Rad na daljinu, inovacije i pojava nove vrste preduzetnika

Kako će rad na daljinu transformisati područje inovacija i uspostaviti novu vrstu preduzetnika? Da li će preduzetnici „pobeći“ iz Silicijumske doline i Njujorka tokom ove „nove normale“, novouspostavljene privatne i poslovne svakodnevice? I, kako će izmeštenost iz kompanija i rad od kuće uticati na kvalitet, brzinu i količinu inovacija i svežih ideja? Da li će njihov broj i kvalitet opasti usled novonastale situacije prouzrokovane koronom? Budućnost rada je česta tema poslovnog magazina ‘The Entrepreneur’, iz kojeg slede dva teksta.

San Francisko, Njujork, Berlin, Singapur: zajedničko svakoj od tih velikih svetskih prestonica je što, ujedno, spadaju među glavna žarišta inovacija. U ovim gradovima uvek vladaju poslovni metež i gužva, i to s razlogom: u njima se održavaju kritično važni susreti na kojima se razgovara o budućnosti. Preduzetnici i kreatori ideja se u njima pronalaze, potom zajednički izmišljajući neke nove tehnologije. Vunderkindi se u njima sastaju kako bi uz omiljene šoljice kafa porazgovarali o svojim startaperskim idejama.

Unutar takvih urbanih ekosistema je prisutno nešto u vezi sa fizičkim okruženjem i interakcijom licem-u-lice; to „nešto“, što čovečanstvu omogućava da osmisli a potom i realizuje inovacije koje menjaju pravila igre. Ipak, koračajući ka tome da rad na daljinu postane svačija trajna budućnost, Facebook, Google i Siemens su svojim zaposlenima rekli da od jula 2020. mogu da rade od kuće. Priroda mnogih poslova se promenila, a rad na daljinu postao je „nova normala“ – novouspostavljena svakodnevica. Ovaj pomak ka „digitalno podrazumevanom“ i strukturama koje daju prvenstvo izmeštenom odnosno onlajn obavljanju zadataka od kuće je širom SAD dostigao svoj maksimalni kapacitet; to je, s druge strane, dovelo do toga da inovacije poprime jedno novo lice.

Tvrdi se, međutim, da bi fizička izolacija zaposlenih mogla potencijalno ometati osmišljavanje i dalji razvoj inovacija i  proizvoda. Tajler Kauen je u Blumbergovoj rubrici ‘Lični stav’ napisao da „Iako tehnološke kompanije postaju sve bitnije, geografska distribucija njihovih aktivnosti će ih, takođe, učiniti i manje jedinstvenima. Počeće da liče na jedan sveprisutni, tipični, zapravo tipizirani profil radne snage, sa svim rutinama i birokratijom s kojom se suočava većina drugih kompanija. Imaće, isto tako, i manje ’vatre u stomaku’; manje unutrašnje inspiracije za odmak od već postojećih pravila i institucija, ili njihovim radikalnim izmenama.“ Jasno je da aktuelni nedostatak povezanosti – trenutni izostanak reda i nekoherentnost čitave situacije – može imati negativne posledice po kompanije i kreiranje novih ideja koje menjaju anticipaciju, prethodno stanje stvari. Bez obzira na ovu činjenicu, izgleda da gro zaposlenih nije uzdrmano novonastalom situacijom. U stvari, članak takođe iznosi podatak da bi 60% Amerikanaca želelo da nastavi sa radom od kuće – čak i pošto pandemija umine.

I druga studija Gugla o izmeštenoj radnoj snazi „nije otkrila bilo kakvu razliku u efikasnosti, učinku ili unapređenjima za pojedince i timove čiji rad zahteva saradnju sa kolegama širom sveta u odnosu na Guglove, koji veći deo svog dana provode radeći sa kolegama u istoj kancelariji. ”

IBM, inače pionir rada na daljinu je još pre nekoliko godina eliminisao gotovo sav svoj kancelarijski rad, a zatim objavio izveštaj pod naslovom „Preispitivanje savremenih mitova o radu na daljinu, dokazi o napretku izmeštenog rada“ (Challenging the modern myths of remote working, the evidence for the upside of teleworking) . Zapravo, ova kompanija je već 2014. ponosno isticala taj svoj inovativni i u to vreme još uvek savremeni poslovni model, po kojem preko 40% njihovih zaposlenih radi na daljinu, od svojih kuća. Daljinski rad ima potencijal da prebriše tradicionalna čvorišta inovacija poput Silicijumske doline, jer je podstakao preduzetnike da se „rasprše“ po svojim matičnim zemljama, i to po dosad nezabeleženoj stopi odlazaka-izmeštanja iz kompanijskih u privatne prostore.

Kancelarije su ukinute za’ Discord’ servere, Zoom, Slack i slične onlajn aplikacije koje sada rutinski obezbeđuju sastanke zaposlenih na daljinu. Tokom poslednjih nekoliko meseci, što je potvrđeno iz više izvora, zaposleni se udaljavaju iz gradova, odlazeći u negradske i ruralne oblasti. Može li ova pandemija da istinski decentralizuje sve prethodne tehnološke mogućnosti, ne bi li se tako ostalo podalje od samo nekoliko doskora bitnih žarišnih tačaka poput San Franciska i Njujorka?

Po viđenju analitičara iz Blumbergove rubrike „Laboratorija Grada“ (CitiLab), gradovi koji dosad nisu bili prepoznavani kao čvorišta inovacija su počeli sa programima finansijskih i drugih podsticaja „kako bi privukli zaposlene iz hajtek grana biznisa da rade od kuće – na novim lokacijama“. U članku se dalje kaže da “Zaposleni dokazuju šefovima da je rad na daljinu ne samo moguć već i poželjan poslovni model – barem za sada – pa izgleda da ovakva budućnost rada sa bilo kog mesta danas izgleda daleko manje hipotetična. Dakle, umesto što pokušavaju da svojim podsticajima za ekonomski razvoj namame čitave kompanije, sve više gradova počinje da cilja na pojedince, koji odjednom imaju posrednika čiji je zadatak da odaberu za njih najpogodniji grad, i to shodno svojim zaslugama a ne zvučnosti imena svoje kompanije“.

Ova dešavanja imaju velike implikacije po globalni inovacioni pejzaž. Baš kao i u Firenci u 16. veku, kreativnost nikada nije prestajala. Ovi novi izazovi mogu promeniti mesta poput Njujorka i Silicijumske doline – ili ih čak učiniti irelevantnima – mada će se, verovatno, pojaviti negde drugde, i u drugačijem obliku.

Takođe je važno napomenuti da, kada je reč o zajednički postignutom izumu, najvažniju tačku predstavlja poverenje među partnerima. Dejvid Šrajer, programski direktor u ’Oxford Cyber Futures’ je za ‘Raconteur’ rekao da je „Istraživanje MIT-a pokazalo da uspešni inovatori grade temelj poverenja oko mikro-interakcija koje se javljaju na radnom mestu. A Alen Karv pokazuje da, ako nekoga ne susretnete uživo, licem u lice, onda sa njim i ne sarađujete.” Stoga je rad na daljinu odsekao vitalni deo načina na koji ljudi izmišljaju i stvaraju ideje – a to je poverenje u fizičko okruženje; „oslanjanje na nešto konkretno“.

