Geopolitički izazovi Nemačke 30 godina posle ujedinjenja

Brandemburška kapija fotografisana sa zapadne strane, Berlin 1988.

Trideset godina posle ujedinjenja, Nemačka je suočena s novim i neizvesnim geopolitičkim okruženjem kako nestaje globalni poredak koji je omogućio njen procvat. Zemlja se nalazi na političkom raskršću s pripremom za odlazak kancelarke Angele Merkel koja je na vlasti polovinu vremena od njenog ujedinjenja, pišu svetski mediji.

Promene okolnosti

Nemačko mirno ponovno ujedinjenje 3. oktobra 1990. bilo je trijumf liberalne demokratije i sidro političke stabilnosti, ali globalni poredak koji je to omogućio nestaje na horizontu, piše Filip Stivens (Philip Stephens) glavni politički komentator Fajnenšl tajmsa (The Financial Times).

Prisustvo SAD u Evropi je garantovalao bezbednost kontinenta, dok su, kako ukazuje Stivens, francusko-nemačko pomirenje i stvaranje Evropske unije vodili ka sistemu zasnovanom na pravilima u kojem je cvetala socijalna tržišna ekonomija.

Međutim, spoljašnja stabilnost na kojoj je izgrađen uspeh Nemačke zamenjen je najznačajnijom geopolitičkom nestabilnošću posleratnog doba, ističe komentator britanskog lista.

Rusija Vladimira Putina se vratila sa revanšizmom nastojeći da silom menja nacionalne granice. Kina je odbacila zapadni model u prilog državnog kapitalizma spojenog s političkom represijom. Sjedinjene Američke Države su se okrenule ka svojim unutrašnjim pitanjima, a nacionalizam se vratio u Evropu. To je, ističe Stivens, svet 19-vekovnog nadmetanja sila umesto kooperativnog internacionalizma druge polovine 20. veka.

Ipak, malo je znakova da je Nemačka promenila način razmišljanja. U vreme krize prvi nemački instinkt je da posreduje, što, ukazuje Stivens, u svetu u kome mnogi radije pucaju pravi, nije loša stvar.

Ali bilo da je reč o “ruskoj agresivnosti, turskom avanturizmu ili kineskom ekspanzionizmu”, novi globalni nered nudi izbore koji se ne mogu izbeći. Postoje vreme kada države, uključujući Nemačku, moraju da zauzmu stranu, zaključuje politički komentator Fajnenšl tajmsa.

Najboljih 30 godina

Nemačka je od ujedinjenja imala najboljih 30 godina u svojoj dugoj i komplikovanoj istoriji. Sledećih 30, međutim, biće teže, jer su nacionalni i regionalni izazovi s kojima se suočavala, bledi u poređenju s onima koji dolaze, ističe istoričar i kolumnista Gardijana (The Guardian) Timoti Garton Eš (Timothy Garton Ash).

U današnjem svetu zamućenom populizmom, fanatizmom i autoritarizmom, Nemačka je svetionik stabilnosti, uljudnosti i umerenosti, što su kvaliteti koji personifikuju nemačku kancelarku Angelu Merkel, navodi Garton Eš i dodaje da se nemačka demokratija, za razliku od nekih drugih, još nije suočila s testom velike ekonomske krize. To je rezulatat njene ekonomske snage, ali i posledica rasta izvoznih tržišta kakva je Kina, prednosti evra i rezervoara jeftine radne snage s istoka Evrope.

Međutim, ukazuje istoričar s Oksforda, nema garancija da će podjednako povoljne geoekonomske okolnosti, kao i benigno geopolitičko okruženje opstati u predstojećim godinama.

Dok za odnos Nemačke prema Evropi, uprkos ksenofobičnom evroskepticizmu Alternative za Nemačku (AfD) ne treba brinuti, pošto većina Nemaca dobro razume koliko je njihova budućnost neodvojiva od Evropske unije, to više ne važi za zapad, koji se u Nemačkoj predstavlja skoro kao relikt Hladnog rata, nešto poput zastarele teleks mašine. Dok je većina Evropljana zapanjena američkim predsednikom Donaldom Trampom (Trump), u Nemačkoj postoji poseban odnos prema SAD – nemački mediji sada o Americi govore na isti način kao o Kini i Rusiji.

Izazovi sveta u narednih 30 godina, poput klimatskih promena, veštačke inteligencije, pandemije kao što je COVID-19 i agresivan stav lenjinističko kapitalističke kineske super sile, zahtevaju globalno partnerstvo demokratija, a ne samo regionalno, ocenjuje Garton Eš i zaključuje da zato sledeći važan datum za nemačku istoriju nije 3. oktobar, što će biti lepa godišnjica, već 3. novembar kada će biti održani verovatno najvažniji američki izbori u istoriji modernog transatlantskog sveta.

Šta posle Merkel?

Trideset godina posle ujedinjenja i sama nemačka politika je na raskršću, ističe se u reportaži Tajmsa (The Times) novinarke En Meklvoj (Anne McElvoy) koja je izveštavala iz te zemlje u vreme ujedinjenja.

Ujedinjenje Nemačke 3. oktobra 1990. bio je diplomatski majstorski potez koji je označio kraj Hladnog rata i početak nove Evrope, ocenjuje Meklvoj, ukazujući da su prvi slobodni izbori na prostoru bivše Istočne Nemačke bili lansirana rampa za stidljivu ali odlučnu političarku s istoka – Angelu Merkel koja je posle bila na vlasti polovinu vremena otkada je njena zamlja ujedinjena.

Sada kada se Merkel priprema na povlačenje, naziru se promene i daleko je od očiglednog ko će je naslediti, ukazuje se u reportaži londonskog lista.

Posle migrantske krize došlo je do uspona krajnje desne nacionalističke Alternative za Nemačku (AfD), čija privlačnost leži u njenoj prilagodljivoj prirodi i sposobnosti da iskoristi teme koje liberali teško rešavaju, poput uticaja promene populacije na lokalne zajednice i teškoća u školskim odeljenjima u kojima mnoga deca ne govore nemački.

Ipak, trenutni politički ciklus pogoduje Demokratskoj hrišćanskoj uniji (CDU) Angele Merkel, delom, kako navodi Tajms, zato što je Nemačka prošla mnogo bolje u suočavanju s COVID-19. Oko 88 odsto Nemaca je zadovoljno kako vlada postupa tokom pandemije, što bi moglo oživeti oslabljenu popularnost CDU-a, ali je nezivesno ko će nasledit kancelarku.

Dok situacija u CDU deluje zbrkano, ona je ružičasta u poređenju s drugom glavom strankom Socijaldemokratskom partijom‚ koja je na silaznoj putanji otkada je sišla s vlasti 2005. S druge strane, glasači mlađi od 50 godina u pojedinim regionima podržavaju savez konezervativaca i Zelenih koji se smatraju probom za koaliciju na saveznom nivou.

Igrom sudbine, navodi se u reportaži, taj razvoj takođe ima korene u kraju Istočne Nemačke i novom početku 1990. Spor među starom gardom Zelenih oko podrške ujedinjenju završio je postepenim prenosom kontrole krilu koje je bilo više spremno na kompromise u parlamentu – i to krilo sada deluje kao najverovatniji pobednik dok se pomalja era posle Angele Merkel.

Istok manje veruje demokratiji

Izveštaj predstavljen nemačkoj vladi ranije ovog meseca pokazuje da je istok zemlje uveliko ekonomski sustigao zapad, ali i dalje ima manje poverenja u demokratiju, prenela je agencija Frans pres (Agence France-Presse).

BDP po stanovniku na teritoriji bivše Istočne Nemačke je na 79,1 odsto ostatka zemlje, dok je 3. oktobra 1990. bio na 37 odsto.

Izveštaj pokazuje da se smanjio i jaz u prihodima – prosečna zarada na istoku je 2018. bila 88,3 odsto proseka na zapadu. Jaz i dalje postoji, ukazuje AFP, delom zbog manje gustine naseljenosti na istoku gde ima više ruralnih oblasti, dok su urbane manje razvijene.

Uprkos poboljšanjima, ističe AFP, neki pokazatelji su manje povoljni.

Demokratiju kao najbolji politički sistem za Nemačku na zapadu zemlje podržava 91 odsto ispitanih, a na istoku samo 78 odsto. Takođe, dodaje AFP, razlike postoje u odnosu prema strancima i, mimo Berlina, u saveznim pokrajinama na istoku veća je podrška krajnjoj desnici – i do 20 odsto u nekim oblastima.

 

RSE

Azijski tigar, epicentar haj-tek inovacija

Pedi Kozgrejv, poznati irski preduzetnik i organizator globalnih susreta informatičara tvrdi da se Kina definitivno etablirala kao globalni epicentar visoko-tehnoloških inovacija.

Paddy Cosgrave CEO “Veb Samita” (Foto: Startup Grind)

Za kineski tehnološki sektor posao ide “kao i inače”, uprkos trgovinskom ratu sa SAD.

Sjedinjene Države nastavljaju da vrše pritisak na Kinu usled trgovinskog rata koji su one same pokrenule, uključujući oštre reakcije u cilju potkopavanja kineske ekonomije. Vodeći svetski preduzetnici smatraju da se svetska dinamika odnosa snaga menja, i da je Kina danas na čelnoj poziciji.

“Ovo su prve naznake jednog novog sveta; Kina je nekada bila ‘mali brat’, ali sada je taj mali brat odrastao da bi predvodio svet”, rekao je Kozgrejv (Paddy Cosgrave), generalni direktor globalnog informatičkog kongresa “Veb samit” (Web Summit); inače, sam Kozgrejv uvršten je među 20 najuticajnijih Evropljana prema magazinu Wired UK).

“Kada je reč o tehnologiji i inovacijama, Kina je neprikosnoveni stegonoša i nesumnjivo globalno središte tehnološke industrije”, dodao je on.

Kozgrejv je boravio na trodnevnoj “turneji” po Kini, susrećući se sa izvršnim direktorima vodećih tehnoloških i startap kompanija. Uprkos zgusnutom rasporedu sastanaka u Šangaju, Guangdžou i Pekingu, on je u utorak (31. jul) u Pekingu razgovarao sa novinarom kineskog Global Times-a o nizu pitanja, uključujući trgovinski rat, 5G mobilnu mrežu kao i šta bi sve trebalo očekivati od Kine na kratak rok.

“SAD je dugo bila jedina globalno uspostavljena sila, ali sada se stvari menjaju – sa Kinom kao novim globalnim liderom. Svetsko tržište se prebacuje sa SAD na Kinu, pa one [SAD] ne mogu da tolerišu ovu činjenicu”, rekao je Kosgrejv.

Govoreći o neprestanom pozivu koji SAD upućuje američkim tehnološkim kompanijama, naime, da se prebace iz Kine “na neko drugo mesto”, ali i sve većoj, neopravdanoj paranoji od kineske tehnologije koja se može upotrebljavati za masovni nadzor stanovništva, Kozgrejv je odvratio da i same Sjedinjene Države imaju dugu istoriju špijunaže pa ipak, i pored svega, i dalje nastavljaju da “svuda zabadaju nos”; jer, Sjedinjene Države “nemaju nikakvog moralnog prava da optužuju druge”.

