Budućnost rada u pandemiji i nakon nje

Redakcija poslovnog magazina ‘Forbs’ je, po sopstvenim rečima “Pročitala sve članke o ‘Budućnosti rada’ kako vi to ne biste morali – i evo šta treba da znate kako biste se pripremili za post-pandemijsku budućnost”.

Postpandemijski svet neće učiniti posao manje složenim. Forbes je pregledao preko 40 prognoza na temu budućnosti rada (Getty/Forbes)

Negde u maju smo primetili jedan trend: porast članaka o „budućnosti posla“. Ovi članci i izveštaji objavljeni u konsultantskim firmama, profesionalnim udruženjima i poslovnim uticajima su imali ito pitanje: „Šta će biti jednom kada kovidu-19 dođe kraj?“

To je dobro pitanje – ono koje svi postavljamo.

Članci i izveštaji neprekidno su pristizali i tokom leta a i jeseni. Ukupno smo pročitali preko 40 njih koje su objavile vodeće organizacije, uključujući one koje su sproveli Institut Mekinsi, Svetski ekonomski forum i Društvo za upravljanje ljudskim resursima (McKinsey, the World Economic Forum, Society for Human Resource Management). Neki su bili kratki i gotovo šturi. Neki su, pak, bili kompletni izveštaji sa podacima iz anketa. Izveštaj konsultantske kuće Cognizant, sa retroaktivnom perspektivom se ispostavio kao najkreativniji.

Otkrili smo značajnu količinu preklapanja u većini sadržaja, a i nekoliko originalnih ideja koje su zaslužuju nešto više razmatranja. U nastavku sumiramo nalaze. Zajedno, sve ove ideje mogu pomoći vašem timu da se pripremi za neizvesnu budućnost klasičnih radnih mesta, pomerajući nas bliže odgovoru kako će naši poslovni profili izgledati u narednim godinama.

Budućnost rada nakon kovida-19

Mesto s kojeg radimo će se promeniti.

Ankete rađene od početka pandemije do danas pokazuju da 75% izmeštenih radnika želi da im, po završetku pandemije, poslodavac obezbedi fleksibilnost radnog mesta (kraće – ako bi mogli da nastave s radom od kuće). Članci na temu budućnosti rada odražavaju ovakvu stvarnost i raspoloženje zaposlenih, s tim što gotovo svi pretpostavljaju da će se lokacija odakle radimo, kao i izgled naših „kancelarija“, promeniti.

Kompanija ‘BCG’ nudi nekoliko modela za ono što bi fleksibilne kompanije mogle da ponude zaposlenima, uključujući tri hibridna modela koji radnicima omogućavaju vreme za rad od kuće, sa čestim ili povremenim odlascima u kancelariju, na zajednički rad ili sastanke.

Ovo će zahtevati drukčije razmišljanje o fizičkoj lokaciji posla. U firmi ‘Cushman & Wakefield’ zamišljaju totalni eko-sistem budućeg radnog mesta koji se razvija radi što veće pogodnosti, funkcionalnosti i ličnog dobra (wellbeing). Drugi daju prioritet samom radnom procesu (workflow) ili, pak, kancelarije vide kao mesto na kojem tokom saradnje, može doći do „vatrometa“ kreativnih momenata.

Sve ovo podrazumeva da će većina naših timova biti bar donekle virtuelna. Da biste saznali više o stvaranju virtuelnih timova sa visokim performansama i visokim angažmanom, preporučujemo ovu e-knjigu u kojoj su sabrana istraživanja zasnovana na dokazima o efikasnim virtuelnim timovima.

Kako posao od kuće postaje nova norma za mnoge, može se promeniti i ono što želimo od svojih domova. Konsultanska firma ‘Cognizant’ prognozira da će, na listi nekretnina, kućne kancelarije sve više zadobijati na značaju.

Digitalna bezbednost postaje tim složenija kako timovi bivaju „raspršeni“ na više lokacija. (Getty)

Nakon kovida-19: veći značaj zdravstvene i digitalne bezbednosti

Kada jednom budemo ponovo ušli u kancelarije, naš će fizički prostor morati da doživi izmene. Budući da ne očekujemo da će rizik od korone ili budućih pandemija biti u potpunosti eliminisan, čišćenje i sanitacija (dezinfekcija) prostorija, predmeta i odeće će postati stavka od izuzetnog značaja. Kolega iz ‘Forbsa’ pisale su o jednostavnim promena koje se mogu očekivati, poput zahtevanja provere temperature i maski, uz uklanjanje bifea sa hranom i barova sa salatama. Radne stanice (stoni računari) mogli bi biti razdvojeniji, uz smanjivanje zajedničkih radnih površina i pružanja brojnijih beskontaktnih pogodnosti, ili pak opcija koje ne iziskuju neizostavni dodir s predmetima, kaže se u prognozi kompanije Training Industry.

Ti koraci mogu zaštititi članove tima od prenošenja infekcija, ali će i drugi oblici bezbednosti i zaštite dobijati na sve većoj  važnosti. Mnogim preduzećima su nedostajali odgovarajući planovi kontinuiteta poslovanja i pripravnosti za katastrofe kada su izdate naredbe o zaključavanju. U budućnosti će preduzeća morati da razviju detaljnije i efikasnije planove za situacije bez presedana. Pored toga, veći broj zaposlenih koji se prijavljuju onlajn sa više lokacija će, samim tim, povećati i rizike po kibernetičku bezbednost, što će zahtevati više pažnje kako bi se sprečili takvi izazovi.

Potreba za prilagođavanjem procesa poslovanja

U prošlosti bi ljudi unajmljeni da rade na daljinu često nastavljali da učestvuju u regrutovanju novog osoblja, integraciji u kolektiv i obuci kroz direktan susret. Ali, u budućnosti to možda neće biti moguće ili poželjno.

Proces zapošljavanja na daljinu nudi jednu očiglednu prednost: zapošljavanje se može proširiti, što može omogućiti zapošljavanje mnogovrsnije radne snage, jer lokacija neće ograničiti zapošljavanje. Jednom kada neko bude zaposlen, njegova integracija u tim i obuka ubuduće će morati biti jednostavniji, kažu neki izvori. „Video-kafa“, mrežno mentorstvo i drugi pojedinačni sastanci stvoriće i učvrstiti nadasve važne međuljudske relacije.

Kako se priroda i zadaci posla menjaju, tako će i prekvalifikacija postati važan prioritet. Pored toga, lideri će se morati zapitati kako da pomognu da ljudske veze postanu prioritet na sve digitalizovanijem radnom mestu. Drugi predviđaju povećanje broja potencijalnih radnika ili gig-radnika, zahtevajući od radnih organizacija da razmotre koje im politike trebaju kako bi stvorile uzajamno korisne odnose sa tim pojedincima.

Onoliko koliko radne organizacije budu prilagođavale svoje radne procese, toliko će se njihova buduća reputacija formirati, što će uticati na njihovu sposobnost da ubuduće angažuju jake kandidate. Kompanija ‘Accenture’ je otkrila da je 45% zaposlenih reakciju svojih poslodavaca na pandemiju ocenilo kao „neutralnu“ ili „negativnu“, upozoravajući da su ti poslodavci u riziku od štete po reputaciju.

Nakon pandemije: Nastanak novih poslovnih profila i radnih funkcija

„Kovid-19 je fokus stavio na CHRO i HR organizaciju rada (Chief Human Resources Officer, Human Resources), baš kao što je tokom recesije 2008-2009 bilo za CFO-e (Chief Financial Officer) i finansijski menadžment“, kažu u kompaniji Deloitte, uz proširivanje odgovornosti za koje očekuju da će se nastaviti. Prilagođavanje će, takođe, stvoriti nove mogućnosti za zapošljavanje, uključujući nove uloge, kao što je, recimo, šef rada na daljinu (Chief Remote Work Officer). ‘Gartnerov’ članak o budućnosti rada pruža dodatne uvide u nove poslovne profile, funkcije i perspektive ljudskih resursa koji će postati relevantni u narednim godinama. Iz predostrožnosti, list ’The Economist’ ističe da kao što je porast gig-ekonomije pokrenuo nova pitanja u sferi poslovnog prava, tako uticati i uspon rada od kuće.

Pa, šta bi sve ovo značilo?

Kako se jedan od članaka koji smo pregledali našalio, budućnost rada nam je pristigla mnogo ranije nego što se očekivalo. Šta ovo znači za poslovne lidere koji se bore sa izazovom praćenja brze tranzicije? Nakon čitanja preko 40 članaka o radu u budućnosti, evo našeg zaključka: iako će svaka kompanija i industrija morati sami da otkriju specifičnosti u svojoj poslovnoj grani, nema sumnje da će budućnost poslovanja biti virtuelnija, fleksibilnija i brižnije određena prema zdravstvenoj i digitalnoj bezbednosti; poslodavci će morati da razviju nove strategije kako bi ljudi bili povezani, zdravi i angažovani; a radna snaga moraće da bude spremna za modifikaciju svog radnog mesta i zadataka, uz jačanje svojih uspostavljenih mreža i konstantno hvatanje kopče sa novim tehnologijama.

 

Forbes.com

Gejts: 2021. i posle

Na samitu GeekWire, osnivač Majkrosofta je govorio o pandemiji, klimatskim promenama i – cementu.

Getty Images / Inc.com

Pre no što se opšta situacija trajno poboljša, pandemijsko stanje će se još neko vreme pogoršavati, i ispostavljajući se kao pretnja bar još do kraja 2021. A najteži klimatski izazov, po njemu, neće biti automobili koje vozimo, već zgrade koje gradimo. I mada se stvari trenutno čine zastrašujućim, u opštoj slici – život će se i dalje poboljšavati.

To su samo neka od predviđanja koja je Gejts izneo tokom jednosatnog neformalnog ćaskanja na prošlonedeljnoj virtuelnoj konferenciji ’GeekWire Summit’. Odgovarao je na pitanja glavnog urednika GeekWire-a, i to u vezi najraznovrsnijih tema, u rasponu od njegovog preminulog oca, pa do anti-trast akcije koja cilja na visoko-tehnološke kompanije (Današnji poslovni lideri ne prave grešku zanemarujući svoje odnose sa vladinim zvaničnicima, rekao je, jer, „Svi su videli šta sam uradio i sada su daleko bolje upoznati“).

Evo nekoliko prognoza koje je Gejts tom prilikom izneo:

1. Pandemijska slika će se još neko vreme pogoršati, pre nego što se konačno poboljša.

„Od danas do kraja godine, stvari će se još pogoršavati“, rekao je Gejts, upitan za vremenski okvir i rok do konačne pobede nad kovidom-19. “Model je čak i pre nekoliko meseci pokazao da, sa više ljudi u zatvorenom prostoru, uz hladnije vreme, i Evropa i Sjedinjene Države doživljavaju povratno dejstvo korone. A to se, nažalost, pokazalo tačnim. Tako da možemo očekivati da će tokom jeseni doći do povećanja broja inficiranih i preminulih.”

Nakon toga, kako je potom dodao, stvari će se poboljšati: „Dobra vest je da će bolja terapija – pre svega ona koja se oslanja na monoklonska antitela – postati dostupna već do kraja ove ili početkom sledeće godine.“ Monoklonska antitela nastaju kloniranjem belih krvnih zrnaca i mogu biti ciljana na određene antigene (I Tramp je primio ovaj tretman kao deo „koktela“ korišćenog za svoj slučaj). Američka farmaceutska kompanija Ilaj Lili (‘Elly Lilly’) je nedavno zaustavila svoja ispitivanja monoklonskih antitela, iako se Gejts nada da će ih uskoro ponovo pokrenuti.

On je rekao i da su vakcine takođe na putu: “Verovatno da je to (odobravanje i puštanje u promet) početkom sledeće godine, dve ili tri od prvih šest koje su trenutno u trećoj fazi ispitivanja će verovatno dobiti odobrenje. I to je ono što nas pokreće na putu ka smanjenju prenosa (korone).”

Gejts je rekao da se nada da će, sa uskoro dostupnim vakcinama, škole moći da krenu ka ponovnom otvaranju. „Svakako do sledeće jeseni, nadam se da bismo mogli da vratimo obrazovanje na pravi put“, rekao je. „Dakle, SAD bi do kraja 2021. godine mogle biti u mnogo boljoj formi nego što su to trenutno.“

Ipak, upozorio je on, pandemija nigde neće biti istinski okončana dok svuda ne bude potpuno poražena. „Nećemo se potpuno vratiti u normalu dokle god se ne rešimo ovog virusa bilo gde u svetu“, rekao je Gejts, primetivši da su neke države, poput Novog Zelanda, Australije i Južne Koreje brzo zauzdale virus – samo da bi potom videle da novi talas zaraze stiže sa posetiocima iz inostranstva. „Dakle, globalna eliminacija, uz punu međusobnu saradnju: to bi bilo ono što mislimo da treba uraditi“, rekao je on.

2. Bićemo bolje pripremljeni za borbu protiv sledeće pandemije, kao i nekih današnjih bolesti.

Jedna dobra stvar koja proizlazi iz trenutne pandemije je to što donosioci odluka širom sveta, a posebno Sjedinjene Države, rade mnogo bolji posao obezbeđujući sredstva za iznalaženje pravog odgovora na pandemiju, rekao je Gejts. Ono što je možda još važnije je to što u trci za zaustavljanjem korone istovremeno došlo i do ubrzanja razvoja RNK vakcina. Tradicionalne vakcine deluju tako što „zaraze“ primaoca inertnim ili „mrtvim“ patogenima kako bi pokrenule imuni odgovor. RNK vakcine nisu celi patogeni, već samo njihov delić, „genetska poruka“ ili „ključ“ koji proizvodi sličan odgovor od strane imunološkog sistema. Budući da im nije potreban čitav patogen, RNK vakcine su bezbednije za primenu, lakše se proizvode i potencijalno su svestranije.

„To je pristup koji obećava, kako s aspekta maksimalnog skraćivanja roka potrebnog za stvaranje nove vakcine, tako i radi sticanja mogućnosti stvaranja opšte „fabrike“, generalnog pristupa, koja bi mogla da stoji i bude validan, bez obzira na to sa kojom ćete se bolešću suočavati u budućnosti“, rekao je Gejts. „Želimo da koristimo tu platformu kako bismo pokušali da napravimo i vakcine protiv HIV-a, malarije i tuberkuloze.“

3. Najteži izazov za klimatske promene neće biti automobili i vozila: Biće to zgrade.

Većina ljudi razmišlja o borbi protiv klimatskih promena u smislu čistijih izvora energije, poput sunčeve ili energije vetra, ili takvih rešenja kao što je vožnja električnih automobila. Gejts je rekao da podržava te inicijative, ali da se suočavamo sa težim problemom kada je u pitanju proizvodnja cementa i čelika. „Nemamo načina da napravimo cement čija proizvodnja ne uključuje značajne emisije (štetnih gasova)“, dodao je.

I mada promene u ljudskom ponašanju radi smanjenja emisije ugljenika mogu proizvesti značajne pomake, „ispostavlja se da je (razvoj) paleta naprednih tehnologija jedino rešenje“, rekao je on. “Bez inovacija, nema nikakvog načina (za osvajanje suštinski bitnih poboljšanja). Srećom, inovacije – iako ih je teško predvideti, u tih desetak različitih oblasti, ako ih imamo – onda možemo da radimo veoma dobro.” Gejts već podržava ’Heliogen’, startup koji istražuje načine korišćenja solarne energije za visoko-temperaturne primene, poput one u proizvodnji čelika i cementa.

4. Ako pogledate širu sliku, stvari postaju sve bolje.

Gejts je izuzetno optimističan, i taj je stav bio najvidniji kada je odgovarao na pitanje o razlozima za svoju nadu u napredak.

„Generalno, osnovni okvir (za sve ove akcije i inovacije) je težnja za vođenjem jednog boljeg života“, rekao je Gejts. “Polako, ali sigurno prepoznajemo kako se odnosimo prema manjinama i kako se odnosimo prema ženama. Polako, ali sigurno smanjujemo smrtnost od raka počinjući da shvatamo stvari poput dijabetesa i Alchajmera.” Ima i neuspeha, priznao je, a ova pandemija je odličan primer za to. Ipak, rekao je, „pre sto godina stopa smrtnosti dece pre pete godine života iznosila je oko 30 procenata. Nigde na svetu sada nije toliko loše“. Iako je smrtnost dece još uvek previsoka na nekim mestima, dodao je, “Napredak će se i dalje odvijati. I tako, znate, optimističan sam zbog svega toga.”