Bilo bi, međutim, preterano reći da će rad na daljinu značiti i “kraj” inovacija. Prema Raconteur-u i profesoru Berndu Irlenbuschu, koji je vodio studiju pod nazivom ‘Inovacija i komunikacijski mediji u virtuelnim timovima: eksperimentalna studija Univerziteta u Kelnu i Univerziteta Lajbnic u Hanoveru’, u kojem se kaže da je „Prethodno istraživanje pokazalo da su kreativne performanse znatno umanjene onda kada izostane komunikacija licem u lice. Međutim, trenutna blokada je podstakla usvajanje novih tehnologija za obavljanje zajedničkih zadataka, onda kada članovi tima rade od kuće. Video-konferencije mogu umanjiti jaz koji se trenutno isprečio između čoveka i njegovih kreativnih performansi.“

Ljudima će i dalje biti potrebno poverenje u konkretne (a ne virtuelne) međuljudske relacije da bi razvijali ideje, posebno zato što kreativnost dolazi naglo i često neočekivano. Radićemo na daljinu, ali je konkretni, međusobni ljudski kontakt uvek bio sastavni deo naše DNK; stoga ćemo morati da uspostavimo nove rutine sa ‘proširenom’, virtuelnom stvarnošću (augmented reality), kao što su to sada onlajn sastanci koji se mogu uspostaviti radi podsticanja saradnje ali i unošenja veće crte ljudskosti, umesto što se isključivo oslanjamo na hladne, neemotivne internet-sastanke.

Najvažnije što proizlazi iz svih ovih informacija je da, kao rezultat naših trenutnih izazova, oblast inovacija više nikada neće biti ista. Daljinski rad znači da se pojavila jedna nova vrsta preduzetnika, a oni koji se takvoj rutini najbrže prilagode biće najbolje pripremljeni za dalji napredak.

Unapređenje produktivnosti i života u eri daljinskog rada: 10 neizostavnih alata

Ili, najkraće rečeno: Kalendar je vaš šef. Tako barem tvrdi Brajan Edmondson, čiji se osvrti i rutine zasnivaju na dugogodišnjem iskustvu u “radu na daljinu”.

Na izmaku svakog radnog dana, pločicu s natpisom „otvoreno“ na vratima svoje kućne kancelarije preokrećem u „zatvoreno“, da bih potom prošao hodnikom na putu ka kuhinji – treba pripremiti večeru.

Ima već gotovo petnaest godina kako radim od kuće. Danas sam u tom iskustvu, usled globalne zdravstvene krize, manje usamljen nego ikada pre. Iako rad od kuće može zvučati idilično – utiranje staze ličnim vizijama uz celodnevni rad u pidžami – ta izmeštenost ima svoje jedinstvene izazove koje je ponekad teško predvideti.

Dva su velika izazova za većinu ljudi koji rade od kuće.

Jedan od njih je – kako ostati produktivan.

Drugi je: ne dopustiti da vam posao preuzme čitav život.

Za 15 godina koliko radim od kuće, razvio sam arsenal od 10 rutina koje mi pomažu da pobedim oba ova izazova… ili da, barem, većinu vremena uspem da nadvladam izazove rada od kuće. Te sam „forice“ pokazao mnogima u svojoj konsultantskoj praksi… lični uvidi i finese koje, naprosto, funkcionišu.

Nijedan sistem nije savršen, ali smatram da ove strategije doprinose dostizanju izuzetno produktivnog rada od kuće, istovremeno održavajući zdravu ravnotežu između poslovnog i privatnog života.

Čuvajte svoje vreme

Čudna se stvar dogodi onda kada ljudi saznaju da ne ulazite u kancelariju svaki dan. Počinju da vas pozivaju na „konsolidaciju“ i „popunjavanje brojnog stanja“ tokom radnih sati – baš u trenucima kada treba da radite.

Upoznao sam nekoliko ljudi koji zaista mogu da vode takav fleksibilan način života, a da uz to nisu sebi postavili striktno radno vreme, mada većina onih koji rade od kuće moraju da decidno kažu „ne“ svemu onome što im tokom radnog dana uništava aktivnu poslovnu satnicu.

Organizovanje po kalendaru

Ovo se nadovezuje na poslednji savet, premda je malo drukčije. Sve predstojeće obaveze ubeležite u svoj kalendar. Koristim Google kalendar, ali vi možete i onaj koji ima Apple, Outlook kalendar itd. Dođavola, znam barem njih nekoliko koji i dalje zadovoljno i funkcionalno koriste svoje kalendare-rokovnike od hartije, svojeručno upisujući predstojeće obaveze.

Ključno je da u vaš “radni skican-blok” upisujete termine za sve što imate na rasporedu. Ako radite od osam ujutro do pet popodne, uz jedan ​​sat za ručak, stavite i njega u kalendar obaveza. Ako vežbate, recimo tri termina sedmično, i njih stavite u raspored obaveza.

Omogućavanje opcije kalendara određuje vam šta konkretno treba da radite u bilo kom zadatom trenutku; to će vas rasteretiti od nebitnosti, što je mnogima pomoglo da postanu daleko produktivniji.

Iako sam samozaposlen i imam svoj privatni posao, još uvek imam šefa: svoj kalendar.

Izađite iz kuće

Kada radite od kuće, izlazak iz privatnog prostora vam često može izgledati kao „prenaporan“. Poslovi koje biste obično pozavršavali na putu od kancelarije ka kući se, po pravilu, često odlažu.

Međutim, izlazak iz kuće je važan za većinu ljudi kako bi održali nivo svoje produktivnosti na višem nivou.

Prošetajte. Sedite sa laptopom na trem (ko ga ima), ili na terasu i sunčajte se. Učinite nešto u čemu ćete uživati – izvan svoja četiri zida.

U uvodu ovog članka sam pomenuo natpis – pločicu koju imam na vratima svoje kućne kancelarije. Na jednoj strani stoji „otvoreno“, a na drugoj „zatvoreno“. Kada radim, okrećem je na „otvorenu“ stranu, a kada nisam aktivan, obrnem na „zatvorenu“. Ovu pločicu možete nabaviti u vašoj lokalnoj knjižari ili papirnici, ili je izraditi kod gravera ili čak u fotokopirnici. Koliko god ovo glupo zvučalo… stvarno funkcioniše, ako se obavežete da nećete raditi kad vam znak ukaže da je vaša kućna kancelarija zatvorena.

Kada radite od kuće, lako je poželeti da izgledate produktivno i pustite da se vaše radno vreme „pretoči“ i iscuri u privatni deo. Ali, sledeća stvar koju treba da znate je da ćete u tom slučaju raditi do kasno u noć, ili do ranih jutarnjih sati, pitajući se na šta vam je i kuda otišao protekli dan.

Radeći od kuće, otkrio sam da sam mnogo produktivniji i srećniji kada imam jasne granice između poslovnog i privatnog života.

Usredsredite se na tekuće zadatke

Mnogo mi je vremena trebalo da ovo i konkretno savladam. Kada radite od kuće, okruženje vas može ometati u mnogo većoj meri nego kada radite u kancelariji. Ako želite da uživate u svom poslu a ne budete sve vreme pod stresom, važno je da se usredsredite na zadatak koji trenutno obavljate, a zatim da pređete na nešto drugo.

Jer, fokus je veština koja se može naučiti, a i vredna je učenja.

Nabavite softver za blokiranje veb-lokacija

Većina onih koji rade od kuće radi sa svojih računara. Veoma je primamljivo želeti da brzo proverite Fejsbuk, pogledati neki preporučeni Jutjub video ili pročitati neku kratku vest. Pre nego što se setite gde ste i koja je svrha vašeg boravka u kancelariji, taj se „brzi prelet“ pretvara u 20 ili 30 minuta, a lako i više. Naravno, ovo vam ne pomaže da završite posao, impresionirate šefove ili zaradite ekstra-novac.