“Ako Sjedinjene Države imaju konkretne dokaze, one su dužne da ih iznesu. Bez obzira na to koji dokazi trenutno postoje u javnom domenu, sve sugeriše da su, u stvari, Sjedinjene Američke Države te koje špijuniraju svet. Nacionalna bezbednost je samo izgovor da bi se povratila američka dominacija nad drugim aktivnim igračima na globalnoj sceni “, dodao je on.

On veruje da Amerikanci koji konzumiraju medije isključivo usmerene na domaću tj američku scenu doživljavaju jedan potpuno drukčiji trgovinski rat. “Jedan ’vragolasti’ čin poput prisluškivanja telefona nemačke kancelarke Angele Merkel je počinila Amerika, a ne Kina“, podsetio je Kozgrejv.

Ovaj 35-godišnji irski tehnološki preduzetnik je poznat kao organizator tehnoloških konferencija. Svoj rad opisuje kao platformu za uparivanje i međusobno pronalaženje već etabliranih kompanija, kako bi se upoznale sa najnovijim firmama koje su u usponu. Neki od njegovih vodećih događaja su RISE u Hong Kongu, Collision u Torontu i lisabonski Web Summit. Na tim događajima učestvuje više od 120.000 ljudi iz više od 170 zemalja.

On veruje da bi u kratkom roku trgovinski rat mogao baciti senku neizvesnosti na svetsku industriju a samim tim i preinačiti tj napraviti ispravku procene za globalni lanac ponude u oblasti tehnologija, premda će to Kini obezbediti dugoročnu korist.

“To se može nazvati jednim potencijalnim periodom ‘odmora’. Međutim, fokus će se nakon toga prebaciti na druga, brzo rastuća tržišta, predvođena Kinom. Ova zemlja se pojavila „niotkuda“ da bi danas pravila ključne proboje, uz aktuelnu revoluciju u 5G mobilnoj mrežnoj tehnologiji i veštačkoj inteligenciji”, rekao je Kozgrejv.

“Pogledajte sistem mobilnog plaćanja u Kini; on je tako popularan među kineskim građanima, tako zgodan za rukovanje. Tehnologija je prodrla u sve slojeve života u Kini, čineći život lakšim, što nije slučaj ni sa jednom drugom zemljom”, dodao je.

Medium

Dobitnik Nagrade za izvanredan doprinos (Outstanding Contribution Award) tokom dodele nagrada Event Industry Awards 2018. u Britaniji, Kozgrejv vidi ogroman potencijal na kineskom tržištu tehnologije i veruje da će trgovinski rat na kraju postati štetan po same Sjedinjene Države.

On veruje da Tramp nastoji da poveća svoj rejting u predstojećoj predsedničkoj izbornoj kampanji 2020. godine, i predviđa da će postići dogovor pre nego što se ona zahukta. “On želi da dobije još neke političke poene kako bi mogao da se busa u grudi pred svojim biračima i kaže im kako je, eto, uspešno vodio pregovore radi postizanja najtežeg trgovinskog sporazuma u istoriji Sjedinjenih Država”, rekao je Kozgrejv.

“Kina je prva koja će na globalno tržište izbaciti 5G, a Sjedinjene Države već zaostaju. SAD je, takođe, na ivici rata sa Iranom dok su trenutni trgovinski odnosi između Indije i SAD unekoliko opori. Započinjući toliko bitaka istovremeno, Sjedinjene Američke Države ne mogu još zadugo ostati jedini i ekskluzivni centar moći “, dodao je ovaj irski preduzetnik.

Kozgrejv je za Global tajms dao intervju nakon sastanka sa predstavnicima kako etabliranih tako i startap kompanija koje posluju u Kini. On smatra da je poslovno okruženje „potpuno neoštećeno“ (uprkos američko-kineskom trgovinskom sukobu), a da je među kineskim preduzetnicima prisutan jedan duboki osećaj optimizma, uprkos neprekidnim trgovinskim previranjima u Kini.

 

Shamim Zakaria, Global Times

Čovek i robot kao kolege

Fabrika budućnosti je umrežena i inteligentna. Na najvećem sajmu industrije na svetu, sa 5.000 izlagača iz 75 zemalja, koji je u Hanoveru otvorila Angela Merkel, publika će moći da vidi najnovije tehnologije.

Dobre vesti su se čule još pre zvaničnog početka sajma: EU i Meksiko se u velikoj meri slažu oko novog sporazuma o slobodnoj trgovini. Novi trgovinski paket predviđa da se gotovo svim robama može trgovati bez carina. Vreme ne može biti bolje: Meksiko je zemlja-partner ovogodišnjeg sajma u Hanoveru. Meksikanci žele da se pokažu u najboljem svetlu i traže nova tržišta – nakon što sa severa duva prilično hladan vetar, zbog protekcionističkih mera američkog predsednika Donalda Trampa.

„Meksiko želi da pokaže da je vrlo zanimljiva industrijska lokacija, a takođe i izvoznik – i to ne samo u SAD, nego i u druge delove sveta“, rekao je direktor sajma Johen Kekler za DW. Najveća ekonomija u Latinskoj Americi hrli na svetska tržišta i veliki je pobornik slobodne trgovine.

Na otvaranju sajma, u nedelju uveče u Hanoveru, nemačka kancelarka Angela Merkel i predsednik Meksika Enrike Penja Nieto takođe su istakli značaj slobodne trgovine. Nieto je u Hanover doveo delegaciju od oko 450 ljudi, uključujući pet ministara i šefove 30 vodećih firmi. Na samom sajmu izlaže 150 meksičkih kompanija.

Čovek u središtu moderne fabrike

Svi žele da pokažu šta je novo kada je reč o najsavremenijim proizvodnim metodama. Reč je o mašinama koje samostalno uče koristeći veštačku inteligenciju. Radi se o dronovima ili robotima asistentima koji će promeniti logističke procese. I radi se o ljudima, ističu svi važni ljudi iz Hanovera: Fabrika budućnosti nije bez ljudi.

„Osnovna poruka ovogodišnjeg sajma jeste da su ljudi u središtu moderne fabrike“, kaže Kekler. U narednim danima može da se vidi „da se robotom na radnom mestu bavimo kao što privatno rukujemo svojim pametnim telefonom, tako da danas ne moram biti stručnjak za IT da bih mogao da koristim najmoderniju tehnologiju“.

Kekler misli na takozvane kolaborativne robote koji pomažu radniku u fabrici, robote koji više ne rade ograđeni, već takoreći – ruku pod ruku sa ljudima. Čelični momci su sada toliko osetljivi da percipiraju svoje okruženje. Pametne mašine su prepune elektronike, izveštavaju o tome kada ih treba servisirati ili kada su oštećene.

Sad IT dolazi na sajam industrije

Gde ima toliko softvera i podataka, nisu daleko ni velike IT kompanije: U međuvremenu, Majkrosoft, Orakl, SAP i čak Amazon imaju velike štandove na industrijskom sajmu. Klaus Mitelbah, direktor Udruženja elektronike ZVEI kaže: „Svedoci smo toga da velike IT kompanije iz SAD dolaze na industrijski sajam, a ne – kao što je to bilo u prošlosti – da smo mi (industrija) odlazili na sajmove IT. To je novo“.

Dakle, digitalna transformacija je stigla u preduzeća i reč koja to označava je kreirana na sajmu u Hanoveru pre nekoliko godina: Industrija 4.0.

U dizajniranju umrežene industrije je „Nemačka prilično dobra“, rekla je kancelarka. A nemačke firme sada žele sledeći korak: „Sada je uzbudljivo, jer se radi o poslovnim modelima koji su postali mogući kroz digitalizaciju“, kaže Tilo Brodtman, generalni direktor inženjerskog udruženja VDMA u razgovoru za DW.

U Hanoveru su vidljivi prvi znaci u kom pravcu će to ići. Sledeći korak bi bio da komunicira sa svojim partnerima na tržištu: „Ne moraju svi koji žele da budu uspešni za deset godina da pevaju pesmu digitalizacije, ali 80 odsto srednjih preduzeća to radi zato što se nečemu nadaju – i zato što to mogu da oblikuju.“

Jer, i druge nacije umeju da se digitalizuju. Prema sadašnjoj prognozi, 40 odsto svih prodatih robota otići će u Kinu 2020. godine. Zbog toga pre svega preduzeća srednje veličine koja se bave proizvodnjom mašina i postrojenja moraju se potruditi ako se žele da odbrane svoju poziciju najboljih na svetu. To bi trebalo da bude moguće imajući u vidu tehnologije koje se narednih dana pokazuju u Hanoveru.

DW

Globalna moć: od Zapada ka Istoku, ponovo

Globalna moć se pomera ka Aziji – a Evropa će morati da se tome prilagodi, piše u svojoj kolumni za Gardijan Natalie Nougayrède, nekadašnja zamenica urednika u pariskom Le Mondu.

Tokom 2012. godine, analitičari konsultantske kuće McKinsey su, koristeći podatke sa Univerziteta u Groningenu, objavili jednu upečatljivu kartu koja pokazuje kako se globalni centar ekonomske gravitacije pomerio od prve godine nove ere naovamo. Da, dobro ste pročitali: od trenutka kada je Isus imao oko godinu dana. Gledajući mapu danas, ova mapa izgleda kao svež podsetnik na svet kroz vreme i kako je globalna pozicija Evrope brzo dovedena u pitanje. Otrežnjenje tom stvarnošću je razlog zbog čega je logično držati se zajedno, i učiniti sve da evropski projekat bude uspešan, a ne odugovlačiti.

Evo da pogledamo na ono šta kaže ova mapa. Bilo je potrebno jedno stoleće, od 1820. do 1913. godine, da bi se centar gravitacije (koji se vaga “odmeravanjem” BDP-a na odeđenim lokacijama) preselio iz Azije u Evropu. Posle Drugog svetskog rata, ta tačka se preselila preko Atlantika u Sjedinjene Države. U 60-im, 70-im, 80-im i 90-im godinama, ova tačka ekonomske gravitacije ostala je u zapadnom delu severne hemisfere. Zatim se desilo vrtoglavo ubrzanje. Za samo jednu deceniju, od 2000. do 2010. godine, centar se vratio u Aziju, preokrenuvši gotovo sve trendove u prethodnih 2.000 godina.

Već neko vreme se mentalno prilagođavamo ovoj smeni. Knjige su pisane o tome kako će ovo biti “azijski vek”. Ovih dana, udarni naslovi po pravilu pripadaju Severnoj Koreji i Kini, a da ne pominjemo Mijanmar – sve ovo služi kao stalni podsetnik na to koliko će bezbednost sveta – upravljanje, kao i liberalne demokratske vrednosti koje će (ili neće) biti podržane – zavisiti od toga šta se dešava u delu sveta koji većini Evropljana izgleda daleko.