 

Inc.com

 

Iz radijusa:

How does Pfizer’s “90% effective” COVID-19 vaccine work?

How Pfizer’s COVID-19 vaccine works: mRNA

Watch: mRNA vaccines face their first test in the fight against Covid-19. How do they work?

Will AI save us from coronavirus?

Coronavirus: Commission approves contract with BioNTech-Pfizer alliance to ensure access to a potential vaccine

I was part of a trial for Pfizer’s covid-19 vaccine. It’s a miracle for genetic medicine.

Tiny variants in genes may dictate severity of coronavirus

Is the Pfizer Vaccine a Live Virus

Download the complete Our World in Data COVID-19 dataset

Champagne and questions greet first data showing that a COVID-19 vaccine works

Kineski sajam međunarodne trgovine (China International Import Expo, CIIE 2020)

Razvojna agencija Srbije i Privredna komora Srbije organizuju nastup srpskih privrednika u okviru nacionalnog štanda Srbije na predstojećem III Kineskom međunarodnom uvoznom sajmu “China International Import Expo” koji će se održati u Šangaju, NR Kina, u periodu od 05. do 10. novembra 2020. godine.

Nastup na međunarodnom sajmu omogućava izlagačima da predstave svoje proizvode i plasiraju ih na nova tržišta, kao i da pospeše postojeće i steknu nove poslovne kontakte.

“China International Import Expo” čiji su organizatori Vlada Narodne Republike Kine i Kineski međunarodni uvozno-izvozni biro (China International Import Expo Bureau) održava se u cilju podsticanja uvoza strane robe i usluga u Kinu, a u skladu sa nastojanjem Kine da promoviše globalizaciju i otvorenost tržišta.

Od ovog sajma se očekuje da bude platforma na kojoj bi zemlje učesnice predstavile svoje ekonomske potencijale i dobile priliku da ostvare kontakte sa kineskim partnerima. Očekuje se učešće predstavnika više od 100 zemalja i regiona, kao i 150.000 profesionalnih kupaca iz Kine i drugih zemalja.

Na sajmu “China International Import Expo” Srbija će se predstaviti sa nacionalnim štandom u hali za prehrambenu industriju.

Razvojna agencija Srbije snosi troškove zakupa prostora i izgradnje štanda dok izlagači snose troškove participacije koja iznosi 50 evra.

Izlagači samostalno organizuju i snose troškove puta, smeštaja i transporta eksponata.

CIIE je jedan od najvažnijih komercijalnih događaja koji se održava u Kini 2020. godine.

Razlozi za učestvovanje su za poslovnu sferu više nego poželjni i tako očigledni.

CIIE pruža dvosmerni kanal za ulazak globalnih kompanija na kinesko tržište, kao i za kineske kompanije, koje na ovom mestu  traže svoje buduće međunarodne partnere.

Cilj je promocija domaćih proizvoda i usluga u okviru sajma međunarodne trgovine u Šangaju, prestonici kineskog poslovanja.

Grad Šangaj i Kineska međunarodna komisija za organizaciju uvoza i izvoza potvrdili su da će se od 5. do 10. novembra 2020. održati treći po redu CIIE. Najava ovog događaja podudara se sa potpisivanjem trgovinskog sporazuma prve faze između Kine i Sjedinjenih Država, obavezujući Kinu da poveća uvoz mnogih proizvoda široke potrošnje i poljoprivrednih proizvoda iz SAD.

CIIE privlači uvoznike iz svih kineskih provincija i iz svih industrijskih grana, koji će se naći u Nacionalnom izložbenom i kongresnom centru tokom ovog sedmodnevnog sajma. Popunjeno je praktično 100% raspoloživih mesta za izlagače. Među potvrđenim izlagačima je i više od 150 američkih kompanija, među kojima su i lideri u granama svog poslovanja.

Organizatori CIIE uspostavili su opširan set planova i priprema da bi osigurali zdravlje prisutnih koji dolaze iz celog sveta, posvetivši javnom zdravstvu čitav jedan pododsek od 10.000 kvadratnih metara, kao i proizvodima i uslugama osmišljenim za borbu protiv pandemije korone.

Ovaj je događaj za Kinu od nacionalnog prioriteta; od 5. do. 10. novembra, ova će zemlja ugostiti, između ostalih, i visoke državne zvaničnike iz Pekinga, uključujući predsednika Sija Đinpinga. Tokom poslednje tri godine, od prve izložbe održane 2018., CIIE je postao glavna prilika za privlačenje pažnje na kinesko domaće tržište, kao i napore kineske vlade da što više intenzivira trgovinu proizvodima i uslugama na međunarodnom nivou.

ZAŠTO CIIE?

→ 400.000 kineskih kupaca

→ 57,8 milijardi dolara transakcija

→ 180 zemalja i regiona koji učestvuju

→ 3.800 preduzeća koja izlažu

→ 250 izlagača kompanija Fortune Global 500 i industrijskih lidera

Očekuje se da će Šangajski sajam međunarodne trgovine ove godine privući više od 150.000 kineskih kupaca, koji će kupovati u poslovne (profesionalne) svrhe

U 2019. godini učestvovalo je preko 120 zemalja i regiona

Zvanične statistike pokazuju da je prvi CIIE zaključen sa vrednošću predviđenih poslova koji prelaze 57,8 milijardi dolara

CIEE važi za jedan od najvažnijih komercijalnih događaja u domaćim i svetskim razmerama.

Izložba je najveći svetski trgovinski sajam i 2019. godine je više od 1.800 preduzeća učestvovalo u drugom CIIE. Preko 180 prijavljenih se ubraja u 500 najboljih, vodećih svetskih preduzeća, a NECC (Nacionalni izložbeni i kongresni centar) pokriva ukupnu izložbenu površinu od 75.000 kvadratnih metara.

China International Import Expo (CIIE) je platforma koja stranim kompanijama obezbeđuje proširenje svog poslovanja na tlu Kine, pružajući čvrstu podršku liberalizaciji trgovine i ekonomskoj globalizaciji, uz aktivno otvaranje kineskog tržišta ka svetu.

Tokom drugog CIIE (2019) potpisano je 53 značajna trgovinska dogovora, a samo u oblasti hrane je potpisano ugovora u vrednosti od 12 milijardi dolara. Održane su i brojne aktivnosti, uključujući i globalno lansiranje 14 novih proizvoda, šest lansiranja novih azijskih proizvoda i 33 lansiranja novih kineskih proizvoda, uz preko 70 novih novoobjavljenih proizvoda.

Prošle je godine pozvano preko 8000 profesionalnih posetilaca, a bilo je prisutno i nekoliko stotina hiljada drugih posetilaca.

„Društvena distanca“: Sitkom priručnik o radu i životu na daljinu

Nove televizijske serije napravljene u i o pandemiji su fascinantne, prve crtice iz pop-istorije ovog trenutka, čak i ako su „umešane“ tako da prođu kao čista zabava.

Američki glumac Majk Kolter u „Društvenoj distanci“, najnovijoj TV seriji koja oslikava pandemiju viđenu očima gledalaca

Kada je pandemija pogodila svet, glavni problem televizijskih produkcija bio je kako u tom trenutku napraviti gledane emisije. Naredni i s tim povezan problem bio je, naime, kako uopšte uspešno praviti emisije koje opisuju ova nikom draga vremena.

Producenti su se prvo pozabavili tim srodnim problemima, tehničkim i narativnim, u posebnim epizodama-specijalima poput „Parkova i rekreacije“ i „30 Rock“, kao i u jednokratnim „one-off“ epizodama tekućih serija, uključujući pravničku dramu CBS-a, „All Rise“, uz one iz posebnih ponuda, poput nezgodne “Coastal Elites“.

Najuočljivije kod većine njih je to što su uopšte završene, ali niko od producenata ovih serija i epizoda nije morao da im održava „prilaz“ tokom cele sezone (Avgustovska mini-serija od četiri epizode, „Ljubav u doba Korone“, pala je negde između jednokratnog specijala i „serije u najavi“).

Dve su serije koje ovog meseca testiraju sposobnost producenata da naprave ubedljiv televizijski pristup u i o globalnoj pandemijskoj krizi (dok još traje), i, kao kada su gledaoci svojevremeno zaranjali u „nekadašnju normalu“ jednog sitkoma tipa „Kanc“ (The Office), da li neko uopšte želi da odmah, usred pandemijske krize, vidi takvo šta – svoj trenutni život i izazove koje svakodnevno donosi.

Dve serije, „Povezivanje…“ (Connecting) na NBC-u, i „Društvena distanca“, koje su u četvrtak 15. oktobra  stigle na kabl, predstavljaju komedije. Možda to i ima smisla: Baš kao što je serija „M * A * S * H“ napravila mračnu komediju od Korejskog rata usred rata u Vijetnamu, producenti ovih serija bi morali imati dobar predosećaj u vezi gledanosti: kako da producenti iznađu način da svoje gledalaštvo makar na tren odalje od nezgodne stvarnosti, i to uz „više te stvarnosti“ koju im serviraju? Iskreno, to predstavlja jednu tešku prodaju, pritom bez obećanja da će njihovoj budućoj publici, barem teoretski, izmamiti osmeh.

Remote Control: Making Television Mid-Pandemic

A neki su koncepti više teoretski od drugih. Dobronamerni, ali možda i previše učtivi koncept „Povezivanja…“ ne deluje toliko kao organska, detaljna priča, koliko kao jednokratna pandemijska sezona postojećeg, sitkoma „na opštu temu“ za druženje-gledanje s prijateljima, neke vrste „sitkoma čije prethodne sezone niste videli“.

Komedija „Blindspot“ čiji su tvorci Martin Ger i njegov česti saradnik Brendan Gal je usredsređena na grupu prijatelja u Los Anđelesu, sada svedenih na video-ćaskanja između čekanja dve isporuke hrane i usuda praćenja vesti tokom pandemije.

Zastupljene su mnoge glavne grupe iz komedije prijatelja, sa pandemijskim obrtima na svaku situaciju i svaki tip prisutnih neuroza. Visoko tenzičnog Pradipa (Parveš Čina) izluđuju njegova mala deca. Geret i Mišel (Kit Pauel i Džil Knoks) sa grižom savesti otkrivaju da njihov brak sve brže i bolje napreduje kako se svet raspada. A možda-i više-nego-prijatelji, Eni i Ben pronalaze neki svoj will-they-won’t-they način koketiranja, ometanog realnošću karantina.

Sitkom se hronološki razvija od početka zvaničnog ukaza o uvođenju karantina. Jedno od njegovih zadovoljstava je obraćanje pažnje na detalje u tim ranim danima opšteprihvaćenih mera izolacije; proveli smo dovoljno vremena noseći se sa tim da je pandemijska nostalgija zapravo realna, mada uznemirujuća stvar. Sećate se nestašice toplomera? A sećate li se kako ste sami pravili sredstva za dezinfekciju ruku? Sećate se usavršavanja recepata na bazi kiselog testa, te montipajtonovske veštine koju smo u izolaciji upražnjavali do iznemoglosti? (kao i druge recepte, naravno).

„Povezivanje…“ promeće svoj humor u prostoru u kojem su prisutne nešto teže realnosti. Ellis (Shakina Nayfack) je transrodni lik, izgubila je posao u recesiji i brine se zbog izvesnosti plaćanja daljih hormonskih tretmana. Tu upada Džezmin (Cassie Beck), doktorka iz Njujorka, koja nam svojim replikama dočarava stvarnost sa svih frontova korone.

„Povezivanje…“ može biti percipirano kao prethodnica već postojećih korona-sitkoma koje nikada niste videli – izuzev u vašoj realnosti

Sve ovo je ozbiljno, razumno ambiciozno i pomalo smešno. Ipak, „Povezivanju…“ nedostaje veza, njeni likovi i dinamika su previše standardni problem da bismo se na njih mogli prikopčati. Previše je pristojno upakovanog i odmerenog začikavanja kojem, čini se, kao da treba neki pravi povod za smeh, a ako govorite o 2020. godini tokom te iste 2020. godine, onda je to ona vrsta smeha za koju se čini kao najizglednija da će – nakon smejanja – uslediti knedla u grlu.

To je režim rada jedne efikasnije verzije sitkoma, „Društvene distance“, antologijske komedije od osam epizoda koju je kreirala Hilari Vajsman Grejem. I ova njena komedija situacije, smeštena u scenario za „Društvenu distancu“ je oštra, provokativna i katarzična, a ponajčešće je ukorenjena u ličnoj patnji i nelagodnosti.

I mada su epizode ​​kratke (neke su kraće od 20 minuta), njihovo gledanje podstiče osećaj da vam u živote ulaze likovi od krvi i mesa, čije priče i sučeljavanja prethode koroni, i koji bi bili zanimljivi i inače, izvan konteksta pandemije.

Epizode ​​su poput sažetih jednočinki u scenskim nastupima, počev od seksualne farse (žovijalni nastavak o zaluđenom paru koji traži siguran karantinski trougao) do upravo i isključivo ove melodramamatske strane priče.

U epizodi „Izbrišite sve buduće događaje“, alkoholičar Ajk (Majk Kolter), koji iza sebe ima već nekoliko meseci trezvenjaštva uz kompulzivne navale straha od epidemija, klimatskih promena, berzanskog kraha itd kada se po uvođenju karantina raziđe s devojkom. Izolacija pogađa dvostruko teže nekoga ko se oporavlja. „Samo se fokusiraj na sebe“, sugeriše mu njegov prijatelj Džin, iz kružoka Anonimnih alkoholičara (Stiven Veber) preko FejsTajma. „Ako se budem još više fokusirao na sebe, zatrudneću“, odgovara mu Ajk.

‘Parks and Recreation’ Reunion: Isolate Yo’ Self

Kao i druge „karantinske produkcije“, tako je i „Društvena distanca“ morala da udovolji ograničenjima spajanja i ukrajanja mnoštva solo-scena. “Otkrio sam da mi je s nelagodom privukla pažnju scena u kojoj su dva glumca delila fizički prostor: bio je to refleks naučen tokom meseci epidemije, nepoznate opasnosti”, piše autor ovog članka, glavni televizijski kritičar Njujork tajmsa, Džejms Ponivozik.

Ponekad se „Društvena distanca“ oslanja na realne porodične veze kako bi glumce bezbedno odvela na istu scenu, poput bračnog para iz stvarnog života – Beki En i Dilana Bejkera – koji glume penzionere, otkrivajući da su im se životni ciljevi razdvojili („Povezivanje …“ čini isto sa Knoks i njenim supružnikom Pauelom, koji su te scene snimali u svom domu).

Pa ipak, serija „Social Distance“ koristi se ograničenjima kao kreativnim podsticajem, zahvatajući sve raspoložive platforme koje se sada koriste za virtuelno povezivanje – ne samo Zum, već i mrežne video-igre, TikToks, Grindr, itd – spajajući ih u novu pripovedačku formu („Povezivanje…“ je manje dalekosežno u upotrebi formata, premda uspeva da napravi svojevrsnu zamenu, surogat za druženje, recimo, u virtuelnoj igračnici pokera).

Narativni oblik govori nešto o životu u karantinu, ali takođe obuhvata „digitalni životopis 2020. godine“ uopšte. Sezona je organizovana hronološki, a kako se razvijaju, priče sve manje govore o pandemiji, baš kao što, vremenom, to čini i sam život.

Poslednja epizoda, o afroameričkim video-tehničarima koji se pripremaju za snimanje virtuelne mature u uglavnom beloj pripremnoj školi, usredsređena je na proteste koji se zalažu za rasnu pravdu i jednakost nakon ubistva Džordža Flojda (koji se, što je šokantna podudarnost, takođe pojavljuje u „Povezivanju…“)

Jedna od jačih epizoda, „sve je V u depresivnom RN“, priča je o simpatičnom tinejdžeru sklonom srceparajućim životnim igrokazima, koji pokušava da oživi i ustoliči svoju zaljubljenost u saigrača… što, u suštini uopšte ne mora i ne treba da bude priča nastala usled opšteg karantina – delimično i stoga što se bavi kulturom, kulturnim matricama i generacijom koja je navikla da živi u virtuelnom prostoru.