Ako vas redovno privlači pretraživanje interneta umesto da radite, onda bi trebalo da ozbiljno porazmislite o nabavci nekog od mnogobrojnih programa za blokiranje veb-stranica. Postoji mnogo dodataka za Guglov pretraživač Chrome, koji u tom smislu dobro funkcionišu. Lično volim ‘StayFocused’, zbog njegove fleksibilnosti.

Obucite se kao da ste “zaista na poslu”

Iako je celodnevni rad u vašim pidžamama fantazija o kojoj mnogi ljudi sanjaju, u stvarnosti je malo drukčije: većini ljudi koje znam je odevanje „kao da idu na posao“ rutina koja im u velikoj meri može pomoći da funkcionišu u ispravnom, primerenom mentalnom okviru.

Smatram da, ukoliko izgledam reprezentativno, radim više i pametnije nego ako sedim u pidžami.

Uzgred, VEOMA je lako protraćiti vreme kad radite od kuće. Jedna stvar koja zaista pomaže je korišćenje aplikacije za praćenje vremena. Otkrio sam da jednostavan način evidentiranja vremena koje utrošite na svaki zadatak može uneti element odgovornosti i pomoći vam da budete daleko produktivniji.

Sviđa mi se dodatak Toggle (štikliranje) ugrađen u Guglov pretraživač Chrome. Jednostavan je za upotrebu i odlično radi posao.

Ustanite i mrdnite

Nadvijati se nad monitor po čitav dan je užasno za leđa i torzo. Većini ljudi ide bolje ako na svakih par sati ustanu od posla i izdvoje nekoliko minuta za kratku šetnju, vežbe, ili možda urade neki mali poslić oko kuće.

Ukoliko koristite sistem za poboljšanje i optimizaciju produktivnosti poput ’Pomodoro Technique’, ovo je automatski ugrađeno u vaš raspored. Takođe, Apple Watch me podseća da ustanem i dam sebi pauzu od deset minuta uoči svakog punog  sata.

Obavezno odvojite trenutak za svoja zadovoljstva

Prilikom unošenja obaveza u vaš radni kalendar, neizostavnono u njega uvrstite stvari koje vam pričinjavaju zadovoljstvo. To bi moglo biti kuvanje neke fine večere, bavljenje nekim majstorlukom ili poseta onima koje volite.

Samo raditi „bez i trunke zabave“ je rutina koja nikome ne donosi dobra. Zakazivanje vaših „štihova“ i ličnih zadovoljstava pružiće vam nešto u čemu ćete uživati, a usput ćete napuniti svoje baterije kako biste po povratku na posao bili produktivni.

Kao što sam ranije spomenuo, kalendar je moj šef; srećom, ovaj šef zahteva da radim stvari koje mi donose zadovoljstva.

Bez obzira da li godinama radite od kuće ili se, kao i mnogi drugi, i dalje prilagođavate radu od kuće, bilo koji od ovih saveta može vam pomoći da budete produktivniji, razdvojite poslovno od privatnog vremena, ali, svakako, obavezno odvojite i vremena za uživanje u životu. Pokušajte sa jednim, dva ili svih deset „štosova“ i odmerite koji vam od njih koriste.

 

Iz radijusa:

10 Tips From CEOs on Working From Home Effectively and Happily

How to Effectively Work from Home During a Pandemic

3 Ways Strong Leaders Can Support Work-From-Home Employees

7 ways business can be agents for peace

The new ‘Business For Peace’

AI Economist: veštačka inteligencija za usavršavanje poreskih modela

Simulator ekonomskih trendova zasnovan na veštačkoj inteligenciji, AI Economist u stanju je da nakon milion izvršenih simulacija ekonomskih trendova sačini model jedne pravednije poreske politike.

Duboko učenje (Deep RL, ili, DL, „temeljito učenje“; Deep Reinforcement Learning) je tokom proteklih godina obučilo i osposobilo veštačku inteligenciju da nadmaši čoveka u nekim složenim igrama, mozgalicama kao što su Go ili StarCraft. Da li bi takav princip primene veštačke inteligencije mogao da uradi i bolji posao u, recimo, vođenju nacionalne i globalne ekonomije?

Nejednakost prihoda jedan je od najvećih problema ekonomije. Jedno od najefikasnijih sredstava koje političari moraju imati je način da se postigne što uravnoteženije oporezivanje: vlade prikupljaju novac od građana u skladu s onim što oni zarađuju i taj novac redistribuiraju direktno, putem socijalnih šema ili indirektno, koristeći ga za plaćanje troškova javnih projekata. Ali, iako više oporezivanja može dovesti do veće jednakosti među građanima u društvu, previše oporezivanja bi ih moglo obeshrabriti da rade ili ih motivisati da iznalaze načine izbegavanja plaćanja – što, automatski, po logici, smanjuje i ukupni iznos u budžetskoj kasi.

Postići što racionalniji balans u oporezivanju nije lako. Ekonomisti se obično oslanjaju na pretpostavke koje je teško potvrditi. Ponašanje ljudi vezano za „matematiku para“ odnosno ekonomiju, kako ličnu tako i onu sistemski uspostavljenu je složeno, a prikupljanje podataka i formiranje „info-inputa“ o tome je teško. Ekonomisti su proveli decenije istražujući načine kako da što bolje osmisle poreske politike, ali je ona i dalje, sve do danas, ostala otvoren problem: kako utisnuti što je moguće veću racionalnost u oporezivanju, i na čemu bi taj zdravorazumski pristup trebalo da se zasniva?

Naučnici američke kompanije za poslovnu tehnologiju Salesforce misle da bi veštačka inteligencija mogla pomoći pri rešavanju najboljeg i najpravičnijeg oporezivanja građana i firmi u odnosu na njihove prihode. Vođeni Ričardom Sočerom, tim ove firme je razvio sistem koji se zove ‘AI Economist’ koji koristi duboko učenje – istu vrstu tehnike koja stoji iza ’AlphaGo’ i ’AlphaZero’ kompanije DeepMind – da identifikuje optimalne poreske politike za simuliranu ekonomiju. Alat je još uvek relativno jednostavan (ne postoji način da obuhvata sve složenosti stvarnog sveta ili ljudskog ponašanja), ali je obećavajući prvi korak ka procenjivanju politika na potpuno novi način. „Bilo bi neverovatno učiniti poresku politiku manje ispolitizovanom a sa što više realnih podataka na osnovu kojih izvodi svoje proračune,“ kaže član tima Alex Trott.

U jednom od početnih rezultata, ova ekonomska AI je pronašla politiku koja je, s aspekta maksimuma kako produktivnosti tako i jednakosti dohotka, bila 16% pravednija od najsavremenijeg progresivnog poreskog okvira koji su proučavali ekonomisti iz akademskih krugova. Poboljšanje u odnosu na trenutnu američku politiku bilo je još veće. “Mislim da je to potpuno zanimljiva ideja”, kaže Blejk Lebaron s Univerziteta Brendajs (Blake LeBaron, Brandeis univ., Massachusetts), koji je AI neuronske mreže koristio za modeliranje finansijskih tržišta.

