojih bliskih kolega na poslu su, poput mene, na sličan način, rođeni u inostranstvu. Prosto proždirem vesti iz sveta, dok, s druge strane, skoro svake nedelje i dalje uporno ne otvaram lokalne novine na koje sam pretplaćen. U sportu, nemam pojma kako stoje moji domaći američki (i turski) timovi, ali sam zato pasionirani obožavalac fudbalskih timova s druge strane Atlantika, u Evropi.

13

Pa ipak, i pored sve okrenutosti ka spoljnom svetu, ka „globalnom građanstvu“, izjava premijerke Mej ipak pogađa u žicu. Ona sadrži jednu suštinsku istinu: zanemarivanje o kojem govori mnogo kazuje o tome kako smo – kako se svetska finansijska, politička i tehnokratska elita – distancirala od naših sunarodnika i tako među njima izgubila poverenje.

17Počnimo prvo sa stvarnim smislom „građanina“, i to onakvog kakvim ga definiše Oksfordski rečnik engleskog jezika: “Građanin je pravno priznati subjekat ili državljanin neke zemlje ili Zajednice” (“a legally recognized subject or national of a state or commonwealth”). Stoga, državljanstvo pretpostavlja oblik vladavine (tj. državno uređenje) “države ili državne zajednice (komonvelta) čije je on član”. Zemlje imaju takve oblike vladavine, takve državne i političke zajednce – ali ne i svet.

Zagovornici globalnog građanstva brzo i spremno priznaju da, kada razmišljaju o globalnom građanstvu nemaju na umu nikakvo doslovno i striktno značenje ovog pojma. Oni, uglavnom, razmišljaju figurativno. Tehnološka revolucija u telekomunikacijama i ekonomska globalizacija, kako oni tvrde, povezala je građane svih zemalja do jednog zajedničkog nivoa. Svet se smanjio, a moramo delovati imajući na umu globalne implikacije. I pored toga, svi u sebi nosimo veći broj „preklapajućih“ identiteta. Globalno građanstvo ne istiskuje – a i ne treba da istiskuje – odgovornost u lokalnim ili nacionalnim okvirima, „kod svoje kuće“.

Sve je ovo lepo i dobro. Ali, šta su zaista globalni građani?27

Pravo državljanstvo podrazumeva interakciju i razmatranje problema sa ostalim građanima s kojima se deli zajednička politička zajednica. To znači da pravi građani drže odgovornim donosioce odluka na lokalnom ili nacionalnom nivou, uzimajući pritom učešća u politici oblikovanja političkih ishoda. U tom procesu, moje ideje o poželjnim ciljevima i sredstvima suočavaju se i bivaju iskušavane u odnosu na one koji su moji sugrađani.

09Globalni građani nemaju ista prava i odgovornosti. Njima niko ne treba da bude odgovoran, a i ne postoji niko kome oni moraju da se (o)pravdaju. Oni, u najboljem slučaju, formiraju zajednice sa svojim istomišljenicima-pojedincima iz drugih zemalja. Njihove kolege nisu građani zemalja iz kojih potiču a koji komuniciraju s ostalima na globalnom planu; oni su, po sopstvenom opredeljenju, “globalni građani” – u svim drugim zemljama čiji građani oni nisu.

Globalni građani, naravno, imaju pristup (i) svojim domaćim političkim sistemima, kako bi kroz njih gurali svoje ideje. Politički predstavnici se, međutim, biraju kako bi zastupali interese onih građana koji su ih izglasali da bi ovi uspešno radili u tim državnim kancelarijama koje su im upravo ti birači obezbedili – i to u njihovo ime, u ime onih koji su ih izglasali. Nacionalne vlade imaju za cilj da se brinu o nacionalnim interesima, i to s pravom. Ovo ne isključuje mogućnost da konstituenti mogu delovati čak i sa prosvećenih pozicija ličnog interesa, ali da pritom uzmu u obzir posledice koje će njihove odluke i delovanje imati po druge, naravno – u domaćim okvirima.

