Stanovnici udaljenog škotskog poluostrva suočeni su sa mogućnošću da njihov “atar” preraste u svemirsku luku. Londonski Gardijan piše ko je od tamošnjeg stanovništva tom idejom oduševljen, a ko nešto manje, i zašto.
Ukoliko se vlasti saglase i stigne zvanična dozvola, poluostrvo Moin (A’ Mhòine) u okrugu Saterlend u škotskim Visijama biće prva britanska kosmička rampa.
U naredne dve godine, hiljade turista i svemirskih entuzijasta bi se moglo okupljati na krajnjem severu Škotske da bi promatralo za njih jedinstven događaj: prvi let britanske rakete koja će biti ispaljena sa škotskih tresetišta, na kojima obično pasu jeleni i ovce.
Poluostrvo Moin u Saterlendu, pusto tresetište ispresecano močvarama i sićušnim jezerima koja gledaju na živopisni tesnac Pentlend Firt je izabrano za jedno od najizglednijih lokacija za izgradnju prve britanske svemirske luke – pod uslovom da dobije konačno odobrenje od Uprave za civilno vazduhoplovstvo.
Podržavaoci gradnje ove lansirne baze nadomak moreuza Pentlend Firt nadaju se da će 2023. male škotske rakete – izgrađene od ugljeničnih vlakana i grafena, sa motorima napravljenim najnovijim 3D štampačima – uspostaviti rutinu ispaljivanja iz svemirske luke Moin. Ovo bi bila jedna vrsta prethodnice rastuće svemirske industrije, posebno grane koja se bavi lansiranjem mikrosatelita. kada je o Saterlendu reč, ti će sateliti biti lansirani u polarnu orbitu iznad Zemlje.
Vekovima su na tlu ovog veoma pitoresknog dela škotskih visija šetale i pasle ovce u vlasništvu lokalnih sitnih farmera. Pejzaž je to koji nudi pogled na Orkni koji se prostire na istoku i arhipelag manjih ostrva bližih obalskom pojasu. Na jugu, izvan plimnog ušća i talasastog prostranstva tresetišta, leže impozantni vrhovi i grebeni Ben Loyal i Ben Hope.
Predlog za izgradnju svemirske luke potiče od škotske Agencije za regionalni razvoj, posebno program razvoja lokalnih zajednica (Highlands & Islands Enterprise, HIE); ovaj predlog – uredba u najavi – zatekao je sve lokalne meštane, pokrenuvši među njima intenzivnu debatu o pozitivnim i negativnim aspektima ovog plana, o mogućnostima za razvoj novih poslova ali i o mogućim rizicima koji se mogu isprečiti već postojećim poslovima – onim koje već vekovima imaju „krofteri“ – sitni stočari i farmeri.
“Zastao nam je dah od iznenađenja”, rekla je Doroti Pričard, majordomka imanja Melness, koje je inače i vlasnik poluostrva Moin u ime 59 kroftera.
„Svi smo održali sastanak, i onda smo pomislili ‘U redu, za to smo, uzbudljivo je, ali ne po svaku cenu’, i to je bila naša mantra“, rekla je Pričard. „Pregovarali smo čitavu večnost. Mislim da smo ljude iz razvojne agencije (HIE) doterali do ivice ludila. Želeli smo da zaštitimo prava lokalnih poljoprivrednih proizvođača.“
Nakon dugog i povremeno vatrenog nadmetanja između konkurentskih lokalnih kampanja – kako onih koji su za tako i onih koji su protiv izgradnje svemirske baze na pašnjacima i močvarama što se prostiru u nedogled – ovaj projekat vredan 17 miliona funti je u junu 2020. dobio građevinsku dozvolu od Saveta Hajlenda (Highland council), koji je za sada odobrio 12 lansiranja godišnje sa ove lokacije.
Odbornici ovog Saveta su podigli rampu za izgradnju lansirnog centra kao i pristupnih puteva, kontrolne sobe i zgrada za pohranjivanje raketa, okruženih damper-zonom širine 3,6 km. Za prva lansiranja, Pričard očekuje “navalu” izletnika-poklonika svemirskih dogodovština, i dodaje da „To ipak nije rt Kanaveral, mada ćete ovde imati one (posetioce) koji su stvarno zainteresovani za lansiranje raketa. Mislim da će ljudi doći da to gledaju, naročito u početku. Definitivno.“
Na iznenađenje svojih oponenata, građevinska dozvola nije dobijena zahvaljujući bilo kakvoj intervenciji od strane škotskih ministara, iako je njegova budućnost daleko od zagarantovane, i zavisi od lokalaca (koji su gotovo listom za građenje lansirne rampe).
HIE prvo treba da dobije odobrenje škotskog Suda za zemljišna pitanja (Land court), tela koje donosi odluku o promenama u nameni zemljišta koje je zakonski već opredeljeno, a radi dobijanja dozvole za izgradnju na određenoj lokaciji. To bi trebalo da bude formalnost, mada se čini da se nekoliko kroftera izostalih sa javne debate usprotivilo stavu većine.
HIE takođe treba da finalizuje svoj ugovor sa Orbeksom, raketaškom kompanijom sa sedištem u Foresu blizu Invernesa, koja je usko povezana sa projektom. Ova firma gradi male rakete visine do 19 metara. HIE se nada da će desetine mikrosatelita biti lansirano iz Moina, i da će ove rakete biti na biopropan, ekološki veoma pogodno gorivo sa izrazito malim ugljeničnim tragom.
Ser Martin Sviting, predsednik poverenika Nacionalnog svemirskog centra u Lesteru i stručnjak za male satelite je rekao da će severna i priobalna mesta poput Moina ovog igrati centralnu ulogu u britanskoj brzoširećoj industriji mikrosatelita. Mikrosateliti se uglavnom koriste za komunikaciju ili, recimo, pružanja usluga pokrivenosti Internetom ili GPS-om.
Oni osiguravaju sigurno lansiranje daleko od naseljenih područja, i mnogo su bliži polarnim orbitama koje će sateliti koristiti kao svoje putanje. „Nema sumnje da postoji nagli porast interesovanja za uslugama lansiranja malih raketa (usled zaostale potražnje u proteklom periodu)“, rekao je Sviting. „Ima još dosta posla, ali je zasigurno izvodljivo i svakako vredno truda.“
Izvođač koji na kraju upravlja ovom svemirskom lukom mora da se kod britanskog CAA prijavi za dobijanje licence lansirnog operatera: britanska vlada, međutim, tek treba da donese zakonske propise o komercijalnim letovima u svemir, a ovi propisi bi trebalo da budu na snazi do sledećeg leta.
Zbog svojih retkih i ugroženih divljih vrsta flore i faune, Moin je uvršten u jedan od najosetljivijih prirodnih rezervata u Britaniji i područje je pod posebnom zaštitom; očekuje se da će postavljanje lansirne rampe za rakete pokrenuti novu bitku sa zagovornicima zaštite životne sredine – bitke o smislenosti ove lokacije. Anders Povlsen, danski milijarder koji poseduje zemljište u blizini, takođe razmatra šanse za vođenje pravne bitke protiv “zvezdanih planova” škotskih vlasti.
Moin i Saterlend su zaštićeni Ramsarskom konvencijom, međunarodnim ugovorom koji je Ujedinjeno Kraljevstvo ratifikovalo 1976. godine i koji pokriva međunarodno močvarne predele od globalne ekološke važnosti. Poluostrvo uključuje dva posebna mesta od naučnog značaja (SSSI) koja je odredila britanska vlada i nalazi se unutar područja posebne zaštite prirode (SPA), koje je odredila EU.
Smešten na severozapadnoj granici Flou kantrija, ogromnog močvarnog prostranstva koje pokriva veći deo Kajtnesa i Saterlenda, njegovo stanište štiti ptice poput sivih gusaka, zlatnih orlova i crnotrbih sprutki; njegove retke biljne vrste, koje zavise od vode, patuljasto grmlje i alpski vres; njegova geologija, ali i sama tresetišta.
Džon Vilijems, predsjedavajući kampanje protiv svemirske luke ‘Zaštitite Moin’ (Protect the Mhoine), veruje da postupak izdavanja dozvola raketnim operaterima daje kritičarima još jednu šansu da zaustave gradnju. On je dodao da „Bitka još uvek nije gotova, a kamoli izgubljena“.
Villijems, penzionisani nastavnik fizike koji se iz Kenta preselio u to područje pre šest godina, veruje da je projekat izgradnje svemirske luke ima prevelike ekološke troškove: izgradnju pristupnih puteva, zgrada i lansirne rampe degradiraće tresetište, oslobađajući tim zarobljeni ugljenik u vazduh.
Povećani saobraćaj će, uz to, preopteretiti lokalne puteve i mostove koji su već preopterećeni ogromnim porastom turizma u Saterlendu; jer, od pokretanja automobilske rute ’North Coast 500’ preko koje je dosad prešlo desetine hiljada dodatnih, vanlokalnih putovanja automobilima, motociklima i kamperskim vozilima.
Vilijems, takođe, osporava verovanje škotske razvojne agencije HIE da će raketna luka privući nova visokotehnološka radna mesta u Saterlend. „Mislim da neće postati „beli slon biznisa“: to je već beli slon. Ako se budu pridržavali ograničenja koja im nameću dozvole za planiranje malih raketa i 12 lansiranja godišnje, ne verujem da će svemirska luka dati neke značajnije ekonomske rezultate“, rekao je.
Pričard je uporna u zastupanju stava da je ovom području potreban svemirski centar. Poput mnogih izolovanih brdskih i ostrvskih zajednica, i njihova stari i opada, kako ekonomski tako i demografski. Lokalna škola, nekada puna đaka, sada ima samo 18 učenika. Renta od svemirske luke, i deo njenih prihoda, namenjeni su sitnim farmerima Melnesa, kojima će taj novac pomoći da obnove svoje tresetište i ulože u poslove lokalne zajednice, rekla je ona.
„Ne želimo štetu i ne želimo gubitke. Dugo smo i naporno pregovarali oko toga“, rekla je Pričard.
Poslovni dnevnik Volstrit žurnal donosi priču o osnivaču kineskog visokotehnološkog giganta koji je rešio da “skine rukavice”, a što je, po njegovim rečima, “reakcija usled pritisaka koji Sjedinjene Države vrše na kompaniju Huawei”.
Osnivač kompanije Huawei Technologies Co. Ren Zhengfei se decembra 2018. pripremao da okupi svoje najbolje rukovodioce u Argentini, kako bi razgovarali o velikoj reorganizaciji kineskog tehnološkog kolosa – trenutak kada je saznao da je njegova ćerka pritvorena tokom zaustavljanja u Vankuveru.
Njegova ćerka, gđa Meng Vanžu (Meng Wangzhou), takođe zaposlena u Huaveju na poziciji glavne finansijske direktorke je tražena od strane Sjedinjenih Država zbog navodnog pomaganja Huaveju da “izigra” sankcije koje je je međunarodna zajednica nametnula Iranu. Pozvala je oca kako bi mu rekla da je bolje da opozove svoje putovanje u Latinsku Ameriku. „Tata, krenuli su za tobom. Molim te da se paziš“, rekla je gospođa Meng u poruci koju je preneo njen suprug, nekada zaposlenik Huaveja.
Ren je ignorisao ćerkin savet. U pratnji trojice bliskih poslanika krenuo je nesmetano putem preko Dubaija i Brazila. Susrećući se u odmaralištu u podnožju Anda, rukovodioci su osmislili plan za decentralizaciju najvećeg svetskog proizvođača telekomunikacione opreme, počev od Argentine.
“Bilo je rizično, ali ako bih se ponašao kao da sam uplašen onda bi i svi ostali bili takvi, zar ne?”, rekao je Ren u intervjuu. “A ionako sam morao da neodložno otputujem (u Argentinu).”
Huavej je ovim Argentinskim samitom brzo postavio nove temelje, upravo kad su se Sjedinjene Države pripremale da ubrzaju kampanju u kojom bi osujetili poslovne planove kompanije koju je Ren osnovao pre 33 godine. Huaveijeva bitka sa Sjedinjenim Državama je ovog 75-godišnjeg preduzetnika, nekadašnjeg kineskog vojnog inženjera koji se izdigao iz komunističkog sistema razmišljanja, postavio na globalnu scenu, mesto koje je već tako dugo izbegavao.
U pitanju je globalna igra dominacije: da li će Kina ili SAD kontrolisati telekomunikacijske mreže nove generacije – osetljive i strateški značajne blokove koji podržavaju internet i savremene vidove komunikacije širom sveta. Američki zvaničnici upozoravaju da bi Peking mogao usmeriti Huavej na sabotažu ili špijuniranje putem 5G mreža, obećavajući čitavom svetu da će obezbediti velike brzine bežične razmene podataka za nove tehnologije kao što su, recimo, automobili sa automatskim upravljanjem.
Tehničar instalira novu Huawei 5G stanicu na poslovnoj zgradi u Pekingu. (Getty Images)
Huavej poriče da će ikada svoje telekomunikacione mreže koristiti za špijuniranje, a Peking kaže da ne raspolaže nikakvim pravilima, naredbama ili nalozima kojima bi „privoleo“ privatne kompanije poput Huaveja da to čine (to jest da koriste svoje bazne stanice za špijunažu u korist Kine).
Ren je uhodao u sedište kompanije Huaveija u Šenženu, crpeći veštine stečene tokom svog radnog veka provedenog u “vojnom režimu funkcionisanja”.
Usredsredivši se na američki kontranapad, g. Ren je oko sebe okupio savetodavnu grupu njemu bliskih pomoćnika a zatim otposlao kompanijske rukovodioce širom sveta, kako bi razvejao brige zabrinutih potencijalnih kupaca. jer, tužbe su presudni deo strategije, kao što je navedeno u memorandumima koje je objavio The Wall Street Journal.
Još je, međutim, daleko od toga da će njegov „kontranapad“ imati konstantnu prevagu. SAD su tokom proteklih 18 meseci ispaljivale na Huavej salve napada – od krivičnih optužnica, preko stavljanja te kompanije na crnu listu dobavljača, uz ograničenja prodaje njenih proizvoda u Sjedinjenim Državama.
Kupci isprobavaju mobilne telefone serije P40 u glavnoj prodavnici kompanije Huavej u Hangdžou (Barcroft Media/Getty)
Protekli mesec je doneo neke nove probleme. Vašington je u maju sprečio Huavej da nabavi američke čipove, a Huavej je preteći najavio svoj plan o što je moguće manjem oslanjanjanju o SAD po bilo kojoj stavki – naročito onih koje se tiču visokotehnoloških komponenti. To je nagnalo britanske zvaničnike da razmotre poslovanje svojih telekom operatera, ne bi li ih “postavile” nešto podalje Huaveija, što je dovelo u pitanje njegovi tamošnji već postignut poslovni trijumf.
Ćerka g. Rena i dalje nije u mogućnosti da napusti Kanadu, jer se bori protiv izručenja Sjedinjenim Državama. I ona i Huavej negiraju bilo kakvo postojanje nekog krivičnog dela. Slučaj bi se mogao povlačiti godinama, nakon prošlonedeljne presude na vankuverskom sudu upodobljene baš po „ukusu“ i očekivanjima koje je, po ovom pitanju, američko pravosuđe zahtevalo od kanadskog.