Toliko toga se dešava u našem (evropskom) regionu. Debate o jednakosti, socijalnoj pravdi, raznolikosti, migracijama, nemačkim izborima, planovima za reformu Emanuela Makrona, neredu kojeg je napravio Bregzit, a da ne pominjemo zabrinutost zbog demokratskog nazadovanja Poljske i Mađarske, dok Rusija steže svoje vojne mišiće na istoku. Može nam biti oprošteno jer smo zaboravili koje je naše mesto u svetu. Prezauzeti smo.

Evropa je važna, ali često se čini da je manje važna nego što želimo. Nama čak nije bio potreban ni Donald Tramp kako bismo shvatili zašto je, kao nikada do sada, Stari kontinent za Amerikance toliko nebitan; Evropa ih interesuje manje nego bilo koju prethodnu generaciju. Sećam se jednog od zvaničnika iz Obamine administracije, koji mi je 2012. rekao kako im je Evropa bila “dosadna” (to je bilo usred krize evra), dok je Azija bila “uzbudljiva”.

Sve ovo ima određen psihološki uticaj. Studije pokazuju da su građani azijskih zemalja čije su privrede brzorastuće skloni da budu daleko optimističniji (58%) nego Evropljani (24%). Nove srednje klase u državama Azije gaje uverenje da će u finansijskom smislu njihovoj deci biti bolje: Za njih, budućnost sija blistavo. Sa druge strane, Evropljani imaju teška vremena, pa im je i teže da se osećaju optimističnije.

Imajući ovo na umu, promena percepcije javnosti mora biti ključni deo onoga što se u kompjuterskom žargonu zove „rebooting“:  ponovnog podizanja sistema evropskog projekta. Popravljanje pitanja migrantskih kvota ili pozivanje na budžet evrozone neće sami po sebi moći da naprave neki natprirodni trik. Angela Merkel, istina, možda ima malih problema sa promovisanjem EU pred svojim glasačima kada izjavljuje: “Nemačkoj na dugi rok može biti dobro samo ukoliko i Evropi bude dobro”.

Francuski predsednik Makron je ove sedmice uspeo da podstakne moral evropskih građana, održavši upečatljiv govor o Evropi i demokratiji nastaloj u grčkom polisu Atini. On je rekao da su propusti Evrope u prošlosti “potkopali poverenje” koje su njeni narodi imali. On je pozvao na ponovno otkrivanje bogate kulture kontinenta kao načina približavanja nacija, a tokom 2018. planira da započne konsultativni proces tako da građani mogu bolje i neposrednije izraziti ono što misle o budućnosti evropskog kontinenta.

Evropa i dalje liže rane nastale tokom brojnih kriza, a može biti da ih je još više na horizontu. Makron je, međutim, u pravu što ulaže napore u tako ambiciozan projekat obnove, koji zahteva istu onu energiju koju su evropski “oci osnivači” demonstrirali pedesetih godina prošlog veka.

Najubedljiviji argument Makrona možda i nije apsolutno originalan, ali zaslužuje da bude ponavljan: ​​nijedan od današnjih izazova ne može biti značajnije uzet u razmatranje od strane nacija koje deluju razdvojeno. Evropa može biti jaka samo i jedino ukoliko njeni delovi nastupaju zajedno – činjenica je to koja se neprekidno ogleda u agoniji Britanije nakon Bregzita. Ukoliko EU ne izgradi sebe kao istinsku “snagu”, ona će na kraju biti podvrgnuta pravilima i pritiscima od strane spoljašnjih aktera.

Što nas vraća na globalnu sliku. Ono što razlikuje Evropu od drugih regiona sveta je, na kraju, prilično jednostavno. To unikatno nalazi se u njenoj jedinstvenoj kombinaciji liberalne demokratije, individualnih sloboda i društveno osvešćene tržišne ekonomije, sa naglaskom na solidarnosti i suverenitetu. A  to je nešto što ne možete naći negde drugde. Bez obzira na to što Evropa gaji sumnje u sebe , ona i dalje ostaje visoko povlašćena oblast sveta, ako je uporedimo čak i s onim društvima čije stope rasta BDP-a daleko prevazilaze njene.

Ostatak sveta često može biti svesniji ovoga nego što to mogu sami Evropljani. Ovde se pozivam, piše Natali Nugejre, ne samo na migrante i izbeglice čije migracije toliko jasno pokazuju kuda bi želeli da odu. Naprotiv, pogledajte rezultate nedavno objavljenog, prvog istraživanja javnog mnjenja Eurobarometra o tome kako druga područja, naime Azija, gledaju na Evropu. Preko tri četvrtine ispitanika iz Kine i Indije opisuje Evropu kao “mesto stabilnosti u problematičnom svetu”. Preko 80% Kineza i Indijaca ima “pozitivnu sliku o EU” – što je daleko veći procenat od onog kojim su pozitivno ocenili Evropljane (69%). Prema ovom istraživanju, Azijci identifikuju tri ključna “aduta” Evrope: njenu “ekonomsku, industrijsku i trgovačku moć”, njen “životni standard” i “poštovanje demokratije, ljudskih prava i vladavine prava”.

Ovaj vek može biti “azijski”, ali i Evropa ima karte kojima može da igra. A one su, mahom, dobre.

 

Natalie Nougayrède, Guardian

Nemačka, demokratija i svet: Kraj kraja istorije

Kolaps pregovora o koaliciji u Berlinu daleko je od nacionalne krize. Ali, radi se o pojavi koja je simptomatična. Vreme je da nemački političari shvate šta je cena i šta je ulog nakon izbora, zarad svoje zemlje kao i ostatka zapadnog sveta, piše u svom komentaru Klaus Brinkbäumer, urednik internacionalnog onlajn izdanja nemačkog nedeljnika Špigl.

Mi na Zapadu ponekad zaboravljamo da je naš pogled na svet samo jedan od mnogih opcija koje su moguće. Takođe, da ni naše razumevanje ljudskih prava, niti naše pridržavanje  liberalnoj demokratiji nisu atraktivni svuda u svetu. Da li je zapadni način života moralno superioran? Čak i da jeste, da li je to najkonstruktivniji ili najefikasniji način organizovanja ljudskih društava?

Mi na Zapadu, takođe, težimo da tumačimo istoriju na način koji se pozitivno odražava po nas. Pa, zar nisu tolika stoleća, tokom kojih su Evropa ili Sjedinjene Države bili u centru globalnih događaja, bila neizbežna u smislu onoga što se dogodilo? Zar nisu ti vekovi bili zasnovani na prosvetiteljstvu i renesansi, na našem inženjerskom znalaštvu i odvažnosti, na našoj tehnološkoj nadmoći? Nisu li ti „eoni“ trajanja zapadne civilizacije bili utemeljeni na našoj sveopštoj briljantnosti? Nakon raspada komunizma 1989. godine, ekonomista i nobelovac Frensis  Fukujama napisao je “Kraj istorije”, pod kojim je mislio da kraj istorije predstavlja konačni trijumf zapadnih vrednosti. Uskoro bi ceo svet mogao biti demokratizovan, dok se političko ustrojstvo koje je odnelo pobedu činilo jasnim i neupitnim.

Koliko apsurdno izgleda ovaj svet, jednog novembarskog dana 2017.

Od septembra 2001. godine, Zapad je napravio niz pogrešnih koraka. Bilo je besciljnih intervencija u Iraku, Avganistanu i Libiji. Desila se ekonomska kriza iz 2008. godine koja zapravo i nije bila globalna katastrofa već transatlantska jer su ekonomije Kine, Indonezije i Indije nastavile da rastu. Toliko smo dugi niz godina jasno pokazivali nedemokratskim državama da demokratija više ne može biti pouzdana kao sistem, kao i da je previše krhka: ona je u stanju da na vlast instalira nekompetentne lidere poput Donalda Trampa ili da dovede do neopisivih grešaka poput Bregzita. Zapad već dugo vremena jasno demonstrira da je demokratija spora, ali sada je očigledno da pravi i užasne greške. Koja zemlja bi zemlja, recimo, danas priželjkivala da izgleda kao današnje Sjedinjene Države?

Što nas dovodi do Nemačke, tog stabilnog središta Evrope.

Prvo se mora reći da kriza vlade, koja je proizašla iz neuspelih pregovora o koaliciji, nije kriza države – ili to barem još uvek nije. Vlada koja je na vlasti je brižna, savezni predsednik demonstrira pažljivost, ekonomija zemlje je snažna, a sistem funkcioniše kako treba. Čak i kancelarka – čiji je entuzijazam za političku komunikaciju u najboljem slučaju ograničen, i čije je dvanaestogodišnje rukovodstvo dovelo zemlju na mesto gde se danas nalazi – postupa pažljivo i zrelo.

Socijaldemokrate, u međuvremenu, u dva navrata prenagljeno – zapravo, dečje – odbacuju ideju o pristupanju Angele Merkel (bilo kakvoj) koaliciji. Sada nema bezbednog povratka na staro. Uključivanje velike koalicije marginalizovalo bi njenu partiju; tokom naredne četiri godine, njen rejting mogao bi se spustiti na samo 15 procenata. Dakle, brzo zakazivanje novih izbora predstavlja jedinu stvar koja ima smisla. Nadajmo se da će rezultirati jasnim mandatom i većim osećajem za hitnost i odgovornost tokom predstojećih razgovora.

Samozadovoljstvo prosperitetom

To je, u stvari, najomiljenija stvar u vezi sa načinom na koji je Kristijan Lindner iz stranke Slobodnih Demokrata izostavio iz razgovora o novoj nemačkoj vladi, naime, o stalnim pritužbama bavarskih konzervativaca, o nedeljama izgubljenim na priču oko detalja, a bez ikakvog osećaja za posmatranje šire slike. Ta nepažnja. Staviti kao prioritet interese pojedinca nad opšte društvenim dobrom. Ova narcisoidnost koja pustoši sve pred sobom rođena je iz zadovoljstva blagostanjem.

Istine radi, treba primetiti da je dominacija Evrope i Sjedinjenih Država u svetu trajala samo dva veka. Pre toga, Kina je već bila ekonomski lider. A istorija uspona zapada se ne može pripisati samo jednom uzročniku. Ovom usponu doprineo je genocid nad mnogim narodima, kao i ropstvo; Kolonijalizam je Evropi omogućio da pljačka tuđe ideje. Prve tehnologije za proizvodnju gvožđa i čelika smišljene su u Kini, kao i papirna valuta, barutni prah za oružje i kompas.