Ali, šta se dešava kada ono što bi trebalo da predstavlja dobrobit po lokalno stanovništvo dođe u sukob sa dobrobiti stranaca – što je čest slučaj?14Nije li, u takvim situacijama, ovo svojevrsno nepoštovanje njihovih sunarodnika upravo ono što toj tzv. kosmopolitskoj eliti daje njihov negativan predznak?

24Globalni građani brinu da će interesi globalnih dobara biti ugroženi onda kada svaka vlada bude sledila isključivo svoje uske interese. Ovo je svakako problem sa pitanjima koja se zaista tiču globalnih dobara i resursa, kao što su klimatske promene ili pandemija. Ali u većini privrednih oblasti – poreza, trgovinske politike, finansijske stabilnosti, fiskalnog i monetarnog upravljanja – ono što ima smisla iz globalne perspektive takođe ima smisla iz domaće perspektive. Ekonomija uči da zemlje treba da svoje ekonomske granice održavaju otvorenima – da svaka zemlja treba da je platno sposobna, sigurna po pitanju potraživanja, sposobna za plaćanja i davanja kredita, solidna i pouzdana u poslovanju, da ima dobru bonitetnu regulativu i zaštitu od  sistemskih rizika na globalnom finansijskom tržištu, uz politiku pune zaposlenosti: ne zato što su dobri za druge zemlje, već zato što služe za povećanje domaćeg privredno-ekonomskog učešća na globalnom planu.

Naravno, neuspesi nekih politika – kao što je, na primer, protekcionizam – nisu prisutni u svim ovim oblastima. Ovo je, međutim, odraz slabog domaćeg upravljanja a ne nedostatak kosmopolitizma. Oni su rezultat ili nesposobnosti politicke elite da ubede domaće biračko telo u prednosti alternativa, ili od njihove nespremnosti da se usklađuju, kako bi se osiguralo da svi građani i zaista u realnosti imaju koristi od političara i njihovog upravljanja privredom i ekonomijom.

Skrivanje iza kosmopolitizma u takvim slučajevima – onda kada se, recimo, zalažu za trgovinske sporazume – predstavlja slabu zamenu za uspešne političke borbe prema sopstvenim zaslugama. Ovo, takođe, i unekoliko obezvređuje valutu kosmopolitizma onda kada nam je ovaj zaista potreban, kao što to činimo u borbi protiv globalnog zagrevanja.

16

Malo je njih tako uspešno i pronicljivo tumačilo tenzije koje postoje između naših različitih identiteta – lokalnom, nacionalnom, globalnom – kao što je to činio filozof Kvame Entoni Apija (Kwame Anthony Appiah). U ovom dobu “planetarnih izazova i međupovezanosti zemalja”, napisao je u on reagujući na  stavove britanske premijerke, “nikada nije bio potrebniji osećaj za zajedničku ljudsku sudbinu.” Teško je ne složiti se s ovim.

29Pa ipak, jedan kosmopolita često će naići na lik iz „Braće Karamazov“ Fjodora Dostojevskog: onaj koji otkriva da što više voli čovečanstvo u celini, manje voli ljude pojedinačno. Globalni građani treba da se čuvaju kako se njihovi visoki ciljevi ne  bi pretvorili u izgovor za izbegavanje svojih dužnosti koje imaju prema sunarodnicima.

Primorani smo da živimo u svetu kakav imamo, sa svim svojim političkim podelama, a ne u svetu kojeg želimo da imamo. Najbolji način rada u cilju sprovođenja globalnih interesa jeste živeti shodno svojim odgovornostima i to u okviru političkih institucija koje su važne: onih koje i u stvarnosti zaista postoje.

Dani Rodrik, Project Syndicate

 

Obnova političke moći: Ministarstvo finansija evrozone

Mario Dragi (Mario Draghi) je predložio stvaranje funkcije Evropskog ministra finansija koji bi, nakon uvođenja evra, bio prvi korak ka istinskoj evropskoj integraciji i još jedno odricanje od nacionalnih ovlašćenja i interesa. Ovim se potvrđuje ono što su sociolozi već neko vreme govorili: u današnjem globalizovanom svetu, nacionalni suverenitet je neefikasan i zastareo. Ali, takođe, to predstavlja i pokušaj obnove moći u sferi politike.