U jednoj simulaciji, četiri osobe zaposlene na ovom istraživanju prihvatile su da ih nadgleda veštačka inteligencija sazdana upravo po njihovim modelima dubokog učenja; upregli su svoju ekonomsku AI dajući joj svoje podatke, potrebne veštačkoj inteligenciji za određivanje njihove poreske osnovice. Oni komuniciraju s dvodimenzionalnim svetom, prikupljajući, recimo, drvo i kamen, ili trgujući tim resursima sa drugima, ili ih koriste za izgradnju kuća, što im donosi novac. Radnici poseduju različite nivoe veština, što ih dovodi do specijalizacije u određenim oblastima. Radnici s nižom kvalifikacijom uče da rade bolje ako prikupljaju resurse, a oni sa višom kvalifikacijom uče da rade bolje ako kupe sredstva za izgradnju kuća. Na kraju svake simulirane godine, svi radnici oporezuju se po stopi koju je odredio kreator politike pod kontrolom AI, koristeći se svojim algoritmom dubokog učenja. Cilj kreatora politike je da poveća i produktivnost i prihode svih radnika. Tako se AI, shodno tome, približavaju optimalnom ponašanju ponavljanjem simulacije do, recimo – milion puta.

Oba modela dubokog učenja (DL) počinju od nule, bez prethodnog znanja o ekonomskoj teoriji, i uče kako da dalje postupaju i funcionišu putem pokušaja i pogrešaka – na potpuno isti način na koji veštačka inteligencija kompanije ‘DeepMind’’ uči, bez ljudskog doprinosa, recimo, da igra Go ili StarCraft na, skromno govoreći, nadljudskim nivoima.

Možete li puno naučiti od samo četiri radnika iz AI? Teoretski, da, jer jednostavne interakcije između nekolicine ispitanika ubrzo dovode do vrlo složenih modela ponašanja. (Na primer, igra ‘Go’ i dalje obuhvata samo dva igrača). I mada je tako, svi uključeni u projekat slažu se da će povećanje broja radnika koje će AI ispitivati u simulaciji biti od suštinske važnosti – ako će ovaj alat za analizu većeg broja ispitanika uspeti da modeluje realne scenarije.

Poigravanje sistemom

Od ključne je važnosti primena „duple doze“ veštačke inteligencije: AI neuronske mreže su i ranije korišćene pri kontroli ispitanika u simuliranim ekonomijama. Ali, stvaranje AI za donosioce politika. pa i za poreske politike, takođe vodi ka modelu u kojem se radnici i odlučioci međusobno neprekidno prilagođavaju jedni drugima, a shodno svojim postupcima. Ovo dinamičko okruženje bilo je izazov za modele dubokog učenja primenjenog na ekonomiju i poreske modele, s obzirom da strategija naučena u okviru jedne poreske politike možda neće funkcionisati tako dobro u interakciji s nekom drugom vrstom poreske politike. Ovo je, međutim, takođe značilo da je AI iznašao načina da izigra sistem. Na primer, neki radnici su naučili da izbegavaju porez smanjujući svoju produktivnost da bi se kvalifikovali za niži poreski razred, da bi je zatim ponovo povećali (produktivnost). Ekipa kompanije Salesforce kaže da ovo uzimanje i davanje uspostavljeni između radnika i kreatora politika dovodi do simulacije ekonomskog stanja i poreskog modela na način realističniji od bilo čega postignutog prethodnim modelima, gde su poreske politike obično fiksne i ne variraju (a što već po sebi nije realno stanje stvari).

Poreska politika koju je smislio AI Economist pomalo je neobična. Za razliku od većine postojećih politika, koje su ili progresivne (tj. oni koji više zarađuju bivaju i više oporezovani) ili regresivno (oni koji više zarađuju se oporezuju manje), poreska politika stvorena veštačkom inteligencijom spojila je aspekte oba, primenjujući najviše poreske stope na bogate i siromašne, dok su najniže poreske stope primenjene na radnicima sa srednjim primanjima. Kao i mnoga rešenja koja AI smisle – poput nekih poteza AlphaZero-a za pobedu u igrama – rezultat se čini kontraintutivan, a ne kao nešto što je čovekov um prethodno zamislio. Pa ipak, njegov uticaj na ekonomiju doveo je do manjeg jaza između bogatih i siromašnih.

U nastojanju da uoče hoće li poreska politika nastala uz pomoć veštačke inteligencije slično uticati i na ljudsko ponašanje, tim je testirao više od 100 radnika angažovanih preko Amazonovog “Mehaničkog Turčina” (Mechanical Turk), od koga je u simulaciji zatraženo da preuzme kontrolu nad radnicima (Naziv je potekao od mehaničke igračke-automatona iz 18. veka za simulaciju igranja šaha – a zapravo lutke iza koje se nalazio čovek koji je povlačio poteze). Otkrili su da je poreska politika proistekla iz veštačke inteligencije ohrabrila ljude da „igraju“ i ponašaju se na gotovo isti način kao i AI, sugeriršući – barem u principu – da se ’AI Economist’ može koristiti za uticaj na stvarnu ekonomsku aktivnost.

Beskrajno podešavanje

Još jedna prednost ekonomske simulacije pokretane veštačkom inteligencijom se ogleda u mogućnosti prilagođavanja parametara kako biste istražili raznolike scenarije. Na primer, uticaj pandemije bi se mogao stvoriti dodavanjem ograničenja kao što su međusobno distanciranje i ograničeni pristup resursima, ili pak uklanjanjem ljudi iz pula radne snage. „Teško je smisliti optimalne poreske teorije zasnovane na prošlosti i primerima iz ekonomske istorije ukoliko budućnost izgleda toliko drugačije od onoga što su do pre neki dan bili modeli predviđanja“, kaže Sočer.

Sposobnost simulacije da menja model je veliki plus, kaže LeBaron: „Prilično je zanimljivo videti radnike koji se prilagođavaju poreskom zakonu“. Ovo je zaobišlo jednu od inače krupnih kritika na račun već postojećih poreskih modela, u kojima je ponašanje obično fiksno, odnosno, nepromenljivo, kaže on.

Glavna rezervisanost LeBarona prema ’AI Ekonomisti’ odnosi se na mali broj ispitanika na kojima je ovaj alat primenjen. „Postoje oni koji tvrde da možete steći dublji intelektualni uvid sa samo nekoliko ispitanika“, kaže on. “A nisam jedan od njih.” On bi želeo da vidi kako ishode simulacije sprovedene na, recimo, stotinjak radnika – što je takođe cifra kojoj teži tim kompanije Salesforce.

LeBaron, međutim, veruje da bi se ovaj AI alat već mogao koristiti za proveru postojećih ekonomskih modela: „Da sam ja kreator politika, pokrenuo bih ovu ‘stvar’ čisto da vidim šta će ‘reći’ o već postojecim modelima“. Ako se AI Economist ne bi složio sa drugim, tradicionalnim „ljudskim“ modelima, to bi mogao biti znak da tim drugim modelima nešto nedostaje, kaže on.

Dejvid Parks, harvardski informatičar i ekonomista koji je sarađivao sa timom iz firme Salesforce je takođe optimističan. On se slaže s LeBaronom da im je potrebno znatno veći broj ispitanika. Ali, nakon što su to primenili nekoliko dodatnih karakteristika kao što je dodavanje kompanija simulaciji, Parks predviđa da će moći da ponovi postojeće teorijske rezultate. “Tada ishod AI simulacije odmah postaje koristan i upotrebljiv”, kaže on.

Američki profesor Doin Farmer (Doyne Farmer), koji na Oksfordu predaje ekono-fiziku i kompleksne matematičke sisteme u ekonomiji je, međutim, nešto malo manje ubeđen u valjanost budućih ishoda ekonomskog AI simulatora. Iako pozdravlja ukrštanje i primenu dubokog učenja sa igara na oblast ekonomije – „Postavlja se pitanje da li možete istraživati politike na isti način na koji AlphaZero igra apstraktnu stratešku igru kao što je Go“. On smatra da će proći još neko vreme pre nego što ovaj AI alat postane zaista koristan u ekonomskim predviđanjima i modeliranju. „Stvarni svet je, ipak, previše komplikovan“, kaže Farmer.