Ćerka g. Rena, Meng Vanzhou napušta Vrhovni sud Britanske Kolumbije nakon prvog dana rasprave o ekstradiciji u Vankuveru. (AFP via Getty)
Rast neto dobiti u 2019. je usporen do svog najnižeg nivoa u poslednje tri godine, budući da je Huavejev “prekookeanski” i svaki drugi inostrani biznis bio „pritisnut“ – i u međuvremenu postajući se sve više oslanjajući na kupce kod kuće. Huavej je isključen sa 5G tržišta, uključujući Novi Zeland i Australiju. Odsečen od Guglovih popularnih aplikacija, ovaj vrhunski brend za pametne telefone gubi svoje poslovne teritorije u inostranstvu, dok je nekad snažan procvat i etabliranost među potrošačima predstavljalo više od polovine kompanijskih prihoda.
Prodaja Huaveijeve pametne telefonije je u porastu, čineći ga svetskim brendom br. 2 iako je njegov tržišni udeo ove godine u padu.
Ova priča o borbi koju g. Ren vodi protiv SAD tokom pretresnog postupka zasnovana je na desetinama intervjua sa sadašnjim i bivšim zaposlenima Huaveija, saradnicima gospodina Rena, internim dokumentima Huaveija i intervjuima sa Renom tokom prošlog novembra i u martu.
U Argentini su dani kompanijskih sastanaka i dogovora rezultirali planom restrukturiranja; u neke od strateških mera spada i prenošenje većeg broja ovlašćenja sa globalnih na regionalne šefove, koji su vodili Huaveijeve globalno razgranate terenske operacije u više od 170 zemalja. Novi plan uključuje smanjivanje nivoa rukovodstva u sedištu i pružanje veće lokalne autonomije, na primer, omogućavajući regionalnim šefovima da nezavisno zaključuju ugovore, navodi se u kopiji plana u koji je WSJ dobio uvid.
Ren je rekao da će za realizaciju čitave inicijative, zacrtane dogovorom pod Andima biti potrebno pet godina, dodajući da ga je za kreiranje ovakve poslovne strategije inspirisala hirovita filozofija američkog vojnog upravljanja.
“Ljudi dodeljeni Pentagonu po dužnosti ne moraju nužno imati svetlu budućnost, dok ljudi koji rade na terenu mogu brže napredovati”, rekao je Ren, objašnjavajući važnost koju pridaje radnoj snazi kompanije na prvim borbenim linijama, to jest na terenu. “U Huaveju će biti isto tako.”
U mesecima koji su usledili, Huavej je postao snažnije prisutan širom sveta, promovišući svoja gledišta nizom javnih događaja, uz agresivnije reagovanje na poteze Zapada.
Na svom terenu, kod kuće, Ren je u kompaniji održavao motivacione govore koji su se ticali „zbijanja sopstvenih redova“, kako bi motivisao osoblje, evocirajući svoju bogatu vojnu prošlost i zaleđinu, otposlavši snažna upozorenja o činiocima potrebnim za Huaveijev opstanak i nesmetano funkcionisanje.
Zaposlena u Huaveju, u sedištu kompanije u Šenženu (Noel Celis/AFP/GETTY)
Nešto više od mesec dana nakon hapšenja njegove ćerke, g. Ren je posetio istraživački i razvojni centar Huavej u Hangdžuu, naloživši zaposlenima da „uče od američkog tehnološkog giganta Gugla i “stalno napredujući, a tokom svog kretanja napred ubijajući praćenjem traga krvi”, (ovaj citat je po prepisu, koji su potvrdila dvojica rukovodilaca iz Huaveja).
U februaru u Huaveijevom kampusu u Vuhanu, Ren je okupljenim zaposlenima rekao da je “kompanija ušla u ratno stanje” (takođe citat prema autentičnom prepisu).
Gospodin Ren i dalje sa velikim poštovanjem govori o Sjedinjenim Državama, čak i kada je na ovoj poziciji koja mu nalaže da nadgleda borbu s Vašingtonom. Ren ostaje veliki poštovalac američke kulture i često upućuje pohvale predsedniku Trampu, ponekad se izražavajući pola u ironijskoj šali a pola u zbilji: Rekao je da je pozlaćena dvorana u novom Huaveijevom kampusu u Donguanu, u blizini Šenžena, nazvana “Trampovim koridorom”.
Huavej i dalje spada u najprodavaniju telekomunikacijsku opremu, osiguravši preko devedeset velikih 5G ugovora širom sveta. Tržišni udeo u globalnim prihodima od telekomunikacija.
Putovanja uzduž i popreko Sjedinjenih Država tokom 1990-ih su izvršnog direktora Huaveja „nanela“ i u Silicijumsku dolinu, gde je vodio beleške o svojim sastancima s tamošnjim rukovodiocima.
„Bio sam u Sjedinjenim Američkim Državama mnogo puta i tokom svake posete bih bio duboko impresioniran smelim, inovativnim duhom američkog naroda“, napisao je Ren u svom eseju iz 1998. godine pod nazivom „Šta možemo naučiti od američke nacije?”
„Kroz pozitivan uticaj različitih kultura imigranata tokom mnogih generacija, u Sjedinjenim Državama cveta i kultura inovacija.“ napisao je u svom putnom dnevniku.
Jugozapadna kineska provincija Guidžou u kojoj je 1944. rođen Ren, prekrivaju bujna brda isprekidana živopisnim selima. Dujun, gdje je Ren išao u srednju školu, ispresecan je modernim auto-putevima. Ovaj region je popularna destinacija za odmor kineskih turista i stovarišno-špeditersko čvorište tog dela Kine.
Gradilište Huavejevog Centra za agregiranje internet-podataka ‘Huawei Cloud’ u kineskoj provinciji Guidžou. (Ou Dongqu / Xinhua / Zuma Press
Kada se gospodin Ren rodio, Guidžou je bio u zapećku i skrajnuta tačka Kine. Sin dva školska pedagoga, Ren i njegovih šestoro braće i sestara su preživeli Doba gladi pod Maovim katastrofalnim “Velikim skokom napred”, a Ren je često govorio o tome kako se izdržavao i snalazio se u siromaštvu.
Nakon što je završio fakultet sa diplomom inženjera, Ren se na kraju pridružio vojsci u svojoj struci – radeći kao inženjer. U svojim ranim 30-im se njegovo ime često pojavljivalo u naslovima državnih medija, bivajući zapažen po svojim poboljšanjima i pronalascima kojima je unapređivao proizvodne sisteme u fabrikama. Njegov doprinos su prepoznali i priznali donosioci odluka u Pekingu, i na kraju je 1982. dobio i “svoju stolicu” u Nacionalnom kongresu Komunističke partije Kine.
Napustivši vojsku u času njene masovne razgradnje, Ren je 1987. postao koosnivač Huaveija, radeći iz svog stana u Šenženu kao uvoznik telekomunikacijskih sklopki – uređaja koji povezuju telefonske pozive i to iz – Hong Konga. Kompanija je počela da proizvodi i prodaje proizvode širom ruralnih oblasti duž obale i estuara Biserne reke, a potom proširivši svoj posao i na gradove matične provincije Guangdong.
Iz Huaveja dodaju još i to da kineska vlada nikada nije imala udela (u ovoj kompaniji), iako je analiza WSJ-a utvrdila da je godinama imala koristi od državne finansijske pomoći u iznosu od više desetina milijardi dolara. Huavej takođe tvrdi i da nikada nije primio ili imao bilo kakav „poseban tretman“ od strane države.
Kako je Huavej prekoračio domen domaćih telekomunikacijskih ugovora, tako je započeo i svoje poslovanje u inostranstvu: otvorio je svoju prvu inostranu filijalu u Rusiji, da bi se kasnije proširio na zapadnu Evropu. Njegovi su se prihodi tokom prve polovine 1990-ih iz godine u godinu udvostručavali.
Pokušaji Huaveija da uđu na tržište Sjedinjenih Država početkom 2000-ih su privukli pažnju zvaničnika u Vašingtonu. Jedan od zamenika g. Rena, Ken Hu je 2011. napisao otvoreno pismo u kojem je pozivao američke istražne organe da sprovedu istragu o „sumnjivim radnjama Huaveija“, ne bi li tako ova kompanija razrešila dugogodišnju zabrinutost američkih zvaničnika da je Huavej, korišćenjem svoje telekom-opreme, obezbeđivao i pristup špijunskoj mreži kineske vlade. Američki Komitet za obaveštajne delatnosti je prihvatio ovu ponudu Huaveja, koji je na dobrovoljnoj bazi obezbedio pristup američkoj istrazi – da bi naredne (2012.) godine objavio izveštaj na 52 stranice u kome je upozoravao da se Huaveju i njegovom glavnom kineskom rivalu “ne može do kraja verovati da nisu pod uticajem Pekinga”. Od tada se ova kompanija uglavnom nalazi na „dugom štapu“ od strane iz Sjedinjenih Država.
Huavej je tokom narednih nekoliko godina prerastao u globalno dominirajućeg proizvođača telekom opreme – uprkos američkom stavu – a pozicija Vašingtona uperena protiv te kompanije se i naknadno učvrstila. Do 2019. godine, Ren se fokusirao na suprostavljanje sve intenzivnijem američkom napadu.
Ren Žengfej je, u cilju što bolje defanzivne reakcije, sastavio listu osoba koje čine unutrašnji krug članova odbora Huaveja za stratešku koordinaciju. Među njima je i Ketrin Čen (Catherine Chen), Huaveijeva šefica za odnose s javnošću; Song Liuping, zadužen za pravna pitanja poslovanja, i Liang Hua, dugogodišnji izvršni direktor Huaveija koji ima i titulu predsednika upravnog odbora, i koji upravlja finansijama kompanije u odsustvu gđe Meng.
Song Liuping, Huaveijev direktor za pravna pitanja (levo), spada u Renov unutrašnji krug saradnika (Hector Retamal / AFP / Getty)
Ketrin Čen je u memorandumu na 14 stranica od oktobra 2019. iznela dalju kompanijsku strategiju, koju je saopštio Ren Žengfej. U ovom dopisu, čiji sadržaj ranije nije objavljen, predstavljen je ‘trokraki plan’ uzvratnih mera: 1. angažovanje stranih medija, 2. borba na pravnom frontu, i 3. ulaganje u tehnologiju.
Prema beleškama gospođe Čen, g. Ren je strategiju javnog angažmana kompanije opisao kao “Kampanju Žele-zeke“, trudeći se da nastupa isključivo dobrodušno, i imajući „meki“ (Marshmellow) pristup prema svakom pokušaju napada i optužbi. Huavej je želeo da preokrene javne sumnje u kompaniju „šarmiranjem“ i udovoljavanjem medijima 8po svaku cenu), pa je ovaj „softi“ pristup primenjivao na sve napade, optužbe i uvrede. Strategijom je upravljao g. Ren, koji do tog trenutka jedva da je ikada davao intervjue stranim medijima ili govorio na globalnoj medijskoj sceni.
„Ne guramo prejako, mada (ovakav meki pristup) i dalje čine naše poruke lepšim“, bio je opis strategije koji je dala gđa Čen. Ona je dodala da je „Ren ukazao pravi put za nas, a to je da usvojimo zapadnjački način razmišljanja za rešavanje problema sa kojima se susrećemo na zapadnom tržištu.”
Ren je u zadnje vreme dao na desetine intervjua, često se smejući i preuzimajući na sebe pozornost svetske javnosti i „svetla reflektora“ na način koji za njegove saradnike predstavljao pravo iznenađenje.
Jedan kasniji dopis je citirao Rena, u kojem je opisivao pobedu kompanije pošto je uspela da uveri Britaniju da Kini dozvoli gradnju 5G mreže „što ravno uspehu Staljingradske bitke, prekretnice koja je promenila globalnu sliku sveta“.
Huaveijeva kontra-ofanziva je marta 2019. ušla u novu fazu. Ren Žengfej je duže vremena upozoravao da bi Huavej trebalo da odloži vreme za poslovanje, i još malo popričeka na rešavanje postojećih problema sa SAD, ali mu je napokon „dosadilo da američki zvaničnici budu jedini glas koji se čuje u sobi“. Kompanija je, stoga, odlučila da podnese tužbu, stavljajući na iskušenje Američki odbrambeni ukaz, kojim su federalne agencije SAD odvraćale potencijalne američke ugovarače od kupovine opreme i proizvoda kompanije Huavej.
U cilju najave ove tužbe, Huavej je organizovao konferenciju za štampu u Šenženu. Nasmejani kompanijski rukovodioci u odelima su pozirali pred stotinama novinara, govoreći o zakonskoj odredbi Sjedinjenih Država koja se zove „Akt prisvajanja-konfiskacije i ukidanja građanskih prava“, a zapravo, po pravnicima koji brane ovu telekomunikacionu kompaniju, neustavno delovanje primenjeno na Huavej, koje je ovakvim američkim zakonodavstvom osuđen kao entitet koji je počinio krivično delo.
Na konferenciji za novinare nije bilo navedeno niti pak do kraja jasno da li su se članovi vašingtonske filijale ove kompanije usprotivili Huavejevoj tužbi ili su je podržali. U e-poruci gospođi Čen, pre nego što je podneta, nazvali su tajming „velikom greškom“ koja će označiti zastoj u naporima za saradnjom s američkim zvaničnicima. “Pokretanje sudskog postupka protiv zakonskih odredbi druge zemlje će verovatno ohladiti ili u potpunosti eliminisati bilo kakvu spremnost američkih vladinih agencija da sarađuju sa Huaveijem”, napisali su rukovodioci američke filijale Huaveja.
Ren je rekao da nema internog neslaganja oko odluke po pitanju tužbe On je još rekao i da je ona neophodna i nuždom iznuđena protivmera usled američkog nemilosrdnog napada na Huavej.
Kompanija je 5. decembra 2019. podnela drugu tužbu u Sjedinjenim Državama, ovaj put optužujući američku Saveznu komisiju za komunikacije da krši sopstvena zakonska prava koja bi trebalo da imaju američki građani, a zbog odluke kojom je kupcima iz ruralnih područja zabranjeno da koriste subvencije za kupovinu Huavejeve opreme. Teksaški sudija je odbacio prvu tužbu, dok drugi postupak čeka pred apelacionim sudom u Nju Orleansu.
“Činjenica je da smo bili prisiljeni da progovorimo, i da ustanemo i branimo svoju poziciju”, rekao je g. Ren u jednom intervjuu. „Amerika nam maše štapom pa nakon udarca sleva ne možemo naprosto čekati da naredni usledi zdesna.“
Ren veruje da se njegov agresivniji pristup pokazao uspešnim – a prema nekim procenama je u pravu. Huavej nastavlja da sklapa nove ugovore o izgradnji 5G mreža, kojih ima više od devedeset. Čak i sada, dok se Britanija još uvek koleba, druge evropske zemlje poput Nemačke su najavile da planiraju da uđu u posao sa Huaveijem, a kineske diplomate su pripretile da će smanjiti uvoz iz nekih zemalja koje ovoj kompaniji zabranjuju pristup njihovom telekom tržištu.
„SAD je moćna zemlja i ima moćnu upravljačku strukturu, tako da ljudi uglavnom veruju onome što im kažu (u američkim medijima)“, rekao je g. Ren. „Kako vreme prolazi, sve više i više činjenica izlazi na videlo, a boja neba se menja iz crne u tamno sivu, u neku svetliju i neutralniju sivu – i nadamo se, uskoro, u jedan svetliji ton.“
Huavej je prošle godine kupio velike količine američke tehnologije uprkos tome što je na „crnoj listi“ – neki od dobavljača koji su osigurali licence od službenika Ministarstva trgovine, poput MicrosoftCorp-a i drugih, naime, preko formalno-pravne tehnikalije odnosno “rupe u zakonu” kojom se od zabrane izuzimaju one američke komponente proizvedene u međunarodnim (offshore) vodama – naloživši ogromno povećanje kineskih troškova u buduća istraživanja i razvoj (R&D), ne bi li na taj način popunila praznine u svom lancu snabdevanja.