‘30 Rock’ Reunion Review: A Few Laughs, a Lot of Blergh

Gledajući ovu epizodu, glavni televizijski kritičar Njujork tajmsa Džejms Ponivoznik se opsetio jednog od najizuzetnijih specijala na temu pandemije koje je dosad video, a koji je legitimno bljesnuo u formi epizoda: Mejova epizoda u karantinu na Apple TV+ tehnoteke zvane „Mitska potraga: Gavranova gozba” (Mythic Quest: Raven’s Banquet). Istakla se, po njemu, i animirana epizoda „Dan po dan“ (One Day at a Time), iako napisana pre pandemije, i koja se samo ovlaš dotiče virusa.

Dirljiva i istinski smešna, epizoda „Mitska potraga“ (Mythic Quest) koristila je tehnologiju ne da bi dočarala teško zamislive vratolomije, već kao jedan od načina na koji njeni likovi prirodno komuniciraju, izrugujući se sebi i svemu preko grupnih „ćaskaonica“, uz to beležeći svoju zabrinutost u komunikacijski kod. Virtuelne interakcije su se činile ne toliko odgovorima na hitne situacije koliko delom već postojećeg vizuelnog jezika serije.

„Povezivanje…“ je premijerno prikazano sa slabim rejtingom, mada je to možda manje odraz kvaliteta koliko (ne)zainteresovanosti gledalaca vezanih za svoje domove da gledaju seriju u kojoj su glavni junaci – vezani za svoje domove. Već je postala uobičajena floskula da je televizijski program bio „bekstvo“ tokom pandemije, ali je sigurno da je TV kutija (ili panel) predstavljala jedno od zadovoljstava gledalaca: to, što možete, ako ništa drugo, barem gledati druge kako nastoje da se uklone iz pandemijskih regulativa i uzusa, nastojeći da ih nekako „predriblaju“.

Bez obzira da li će neka od ovih epizoda/serija prerasti u sezonski hit ili u trajnu klasiku, one su već deo TV istorije. Ukoliko se, ako Bog da, globalna vanredna situacija ne oduži na više godina, one bi mogle biti među našim jedinim pop-kulturnim zapisima o tome kako su ljudi živeli tokom pandemije. Zapisi o nama – zarobljenim svim analognim i tehnološkim sredstvima koje smo koristili tokom te iste pandemije.

Ovakve serije bi, gledano iz aspekta kreativnosti, mogle čak sadržati i snagu trajnog nasleđa i „zadužbine za budućnost“. Ove emisije i programi, u najboljem slučaju, podstiču nešto više od puke znatiželje i nisu tek jeftini trikovi za privlačenje pažnje. Kao i toplije verzije „Crnog ogledala“, one koje su prostosrdačnije, tako i „pandemijske produkcije“ pronalaze nova sredstva za istraživanje našeg sadašnjeg življenja, koje je postalo daleko više virtuelno, i koje je posredovano mnogo pre bilo kog virusa.

Na kraju krajeva, korona virus nije sam po sebi stvorio tele-konferencije i internet-ćaskaonice. Već neko vreme, i to dosta godina pre korone, veliki deo svojih stvarnih života, zapravo, i nismo sasvim vodili u stvarnom svetu.

Doći će dan kada će pandemija i njen improvizorijum zabave proći. Ipak, otkrivanje svih načina kojima možemo ovladati našim virtuelnim životima bi se moglo pokazati kao iskustvo korisno za scenariste, dramaturge i „medijske pripovedače priča“, još zadugo nakon što ponovo budemo u mogućnosti da delimo iste prostorije i mesta na kojima ćemo se uživo oglasiti.

 

Njujork tajms

Mekinsi institut: Kovid-19 i veliko resetovanje, razlozi za optimizam

U svom poslednjem, 25. apdejtu situacije institut Mekinsi iznosi najnovije perspektive o pandemiji i njenom dvostrukom uticaju na živote i egzistenciju, kao i kako se poslovni subjekti mogu pripremiti za „sledeću novu normalu“.

Kompanijski rukovodioci u ovom trenutku gaje veće nade u izgledni oporavak ekonomija i privreda – ove njihove projekcije su pozitivnije nego što su bile dosad. Da li je kraj pandemije blizu, i da li je ovaj optimizam odraz napretka u rešavanju ?

Šest meseci nakon što je WHO proglasila COVID-19 globalnom pandemijom, odgovori dati u poslednjoj Mekinsijevoj globalnoj anketi ukazuju na pozitivan pomak u raspoloženju i procenama koji se tiču privrede i ekonomije – kako na nacionalnom tako i na inernacionalnom nivou. Više od polovine svih anketiranih donosilaca poslovnih odluka zastupa stav da će ekonomski uslovi u njihovim zemljama biti bolji u narednih šest meseci, dok 30 odsto njih kaže da će se stanje pogoršati. To je najmanji procenat pesimista koje je Mekinsi imao u svojim anketama, započetim aprila 2020.

Anketirani u gotovo u svim regionima sveta gaje više optimistističkih nego pesimističkih pogleda na stanje sopstvenih ekonomija i privreda. Sledi graf očekivanih ekonomsko-privrednih uslova u anketiranim zemljama u narednih šest meseci (procenat ispitanika je prema lokaciji poslovnih prostora-kancelarija):

(Graf iznad: Kina, uz Hong Kong i Tajvan, n=103; Indija, n=74; Severna Amerika, n=259; Azija i Pacifik, n=136; Evropa, n=402; Latinska Amerika, n=80; Ostala brzo rastuća tržišta – Srednji Istok, Severna Afrika, Južna Azija i Podsaharska Afrika, n=84;)

Analizirajući odgovore anketiranih rukovodilaca, Mekinsijevo istraživačko odeljenje je napravilo jedan dublji uvid u situaciju, bacivši svetlo na razumevanje onoga što je potrebno za postizanje optimističnog ishoda. Ishodi i prognoze proistekli iz ove ankete, naravno, zavise od dosadašnjeg napretka – uz mogućnosti za još pozitivnije ishode. Nauka je dosad mnogo naučila o prirodi epidemije. Razvijena je naprednija dijagnostika, uključujući brze testove, od kojih se njih nekoliko može obaviti za petnaestak minuta. Postupak i procedure koje se sprovode nad inficiranima uveliko napreduju. Farmaceutske kompanije su pokazale izuzetno izgledne kandidate za buduću pouzdanu vakcinu i terapiju. Imajući sve ovo u vidu, potencijalni kraj pandemije je stvar bliske budućnosti.

Još jedno sveže istraživanje otkriva razmere poremećaja u radnim praksama i ponašanjima uzrokovanih koronom. Trećina anketiranih kompanija je ubrzala digitalizaciju svojih lanaca snabdevanja, polovina njih je ubrzala digitalizaciju svojih prodajnih kanala, a dve trećine ih je brže usvojilo veštačku inteligenciju i automatizaciju. U toku su i mnoge druge promene u strukturi i poslovnim rutinama kojih će se radna snaga pridržavati ubuduće.

Menadžeri bi trebalo da analiziraju podatke o ovim promenama, ali i mnoge druge vezane za korona-situaciju, i da se uhvate u koštac sa dugoročnim planom strateškog planiranja. Suštinsko pitanje glasi: koji je pravi način razmišljanja o 2021. i godinama koje će uslediti? Da li bi kompanije trebalo da uklone svoje barikade ili je za takvo šta prerano?

Pažnja najvećeg broja porodica je, pre svega, usmerena ne na radna mesta već na – edukativne ustanove. Mekinsijev najnoviji osvrt na edukativne metode i procedure usvajanja gradiva pre svega bacaju akcenat na ispitivanje varijabli koje ulaze u konačne odluke o ponovnom otvaranju edukativnih ustanova. Takođe, istraživači ovog instituta su prošle sedmice svoju pažnju usmerili na upravljanje kompanijskim fondovima i gotovinom tokom krize, kao i na izazove budžetiranja zdravstvenih sistema.

Rukovodioci svuda razmišljaju kroz konture onoga što se već neko vreme naziva „novom normalom“. Najnoviji skup informacija prisutan je u Mekinsijevom istraživačkom segmentu „Sledeća nova normala: digitalna sfera oporavka” (The next normal: The recovery will be digital). Koristeći se svojim profesionalnim i ekspertskim znanjima, analitički sektor ove kompanije je odabrao, organizovao i predstavio svoj set podataka sabranih u jedan jasan vodič-knjigu na 172 stranice. To je prvi od pet predviđenih setova podataka (besplatnih za onlajn preuzimanje); podaci se tiču praćenja trendova u ovoj „narednoj novoj normali“; Mekinsi je ovaj multimedijalni prikaz kreirao u saradnji sa Si-En-Bi-Sijem.

Moguće je, takođe, steći uvid i u kompletnu zbirku Mekinsijevih sadržaja povezanih sa koronom, takođe i sadržajne vizuale iz njihovih „tabela dana“; sabranih je to, analiziranih i jasno prikazanih prvih stotinu članaka na temu korona virusa, poslovanja, privatnog života, kao i privrednog oporavka. Mekinsijeva „kutija s alatom“ pomaže poslovnim liderima da pravovremeno i adekvatno odgovore na trenutnu pandemiju.

Uz sve to, Mekinsijevi urednici biraju slike, grafove i „statističke pite“ koje čitaocima omogućavaju jednostavnu i lako uočljivu vizuelizaciju.

 

McKinsey

 

Iz radijusa:

The Emotionally Challenging Next Phase of the Pandemic

Never Go Back to the Office

RAND, objavljena istraživanja

MIT (rubrika Covid-19)

Econ 3.0? What economists can contribute to (and learn from) the pandemic

Apple and Google have launched coronavirus exposure notifications without an app

Navigating a World Reshaped by Covid-19

Pan-dejting u pandemiji: Korona virus i jezik ljubavi

Vrli novi rečnik: Ako poželite da se sastajete tokom pandemije, savladajte korona-žargon.

Kada je reč o vezama, korona virus je promenio sve, od udvaranja i „strategije kopčanja“ do zajedničkog života: unošenje slenga koji će obuhvatiti zabavljanje, odbacivanje i raskantavanje. Da li vam je prijatelj rekao za njihovo veče provedeno u „korona-lingu“ (coronalingus), i to baš u trenutku kada ste se oporavljali od brutalnog „zumpinga“? Možda znate predanog „kuomoseksualca“. A ukoliko želite da tokom dugotrajnog karantina “pronađete ljubav” ili naprosto sačuvate vezu koja je blago svenula, ovaj mali rečnik novih kovanica vam može pomoći da naučite značenje „karantinskog šatrovačkog“.

ドライブスルーお見合い (doraibusurū o miai): Provodadžisanje u drive-through restoranima (imenica)

Japanski put ka ljubavi

Pre pandemije, japanski samci bi u lovu na supružnika često očijukali na zabavama i drugim prigodnim događajima koje organizuju agencije za spojeve. Izbijanje pandemije korona virusa je, na opštu žalost, stalo na put sastancima uživo, ali ne i odlučnosti usamljenih srca da pronađu svoju ljubav. Sada, kada masovna okupljanja predstavljaju rizik od zaraze, tako se i agencije za uparivanje prilagođavaju novonastaloj situaciji. Brojne „provodadžionice“ doživljavaju nagli porast interesovanja među onima koji su željni da se uvežu, kopčajući parove putem mrežnih „omiai“ sesija: „singlice“ razgovaraju i procenjuju međusobnu kompatibilnost putem veb-kamere, a katkad se zagreju i za „on-nomi“: onlajn ispijanje pića.

Neke od ovih agencija koje su još malko preduzetnije idu i korak dalje: Sada organizuju i “omiai-vožnju”, auto-sesije u kojima samci koketiraju iz svojih automobila, na praznim parkiralištima ili salama za venčanje. Mesecima zapreteni u svojim domovima, usamljeni i zabrinuti za budućnost, sve je više slobodnjaka spremnih da se oprobaju u novim oblicima omiaija kako bi pronašli dušu za druženje, čak i ako to uključuje nezgodna predstavljanja koja se realizuju sa sedišta automobila. Ako ništa drugo, ukoliko ovaj moto-dejt ne prođe najidealnije – sjajno je što učesnici u dotičnom mogu da se hitro odvezu.

Miki Kobajaši

∗  ∗  ∗

Virtuelni karantinski koitusi (glagol)

Seks… još neočekivaniji u pandemiji

Zagrejani dueti razdvojeni karantinom više nisu ograničeni na reči izgovorene u slušalice ili vrcave poruke kojima se zatrpavaju u kucanju, tokom kojeg iskaču sugestije putem prediktivnog teksta („koji ti je k…c i šta u vezi toga ima novo…?“). Umesto toga, oni mogu da, roku od nekoliko sekundi, pređu na slanje remek-dela svojih genitalija (doduše stilizovanih). Tokom pandemije „seksinga“, portmanto koji unosi zebnju u srca razboritih roditelja je evoluirao u „korona-lingo“ (važna napomena: nikako ne mešati s onom irskom avio-kompanijom).

Reč je pogrešna jer izostaje pravi smisao: razbijanje prljavog ekrana osetljivog na dodir verovatno pre vodi do anosmije (gubitka čula mirisa) nego do orgazma (ovde bi se daleko sretnije mogao upotrebiti izraz „farplay“: daljinska predigra). U svakom slučaju, dosta ljudi to radi. Snapchat, aplikacija na kojoj se mogu slati slike koje nestaju nakon što bivaju pregledane, namakla je 11 miliona korisnika dnevno otkako je karantin stupio na snagu (nisu svi bili u cilju seksualnog zadovoljenja ili nekog potonjeg viđanja uživo, naravno). Aplikacije za video-sastanke uvele su i video-uparivanja, što neizbežno dovodi do virtuelnih, jednokratnih druženja za jednu noć. Neki ljudi traže ljubav. Drugi samo pokušavaju da ublaže svoju frustraciju tokom karantina, bez namere da se sastaju kada se dotična izolacija ukine: Barem vas pametni telefoni oslobađaju stida, onako… ujutro. Mobilni je, ukoliko niste znali, ono što držite pred sobom: u nedostatku pametnijeg posla, dok se, istovremeno, spotičete. Ili zabijate u prolaznike…

Bo Frenklin

∗  ∗  ∗

Cuomosexual, zaljubljenici u Endrjua Kuoma (imenica)

(Ili: o privlačnosti jednog elokventnog političara)

Guverner Njujorka, Endrju Kuomo, imao je jednu daleko bolju verziju pandemije od većine političkih lidera. Epidemiolozi su pohvalili njegovu ranu i pravovremenu odluku da državu Njujork stavi u karantin. Zbog ovog poteza ga nisu pohvalili samo naučnici; Sve veći broj karantinom zatučenih Amerikanaca, uskraćenih u seksu i zaglavljenih u gledanje kablovske je u tom periodu preraslo u guvernerove poklonike, a zbog njegovog artikulisanog i empatičnog odgovora na pandemijsku krizu.

Ova brigada poklonika ima nekoliko javnosti poznatih članova. Trevor Noa („The Daily Show)“ se uživo u programu proglasio „kuomoseksualcem“ u emisiji „The Ellen Show“ – voditeljka, Ellen (Degeneres) je odgovorila „I ja se osećam kao kuomoseksualac“. Američki komičar Rendi Rejnbou je napisao pesmu a i pokrenuo liniju odeće posvećenu guverneru Kuomu: u jarko ružičastim džemperima, prslucima i majicama izjavljuju: „Od sada se identifikujem kao kuomoseksualac“… Rendi usput prodaje i kuomoseksualne šolje, maske za lice i tašne (U vreme pisanja ovog pisma, veruje se da je Kuomo i dalje solo).

Itan Kroft

∗  ∗  ∗

Zamping (Zumping)

Zamping, prekid veze tokom Zoom-a (imenica)

Digitalni zamping, čin vredan prezira

Telefon vam svetli i plavi kvadrat preplavljuje ekran: pozivnica za Zoom sastanak sa vašim dečkom. Pridružujete se pozivu. “Moramo da razgovaramo”, pucketa limenkasti glas. Ovo je, ubrzo shvatate, „smaranje“, ili zamping (Zoom-Dumping: zumping).

Slobodnjaci su se do pandemije retko „kopčali“ kroz video-pozive. Sada je tako normalno da „aspiranti“ tokom karantina flertuju kroz veb-kameru, obučeni u prigodne sveže košulje i patike za trčanje. Zoom, aplikacija koja obezbeđuje video konferencije je tokom pandemije osvojila ne samo radni već i društveni život. Ipak, neki su frustrirani jer su na video-pozivu „sapeti“ usled karantina, zbog čega se učesnici mogu osećati iscrpljeno i izolovani od slikice, malog prikaza vama nekako drage i daleke ali i često povremeno baš simpatične persone koja je s druge strane poziva… u Zumovoj virtuelnoj kutijici.