Tim iz Salesforce-a prihvata činjenicu da će neki ekonomisti biti, tek vremenom, i postepeno, ubeđivani u prihvatanje ekonomskih ishoda proizašlih isključivo iz algoritma. U tom smislu, oni puštaju svoj kod i pozivaju ostale da kroz njega pokreću svoje modele. Dugoročno gledano, ova otvorenost biće takođe važan deo prerastanja takvih alata u pouzdane, kaže Sočer. „Ako koristite AI kako biste ga preporučili nekim ljudima u formiranju njihovih nižih ili viših stopa oporezivanja,“ ističe on, „onda bi bilo bolje da budete dobro upoznati zašto je tako – da dobro poznajete razloge zbog kojih je proračun baš takav, a ne drugačiji.“

Will Douglas Heaven, MIT Technology Review

Nauka – rizik, tajna i misterija, a ne udoban biznis

Superkompjuter AlphaGo Zero pokazuje kako biznisi gube bitku s inovacijama. Da li je najbolje što čovek može da uradi s veštačkom inteligencijom igranje igara kao što su šah i go, ili je to dalji napredak kroz ključne naučne proboje, pita se Tim Harford u autorskom članku za Fajnenšel tajms.

Teško je ne biti impresioniran – uz to možda i pomalo uznemiren – napretkom. Superračunar “Duboko plavetnilo“ (Deep Blue) kompanije IBM je pre 20 godina (1997) pobedio je tada najvećeg svetskog šahistu, Garija Kasparova. Taj je računar bio astronomski skup hardver, brižno opsluživan i podučavan od strane ljudi.

Kompjuteru je bilo daleko teže da ovlada igrom Go, koja je mnogostruko komplikovanija od šaha. Ipak, kada se program AlphaGo uz fanfare pojavio 2016. godine, nakon nekoliko meseci obuke je lagano potukao najbolje svetske igrače.

Pretprošle nedelje je DeepMind, istraživačka firma za razvoj veštačke inteligencije objavila da je napravila superiornog AI igrača pod imenom AlphaGo Zero. Ovaj unapređeni model je brži, koristi manje hardvera, a „patosirao“ je svog prethodnika AlphaGo u 100 duela, ne dajući mu priliku ni za jednu pobedu. Uz sve to,  AlphaGo Zero je potpuno „samouk“ i uči bez ikakve ljudske asistencije: On je, štaviše, postigao ovakav nesvakidašnji rezultat nakon samo 72 sata prakse.

Neverovatan napredak kompanije AlphaGo Zero doprineo je već prisutnoj grozničavoj uznemirenosti što roboti preuzimaju ljudske poslove, izazivajući masovnu nezaposlenost. Pa ipak, ta anksioznost teško da se uklapa s visokim stopama zaposlenosti i razočaravajućim rastom produktivnosti koju vidimo u Sjedinjenim Državama, a posebno u Britaniji. Postoji veliki broj (ljudskih) poslova i profesija, ali, očigledno, ne i puno inovacija.

Za ovaj paradoks postoje različita moguća objašnjenja, ali najjednostavnije je ovo: AlphaGo Zero je izuzetak. Produktivnost i tehnološki napredak su slabi, jer istraživanje koje stoji iza napretka veštačke inteligencije zapretene u mašinu AlphaGo Zero nije tipičan način na koji pokušavamo da proizvedemo nove ideje.

Gledište Garija Kasparova u vezi veštačke inteligencije upregnute u igranje ljudskih igara je fascinantno. U svojoj nedavno objavljenoj knjizi „Deep Thinking“, on citira pokojnog kompjuterskog naučnika Alana Perlisa: “Optimizacija ometa evoluciju”. U slučaju kompjuterskog šaha, Perlisova maksima dobro opisuje istraživače koji su izabrali pragmatične „kratke rezove“ zarad brzog rezultata. Ipak, jedno dublje, rizičnije istraživanje biva danas zanemareno. IBM-ov prioritet sa Deep Blue mašinom nije bilo sticanje novih saznanja u oblasti AI, već pobeda – a pobeda je, u naučnom smislu, bila ćorskokak.

A ovoga bi se trebalo sramiti. Pioniri računarstva, Alan Tjuring i Klod Šenon (Claude Shannon) verovali su da bi šah mogao predstavljati plodno polje za istraživanje i razvoj veštačke inteligencije u nekim daleko značajnijim oblastima. Ta nada je bila brzo skrajnuta brutalnim pristupom, od kojeg se malo šta naučilo izuzev saznanja da ova mašina dobro igra šah..

Lako je shvatiti zašto bi jedna komercijalna kompanija imala jedva neko zrno interesovanja za tehnike ranog prepoznavanja obrasca, koje su pročišćene, prerađene i „oplemenjene“ u računaru AlphaGo. Gari Kasparov opisuje pokušaj njihovog korišćenja u šahu; posmatrajući kako bi velemajstori odmah osvajali igre u kojima su žrtvovali svoje najjače adute, figuru kraljice, mašina je, shodno njihovom „paternu“ tj obrascu (pogrešno) zaključila da bi morala žrtvovati svoju kraljicu u svakoj prilici.

Pa ipak, na kraju, ove tehnike prepoznavanja obrazaca su se pokazale daleko snažnijim i generalno primenjivim za razliku od metoda koje koriste najbolji šahovski kompjuteri; stoga, pitanje glasi: želimo li da promenimo naš svet ili da samo osvojimo šahovsku igru?

Nije ovo samo opominjuća priča koja se tiče šaha. Korporacije su „protegle“ pipke svojih ambicija i na mnoga druga mesta. Korporativne istraživačke laboratorije nekada su finansirale fundamentalna istraživanja od najvećeg značaja. Leo Esaki, koji je radio u korporacijama Sony i IBM dobitnik je Nobelove nagrade za fiziku, kao i Džek Kilbi iz kompanije Texas Instruments. Irving Lengmjuir (Irving Langmuir) iz Dženeral Elektrika dobitnik je Nobelove nagrade iz oblasti hemije. Laboratorije kompanije Bel (Bell Labs) iznedrile su toliki broj nobelovaca – zajedno sa samim Šenonom. Davno su prohujala vremena kada se kompanije nisu plašile ulaganja u fundamentalne nauke.

To se, vremenom, promenilo, kako pokazuje istraživački rad troje ekonomista – Ašiša Arore, Šeron Belenzon i Andrea Pataconija (Ashish Arora, Sharon Belenzon, Andrea Patacconi). Kompanije još uvek ulažu u inovacije, ali se fokus stavlja na praktične primene a ne na osnovne nauke, dok se rezultati istraživanja često prenose na manje poslovne jedinice, čija se intelektualna svojina može lako kupiti i prodati.

Korporativni istraživači proizvode više patenata, ali ih je teže uočiti na stranicama naučnih časopisa. Kako kaže profesor Arora, istraživanje i razvoj postali su “manje I, više R” (manje istraživanje a više razvoj „Less Research, more Development“). Istraživanje AlphaGo-a, kaže on, predstavlja izuzetak od ovog pravila. A ovo je izuzetno bitno, jer i najosnovnije istraživanje na kraju završi kao komercijalno korisno. Volimo zlatna jaja, ali možda izgladnjujemo zlatnu koku.