Ipak, izbijaju i neki novi požari. Tužioci s februara ove godine proširili postojeću optužnicu protiv Huaveija, i u nju uključili navode o krađi tehnologije i reketiranju – optužbi koja se tradicionalno koristi za progon osoba i entiteta koji pripadaju organizovanom kriminalu. Zvaničnici Trampove administracije otkrili su planove o ograničavanju pristupa Huaveju tajvanskom proizvođaču svojih čipova, dovodeći u pitanje sposobnost ove kineske kompanije da nabavi napredne procesore i otvori vrata prema njenim rivalima – kao što je to, recimo, švedska kompanija Ericsson AB. prošle sedmice je najveći kanadski telekom operater izjavio da se za isporuku 5G opreme ipak okreće Eriksonu, sporazumom koji će umanjiti zavisnost Kanade od Huaveija.
Ren je 2013. rekao rukovodiocima novozelandskog telekom operatera i izglednom kupcu Huavej tehnologije da bi želeo da se, po povlačenju sa funkcije, nastani u ovoj pacifičkoj ostrvskoj zemlji i u njoj otvori – kafe bar. Sada se ova ideja o penzionisanju čini dalekom – rekao je on u jednom prošlogodišnjem intervjuu, i da ju je odložio kako bi se pre svega fokusirao na krizu u Huaveju.
Ren, ipak, ima razloga za optimizam. Eksplozija u radu na daljinu povećava potražnju za mrežnim uslugama ove kompanije. Potražnja za laptopovima, tabletima i drugim uređajima Huaveja naglo raste, rekao je on. Huavej je donirao sanitetski materijal područjima teško pogođenim koronom – „zaradivši“, u znak zahvalnosti, neobičan tvit od njujorškog guvernera Endrjua Kuoma. Kada pandemija jednom bude okončana, Ren kaže „da ćemo onda, zapravo, imati brigu da možda nećemo biti u stanju da proizvedemo dovoljno [telekom] opreme kako bismo udovoljili tim potrebama“.
Iako se neće obavezati za naslednika, niti ga proglašavati, Ren je ove godine drastično umanjio svoje javne nastupe. Pandemija je onemogućila prijem narudžbina kupaca i posetilaca iz inostranstva, a Ren je već imao nekoliko direktnih sastanaka licem u lice. Nakon kratkog razgovora sa istoričarem Juvalom Noom Hararijem (Yuval Noah Harari) na Svetskom ekonomskom forumu u Davosu prošlog januara, Ren je ostao u Šenženu, s entuzijazmom održavajući ohrabrujuće, poletne rezgovore s onima koji su bili na prvim linijama fronta protiv pandemije, međusobno komunicirajući preko softvera za video-konferencije.
Renov govor na Svetskom ekonomskom forumu u Davosu januara 2020 (Thierry Falise / LightRocket / Getty Images)
On je nedavno podstakao osoblje svoje kompanije da promovišu video-snimak članova šangajskog baleta koji vežbaju Labudovo jezero dok na sceni nose hirurške maske. Na zvaničnom Tviter nalogu, kompanije Huavej, on se dotakao „duha preživljavanja“ koji postoji među plesačima.
Dok se naša kompanija penje naviše, ja ću postepeno odstupati zbog svog fizičkog stanja, i neću biti u mogućnosti da se penjem dalje sa kompanijom“, rekao je Ren. „Sada znamo gde su naše neuralgične tačke i gde bi trebalo da se poboljšamo.“
Ovo je treći i poslednji nastavak priče o usponu Kine i zalasku Sjedinjenih Država, članak iz pera Njujorkerovog dopisnika iz Pekinga, Juena Osnosa. Kao iskusan novinar i dnevni komentator – a uprkos svom oštrom kritičkom stavu prema Trampu, što je popularno među čitaocima nedeljnika u kojem je angažovan – Osnos ipak donekle ostaje zaglavljen u sferi klasičnih američkih sentimenata i resentimana, predrasuda i predubeđenja. I pored toga, Osnos ovde donosi nadasve korisne i zanimljive podatke o manje poznatim trenucima sa kineskog puta ka vrhu.
U konkretnom smislu, zašto je važno ako se Amerika povlači a Kina napreduje? Jedna oblast u kojoj su vidljivi efekti ovog rasporeda snaga jeste tehnologija, gde se kineske i američke kompanije utrkuju ne samo za profit već i za oblikovanje pravila koja se tiču privatnosti, pravičnosti i cenzure. Kina je ukinula jedanaest od dvadeset pet najpopularnijih veb stranica u svetu – uključujući Google, YouTube, Fejsbuk i Vikipediju – jer se plaši da bi ove veb lokacije zadominirale nad lokalnim konkurentima ili ohrabrili neslaganja s mejnstrim politikom. Kineska vlada promovisala je taj pristup kao doktrinu “sajber-suvereniteta”. U decembru je ova zemlja bila domaćin Internet konferencije koja je privukla američke direktore poput Tima Kuka iz Epla, iako je Kina prisilila Apple da ukloni aplikacije koje dozvoljavaju korisnicima da zaobiđu “Veliki odbrambeni zid”.
Zaustavio sam pekinški taksi i krenuo u severozapadni deo grada, gde jedna kineska kompanija, Senstajm (SenseTime), razvija svoju tehnologiju za prepoznavanje lica, oblast koja je na preseku između nauke i ličnih (građanskih) prava. Kompaniju je 2014. osnovao Tang Sjaou, naučnik koji je ekspert u računarstvu i koji se obučavao na bostonskom M.I.T.-u. Po povratku u Hong Kong, krenuo je da podučava „mlade nade“ kineske informatike (Godinama su kineske start up firme zaostajale za onima iz Silcijumske doline, ali je taj paritet sada viši. Od četrdeset privatnih kompanija širom sveta koje su postigle status “jednoroga” u 2017. godini – što znači da su kao početničke firme uspele da zarade milijardu dolara ili više – petnaest je kinesko a sedamnaest američko).
Kancelarije kompanije SenseTime imaju elegantan, industrijski izgled. Niko ne nosi identifikacionu značku, jer kamere prepoznaju zaposlene, što dovodi do otvaranja vrata. Tamo sam se upoznao sa šeficom marketinga, Džun Đin koja je svoj M.B.A stekla na Univerzitetu u Čikagu; radila je u kompanijama kao što su Microsoft, Apple i Tesla. Đin me je povela u pokaznu šetnju, kako bih stekao neki uvid u komercijalne vidove upotrebe tehnologije prepoznavanja lica. Zaustavio sam se pred mašinom koja je izgledala kao „vitka“ verzija ATM mašine, koja je procenjivala moju “sreću” i druge atribute; ova mašina je pretpostavila da sam muškarac starosti 33 godine i, na osnovu tih informacija, plasirala mi reklamu za skejtbording odeću. Kada sam ponovo stupio pred nju, mašina je revidirala svoju prethodnu kalkulaciju: sada mi je dala 41 godinu, pa mi je, shodno toj modifikovanoj proceni, emitovala reklamu za alkoholno piće (Tada sam imao 40).
Ovakve mašine za facijalno prepoznavanje koriste se u restoranima da bi zabavile goste koji čekaju. Ali, oni takođe sadrže i skriveni element veštačke inteligencije: slike se prikupljaju i upoređuju sa bazom podataka u kojoj su lica V.I.P. klijenata. “Konobar ili konobarica se pojavljuju i možda vam obezbedimo mesto”, kazala je Đin. “To je lepota A.I.”
Đin mi je zatim pokazala kako ovu tehnologiju koristi policija, rekavši mi da njena firma „ostvaruje blisku saradnju sa Biroom javne bezbednosti”, koji Senstajmove algoritme primenjuje na milione ID fotografija. Kao demonstraciju načina na koji se koristi baza podataka o zaposlenicima kompanije, na ekranu je osvanula slika uživo na kojoj je bila prikazana saobraćajna gužva na obližnjoj raskrsnici. “U realnom vremenu, ona obuhvata sve atribute automobila i pešaka”, rekla je. Na susednom ekranu, trag nalik onom u video-igri „Pakmen“ pokazivao je kretanje jednog mladića gradom – a sve zasnovano samo na identifikaciji njegovog lica. Đin je dodala: “Može se poklapati sa osumnjičenom osobom čija je fotografija već u kriminalističkoj bazi podataka. Ukoliko je nivo sličnosti iznad određenog praga, onda se hapšenje može izvršiti na licu mesta. Potom je nastavila: “Radimo sa preko četrdeset policijskih biroa širom zemlje. Pokrajina Guangdong je uvek vrlo otvorena i prihvata najnovije tehnologije, tako da smo, samo prošle godine, pomogli policijskom birou Guangdonga da reši mnoge zločine “.
U Sjedinjenim Državama, gde policijska odeljenja i FBI takođe usvajaju tehnologiju vizuelne identifikacije, facijalno prepoznavanje lica je na meti kongresne debate o privatnosti građana, a s tim u vezi i problema s policijskim sprovođenjem zakona. Sudovi tek treba da razjasne kada gradske vlasti ili neka kompanija mogu da prate neku osobu, čije je lice „prepoznato“ od strane AI. Pod kojim se uslovima mogu koristiti biometrijski podaci za pronalaženje osumnjičenih za zločine, ili, pak, kada i da li se uopšte takvi podaci smeju prodavati oglašivačima (kao što sada, recimo, prodaju informacije o našim IP adresama, pa na „kućni prag“ naših računara preko interneta počnu da redovno pristižu reklame koje nam, navodno „odgovaraju“). U Si Đinpingovoj Kini, koja pre svega vrednuje red i poredak, ovakvih debata nema previše. U Šenženu, lokalna vlada koristi softver za prepoznavanje lica kako bi odvratila pešake koji nepropisno prelaze ulicu (dok se, istovremeno, na prometnim raskrsnicama objavljuju njihova imena i slike). Gradske vlasti Pekinga koriste mašine za prepoznavanje lica u javnim prostorijama za odmor kako bi sprečile ljude da kradu toaletni papir; softver limitira korisnike toaleta da ne smeju potrošiti više od šezdeset centimetara papira u roku od devet minuta.
Pre nego što je Tramp preuzeo vlast, kineska vlada je daleko nadmašivala Sjedinjene Države u razvoju onih vrsta veštačke inteligencije koje pogoduju špijunaži i bezbednosnom sektoru. Prema In-Q-Telu, investicionom ogranku američke obaveštajne zajednice, američka vlada je 2016. potrošila oko 1,2 milijarde dolara u razvoj A.I. programa opšte namene (dakle javne, a ne tajne projekte). Kineska vlada, u svom sadašnjem petogodišnjem planu je za veštačku inteligenciju izdvojila 150 milijardi dolara.
Budžetom koji je Trampova administracija predložila za tekuću 2018. godinu smanjila bi se izdavanja za naučna istraživanja za petnaest procenata, ili, prevedeno u novac, iz kase će se za američku nauku potrošiti 11,1 milijardi dolara manje nego 2017. Ovi rezovi uključuju i smanjenje troškova Nacionalne naučne fondacije za razvoj “inteligentnih sistema”, i to za deset odsto. Erik Šmit, tadašnji predsednik Guglove kompanije “Alphabet” je prošlog novembra rekao u Vašingtonu da će smanjenje razvojno – istraživačkog budžeta u oblasti osnovnih nauka pomoći Kini da prevaziđe Sjedinjene Države u veštačkoj inteligenciji u roku od jedne decenije. “Do 2020. godine, oni (Kinezi) će uhvatiti kopču s nama. Do 2025, biće bolji od nas. Do 2030. godine, dominiraće A.I. industrijama”, rekao je. Šmit, koji predsedava Savetodavnom odboru za inovacije u oblasti američke odbrane dodao je da zabrana ulaska građanima Irana u SAD takođe predstavlja prepreku razvoju američke tehnologije.
Iran je dosad iznedrio neke od vrhunskih kompjuterskih naučnika iz oblasti informatike i računarstva. „Želim ih ovde. Želim da rade za Alphabet i Google. Sasvim je blesavo ne dopustiti takvim stručnjacima da uđu u našu zemlju.”
Ovakav neslućeno brz kineski napredak u naučno-tehnološkim oblastima proizveo je zanimljive reakcije. Australijski mediji obelodanili su nastojanja kineske Komunističke partije da utiče na australijsku vladu. U decembru je Sem Dastijari, član Australijskog senata podneo ostavku nakon što se otkrilo da je jednog od njegovih donatora, poslovnog čoveka koji je predstavljao kineski strani uticaj, upozorio da je njegov telefon verovatno meta obrade australijske obaveštajne agencije. Australijski premijer Malkolm Turnbul najavio je zabranu stranih političkih donacija, navodeći “uznemiravajuće izveštaje o uticaju Kine (na Australiju)”.
Britanska izdavačka kuća „Cambridge University Press“ je prošlog avgusta izazvala uzbuđenje među naučnicima nakon što je s jedne od svojih kineskih veb-lokacija uklonila više od tri stotine akademskih članaka koji su spominjali osetljive teme (poput dešavanja na pekinškom trgu Tjenanmen), ne bi li tako udovoljili kineskim cenzorima. Kembridž je odustao od poteza (Još jedan akademski izdavač, Springer Nature, branio je svoju odluku da cenzuriše samog sebe, rekavši da je bilo neophodno “sprečiti potencijalno daleko veće posledice po naše kupce i autore”).
Neki od stratega iz političkih krugova u Pekingu gaje zabrinutost tim povodom. Oni misle da se njihovi lideri izlažu riziku od prebrzog povlačenja poteza u cilju „popunjavanja praznine“ koja je stvorena povlačenjem Amerike iz svoje globalne uloge. Otišao sam da se vidim s jednim od najmudrijih pekinških analitičara Amerike, Đijem Kinguom, dekanom Odeljenja za diplomatiju na Univerzitetu u Pekingu. “Sjedinjene Države ne gube vođstvo. One ga prepuštaju. A vi za to (od nas Kineza) čak ne tražite ni otkup”, rekao je. “Izgleda da se Trampova vizija može opisati ovako: Ako već Kina ima „besplatnu vožnju“, zašto i mi to ne možemo?Ali, problem je u tome što je Amerika prevelika. Ako se (svi) vozite besplatno, javni prevoz će kolabirati.”
A možda je najbolje rešenje da Kina Amerikancima pomogne u vožnji autobusa. Najgori scenario je da Kina vozi autobus u trenutku kada nije spremna. Isuviše je skupo i nema dovoljno iskustva”. Đia, uz osmeh na osedeloj glavi, dodaje kako kineski univerziteti nemaju dovoljno vremena potrebnog za solidnu obuku studenata u oblastima od kojih kineska država puno očekuje: “Kinezima je u prošlosti spoljni svet bio veoma daleko. Sada im je taj svet veoma blizu. Međutim, ova promena dogodila se prebrzo da bi mogla biti svarena.”
Džozef Naj, politički analitičar sa Harvarda – koji je skovao danas poznati izraz mekana moć ili “meka sila” (soft power) da bi opisao kako su upotreba ideja i njihova privlačnost efikasniji od upotrebe gole sile – kazao mi je da je Kina donekle poboljšala svoju sposobnost ubeđivanja. “Američka mekana moć potiče iz našeg civilnog društva, od Holivuda, preko Harvarda, do Fondacije Bil Gejts”, rekao je. “Kina to i dalje ne razume. Još uvek se za to nisu otvorili. Mislim da će ih to, na duži rok, zaboleti.”