Koronanoja: paranoja izazvana karantinom – mnogima je to već problem. Na Zumu je neverbalne znakove poput kontakta očima i gestova rukama teško pokupiti iz mutnih piksela. Zvučnici su u prekidu i zvuk neretko zapinje. Osetljivi razgovori često deluju još hladnije i neprijatnije nego da su uživo. A tokom vašeg razgovora vas mami crveno dugme na ekranu, koje je „Kraj poziva“. Mnogi korisnici se odluče upravo na to.

Džoš Spenser

∗  ∗  ∗

Koronavirus i zahlađenje odnosa

Zajedničko uživanje u daljinskom gledanju filmova i serija (glagol)

Vaša digital-dejting karta je istekla

Karantinu je već nekoliko meseci, a ponestalo vam je stvari, tema i misli za reći i iskazati, pa makar i po svaku cenu, iako vašeg sagovornika to nimalo ne interesuje, zapravo, ne postoji čak ni nezainteresovanost. Ali ne brinite: više ne morate da razgovarate tokom onlajn uparivanja. Neka povici Gordona Remzija na svoje zamenike flertuju umesto vas. Jer, vreme je za „koronavirus i hlađenje“: gledajte film ili TV emisiju sinhronizovano sa svojim virtuelnim partnerom, a istovremeno i sa njim, dok razgovorate.

Mnogi parovi razdvojeni karantinom koriste Netflix Party opciju, popularnu aplikaciju koja povezuje uređaje učesnika kako bi mogli istovremeno da gledaju isti strim (usluga nije povezana sa zvaničnim uslugama samog Netfliksa). Ostali koriste Zum i odbrojavaju do tri, a zatim pritiskaju reprodukciju na odvojenim ekranima. Neki dvojci koriste ovaj virtuelni bioskop kao priliku za (usiljenu?) raspravu o temama emisija koje gledaju, kao da su Demosteni koji nastupaju u digitalnom amfiteatru. Iznureniji parovi, pak, preferiraju tišu kontemplaciju. I svi se oni brinu zbog tehničkih problema i strašnog „zaostajanja“.

Video-dejting možete osećati kao nešto formalno, transakciono ili – kao iscrpljujuće. Pa ipak, „korona i zahlađenje“ omogućavaju uparenima da uživaju u zajedničkoj tišini. Više, ah i napokon, nisu prinuđeni da pronalaze 30 slobodnih minuta u njihovim podjednako jednoličnim danima, jer ima mesta i za neobavezno ćeretanje – što nije slučaj u svrhovitim razgovorima ili frenetičnom zapitkivanju. Ovo je zajedničko iskustvo tokom karantina, a kojeg često nema u takvim stvarima. Ili je to neka nova vrsta „ljubavnog ostrva“?

Džoš Spenser

∗  ∗  ∗

Karantinderen (QuaranTinderen)

Karantinski Tinder (glagol): Prelazak na  holandski pandemijski

Tokom poslednjih nekoliko meseci Ton den Bun, glavni urednik holandskog rečnika Van Dale se bavio sastavljanjem liste novih holandskih neologizama na temu korone: Trenutno ih ima više od 700 (!). Većinom se radi o složenim rečima, kao što je to, recimo, kovanica „Hoestschammte“ (blam, ako se zakašljete na javnom mestu) i QuaranTinderen (Karantinska upotreba dejting-platforme Tinder).

Den Bun pripisuje dužinu i raznolikost svog spiska holandskoj kreativnosti i želji da jezikom izrazi holandsku originalnost. Ima tek 24 miliona onih koji govore holandski, a mnogi od njih žele da svoj jezik učine relevantnijim, time što će ga “obojiti” redovnim dodavanjem novih reči. Međutim, retko ih upotrebljavaju. Zvaničnici iz zdravstva su u maju govorili da bi samci tokom karantina trebalo da organizuju ustaljeno seksualno druženje (sex buddy) kako bi smanjili svoj ukupni društveni kontakt. Za one kojima takav prijatelj(ica) izostaje – tu je Tinder, koji spada među najpopularnije holandske aplikacije za „uzajamno zabavljanje“.

Rouzen Lejk

∗  ∗  ∗

Kovidivors (Covidivorce)

Prekid izazvan kovidom (imenica): Pošast razlaza

Izreka da bliskost rađa prezir pokazala se tačnom za mnoge parove prisiljene da beskrajne mesece provode zajedno u izolaciji. Neki naprosto žele “da ih se bude otkačeno”, trudeći se svim silama da odvrate drugu stranu… po svaku cenu (smišljeno se ogaditi – provereno najlakši način za raskantavanje). Studije su pokazale da duži periodi bliskosti, poput Božića i drugih praznika, često dovode do rasta razmirica jer su parovi prinuđeni da se tada suoče sa osnovnim izazovima u svojim vezama. Pandemija, zapravo, ima sve elemente produženog božićnog boravka u krugu vama bliskih – samo bez poklona ili pečene ćurke. Sada, dok vladajuće strukture širom sveta ublažavaju svoje granične blokade, advokati za razvode se pripremaju za preokret „zajedničkog razvoda“ – razdvajanja izazvanih naprezanjem tokom međusobne danonoćne zavisnosti.

Pored neprekidne bliskosti, mnoge veze su i u finansijskim strepnjama, brizi o deci i kućnim poslovima. Takve tenzije mogu nadahnuti neke ljude da napuste brakove kojima su odavno nezadovoljni. Emocionalni korona-tobogan se nastavlja.

Neki parovi se okreću savetovalištima kako bi rešili svoje probleme. Drugi su stigli do kraja puta. U Britaniji je javna služba za pravne savete (‘Co-op Legal Services’) doživela porast (za 42% ) broja upita o razvodu tokom perioda karantina, u poređenju sa istim periodom prošle godine. Slični trendovi zabeleženi su i u drugim zemljama sveta, uključujući Ameriku, Australiju i Saudijsku Arabiju. Nova bolest je na taj način pronašla brojne načine da uništi brojne živote.

Alija Šoaib

∗  ∗  ∗

冷静期 (Lěngjìng Qī)

1. Period hlađenja (imenica)

2. Čekanje od 30 dana za razvod u Kini

Kineska vlada želi da se parovi primire i „ohlade glave“, da bi potom nastavili dalje.

Kada je u aprilu počelo otvaranje nekih delova Kine, bilo je izveštaja o naglom porastu razvoda. Od Šangaja do Šenžena, parovi koji su se želeli da se razdvoje su opsedali ponovo otvorene vladine kancelarije – kako bi se registrovali za razvod.

Kada je reč o poništavanju braka, Kina spada u ona mesta mesta gde je to najlakše i najjeftinije odraditi. Kineske vlasti su, međutim, odlučile da to promene. U roku od nekoliko nedelja nakon popuštanja karantinskih mera, vlada je uvela 30-dnevno čekanje za parove koji se prijavljuju za razvod i taj je period zvanično priznat. Ideja je bila: dati parovima vremena da se predomisle. Nekoliko sati nakon ove vladine najave, termin „period hlađenja“ je postao viralan na Vejbou (Weibo), kineskoj verziji Tvitera.

Nekim korisnicima ove platforme je taj termin bio smešan, koristeći „hlađenje“ kako bi se narugali parovima koji nisu mogli da podnesu da budu zajedno u karantinu. Drugi su, pak, isticali kako bi ovaj zakon mogao da žrtve porodičnog zlostavljanja dovede u naknadnu opasnost od dodatnih 30 dana podnošenja nasilja u porodici. Dobrotvorne organizacije koje pomažu žrtvama porodičnog nasilja u Pekingu i Hubeju su izvestile da je povećan broj incidenata tokom karantina. Mnogi komentatori su koristili još jedan popularni hashtag: „usprotivimo se periodu hlađenja“.

Drugi su pohvalili ovaj plan. Kineska stopa razvoda raste od 2003. godine, kada su ublaženi zakoni o razvodima. U nekim delovima Kine, stopa razvoda približava se američkoj stopi. To izaziva bes u zemlji koja voli da se pohvali svojim poštovanjem tradicionalnih porodičnih vrednosti – i gde se radna snaga smanjuje. Vlasti, napokon, moraju da gaje nadu da su neki parovi tokom karantina pronašli i nešto drugo izuzev svađe: da li će za devet meseci doći do skoka broja novorođenčadi?

 

Noelle Mateer (tekst), Jessine Hein (originalna ilustracija)

The Economist

Gugl i Fejs očekuju povratak u kancelarije u julu 2021… Mogu li to i ostali?

Planovi za nastavak uobičajenog poslovanja bi bili nerealni sve do sledećeg jula. Ipak, možda se nešto i može naučiti iz načina na koji to planiraju velike kompanije.

Ovog leta su mnoge poslovne zgrade ostale gotovo prazne, a izvršni direktori su se uhvatili u koštac sa pitanjem vraćanja izmeštenih zaposlenika u zajedničke radne prostorije; sada se, među kompanijama kao što su Google, Facebook i Uber pojavio nezvanični datum ponovnog otvaranja: jul 2021.

Organizatori velikih događaja uživo, poput filmskih premijera, koncerata pa čak i Olimpijskih igara 2020. su takođe najavili početak priprema za dobrodošlicu publici – sledećeg leta.

Iako stručnjaci upozoravaju vlasnike preduzeća da se ne oslanjaju previše na taj raspored, ovo je korisna vest; jer, više informacija o tome kako se ove kompanije pripremaju za naredno leto pruža i više alata za određivanje datuma povratka svih ostalih.

Zapamtite datum – ili, možda, nemojte

Na jednu stvar Gugl i Fejsbuk ne računaju: na široko rasprostranjenu vakcinu, pa čak ni na široko rasprostranjen povratak u „staru normalu“.

Tista Goš je epidemiološkinja američkog Centra za obaveštenja i prevenciju bolesti (CDC) i nekadašnja prva glava zdravstvene službe Kolorada, a sada viši medicinski direktor u kompaniji za digitalnu zdravstvenu zaštitu ‘Grand Rounds’. Ona misli da je planiranje povratka na uobičajeni način poslovanja do sledećeg jula „poželjan pravac razmišljanja“. I mada postoje velike šanse da će dotad biti odobrena prva vakcina protiv korone, ona misli da još uvek nije jasno kolika će biti efikasnost bilo koje od budućih vakcina, kao ni kojom će brzinom i lakoćom moći da se distribuira širom Sjedinjenih Država.

Ipak, korporacije poput Gugla angažuju konsultantske firme i epidemiologe kako bi im pomogle u prikupljanju i tumačenju velikih količina informacija o efektima Covid-19 na javno mnjenje. Fejsbuk je u javnim izjavama o ponovnom otvaranju sledećeg jula naveo „smernice zdravstvenih i vladinih stručnjaka“. Uz to, Međunarodni olimpijski komitet sarađuje sa Svetskom zdravstvenom organizacijom i japanskom vladom na praćenju ove pandemije.

Velike kompanije se pozivaju na ovaj datum i raspored budućeg poslovanja na osnovu niza faktora, uključujući zapažanja o konkurentima, ankete kupaca, analizu trendova ponašanja i aktivnosti na društvenim mrežama. Prema Darenu Mahoniju, koosnivaču i glavnom analitičaru u CompassRed-u, ove kompanije čak prate kretanje ljudi putem objedinjenih podataka sa mobilnih telefona. Njegova agencija za analitiku podataka u Vilmingtonu, Delaver, pomaže velikim organizacijama poput profesionalnih sportskih liga i prodajnih lanaca da prouče i prognoziraju tržišne trendove; njegovi su klijenti tokom pandemije postali sve zainteresovaniji za praćenje brojnih anketa o zaposlenima, kupcima i drugim zainteresovanim stranama.

Kompanije koje procenjuju da bi svoje zaposlene mogle bezbedno vratiti “pod krov firme” i pre jula 2021. takođe ne bi trebalo obeshrabriti, smatra Mahoni. „Velike firme mogu sebi priuštiti da svoj raspored rada planiraju na zaista duge staze“, kaže on.

Štaviše, ‘gotovo da sebi ne mogu priuštiti a da to ne učine. Za kompanije čija je radna snaga mnogobrojna – i koju je, samim tim, i teže vratiti u kancelarije u kratkom roku – produžavanje politike daljinskog rada za još čitavu jednu godinu omogućava zaposlenima da bolje planiraju životni i radni raspored, posebno školsku godinu svoje dece, a pre no što se vrate za kancelarijski sto. Volstrit žurnal je objavio da su to faktori koji su izvršnog direktora Alfabeta, Sundara Pičaja naveli na odluku da Guglove kancelarije i nadalje ostanu zatvorene. Slično viđenje situacije izrazila je i portparolka Ubera. Ona je za San Francisko kronikl izjavila da „Kao kompanija potekla na fleksibilnom radu, želimo da našem timu pružimo fleksibilnost, izbor i dugoročnu jasnoću kako bi mogli da planiraju unapred“.

Drugim rečima, kada najavljuju povratak u julu 2021. godine, mnoge kompanije uzimaju u obzir vreme koje će njihovim radnicima trebati da se ponovo prilagode poslovnom životu, onoliko koliko uzimaju u obzir i verovatnoću za očekivanom pojavom prve vakcine.

Postoje i druge poslovne procene na duži rok, one zbog kojih bi jul 2021. za ove organizacije mogao biti rok neophodan za njihovo ponovno otvaranje, čak i ako Covid-19 tek treba da bude neutralizovan. Olimpijske igre su, recimo, jedinstveno takmičenje sa bezbroj zainteresovanih strana širom sveta, a održavaju se tek svake četvrte godine (ovog leta su izostale). Predsednik MOK-a Tomas Bah je u martu istakao da „otkazivanje Igara nije opcija“. Umesto toga, u saopštenju MOK-a o novim datumima je navedeno da će njihovo održavanje – tačno godinu dana od planiranog – obezbediti organizatorima „maksimalno vreme“ za suočavanje s efektima virusa, uz minimalizovanje poremećaja u međunarodnom sportskom kalendaru, uključujući Zimske olimpijske igre 2022. godine.

Nema jednog, univerzalnog rešenja za sve firme

Ponovno otvaranje kancelarija malo uoči ili malo nakon  jula 2021. u velikoj meri zavisi od vaših poslovnih ciljeva, kaže Patrik Kalahan, koosnivač i izvršni direktor kompanije CompassRed. Ako ste zabrinuti zbog odgovornosti ili vas pre brine održavanje vašeg poslovanja nego njegov rast, onda bi rad na daljinu mogao biti logičnije rešenje, kaže on. Sa druge strane – kada je reč o firmama koje svoje klijente moraju da sretnu licem u lice, ili se oslanjaju na okupljanje ljudi da bi podstakli inovacije, a samim tim i konkurentnost na tržištu – one bi, možda, bile spremnije da ponovo otvore svoje kancelarije. Mnoge kompanije vraćaju svoje radnike postepeno, umesto da rizikuju štetu koja bi mogla nastati prevremenim otvaranjem i ponovnim zatvaranjem.