U ljudskoj istoriji gotovo da nije bilo tako brzog rasta – što je zapravo samo povratak u formu – kao što ga je u poslednjih 30 godina imala Kina. Ova zemlja je odavno počela da finansira druge države i to ne obraćajući pažnju na pitanja poput demokratije i ljudskih prava: Stari “Vašingtonski konsenzus” zamenjen je “Pekinškim konsenzusom”. Kineski model fascinira one koji žele da ga kopiraju jer se kineska partija pojavljuje tako odlučno i zatvoreno – dok je društvo još uvek tako mlado, živahno i gladno start-up biznisa. Zapadna društva, s druge strane, sve su starija. Mnogi građani smatraju da njihove zarade stagniraju dok obrazovanje, stambeni prostor i zdravstvena zaštita postaju nedostupni. Stari stav, naime, da se rastući BDP pretvara u prosperitet za sve, pokazao se kao pogrešan.

Ideja da je demokratija na neki način krajnja i vrhunska tačka razvoja bila je megalomanska. Sve dok postoji nešto što je moguće redistribuirati, svaki sistem poštuje demokratske slobode. Ali, u proteklih 11 godina, sloboda širom sveta  je u uzmicanju. Prema nevladinoj organizaciji Freedom House, od 195 država danas u svetu samo ih je 87 i dalje slobodno, 59 ih je delimično slobodno a 49 nisu slobodne. Turska je okrenula leđa demokratiji, dok Poljska i Mađarska izgledaju da nisu daleko iza nje. U međuvremenu, Sjedinjene Države su u slobodnom padu. Nadajmo se da bi to trebalo da bude dovoljno da se misli kako bi se glave u Berlinu usredsredile na prave stvari. Uostalom, toliko je stvari stavljeno na kocku.

 

Klaus Brinkbäumer, Spiegel OnLine

 

Svet bez Merkelove

Bez Merkelinog rukovodstva Evropa će teško voditi bitku protiv populizma i izolacionizma, puštenih s lanca nakon Bregzita i uspona Donalda Trampa, piše Mark Čempion, urednik spoljno-političke rubrike na portalu Blumberg.

Nakon kolapsa pregovora o koaliciji, nemačka kancelarka izgleda da je slabija nego ikad.

Kada je reč o pitanju integracije više od milion izbeglica koji su od 2015. godine pridošli u Nemačku, Angela Merkel je Nemcima iznova ponavljala Obamin slogan da „mi to možemo učiniti“ (We can do it). Svojim pragmatičnim stavom i liberalnim pristupom – a u svetlu izbora Donalda Trampa za američkog predsednika i njegove tekuće agende koja se odvija pod sloganom „Prvo Amerika“ (America First) – Merkelova je podstakla brojne političare i stručnjake da nemačku „majčinsku“ kancelarku pozdrave kao de facto liderku slobodnog sveta. Pa ipak, nakon tesne izborne pobede u septembru i raspada koalicionih razgovora od 19. novembra, počinje da deluje kako nemačka savezna kancelarka možda ipak neće moći da to “učini”.

Kancelarka, koja je prvi put izabrana 2005. godine, postoji na političkoj sceni toliko dugo da je bez nje teško zamisliti Nemačku ili Evropu. Nakon septembarskih izbora, u kojima su njen konzervativni blok hrišćanskih demokrata i Hrišćanska socijalistička unija izgubili 65 mesta u nemačkom parlamentu, ona sada ulaže napore ne bi li sastavila „slagalicu“ od većeg broja manjih partija, potrebnih za formiranje većinske vlade; to dokazuje da je, i pored svakolike ekonomske snage koju poseduje, Nemačka podložna istim silama populizma i političke fragmentacije koje su proteklih godina prožimale druge evropske demokratije.

Uprkos Merkelinim legendarnim veštinama kao pregovarača iza kulisa – nakon nebrojenih okupljanja i sastanaka po institucijama Evropske unije i globalnim samitima,  nakon svojih dvanaest godina na vlasti – pregovori o koaliciji propali su zbog gorućih, frustrirajućih problema vezanih za imigraciju i ekonomiju – ovo je prvi put od Drugog svetskog rata da nemački izbori nisu proizveli vladu. I mada ima onoliko načina da se ostane na vlasti koliko ih ima i da se bude istisnut iz nje, kancelarka kaže da je spremna za nove izbore, dok je svet bez kancelarke Merkel postao ostvariva  mogućnost.

“Kada se radi o Evropi, Angela Merkel je bila istorijska figura, ali – kako je njeno vreme došlo, tako je i prošlo”, kaže Ašoka Modi, bivši ekonomista Svetske banke koji je uprao završio knjigu o načinu na koji su se Merkelova i njen tim nosili s krizom evropske valute. Čak i da ostane na mestu kancelarke, Angela Merkel je sada toliko ozbiljno oslabljena da će biti drugačija vrsta lidera. “Ta verzija Merkelove bi se veoma razlikovala od prethodne”, kaže Modi.

Tokom svoja tri mandata u svojstvu nemačke kancelarke, Angela Merkel (63) je rukovodila nemačkim brodom, kojeg je kroz globalnu finansijsku krizu provukla bez ogrebotine, sprečivši urušavanje evra, pridobijajući pobornike posvuda u inostranstvu. Međutim, njena odluka da prihvati poplavni talas izbeglica iz Sirije i drugih nemirnih delova sveta koštala ju je podrške njenih Nemaca kod kuće. Sledeći kancelar Nemačke – bez obzira da li će to biti Merkelova ili neko drugi – suočiće se sa modelom rasta koji je dovodio do previše nejednakosti, previše ljudi koji se osećaju napuštenim i naizgled bezgranične imigracije. Populistička stranka Alternativa za Nemačku (AfD) osvojila je 12,6 odsto glasova u septembru, dovoljno da bi postala prva žestoko desničarska stranka koja je ušla u Bundestag od pedesetih godina prošlog veka. Primarno pitanje sa kojim se suočava sledeći nemački lider će biti: kako ograničiti rast AfD-a?

Merkelin opadajući uticaj je “vrlo loša vest za Evropsku uniju”, bio je mračan u svojoj uvodnoj reči urednik francuskog Le Monda, osvrnuvši se na kolaps pregovora u Berlinu. Francuski dnevnik je ove godine ukazao na širi i plahoviti narativ koji izbija iz evropskog savremenog populizma. Nada da bi se nemački politički centar mogao održati uzvinula se nakon što je Emanuel Makron pobedio na francuskim predsedničkim izborima, s porukom koja je liberalna i koja se ne stidi svog pro-evropskog sentimenta – ova nada je, međutim, sada „na čekanju“ donosi Le Mond.

Makron je pre francuskih izbora računao na podršku Merkelove sa ciljem da obezbedi sveobuhvatne promene u Evropskoj uniji, predlažući dalju saradnju u oblasti odbrane, poreske politike, imigracije i, što je možda ključno – zajedničkog budžeta za 19  evrozonskih zemalja. To izgleda daleko teže jer kompromisi koje traži od Merkelove  imali bi preveliku političku cenu za bilo kog kancelara, pa tako i za nju. Osim Merkelove, “niko ovde nema razumevanja ili poverenja u narodu kako bi Nemačkoj omogućio da izvrši koncesije”, kaže Jan Tehau (Jan Techau), direktor Foruma Richard C. Holbrooke pri Američkoj akademiji u Berlinu. Jedna primedba Slobodne demokratske stranke u ponoć 19. novembra, kada je ova šartija istupila iz pregovora, bila je da želi promenu EU pravila kako bi države članice mogle da izađu iz evra, a da ne napuste širi blok – što je podrazumevalo političko neučestvovanje Merkelove.

Ona je, takođe, bila centralna figura u usklađivanju EU odnosa sa Putinovom Rusijom. Ruski predsednik koji je odrastao u komunističkoj istočnoj Nemačkoj, i ona, koja je preuzela vođstvo u uveravanju Austrije, Grčke, Italije i drugih članova EU da protiv svoje volje nametnu ekonomske sankcije Rusiji u 2014. godini, sa ciljem kažnjavanja Kremlja zbog destabilizacije Ukrajine. Sankcije su koštale obe strane, a Merkelova ih je dosledno podržavala na svakih šest meseci, u trenutku kada bi se one obnavljale. Njen poraz na izborima stvorio bi za Putina”okruženje bogato ciljevima”, u slučaju da se sankcije podigle bez prethodnog povlačenja njegovih trupa i naoružanje iz istočne Ukrajine, kaže Frederik Kempe, predsednik vašingtonskog think-tanka Atlantsko veće (Atlantic Council). “Posle Merkelove, imaćemo Nemačku koja je nešto više okrenuta sebi”, kaže on. “Makron je odvažno nastupio čim je počeo, ali nemojmo da se zavaravamo: kada je reč o ekonomiji i geopolitičkim pitanjima, niko u Evropi ne može da nadomesti ulogu koju ima Nemačka”.

Merkelova je delom zaslužila ono što su joj kritičari spočitavali, a postoji i drugi način da se baci pogled na dolazak kraja njenog doba. Njeno doba je bilo “vođstvo bez vizije”, kaže Josef Janning, koji rukovodi kancelarijom Evropskog saveta za međunarodne odnose u Berlinu. I pored sve snage i energije koju je imala pri upravljanju krizama, retko kad se vodila principima, ne trudeći se da oblikuje budućnost. Čak i odluka Merkelove da prihvati, a ne da se bori protiv iznenadne poplave izbeglica bila je plod taktičkog proračuna – uostalom, malo je toga bilo što je realno mogla učiniti da bi ih zaustavila, dok su Nemci na prvi pogled odgovorili s entuzijazmom, bez pravljenja moralnih dilema ili strateških planova, kaže Janing.

Na međunarodnim samitima, Nemačka je postizala više od onog što bi bilo očekivano spram njene važnosti zbog toga što je Merkelova doživljavana kao uzor stabilnosti i autoriteta. Ali ona nikada nije bila privržena odgovarajućim resursima neophodnim da preuzme vodeću ulogu u preoblikovanju sveta, delom zato što je znala da Nemci ne žele tu ulogu, kaže Džening. Ukoliko ona ode, malo je verovatno da će neko moći da nastavi tamo gde je ona stala. Politički ustupci koji bi bili neophodni da bi se održao red zasnovan na pravilima, koji je Angela Merkel promovisala, ne može se napraviti ukoliko su društva fragmentisana – kao što jesu – i ako njihovi lideri stalno moraju da se ulaguju svojoj izbornoj bazi.

Posle septembarskih izbora, u kojima su obe tradicionalno dominantne, centrističke stranke izgubile udeo od manjih partija sa ruba, ta fragmentisanost je postala i karakteristika Nemačke. “Ako Merkel više ne bude tu postaće jasnije da zapravo živimo u svetu bez lidera”, kaže Janning. A niko – ni novi nemački lider, ni Makron, niti bilo ko drugi – ne bi mogao da to promeni.

 

Marc Champion, Bloomberg

Nemačka anti-populistička izuzetnost

I dok se Nemačka priprema za savezne izbore ovog meseca (nedelja, 24. sept), izgleda kao da ova zemlja poseduje neku izuzetnu otpornost na populističke izazove sa kojima su se proteklih meseci i godina suočavala ostala zapadna društva. Ali, slaba podrška ekstremističkim strankama ne znači i to da su Nemci zadovoljni političkom ponudom svoje zemlje.