Predlog, čiji je kreator Mario Dragi, a kojeg su usvojili predsednici nemačke i francuske centralne banke, Jens Vajdman (Jens Weidmann) i Fransoa Vilro de Galo (François Villeroy de Galhau), naime, da postoji jedan super-ministar zadužen za evrozonski Trezor – sada je predmet rasprave EU eksperata. To je prvi korak ka stvarnom ujedinjenju, i istovremeno bolno odricanje od  nacionalnih povlastica i privilegija, po kojima je svaka nacija za sebe, prvenstveno, važna – samoj sebi.

03Ova posebna prava koje gaje vladajuće elite, međutim, sve više i sve brže jenjavaju, kako zbog široko rasprostranjene prakse decentralizacije tako i zbog krize nacionalne države koja je nastupila sa zalaskom post-Vestfalskog modela, za koje je važio princip “Cuius regio, eius religio” (lat.: čija je zemlja, onoga je i vera), načela iz trećeg člana Augsburškog verskog mira, između protestanata i katolika (1555), naime: da vera vladara određuje versku pripadnost podanika. Ovakav stil vladavine nacionalnim državama je preovladavao od 17. stoleća.

Ono što je predstavljeno kao potencijalno sredstvo za sprečavanje potresa u ekonomiji koja se otela kontroli jeste i nešto više od toga: to je kretanje koje je od ogromnog i nesagledivog istorijskog i kulturnog značaja. To, na prvom mestu, potvrđuje ono što sociolozi ponavljaju već neko vreme: nacionalni suvereniteti više nemaju razloga da postoje u današnjem globalizovanom svetu. I, što je najvažnije – ne postoje lokalna rešenja za globalne probleme.

Suočen sa dokazima o raskidu između vlasti i politike, predlog za kreiranje Evropskog ministarstva trezora deluje kao hitan pokušaj da se politici konačno povrati izgubljena moć, poluge vlasti koje joj nedostaju, iako treba uzeti u obzir da vlasti i moći nije potrebna politika, a da je politika beskorisna bez moći i vlasti. U stvari, ekonomskoj moći više nije potrebna politika, posebno iz razloga što bi se mogla odvojiti od bilo kakvih nacionalnih veza – ekonomske moći su odigrale značajnu ulogu u suzbijanju i obuzdavanju potencijalnih nacionalnih agresija.

Ravnoteža između moći i politike počivala je na prisustvu jedne suverene države koja bi mogla nametati svoje zakone na svojoj teritoriji. Slabljenje države i otvaranje granica – što ne podrazumeva samo kulturnu razmenu, imigraciju ili slobodu putovanja to jest kretanja – učinile su da održavanje ravnoteže nemogućim. Ovi faktori osujećuju svaki pokušaj kontrolisanja ekonomije – koja esencijalno funkcioniše kao transnacionalna,  preko svih granica – dok, u velikoj meri, utiču na lokalnom nivou.

07Prva reakcija na ovaj epohalni raskol – na ovaj kolosalni rascep između globalnog i lokalnog, kao i slabljenje državnih ovlašćenja – ogleda se u sve većoj važnosti gradova kao mesta koegzistencije; gradovi su, naime, mesta na kojima se oživljava i generiše osećaj zajedništva i razvija upravljanje veštinama orijentisanim na ljudske odnose u društvu.

Povratak u grad, u Polis, znak je duboke potrebe za sigurnošću, kako bi se ponovo osvojile referentne tačke i društveni identitet, koji se mogu održavati jedino u ograničenom, definisanom okruženju.