Imaće smisla da se neka mala preduzeća odreknu svog poslovnog prostora, ostajući da u dogledno vreme rade isključivo onlajn, kaže Radž Kumar, predsednik, osnivač i glavni i odgovorni urednik Deveksa. Ova medijska kompanija obezbeđuje međunarodnim razvojnim organizacijama i velikim korporacijama da dobiju terensku pokrivenost kriza i katastrofa (medijsko pokrivanje prirodnih katastrofa i kriznih žarišta). Kumar u tu kategoriju svrstava svoju kompaniju koja ima stotinjak zaposlenih širom sveta. „Imali smo zakup na isteku, a (po izbijanju pandemije i karantinskih mera) nismo ga ni obnavljali“, dodaje on. „A zašto biste to i činili, i to baš sada, ako zaista nemate jasnu predstavu kada će stvari krenuti na bolje?“

Po mišljenju epidemiološkinje Triše Goš, dok američke male i srednje kompanije odmeravaju šire trendove na nivou čitave zemlje, one ujedno treba i da pomno prate podatke o zdravstvenom stanju na veoma lokalnom nivou. Ona kaže da bi, u cilju utvrđivanja roka za ponovno vraćanje radnika u kancelarije i na teren, vlasnici preduzeća trebalo da prate stopu zaraženosti i broj testiranog stanovništva u sopstvenim zajednicama, na mikro-planu; putem veb-lokacija lokalnih zdravstvenih odeljenja ili neprofitnih resursa poput ’Covid Act Now’ (sa kojim je njena kompanija u partnerstvu). Da biste dobili najsvežije informacije, ona preporučuje da direktno kontaktirate Dom zdravlja ili zdravstvenu ambulantu na lokalu, i pokušate da sa medicinskim osobljem uspostavite komunikaciju. „A onda preduzmite preporučene mere bezbednosti kako biste zaštitili zaposlene na radnom mestu.“

“Dosta se toga uči u hodu” kaže Goš, misleći na mehanizme širenja virusa SARS-CoV-2 kao i načine njegovog obuzdavanja; a kako vremenom bude priticalo sve više informacija, moguće je da će neke kompanije pomerati svoje unapred navedene termine otvaranja. A drugi će još uvek živeti sa određenom neizvesnošću o tačnom datumu ponovnog ulaska u kancelarije, pa će nastaviti postepeni povratak na radna mesta. „Želim da naglasim da je moguće ponovo otvoriti firmu na bezbedan način. Samo treba da pristupimo polagano i bez žurbe, metodično i postepeno.“

 

Inc.com

 

Iz radijusa:

 

How the post-COVID workplace will change business for the better

A New Normal: Touchless Offices In The Post-Pandemic World

Reopening: The Tech-Enabled Office In A Post-Covid World

How we’ll get back to the lab during COVID-19

Three Effective Ways to Improve Building Ventilation

In A Remote World, We Are Still Designing For Social Creatures

Applying a Holistic, Health-Focused Design Approach to Built Environments

5 Ways To Achieve A Healthier Work Space Now And After COVID-19

How to navigate the transition to remote work during the COVID-19 pandemic

Pandemija i urbanizam: priprema za veliki povratak grada

Vizionarski odgovori na katastrofe su menjali život gradova nabolje.

Šesnaestog decembra 1835. godine, reke Njujorka pretvorile su se u led a Donji Menhetn je planuo. Dim se prvo probio kroz prozore petospratnog skladišta u blizini južnog kraka Menhetna. Ledene oluje su duvale u fasade obližnjih zgrada, i za nekoliko sati je centralna poslovno-trgovačka oblast postala gradska lomača, uočljiva sa preko sto pedeset kilometara.

Vatrogasci su bili nemoćni. U bunarima i cisternama je bilo malo vode koja je doticala, a reke su se tokom noći zamrzle – momenat kada su temperature, po jednom izveštaju, pale na 17 stepeni ispod nule. Požar je obuzdan tek pošto je gradonačelnik Kornelijus Lorens naredio gradskim vlastima da miniraju objekte u neposrednoj blizini požara, suspregnuvši plamen kontrolisanim eksplozijama.

A onda je iz ruševina izrastao jedan novi Menhetn: sazdan od kamena a ne od drveta, sa širim ulicama i višim zgradama. Najvažnija inovacija je, međutim, ležala izvan grada. Šezdeset pet kilometara severnije, njujorški zvaničnici su u okrugu Vestčester kupili veliko parče zemljišta koje se protezalo sa obe strane reke Kroton. Izgradili su branu na reci da bi stvorili jezero od 400 jutara (1.6km²) , kao i sistem podzemnih tunela za dotok pitke vode do svakog kutka Njujorka.

Inženjerski trijumf poznat kao ‘Krotonov akvadukt’ je otvoren 1842. Ovaj vodeni put je vatrogascima obezbedio obilne zalihe tekuće vode, čak i zimi. Što je još važnije, obezbedio je dotok čiste vode za građane, koji su prethodnih godina patili od jedne vrste epidemije izazvane zagađenom vodom; ova katastrofa je pokrenula revoluciju u higijeni. Tokom naredne četiri decenije stanovništvo Njujorka se učetvorostručilo, skočivši na 1,2 miliona – grad je bio na putu da postane jedna sasvim moderna metropola.

Grad 21. veka je „dete katastrofe“. Današnji komfor i infrastruktura koju uzimamo zdravo za gotovo iznedreni su iz viševekovnih nevolja: vatre, poplave i kuge. Visoke zgrade, podzemna železnica i podzemni kanali, sistemi za dovod pitke i odvođenje otpadnih voda, građevinska regulativa i propisi o javnom zdravstvu – sve je ovo iskovano tek nakon gradskih katastrofa, od strane vizionara i onih koji su taj grad vodili. Prirodne, uz one katastrofe koje je proizveo čovek su milenijumima oblikovali naše najveće gradove, ali i naše ideje o ljudskom napretku.

Nekada veoma praktični i korisni, drevni akvadukti Rima više nisu funkcionisali – prvo su ih oštetili osvajači, da bi ih zatim opustošili – gradsko stanovništvo se smanjilo na nekoliko desetina hiljada, ponovo oživljavajući tek tokom Renesanse, kada su inženjeri obnovili kontrolisani protok pitkih i otpadnih voda. Posledice Lisabonskog zemljotresa su se 1755. pokazale toliko poražavajućima da je prosvetiteljske filozofe poput Žan-Žaka Rusoa nagnao da se upitaju o realnim dometima gradske civilizacije, pozivajući na povratak u „prvobitno stanje“ odnosno, u “svet prirode i njenih iskonskih početaka”. Ipak, ovakve kataklizme su dovele i do rođenja jednog novog inženjerstva, onog koje je evoluiralo do tačke kada se čovek izveštio u građenju otpornijih objekata, posebno u večito trusnim područjima poput San Franciska i Tokija, ali i nebrojeno drugim urbanim naseobinama.

Američki površni i tragičarski odgovor na pandemiju je učinio da Amerika pre liči na devastiranu nego li najbogatiju zemlju u istoriji. Prelistavajući ovogodišnje sudbinsko-morbidne naslove, lako bi se moglo poverovati da smo izgubili sposobnost efikasnog odgovora na krizu. A možda i jesmo. Pa ipak, velika kriza uvek nađe način da razotkrije gde je nastupio lom, pružajući šansu novoj generaciji lidera da izgrade nešto bolje. A ponekad su efekti njihovih izbora dalekosežniji nego što se može i pomisliti.

Izum javnog zdravstva

I, kako je već Čarls Dikens opisao u jednom svom poznatom osvrtu, britanski gradovi su tokom prvih godina industrijske revolucije bili mračni i kužni. London, Birmingem, Mančester, Lids nisu patili od pojedinačnih epidemija koliko od preklapanja neprekidnih epidemijskih talasa: gripa, tifusne groznice, tifusa i tuberkuloze. Takođe su bili pretrpani otpacima, koji su se gomilali u podrumima, izlivajući se iz oluka, truleći na ulicama i začepljujući reke i kanale. U Notingemu – rodnom mestu Luditskog pokreta, koji je nastao u znak protesta protiv automatizacije tekstilne industrije – jedan galon rečne vode (oko 3.7l) je sadržavao 45 grama čvrstog otpada. Samo zamislite trećinu jedne šolje nepatvorene kanalizacije u jednom galonskom bokalu.

Nijedna epidemija tokom ere industrijalizacije nije toliko šokirala britansko društvo kao epidemija kolere 1832. godine. Prosečni životni vek pri rođenju je u zajednicama od sto i više hiljada žitelja pao na samo 26 godina. Kao odgovor na to, mladi vladin zvaničnik po imenu Edvin Čedvik, član nove Komisije za siromašne (preteča današnjeg Ministarstva za socijalna pitanja) je sproveo inspekciju gradske sanitarne infrastrukture. Ne baš elegantan i atraktivan, poznat po uvrnutom humoru ali i kao briljantni štićenik utilitarnog filozofa Džeremija Bentema, Čedvik je za vladu i strukture upravljanja imao možda previše dalekovide ideje. One su uključivale skraćenje radne satnice, prebacivanje troškova održavanja zatvora na „preventivni rad policije“ i ustanovljavanje vladinih penzija. U saradnji sa vladinim timom istraživača, Čedvik je pokrenuo jednu od najranijih studija javnog zdravstva u istoriji – mešavinu izrađivanja mapa, popisa stanovništva i „ronjenja“ po kontejnerima. Posmatrali su kanalizaciju, deponije i vodotokove. Intervjuisali su policajce, fabričke inspektore i mnoge druge dok su istraživali vezu između načina na koji je koncipiran grad i širenja epidemijskih bolesti.

Konačni izveštaj iz 1842. pod nazivom „Higijenski uslovi življenja britanskog radništva“ je izazvao revoluciju. Uobičajena onovremska mudrost je pretpostavljala da je bolest uglavnom rezultat individualnih moralnih nedostataka. Čedvik je pokazao da su bolesti prouzrokovane propustima u razvoju gradske sredine. Bolesti u gradovima su u Britaniji, po njegovom proračunu, svake decenije prouzrokovale preko milion nove siročadi, dece čiji su roditelji umirali od gradskih epidemija. Broj onih koji su umirali od siromaštva i bolesti u britanskim gradovima bilo koje godine tokom 1830-ih, kako je utvrdio, premašivao je godišnji broj poginulih u bilo kom vojnom sukobu u istoriji Britanskog carstva. Izbijanje kolere bio je glavni događaj koji je primorao britansku vladu da računa sa troškovima industrijskog kapitalizma. Isto tako, taj proračun i ocena bi izmenili i način na koji su zapadni gradovi razmišljali o ulozi države pri obezbeđivanju javnog zdravlja.

Šta je bio izvor problema u slučaju kolere? Sva ta prljava voda. Čedvik je preporučio britanskoj vladi da poboljša sisteme odvoda otpadnih voda i stvori lokalne savete koji će uklanjati smeće i „smetnje“ iz domova i sa ulica – ljudski i životinjski otpad. Njegova ispitivanja su 1848. inspirisala definisanje dve ključne tačke britanskog nacionalnog zakonodavstva: Zakon o javnom zdravstvu i Zakon o uklanjanju smetnji i sprečavanju bolesti. Novi nacionalni zdravstveni odbor je konstantno održavao pritisak na javne uprave. Plodovi inženjerstva (popločavanje ulica, uvođenje čiste i odvođenje otpadnih voda) i nauke (bolje razumevanje bolesti) doprineli su zdravijem i dužem životu stanovništva. Očekivani životni vek je 1880. u Engleskoj i Velsu dostigao do četrdesete godine, da bi 1940. premašio šezdesetu.

Čedvikovo nasleđe je išlo dalje od puke statistike dugovečnosti; Iako se ne spominje često kao Karl Marks ili Fridrih Engels, njegov rad je imao ključnu ulogu u pokretanju jedne postepene revolucije u javnoj upravi Zapada. Zdravstvena zaštita i prihodovna podrška države (institucionalizacija socijalne politike), koji čine većinu troškova gotovo svake razvijene ekonomije u 21. veku, iznedreni su iz Čedvikovih izveštaja i nalaza. Dejvid Rosner, profesor istorije i javnog zdravlja sa njujorškog Univerziteta Kolumbija je to opisao jednostavno i upečatljivo: „Kada bih morao da odaberem samo jednu osobu koja je istinski promenila svet i epidemijske krize gradova, onda bi to bio Edvin Čedvik. Njegov populacioni pristup epidemijama iz 1830-ih je razvio potpuno novi način razmišljanja o bolestima u narednih pola veka. Čedvik je izmislio čitav savremeni etos javnog zdravstva Zapada“.

Zašto imamo nebodere

Svi znaju priču: U noći 8. oktobra 1871. godine je na jugozapadu Čikaga izbio požar u štali čiji su vlasnici bili Patrik i Ketrin Oliri. Legenda je za to okrivila kravu koja je prevrnula fenjer. Bez obzira na uzrok, olujni vetrovi su poterali vatru na severoistok, prema jezeru Mičigen. U zaostaloj, rastrošnoj eri 19. veka koji je simbolizovao gradsku ekspanziju, dve trećine čikaških građevina je bilo sazdano od drveta, što je grad učinilo savršenom potpalom. Požar je tokom naredna tri dana progutao dvadeset hiljada zgrada, dok je 300 ljudi skončalo u ovoj “kutiji šibica”. Trećina grada je ostala bez krova nad glavom. Čitava poslovna oblast – gotovo osam kvadratnih kilometara – pretvorena je u zgarište.

Čikago tribjun je 11. oktobra, dok je grad tinjao, objavio uvodnik s velikim naslovom: „Oraspoložite se“. Novine su potom nastavljale: „Usred katastrofe kojoj nema ravne u svetskoj istoriji, gledajući zgarišta kuća podizanih tokom tri decenije, žitelji ovog nekada lepog grada rešili su da ponovo podignu Čikago.“ A to im je, zapanjujućom brzinom, i uspelo. Do 1875. godine, turisti koji su pristizali u Čikago tražeći ostatke i tragove ovog požara žalili su se jer se, eto, „malo šta može videti“. Stanovništvo ovog grada se u narednih dvadeset godina utrostručilo, dostižući milion žitelja. Do kraja XIX veka su na zgarištu poslovnog kvarta nikle brojne zgrade, više od bilo koje druge slične vrste. Njihova dotad neviđena visina im je podarila i novo ime: neboderi.

Požar u Čikagu je omogućio uspon nebodera i visokogradnje na tri načina. Prvo, obezbedio je zemljište za podizanje novih zgrada. Požar je možda uništio poslovnu četvrt, ali je železnički sistem ostao netaknut, stvarajući idealne uslove za novogradnju. U Čikago se slilo toliko kapitala da su cene nekretnina u centru grada zapravo porasle u prvih 12 meseci nakon požara. „Požar iz 1871. je uništio bogato poslovno srce grada, tako da je bilo puno novca i motiva za hitnu obnovu“, rekao mi je Džulijus L. Džons, pomoćnik kustosa Čikaškom istorijskom muzeju. „A moglo je ispasti i drukčije: da je vatra uništila samo siromašna područja, poštedevši banke i poslovne kancelarije.“ Štaviše, rekao je prof. Dejvid Rosner, grad je iskoristio ostatke i “repove” požara kako bi „produžio“ svoju obalu do jezera Mičigen, jer je vatrena stihija obezbedila još više građevinskog zemljišta.

Drugo, kombinacija regulatornog i tehnološkog razvoja promenila je ono sa čega je Čikago ponikao. Osiguravajuće kompanije i gradske vlade su naložile izgradnju vatrootporne konstrukcije. Prvo je Čikago obnovljen ciglom, kamenom i gvožđem. Ali, vremenom, nagon za stvaranjem vatrootpornog grada u okruženju je dovelo do rasta cena nekretnina, što je, pak, podstaklo arhitekte i građevince da eksperimentišu sa čelikom – materijalom koji je tek tada postajao pristupačan za primenu u ondašnjim građevinskim novacijama. Ramovi čeličnih skeleta ne samo što su pružali bolju zaštitu od vatre već su, takođe, bili u stanju da izdrže veći teret, omogućavajući zgradama da rastu uvis.

Nevolja prisiljava ljude da postavljaju osnovna pitanja: čemu služi zajednica i kako se ona sastavlja? Koje su njene osnovne potrebe i kako da ih obezbedimo?