Sve ovo ne mora biti katastrofalno ako bi druga istraživačka tela, kao što su univerziteti, popunjavali ovaj jaz između komercijale i ključnih istraživačkih proboja. Ipak, to nije nešto što bi trebalo uzeti zdravo za gotovo. Kao što je dokumentovao ekonomista Bendžamin Džouns (Benjamin Jones), teže je, naravno – pronaći/iznedriti nove ideje. Jedan od znakova ovoga se ogleda u složenosti sastava istraživačkih timova, koji su nikad veći i sačinjeni od enormnog broja sve uže specijalizovanih istraživača… koji su, uzgred, i sve skuplji…

Možda bi bilo naivno kada bismo naprosto podsticali kompanije da potroše više na fundamentalna istraživanja – ali neko mora da ih motiviše i na to podseća. Jedan interesantan pristup je kada bi sama država finansirala nagrade za inovacije koje bi išle u ruke istinski progresivnim rešenjima koje prave značajne naučne skokove i menjaju anticipaciju. Takve nagrade mobilišu javne fondove i javne ciljeve sve dok koriste agilnost i raznolikost pristupa privatnog sektora. Takve nagrade, međutim, funkcionišu samo u određenim situacijama.

Profesionalni sport je popularizovao praksu “marginalnih dobitaka”: brza optimizacija, u potrazi za probojem – tamo gde je sadašnja istraživačka granica „najtanja“. Ispostavilo se da su korporativna istraživanja imala isti obrt pre više decenija. Nema ničeg pogrešnog u marginalnim poboljšanjima i sitnim pomacima, ali se ne sme dozvoliti da ona istiskuju špekulativno istraživanje, koje je u samoj srži svakog istraživanja. Nauka, ona fundamentalna,  ima dublju i zbrkaniju praksu od sporta. Stoga moramo nastaviti da joj posvećujemo vreme, prostor i novac, kako bismo učinili da naučni skokovi budu veći – rizičniji.

Fajnenšel Tajms

AI: 4+4 ključne uloge veštačke inteligencije u preduzetništvu i prodaji

Funkcionisanje “bez napora” je suština veštačke inteligencije, bilo da se koristi u međuljudskim relacijama, načinu raspolaganja radnim vremenom, korisničkom servisu ili menadžmentu tj upravljanju portfoliom. Magazin “Preduzetnik” (Entrepreneur) objavio je dve sretne priče o 4 elementa koja veštačku inteligenciju danas čine neizostavnim sastojkom poslovanja, kao i 4 načina na koji AI može doprineti boljoj prodaji.

Veštačka inteligencija (AI) je polje koje danas zadobija  sve više i više pažnje. Uprkos ovoj činjenici, međutim, i dalje postoje pogrešni stavovi o AI.

U ne malom broju slučajeva,  inovacije koje je uveo AI zadobijaju negativnu konotaciju i smatraju se skoro pa lošim. Ova zabluda proizilazi iz sadržaja koji proističu iz holivudskih filmova i filmskih industrija drugih zemalja koje vole da prikazuju AI kroz antiutopijsku optiku: kao robote koji će nas izbaciti sa naših poslova, zameniti naše prijatelje i porodice i, najzad, uništiti čitavu ljudsku rasu. Taj prikaz nije tačan i možda je čak i pomalo patetičan.

Umesto toga, dobra vest je da AI nije nužno negativna tehnološka novina; postoje oblasti primene koje obećavaju da će posao učiniti boljim i manje stresnim iskustvom. Razmislite o sledećim oblastima dokaza kako je AI postao moćan alat, a ne  upozoravajuća pretnja iz sfere naučne fantastike.

1. Veštačka inteligencija u oblasti ljudskih resursa

Odgovornosti kadrovskih odeljenja uključuju nadzor nad regrutovanjem, obukom i razvojem, nadoknade i beneficije, usaglašenost i niz drugih srodnih obaveza.

Zapošljavanje radnika, koje može biti izazovno i stresno, posebno je područje gde HR može imati koristi od veštačke inteligencije. Kada na hiljade aplikacija dođu na tek jedno otvaranje radnog mesta, HR osoblju može biti (i zapravo već jeste) posebno teško da solidno prouče sve podnosioce zahteva do u detalje, kako bi videli je li njihov potencijal prekoračuje granice njihovih podnesaka za zaposlenje.

Ali primena AI tehnologije van svake sumnje štedi vreme i čini posao manje mučnim. Ako je AI program dizajniran da preispita i razdvoji aplikacije na osnovu utvrđenih kriterijuma, zaposleni u HR-u mogu obaviti preostali posao kada se smanji ukupan broj pristiglih aplikacija. Ovo štedi vreme i smanjuje radna opterećenja.

2. Veštačka inteligencija u upravljanju radnim vremenom

Vreme i dobar tajming  predstavljaju jedan  od najvažnijih faktora koji stoji iza uspeha svake kompanije. Ona, zapravo, čini 42 odsto razlike između neuspeha i uspeha. Nije, dakle, iznenađenje što mnoge kompanije traže način integrisanja veštačke inteligencije u upravljanje vremenom kao i poboljšanju njihovih izgleda za davanje precizne prognoze na osnovu raspoloživih i istorijskih podataka.

Cilj veštačke inteligencije je, stoga, da pomogne takvim organizacijama da naprave najbolja vremenska predviđanja, maksimiziraju resurse onda kada su im najviše potrebni i pomažući im da minimiziraju gubitak vremena. Potpuna implementacija veštačke inteligencije  u ovom ključnom području imaće veliki pozitivan uticaj na vaš posao.

3. Veštačka inteligencija u korisničkoj službi

Reputacija bilo kog biznisa može se napraviti ili oštetiti reputacijom službe za kupce. To je ono što servis za korisnike čini tako važnim delom poslovanja. Ipak, s obzirom na ogroman broj poziva, svakodnevne žalbe i upiti mogu biti dugotrajni i opterećujući.

Danas, vaše preduzeće više ne mora da prelazi tradicionalni put koji obično prelazi svaki biznis; Umesto toga, poboljšana je AI efikasnost, kojom je moguće ukloniti taj teret i stres. Tipičan primer poboljšanja performansi usluga klijenata je četbot (chatbots) tj softverski posrednik (agent),  korisnički chatbot. Sa čet botom, (softverom za komunikaciju sa kupcima), možete jednostavno i efikasno upravljati svojim klijentima, pošto ova tehnologija omogućava ostvarivanje smislenih razgovora sa velikim brojem klijenata.

Rezultat je poboljšanje reputacije kompanije, pošto ljudi po običaju cene brzu reakciju na svoje zahteve od odeljenja za korisničke usluge kompanije.

4. AI u upravljanju portfeljima

Upravljanje portfeljem je još jedna oblast primene sa direktnim uticajem na preduzetništvo. Ako ste zainteresovani za upravljanje investicijama, možete računati na takve aplikacije AI kao savetnike za pružanje pouzdanih finansijskih saveta. Ove aplikacije mogu pomoći pri upravljanju portfeljima sa malim ljudskim faktorom inputa – i često sa manjim troškovima provizije.

Ove aplikacije rade koristeći algoritme dizajnirane da kreiraju finansijski portfolio koji odgovara ciljevima koje je postavio investitor. Veštačka inteligencija, takođe, ustanovljava klijentovu toleranciju na rizike kao deo svog koncepta za pravi „portfolio miks“. Prema Robu Berdžeru, koji piše za magazin Forbs, “robo-savetnici… čine da investiranje bude bez muke i napora”.

A raditi stvari “bez napora” i jeste poenta uvođenja veštačke inteligencije – bez obzira na oblast na koju se primenjuje.

4 načina na koje AI poboljšava prodaju

Ne možete zameniti ljudsku interakciju, ali je možete dopuniti ovim savetima.