06Ali, u međuvremenu, promenile su se lokalna slika i situacija; one su se proširile izvan doskora tradicionalnih granica, poput zajednica koje su se proširile na prostore koji su dosad bili nezamislivi, a sve to zahvaljujući sve lakšoj, jednostavnijoj i masovnijoj komunikaciji. Koncept današnje zajednice danas se širi na desetine kilometara od centra, idući daleko izvan obodnih naselja; obuhvata udaljena predgrađa koja su dostupna zahvaljujući brzim vozovima, i koji su povezani sa gradskim jezgrom putnom mrežom ili šinskim saobraćajem.

Polis treba da postane prostor kojim čovek u gradskoj zajednici može da dominira, zamenjujući tako ideju nacije sa samim sobom kao pojedincem, a što objašnjava sve veći značaj koji gradonačelnici sada imaju širom sveta, kao referentne tačke jedne zajednice kojoj je potrebno da samostalno upravlja.

08Ukoliko je odricanje nacionalnog suvereniteta prvi korak ka pronalaženju globalnog rešenja za probleme koji više nisu samo lokalne prirode, to samo pokazuje da su nacionalne države iscrple svoju istorijsku ulogu i da su svesne svoje nesposobnosti da efikasno upravljaju politikom. Međutim, prenošenje nadležnosti sa nacionalnog na evropski nivo je samo jedan prelazni moment ka jednom društvenom entitetu koji treba da deluje kao zamena za državu/stanje koji još uvek ne postoje.

Današnja Evropska unija, što se toga tiče, nije ništa drugo nego embrion koji je još uvek u fazi razvoja, kojim upravlja grupa samodovoljnih zvaničnika i u čijim se zatvorenim grupama pokazuje izrazita solidarnos – ali su i izolovani od ostatka zajednice te stoga lišeni sopstvene demokratske reprezentativnosti. Oni komuniciraju sa “pro-tempore” (trenutnim, tj. privremenim) predstavnicima nacionalnih država, ali nemaju direktnu vezu sa stanovništvom.

Odsustvo društva – “kraj društva”, kao što Alen Turen (Alain Touraine) ukazuje u svojoj knjizi sa apokaliptičnom intonacijom (La fin des Sociétés, 2014) – predstavlja suprotnost zajednica koje su ponovo nastale u Polisu. Ovde, u zajednici, lična, direktna veza je ono na štaa se obraća pažnja, u naporu za ponovnim uspostavljanjem uslova i stanja za demokratiju.

Sadašnji egzistencijalni modalitet – postepeno pražnjenje nacionalnog suvereniteta i progresivno delegiranje funkcija u Evropsku uniju – otkriva postojanje Gramšijevskog tipa “interregnuma”, to jest istorijskog međuprostora između kraja države i uspostavljanja nove formacije, koja ne može biti ništa drugo do suštinski demokratska. Iz tog razloga, kao i u bilo kom drugom  interegnumu, prethodni zakoni kao i oni novi koji tek treba da bude napisani nisu više od bilo kakve vrednosti. Čini se kako je jasno da se dinamizam novog sveta u nastajanju kreće u smeru potrebe za suživotom između zajednice i društva. Ovo je jedan vitalni kompromis koji u sebi objedinjuje lokalne zahteve – bliske pojedincu u gradovima – sa zahtevima jednog “udaljenijeg”, globalnog društva, sa kojim je, štaviše, izgradnja međusobne veze i odnosa  od  vitalnog značaja.

Carlo Bordoni, Social Europe 4. Mart 2016

Šta usporava svetsku ekonomiju?

Infografika: Focus Economics

Infografika: Focus Economics

Sedam godina nakon što je globalna finansijska kriza izbila 2008. godine, svetska ekonomija je nastavila da se spotiče u 2015. Prema UN izveštaju Stanje i perspektive svetske ekonomije 2016, prosečna stopa rasta u razvijenim ekonomijama je opala za više od 54 % od trenutka izbijanja krize. Procenjuje se da je 44 miliona ljudi u razvijenim ekonomijama nezaposleno, oko 12 miliona više nego u 2007. godini, dok je inflacija dostigla svoj najniži nivo od krize. Još više zabrinjava to što su stope rasta razvijenih zemalja takođe postale nestabilne. To je iznenađujuće, jer, s obzirom da  razvijene zemlje imaju potpuno otvorene kapitalne račune, trebalo je da imaju koristi od slobodnog protoka kapitala i međunarodne podele rizika – i used toga iskuse vrlo malu makroekonomsku nestabilnost. Osim toga, socijalni transferi, uključujući naknade za nezaposlene, trebalo je da omoguće domaćinstvima da stabilizuju svoju potrošnju.