Naj predviđa da Trampova nepopularnost neće izbrisati prednost koju SAD još uvek imaju u domenu meke sile, osim pod određenim uslovima. “Tramp verovatno neće biti smatran za prekretnicu u američkoj istoriji, već pre kao signal (koji ispada iz koloseka)“, još jedan u plejadi čudnih likova koje naš politički proces izbacuje, kao što su Džo Mekarti ili Džordž Volas”, rekao je on. “Dve me stvari mogu opovrgnuti. Prva bi me opovrgla ako bi nas Tramp uveo u veliki rat. Druga je ukoliko bude ponovo izabran, i otme se kontroli pa naruši unutrašnju ravnotežu* državnih grana tj stubova moći, ili naruši našu reputaciju kao demokratskog društva. Mislim da to nije verovatno, ali još uvek nemam dovoljno poverenja u svoj (neargumentovani) sud da bih vas ubedio (checks and balances*:sistem koji svakom ogranku vlasti dozvoljava da izmeni ili stavi veto na ono što čini neka druga grana vlasti, sprečavajući na taj način svaku pojedinačnu granu vlasti da zadobije i vrši preveliku moć nad ostalim).
Pomoćnici iz Bele kuće su rekli da je krajem prošle godine uspostavljena dvostepena strategija, u kojoj će Tramp nastojati da sa kineskim predsednikom Sijem održi već uspostavljene srdačne odnose, dok niži zvaničnici uvode stroge mere. Do kraja 2017. godine, Stejt department, Savet za nacionalnu bezbednost i druge agencije radili su na političkim instrumentima odvraćanja od kineskog uticaja, uvođenjem novih trgovinskih praksi i nastojeći da oblikuju tehnologije budućnosti. Majkl Grin, koji je bio glavni savetnik Džordža V. Buša za Aziju mi je rekao: “Oni na to gledaju kao na ratni plan: rade sa saveznicima, rade sa članovima Kongresa.”
U svojoj strategiji nacionalne sigurnosti, američka administracija je predložila da bi, u cilju sprečavanja krađa trgovinskih tajni mogla ograničiti vize strancima koji putuju u Sjedinjene Države kako bi studirali ili se specijalizovali u oblastima nauke, inženjerstva, matematike i tehnologije; upravljačke strukture SAD posvetile su se “slobodnom i otvorenom Indo-Pacifiku”, kojim bi na terenu verovatno proširile vojnu saradnju sa Indijom, Japanom i Australijom. Robert Lajthajzer, predstavnik Sjedinjenih Država u oblasti trgovine, razmatra nekoliko potencijalnih tarifa kako bi kaznio Kinu zbog njene navodne krađe intelektualne svojine i dampinga izvoza na američkim tržištima. “Ne tražimo trgovinski rat”, rekao mi je visoki zvaničnik Bele kuće uključen u pitanja o Kini. “Ali predsednik u potpunosti veruje da se moramo suprotstaviti predatorskom ponašanju Kine u industrijskoj politici kojom je ’iskopala grob’ američkoj proizvodnji, a to sve više radi i u visokotehnološkim sektorima.”
Ukoliko Bela kuća preduzme takve akcije, mogli bi se sukobiti sa Trampovim osećajem međusobnog poštovanja koje postoji između njega i Sija. U međuvremenu, mnogi kineski stručnjaci opisuju pristup američke administracije kao neuslovan. U prvih jedanaest meseci Trampovog predsednikovanja nijedan od njegovih sekretara kabineta nije održao neki značajniji govor koji bi se doticao Kine. Mesto pomoćnika državnog sekretara za pitanja istočne Azije i Pacifika, najviša pozicija u Stejt departmentu za taj region sveta – koju su nekada držali Viljem Averel Harimen, Ričard Holbruk i Kristofer Hil – ostalo je nepopunjeno. Dejvid Lempton, direktor kineskih studija pri Školi za napredne međunarodne studije Džons Hopkins, rekao mi je: “Čini mi se kao da se radi o gomili pijanaca u automobilu, koji se bore za kontrolu nad volanom.”
U desetinama intervjua koje sam radio i u Kini i u Sjedinjenim Američkim Državama, skoro da nije bilo osobe koja je očekivala da će Kina u skorije vreme zameniti SAD u ulozi najbitnije svetske sile. Pored ekonomskih teškoća Kine, njen politički sistem, uključujući ograničenja slobode govora, verskog opredeljenja, civilnog društva i interneta, odvraća neke od najhrabrijih i najpreduzetnijih glava. Sijev sistem podstiče zavist među autokratama, ali nimalo oduševljenja među njenim običnim građanima koji žive širom sveta. A za sve razgovore Sija o “kineskom rešenju” i slavnom autoportretu u kineskom akcionom filmu “Wolf Warrior II”, Kina tek treba da ozbiljno odgovori na globalne probleme poput izbegličke krize ili građanskog rata u Siriji. Globalno liderstvo je skupa igračka; to znači da od svojih ljudi zahtevate da doprinose dobrobiti drugih ljudi – da, recimo pošalju svoje mlade vojnike da poginu daleko od svoje kuće.
Kada je predsednik Si 2015. godine obećao afričkim nacijama da će oprostiti brojne milijarde dolara kredita koje su uzele od Kine, kao i da će im uz to pružiti i dodatnu finansijsku pomoć, neki u Kini su se uznemirili: da li je njihova zemlja zaista dovoljno bogata da to uradi? Kina “ne traži da nas odmeni na istom položaju, ne kao neka vrsta Zemljinog planetarnog predsednika”, rekao je Danijel Rasel. “Nema nameru da oponaša Ameriku kao obezbedioca globalnih roba i dobara, niti da bude arbitar koji nagoveštava univerzalne principe i zajednička pravila”.
Pre će biti da naš svet ulazi u doba u kojem nema očiglednih lidera, u “doba nepolarnosti”, kako je to opisao Ričard Has, predsednik Saveta za odnose s inostranstvom, u kojem nacionalističke sile – Kina, SAD i Rusija – bitku biju s nevladinim grupama i to po svakoj temi, od Doktora bez granica do Fejsbuka, od ExxonMobila do Boko Harama. Prirodno je da Amerikance plaši ta mogućnost, ali Šivšankar Menon, bivši indijski sekretar za spoljnu politiku misli da će SAD zadržati kredibilitet i liderstvo. “Sjedinjene Države su jedina meni poznata sila sposobna da preokrene tokove, bivajući kritična prema sebi u procesu samo-preispitivanja”, rekao je on. “Dve godine nakon ulaska u Irak, ljudi koji su radili unutar sistema su se upitali: ‘Činimo li ispravnu stvar?’ ” Menon je u prošlosti imao prilike da vidi kako se ova zemlja iznova uzdizala: “Dosad u mom životu – tri puta. Bio sam u ’68, na Zapadnoj obali SAD. Video sam šta su Sjedinjene Države učinile 80-tih godina kako bi iznova otkrile sebe. Ono što je učinila nakon 2008. godine bilo je izvanredno. Po meni, ova situacija (sa Trampom) će doći i proći. A Amerika to sebi može priuštiti.”
Menon misli “da se, u stvari, vraćamo na tu istorijsku normu, odvojene multiverzume, paralelne svemire a ne na jedan, što je (tokom istorije) bio samo jedan izuzetak. Ako se vratite na koncept Evrope u devetnaestom stoleću, ljudi su u osnovi tada živeli u različitim svetovima i kontrolisali su međusobne interakcije. Kina neće preuzeti odgovornost za sve što se dešava na Bliskom Istoku ili u Južnoj Americi. “Mi, na neki način, u mnogo ne baš uvek primetnih formi, već živimo na ovaj način. “Tehnologija nam je olakšala ovakav životni stil, jer iTunes i dalje nastavlja da vam prodaje još više od iste vrste muzike – ne izlaže vas nečem novom. Kada odete u Peking, vi i dalje slušate svoju muziku i zapravo ste još uvek u svom “balonu”. Dakle, to je istorijska aberacija i retkost, kada kažete da ste “globalizovani”. Ali, šta to znači? “
Jednog kasnog novembarskog popodneva otišao sam u Peking da posetim izvesnog profesora koji je dugi niz godina proučavao Sjedinjene Države. Nedavna politička previranja u Americi su ga dezorijentisala. “Imam velike probleme da s tim izađem na kraj”, rekao je dok mi je posluživao šolju čaja. “Volim Sjedinjene Države. Mislio sam da bi multikulturalizam Sjedinjenih Država mogao i ovde funkcionisati. Ali, ako tamo ne bude funkcionisao, onda neće ni ovde.”
Po njegovom mišljenju, izvorni američki zavet urezan i u Ustav sada se rasplinjava. “U prošlosti ste se držali zajedno zbog zajedničkih vrednosti koje nazivate slobodom”, rekao je. Umesto nje, pojavljuje se jedna cinična, politika „nultog zbroja“ (zero-sum), povratak filozofiji krvi i tla koja prednost daje interesima, a ne nadahnuću.
U tom smislu, primetio je profesor, najveće iznenađenje u odnosima između Kine i Sjedinjenih Država je – njihova sličnost. U obe zemlje, ljudi besni zbog dubokog jaza u bogatstvu i šansama za uspeh preusmeravaju svoja nadanja ka liderima koji su „nacionalistički nostalgičari“, i koji im podstiču neke vizije o pretnjama koje dolaze iz ’spoljnog sveta’. “Kina, Rusija i Sjedinjene Države se, zapravo, kreću u istom pravcu”, rekao je on. “Svi pokušavaju da ponovo budu sjajni.”
Pažnja Manafortove konsultantske kuće DMP okrenula se ka Ukrajini, gde je ova firma ponovo radila s Olegom Deripaskom – ovog puta radi prikupljanja obaveštajnih podataka za ovog ruskog oligarha i političku stranku naklonjenu Rusiji, rekao je politički konsultant.
Premijer Ukrajine Viktor Janukovič je 21. novembra 2004. godine pobedio na predsedničkim izborima, potukavši svog takmaca, Viktora Juščenka, koji je favorizovao evropske integracije. Podržavaoci poraženog parlamentarca, zajedno sa SAD i EU, smatrali su da je reč o izbornoj prevari, podstičući nemire i proteste koji su kasnije dobili svoje ime: „Narandžasta revolucija“.
Filip Grifin (Philip Griffin), konsultant koji je sa DMP-om radio u Gruziji, rekao je da je iz Tbilisija upravo pošao kući u Sjedinjene Države kada ga je nazvao Dejvis, preusmeravajući ga u Ukrajinu kako bi pomogao Deripaski i Rotšildu. Grifin, koji je ranije radio u kancelariji Međunarodnog republikanskog instituta u Moskvi, pro-demokratske grupe koju je finansirao američki Kongres, rekao je: “Misija je za mene ovog puta bila jasna: prikupljati obaveštajne podatke”.
Ovaj projekat je vodio Manafort. Između Dana zahvalnosti i Božića 2004. godine, on i Grifin su se sastajali u Vašingtonu, gde su se susreli sa svojim političkim kontaktima i pružajući svoju ocenu odnosa kojeg Sjedinjene Države imaju prema događajima u Ukrajini, rekao je Grifin.
Grifin je potrvdio da je krajem decembra te godine Deripaska poslao Manaforta u Donjeck, grad u istočnoj Ukrajini sa snažnim poslovnim i kulturnim vezama u Moskvi. Tamo je Deripaska ugovorio da se on i Manafort sastanu sa ukrajinskim biznismenom i oligarhom Rinatom Ahmetovim (Rinat Akhmetov), magnatom u industrijama uglja i čelika. Ahmetov je održavao bliske odnose sa Kremljom, rekao je bivši ukrajinski šef za borbu protiv organizovanog kriminala.
Julija Timošenko i Viktor Janukovič u duhovitom rembrantovskom kolažu
“Rekli smo im kakvo je raspoloženje u Vašingtonu, da SAD neće ništa učiniti kako bi se suprotstavile Narandžastoj revoluciji“, kazao je Grifin, sada slobodni politički konsultant. “Rekli smo im da ovaj voz neće biti zaustavljen.”
Portparol Ahmetova Džok Mendoza-Vilson (Jock Mendoza-Wilson) odbio je da komentariše ovo, dok je Maloni potvrdio detalje vezane za ovaj sastanak.
Rinat Ahmetov i patrijarh ruski, Kiril
Juščenko, kandidat koji je favorizovao bliske veze sa EU, osvojio je naredne predsedničke izbore održane u januaru 2005. godine.
Ahmetov je intenzivirao kampanju za „vesternizaciju“ imidža svoje holding kompanije, System Capital Management (SCM), angažujući Manafortov DMP koji je trebalo da mu pomogne u strategiji brendiranja SCM-a, kako bi ova firma preživela u novoj političkoj atmosferi koja je zavladala u Kijevu, rekao je Grifin.
Ahmetov se složio da DMP-u plati 10 miliona evra (oko $12mil), izjavio je politički konsultant upoznat sa radom DMP-a. Maloni nije odgovorio na medijske zahteve da prokomentariše ovu pogodbu.
Manafort je nastavio da radi s Ahmetovim na još jednom projektu, ovog puta za jednu ukrajinsku političku stranku koju je podržavala Rusija. Deripaska nije bio uključen u ovaj dil, rekao je konsultant.
Oleg Deripaska, u formi kolaža
U leto 2005. godine, uoči parlamentarnih izbora u Ukrajini koji su trebali da se održe sledeće godine, Manafort i Grifin otputovali su u hotel “Baltschug Kempinski”, preko reke Moskve iz pravca Kremlja, rekao je konsultant. Tamo su se sastali sa Ahmetovim, Janukovičem i uticajnim ukrajinskim privrednicima i zvaničnicima iz Janukovičeve Partije regiona.
Ahmetov je za ovu grupu želeo Manafortove usluge u oblasti političkog konsaltinga, rekao je Grifin, dodavši da je Manafort za ovaj projekat angažovao više od 40 konsultanata, od kojih su mnogi bili iz Vašingtona. DMP je Ahmetovu pružao svakovrsne usluge: beleženje i prepoznavanje ukrajinskih glasača preko kojih bi se identifikovala kritična ekonomska i socijalna pitanja Ukrajine (što je bio put za osvajanje simpatija onih Ukrajinaca koje su ova pitanja najviše interesovala i pogađala), pružanje smernica u političkoj reklami i oglašavanju, kao i pomoć pri formulisanju sveobuhvatne strategije za prorusku Janukovičevu Partiju regiona.
Grupa se složila da plati DMP-u 20 miliona dolara za njihov angažman u parlamentarnoj kampanji, rekao je konsultant. Maloni nije odgovorio na zahteve za komentarom o ovom dilu.
Janukovičeva Stranka regiona je 2006. osvojila 32,1% glasova, a Janukovič je ponovo imenovan za premijera. Zapadu naklonjena Narandžasta revolucija time je bila efikasno poništena.
Janukovičev portparol, Jurij Kirasir, nije odgovarao na pitanja medija.
Manafort je posetio američku ambasadu u Kijevu kako bi obavestio tadašnjeg ambasadora Džona Herbsta (Johna Herbst) o poslovnim obavezama koje je, sklapajući dil sa Janukovičem, preuzeo za njega i u njegovo ime. “Kazao je da bi to bilo u skladu sa američkim interesima”, rekao je Herbst, danas direktor Centra za evroazijske studije Dinu Patriciu pri Atlantskom savetu (Atlantic Council), američkom think-tanku za međunarodne odnose. Maloni je potvrdio da je do ovog sastanka došlo.
Manafortov odnos sa Janukovičem nastavio je da se razvija. Po rečima konsultanta, Manafort, njegovi saradnici i Janukovič bili su bili obostrano zadovoljni jedni s drugima, rekao je konsultant. Manafort je Janukoviču išao u posete, a u tim zgodama neretko su zajedno sedeli u sauni ili bi igrali tenis, rekao je konsultant, dok su Janukovičevi telohranitelji skupljali loptice po terenu.