Postoje dve jasno podeljene i u tabore razvrstane strane kada je u pitanju veštačka inteligencija (AI): oni koji su uzbuđeni zbog njenih mogućnosti, i oni uplašeni njenim potencijalom. Voleli je mi ili je mrzeli, AI je već prisutan u našem svakodnevnom životu.

Od pozivanja Siri da izvrši Google pretragu i zatraži od Alekse (Alexa) da vrti vašu omiljenu pesmu, AI se svakodnevno koristi. Ima nekoliko primena, kako na ličnom tako i poslovnom planu. Facebook Messenger chatbotovi su samo jedan primer kako brzo AI koriste kompanije za pojednostavljivanje usluga za klijente i svakodnevne zadatke. Veštačka inteligencija, takođe, ima potencijal da poboljša generisanje vaših B2B lidova tj kvalifikovanih kontakata (u marketingu, generisanje lida podrazumeva iniciranje interesovanja potrošača ili ispitivanje proizvoda ili usluga nekog biznisa; Lidovi se mogu kreirati za svrhe kao što su izgradnja liste, akvizicija listova e-biltena ili prodaja. Metode generisanja lidova obično potpadaju pod okrilje oglašavanja, ali mogu uključiti i nenaplative izvore – rezultate organske net pretrage ili upućivanje od postojećih kupaca. Pojašnjenja radi – jer B2B marketing nije nimalo jednostavna rabota – generisanje lidova je kreiranje procesa i aktivnosti koje omogućavajuju dolazak do kvalifikovanih kontakata, tj (potom i, nadaju se prodavci) potencijalnih kupaca.

Evo (za početak) barem četiri dobra razloga za primenu AI u prodaji

1. Pruža tačnije informacije o mogućim klijentima

Potencijalni lidovi tj kvalifikovani kontakti  potiču iz različitih kanala – LinkedIn, Google, itd. – kada unesete AI u proces, on može da potvrdi vaše podatke u odnosu na nekoliko izvora, pomažući vam da sakupite što tačnije podatke.

Kada kontaktirate potencijalne klijenta na osnovu tačnih i validnih podataka iz prve faze procesa istraživanja, drastično poboljšavate i vašu ukupnu uspešnost u prodaji. Ne zovete isključene telefonske brojeve, mrtve adrese e-pošte, niti kontaktirate ljude koji su promenili pozicije ili kompanije. Vaš uspeh i blizak odnos se nadovezuju kada već od samog početka radite radite sa tačnim podacima.

2. Poboljšava produktivnost

AI je u stanju da radi i bude aktivan 24 sata dnevno, sedam dana u nedelji i 365 dana godišnje. Nikada se ne razboli niti je na bolovanju, nije mu potrebna pauza usred dana, ne traži vam nedelju dana potrebnih za odmor i nikada ne napušta kancelariju.

AI ne može da zameni vrednost koju zaposleni isporučuje u smislu izgradnje odnosa i veština komuniciranja među ljudima „od krvi i mesa“, ali može biti ogromna pomoć u stvaranju većeg poslovnog potencijala i povišavanja interesovanja – na čemu radi neprekidno i bez prestanka –  dok vaš prodajni tim nije na poslu, čime se poboljšava ukupna produktivnost. Zaposleni mogu svakodnevno da budu efikasni, zahvaljujući ultra-kvalifikovanim lidovima – zahvaljujući veštačkoj inteligenciji.

3. Omogućava da se automatizovane poruke čine humanijim

Automatizovani marketing nije ništa novo – od automatskog objavljivanja društvenih medija do epidemiranja „dripovanja“ e-pošte (automatizovana imejl kampanja), postoji puno alata za automatizaciju, dostupnih za pomoć pri generisanju potencijalnih lidova. AI ide korak više, što vam omogućava da pokažete specifične marketinške poruke relevantne za specifične potrebe lidova. Ove ciljane poruke povećavaju stopu konverzije jer vam šalju automatizovani marketing, za koji je verovatnije da će ih konvertovati na osnovu podataka koje AI može identifikovati. Prodajni proces počinje dolaskom do kvalifikovanog kontakta (Lead Generation), koji bi dalje trebalo da se usmerava prema realizaciji prodaje (ili tzv. konverziji). Proces usmeravanja prema zatvaranju prodaje se naziva Sales Funneling ili Sales Pipeline.

Prodajni “levak” (funnel) ili prodajni “cevovod” (pipeline) predstavljaju termine koji bi trebalo da opišu mogućnost da se sama prodaja svede na uspostavljanje i vođenje prodaje na nivou definisanja poslovnih procesa i procedura. Ideja koja “leži” iza ovakve postavke prodajnog procesa je u činjenici da, ukoliko postoji osoba koja je potencijalno zainteresovana za kupovinu, takva se osoba može “prirodno” usmeravati ka samom zatvaranju prodaje, gde nema “iskakanja iz levka kada je počelo sipanje”, ili “neće pući cev proverenog cevovoda”.

U svetu prodaje i automatizovanog kao i AI marketinga, „pipeline“ predstavlja popis svih aktivnih prodajnih prilika u jednom trenutku. Bez obzira generiše li se u nekom CRM softveru, ili ga vodimo u Excell-u ili ručno ispisujemo na listu papira.

Prodavac bi trebalo da odvoji vreme kako bi kreirao personalizovanu e-poštu i napiše je u određenom tonu, a u zavisnosti od nekoliko faktora. Jedan od najvećih nedostataka kada je reč o stvarima poput automatske e-pošte, bilo je to što je bila previše generična. Danas je AI u stanju da vašoj automatizaciji u oglašavanju utisne više ljudskosti.

“AI stvara „nadljudske“ prodavce. Njih mašine ne mogu zameniti, naprotiv: mašina ih sigurno može učiniti pametnijima i snažnijima, ukazuje Olin Hajd (Olin Hyde), izvršni direktor i osnivač LeadCrunch-a, vodeće B2B kompanije koja se oslanja na AI i mašinsko učenje. Da podsetimo, B2B znači „Business to business“, tj elektronsko poslovanje koje se odnosi na korišćenje Interneta i veb tehnologija za kupovinu, prodaju, jeftiniju, bržu i bolju saradnju poslovnih subjekata.

4. Smanjuje propuštene mogućnosti

Potrebno je šest do osam „kontakata“ ili koraka, kako bi se ostvario održivi prodajni potencijal, a poželjno je da se kontaktiraju lidovi, kao i vreme odziva tokom kojeg svi ulaze u igru. B2B lidovi moraju biti brzo praćeni, a AI može pojednostaviti proces.

Evo podataka iz jedne ranije  studije Harvardskog poslovnog pregleda (Harvard Business Review) o odzivu interesenata/potencijalnih kupaca:

Prosečno vreme prvog odziva koji B2B firme imaju od svojih potencijalnih kupaca je bilo 42 sata

Samo je 37% kompanija odgovorilo na njihove zahteve u roku od sat vremena.

16 odsto kompanija je odgovorilo u roku od jednog do 24 sata

24 procenta preduzeća odazvalo se tek nakon više od 24 sata

23% kompanija nikada nije odgovorilo.