Ali dominantne politike tokom postkriznog perioda – fiskalno povlačenje i kvantitativno popuštanje (QE) glavnih centralnih banaka – ponudili su malo podrške za podsticanje potrošnje domaćinstva, investicije i rast. Naprotiv, oni su težili da stvari učine gorim.

U SAD, kvantitativno popuštanje nije povećalo potrošnju i investicija delimično i zbog toga što se većina dodatne likvidnosti vratila u kasu centralnih banaka u obliku slobodnih rezervi. Zakon o regulisanju olakšica u finansijskim uslugama iz 2006. godine, koji je ovlastio Federalne rezerve da plate kamatu na obavezne i slobodne rezerve, potkopao je glavni cilj QE.

Zaista, sa finansijskim sektorom SAD na ivici kolapsa, Zakon o hitnoj ekonomskoj stabilizaciji iz 2008 je pomerio datum stupanja na snagu ponude kamate na rezerve za tri godine, do 1. oktobra 2008. godine Kao rezultat toga, viškovi rezervi koje drži Fed su porasli, od prosečno 200 milijardi $ u toku 2000-2008 na $ 1.6 triliona tokom 2009-2015. Finansijske institucije odlučile su da zadrže taj svoj novac kod Fed umesto da kreditiraju realnu ekonomiju, zarađujući skoro 30 milijardi $ – potpuno bez rizika – tokom poslednjih pet godina.

Ovo je zapravo velikodušna – i uglavnom skrivena – subvencija centralne banke za finansijski sektor. I, kao posledica povećavanja Fed-ovih kamatnih stopa iz prošlog meseca, subvencije će se povećati za 13 $ milijardi dolara ove godine.

Kontraproduktivni podsticaji su samo jedan od razloga da mnoge od očekivanih koristi od niskih kamatnih stopa nisu materijalizovali. S obzirom da je kvantitativno popuštanje (QE) uspela da održi blizu nule kamatne stope za skoro sedam godina, ona je trebalo da podstakne vlade u razvijenim zemljama da se zadužuju i ulažu u infrastrukturu, obrazovanje i socijalni sektor. Povećanje socijalnih transfera u post-kriznom periodu bi povećalo agregatnu tražnju i pomoglo potrošnju.

Pored toga, u izveštaj UN-a jasno pokazuje da, u celom razvijenom svetu, privatne investicije nisu rasle kao što se moglo očekivati, s obzirom na ultra niske kamatne stope. U 17 od 20 najvećih razvijenih ekonomija, rast investicija je ostao niži tokom perioda nakon 2008. godine nego u godinama pre krize; pet zemalja doživelo je pad investicija u toku 2010-2015.

Globalno, dužničke hartije od vrednosti izdate od strane nefinansijskih korporacija – koje bi trebalo da podstaknu fiksne investicije – značajno su povećane u istom periodu. U skladu sa drugim dokazima, to znači da su se mnoge ne-finansijske korporacije zajmile, iskoristivši niske kamatne stope. Ali, umesto za ulaganja, one su koristile pozajmljeni novac da otkupe svoje akcije ili kupovinu drugih finansijskih sredstava. QE tako stimulisao velika povećanja zaduženosti, tržišnu kapitalizaciju i profitabilnost finansijskog sektora.