Kako se Nemačka priprema za savezne izbore koji će se održati za 4 dana, sve se čini kako je ova zemlja izuzetno otporna na populističke izazove sa kojima su se, tokom izbora u proteklim mesecima i godinama, suočavala ostala zapadna društva. Sa desničarskom populističkom „Alternativom za Nemačku“ (Alternative für Deutschland, AfD) i njihovim krajnjim levičarima, „Die Linke“ (DL) koji će na predstojećem glasanju, po anketama, pokupiti oko 10% glasova, pobeda kancelarke Angele Merkel se smatra kao najizvesniji rezultat. To, međutim, ne znači da su Nemci zadovoljni svojim političkim spektrom.

Vlada pod vođstvom Merkelove može predstavljati ili nastavak već postojeće velike koalicije između hrišćanskih demokrata Merkelove i socijaldemokrata s levog centra, ili pak neke druge političke konstelacije. U svakom slučaju, izgleda da se implicira kako Nemačka nije tako osetljiva na populistička iskušenja kao što su to neke EU članice. Ovo se često pripisuje dvema strukturnim uzrocima.

Prvi je nemačka istorijska pozadina njihovog desničarskog i levičarskog totalitarizma. To je, zapravo, nasleđe hiper-šovinizma Trećeg rajha, “a u stvari postojećeg socijalizma” u istočnom delu zemlje, koji su, u značajnoj meri i među većim delom  Nemaca, nametnuli uverenje o spasu kroz politički centrizam. Time je ekstremističkim strankama uskraćena podrška većine glasača. U Nemačkoj – čak i više nego što je to zastupljeno u većini drugih zemalja – po pravilu se dešava da što je ekstremnija politička partija koja pretenduje na vlast, to je za nju ograničenija i malobrojnija podrška među biračima.

Čini se da javni odgovor na nedavne zapaljive izjave istaknutih lidera AfD potvrdjuje ovo pravilo. Uz poziv Bjorna Hokea (Björn Höcke), lidera AfD-a u Tiringiji, na “zaokret od 180 stepeni” i udaljavanje od tradicionalnog „iskupljenja savešću“ utisnutog u svakog Nemca nakon zločina počinjenih tokom nacističke ere, nadovezuju se i izjave zamenika lidera AfD-a, Aleksandera Gaulanda, u kojima poziva na “izmeštanje“ nemačkog ministra za integraciju koji je turskog porekla “nazad u Anadoliju”; ovakva i slične izjave su, po anketama, odbile nemačke glasače. Isto tako, poziv ekstremno levičarskog Die Linke-a na ukidanje NATO-a i stavljanje ove organizacije van snage, zajedno sa svojim povlađivanjem Rusiji, obeležio je ovu stranku kao politički „toksičnu“ među glasačima s područja Zapadne Nemačke.

Drugi najčešći razlog za ovaj neobično žilav otpor koji Nemačka pruža populizmu skriven je u njenoj ekonomskoj snazi. Stopa nezaposlenosti u ovoj zemlji je trenutno rekordno niska, a BDP je od 2013. porastao za skoro 10 odsto. Ako u obzir uzmemo i izuzetno funkcionalni sistem socijalne zaštite, postaje jasno zašto je nejednakošću iniciran bes drugih evropskih birača – koji je podstakao njihov revolt širom evropskog kontinenta – imao tako malu podršku u Nemačkoj.

To, međutim, ne znači da je u Nemačkoj sve na mirno, lepo i spokojno na populističkom frontu. Zapravo, relativno slaba podrška populističkim partijama na izborima u Nemačkoj zamagljuje trenutne „podzemne tokove“ nezadovoljstva u nemačkom društvu, društvu koje je, takođe, opterećeno veoma sličnim emocijama i ljutnjom koje širom današnje Evrope  pokreću rast populističkih stranaka, podižući popularnost onih koji su žestoki rivali već tradicionalno etabliranim EU partijama.

Prema jednoj nedavnoj anketi javnog mnjenja, 71% nemačkih birača ukazalo je „aktivno nepoverenje“ njihovoj vladi, dok 70% njih ne veruje u izveštavanje koje plasiraju mejnstrim i državom potpomognuti mediji, koji su na „zacrtanoj liniji“. Tradicionalne stranke koje su odavno etablirane imaju još gori rejting: 80% Nemaca veruje političkim partijama “malo ili nimalo”, dok gotovo 60% više ne veruje da su one sposobne da rešavaju probleme.

Štaviše, na listi “profesija od poverenja” koju je prošle godine objavio Global Trust Report nemački političari dotakli su samo dno – i to iza zastupnika osiguranja i oglašivača. Istovremeno, broj napada – počev od uvreda i uništavanja tuđe imovine do nanošenja telesnih povreda – upućenih izabranim političkim zvaničnicima se tokom prošle 2016. utrostručio.

Danas se u Nemačkoj čak ni javna podrška demokratiji ne može uzeti zdravo za gotovo. Prema jednoj nedavnoj anketi, samo 62% mladih Nemaca složilo se da je “vladavina naroda od strane naroda” najbolja forma upravljanja državom – teško da se može pričati o „ubedljivoj većini“ koja je za demokratski oblik vladavine.

Pored takvog opšteg skepticizma, prisutan je jasan i sve veći jaz između stavova običnih građana i vladinog političkog pristupa – tzv. “Berlinskog konsenzusa”. Ovo je naročito očigledno u pogledu migracija: suprotno stavu kojeg danas protežira praktično celokupan politički establišment, većina Nemaca želi da granice zemlje zatvori za izbeglice, dok 70% njih veruje da “Islam ne pripada Nemačkoj”.

Iako je možda iznenađujuće, postoji sličan disparitet između birača i političkih lidera i kada je reč o određenim ekonomskim pitanjima. Samo se oko 31% nemačkih glasača aktivno protivi izbacivanju Grčke iz evrozone – zemlja prema kojoj su nemački lideri i donosioci odluka pokazali gnušanje i gađenje. I dok dve trećine Nemaca podržava protekcionističke mere, kako bi se zaštitili nemački poslovi i radna mesta – one su među većinom aktuelnih političara na vlasti ismejane.

S obzirom na ovako široku podršku za takve pozicije i stavove, još je rano reći da je Nemačka na neki način imuna na populizam. Istina, istorijski tabui i trenutno zahuktala privreda, ekonomija s dobrim performansama – sve je to do sada sprečavalo uvlačenje narodnog nezadovoljstva u pore i koridore moći. Pa ipak, to nezadovoljstvo nastavlja da vri ispod površine – ono se manifestuje na društvenim mrežama kao i u političkom izostanku tj. „nemešanju u spostveni posao“ – a, takođe, ne pokazuje ni znake opadanja.

Dakle, umesto nalaženja utehe u relativno slabim performansama populističkih stranaka na predstojećim izborima, nemačka politička klasa trebalo bi da pod hitno preduzme akciju. Za početak, političke partije trebalo bi da priznaju nemački “skriveni” populizam onakvim kakav on jeste: ozbiljan strukturni izazov. Trebalo bi, zatim, da udvostruče svoje napore kako bi doprli do nezadovoljnih glasača sa leve strane i s desnice koji se – opravdano ili ne – osećaju da su ekonomski, kulturno i politički uskraćeni onda kada dođe dan izbora.

Ovde, postizborni postupci i ono što se događa prvog dana nakon što glasanje prođe može igrati odlučujuću ulogu. I dok, s jedne strane, nastavak trenutne koalicije može izgledati prikladno u smislu politike, to bi moglo ojačati krilo onih koji zagovaraju radikalne političke promene. Možda izgleda i zvuči paradoksalno, ali borba protiv ekstremizma u Nemačkoj mogla bi čak zahtevati i – manje političkog centrizma, koji je tradicionalna i opšte prihvaćena pozicija među nemačkim glasačima. Zapravo, još četiri godine “stabilnosti” u Berlinu mogle bi na kraju dovesti ovu nemačku anti-populističku izuzetnost i poseban put („Sonderweg“) do svoje nagle propasti.

Mikael Broning, Project Syndicate

(Michael Bröning je šef Odeljenja za međunarodnu politiku pri političkoj fondaciji Friedrich-Ebert-Stiftung, politička fondacija pridružene Socijaldemokratskoj partiji Nemačke)

Makron: Evropa nije supermarket

U svom prvom intervjuu od kada je izabran za francuskog predsednika, Emanuel Makron (Emmanuel Macron) izlaže svoju međunarodnu agendu o Siriji, Trampu i evropskim integracijama.

Emanuel Makron obećao je da će Francuska imati jake i pragmatične odnose sa Britanijom nakon Bregzita, i da će zajedno raditi na odbrani i borbi protiv terorizma zbog, kako je naglasio, “sudbinske povezanosti” dveju zemalja.

U svom prvom intervjuu od kada je izabran za francuskog predsednika prošlog meseca, Makron je za pariski Le Figaro i još sedam uglednih evropskih novina rekao: “Pragmatizam će odrediti našu novu vezu” sa Britanijom. Ovaj integralni intervju preuzet je iz londonskog Gardijana, koji je pozvan na razgovor sa sveže inaugurisanim predsednikom Francuske.

Na pitanje da li su za Britaniju vrata zaista ostala otvorena ukoliko želi da odustane od Bregzita – nakon njegovih nedavnih izjava koje su prepoznate kao ohrabrujući znak u ime protivnika tvrdog Bregzita, kada je rekao da postoji mogućnost kompromisa – Makron je izjavio: “Vrata su otvorena do onog trenutka kad kroz njih prođete. Nije na meni da kažem da li su ta vrata zatvorena. Ali, od trenutka kada se aktiviraju sve stvari i procedure, skopčane s terminima i ciljevima razdruživanja, biće teško vratiti se – budimo iskreni i nemojmo se zavaravati oko toga.”

Makron je bio čvrst u vezi sa pregovaračkim procesom Bregzita, koji je startovao početkom prošle sedmice. Rekao je: “Želim da upravo započete diskusije budu savršeno koordinirane na evropskom nivou. Ne želim bilateralne rasprave, jer se interesi EU moraju očuvati na kraći, srednji i dugi rok.”

Interesi EU moraju biti sačuvani na kraći, srednji i dugi rok

On je takođe rekao da će se migraciona saradnja na granici u francuskom Kaleu promeniti , a sve to u okviru preispitivanja politike izbeglica i azila.

U ovom obimnom intervjuu, a usred priprema za svoj prvi sastanak sa članovima Evropskog saveta i s ostalim evropskim liderima u četvrtak 22. juna u Briselu, Makron je rekao:

• Francuska i Nemačka želele bi da predvode proces snažnijih evropskih integracija uz veću socijalnu zaštitu kako bi povratile erodirano poverenje među nižom srednjom klasom širom EU bloka.

• Centralna i istočna Evropa i neke manje države “morale bi da poštuju demokratske vrednosti i ne mogu da na Evropu gledaju kao na supermarket”.