Janukovič se oslanjao na Manaforta i kada se radilo o uspostavljanju i kontroli njegovog javnog profila, kao i o iznalaženju ključnih tačaka koje je u medijima trebalo prenositi usmeno, rekao je Grifin. Manafort je, u saradnji sa drugim političkim stratezima, takođe bio i savetnik u kampanji Janukoviča, savetujući ga da podstiče i u prvi plan stavlja pitanja koja su interesovala i podsticala njegovu izbornu bazu na Ukrajinskom istoku, teritoriji koja je kroz istoriju imala snažne prijateljske veze sa Rusijom… a sve to u skladu sa moskovskom političkom linijom. To je uključivalo protivljenje predloženoj deklaraciji o ukrajinskom jeziku kao nacionalnom jeziku, kao i neodobravanje Juščenkovog flertovanja sa NATO-om.
Kako su odnosi Vašingtona sa Moskvom postajali sve teži, neki američki zvaničnici su izrazili zabrinutost zbog Manafortove podrške kandidatu u Ukrajini koji je, izgleda, delovao suprotno američkim interesima. “Nismo ga smatrali korisnim”, rekao je Viljem Tejlor (William Taylor), tadašnji američki ambasador u Ukrajini a sada izvršni potpredsednik Američkog mirovnog instituta (United States Institute of Peace), američkog federalnog tela posvećenog smanjenju nasilnog rešavanja sukoba.
Manafort je prilagodio svoj pristup, predstavljajući Janukoviča kao kandidata naklonjenog Zapadu, rekao je bivši zvaničnik američke vlade. “Pokušavao je da uglača nebrušeni kamen.”
Maloni je rekao: “Ukrajina se godinama nalazila zaglavljena u ratu između Zapada i Rusije. Manafortov rad za Janukovičevu Partiju regiona imao je za cilj da premosti ovu podelu, približavajući Ukrajinu Zapadu, kao i da obezbedi veću ekonomsku stabilnost i sigurnost.”
Deripaska je 2005. godine angažovao DMP da „obavi posao“ i u Crnoj Gori, koja je napredovala u smeru ka nezavisnosti od Državne zajednice Srbije i Crne Gore. Deripaska je tada upravo završio kupovinu topionice i rudnika boksita u toj zemlji.
Deripaskina kupovina crnogorskih resursa i topionice “bila je deo šire akcije uspostavljanja budućnosti Crne Gore (shodno ruskim interesima), kao i ljudi koji bi u tom sistemu držali ključne ekonomske i političke poluge”, rekao je Majkl Polt (Michael Polt), američki ambasador u Srbiji i Crnoj Gori od 2004. do 2007 a sada viši direktor Mekejn Instituta za međunarodno liderstvo pri državnom univerzitetu Arizona.
Maloni je rekao da se Manafortov angažman kod Olega Deripaske „sastojao u unapređivanju trgovinskih interesa njegovog klijenta“, kao i da je “Jedan od projekata uključivao podršku crnogorskom referendumu, koji je ovoj zemlji otvarao put za članstvo u EU – meru kojoj se Rusija snažno protivila.”
Kada je maja 2006. referendum o nezavisnosti Crne Gore prošao tek s tanušnom marginom u korist proevropske opcije, Rusija je odmah priznala crnogorski suverenitet. Deripaska je na kraju napustio Crnu Goru, u trenutku kada su proevropske političke snage preuzele kontrolu nad polugama vlasti, smanjivši Deripaski subvencije za njegovo poslovanje, rekao je bivši ambasador Polt.
Deripaska je 2007. obećao 19 miliona dolara Dejvisovom i Manafortovom fondu za privatni kapital registrovanom na Kajmanskim ostrvima, Pericles Emerging Market Partners (PEMP), kako bi investirali u ukrajinsku telekomunikacionu kompaniju. Deripaska je njima dvojici i njihovim saradnicima, takođe, isplatio 7,3 miliona dolara u svrhu „troškova upravljanja fondom“.
Ovi detalji i podaci deo su zahteva koji je Deripaska podneo 2014. godine Velikom sudu Kajmanskih ostrva protiv PEMP-a, tražeći povraćaj sredstava koje je uložio. Na pitanje da li bi prokomentarisao ovaj Deripaskin zahtev/molbu upućenu Kajmanskom sudu, Maloni nije odgovorio. Advokatska kuća Ogier, koja Deripasku predstavlja na Kajmanima, baš kao i Kajmanski sud, odbili su da ovo komentarišu.
Maloni je potvrdio da je Manafort tokom ukrajinskih protesta 2014. savetovao Janukoviča, čiju je smenu jedan deo građana tražio na ulici. Nakon što je Janukovič pobegao u Rusiju, Manafort je ostao u Kijevu, pružajući savetodavne usluge njegovoj Partiji regiona radi ponovnog formiranja opozicionog bloka u parlamentu. Nastavio je da odlazi u Kijev sve do kraja 2015. godine.
Manafort se juna 2017. retroaktivno registrovao u SAD po Zakonu o registraciji stranih poslovnih agenata, za svoje aktivnosti u Ukrajini u periodu od 2012. do 2014. godine.
Od Eplove papirne kese i staklenog stepeništa, do Guglove „ingeniozne“ bejzbol kape za video snimanje – Najveće tehnološke kompanije su se svojski potrudile kako bi zaštitile svoje “epohalne” ideje.
Ljudi i kompanije skloni su da patentiraju svoje najluđe ideje, kako bi time obezbedili da niko drugi ne može da ih preduhitri u prijavi “epohalne” ideje… ili, možda, kako bi naknadno zaradili novac pošto dobiju parnicu na sudu – novac „zarađen“ tužbom protiv kradljivca patenta.
U nekim slučajevima kompanije podnose zahtev za patentiranje najjednostavnijih predmeta. Epl je tako patentirao “torbu”, dok je Amazon patentirao „način fotografisanja proizvoda ispred bele pozadine”. Čudno zvuči – a i jeste čudno.
Evo nekih najjednostavnijih ideja ali i par najsloženijih; sve su one proizvod mozganja zaposlenika u najvećim tehnološkim firmama današnjice; zaposlenih koji su dali sve od sebe kako bi obezbedili da “sjajne ideje” budu i zakonom zaštićene.
Bacimo pogled na neke od najluđih, prilično bizarnih a uz to i podosta smešnih tehnoloških patenata.
Gugl, koji najveći deo svog novca ubira od reklama, podneo je 2012. patent pod nazivom “Oglasi zasnovani na vremenskim uslovima”. Ova patentirana tehnologija u stanju je da detektuje vremenske uslove i, shodno situaciji, plasira korisnicima odgovarajuće reklame. Na primer, ako ste u izuzetno hladnom okruženju, možete dobiti reklame za zimske jakne ili grejne sisteme za vaš dom.
2. Strip-oznake za obeležavanje vašeg onlajn-statusa
I dok GIF animacijama i memovima i dalje raste popularnost, Gugle je “preuzeo na sebe” da se pozabavi ovakvim i sličnim vizuelnim sadržajima: Tokom 2010. godine, Guglovci su podneli zahtev za patent tehnologije pod nazivom “Samo-stvarajući stripovi u društvenim mrežama i ostalim komunikacijama”. Ovaj izum trebalo bi da korisnicima omogući da kreiraju stripove, koje mogu postavljati u obliku svojih statusa na društvenim mrežama. Ova tehnologija, u suštini, omogućava korisnicima da svoje onlajn statuse, komentare, pa čak i komentare prijatelja postave u formi šarenog stripa.
3. Tetovaža koja komunicira s pametnim telefonom
Gugl je 2012. podneo patent koji je možda i najneshvatljiviji od svih u ovoj priči o “epohalnim tehno-izumima”. O svrsi ovog patenta teško je iskazati bilo šta suvislo, mada je suština iskazana ovako: “Privremena elektronska tetovaža komunicira sa mobilnim uređajem”. U suštini, Gugl je patentirao digitalnu, privremenu tetovažu za grlo koja vaš glas emituje na vaš smartfon (slično laringofonu). Tetovaža uključuje mikrofon i izvor električne energije.
4. Bejzbol kapa s video-kamerom
Izgleda da je Gugl dobrano zabasao grlom u jagode svojom ozbiljnim zanimanjem za nosive tehnologije tj „wearables“ (da ne pominjemo još ozbiljnije sume novca utrošene na dotičnu). U februaru ove godine, Guglu je odobren patent za bejzbol kapusa prenosivom video-kamerom montiran na šiltu tj. obodu kačketa. Ova njihova kapa će, kako se nadaju, omogućiti korisnicima da fotografišu, snimaju video-zapise ali i da ovaj saržaj potom strimuju na društvene mreže. Kamera će, takođe, zahvaljujući prigodnoj aplikaciji, biti u stanju da se povezuje sa pametnim telefonomkorisnika.
Poput svojih već neslavno propalih naočara, i kačket će korisnicima omogućavati preslušavanje i pregled s audio i video-snimaka preko “koštane provodljivosti u lobanji nosioca.”
Kačket ili tetovaža, pitanje je sad: samo je pitanje šta je od ta dva luđe.
Od hotela s pet zvezdica do luksuznih i kitnjastih poslovnih zgrada – čini se da je Epl svojim patentom spiralnog stepeništa od stakla samo zaštitio nešto već viđeno a poprilično uobičajeno u savremenoj arhitekturi. Ispostavilo se da je 2003. Epl podneo zahtev za patent staklenog stepeništa koje je, uostalom, već ranije viđeno u njegovim gotovo svim većim radnjama smeštenim u metroplama (kao što su Njujork ili Pariz). Ovoj kompaniji je 2013. odobren još jedan patent, ovog puta za spiralna staklena stepeništa, koja su debitovala na otvaranju njihove prodavnice u Šangaju.
2. Pametni bicikli
Gugl je 2010. već počeo da razmišlja o proizvodima koji bi mogli da se pojave nakon pametnih telefona, tableta i laptopračunara. U tom nastojanju, Eplje patentirao pametni bicikl koji je povezan s ajfonom i ajpodom bicikliste. Ovaj bicikl poseduje senzore koji se povezuju na mobilne podatke o brzini, rastojanjima, kilometraži, vremenu, srčanom ritmu, nadmorskoj visini, usponima i još mnogo toga.
3. Eplova papirna vreća
Epl je 2016. podneo još jedan prosto neizdrživo jednostavan patent: svoju “vreću”. I zaista, ovo je i doslovce naziv patenta: “vreća”. Šta je to što bi ovu Eplovu papirnu kesu činilo drugačijom od bilo koje druge papirne kese? To što je 60% papira Eplove vreće moguće reciklirati – barem tako tvrde iz same kompanije. I mada ovo ne mora da zvuči impresivno za tako inovativnu kompaniju, ispostavilo se da je pravi trik u tome kako je Apple smislio da ova vreća bude izdržljiva. Naime, vreće proizvedene od tako visokog nivoa recikliranog materijala su po običaju značajno slabije i poroznije od uobičajenih, nerecikliranih.
IBM
1. Poslovni i-mejl sistem za automatske odgovore u odsustvu
Odavno je stvar uobičajene profesionalne etikecije da poslodavac postavi automatizovani i-mejl sistem preko kojegbie zaposleni slao odgovor na poslovne poruke svojih kolega u trenucima kada nije na svom radnom mestu – popularno nazvan “OOO” (Out-of-Office-System), Radi se o, kako mu sam naziv kaže, slanju automatizovanog tipskog odgovora svakome ko vam šalje poruku dok ste odsutni. Ovo je, inače, tako i toliko uobičajena stvar da nikome ne bi palo na pamet da to i zaštiti kao ekskluzivno svoj patent… nikome – izuzev Aj-Bi-Emu.
IBM je januara 2017. godine zaštitio patent za Out-of-Office email sistem. Aj-Bi-Em je zahtev za ovaj patent podneo još 2010. godine i – nakon početnog odbijanja – nastavio da lobira za njega. “IBM je pre sedam godina sportski primio udarac, prevazilazeći početno odbacivanje uz prosto obrazloženje da je metod funkcionisanja patenta sproveden u kompjuterskom hardveru“, prema izveštaju iz Electronic Frontier Foundation. Februara 2017. godine, nakon što je kritikajavnosti rafalno osula paljbu na račun IBM-a (a sam patent čak i osvojio EFF-ov nagradu “Najstupidnijeg patenta meseca”), Aj-Bi-Em je “odlučio da ovaj svoj patent ustupi javnosti na korišćenje“.
Početkom februara došlo je do sukoba između Međunarodnog Monetarnog Fonda i evropskih institucija. Priroda sukoba ticala se postavljanja uslova za održivost plana otplate grčkog duga. Jedan od ključnih razloga za ovo neslaganje je, po svemu sudeći, razlika u procenama zdravlja grčkih banaka. Iz tog razdora izrodilo se logično pitanje: čijoj proceni treba verovati, i postoje li realni razlozi za zabrinutost, pita se ekonomska analitičarka Silvija Merler na portalu Bruegel.org.
Oni koji profesionalno prate krize u evrozoni već su navikli na činjenicu da se Grčka, s vremena na vreme, vraća u žižu pažnje. A onda, kada se to desi, obično je praćena oživljavanjem neslaganja između MMF-a i evropskih institucija. To se dogodilo i početkom ovog februara: dve strane sukobile su se oko uslova za održivost grčkog duga, a jedan od glavnih izvora neslaganja, izgleda, leži u evaluaciji zdravlja grčkih banaka.
Banke su, počev od 2010. godine, prošle tri kruga dokapitalizacije – od kojih je poslednji realizovan 2015. godine – i to za ukupno 43 milijarde evra. Analiza MMF-a o održivosti duga (Debt Sustainability Analysis, DSA), međutim, zastupa pretpostavku da tampon od oko 10 milijardi evra – otprilike polovina iznosa dugova prema ukupnoj imovini (Debt to Total Assets, DTA) u bilansu stanja grčkih banaka – treba izdvojiti za pokriće potencijalnih dodatnih troškova za podršku potreba banaka. Evropska DSA, umesto toga, ne snosi nikakve dodatne troškove budućih potreba banaka za dokapitalizacijom. Banka Grčke, s druge strane, tvrdi da su grčke banke postavljene tako da mogu održavati visoke koeficijente kapitala čak i u scenariju o štetnosti, nedavno objavljenom u analizi osetljivosti grčkih bankarskih struktura (Tabela 1).
Nenaplativa potraživanja banaka predstavljaju materijalna potraživanja u čijoj otplati dužnici kasne više od 90 dana, ili ona za koje postoji ocena da ih dužnik neće platiti u celosti, bez realizacije kolaterala – bez obzira na to koliki je još iznos ostao za plaćanje, ili koliko dana kasni sa uplatom. Definicija IFSR NPL obuhvata samo one kredite koji kasne više od 90 dana.
Ovu svoju predostrožnost MMF opravdava tvrdnjom da je situacija oko bilansa grčkih banaka i dalje osetljiva. Tabela 1 pokazuje da je nivo nenaplativih kredita (NPE) i dalje veoma visok, iznad 40% ukupnih kredita za sve četiri banke o kojima je reč, i više od 50% za dve od njih. Racio nekvalitetnih kredita je manji ali ipak blizu 40% za one banke koje izveštavaju o ovom pokazatelju.