Ali, opet, ništa od ovoga nije mnogo pomoglo realnoj ekonomiji. Jasno je da držanje kamatnih stopa na nivou bliskom nuli ne mora da dovede do viših nivoa kredita ili investicija. Kada je bankama data sloboda izbora, one su izabrale profit koji nosi nulti rizik ili čak i finansijske spekulacije umesto pozajmljivanja koje će podržati šire ciljeve ekonomskog rasta.

Nasuprot tome, kada Svetska banka ili Međunarodni monetarni fond daju jeftin novac u zemljama u razvoju, one nameću uslove u vezi sa tim šta mogu da urade sa njim. Da bi imali željeni efekat, QE je trebalo da prati ne samo zvanični napori da se obnove narušeni kanali kreditiranja (posebno onih koji su usmerene na mala i srednja preduzeća), već i konkretne ciljeve kreditiranih banaka. Umesto efektivnog podsticanja banaka da ne pozajmljuju, Federalne rezerve trebalo je da kažnjavaju banke za održavanje viškova rezervi.

Dok su ultra niske kamatne stope dala malo prednosti razvijenim zemljama, oni nametnule značajne troškove za zemlje u razvoju. Nenamerna, ali ne i neočekivana, posledica ublažavanja monetarne politike je nagli rast prekograničnih tokova kapitala. Ukupno priliv kapitala u zemlje u razvoju u 2008. godini porastao je sa oko 20 milijardi $ na preko 600 milijardi $ u 2010. godini.

U to vreme, mnoge zemlje u razvoju imale su velike problem u pikušaju da odgovore na takve snažne uplive kapitala. Vrlo malo toga je otišlo u fiksne investicije. U stvari, rast investicija u zemljama u razvoju značajno je usporen tokom postkriznog perioda. Ove godine, zemlje u razvoju, uzete zajedno, očekuju da će zabeležiti po prvi put neto odliv kapitala – u ukupnom iznosu od 615 $ milijardi dolara – od 2006. godine.

Ni monetarna politika ni finansijski sektor ne rade ono što bi trebalo da rade. Izgleda da je poplava likvidnosti nesrazmerno otišla u pravcu stvaranja finansijskog bogatstva i naduvavanja finansijskih mehurova, a ne u jačanje realne ekonomije. Uprkos oštrom padu cene kapitala širom sveta, tržišna kapitalizacija kao deo svetskog BDP-a i dalje je visoka. Rizik od druge finansijske krize ne može se ignorisati.

Postoje i druge politike koje bi mogle doprineti ostvarivanju obećanog obnavljanja održivog i inkluzivnog rasta. Na prvom mestu je promena pravila tržišne ekonomije kako bi se osigurala veća jednakost, dugoročnije razmišljanje, i obuzdavanje finansijskog tržišta efikasnom regulacijom i odgovarajućim strukturnim podsticajima.

Ali biće potrebno i snažno povećanje investicija u infrastrukturu, obrazovanje i tehnologiju. Oni će morati da se finansiraju, barem delimično, nametanjem poreza za životnu sredinu, uključujući poreze na karbonski otisak i poreze na monopole i druge rente koje su postale sveprožimajuće u tržišnoj ekonomiji – i doprinose enormno nejednakosti i usporenom rastu.

 

Hamid Rashid

(Hamid Rašid je bivši generalni direktor za multilateralne ekonomske poslove u Ministarstvu spoljnih poslova Bangladeša, viši savetnik pri UNDP Birou za razvojnu politiku i šef globalnog ekonomskog monitoringa na Katedri Ujedinjenih nacija za ekonomska i socijalna pitanja)

 

Project Syndicate

 

Poruka elitama u Davosu

11

Oči investitora trenutno su uprte u njima najvažniju fluktuaciju: pad cena nafte i konstantne promene cene energenata. I evo malog čuda: sa naftom koja sada košta samo 30$ po barelu, 15% manje u odnosu na početak godine, energetska tržišta signaliziraju probleme koji su pred nama – posebno imajući u vidu nastavak nestabilnosti u Kini. Svetski Forum u Davosu je jedinstvena prilika da se razmatraju dostignuća, pogreške i budući trendovi u globalnom biznisu, finansijama, ekonomiji, privredi i trgovini. Jedna od tema, uz novu, četvrtu tehnološku revoluciju koja je upravo u zamahu biće i sve podeljeniji svet: još širi jaz između najbogatijih i “nas ostalih”.