• Korišćenje hemijskog oružja i nepoštovanje humanitarnih koridora u Siriji bile su “crvene linije”, a Francuska je spremna, kao odgovor na ovo, da deluje (čak i) samostalno.

• Želja da se sa Trampom postigne veća međusobna angažovanost po svim gorućim svetskim problemima, uz insistiranje da se SAD vrate na agendu Pariskog klimatskog sporazuma.

Makron je insistirao na “učvršćivanju” francuske odbrambene saradnje sa Britancima i njihovoj tesnijoj međusobnoj saradnji nego što je to ranije bio slučaj, a cilju zajedničke borbe protiv terorizma i “jer su naše sudbine povezane: terorističke grupe ne znaju za (evropske) granice”.

Ali, kada su u pitanju bilateralni sporazumi o migraciji sa Britanijom, Makron je naglasio: “Želim da se naša saradnja razvija”. Osvrnuvši se na izbegličke kampove u Kaleu koje je francuska vlada zatvorila prošle godine, rekao je da “Apsolutno moramo izbeći stvaranje novih migrantskih čvorišta i kampova.”

Izbor Makrona za francuskog predsednika – koji je usledio nakon izbora Trampa u SAD-u i u jeku tenzija koje Evropljani imaju sa Rusijom Vladimira Putina kao i neslaganjem sa EU članicama iz Srednje Evrope – sve ovo je imalo za posledicu da se na njega gleda kao “centričnog”, proevropskog nosioca demokratskih vrednosti.

Glatko je porazio ekstremno desničarski front Marine Le Pen u drugom krugu, nakon što su u prvoj rundi izbačene tradicionalne stranke francuske levice i desnice – socijalisti i republikanci.

Makron je na terasi u dvorištu Jelisejske palate, okružen evropskim i francuskim zastavama, rekao da želi da “predvodi evropsku renesansu, stvarajući Evropsku uniju koja bi inspirisala svoje građane i brinula za njih. Rekao je da je potpuno uveren u novu eru obnovljene saradnje između Pariza i Berlina, u cilju pokretanja evropskog projekta u srcima i glavama njenih građana a ne samo u u dosadnim prostorijama za evropske sastanke. “Ključ za ponovno pokretanje jeste Evropa koja štiti (svoje građane)”, rekao je.

Makron je rekao da je najveći izazov i polazna tačka za njegovu spoljnu politiku u rešavanju problema “krize koja pogađa zapadne demokratije”.

On se još i upitao: “Kada pogledate planetu danas, šta vidite? Porast neliberalnih demokratija i ekstrema u Evropi, ponovno pojavljivanje autoritarnih režima koji dovode u pitanje vitalnost demokratije, dok se Sjedinjene Države delimično povlače iz sveta i sa globalne scene. Ova situacija još se dodatno pogoršava porastom neizvesnosti i novih problema – kriza na Bliskom istoku i u Zalivu sve je dublja, dok svuda u svetu raste nejednakost”.

On je rekao i da je kriza došla “delimično usled dubokih nejednakosti stvorenih svetskim poretkom i zbog islamskog terorizma”, ali je rekao da su ključna i klimatska pitanja. “Svako ko misli da je borba protiv klimatskih promena kapric liberalnih pripadnika srednje klase, nalazi se u dubokoj zabludi”.

Makron je rekao i da Evropa nema drugog izbora osim da postane nosilac standarda u borbi protiv svih nesloboda prisutnih u današnjem u svetu. “Zato što se demokratija rodila u Evropi. Sjedinjene Države vole slobodu koliko i mi, ali nemaju ljubav prema pravdi. Evropa je jedino mesto u svetu gde su pojedinačne slobode, duh demokratije i socijalne pravde toliko blisko povezani. Dakle, sada se postavlja pitanje: da li će Evropa uspeti da odbrani svoje osnovne vrednosti koje je decenijama zastupala i pronosila svetom, ili će biti izbrisana porastom neliberalnih demokratija i autoritarnih režima?”

Makron je rekao da se ključ za “pomirenje” evropskih građana sa evropskim projektom nalazi u pooštravanju i osnaživanju radničkih prava,  kao i onemogućavanju prakse da kompanije zapošljavaju jeftiniju radnu snagu iz drugih zemalja EU ili izmeštaju proizvodnju u zemlje sa nižim platama, podrivajući tako ostale.

On je u intervjuu za evropske štampane medije izjavio da “Moramo promovisati Evropu koja vodi ka većem ekonomskom i socijalnom blagostanju”. Podrivanje postojećih evropskih zarada prilivom nisko plaćenih privremenih radnika potisnulo je, po njemu, podršku Evropljana Evropi “izvrnuvši evropski projekat naglavačke”…Nemojmo ovo pogrešno shvatiti. Veliki branioci i zastupnici ove ekonomski izuzetno liberalne i neuravnotežene Evrope – a taj zastupnik je Britanija – srušili su se. Na šta je Bregzit igrao? Na radnike iz istočne Evrope koji su došli da preuzmu britanske poslove. Odbrambeni igrači Evropske unije su izgubili jer su britanski niži srednji slojevi rekli: Stop!”. On je napomenuo i da se “ekstremi i ekstremizam uvek hrane ovakvom vrstom neravnoteže”, a da “Evropska unija ne može ostati zatvorena u prostorijama za sastanke i svojim kancelarijama, puštajući da se stvari uruše (same od sebe)”.

Makron je još rekao i da rešenje leži u obnovljenoj “zajedničkoj snazi” udružene Francuske i Nemačke kako bi se EU transformisala a potom i ulio jedan novi entuzijazam u evropski projekat. “Posvuda, u našim evropskim društvima, niže srednje klase počele su da sumnjaju (u evropski projekat)”, rekao je. Tokom svoje predizborne kampanje, Makron je zdušno pominjao Nemačku, govoreći kako bi trebalo okončati nepoverenje i zastoj koji su mučili franko-nemački ekonomski motor, obeležen slabim ekonomskim performansama Francuske i tekućim borbama sa sopstvenim deficitom. Makron se zalaže za još tesniju integraciju evrozonskih zemalja sa evrozonskim budžetom, zagovarajući zajedničku odbrambenu politiku i “remont” politike koja se vodi prema izbeglicama i azilantima. On je u ovom intervjuu rekao i da “moramo stvoriti Evropu koju štiti konkretna odbrambena politika i zajednička evropska bezbednost.” On je rekao i da politika prema azilantima, izbeglicama i migrantima mora biti “duboko reformisana”.

Makron je rekao da, u cilju ostvarivanja ovih ideja, “nema potrebe za upriličavanjem nekog češćeg sastančenja ili organizovanja samita”. U vezi toga, “provoditi beskrajni niz noći u rešavanju dilema gde treba sazidati neku novu evropsku agenciju ili kako trošiti novce kojeg god budžeta značilo bi da smo promašili ovaj istorijski trenutak i njegovu suštinu”, rekao je on. “Pitanje je: znate li kako obnoviti evropsku socijalno-ekonomsku dinamiku i kako da privučete građane da budu za ovu platformu? Ne radi se samo o pritisku koji (evropska) politika vrši na zemlje članice ili na njene građane; Moraćete da ih povedete da krenu zajedno s vama, da učinite da sanjaju (jednu novu, bolju EU).” On je rekao i da se to ne može desiti “ukoliko Francuska ne ojača sopstvenu ekonomiju i društvo”. On je priznao da je Nemačka pre 15 godina izvršila svoje ekonomske strukturne reforme, znajući da tadašnja postojeća situacija nije održiva na duge staze. “Zato sam zatražio od vlade da se angažuje u sprovođenju temeljnih reformi, koje su od suštinskog značaja za Francusku.” On je dodao i da su “Naš kredibilitet, naša efikasnost i  naša snaga sada na ispitu.”

Makron insistira na potpunom usaglašavanju s Nemačkom i nužnost shvatanja trenutka u kojem je potrebno stati u isti red i povesti zajedničku borbu. “Nacionalna samodopadljivost je otrov koji sporo deluje, koji dovodi do slabljenja demokratija, kolektivno onemogućavajući naciju da adekvatno odgovori na postavljene istorijske izazove”, rekao je on, dodavši: “Znam da je nemačka kancelarka, Angela Merkel, svesna ovoga.”

Nakon izborne kampanje u kojoj je imao direktne i neuvijene reči za  srednjeevropske države kao što su Poljska i Mađarska – a zbog njihove nesaradnje po pitanju evropske unisone politike prema izbeglicama i poštovanja evropskih vrednosti – Makron sada insistira na tome da ne veruje u “konflikt između evropskog istoka i zapada”. On je, međutim, uperio svoje upozoravajuće reči prema nekih evropskim lidera jer “napuštaju evropske principe, okrećući leđa Evropi i cinično se postavljajući prema Evropskoj uniji koja je služila samo kao šalter za izdavanje kredita, bez poštovanja njenih osnovnih vrednosti”.

On je izjavio i da “Evropa nije supermarket. Evropa je zajednička sudbina. Ona biva oslabljena u trenutku kada prihvati da njeni principi mogu biti odbačeni. Zemlje u Evropi koje ne poštuju pravila treba da se suoče sa političkim posledicama. A tu se ne radi samo o tenziji i rasprama na potezu istok-zapad Evrope.”. Dodao je i da će “Sa svima razgovarati s poštovanjem, ali (zarad tih dobrih odnosa) neću dovoditi u pitanje evropske principe, solidarnost ili demokratske vrednosti. Ukoliko bi Evropa prihvatila (odustajanje od njenih osnovnih vrednosti), to bi značilo da je slaba i da je već prestala da postoji.”

Nakon prošlomesečnog susreta sa Trampom, kada se s njim namerno veoma čvrsto rukovao, i to pre nego što je ovaj odlučio da javno obznani kako će izuzeti Sjedinjene Države iz Pariskih klimatskih razgovora, Makron je rekao: “Donald Tramp je pre svega lider kojeg je izabrao američki narod. Danas je teškoća u tome što on još uvek nije sastavio konceptualni okvir svoje spoljne politike. Njegova politika, prema tome, može biti nepredvidljiva, što je izvor neugodnosti za čitav  svet. Što se tiče borbe protiv terorizma, on (Tramp) ima isti iskorak u pravcu povećanja efikasnosti. Ne delim neke njegove puteve koje je izabrao, pre svega po pitanju klimatskih promena i rešavanju tog problema. Ali, nadam se da ćemo naći načina da se Sjedinjene Države vrate Pariskom sporazumu o klimatskim promenama. To je ruka koju nudim Donaldu Trampu. Nadam se da će promeniti svoj stav. To je naprosto zato što je ovo jedna planeta na kojoj živimo svi mi, i zato što je sve povezano. Ne možete s jedne strane, želeti da se efikasno borite protiv terorizma a da se, s druge strane, ne bavite rešavanjem problema klimatskih promena.”