Treće, i najvažnije; rekonstrukcija nakon požara je bila povod za okupljanje mladih arhitekata koji su se, na kraju, međusobno utrkivali ko će od njih projektovati višu zgradu. U najjednostavnijoj verziji ove priče, vizionar i arhitekta Viljem Le Baron Dženi je vodio izgradnju prvog nebodera u istoriji, 42 metra visoke zgrade otvorene 1885. Izum nebodera je, međutim, bio rezultat timskog napora, sa Dženijem koji je ostalim projektantima služio kao neka vrsta igrača-trenera. 1882. Dženijev učenik, Danijel Barnem je u saradnji sa Džonom Rutom, koncipirao ove „četrdesetometarke“, s naglaskom na zgradu ‘Montauk’, koja je bila prva čelična visokogradnja u Čikagu. Još jedan Dženijev štićenik, Luis Saliven, zajedno sa Dankmarom Adlerom je projektovao 41 metar visoki ‘Vejnrajt’, prvi neboder u Sent Luisu. Rusko-američka spisateljica Ajn Rend je decenijama potom, u svom romanu „Veličanstveni izvor“ (The Fountainhead, 1943) utemeljila svoj lik mladog arhitekte Hauarda Rorka na izmišljenoj verziji Salivena i njegovog štićenika, Frenka Lojda Rajta. Lažni je narativ da su „Saliven i Rajt prikazani kao usamljeni orlovi, paragoni robusnog individualizma“, napisao je Edvard Glejzer u ‘Trijumfu grada’, dodajući da „Oni to nisu bili. Bili su sjajni arhitekti duboko uronjeni u lanac urbanističkih inovacija. “

Nemoguće je steći uvid u broj gradova koji su imali koristi od ovih uspešnih čikaških eksperimenata u podizanju visokih čeličnih konstrukcija. Omogućavajući građevincima da u visokogradnji pridodaju velike podne površine – bez potrebe za eksploatacijom dodatne površine zemljišta u širinu – neboder je, takođe, podstakao veću gustinu naseljenosti. Pronalaženje načina za bezbedno uklapanje većeg broja ljudi u gradove je dovelo do bržeg tempa inovacija, značajnijih eksperimenata u maloprodaji i širenje palete mogućnosti za porodice sa srednjim i niskim prihodima, omogućavajući im da se nastane u blizini poslovnih centara. Ljudi u gusto naseljenim oblastima takođe poseduju manje automobila, i zato svaki vlasnik vozila svake godine sagori stotine galona benzina manje od onih koji žive u vangradskim oblastima. Ekološki i ekonomski, kao i u pogledu jednakosti i mogućnosti, neboder – iskovan u arhitektonskom miljeu Čikaga nakon požara – predstavlja jedan od trijumfalnijih izuma u istoriji savremenog urbanizma.

Kroćenje parne džungle

U Njujorku se desetog marta 1888. godine „dogodilo“ jedno divno subotnje popodne. Volt Vitmen, „službeni pesnik“ njujorškog ‘Herald tribjuna’ je iskoristio taj vikend da obeleži kraj zime: “Forth from its sunny nook of shelter’d grass—innocent, golden, calm as the dawn / The spring’s first dandelion shows its trustful face.” Te subote uveče je gradski meteorolog, u lokalnim novinama od srca prepoznat kao „vremenski prorok“, predvideo „lepše vreme praćeno kišom“. A onda je meteo-mag otišao kući i uzeo slobodnu nedelju.

U međuvremenu su se dve oluje spojile u jednu. Iz Meksičkog zaliva se ka severu valjao sloj tamnih oblaka punih vode, dok je iz pravca Velikih jezera nastupao hladni vazdušni front koji je Minesotu već zasipao snegom, kotrljajući se dalje na istok. Ova dva fronta su se sudarila i spojila iznad Njujorka.

U ponedeljak, na dan kada je objavljena Vitmenova pesma, stanovnici su se probudili usred najgore mećave u istoriji SAD. Do četvrtka ujutro, oluja je u severoistočne delove države Njujork nanela sloj snega dubok preko 130 centimetara. Snežni nanosi su obrazovali formacije visoke i preko pet metara. Dostava hrane je bila obustavljena, a majkama je nedostajalo mleka. Stotine ih umrlo od gladi i izloženosti hladnoći. Kao i Lisabonski zemljotres, koji se dogodio pre više od jednog veka, tako i njujorška mećava iz 1888. godine nije bila samo prirodna katastrofa; bio je to i psihološki udarac. Velika njujorška mašinerija je ukočila i zaćutala. Gradska elektro-mreža, tada još u povojima, zamrla je. Poslovi i privreda su prestali da funkcionišu. Njujorški Weekly Tribune je 14. marta izvestio da su se „Nadzemna i izdignuta železnica kompletno pokvarili“:

Od automobila na ulicama nije bilo nikakve vajde, a prigradska železnica je blokirana smetovima; prekinute su telegrafske veze; berze nisu radile a gradonačelnik nije dolazio u svoju kancelariju; grad je bio ostavljen da funkcioniše hotimično i neplanski; vladao je haos.

Njujork, koji je sada bio zatrpan snegom, podsećao je na džunglu parnih mašina. Infrastruktura izdignute železnice je sablasno zveckala kvartovima kroz koje se protezala; žice i kablovi elektro-mreže duž ulica su se upetljali i visili sa hiljada stubova. Ipak, dve decenije nakon oluje, vozovi i žice su uglavnom nestali – barem onoliko koliko je neko iznad tla to mogao da vidi. Njujorški čelnici su shvatili da će – ukoliko žele da zaštite najvažnije elemente svoje infrastrukture od vremenskih nepogoda – morati da je stave pod zemlju.

Nakon nezapamćene mećave, prvo što je Njujork učinio bilo je ukopavanje kablova i žica. Početkom 1889. godine, telegrafska, telefonska i komunalna preduzeća dobila su rok od 90 dana da se oslobode sve svoje dotad vidljive infrastrukture. Industrijska „šuma komunalnih stabala“, odnosno, šarolikih namenskih stubova je počišćena, što je nekim stanovnicima omogućilo da po prvi put vide ulicu ispred svojih prozora. Pokazalo se da su podzemni vodovi jeftiniji za održavanje i da bi mogli ući u veću širinu opsega – što je na kraju značilo više telefona i više električne energije.

Drugo, i još važnije: Njujork je ukopavanjem svoje nadzemne železnice stvorio najpoznatiji metro-sistem u SAD. „Podzemni sistem brzog tranzita učinio je ono što izdignuta železnica nije mogla“, pisao je Njujork tajms u danima nakon snežne oluje, stavljajući akcenat na „neadekvatnost povišenog železničkog sistema u takvoj nuždi“. Čak i bez mećave – što prikazuje i Doug Most u svojoj „hronici nauke o podzemnoj železnici“, knjizi ‘The Race Underground’ – ulice Njujorka su postale neprohodne usled gužve pešaka, kolica, konja i kočija. Godinu uoči mećave, nadzemna železnica je zabeležila porast od 13 miliona putnika. Potreba za nekim alternativnim – verovatno podzemnim – vidom prevoza je bila očigledna. London je otvorio prvi deo svog metroa nekoliko decenija ranije. U Njujorku je ova mećava bila okidač za ubrzanu gradnju metro-sistema.

„Njujork je ponikao na katastrofama“, rekao je nedavno Mičel L. Mos, profesor urbanističke politike i planiranja na Njujorškom univerzitetu. „Tu je požar iz 1835. godine i izgradnja ‘Krotonovog akvadukta’. Tu je snežna oluja iz 1888. godine i izgradnja podzemne železnice. Tu je požar u fabrici košulja ‘Triangle Shirtwaist’ (1911), koji je na Menhetnu ubio 146 radnika. Frensis Perkins bi rekla: „Sporazum o novom poslovanju (Nju dil) je, zapravo, začet ovim fabričkim požarom, jer je katastrofa dovela do pojave njujorške državne komisije za uslove rada koja je, zauzvrat, doprinela uvođenju osmočasovnog radnog dana. Na sve ove katastrofe, Njujork je odgovarao promenama nabolje.“

Oktobra 1904. godine, nakon dugogodišnjih političkih borbi, pregovora sa dobavljačima i inženjerskih izazova, otvorena je prva njujorška metro-linija. Tlocrt ove trase (gore desno) bio je „gromolik“, jer je podsećao na izlomljenu strelicu; vodio je severno od gradske kuće do Velike centralne stanice (Grand Central Station), kačeći na zapadu 42. ulicu, a zatim ponovo skrećući ka severu i Tajms skveru, vodeći sve do 145. ulice i Brodveja, do Harlema. Linija podzemne železnice sa 28 stajališta, kojom je upravljala kompanija Interborough Rapid Transit je bila poznata kao IRT. Nekoliko meseci kasnije, Njujork se suočio sa presudnim testom: još jednom velikom zimskom olujom. I dok je mećava besnela, donosioci odluka u kompaniji IRT su izvestili o „446.000 prevezenih putnika“, rekordnom dnevnom maksimumu postignutom „bez ijedne nezgode“.

Pronaći našeg “unutarnjeg Čedvika”

Ne prizivaju sve nesreće bolje anđele naše prirode. Kompletno istraživanje urbanih katastrofa moglo bi pokazati nešto što je bliže suprotnom stanju stvari: kontrast uvrežen u večiti status kvo, „sklonost nepromenjenom stanju“, koji se može pokazati snažnijim od potrebe za hitnim promenama. Kako su proizvodna radna mesta opadala u drugoj polovini 20. veka, tako su gradovi poput Detroita i Jangstauna u Ohaju počeli da propadaju jer njihovi lideri nisu bili u stanju da predvide šta će sve zahtevati tranzicija u postindustrijsku budućnost. Jednom kada se unište poslovne oblasti – kao što je to zadesilo Čikago 1871. godine – priliv svežeg kapitala može postati spas iz takve situacije. Ali, kada su gradske žrtve isključivo siromašni ili pripadnici manjina, obnova nakon krize može teći sporo, ako se uopšte i dogodi. Uragan Katrina je 2005. poplavio Nju Orleans, raselivši nebrojeno mnogo svojih žitelja s niskim primanjima; mnogi od njih se više nikada nisu vratili u jedan od najlepših američkih gradova. Neke kataklizme se ne tiču toliko štete na objektima koliko nejednakosti i nepravde. „Prirodne katastrofe same po sebi ne čine ništa u zaustavljanju društvene nepravde“, primećuje Keanga-Jamahta Tejlor, profesorka afroameričkih studija na Prinstonu. „Bez društvenih kretanja ili društvenih preokreta, priznavanje nejednakosti nikada ne napreduje dalje od priznanja da je ’pred nama još dug put’.“

Njujork 1888. nije reagovao na mećavu gomilanjem lopata za sneg. Stvorio je čitavu infrastrukturu podzemne elektro-mreže i tranzita.

Ipak, katastrofe mogu da naše duhove usredsrede na zajedničku krizu, sruše političke i regulatorne barijere koje stoje na putu napretka i podstaknu tehnološke skokove, spajajući talente i novac u rešenje za velike probleme. „Katastrofe samo razotkrivaju već postojeće problematične tačke, i time stvaraju priliku da se malo vratite nazad i učinite ono što je trebalo učiniti u prvom mahu“, rekao je Mičel Mos. Njujork 1835. godine nije morao da pretrpi jedan toliko razoran požar da bi postao svestan potrebe za kaptivacijom i kanalisanjem izvora slatke vode. Pa ipak, tek je požar na Donjem Menhetnu “inspirisao” gradske čelnike da preduzmu konkretne korake.

Uobičajena odnosno „normalna“ vremena nisu zgodna za neko sporije, promišljenije preispitivanje prirodnih katastrofa. Kada bacimo pogled na svet oko sebe – na zastarelu ili raspadajuću infrastrukturu, neadekvatnu zdravstvenu zaštitu, rasizam i siromaštvo – isuviše je lako gajiti stav površne rezignacije tipa “upravo je sve onako kako je oduvek i bilo”. Nevolja nas može prodrmati iz transa samozadovoljstva i prisiliti nas da postavljamo prvobitna pitanja o svetu: Čemu služi zajednica i kako se ona sastavlja? Koje su njene osnovne potrebe i kako da ih obezbedimo?

To su pitanja koja bi trebalo da postavljamo o svom svetu dok se suočavamo sa pandemijom korone, usput razmišljajući o tome šta bi trebalo da usledi nakon nje. Najvažnije promene po okončanju ranijih katastrofa su prevazilazile samu katastrofu: One su u potpunosti objašnjavale uočene probleme ali i rešenja za njih. Njujork nije reagovao na mećavu 1888. gomilanjem lopata za sneg. Stvorio je čitavu infrastrukturu podzemne elektro-mreže i tranzita koji su grad učinili čistijim, pravednijim i efikasnijim.

Kao i u prošlosti, odgovor na kovid-19 bi na sličan način mogao biti dalekosežan. Najveća pouka se možda nalazi u saznanju da su, što se tiče opšte zdravstvene zaštite, moderni gradovi neadekvatno koncipirani – i to ne samo neadekvatno u odnosu na aktuelnu pandemiju već i u odnosu na druge vidove zaraznih bolesti i uslova u kojima se urbana sredina nalazi, poput zagađenja (koje doprinosi poboljevanju), ili prenaseljenosti (koje doprinosi širenju bolesti). Šta ako bismo osmislili gradove zasnovane na jednoj drukčijoj, svesnijoj odbrani od svih pretnji po naše zdravlje?

Odgovor na to bi mogao započeti garancijom univerzalne zdravstvene zaštite, bez obzira na specifični mehanizam. Kovid-19 je pokazao da je naše preživljavanje neraskidivo povezano sa zdravljem stranaca, “onih koji dolaze spolja”. Usled nejednakog pristupa zdravstvenoj zaštiti, između ostalog, mnogi građani – posebno Amerikanci sa niskim primanjima i nebeli Amerikanci – bili su nesrazmerno teže pogođeni pandemijom. Bilo je verovatnije da oni sa niskim primanjima žive u višegeneracijskim domaćinstvima, čineći puteve prenosa raznovrsnijim. Onima koji već žive u takvim kritičnim, prethodno postojećim uslovima, često nije bio dostupan rutinski pristup preventivnoj nezi – a među ljudima koji potiču iz takvih sredina je, tim sledom, i stopa smrtnosti od korone bila veća. Što se tiče zaraznih bolesti, rizik po bilo kog pojedinca predstavlja rizik po sve. U međuvremenu, usled svoje veličine, gustine i izloženosti stranim putnicima, najveći teret ove pandemije su isprva snosili ljudi iz gradova. Stoga, nema razloga za stav i razmišljanje da će se ovaj obrazac promeniti. U doba pandemija, univerzalna zdravstvena zaštita nije samo zaštitna mreža već je i stvar koja se tiče nacionalne bezbednosti.

Dva su načina na koje bi gradski čelnici mogli rekoncipirati gradove kako bi spasli živote građana. Prvo, mogli bi da zaustave motorni saobraćaj. Iako se može učiniti da je problem saobraćaja izmešten podalje od trenutnog problema s pandemijom, studija iz 2013. je otkrila da dugoročno izlaganje zagađenju automobila i kamiona u SAD prouzrokuje 50.000 prevremenih smrtnih slučajeva na godišnjem nivou. Respiratorni uslovi otežani zagađenjem mogu povećati ranjivost na druge bolesti, uključujući i one zarazne. Globalni karantin usled pandemije nam je ukazao kako bi mogla izgledati alternativna budućnost urbanih konglomerata. Gradovi bi mogli ukloniti većinu automobila iz gradskih područja i „vratiti“ ulice građanima. Kratkoročno, ovo bi pomoglo našim naporima u borbi protiv pandemije, dajući restoranima i barovima više otvorenog prostora. Dugoročno, to bi nabolje transformisalo gradove – bilo bi dodato znatno više prostora za šetače i biciklističke staze, a urbani način življenja bi ih učinio zdravijim i atraktivnijim.

Drugo, gradovi bi mogli da iz temelja preispitaju svoj dizajn, kao i namenu modernih zgrada. Buduće pandemije izazvane virusima koji se prenose vazduhom su neizbežne – istočna Azija ih je u ovom veku već imala nekoliko; pa ipak previše modernih zgrada postiže energetsku efikasnost – sprečavanjem protoka svežeg vazduha koji pritiče spolja, urbane sredine se „zapečate“ – stvarajući tako savršenu Petrijevu posudu za bilo koju bolest koja uspeva u neprovetravanim enterijerima. Gradske vlasti bi trebalo da osavremene standarde ventilacije kako bi kancelarije postale manje rizična mesta. Zatim, uzimajući u obzir da sve više Amerikanaca radi na daljinu kako bi izbeglo prenatrpane vozove i loše provetrene kancelarije, lokalne vlasti bi isto tako trebalo da podstaknu građevinske preduzimače da prazne zgrade pretvore u stambene komplekse, donošenjem novih zakona o zoniranju ali i poreskim olakšicama. Pretvaranje praznih kancelarija u stanove bi povećalo broj stambenih jedinica u bogatijim gradskim sredinama, koje i inače pate od nedostatka pristupačnih mesta za život; proširilo bi, takođe, poresku osnovicu ali i dodatno smanjilo vožnju do posla, dopuštajući većem broju porodica da imaju domove u centru grada.

Sve u svemu, ovo je vizija prepravljenog grada 21. veka, koji uzima u obzir javno zdravlje, i ujedno postižući fini trik da istovremeno bude naseljeniji a i prostraniji. Urbano okruženje sa upola manje automobila bi predstavljao, zapravo, trijumf. Vrednost zatvorenih kancelarijskih i maloprodajnih prostora bi se umanjila, dok bi oni otvoreni postali sve važniji, a gradske ulice bi bile vraćene ljudima.