Grčke banke su se složile s planom smanjenja NPE tokom perioda od tri godine, sa kvartalnim targetima i ciljajući na smanjenje sistemski neprihodujućih plasmana (NPE, non-performing exposures) sa 50% na 34% do 2019., a problematičnih kredita (NPL, non-performing loans) sa 37% na 20%. Očekuje se da će ovo smanjenje biti vođeno uglavnom poboljšanjem otplate kredita kao i njihovim otpisom, i, u manjoj meri, likvidacijama, boljom naplatom i prodajom potraživanja. Dosledno sa planom, ta otpisivanja su se krajem 2016. godine ubrzala, dostigavši rekordne 2,5 milijarde evra za godinu dana (Slika 1).
Dnevni list Kathimerini, međutim, donosi da su januara 2017. novi NPL-ovi skočili na skoro milijardu evra, vraćajući se na silaznu putanju krajem 2016. godine, a očigledno su nastavili da rastu i tokom februara 2017. Istraživanje koje je sproveo Asimakopoulos et al. u Grčkoj Banci nalazi da jedna od šest firmi sa teško naplativim ili problematičnim kreditima predstavlja strateškog neplatišu (difoltera), kao i da su strateški dužnici u pozitivnoj korelaciji prema preostalom dugu i ekonomskoj neizvesnosti.
Izvori na koje se oslanjala vest u dnevnom listu Katimerini izgleda da potvrđuju ovaj sud, pripisujući nedavni porast neizvesnosti sa drugom po redu proverom doslednosti sprovođenja paketa spasavanja, ali i činjenicom da veliki broj dužnika ne bi sarađivao u postizanju sporazuma o restrukturiranju, nadajući se da bi vladino uvođenje vansudskog postizanja kompromisa moglo dovesti do boljih uslova i mogućnosti za smanjenje duga.
Ukoliko i nadalje budu žilavi, ovi faktori mogu i te kako zakomplikovati ostvarivanje ciljeva smanjenja NPE. NPL tržište je 2015. liberalizovano, verovatno sa ciljem da se privuku strani investitori, ali je malo verovatno da će se ovo i dogoditi ukoliko ekonomska neizvesnost i dalje bude visila nad glavama Grka. Sadašnju strategiju za postizanje ciljeva zacrtanih Paketom spasavanja uglavnom vode banke. MMF u svom članu IV tvrdi da alternativa može biti osnivanje kompanija za upravljanje sredstvima (AMC, Asset Management Company), iako to u Grčkoj može da bude teško izvodljivo jer je potražnja za privatnim AMC-om mala, dok bi javni AMC mogli biti izloženi problemima vezanim za upravljanje i podnošenje rizika, s obzirom na stroga evropska pravila koja bi mogla izazvati bejl-in (Bail-in), ukoliko postoji potreba za dodatnim kapitalom u kratkom roku.
(Bail-in: spasavanjefinansijskih institucija koje su na rubu propastipreuzimanjemgubitaka od strane njihovih poverilaca i štediša. Bail-in je suprotan od bail-outa, koji podrazumeva spasavanje finansijskih institucija pomoću spoljnih aktera; najčešće su to vlade, koje koriste novac poreskih obveznika. Tipično je da je bejl-aut daleko češći finansijski instrument nego bejl-in, ali u poslednjih nekoliko godina, nakon masovnih bejl-autova, neke vlade sada zahtevaju da investitori i štediše u banci preuzmu potencijalne gubitke, a ne poreski obveznici).
Drugi problem koji je pomenut u pregledu MMF-a tiče se odloženih poreskih sredstava i kredita (DTA/ DTC). Pisac ovih redaka, Silvija Merler, već je u jednom ranijem tekstu za Bruegel pisala o odloženim poreskim sredstvima; u suštini, DTC su finasijski instrumenti koji mogu da se računaju kao kapital, bez obzira na to da li banka ima profit ili gubitak, a zavisno od toga koliko je bilo planirano, mogu zahtevati potencijalnu odgovornost države. Ovi instrumenti su još uvek relevantni za grčke banke (tabela 1), što može smanjiti kvalitet njihovog kapitala.
Čijoj, dakle, proceni treba verovati kada su u pitanju grčke banke? Kao i uvek, sve procene mogu biti ili ispravne ili pogrešne – u zavisnosti od okolnosti. Veoma je teško sačiniti predviđanja kako će se stvari razvijati, posebno zato što se sudbina banaka nikada ne razdvaja od zemlje u kojoj se one nalaze, a za Grčku je ekonomska neizvesnost dosad već postala norma. Ta dva pitanja razmatrana u ovom tekstu su, međutim, dodatni su izvor potencijalne zabrinutosti.
Leonardo Bigollo (Leonardo Pisano ili de Piza; Leonardo Pizanski, Leonardo od Pize) bio je matematičar koji je živeo u Italiji na prelazu između 12. i 13. stoleća (1170-1240), ličnost koja je prva okrenula leđa sistemu rimskih brojeva koji su u njegovo vreme prevladavali. Leonardo je u istoriji bio poznat po nadimku Fibonacci, što je derivat dve reči (fillius + bonnacci, što na latinskom i italijanskom u miksu dobija značenje “sin dobronamernog”. Očigledno da je Leonardov otac Guljelmo (Guglielmo) bio poznat kao dobra osoba i znameniti trgovac koji je često putovao po Severnoj Africi. Tamo je, tokom svojih putovanja s ocem, njegov sin Leonardo i otkrio magiju arapskih brojeva i matematike.
Hindu-arapski sistem brojanja prešao je iz Indije u Persiju a potom na Bliski Istok i u Severnu Afriku, odakle je „doskočio“ i na evropsko tle, pre svega zahvaljujući između ostalih i Fibonačiju. Pizanova ideja korišćenja arapskih brojeva sadržavala je mogućnost rada sa celim brojevima ili razlomcima, deljenje brojeva na proste činioce, kvadratni koren, itd. Uprkos brojnim prednostima i velikoj praktičnosti, usvojiti ovaj sistem nije bilo lako. Krstaški ratovi protiv islama koji su se u to vreme odigravali stavljali su pod sumnju što je bilo označeno kao “arapsko”. Arapski brojevi su 1299. u Firenci čak bili i zabranjeni, uz obrazloženje da ih je „lakše falsifikovati nego rimske brojeve”.
Zahvaljujući očevom poslu, Leonardu Fibonačiju je pružena prilika da se susreće s velikim matematičarima koji su se nalazili izvan tzv. „istočnog kruga“ (Egipat, Sirija, Alžir, Grčka, itd), i s kojima je njegov otac svakodnevno dolazio u kontakt tokom dugih putovanja kroz arapske zemlje i Mediteran. Kasnije se vratio u Italiju, a kada mu je bilo 32 godine objavio je knjigu Liber Abaci(1202), u kojoj je objasnio značaj arapskog sistema numerisanja i njihovu primenu na najrazličitije svakodnevne situacije tokom trgovine i trgovačkog računanja. Ovim je, zapravo, želeo da dokaže da bi Evropljanima bilo nepojamno praktičnije ukoliko bi počeli da se koriste arapskim a ne rimskim numeričkim sistemom: Arapski sistem bio je nenadmašan u radu sa stranim valutama, vođenju trgovačkih knjiga (tj današnjem računovodstvu), pri merenju i pretvaranju težinskih mera, itd. Četvrt veka kasnije (1227), objavio je drugo izdanje iste knjige koja je danas postala referentna verzija “Liber abaćija” jer ručno pisane kopije prvog izdanja iz 1202. ne postoje (naslov znači “Knjiga računanja”, mada je neki pogrešno prevode kao “Knjiga abakusa”; “abaci” ili “abacci” je talijanska reč za arapsku računaljku koja je u to vreme bila pojam za računske operacije. Danas postoji samo II izdanje iz 1227. dok su primerci prvog izdanja u celosti izgubljeni).
Federiko Drugi Hohenštaufenski (Federico II de Hohenstaufen, 1194-1250) bio je Sveti rimski car u trenutku kada je doznao za Fibonačijev rad, sve to zahvaljujući korespondenciji koju je po svom povratku u Italiju ovaj matematičar održavao s nekim od članova carevog Suda. Među njima je bio i Majkl Skot(Michael Scotus), astrolog kojem se Pizano divio i kome je posvetio drugo izdanje svoje i danas poznate knjige. Johan Palermski (Johnanes of Palermo) je pred tim Sudom postavio Fibonačiju jedan matematički problem koji će mu zauvek urezati mesto u istoriji.
Čovek stavi dva zeca u prostor okružen zidom sa svih strana. Koliko je parova zečeva moguće proizvesti iz ovog para za godinu dana, ako svakog meseca svaki par novih zečeva na svet donese još jedan par, koji se može reprodukovati svakog drugog meseca?
Fibonači je prihvatio izazov; rešio je taj problem, a rešenje objavio u radu pod nazivom “Flos” (1225). Tom prilikom razvio je numerički niz koji će u istoriji biti usvojen kao Fibonačijev niz. Ovaj niz brojeva počinje sa 0 i 1, a odatle je svaki element – ili Fibonačijev broj – zbir prethodna dva.
Fibonačijev niz predstavlja niz brojeva u kome zbir prethodna dva broja u nizu daju vrednost narednog člana niza. Indeksiranje članova ovog niza počinje od nule, a prva dva člana su mu 0 i 1.
To jest, nakon dve početne vrednosti, svaki sledeći broj je zbir dvaju prethodnih. Prvi Fibonačijevi brojevitakođe su označeni kao Fn, za n = 0, 1, … , pa su:
0, 1, 1, 2, 3, 5, 8, 13, 21, 34, 55, 89, 144, ….
Ponekad se za ovaj niz smatra da počinje na F1 = 1, ali uobičajenije je uključiti F0 = 0.
Fibonačijevi brojevi, a u stvari celokupan matematički princip – u zapadnoj matematici predstavljeni kao konstanta fi (∅), i to po čuvenom vajaru Fidiji koji se u izgradnji grčkog Panteona i skulptura ovog hrama koje su se u koristio proporcijom 1 : 1.6. Dakle, konstanta „fi“ nije dobila svoj naziv po Fibonačiju. Uz to, treba reći i da je dokazano kako je ova konstanta bila daleko ranije opisana, i to u Indiji.
I tako je Leonardo uspešno predstavio reproduktivni ciklus kod zečeva, iako je to veštački model u slučaju ovih životinja (a biološki gledano, to i nije sasvim tačno), savršeno se po tome uklapajući sa reproduktivnim modelom pčela. U košnici, samo je kraljica ta koja ima moć reprodukcije: Ona je jedina koja polaže jaja.
Ako su oplođene, rađaju se ženke, sa 50% genetskog materijala kojeg pruža majka („Kraljica“), i sa drugih 50% koji potiču s očeve strane. Trutovi ili muške pčele nastaju od neoplođenih jaja. Zbog toga,ženske pčele radilice imaju dva roditelja, dok trutovi imati jednog: 100% njihove genetske informacije obezbeđuje majka.
Pčele nisu jedini izuzetak, a ovi brojevi, kao matematički princip, stoje iza mnogovrsnih fenomena prirode: Fibonačijev niz nalazi se u rasporedu cvetnih latica, u nastanku uragana itd.
Fibonačijev niz se često nazivaju i “Božanskom razmerom”. Uzmemo li jedan deo Fibonačijevog niza (2, 3, 5, 8), i podelimo li svaki sledeći broj s njemu prethodnim, dobićemo uvek broj približan broju 1,618(2/3=1,5; 3/5=1,66; 5/8=1,6). Broj 1,618 jeste broj fi. Odnosi mera kod biljaka, životinja i ljudi, sa zapanjujućom preciznošću se približavaju broju fi.
Sledi nekoliko primera broja fi i njegove povezanosti sa Fibonačijem i prirodom:
U pčelinjoj zajednici, košnici, uvek je manji broj mužjaka pčela nego ženki pčela. Kada bi podelili broj ženki sa brojem mužjaka pčela, uvek bi dobili broj fi.
Nautilus (glavonožac), u svojoj konstrukciji ima spirale. Kada bismo izračunali odnos svakog spiralnog segmenta i njegovih razmera u odnosu prema narednom segmentu, dobili bismo broj fi.
Seme suncokreta raste u suprotnim spiralama. Međusobni odnosi promera rotacije je broj fi.
Izmerimo li čovečju dužinu od vrha glave do poda, a zatim to podelimo s dužinom od pupka do poda – dobijamo broj fi.
Kako je to moguće? Jesu li ovi slučajevi plod „abrakadabra“ kombinacije u matematici? Misterija koja leži iza ovog niza brojeva kojem je, izgleda, predodređeno da bude upisan u matematičke osnove svega što nas okružuje (ili barem u mnogim stvarima koje postoje oko nas) uvek nanovo fasciniraju stručnjake iz raznih oblasti nauke, a tu su čak i publikacije specijalizovane za pronalaženje novih oblasti i problema povezanih sa ovim nizom i konstantom fi.
Čak i nekoliko vekova kasnije, Johan Kepler (1571-1630) je bio trajno fasciniran istraživanjima ovog niza da bi, stolećima kasnije, razvio koncept koji je u istoriju matematike ušao kao “Božanska konstanta”, zapisana u njegovoj knjizi “Strena Seu de Nive Sexangula” (1611).
Ali koliko “magije” ima u čuvenom Fibonačijevom nizu? U kom trenutku je Pizanac ovaj princip opisao kao svoju „ekskluzivu“, kao i proporcije među brojevima koje ih dovode u međusobni odnos? Istorija je ostavila tragove o prethodnim referencama koje se odnose na njegovu kasniju formulu, kao što je slučaj s nekolikim indijskim matematičarima: Gopalom (1135) i Hemačandrom (1150), koji su ovaj „Božanski odnos“ već pominjali u svojim spisima – i to nekoliko decenija pre nego što je Fibonači bio rođen.
Kepler je otkrio ovaj redosled koristeći se odnosom koji već postoji među postojećim uzastopnim članovima niza. Dva je prema broju 3 je ono što je 3 za 5, a petica za osmicu, i tako dalje sa svim elementima. Prema tome, postoji udeo-odnos-proporcija (Božanska konstanta: proporcija koja je zdušno korišćena u renesansnoj umetnosti kao „Zlatni presek“); ovaj niz se stalno održava tokom deljenja brojeva: bitno je da je proporcija izražena konstantom „fi“ ista u svakom slučaju, bez obzira da li je zdanje građeno po principima Zlatnog preseka gigantska ili je minijaturnih razmera. Ova proporcija je predstavljena brojem fi (u čast grčkog vajara Fidije, da ponovimo – a ne Fibonačija!): φ = 1.618.
Zlatni presek se javlja kao proporcija rastućih oblika u prirodi i vekovima je privlačio pažnju matematičara i umetnika. Odnos Zlatnog preseka se dobija ako se jedna duž podeli na takav način da je odnos većeg dela prema celom isti kao i odnos manjeg dela prema većem: 0.6180339887…
Neprekidnu podelu zlatnog preseka zapažamo u samoj prirodi na mnoštvu biljaka, koliko u opštem sklopu toliko i u njihovim delovima, cvetovima, listovima (npr ljutić, rastavić, itd) a u zapanjujućem savršenstvu u ljušturama morskih puževa kao što je npr Nautilus). Zlatni presek se jasno manifestuje u sklopu ljudskog tela. Proporcionisanje čovečje figure sastoji se u što tačnijoj konstrukciji Zlatnog preseka u neprekidnom odmeravanju minora na majoru, kao i u primeni ovako dobijenih mera na odgovarajuće delove i dimenzije tela.
Danas je opšte prihvaćeno mišljenje da je grčki arhitekta primenjivao zlatni presek kao najlepšu proporciju za najprikladnije oblike arhitekture. Proporcija Zlatnog preseka je traženi zakon lepote koji se nalazi u skladnosti i srazmernosti između pojedinih delova kao i delova u celini. Kroz istoriju je pravougaonik čiji je odnos među susednim stranicama u odnosu Φ=1.618033988749895… smatran najprijatnijim za oči. Grčki vajar Fidija izgradio je Partenon i mnoge figure na njemu u proporciji Zlatnog preseka.