Kao još jedan pokazatelj koliko se tektonske ploče u globalnoj ekonomiji pomeraju, pokušajmo da pratimo Baltic Dry Index, koji meri troškove isporuke sirovina kao što su ugalj, metali i pšenica i đubriva širom sveta.

Najčešće je slučaj da ovaj londonski berzanski indeks ne privlači veliku pažnju javnosti; Na kraju krajeva, u eri u kojoj su investitori opsednuti tokovima kapitala – ili najnovijim digitalnim spravicama – izgleda prilično “retro” i staromodno fokusirati se na dosadne detalje o lukama i kontejnerima.

Ali, upravo sada, ponašanje tog Baltičkog indeksa je gotovo jednako dramatično kao i kretanje cena nafte. Taj indeks je pao ispod 400 po prvi put otkako je počelo njegovo praćenje 1985. godine, nakon nekoliko nedelja stalnih padova. Prošlog leta je indeks bio znatno iznad 1.000, u 2010. godini je bio oko 4.000. Dakle, ako vas je spopala želja da uputite tovar uglja, cementa ili nafte preko mora, trenutno će vas to koštati manje nego u poslednjih 30 godina.

Naravno, bilo bi lepo da mislimo da je ovo samo još jedan znak naše moderne tehnološke revolucije. Ali ključni razlog zašto cene prevoza roba padaju tako brzo je da se obrasci moderne trgovine i globalnog rasta ne ponašaju u 2016. kako bi finansijeri sa zapadnih i tržišta u razvoju mogli očekivati, ili kao što su radili tokom ranijih bumova trgovine.

Tokom protekle decenije, brodske kompanije posvuda – od Grčke do Kine – proširile su svoje suve zapreminske kapacitete. One su to učinile delimično i zato što je za njih bilo jeftino da pozajmljuju novac. Novi investitori, kao što su zapadni privatni investicioni fondovi, takođe su ulagali u njih, tražeći nove načine da zaposle svoj novac.

Drugi razlog za bum je bila činjenica da se generalno pretpostavljalo da će globalna trgovina i dalje nastaviti da raste. Sve donedavno ova pretpostavka nije delovala nerazumno. U deceniji pre 2008. godine, globalna trgovina rasla je u proseku za sedam odsto godišnje, brže od globalnog rasta BDP-a, jer su zemlje poput Kine bile u ekspanziji a zapadne kompanije su stvarale mrežu prekograničnih lanaca snabdevanja.

Istorija se, međutim, ne odvija na predvidljive načine. Kao što je Svetska banka to opisala u svom najnovijem otrežnjujućem izveštaju, globalni rast trgovine je naglo usporio u poslednjih nekoliko godina na oko tri odsto, ili otprilike tempom globalne ekspanzije BDP-a, i sada nastavlja da usporava.

To delom odražava strukturne promene: Svetska banka, na primer, smatra da su ovako loše prognoze zasnovane na neuspehu vlada da sprovode multilateralne trgovinske poslove na brži način. Takođe se čini da zapadne kompanije više ne grade nove prekogranične lance snabdevanja u tako grozničavom tempu. Ipak, noviji razlog sporog tempa trgovine jeste pogubna kombinacija niskog realnog rasta na tržištima u razvoju, zajedno sa nestabilnošću deviznih kurseva i padom cena sirovina; zalihe se gomilaju u skladištima.

To ostavlja brodarstvo – doslovno – nasukano. Vlasnici tzv. velikih plovila (najvećih po veličini) računaju da ih dnevno košta oko $8.000 da ove velike brodove teraju morima; Međutim, troškovi isporuke za korisnike su toliko niski da oni inkasiraju samo $5.000 na ime honorara. Stoga i ne iznenađuje da ovako uska profitna margina čini brodovlasnike izuzetno nevoljnima da svoje brodove pokreću. Kao rezultat toga, šrafovi trgovinskog sistema usporavaju.