Kada je reč o Siriji, Makron je rekao da nakon što je prošlog meseca upoznao Putina, ruskog predsednika uputio u to da je njegova crvena linija upotreba hemijskog oružja, te da je Francuska spremna da preduzme hitnu akciju ukoliko ova vrsta oružja počne (tj nastavi) da se koristi u Siriji. Na pitanje da li to znači da bi Francuska mogla da udari samostalno i preduzme neku svoju akciju, Makron je rekao: “Da. Kada želite da rešite probleme s prekoračivanjem tih granica preko kojih se ne prelazi, te crvene linije – ako ne znate kako i da li će taj dogovor biti poštovan – vi odlučite da budete slabi. A to svakako nije moj izbor.” Dodao je i da “Ako se hemijsko oružje koristi na terenu, a mi znamo kako da pronađemo njegov izvor i poreklo, Francuska u tom slučaju ima da pokrene (vojne) udare kako bi uništila skladišta hemijskog oružja.”

On je upozorio na lekcije iz 2013. godine, kada je Barak Obama postavio crvenu liniju o hemijskom oružju, ali nije intervenisao, navodeći da su poslali poruku liderima poput Putina da bi mogli imati izvesnu slobodu u drugim oblastima, kao što je, recimo, Ukrajina. “SAD su postavile crvenu liniju, ali su odlučile da ne intervenišu. Šta je oslabilo Francusku [tada]? Političko definisanje te crvene linije, ali ne i preuzimanje posledica nastalih donošenjem te odluke. A šta je, s obzirom na to, Vladimira Putina učinilo komotnim da deluje na drugim operativnim scenama? Činjenica da se susreće s onima koji su imali crvene linije, ali ih nisu konkretno sprovodili.”

O Putinu, koga je Makron prošlog meseca ugostio u Versaju, rekao je: “Ja poštujem Vladimira Putina. Sa njim sam imao konstruktivnu razmenu stavova. Imamo realna neslaganja, posebno oko Ukrajine, ali je sada čuo moj stav i poziciju. Razgovarao sam s njim, oči u oči, o međunarodnim pitanjima kao i o odbrani nevladinih organizacija i sloboda u njegovoj zemlji. “

Makron je u vezi Sirije izjavio: “Moje je duboko uverenje da nam treba politički i diplomatski putokaz. Nećemo rešiti ovo pitanje tek pukom vojnom silom. To je kolektivna greška koju smo napravili. Prava promena po ovom pitanju je da nisam rekao da je uklanjanje Bašara al-Asada preduslov za sve (ostalo u vezi rešavanja sirijske krize). A to je zato što me niko (još uvek) nije upoznao s svojim legitimnim naslednikom! Moja linija je jasna: jedna (jedinstvena) totalna borba protiv terorističkih grupa. Oni su naši neprijatelji… Potrebna nam je saradnja svih kako bismo ga iskorenili, posebno Rusija. Dva: stabilnost u Siriji, jer ne želim neuspešnu državu. Sa mnom će se okončati ona vrsta neokonzervativizma koja je u Francusku uvezena pre više od 10 godina.

“Demokratija nije građena “spolja”, bez aktera iznutra koji su je uveli. Francuska nije učestvovala u ratu u Iraku i tu je bila u pravu. A Francuska je na ovaj način pogrešila, rešivši da učestvuje u ratu u Libiji. Kakav je bio rezultat tih intervencija? Neuspele države, u kojima su terorističke grupe napredovale. Ne želim to u Siriji. Tri: Imam crvene linije kada se radi o primeni hemijskog oružja i humanitarnim koridorima. Jasno sam to rekao Vladimiru Putinu. Povodom ovoga ću biti beskompromisan. Dakle, upotreba hemijskog oružja naići će na odgovarajući odgovor, pa čak i ako Francuska deluje sama.”

On je još i dodao da će “Francuska cu tom pogledu biti savršeno usklađena sa Sjedinjenim Državama”.

U vezi rešenja sirijskog ratnog žarišta, Makron je još rekao da je njegov konačni zahtev bio “stabilnost u Siriji na srednji rok. To znači poštovanje manjina. Moramo pronaći načine i sredstva za diplomatsku inicijativu koja poštuje sve te principe. “

Makron (39), bivši bankar i ministar ekonomije u Olandovoj vladi predvođenoj socijalistima, nikada se nije kandidovao za bilo kakv javnu funkciju sve do zadnjih predsedničkih  izbora, a njegov politički pokret La Republique En Marche! – kojeg je opisao kao “ni levog a ni desnog” – osnovana je samo pre nešto više od godinu dana.

Na pitanje da li je to što su ga Francuzi izabrali za svog predsednika zadržalo uveliko nadirući populizam širom Evrope, Makron je rekao da nije “toliko arogantan” da bi umislio kako je izbor njega za predsednika označio potpuno zaustavljanje cunamija populističke demagogije. Rekao je još i da “Francuska nije zemlja koju reformišete, već je to zemlja koju transformišete, zemlja revolucije. Dakle, dokle god je moguće ne reformisati je, Francuska to i ne čini. Ovog puta, ljudi su videli da su na ivici propasti, i reagovali su shodno toj percepciji.”

On je, povodom svoje apsolutne većine na parlamentarnim izborima prošle sedmice izjavio kako je taj izborni rezultat konačno dotukao tradicionalne francuske stranke u kolapsu, koje su tom zemljom vladale više decenija, kao i da je u inostranstvu prepoznat kao neko ko je uspeo da zadrži talas evropskog populizma: “Izabravši mene za predsednika, kao i moje stranke za većinsku u parlamentu samo po sebi nije kraj nečemu: one su pre jedan izazovni početak. To je početak francuske renesanse i nadam se evropske. “Rekao je da želi da povrati ambicije a “ne poigravati se strahovima, već ih pretvoriti u energiju”.

Na kraju ovog intervjua on je još dodao da su “Strahovi još uvek prisutni, kao i ono što deli (svako) društvo. Nema magičnih rešenja, radi se o borbi koja se vodi iz dana u dan.” Rekao je i da je izazov pozivati se neprekidno na inteligenciju građana. “Ono što iscrpljuje demokratije jesu političari koji misle da su njihovi sugrađani glupi… Kriza zapadne imaginacije predstavlja ogroman izazov i jedna osoba neće biti u stanju da sama to promeni. Ali želim da povratim istorijsku nit kao i energiju evropskog naroda, da zadržim naviruće ekstreme i demagogiju. Zato što je ovo bitka za civilizaciju.”

Angelique Chrisafis, Lwe Figaro, Pariz, Četvrtak 21. jun 2017

(The Guardian, Le Figaro, El País, Gazeta Wyborcza, Süddeutsche Zeitung, Le Temps, Le Soir, Corriere della Serra)

Bela knjiga o budućnosti Evrope

Četiri su pravca buduće EU od ukupno pet, koliko ih je Žan-Klod Junker upravo predložio.

Uoči važnog sastanka Evropskog saveta održanog  9. i 10. marta, francuski, nemački, španski i italijanski lideri imali su neformalni mini-samit u Versaju, gde su odobrili ideju “Evrope u više brzina”.

Bio je to jedan od pet mogućih pravaca koje je predložio predsednik Evropske komisije Žan-Klod Junker u svojoj “Beloj knjizi” o budućnosti Evrope. Ipak,  među urednicima nekih važnijih evropskih medija preovladava stav da ni to nije dovoljno za oživljavanje Evropske unije – koja 25. marta slavi 60 godina postojanja, od trenutka kada je potpisan Rimski sporazum.

Mini-samit u Versaju nije ustanovio nikakvu jasnu i pozitivnu praksu  kako bi se smirile tenzije prisutne među EU članicama, tvrdi Erik Bonse za Tagescajtung (Tageszeitung):

Stvari se za evropske političare kreću punom brzinom. Za nedelju dana, oni nameravaju da proslave 60 godina otkako su u Rimu potpisani osnivački ugovori koji su bili ključni za građenje EU. Međutim, raspoloženje među dvadeset i osam članica teško da je slavljeničko. Mnogi su ljuti jer Angela Merkel gura u prvi plan što hitnije rezrešenje aktuelne rasprave o “Evropi u više brzina”. Oni se, naime, osećaju isključenima upravo zbog ovakvog njenog “podizanja lestvice”.

Kritika ne dolazi samo iz pravca grupe zemalja Višegradske grupe. Finska i Austrija takođe imaju velike rezerve. Čak je i Komisija EU nezadovoljna raspravom o budućnosti EU. EK je pre dve nedelje predstavila pet scenarija za reformu EU, ali oni u proteklim razgovorima nisu zauzeli neko značajnije mesto. Izgleda da je samo treća opcija, prema kojoj bi Nemačka i nekoliko partnera krenuli napred punom brzinom dok bi “sporije” zemlje članice ostavili iza sebe, imala kakvu-takvu privlačnost za Merkelovu. Na mini-samitu u Versaju, Španija i Italija su takođe izrazile simpatije za ovu opciju. Kada je u pitanju stanje evra ili situacija oko poreza i taksi, nekoliko EU članica želi isključivo vožnju u “brzoj traci”. Niko, međutim, ne zna kakav će biti pravac Evrope nakon Bregzita – pa čak ni Angela Merkel. Iz tog razloga postoji još dosta toga što bi trebalo uraditi pre početka samita u Rimu. I eto – umesto radosti i prijatne atmosfere, u vazduhu se i dalje oseća prisustvo skoro nepremostivih problema.

Poljski publicista Jakub Majmurek objašnjava da bi “dvobrzinskom Evropom mogla biti raspršena iluzija da sve EU članice žele čvršću i bliskiju integraciju. Podela između onih koji bi pripadali centralnom jezgru i ostatka EU kao nikad dosad podeliće EU članice a jaz će se nepremostivo produbljivati”. Ovo je trend koji će ostaviti nemale posledice po Poljsku, piše uvodničar poljskog izdaja Njuzvika.

Njuzvik Poljska, Varšava

Zemlje koje se trenutno integrišu (ukoliko se uvede “Evropa u dve brzine”) biće daleko manje sklone da ulaze u savez s onim zemljama koje su manje imućne – takva je, recimo, Poljska – a to će ih postepeno gurati dalje od centra. U dvobrzinskoj Evropi ne samo da će biti teško pristupiti Evropskim sredstvima već takođe i zalagati se za sopstvene interese. Izvan glavnog kruga integracije (kojem pripadaju one ‘brže’ članice EU), možemo slobodno da zaboravimo naš san, naime, da će Poljska biti u toj grupi pa samim tim sa još nekoliko zemalja iz ‘tvrdog jezgra’ imati i centralnu ulogu u oblikovanju politike EU o energiji, odbrani i politici prema Istoku. Ovo sve više zabrinjava, jer – u slučaju daljih tenzija između SAD i Rusije – moramo posedovati evropsku solidarnost kako bismo obezbedili energetsku i vojnu bezbednost.

Koliko će Bregzit uticati na ostatak EU? Da li će on dovesti do raspada, ili će nakon njega započeti novi pritisak na evropsku koheziju “, pita se uvodničar torinskog dnevnika La Stampa, Stefano Stefanini.