Zlatni presek primenjen je na najlepšim grčkim hramovima, posebno dorskim, na celom gabaritu i detaljima.
Platon je pisao “da se dve stvari na lep način sjedine bez nečeg trećeg. Između njih mora nastati veza koja ih sjedinjuje. To se može najbolje izvršiti proporcijom. Ako se od bilo koja tri broja onaj srednji odnosi prema najmanjem kao najveći prema srednjem i obrnuto, najmanji prema srednjem kao srednji prema najvećem, onda će poslednje i prvo biti srednje, a srednje prvo i poslednje, sve je dakle, nužno isto, a budući da je isto čini jedno jedino.”
Opis pristaje, kao što se uočava, pojmu zlatnog preseka. Zlatni presek, kao proporcijski ili sistem srazmera, korišćen je u praksi i na istoku i na zapadu, nekada tačno a ponekad s izvesnim odstupanjem. Keopsova piramida, gotske katedrale i mnoge druge poznate građevine sadrže u sebi proporciju Zlatnog preseka.
I ovde se priča o Fibonačiju završava – da bi se opet, u beskrajnom nizu, potvrđivala i trajala kao Zakon Prirode.
U svojoj knjizi “Strena Seu de Nive Sexangula” („O šestougaonoj pahulji“, 1611.) Kepler je definisao značaj ove proporcije i niza koji se, prema njegovim rečima, na sličan način razvija u reproduktivnom procesu i koji se može uspešno održavati. Ideja Keplera o biološkom auto-replikativnom (tj. samoobnavljajućem, ili samooplođujućem) procesu koji se odvija po Fibonačijevom nizu je do ne tako davno ignorisan od strane biologa, kada je raspored listova filotaksisa (Phyllotaxis) na stablu i naučno učvrstio ovu teoriju. .
Međutim, kako god da je došlo do ovog naučnog uvida, njegovo otkriće numeričkog niza – kojim je uzdigao ideju o Božanskim proporcijama – bila je više nego dovoljna za Fibonačijevu besmrtnost u „reci vremena“, baš kao i u sećanju njegovih kolega matematičara. U Pizi je u 19. veku podignuta statua u njegovu čast, a može se danas posetiti na Gradskom groblju, na Trgu čuda (Piazza dei Miracoli). Ne postoji mnogo informacija o poznom dobu njegovog života, iako je dekretom Pizanske republike 1240. Leonardu odobrena doživotna plata, u znak priznanja stečenog na funkciji gradskog savetnika za računovodstvo i finansije.
Britanska premijerka sutra će od Vrhovnog suda čuti da li je pravno vlasna da sama započne “Bregzit”, proces administrativnog, ekonomskog i političkog izlaska Britanije iz EU. Odluka pada uoči njenog odlaska u Sjedinjene Države, gde će se susresti s novim američkim predsednikom Donaldom Trampom.
“Tereza Mej uskoro će otkriti koliko nedelju dana u politici može biti odista dug period”, pišu Sajmon Kenedi i Robert Haton trenutno najistaknutijii članak na portalu Blumberg.
Premijerka će u ponedeljak objaviti pokretanje svoje industrijske strategije, kao nastavak procesa izlaska Britanaca iz Evropske unije, a pre nego što će Vrhovni sud sutra objaviti ima li ona, umesto parlamenta, pravo da inicira Breksit. Nakon ove odluke, ona odmah leti za SAD kako bi se sastala s Trampom.
“Ekonomija budućnosti”
U nastojanju da pripremi britansku ekonomiju za život izvan Evropske unije, Mej će u ponedeljak objaviti kakav je to “dil s britanskim privrednim granama” sačinjen – dogovor njene vlade o podršci onim industrijskim sektorima u kojima bi, po mišljenju njenog kabineta, Ujedinjeno Kraljevstvo moglo imati prednosti poredeći se s ostalima: Među njima su oblast veštačke inteligencije(AI) kao i mobilno umrežavanje.
Ovo je, ujedno, svojevrsni portfolio kojim bi Britanija narednih godina trebalo da se predstavi potencijalnim trgovinskim, finansijskim i privrednim partnerima širom sveta, nadajući se da će kod njih proizvesti bitno veće interesovanje za uslove poslovanja na Ostrvu.
Strategija se tiče “budućnosti (britanske) privrede, obezbeđivanja uslova kojima će ona ohrabrivati dalji rast biznisa, kao i rast uopšte”, rekla je Mej za televiziju Blumberg. “Radi se, takođe, i o obezbeđivanju uslova da benefiti od (mogućeg) napretka budu dostupni u čitavoj zemlji.”
Mej danas treba da objavi da će njena vlada potrošiti 170 miliona funti (197 miliona evra, 212 miliona dolara) na tehničko obrazovanje koje bi trebalo da zadovolji uslove za predstojeće poslovanje. Istraživanje objavljeno u subotu (21.jan), u kojem je anketirano 800 članova britanskog Instituta direktora, dobilo je podatak da je dugoročni strateški prioritet ostrvskih poslovnih lidera upravo savladavanje posebnih veština, posebno potrebnih za britansko poslovanje u budućnosti.
Kratkoročna perspektiva britanskog poslovnog ekosistema ne izgleda sjajno, a Britanci se suočavaju sa dugotrajnom tranzicijom ka modelu koji bi morao biti daleko više izvozno orijentisan. To znači da će se britanska privreda, do kraja ove decenije, razvijati relativno sporo, izjavili su eksperti think-tanka ITEM (EY ITEM Club – Independent Treasury Economic Model: grupa koju je formirala savetodavna firma Ernst & Young; bavi se kvartalnim predviđanjem uslova poslovanja i razvijanjem biznis modela u perspektivi).
U utorak (24.jan) u pola deset prepodne britanski Vrhovni sud doneće presudu ko i kako može da pokrene član 50 Lisabonskog ugovora, pravni akt kojim se objašnjava način izlaska iz EU – proces razlaza koji bi trebalo da, počev od aktivacije ovog Člana, traje pune dve godine.
Tereza Mej već je spremna za pravni poraz na ovom sudu, što bi je u tom slučaju prisililo da ovaj član i odluku suda uvede u parlament. LiderLaburističke partijeDžeremi Korbin zatražiće izmenu ovog zakona, a u pokušaju da omekša premijerkin plan; britanski list Observer juče je izvestio da će se grupa “lavirajućih” tj. kros-partijskih poslanika ujediniti kako bi zaustavili takozvani teški Breksit (ili “Bregzit”, srpski jezik dozvoljava obe varijante izgovora).
Jedan od problema s kojima će se suočiti britanska premijerka, kada je u pitanju odluka Vrhovnog suda, jeste da ta odluka ni u kom slučaju ne bi okončala pravne muke i izazove s kojima se trenutno suočava, izjavili su za Blumberg je Džeremi Hodžiz i Patrik Gaver (Jeremy Hodges, Patric Gover). Dablinski sud sada razmatra pitanje da li proces izlaska Britanije iz EU može trajati tri umesto dve godine, dok se u drugoj tužbi podnetoj Vrhovnom sudu iznosi tvrdnja da junski referendum 2016. premijerki ni u kom slučaju nije dao ovlašćenja da “povuče Britaniju sa jedinstvenog (evropskog) tržišta”.
Susret s Trampom
Tereza Mej će u petak (27.jan) postati prvi evropski lider koji će se susresti sa Trampom otkada je ovaj došao na vlast.
Jedan od ključnih izazova biće pronalaženje zajedničke osnove za obe strane. Ona se prikazuje kao “stegonoša” slobodne trgovine, dok on na međunarodnu trgovinu gleda kao na pretnju po svoju zemlju. Prisutne su, između ostalog, i razlike oko stavova u vezi NATO alijanse.
Mej ima neke adute s kojima bi mogla da zaigra. Tramp je hvalio Bregzit, pa – ukoliko se i na to gleda kao na deo istog pokreta, tzv. “Trampizma” – onda bi on mogao biti sklon da Ujedinjenom Kraljevstvu ponudi velikodušan postbregzitovski trgovinski sporazum.
Njegovi saradnici su za Blumberg već rekli da on to i namerava, kao i da veruju da su njihovi preliminarni razgovori sa Britanijom ohrabrili premijerku da agresivnije nastupa tokom sprovođenja svog plana o Bregzitu. Britanski list Telegraf izvestio je da možda postoji način da američke i britanske banke lakše pristupaju jedne drugima na anglo-američkom tržištu, dodajući da Tereza Mej želi da pojednostavi obostrani protok radne snage na tržištima rada ove dve zemlje.
Transatlantsko trgovinsko i investiono partnerstvo(TTIP), čak i ako nije moglo biti potpisano sve do Bregzita, omogućilo bi Terezi Mej da svojim kolegama iz EU pokaže kako je Britanija sposobna da napreduje izvan EU, a samim tim i da od njih zahteva veće ustupke kada je u pitanju razlaz i Bregzit. Sa druge strane, zvaničnici EU mogli bi joj zameriti da joj je neko ko je predviđao raspad evropskog bloka – a to je Tramp – ulio jedan osećaj većeg komfora i samozadovoljstva, pa će, shodno tome, nastojati da je zbog toga kazne.
Na nekoj drugoj strani, blagajnik australijskog trezora Skot Morison (Scott Morrison) najavio je da će ove nedelje biti postavljeni temelji za buduće razgovore” vezane za jedan novi trgovinski sporazum između njegove zemlje i Britanije posle Breksita. Međutim, čileanska predsednica Mišel Bašle (Michelle Bachelet) rekla je za Blumberg da bi radije da obnovi trgovinski ugovor koji je 2002. godine njena zemlja potpisala sa EU, i da na njenoj listi prioriteta nipošto nije uvrštena bilo kakva verzija postbregzitovskog sporazuma sa Britanijom.
“Bregzit ima vremenski period od dve godine. Ima vremena da vidimo kako ćemo nastaviti našu vezu. Sa Britanijom imamo veoma dobre istorijske, političke, diplomatske i ekonomske odnose.”
Parlamentarni problem
Još jedan izazov koji se ukazao na političkom obzorju Starog kontinenta je da je prošle nedelje blok Socijalističkih partija EU regiona prošle nedelje izgubio kontrolu nad Evropskim parlamentom, čime je okončan dugogodišnji sporazum o podeli vlasti u ovom političkom organ, a što bi veoma verovatno moralo da zapečati bilo kakav dogovor EU i Britanije oko Bregzita. Ovakav razvoj događaja mogao bi da ozbiljno osujeti pripreme Tereze Mej za sprovođenje bregzitovskog plana, prenosi Džonatan Sternz za Blumberg.
“Šansa da Evropskim parlamentom odjekne jednoglasno ‘ne’ u vezi bilo kakvog dogovora s Britanijom oko bregzita sada je po svemu sudeći daleko veća, i to ’ne’ će sada odjekivati kao izraz jedne nove većine, a ne više pojedinačno”, rekao je Glin Ford (Glyn Ford), bivši pripadnik britanskih socijalista u evropskom parlamentu a sada izvršni direktor konsultantske kuće Polint.
Bregzitovska unakrsna paljba
Bankari, u svetlu najnovijih događaja, izražavaju bojazan da za solidnu tranziciju nakon bregzita neće biti dovoljno dovoljno vremena.
Još jedna japanska korporacija, Hitachi, izražava zabrinutost da će se posledice koje bi Breksit mogao imati po njeno poslovanjetek videti, i da razmišljaju da nakon isteka ugovora presele svoj biznis iz Britanije na neko drugo mesto.
Advokatica i poslanica Evropskog parlamenta Marin le Pen – francuska političarka i najmlađa ćerka Žan-Mari le Pena i predsednica partije Nacionalni front od 16. januara 2011 – kaže da će nakon Bregzita uslediti “domino” efekat koji će se osetiti na političkoj sceni širom Evrope.
Dejli ekspres donosi da je grupa “Izlazak znači izlazak” (Leave Means Leave group) izjavila da bi, u slučaju odlaska Britanaca, milion EU imigranata moglo da se u naredne dve godine iseli iz Britanije.
…A za to vreme na tržištu…
Najveći skok funte u 24 godina podsticaj je predviđanjima da je za ovu valuti najgore prošlo – barem u kratkom roku.
Kames Capital ocenjuje ostrvsku privredu kao”neutralnu i blago pozitivnu”, dok Global FX Capital kaže da poboljšanje ekonomije i ubrzavanje inflacije uvećavaju šanse da britanska valuta postane snažnija.
Prema Gaju Hendsu (Guy Hands), predsedniku konsultantske kompanije za privatna ulaganja Terra Firma Capital Partners, “otkup preduzeća je posao koji je predodređen da cveta nakon Bregzita.”
“Nažalost – a to je uvek jedna od čudnih stvari vezanih za svaki biznis – mislim da je to loša stvar po većinu ljudi, loše po moju zemlju, iako mislim da će po ovakav razvoj događaja, verovatno, biti dobar po moje poslovanje”,izjavio je on za TV Bloomberg.
…I, konačno…
U međuvremenu, mjuzikl pod nazivom “Brexit” u punom zamahu širi svoja krila. Nakon višemesečnih proba, ova predstava – sa glumcima koji igraju nekadašnjeg gradonačelnika Londona a sada ministra spoljnih poslova Borisa Džonsona, šefa partije UKIP koja je najzdušnije zagovarala Bregzit, Najdžela Faradža, bivšeg premijera Dejvida Kamerona i sadašnje premijerke Tereze Mej – od 20. januara gostovaće u pozorištima širom Londona. Peter Wilby iz magazina Nju stejtsmen (New Statesman), koji ga je već video,napisao je da je ovaj muzički komad “zabavan, angažovan i smešan.”
Još jedna stvar: Ako ste prošle nedelje propustili godišnji sastanak Svetskog ekonomskog foruma u švajcarskom gradu Davosu, Blumbergovi tvitovi pomoći će vam da uhvatite korak sa svim bitnim informacijama vezanim za “alpsko bregzitovanje”.
“Nauka nikada neće imati odgovore na sva pitanja”: Ričard Dokins, Margaret Etvud i drugi predviđaju budućnost.
Danas se otvara Londonski festival knjige, a ovogodišnja manifestacija ima za temu “Život u budućim vremenima”; ličnosti iz sveta nauke ali i sci-fi pisci podelili su sa posetiocima svoje vizije budućnosti čovečanstva.
Postoji ozbiljan rizik od klimatske katastrofe koja se može uskoro dogoditi. Još jedna alarmantno verodostojna mogućnost u ovom veku je ta da će oružje za masovno uništenje – koje je osmišljeno upravo s ciljem da ga spreči – doći u posed zabludelih ljudi za koje “odvraćanje” ne znači ništa. Pod pretpostavkom da preživimo tako stvorenu katastrofu, spoljne opasnosti mogu se izbeći nekom novom tehnologijom poniklom iz briljantnih poduhvata sletanja na komete. Svet dinosaurusa okončao se onog trenutka kada je kometa ili veliki meteorit, udarom o površinu Zemlje, oslobodio ogromnu snagu koja je razorila gotovo sav tadašnji kopneni život na Zemlji. Ovo će se, najzad, u svoje vreme, i dogoditi. Manji ali i dalje opasni udari iz kosmosa predstavljaju stalnu opasnost, iz stoleća u stoleće, bez prekida. Budući teleskopi poboljšaće naš opseg detekcije, produžiti vreme od upozorenja do trenutka katastrofe, a inženjere daleko ranije upozoriti na opasnost od asteroida, kako bi se što bolje pripremili za presretanje gromade i njeno skretanje u bezopasnu orbitu.