Nadajmo se kako je ovo samo privremena pojava kratkoga daha. Isporuke roba su i  dosad doživljavale velike ciklične uspone i padove. Ukoliko se neki kapaciteti uklone, preko procesa kreativne destrukcije, ovo bi trebalo da na kraju pomogne cenama da se normalizuju. I zaista – ovo se već uveliko dešava. Krajem prošle godine, na primer, Dojče banka je zatresla ceo svet kada je od singapurskih vlasti zahtevala da blokiraju velikog prevoznika u vlasništvu jedne investicione šeme zbog neisplaćenih dugova. Nesumnjivo je da nas nova bankrotstva u brodskom prevozu očekuju i u ovoj godini.

“Na kraju” je ključna reč ovde: osim ako Kina ne demantuje cinike i proizvede novi privredni rast, postoji velika mogućnost da će Baltic Dry Index nastaviti da udara sve nove i nove rekorde ka dnu. Smatrajte to, ako hoćete, kao još jedan znak štetnih ekscesa koji se stvaraju zbog jeftinog novca; ili kao moćan pokazatelj da je rast tržišta u razvoju u zastoju. U svakom slučaju, elite koje se skupljaju u Davosu na Svetskom ekonomskom forumu 2016. trebalo bi da ovo uzmu u obzir: prava poruka Baltic Dry Index je da globalizacija ne napreduje uvek pravolinijski.

Opisani trendovi dobro se uklapaju sa već uočenim trendovima (Videti kao primer tekst “Globalna trgovina u slobodnom padu: pretovar kontejnera u Kini na rekordno niskom nivou, prevoz tereta železnicom posrće, kamionski prevoz usporava”), i upozorenjima da je ovaj trend mnogo veća pretnja svetskoj ekonomiji od rasta i padova valuta, smanjenja ili povećanja referentnih stopa pa čak i stanja na berzama. Usporavanje globalne trgovine posebno je izraženo od 2014. godine, a nastavljeno je i u 2015. godini.

Počelo je dramatičnim usporavanjem Baltic Dry indeksa (koji meri aktivnost brodske trgovine po frekventnosti plovidbe najvećih brodova koji na 23 svetske rute prevoze fosilna goriva, rude metala i žitarice), potom je nastavljeno usporavanje prevoza roba železnicom – u SAD na primer za oko sedam odsto, što je bio prvi znak da su veliki delovi industrije i dalje u recesiji. Pooštravanje obaveza u oblasti zaštite životne sredine i niska cena gasa uticali su na drastično smanjenje isporuka uglja, koji predstavlja jednu trećinu svih prevezenih roba na železnicama SAD, smanjene su i isporuke nafte sa polja za proizvodnju nafte iz škriljaca a odmah potom i drugih elemenata za tu proizvodnju – peska i šljunka. Ali to nije bio događaj vezan za samo jednu industriju: smanjene su i isporuke veštačkih đubriva, hemikalija i drugih industrijskih roba jer su se industrijska postrojenja našla u žrvnju između jakog dolara i malih kapitalnih ulaganja.

Izvestan izuzetak je indermodalni prevoz gotovih proizvoda, ali je prevoz drugih roba poput drveta, uglja, metala i nemetala bio u padu.

Dodatna potvrda ovakvih kretanja usledila je i posle objavljivanja rezultata poslovanja kompanija koje se bave železničkim prevozom i državnim železničkim kompanijama.

Potom je na red došao i prevoz kamionima koji je 2014. godine doživljavao svoj bum. Pokazalo se da je 2015. godina donela sasvim suprotne trendove jer se pokazalo da kupovna moć srednje klase i modernog proletarijata slabi. Naime, kamionski prevoz je najbolji pokazatelj tražnje za robama u maloprodaji i još jedan pokazatelj mogućnosti ulaska u novu recesiju.

 

FT, ZeroHedge