La Stampa, Torino

“Versajska četvorka” nema nikakvih sumnji  u to da bi Unija trebalo da i dalje prati liniju ideje o “dvobrzinskoj Evropi”. Ovo nije nova ideja. […] Uniformni odgovor 27 članica EU koji su dale 23. juna prošle godine u vezi britanskog referenduma [tj. Bregzita] ne bi trebalo da nas dovede u zabunu: on je odbrambene prirode i suštinski vođen zaštitom nacionalnih interesa. Jedinstvo je pre formalno nego stvarno; ono je nepostojeće kada je u pitanju budućnost EU; svako ima svoje prioritete. Jedna Evropska unija po principu  à la carte može predstavljati svrsishodnu taktiku, i vežba u postizanju konsenzusa, ali mi i dalje nemamo pojma kuda EU ide. Postoje četiri pravca od ukupno pet koje je predložio Junker u svojoj “Beloj knjizi” o budućnosti Evrope.

“Ova Bela knjiga je prilično sumorna”, iznosi Dagens Nyheter.

“Znaci unutrašnjeg konflikta i starenje stanovništva su evidentni, dok je globalni uticaj Evrope sve manji. “Pet scenarija predloženih kako bi se izbegla Evropa u dve brzine teško da će rešiti problem, tvrdi se u komentaru urednika, uz podsećanje da “EU à la carte” već postoji jer nisu sve države članice usvojile jedinstvenu valutu. Naprotiv, postoji rizik da bi se, usled brojnih predloženih smerova budućeg kretanja Evropske unije, izgubile važne vrednosti onda kada EU direktive postanu svojevrsno uplitanje kroz različita pravila i angažovanja. Osim toga, postoji verovatnoća da će manje članice EU izgubiti svoj uticaj ukoliko bude usvojen koncept EU na više (tj. barem dva) koloseka.

 

13. 03. 2017 (Alternatives économiques)

Vox Europ 

Biti Britanac u Berlinu: kako što pre postati Nemac?

Debata o bregzitu se u Britaniji fokusira na prava EU migranata unutar Ujedinjenog Kraljevstva, a, među njima je i oko 300.000 Nemaca. Mnoge od njih zabrinjava šta je to što bi ih moglo zadesiti nakon referendumske odluke Britanaca da izađu iz Evropske unije. Pa ipak, kako se oseća 100.000 Britanaca koji žive i rade u Nemačkoj? Bi-Bi-Sijev dopisnik, Demijen Mekginis (Damien McGuinness) piše da je u Berlinu mnogo takvih koji nemačkim vlastima žurno podnose prijave za dobijanje nemačkog državljanstva.

“Kada ćete, dakle, postati nemački građanin?” Ovo je jedno od onih pitanja koja se, izgleda, ovih dana po pravilu nameću u razgovoru s Britancima koji žive i rade u Berlinu. Većina njih prijavila se za dobijanje nemačkog državljanstva,  ili već nestrpljivo odbrojava dane svog boravka u Nemačkoj: trebalo bi da, kao i za dobijanje gotovo svakog drugog državljanstva, provedu ovde dovoljno dugo vremena kako bi se stekla administrativna i zakonska podobnost za dobijanje državljanstva – i, najzad, apliciralo, piše Mekginis.

Ovo je postalo uobičajena praksa jer niko od ovdašnjih Britanaca nema ni najmanju predstavu šta bi im se moglo desiti jednom kada Britanija sasvim napusti EU (iskreno, niko nema jasnu predstavu o svim dimenzijama i konsekvencama potpunog izlaska Britanije iz Evropske unije). Oni koji sada borave i rade u Berlinu nisu “fensi”: oni nisu iseljenici koji Berlinom ležerno šetkaju, bronzanog tena i opaljenih suncem, kao u nekim izmaštanim i krajnje besmislenim medijskim varijantama koje u javnost rafalno ispaljuju britanski tabloidi: ne žive na sunčanoj strani ulice, niti u jednoj ruci drže čašu džin-tonika a u drugoj palicu za golf. Oni su tek mahom mladi honorarci, veoma zabrinuti da bi njihova zaposlenja u Nemačkoj mogla nestati preko noći ukoliko im, uskoro, Nemci zatraže radne vize – koje, možda, neće moći da dobiju. Ili su to, pak, penzioneri koji žive u iznajmljenim stanovima, preživljavajući sa fiksnim prihodima vezanim za sve “tanju” funtu, čija je vrednost iz dana u dan sve manja.

Esme je, u tom smislu, osoba koja je od svih berlinskih Brita bila najbolje organizovana. Ona je svoj prvi sastanak s nemačkim vlastima imala nedelju dana uoči britanskog referenduma. U međuvremenu, učila je kako bi položila test za dobijanje državljanstva, podnela je sve dokumente, a potom i uspešno prošla ispit. Pre nekoliko nedelja je na ceremoniji u svojoj lokalnoj opštinskoj većnici postala Nemica, u osmom berlinskom okrugu, Nojkelnu (Neukölln).

Ono što je i nju samu iznenadilo bilo je sa koliko emocija danas misli o tom događaju. Pedesetak ljudi i 22 različite nacionalnosti – svi su oni tada dobili nemačko državljanstvo: Sirijci, Amerikanci, Iračani, Turci, Italijani, Francuzi – čak i neki Britanci, poput nje.

Ono što je otpočelo kao praktična odluka o dobijanju radnih viza i pasoša, neočekivano je podstaklo dublja pitanja koja se tiču ličnog identiteta.

Tamošnjii predsednik okruga Nojkeln je pred svima održao govor dobrodošlice, napominjući značenje „Hajmata“ (Heimat), ili domovine (pojam bez adekvatnog ekvivalenta u srpskom ili engleskom jeziku). I, dok je citirao nemački ustav, pričajući kako su svi ljudi rođeni jednaki, bez obzira na pol, poreklo ili etničku pripadnost, Esme je osetila kako joj na oči naviru suze.

Violončelista i pijanista su tom prilikom u opštinskoj dvorani pred prisutnima odsvirali 22 različite nacionalne himne: bile su to himne svake pojedinačne zemlje iz koje potiču ovi novopečeni Nemci – do tada, Esme je već skoro briznula u plač. Na kraju se ovom duetu muzičara pridružila pevačica, koja je dala dirljivu interpretaciju evropske himne – Betovenove “Ode radosti” – a do tada, Esme je već bila u suzama.

Nije loše za jednu okorelu liberalku, koja je obično prilično skeptična u vezi mahanja nacionalnom zastavom.

“Ovo je, zapravo, i bila misao koja se vrzmala u svačijoj glavi, svih nas koji smo preduzeli putovanje u Nemačku da bismo ovde radili i živeli”, objašnjava Esme svoja osećanja nakon što je dobila državljanstvo. “Ratovi, u svim vremenima, zbog kojih su ljudi stalno bivali primorani da izbegnu na neko drugo područje. Tu su i napori koje su izbegli činili ne bi li, negde drugde, započeli jedan novi život – u mom slučaju,  to je Nemačka.” Neki od onih koji su učili za taj ispit potrudili su se da napamet nauče  deklaraciju odanosti nemačkom ustavu, a to su posebno naučili za ceremoniju dodele državljanstva. Esme kaže kako je svoje dotadašnje brige o nesigurnosti zaposlenja u Nemačkoj kao Britanka, nakon što je postala i Nemica, stavila u jednu izglednu perspektivu.

Za Esme, a pretpostavljam i za brojne Britance koji su sada postali (i) Nemci, ono što je otpočelo kao praktična odluka o dobijanju radnih viza i pasoša neočekivano je podstaklo dublja pitanja koja se tiču ličnog identiteta. Da li je i u stvarnosti moguće biti i Nemac a i Britanac istovremeno? I šta, uostalom, znači biti Nemac?

Sve donedavno, ukoliko biste svojim dragim zemljacima Britancima rekli da ste postali Nemica/Nemac, to bi kod njih gotovo neminovno proizvelo neki od već viđenih, zamarajućih i izlizanih gegova, uz dobro poznata prisećanja na naciste ili peškire na ležaljkama. I mada neki britanski još uvek eksploatišu ove klišee – a možete očekivati još nekoliko novih ukoliko pregovori o bregzitu postanu nešto gadniji – na današnju savremenu Nemačku češće se gleda kao na bastion svih onih vrednosti proisteklih iz tolerancije: Nemačku kao zemlju internacionalaca, okrenutu međunarodnoj i globalnoj sceni, demokratsku i otvorenu za imigrante.

Postoje, naravno, oni izvan i unutar Nemačke koji kritikuju odluku Angele Merkel da u Nemačku primi toliko stranaca. Međutim, za te nove Brit-Nemce, koji su i sami migranti, zemlja koja sa toliko gostoprimstva dočekuje strance ne može a da ne bude privlačna.

U stvari, biti “Nemac sa povlakom (npr. Brit-Nemac)” ovde predstavlja relativno nov koncept. Tradicionalni nemački identitet više je bio etnička ideja, vezana za krvna srodstva, loze i drvo porekla a ne za mesto rođenja. Nekada je situacija bila takva da se, recimo, osećalo kako Britanija i Amerika dosta bolje prihvataju imigrante koji su po pravilu imali slojevite identitete – omogućavajući im da, iako ste poreklom iz jedne zemlje, postanete građanin neke druge (Sjedinjenih Država, ili Britanije).

Ali, tokom poslednjih nekoliko decenija, Nemačka je prolazila kroz težak i uglavnom uspešan proces redefinisanja sopstvenog identiteta i onoga “šta to znači biti Nemac”. Angela Merkel se, u svojim javnim obraćanjima, na Nemačku osvrće kao na “zemlju useljenika” – izjavu doskora nezamislivu za kancelarku desnog centra.

Dvadeset odsto današnjih Nemaca potiče od useljenika.

Izgleda da su, u međuvremenu, savremena “breksitovana” Britanija i “trampovana” Amerika krenule u suprotnom smeru od onog kojim danas hita Nemačka. Ili to, u najmanju ruku, tako izgleda kada se ove dve zemlje posmatraju iz ovog i ovakvog Berlina.

Demijen Mekginis, Bi-Bi-Sijev dopisnik iz Nemačke na kraju svoje reportaže dodaje da, “što se mene tiče, moje je državljanstvo proizvod jedne birokratske zbrke i zamešateljstva. Ono je, bez ikakve sumnje, moja lična greška jer sam se tokom dosadašnjeg života previše selio, kretao i pomerao… odrastajući u svetu kojim vlada globalizacija, oduvek sam mislio da su pasoši, granice i predstave o državljanstvu izgubili svoj značaj.

Danas, međutim, dok zajedno s drugim Britancima u Berlinu popunjavam formulare i prijavu za dobijanje nemačkih dokumenata – ne bih li izbegao nezakonit boravak kao stranac nakon bregzita – shvatam da sam pogrešio.“

BBC Magazine (27 Feb 2017)