U svetu nauke, DNK sekvenciranje postaće sve brže i jeftinije što će uneti revoluciju u medicini, taksonomiji (klasifikaciji vrsta i tipova) kao i u oblasti kojom se bavim – evoluciji, a da ne pominjemo forenzičke dokaze na sudu. Embriologija i biologija matičnih ćelija napredovaće divovskim koracima. Nove tehnike snimanja omogućile bi da paleontolozi i arheolozi dobiju uvid šta je pod zemljom i to bez kopanja. Razvoj kompjuterske grafike u kreiranju virtuelne stvarnosti napredovaće do tačke gde će se zamagliti granica između virtuelne i spoljašnje realnosti. Očekujem nastavak bespilotnog istraživanja svemira, mada sa ekonomski nametnutim prekidima. Za nešto više od 50 godina biće moguće i uspostavljanje samoodrživih kolonija na Marsu. Čovekov put ka drugim zvezdanim sistemima očekuje nas tek mnogo dalje u budućnosti, mada je izvesna radio-veza sa vanzemaljskim naučnicima veoma prisutna mogućnost. Međutim, ova komunikacija može biti osujećena vekovima koji su potrebni da brzina svetlosti radio-signala stigne do njih, a potom i njihov odgovor do nas; time će komunikacija (za neko vreme, ili večito?) biti isključena.
Margaret Etvud (Margaret Atwood), kanadska spisateljica i eko-aktivista
Da li ćemo za pola veka imati planetu iole podnošljivu za život? Ako ubijemo okeane – igra je gotova. Onda više neće biti kiseonika za disanje srednje klase sisara. Okeani proizvode 60%-80% našeg kiseonika. Njihovo pregrevanje i pretvaranje u deponije pune plastike mogli bi zapečatiti našu propast. Nadam se da ćemo biti dovoljno pametni kako bismo izbegli takvu sudbinu. U mojim knjigama postoji obilje podjednako strašnih ideja, mada deluje da ubedljivo prednjači upotreba krvi mladih ljudi za podmlađivanje bogatih staraca – o čemu sam pisala u knjizi Srce poslednje umire (The Heart Goes Last). Ovo se već uveliko dešava. Nastojim da izbegnem predviđanje “budućnosti”, jer ima toliko promenljivih opcija i mogućnosti; samim tim, i toliko mogućih budućnosti. Ali u nešto se mogu opkladiti: za 25 godina neću biti na planeti – osim ukoliko, naravno, ne izbacim pipke i posisam krv kako bih se podmladila.
Ako bih bio u stanju da komuniciram 100 godina u budućnosti počev od danas, i tada razgovarati sa budućim profesorom za Javno razumevanje nauke na Oksfordu – katedru koju je 1995. ustanovio Ričard Dokins, i na kojoj zasigurno tada neće biti mene, iako već neko vreme najavljuju konačno rešenje protiv starosti – pitam se da li će on/ona/ono imati sve odgovore koje mi danas nemamo. Hoćemo li dobiti odgovore na sva velika pitanja nauke koja su sada otvorena? Mislim da ćemo shvatili šta je to tamna materija kao i šta je uzrok ubrzanom širenju svemira. Postoje li, međutim, i pitanja na koja nikada nećemo znati odgovor, bez obzira koliko na njih budemo dugo čekali? Da li ćemo ikada saznati da li je svemir beskonačan? Možemo li definitivno saznati šta se desilo pre Velikog praska? Predviđam da nauka nikada neće imati odgovore na sva pitanja. Jer – bilo bi strašno kada bismo to bili u stanju.Nauka je živa, a njeno disanje zavisi od ovakvih pitanja na koja nemamo odgovor.Ali, može li biti takvih nedokučivih pitanja na koje nikada nećemo imati odgovore? Ovo je pomalo zastrašujuća enigma koja visi nad glavom svakog naučnika.
Za 10 godina, naš mobilni telefon (ili, možda bolje rečeno, lični mobilni uređaji) postaće nam, doslovce, sve; lična karta, pasoš, skladište za lozinke – neraskidivo povezan sa našim identitetom i onim što proživljavamo od rođenja.Vlasti će biti u stanju da im pristupe u svakom trenutku, a takođe da ga koriste kako bi nas kontrolisali. Seks sa robotima ili u virtuelnom prostoru biće za 25 godina uobičajena stvar, a u nekim slučajevima i poželjna – pogotovo ako i naša inteligencija bude dizajnirana “onako kako nam odgovara”. Ovo će učiniti da osetimo žudnju i nostalgiju za “dobrim starim vremenima” pravog zavođenja i vatre koja bukne u istinskom susretu dva ljudska bića – čak i ako ta veza ne bi imala smisla. U toj virtuelnoj realnosti, putovaćemo na mesta koja su čuda prirode, i to uglavnom zbog toga što će ta mesta biti uništena globalnim zagrevanjem. Onda će te lokacije postojati još samo u virtuelnoj realnosti, a razlog tome biće i vazdušni saobraćaj, koji će postati pakleno nepodnošljiviji, pa niko neće želeti da preduzima daleka i dugotrajna putovanja. Nadam se da ćemo u tom budućem svetu još uvek posedovati građanske slobode. Za 50 godina od danas, priželjkujem ostvarivanje potpune emancipacije svih žena, slobodu ličnog izbora kao i informisanje i obrazovanje za sve ljude, kako bi živeli svoje živote onako kako oni žele. Mislim da ima velikih šansi da se to i ostvari.
Kao roditelj, mislim da je najveći izazov –a uvek će to i biti – da mi, kao roditelji, i dalje služimo kao “interfejs” tj spona između deteta i sveta koji nas okružuje, a koji je veoma često skoro besmislen. Tehnologija može napredovati divovskim koracima ali će ljudsko ponašanje ostati nepredvidivo i često veoma teško objašnjivo. Mislim da je sadašnji trenutak već dovoljno težak i takoreći van kontrole. Stvari ćemo morati rešavati postepeno, jednu po jednu – ali, uopšteno govoreći, stvari će prvo ići nabolje, potom će postati još gore, da bi ponovo postale bolje.
Albert Podell je proputovao sve zemlje sveta. “U nekim slučajevima, avantura bi počela i pre nego što bih stigao tamo”, kaže on u intervjuu za vebsajt izdanje američkog magazina The Atlantic. Nakon prvog, evo i drugog dela Podelove priče o najnepristupačnijim državama na planeti.
Rusija ne bi trebalo da je na ovom spisku, mada sam za svoje četvrto putovanje tamo tokom 2010. godine otkrio koliku odgovornost jedan Amerikanac poput mene treba da poseduje ukoliko želi da uđe u Putinovu zemlju: i, dok većina ostalih zemalja sveta može da zahtev za rusku vizu podnese jednostavnim popunjavanjem 21 pitanja odštampanog na jednoj stranici formata A4, američki građani moraju da koriste zamarajući “novi oblik zahteva za vizu na osnovu reciprociteta” – formular koji se sastoji od 41 pitanja koja često duboko zadiru u privatnost. U njih spadaju: Itinerer sa detaljima kretanja; ime osobe ili organizacije koja plaća putovanje; imena svih zemalja koje je podnosilac posetio u poslednjih 10 godina (u mom slučaju, bilo ih je 99); trenutni posao podnosioca kao i njegova dva prethodna radna mesta; sve obrazovne ustanove koje je podnosilac posetio; sve profesionalne, građanske i dobrotvorne organizacije čiji je podnosilac zahteva član ili sa kojima je sarađivao; imena svih rođaka podnosioca prijave u Rusiji; detalji obuke iz vatrenog oružja, eksploziva, nuklearnog oružja, i “bioloških i hemijskih supstanci” (što bi verovatno obuhvatilo sve od acidophilus bakterija u svakom jogurtu do sredstava za čišćenje Drāno); tu su obavezni i detalji o služenju vojnog roka podnosioca predstavke, uključujući njegov čin i zanimanje.
Da biste izbegli sankciju promptnog odbijanja od strane ruskih vlasti zbog toga što niste odgovorili na svako pitanje, i iako sam bio ubeđen da Kremlju ne treba davati ovakve podatke, poslušno sam ispunio obrazac koji sadrži podatak da sam, tokom svog služenja u američkim oružanim snagama ponosno i patriotski doprineo pisanju i uređivanju zvaničnog priručnika američke vojske za odabir lokacije i izgradnju toaleta (Na svoju žalost, i pored moje dobre namere, formular mi nije ostavio prostora da dodam kako sam kasnije bio unapređen u narednika, dobivši dozvolu za opsluživanje oružja koje je vrhunska vojna tajna: postao sam šef posade atomskog topa.)
Među zemlje u koje mi je bilo najteže da uđem spada i Somalija. Uništavana decenijama rata i terorizma, svakako da su joj veoma dobrodošli dolari turista, premda njena vlada ni u kom slučaju ne želi da vidi kako posetioci ginu ili bivaju kidnapovani. Nekoliko hotela i pansiona je, međutim, otvoreno za turističkibiznis, iako su pre svega u funkciji zadovoljenja potreba diplomata i nevladinih organizacija, pa se, samim tim, već po tradiciji takva mesta pobrinu i za obezbeđivanje viza. Oni vam takođe mogu obezbediti najmanje četiri – a poželjno je imati čak šest – naoružanih stražara koji će oko vas formirati kompletnu odbranu po perimetru, sa svojim šefom pored vas, obično osmatrajući krovove sa dvogledom za snajperiste. Ova naoružana ekipa, zajedno sa dva SUVvozila otporna na metke je u stalnom kontaktu preko voki-tokija, a 2012. su me koštali 750 dolara na dan – od tada do danas, cena je porasla na $1.350 dnevno, uz veoma malo prostora za pregovaranje. Bezbednosni tim je praktično nužna mera ukoliko uopšte želite da dobijete vizu, pošto vas somalijska vlada neće pustiti osim ukoliko nije “stoprocentno” ubeđena da ćete biti zaštićeni. Mogu samo da nagađam da li je nedavni oštar rast cena rezultat značajnog povećanja broja posetilaca ili je zaista u pitanju povećanje opasnostipo njih.
Iako su me stražari požurivali da ih što pre angažujem zbog, kako rekoše, „prisutne opasnosti od otmičara“, ipak su me poveli u jednosatnu šetnju mogadiškim Lidom, jednom od najlepših obala i s najfinijim sitnim peskom (videti sliku na vrhu prvog dela ove priče). Talasi ga zapljuskuju, ispravši zrnca do najbelje bele boje koju sam ikada video. Linija peska leži na obali uporedo sa nizom nekada luksuznih vila, od kojih danas nijedna od njih nema neoštećene zidove ili cele prozore. Kraće rečeno, svaka je vila oštećena a stakla su im porazbijana.
Sudan je tvrd orah. Od 2004. do 2007. godine, kad god bih službenike sudanske ambasade u Vašingtonu pitao kakav je status mog zahteva za vizu, dobijao bih uvek isti, sažet odgovor: “Još uvek se razmatra u Kartumu“.
Vlada u Kartumu je tajanstvena i paranoična. Ova je sponzorisala pogrome nad ne-arapaskim stanovništvom i nacionalnim grupama, ubivši od 2003. do danas na stotine hiljada ljudi u Darfuru. Neke od sudanskih lidera, uključujući i predsednika, goni Međunarodni krivični sud. Izgleda da je dovoljno jasno zašto ne bi bili nimalo voljni da posvuda po svojoj teritoriji imaju turiste s kamerama, i zato su ozbiljno ograničili broj posetilaca, gde mogu da idu, i kakve fotografije mogu da prave.
Na kraju sam odustao od zvanične procedure, pronašavši način da uđem (sa kamerom!) zahvaljujući prijatelju koji je zaposlen u Ujedinjenim nacijama; on me je povezao sa službenikom Arapske lige, koji je omogućio da stupim u kontakt sa jednim sumnjivim likom, a ovaj je 2008. “olakšao” moj ulazak u Sudan. „Lakši način“ može se isposlovati ukoliko u Sudanu napunite srebrom sve dlanove koji se pruže pred vas.
Jemenje već duže vreme „prevruć“ da biste ga pipali tj dolazili u kontakt s njegovom teritorijom. Nakon što je prošla izolacija, jer je ova zemlja poslednjih godina obustavila izdavanje viza – mera koja je stupila na snagu usled nemira prouzrokovanih Arapskim prolećem– i pošto je novembra 2011. diktatorski nastrojeni predsednik Ali Abdullah Salehpodneo ostavku – konačno sam u januaru 2014. godine bio u stanju da izvadim vizu i uđem legalno, tokom veoma retkog i veoma kratkog perioda relativnog mira kojim se ova zemlja ne može podičiti. Ali, obaranjem vlade od strane pobunjenika iz plemena Houthi krajem ovog januara, taj period mira je za sada, nažalost, ponovo zatomljen.
Angola je bila od onih zemalja koje mi je bilo najteže da posetim. Njegova oštra vizna politika koja obezbeđuje izvanredno mali broj viza na godišnjem nivou možda odražava široko rasprostranjeno uverenje u ovdašnjem stanovništvu da je jedini interes kojeg strani turisti imaju u Angoli – njihova želja da kradu dijamante iz tla ove zemlje. Osim toga, vlada Angole već godinana gotovo da i ne izdaje turističke vize Amerikancima zbog američke podrške pobunjenicima u 27 godina dugom građanskom ratu, koji je počeo davne 1975. godine – ratu u kojem je ubijeno više od pola miliona ljudi. Nikome koga poznajem nije odobrena viza između 2004. i 2008., a tokom tih godina sam i sam pokušavao da dobijem jednu.
Konačno mi je decembra 2012. godine bilo omogućeno da uđem u ovu zemlju kroz novouspostavljenu vezu sa visoko rangiranim Angolcem koji je pripadao strukturama izvršne vlasti i koji je u stanju da povuče neke veze u Ministarstvu spoljnih poslova.
U Luandi nije bilo mnogo toga za videti izuzev ogromnih, neopisivih gužvi i visokih žutih dizalica, jer su svi u tom trenutku bili zaneti izgradnjom nove naftne platforme i novim pogonom za preradu ovog „crnog zlata“. Predeo koji sam prelazio imao je nešto malo od prirodne lepote,a većina divljih životinja poubijana je tokom građanskog rata; suveniri su pet puta skuplji nego slični predmeti u drugim zemljama; Portugalska hrana nije se svidela piscu ovih redova, bila mu je blaga i nekako dosadna (a i pitanje je koliko je to zapravo bila zaista izvorna portugalska hrana); a kada je ovaj Amerikanac zatražio torbu da bi ostatke hrane odneo u hotel, obična plastična ambalaža koštala ga je dodatnih pet dolara.
Angola je poslednja zemlja na svetu koju dotad nisam uopšte posetio (Legalna poseta svake od nabrojanih „problematičnih“ zemalja oduzela bi mi još dve godine života, kaže pisac i globtroter Albert Podel. Ipak, na kraju svoje priče, Podel je bio primoran da u Jemen uđe kradomice, baš kao i uEkvatorijalnu Gvineju pre nego što se u ove dve zemlje vratio 2014. godine – ovog puta sa potrebnim papirima koji su mu i zvanična potvrda da ih je posetio). „Ove nepristupačne zemlje daleko od toga da su moji favoriti, ali kao i svaka zemlja s ove liste – od Naurua, uništenog eksploatacijom fosfata i krečnjaka, pa do Somalije, sa svojim mitraljeskim gnezdima od kojih odzvanja čitav Mogadiš – sve su to bili neophodni koraci u ostvarenju mog sna: proputovati čitav svet.“