„Trenutno, uz sveprisutnu koronu, svi polažemo nade u jedno – jedan lek, jednu vakcinu – i to govori koliko je naša vizija društva postala sužena“, kaže Rosner, istoričar javnog zdravlja sa univerziteta Kolumbija. Njegov heroj, Čedvik, otišao je korak dalje. Koristio je egzistencijalnu krizu kako bi prepisao preventivna pravila modernog upravljanja. Oblikovao je naše razmišljanje o odgovornosti države prema siromašnima onoliko koliko je preoblikovao savremeni grad. Trebalo bi gajiti nadu da će naš odgovor na ovogodišnju pandemiju biti „čedvikovski“ –  po svojoj sposobnosti da nam pomogne u sagledavanju postojeće nepravde, koju je ova pandemija potpuno ogolila.

Jednog dana, kada korona bude tek bleda uspomena, neki istoričar gradskih katastrofa bi, gledajući zapise ovog našeg trenutka, mogao zapaziti da su ljudi nakon požara gledali u nebo; da su im pogledi nakon mećave bili uprti nadole, u tle; a da su se, posle kuge, napokon, osvrnuli oko sebe, susrevši jedni druge.

∗  ∗  ∗

Ovaj članak će se pojaviti u štampanom izdanju oktobarskog “Atlantika”, pod naslovom „Kako je katastrofa oblikovala savremeni grad“ (How Disaster Shaped the Modern City).

* Ilustracije: Mark Harris; slike kompanije Interborough Rapid Transit; Nacionalna meteorološka služba; Wiley & Putnam / Artokoloro / Britanska biblioteka / Alamy; Thomas Kelly /Američka  Kongresna biblioteka

* Derek Tompson za magazin Atlantik piše o ekonomiji, tehnologiji i medijima. Autor je „Hit Mejkera“ i voditelj podkasta Crazy/ Genius.

Bil Gejts: Prva vakcina možda neće biti savršena, a dok se ne pojavi – tu su monoklonska antitela

Gejts je na svom blogu izrazio mišljenje da bi prve vakcine mogle tek da „premoste jaz (stop-gap) pre no što one „prave“ postanu dostupne – pre svega bogatim zemljama.

Iako je optimističan u pogledu roka za izlazak prve vakcine protiv korone (početkom sledeće godine), osnivač Microsofta i filantrop koji podržava nekoliko globalnih inicijativa iz oblasti javnog zdravstva je rekao da ta prva vakcina možda neće biti i najoptimalnija.

U intervjuu koji je dao agenciji Blumberg, on je rekao da će razvijanje efikasnijih vakcina iziskivati više vremena, i da će one postati dostupne „tek mnogo kasnije“.

“Prva vakcina, u smislu efikasnosti protiv bolesti i njenog prenošenja, neće biti idealna i njeno dejstvo možda neće biti dugotrajno”.

Fondacija Bila i Melinde Gejts pruža finansijsku podršku nekolikim farmaceutskim kompanijama koje spadaju u najozbiljnije kandidate za proizvodnju prvih kompletnih i pouzdanih vakcina, uključujući i onu koju je britansko-švedska „AstraZeneca“ razvila u saradnji sa Univerzitetom Oksford.

Gejts je izrazio nadu da će uz vakcine biti razrađeni i efikasni lekovi za novi korona virus, koji će pomoći u spašavanju velikog broja života (recimo, lečenje monoklonskim antitelima, što je neka vrsta “delimične vakcine” koja neutrališe glavno koronino oružje, “proteinske šiljke” na površini virusa).

Kao deo dogovora sa predstavnicima američke vlade, kompanija ‘Džonson i Džonson’ čija je „kandidatska vakcina“ sada u prvoj i drugoj fazi ispitivanja na ljudima bi, jednom kada bude spremna, pružila Sjedinjenim Državama najmanje 100 miliona doza. Za razvoj svoje vakcine, kompanija Johnson & Johnson je, u okviru američkog CoVPN programa protiv kovida-19, potpisala ugovor vredan oko milijardu dolara.

Johnson & Johnson je poslednja u nizu brojnih farmaceutskih kompanija koje razvijaju korona-vakcinu, i kojoj je vlada Sjedinjenih Država ponudila svakoj ovoj kompaniji po milijardu dolara  SAD vakcinama, onda kada one budu spremne.

Sjedinjene Države sklopile su slične ugovore sa mnogim drugim kompanijama. Pretprošle sedmice je najavljen ugovor sa francuskim proizvođačem lekova Sanofi i njegovim britanskim partnerom GlaxoSmithKline vredan 2,1 milijarde dolara, radi obezbeđenja 100 miliona doza vakcine koju ta dva farmaceutska giganta zajednički razvijaju.

Foto: Gates Notes

Pre postizanja ovih sporazuma, američka vlada izdvojila je 1,2 milijarde američkih dolara za nabavku 300 miliona doza vakcine koju je razvio Univerzitet Oksford u saradnji sa kompanijom AstraZeneca, i još 1,6 milijardi američkih dolara za 100 miliona doza one koju je razvio Novavax. Obe kompanije taj novac koriste za finansiranje ispitivanja na ljudima.

Novavax je u javnost iznela da je njena vakcina uspešno prošla prvu fazu ispitivanja.

Ova američka biotehnološka kompanija je izvestila da je vakcina koju razvijaju „podstakla snažne reakcije (proizvodnjom sopstvenih) antitela“ kod testiranih volontera, a tokom prve faze njenog ispitivanja na ljudima.

Vakcina je isprobana na 50 dobrovoljaca starosti između 18 i 59 godina na dve lokacije u Australiji, saopštila je kompanija Novavax.

U svom izveštaju o nalazima nakon obavljenih testova, iz kompanije tvrde da je  njihova vakcina dala snažnu zaštitu od infekcije korona virusom.

Novavax je jedna od nekoliko farmaceutskih kompanija sa kojima je američka vlada unapred sklopila sporazume vredne milijardu dolara za obezbeđivanje vakcina.

Vakcina Novavaksa koristi protein iz novog korona virusa da bi kod ljudi indukovala imuni odgovor na njega.

Laboratorijski dizajnirana antitela mogu dobiti bitku protiv korone i pre no što prve vakcine stignu, piše Džon Koen za magazin ’Sajens’.

I dok je svet zaokupljen skupom trkom za vakcinom u kojoj su ulozi ogromni, prisutna je još jedna, podjednako ključna i konkurentna metoda: priprema za proizvodnju ciljanih antitela koja bi mogla da obezbede trenutno povećanje imunosti na virus.

Protiv korone se koriste i antitela; mehanizam delovanja delimično odudara od vakcina

Već su u toku klinička ispitivanja ovih monoklonskih antitela koja bi mogla da spreče a i da leče ovu bolest, a prvi nagoveštaji njene efikasnosti bi se mogli pokazati tokom narednih nekoliko meseci, uz dosta verovatnoće da bi doze monoklona bile spremne i pre završetka ispitivanja prvih vakcina. “Ako biste hteli da uložite novac, dobro biste učinili ukoliko biste ga uložili u razvoj monoklonskih antitela, a pre nego što konačno proizvedu prve pouzdane vakcine”, kaže Entoni Fauči, šef američkog Nacionalnog instituta za alergije i zarazne bolesti (NIAID).

“Antitela mogu biti važan “most” kojim bi se prevazišao jaz i ovaj vakuum, dok vakcina ne bude dostupna”, kaže Adžaj Nirula, potpredsednik kompanije Eli Lilly, jedne od nekoliko velikih kompanija koja ulaže u razvoj ciljanih antitela na koronu. Ona će verovatno da biti efikasnija od sada dostupnih lekova kao što su remdesivir i deksametazon, a antitela mogu zaštititi one zdravstvene radnike koji su najizloženiji riziku od zaraze, istovremeno smanjujući jačinu virusa kod hospitalizovanih pacijenata. Stvaranje ovog monoklona uključuje rastuće linije B ćelija koje stvaraju antitela u bioreaktorima, što izaziva zabrinutost da bi one mogle biti oskudne i skupe. Kompanije Lilly, AbCellera, AstraZeneca, GlaxoSmithKline, Genentech i Amgen su zajedno nastupili pred američkim Ministarstvom pravosuđa (DOJ), s pitanjem da li mogu da razmenjuju informacije o proizvodnji svojih monoklonskih antitela, a da ne krše antimonopolski  Zakon, “kako bi proširili i ubrzali proizvodnju.”

Ubrzo nakon što je počela pandemija, istraživači iz farmaceutske industrije i akademske zajednice su počeli da identifikuju, dizajniraju, podešavaju i sprovode laboratorijske testove monoklonskih antitela protiv SARS-CoV-2, virusa koji izaziva COVID-19. Većina ih deluje vezivanjem i „neutralizacijom“ proteina na površini virusa, ili neutralizacijom njegovog „šiljka“, koji inicira infekciju. Farmaceutska kompanija Lilly je, radeći sa AbCellerom, pokrenula 29. maja prvo istraživanje monoklonskog antitela na ljudima – ispitivanja iz prve faze – testirajući njegovu bezbednost i stepen podnošenja među hospitalizovanim pacijentima. Usledila su druga bezbednosna ispitivanja vakcine od strane Lillijevog kineskog partnera, Junshi Biosciences, kao i njujorškog Regenerona, koji su razvili koktel od tri monoklona.

Regeneron sada testira efikasnost svog monoklonskog koktela protiv COVID-19, koji u tri velika placebo-kontrolisana ispitivanja kombinuje to jest primenjuje antitelo na proteinske „šiljke“ virusa – antitelo koje je prvobitno uzeto od osobe koja se oporavila – i jednog antitela koje potiče od miša, kome je prethodno dat protein „korona-šiljka“. Ovaj probni postupak prevencije, čiji je razvoj koordiniran s NIAID-ovom ‘Preventivnom mrežom za sprečavanje kovida-19’ (CoVPN) – delom projekta ‘Warp Speed’ kojeg sprovodi Trampova administracija – regrutovano je dve hiljade lica u domaćinstvima (inače veoma izglednom mestu za prenošenje zaraze), a kod kojih je potvrđeno da su pozitivni na COVID-19. Jedna studija koju je preduzela ova kompanija ima za cilj da nadgleda skoro 2600 hospitalizovanih osoba sa teškim oblikom COVID-19, dok će se na drugoj grupi, otprilike upola manjoj, obavljati testovi ponašanja antitela na inficiranim osobama sa blagim ili umerenim simptomima. Kompanija Lilly je pokrenula sopstvena ispitivanja, uključujući ona iz treće faze, placebo-kontrolisanu studiju na 2400 stanovnika i osoblju zaposlenom u ustanovama za dugotrajno zbrinjavanje; ova kompanijska studija se vodi uz pomoć programa CoVPN.

„Trebalo bi da smo u mogućnosti da vrlo brzo uočimo signal o stepenu efikasnosti“ proisteklom ovim ispitivanjima, kaže Ejmi Dženkins, koja predvodi ‘Platformu za prevenciju pandemije’ (P3) pri Agenciji za napredne istraživačke projekte u oblasti odbrane, koja već dve godine ulaže napore za brži razvoj monoklonskih antitela protiv pandemija. Iako Dženkins okleva da napravi čvrstu prognozu, kaže da je vremenski okvir novembar-decembar „realan i konzervativan“. To je verovatno ranije nego što će se bilo koja vakcina pokazati sigurnom i efikasnom, kažu istraživači: “Ne bih želeo da kažem da bi to bilo pre kraja godine”, rekao je Entoni Fauči 27. jula na konferenciji za štampu, a u vezi pokretanja NIAID-ovog prvog ispitivanja vakcine za koronu.

Kristos Kiracous iz ‘Regenerona’ napominje da se tokom ispitivanja vakcine po pravilu mora sačekati nekoliko nedelja da bi imuni sistem mogao razviti odgovarajuće reakcije na prethodno date doze, a onda i još nekoliko sedmica za „slučaj“:  procenat rizičnosti po izlaganju organizma virusu SARS-CoV-2. To znači da ova ispitivanja zahtevaju dosta vremena i mnogo ljudi. Tome nasuprot, kada je reč o potencijalnom lečenju monoklonskim antitelima, „vaš se slučaj već zbio“, kaže Kiracous. A u studijama preventive (dakle, proučavanju efikasnosti delovanja antitela na koronu), mnogo je verovatnije da će do infekcije doći kontaktom unutar domaćinstva, nego što je to slućaj s ispitanicima koji odvojeno i pojedinačno učestvuju u istoj studiji.

Imunolog Denis Barton, čija istraživačka grupa radi u okviru kompanije ’Scripps Research’ je uspeo da izdvoji veoma snažna monoklonska antitela protiv SARS-CoV-2 za koja se nadaju da će ih primeniti u ispitivanjima na ljudima; on kaže da je optimističan jer će samo jedna doza monoklona uspeti da ljude mesecima štiti od infekcije.”Umnogome je lakše pobrinuti se za nekoliko delova virusa nego čekati na kompletno rešenje, ili iskorenjivanje pandemije koja je u toku.” Ista logika važi i za lečenje. „Napadnite virus snažno i što ranije“, kaže Barton.

Kiracous kaže da čak i ako monoklonska antitela ne pređu vakcine „u liniji finiša“, ipak mogu imati značajnu ulogu protiv COVID-19. “Dugoročno će nam biti potrebna oba pristupa”, kaže Kiracous. Retkost je da su vakcine stoprocentno efikasne i mnogi ljudi mogu odbiti vakcinu ili preskočiti imunizaciju iz drugih razloga. Štaviše, napominje on, stariji ljudi ili oni kojima je imunitet oslabljen možda neće zadobiti snažan imunološki odgovor svog organizma nakon vakcinacije.

Međutim, snabdevanje monoklonskim antitelom može delimično biti ograničeno zbog skromnih ulaganja. Operacijom Warp Speed je, na primer, izdvojeno osam milijardi dolara za šest različitih vakcina COVID-19; za monoklonska antitela, američka vlada je uložila oko 750 miliona dolara, od čega najveći deo u Regeneron, koji će proizvesti negde između 70.000 i 300.000 doza pre nego što uopšte ima podatke o efikasnosti. Iz kompanije Lilly kažu da će do kraja godine imati sto hiljada doza.

Ukoliko se pokaže da antitela deluju, jedna studija sa Univerziteta Duke procenjuje da bi samo Sjedinjenim Državama naredne godine moglo trebati skoro 40 miliona doza. Niko, međutim, ne zna koliko bi se te doze proširile, kaže Dženet Vudkok, koja je kao šefica Odeljenja za procenu i istraživanje lekova pri američkoj Upravi za hranu i lekove uzela dopust sa svog mesta, kako bi predvodila terapijske metoda programa Warp Speed. „Za razliku od vakcina, teško je predvideti broj tretmana za lečenje koji će biti dostupni“, kaže ona. Prevencija, koja bi bila pojedinačna intramuskularna doza, zahteva manje proizvoda od intravenske infuzije koja se koristi u lečenju, napominje ona, ali potrebna količina zavisi od veličine osobe.

COVID-19 Resource Center | SCIEX

Iako je način određivanja prioritet u distribuciji vakcine već pokrenuo veliku raspravu, još nije vođena takva diskusija o monoklonskim antitelima. Ministarstvo pravde je 23. jula izrazilo zabrinutost u vezi sa isporukom, odobrivši da šest kompanija koje su podnele molbu za razmenu informacija o proizvodnji mogu to i činiti (bez opasnosti od anti-monopolskog Zakona, koji je ovim kompanijama dotad predstavljao glavnu prepreku).

Regeneron nije deo te grupe, ali je Kiracous optimističan u pogledu zadovoljavanja potreba. „Dobra stvar kod nekih od ovih bioloških sredstava je što za prilično kratko vreme možete ubrzati proizvodnju“, kaže on. Nirula se slaže. “Ako budemo imali uspeha u ovim kliničkim ispitivanjima, imaćemo (ubrzo) na raspolaganju velike količine ovog leka”, kaže on.

Troškovi monoklona, posebno za veće doze potrebne za lečenje, mogli bi podeliti svet na utoke i nedostatke. “Malo je verovatno da će se cena ovog tretmana u bliskoj budućnosti spustiti do nivoa koji bi bio lako dostupan širom sveta”, kaže Set Berkli, koji je na čelu Saveza za vakcinaciju ‘Gavi’, a takođe predvodi jednu međunarodnu inicijativu za razvoj COVID-19 vakcine.

Dženkins kaže da je ključni cilj projekta P3, koji je za ispitivanja četiri farmaceutske grupe obezbedio 96 miliona dolara donatorskog novca, bio stvaranje monoklonskih antitela koja je u stanju da proizvede sam organizam, umesto velikih rezervoara za fermentaciju. Ideja, koja još nije testirana na korona virusu kod ljudi jeste da se u ljude ubrizga DNK ili njen RNK nosilac koji „dekodiraju“ željena antitela, omogućavajući čovekovim sopstvenim ćelijama da ih proizvedu. „Mislimo da možemo smanjiti troškove proizvodnje monoklonskih antitela“ kaže Dženkins.

Bez obzira na troškove, dokazi da monoklonska antitela deluju kao preventiva bi svima mogli biti od koristi: raspolaganje tim podacima bi proizvođačima vakcine dalo jasan signal da su antitela protiv površinskog proteina SARS-CoV-2 dovoljno efikasna da zaštite ljude. To bi zauzvrat moglo pružiti validan indikator za procenu vrednosti najizglednijih kandidata za konačne vakcine, kojima nedostaju realni podaci o efikasnosti. „Biće potresno na polju vakcine, potresno na pozitivan način“, kaže Majron Koen s Univerziteta Severna Karolina, koji vodi testiranje monoklonskih antitela na platformi CoVPN. „Pruža vam se hiljadu mogućnosti za brži napredak.“

 

* Ispravka od 5. avgusta: Ova priča je dopunjena informacijom da DNK i njen RNK nosilac još nisu testirani na ljudima kao nosiocima gena monoklonskih antitela. Strategija je, kako se izveštava, testirana na ljudima sa drugim vrstama oboljenja, mada još uvek nisu objavljeni rezultati.

 

Jon Cohen, ScienceMag.org

 

Srodni linkovi:

Gene therapy could put an end to future pandemics

New York Times, Coronavirus Vaccine Tracker

Radical shift in COVID-19 testing needed to reopen schools and businesses, researchers say

Next big COVID-19 treatment may be manufactured antibodies

Bill Gates lays out a possible timeline for a ‘stop-gap’ COVID vaccine

CORONAVIRUS (COVID-19) RESEARCH PROJECTS

Target Product Profile: antibody tests to help determine if people have recent infection to SARS-CoV-2: Version 2

Sweden’s top virologist has a message on how to defeat coronavirus: Open schools and no masks

Immunology Is Where Intuition Goes to Die

A Vaccine Reality Check: So much hope is riding on a breakthrough, but a vaccine is only the beginning of the end.

I’m a Nurse in New York. Teachers Should Do Their Jobs, Just Like I Did.

College-Educated Professionals Are Capitalism’s Useful Idiots – How I got co-opted into helping the rich prevail at the expense of everybody else

The Rise of Coffee Shaming – Personal-finance gurus really hate coffee.

Kako očistiti masku od korone?

Nošenje maske ili neke tkanine umanjuje rizik od korone (Sopa/ Lightrocket/ Getty )

Konstantno im održavajte čistoću. Ako će vam nešto dodirnuti lice, bilo da je maska za lice koja sprečava prenošenje koronavirusa Covid-19, maska ‘Lone Ranger’ ili ona lutka na naduvavanje koju držite pod krevetom – želećete da ih održavate u čistom stanju. Napokon, vaše lice nije rolna toalet-papira. Ono može biti prozor ne samo vaše duše, već i „smetlište“ za mikrobe, koji će zaraziti vašu dušu ukoliko niste pažljivi. Prvo, evo nekoliko saveta o tome kako oprati višekratnu masku, a zatim kako rukovati medicinskim maskama kao što je N95. Obe ove stvari su, na kraju krajeva, prilično različite.

Kako očistiti višekratne maske za lice?

Ukoliko masku (ili neku tkaninu) koristite u više navrata, a ne jednokratno, zaista bi trebalo da je očistite svaki put kada je nosite. Dobro pravilo koje bi trebalo primenjivati je da je vaše lice podjednako važno ako ne i važnije od vaših genitalija. Da li vas grozi pomisao na to da nosite isti donji veš duže od jednog dana? Zašto biste, onda, ponovo nosili istu masku nakon što je jednom upotrebite? Svaki put kada je stavljate na lice, njom dodirujete usta i nos koji su puni mikroba. Možete u nju kašljati, kijati, slučajno pljucnuti tokom kašljanja ili čak pljunuti, ili navlažiti znojem, dodirnuti njom nozdrve ili u nju – kinuti. U isto vreme, čestice u vazduhu, uključujući potencijalne viruse i niz alergena, bivaju „usisani“  odnosno prilepljeni na površinu maske dok kroz nju dišemo. Prekrivanje lica maskom je na mnogo načina poput „donjeg veša“ za vaše lice.

Da biste oprali masku ili drugu zaštitnu tkaninu, moraćete je, ipak, i nažalost, skinuti (stajanje pod tušem s maskom na licu nije način na koji se čisti). Pre no što je skinete, temeljito perite ruke barem 20 sekundi. To znači da otpevate refren pesme „I Touch Myself“ (samo onaj deo sa “Oh, no…”). Ukoliko nemate sapun i vodu za pranje ruku, koristite sredstvo za čišćenje na bazi alkohola koje sadrži najmanje 60% alkohola.

Jednom kada su vam ruke čiste, uklonite masku dodirivanjem onih delova koji počivaju na zadnjoj ili bočnoj strani glave, poput ušnih petlji ili krajeva odnosno ćoškova, obično gornjih, a ne onog dela koji vam stoji na licu i ustima. Zapamtite, trebalo bi da tokom pandemije zaštitite lice (i respiratorne organe). Dodirivanje lica bi, stoga, moglo lagodno sprovesti mikrobe u usta, nos i oči koji važe za „klizna vrata“ koja mikrobe odvode u vaš respiratorni sistem.

Nakon što uklonite masku, stavite je na sigurno mesto u pripremi za čišćenje. Ovo može biti korpa za veš ili vrećica za jednokratnu upotrebu. Ne stavljajte maske na bilo koje mesto koje može kontaminirati druge stvari, poput kuhinjskog pulta, na vrh salate ili na lice vama drage i značajne persone. Jer, ona bi se mogla jako uznemiriti ako prema njegovom ili njenom licu postupate kao sa korpom za veš. Odložite sve filtere za jednokratnu upotrebu koji mogu postojati na samoj maski, jer oni ne bi trebalo da prolaze kroz veš-mašinu. U suprotnom, možda ćete imati ostatke filtera po opranoj odeći. Kada (samo i isključivo) vašu masku odložite u veš (u jednokratnoj kesici), ponovo dobro operite ruke.

Maske od tkanine mogu se prati u veš-mašini sa drugom odećom (Getty)

Većina maski od tkanine može ići u veš sa drugom odećom. Ukoliko je vaša maska od svilenog šifona, meke čipke ili gume, preispitajte svoj izbor facijalne zaštite. Izbegavajte bilo kakvu vrstu tkanine koja mora da ide na hemijsko čišćenje i koju je, samim tim, nemoguće oprati u veš-mašini. U stvari, pokušajte da koristite tkaninu koja se može oprati u deterdžentu i vrućoj vodi. Ne pokrivajte lice i ne stavljajte na njega išta drugo što se ne bi moglo provući kroz veš-mašinu, poput perjane boe, ili onog legendarnog, delikatno-nezgodnog pramena Džastina Bibera, kojeg ste na jedvite jade uspeli da nabacite.

Nakon što je maska prošla kroz veš-mašinu, koristeći najduži i najviši raspoloživi toplotni režim (90ºC), dobra je ideja provući je kroz sušilicu, opet u programu s najvećom dostupnom toplotom. Ovako se mogu neutralisati bilo kakvi gadni mikrobi koji su uspeli da prežive veš-mašinu.

Ručno pranje lica je takođe jedna od opcija. Međutim, budite oprezni. Ne dotičite lice dok perete masku. Dodirivanje lica može biti poput pevanja pesme “Call Me Maybe”. To možete učiniti nesvesno, a može se tu i tamo nezgodno i ne baš uvek dobro završiti. Sve u svemu, tretirajte masku kao biološki rizičnu dokle god je u potpunosti ne operete. To znači da treba dobro oprati ruke nakon rukovanja njom uoči pranja.

Ručno pranje maske podrazumeva prethodno temeljno pranje ruku vrućom vodom i sapunom, u trajanju od najmanje 20 sekundi. Nastojte da koristite deterdžent ili rastvor za izbeljivanje za koji se zna da ubija mikrobe. Tokom pripreme i korišćenja takvih rešenja, pažljivo sledite uputstva: Ne mešajte stvari koje ne treba mešati (naravno, izbeljivač ne pijte niti ga ubrizgavajte). Obavezno operite svaki njen delić.

Ako nemate mašinu za sušenje veša, možete je osušiti na vazduhu ukoliko je tokom sušenja izložite neposrednoj sunčevoj svetlosti. Sunce emituje i ultraljubičasto zračenje, koje može pomoći pri neutralisanju klica. Pre no što je skinete sa štrika, proverite da li je maska potpuno suva. Vlaga i maska: ove se dve reči ne uklapaju baš dobro u epidemiološke standarde.

Nakon što se osuši, čuvajte je na sigurnom i čistom mestu. Toaletna školjka ili unutrašnjost džepova od pantalona ne smatraju se mestom koja su bakteriološki bezbedna.

Kako očistiti N95 maske?

Ovde je prikazan Battelle Sistem kritične nege za dekontaminaciju (CCDS, Critical Care Decontamination System), koji može da obradi do 80 hiljada maski (Getty Images)

Navedeno se odnosi samo na maske za lice koje se mogu oprati ili očistiti. To se ne odnosi na jednokratne maske za lice poput onih plavih hirurških ili N95 maski. Tretiranje takvih maski konvencionalnim postupcima pranja može oštetiti njihovo tkanje ili ih iscepati. Prskati ih rastvorom za čišćenje poput alkohola neće biti dovoljno za njihovo propisno pranje, a uz to može i oštetiti materijal.

U idealnom slučaju, trebalo bi da nakon jedne upotrebe bacite i hirurške i N95 maske. Ali, ovo nije idealna situacija. Na skali od jedan do 10 pripremljenosti za pandemiju, naše društvo je postiglo „Uh minus“. To „Uh“ (That “D” as in “doh”) se odnosi na zdravstvene radnike, koji su tokom prvog meseca pandemije oskudevali u novim N95 maskama, pa su često prali već postojeće.

Ova nesrećna nestašica maski je nagnala mnoge da istraže načine dezinfekcije i ponovne upotrebe N95 maski i filtera. Ne zaboravite da su maske N95 i filteri jedine vrste maski za lice koje će vas zaštititi od virusa. Sva ostala sredstva za zaštitu više štite druge ljude od vas, u slučaju da ste zaraženi.

Ovde je ključno pronalaženje postupka dezinfekcije kojim je moguće osloboditi se loših mikroba (poput teškog akutnog respiratornog sindroma korone 2, to jest SARS-CoV2), i, ujedno, održati integritet-konzistentnost maski. Na primer, bizarno ali praktično primećivanje, da bi izlaganje maske vatri moglo adekvatno dezinfikovati masku N95… iako vam, u tom slučaju, ne bi preostala nijedna.

Respiratorne maske u CCDS režimu dekontaminacije (Washington Post/ Getty)

Kao što je prikazano na veb-lokaciji američkog Centra za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC), tri su metode koje obećavaju najviše pri dezinfekciji maski N95:

Isparljivi vodonik-peroksid (VHP): Upravo tako i zvuči, naime, kada gasoviti oblik vodonik-peroksida prolazi kroz maske. Para može prodirati kroz tkanje i, samim tim, manje oštetiti strukturu od njegovog tečnog oblika. Da bi testirala ovu metodu, američka Uprava za hranu i lekove (FDA) je potpisala ugovor s Memorijalnim institutom ‘Battelle’, čija je studija dala pozitivne rezultate.

Ultraljubičasto germicidno zračenje (UVGI): primena ultraljubičastog (UV) svetla na masku. Njegova efikasnost, međutim, uveliko zavisi od doze UV svetlosti, kao i stepena izloženosti površine maske. Pored toga, UV svetlost može biti prilično štetna, u slučaju da vam neko predloži da masku stavite na lice ili telo tokom izlaganja UV zračenju. Da biste koristili UV svetlost, odnosno UV lampu, morate prethodno zaštititi oči i kožu.

Vlažna termička inkubacija: izlaganje maski vrelom vazduhu (npr. 60°C-70°C), koji takođe ima visoku relativnu vlažnost (npr. 70% do 80%) tokom dužeg vremenskog perioda (npr. 60 minuta). Kao što je navedeno u preporukama CDC-a, studije su pokazale da ovaj način može biti efikasan u uništavanju virusa gripa H1N1, ali da postoji „neizvesnost u pogledu efikasnosti dezinfekcije drugih patogena“. Studija koja je upravo objavljena u glasilu Kanadskog medicinskog udruženja (CMAJ) je otkrila da je „pojedinačni termički tretman učinio SARS-CoV-2 nevidljivim odnosno nedetektovanim u svim uzorcima tretiranih maski“.

Dezinfekcija maske N95 nije nešto što bi trebalo da pokušavate sami. Potreban vam je pravi pribor i oprema. Ovaj video sa Univerziteta u Mičigenu vam pruža informaciju o potrebnoj opremi za primenu ove tehnike:

Isto tako, ovaj video sa Univerziteta u Misuriju prikazuje kako izgleda UV tretman maski:

Na sajtu CDC-a se takođe pominje i tretman vodonik-peroksidom u isparljivom i tečnom stanju kao „obećavajućoj metodi s određenim ograničenjima“. Da bi se potvrdila efikasnost obe ove metode, potrebno je uraditi više studija. Štaviše, mogu se javiti i neke komplikacije. Na primer, maska N95 nije instant-zalogaj („Hot Pocket“): Ne možete je tek tako ubaciti u kesu sa malo vode i staviti je u mikrotalasnu. Ako maska ima neke metalne delove, a često ima, očekujte varničenje i to ne na dobar način. Opet, naparivanje maski ili njihovo „roštiljanje“ u mikrotalasnoj ih može dezinfikovati, ali ovo sa sobom donosi i neke druge probleme.

Postoje, zatim, i metode kojima se virus može ukloniti ili inaktivirati, mada se njima, ujedno, može oštetiti i sama maska. U ove metode spada nihovo stavljanje u autoklav ili mikrotalasnu pećnicu, izlaganje vrelom suvom vazduhu, pranje sapunom ili izopropilnim alkoholom, izbeljivačem ili dezinfekcijskim maramicama.

Etilen-oksid (EtO) bi možda mogao da dezinfikuje masku, ali je tu jedan mali problem jer može biti štetan po njenog vlasnika; ova supstanca, čak i u malim dozama može uzrokovati rak, urođene genetske mane i neurološke probleme. Opasan način čišćenja maske obesmišljava svrhu njenog nošenja; ovo je slučaj kada je od neke takve metode veća šteta nego korist.

Imajte na umu da sve ove metode zavise od načina njihove primene, što znači da im efikasnost može zavisiti od temeljitosti čišćenja. Na primer, ako vam je neko rekao da je za vašu masku obezbedio „vrelo naparivanje“, raspitajte se o dodatnim detaljima… Koja je relativna vlaga? Kolika je bila temperatura tokom naparivanja? Koliko je trajala izloženost maski takvoj pari? Da li je sprovedeno bilo kakvo testiranje stepena validnosti ovakvog postupka? Zapravo, generalno, kad god neko upotrebi reči „vrelo naparivanje“, uvek se dodatno raspitajte i saznajte više o kontekstu i detaljima (inače, ovaj metod važi za efikasan i jeftin). „Koristio(la) sam ‘vrelo naparivanje’ da bih očistio(la) sve vaše lične stvari“, pa… možda i nije nužno dobra stvar.

 

Bruce Y. Lee, The Forbes

Pisac članka je novinar, profesor, modelar epidemijskih sistema, informatičar i stručnjak za digitalno zdravstvo, avokado i preduzetništvo (ne uvek tim redosledom).

 

Nizvodno od servera:

EuroTopics.net

ElectricLit

Johns Hopkins Coronavirus Resource Center

Neil deGrasse Tyson, Eight Books Every Intelligent Person Should Read