Veštačka inteligencija  vam dozvoljava da odmah dosegnete do kvalifikovanih kupaca i pratite prodajne tj „linije“ klijenata u svom pajplajnu – do onih koji pokazuju interesovanje za kupovinu vaše usluge ili proizvoda, i to precizno, eliminišući propuštene mogućnosti. Zamislite da  je u vašem „prodajnom levku“ tj uzorku kvalifikovanih kupaca otpočel akcija u 3 ujutro, što je signal za visok nivo interesovanja – a vi biste morali da čekate barem šest sati (do 9 ujutro) dok vaš prodajni tim ne stigne u kancelariju… ili, naprosto možete implementirati AI kako biste ih kontaktirali odmah, što u velikoj meri povećava verovatnoću realizacije prodaje (konverzija, ili, narodski, sretan termin, „prelomiti“; kada interesent za neki proizvod/uslugu „prelomi“ i konačno se odluči da ga kupi).

Jonathan Long 

 

Evropsko ekonomsko čudo (?)

Pre nekoliko godina, evrozona – koja čini otprilike jednu šestinu svetske ekonomije – izgledala je u velikoj nevolji. Počevši od 2010. godine, neočekivana kriza državnog duga doprinela je ozbiljnim slabostima, od kojih su patile sve veće banke. Fiskalna štednja, u Grčkoj i drugim relativno slabim zemljama, doprineli su uspostavljanju potpune ekonomske krize. U odsustvu velikodušne međusobne podrške, postojala je aura žilave, neiskorenjive fiskalne i ekonomske beznadežnosti… kada je marta 2015. godine Evropska centralna banka objavila ambiciozan program kupovine državnog duga.

Samo dve godine kasnije situacija izgleda daleko pozitivnije. Najnoviji izveštaj Međunarodnog monetarnog fonda prognozira rast od 1,7% za evrozonu u celini u 2017., i rast od 1,6% u 2018. godini – što je značajan napredak od pre nekoliko godina, kada se ovaj region trudio da probije „magičnu“ granicu 1%.

Nedavne brige o solventnosti za neke manje banke u Italiji i Španiji obrađene su bez izazivanja značajnih poremećaja. Na upravo zaključenoj konferenciji ECB, bilo je čak i neke diskusije o tome kada bi ECB mogao da smanji svoje intervencije i možda počeo da podiže kamatne stope (Sve ove sesije Evropske centralne banke bile su u snimane i uživo objavljivane preko računarske mreže).

Neposredna makroekonomska slika i dalje ostaje pomalo mračna. Ujutro, 27. juna, finansijska tržišta mislila su da je predsednik ECB-a Mario Dragi pozitivnije govorio o rastu nego što je to činio u skorije vreme, a vrednost evra značajno je ojačala. Do sledećeg jutra, visoki zvaničnici ECB-a naveli su da je Dragijeva primedba pogrešno protumačena – a evro je odmah po davanju ove izjave – pao.

Stvarno pitanje je šta je ono što će uslediti, a to je i bila tema ECB konferencije: šta treba očekivati u smislu evropskog rasta na srednji rok? Konkretno, dokle god kamatne stope ostaju niske, trenutni nivo državnog duga u zemljama poput Italije i dalje ostaju pod kontrolom. Ali, ukoliko kamatne stope porastu, da li će u tom slučaju postojacti dovoljan provredni rast kako bi se održalo očekivanje o održivosti nivoa javnog duga?

Postignuća koja idu u prilog privrednom rastu su u proteklih nekoliko godina u evrozoni bili stvarni. Sprovođenje politike niskih (u stvari, negativnih) kamatnih stopa je ECB-u pomoglo da održi opšte poverenje a posebno da obezbedi kontinuirano finansiranje državnih deficita.

Ovim je izvršen pritisak na fiskalnu politiku – a bilo je manje štednje nego što se to ranije činilo verovatnim. Banke su postepeno stavljene na jaču osnovu, sa većim akcionim kapitalom koji apsorbuje gubitke. Postoje, takođe, i dokazi da je konkurencija na tržištima proizvoda porasla, možda zahvaljujući labavijoj državnoj regulaciji.

Uz dobre, tu su nažalost i loše vesti, iako one nisu nešto što je specifično samo za evrozonu. U industrijskim zemljama došlo je do usporavanja rasta produktivnosti – a samim tim i u ukupnom ekonomskom rastu – koji čini se da je započeo oko 2000. godine. Precizno objašnjenje ovakvog tenda i dalje ostaje neodređeno a samim tim i neobjašnjivo, mada preovladava stav da – dok su nove informacione tehnologije imale određeni pozitivan uticaj na produktivnost tokom devedesetih godina – ti se dobici u kasnijem periodu nakon 2000-te nisu pokazali dovoljno dugoročnim ili rasprostranjenim.

Pored toga, precizan obrazac tehnoloških promjena posvuda je vršio pritisak na srednju klasu – smanjujući tražnju za radnicima koji imaju samo srednjoškolsko obrazovanje. To već po sebi podrazumeva slab rast i širenje nejednakosti, kombinaciju koja bi i dalje mogla da ugrozi nivo obrazovanja i nivo veština.

Istovremeno, evropski demografski trendovi predstavljaju razlog za zabrinutost. Starenje stanovništva podrazumeva rast broja penzionera – koji očekuju da njihove penzije budu obezbeđivane javno tj iz budžeta (dakle da je država garant njihovih isplata) – i to u odnosu na trenutni broj ekonomski aktivnih ljudi (i negativni natalitet). Evropa je u proteklih nekoliko godina iskusila značajnu imigraciju iz zemalja kao što su Sirija, Libija i Avganistan; Ali, mnogi novodošli poseduju malo obrazovanja, a pronalaženje posla za njih pokazalo se skoro nemoguće teškim izazovom.

Više inovacija bi definitivno moglo doprineti boljoj ekonomskoj slici. Čak i pesimisti priznaju pozitivne efekte koje je početni talas tehnologije imao u prirodnim naukama, veštačkoj inteligenciji i robotici širom sveta. Ali, s obzirom da Kina nastavlja da se pojavljuje kao istraživačko centar i inkubator ključnih inovacija, ovo prizvodi i veći pritisak na Evropu da nastavi gde je stala i ne uspava se.

Pa ipak, bila bi greška tek tako otpisivati Evropu. Njen ljudski kapital je zdrav a dobra zdravstvena zaštita dostupna je većem broju građana nego što je to slučaj u Sjedinjenim Državama, dok jače i vitalnije kompanije izbijaju na vrh kroz proces integracije evropskih nacionalnih tržišta.

Štaviše, izgleda da je odluka Britanije da napusti Evropsku uniju „prikupila“ umove kontinentalnih lidera, čineći ih da čvršće zbiju svoje redove i uspostave jednu čvršću „sabornost“. Niko ne želi da se greške u vođenju politike od 2010. do 2014. ponove Francuski predsednik Emmanuel Macron predlaže jaču centralnu vlast, uključujući i potencijale ministarstva finansija. Bez obzira što je daleko od jasnog da li će se Nemci složiti s ovim, vredi ipak podsetiti da je izgradnja fiskalne unije u Sjedinjenim Državama trajala vrlo dugo (a u nekom smislu on i dalje može važiti za nezavršeni projekat).

Najveći razlog za zabrinutost mogla bi biti neuravnoteženost u evrozoni. Nemačka ekonomija je jaka: rast od 1,5-1,6%, i gotovo puno zaposlenje, uz veliki plus koji leži na njenom tekućem računu. Španska ekonomija znatno se popravila i sada ostvaruje rast od 2,6%, mada nezaposlenost i dalje ostaje tvrdoglavo – i uznemirujuće – visoka: oko 18%.

Italija i dalje ostaje veliko pitanje, pri čemu MMF predviđa rast BDP-a od 0,8% ove i sledeće godine. Da li se porodična preduzeća severne Italije ponovo mogu dokazati sposobnima za ekonomski rast u surovoj trci na sve nezgodnijim i konkurentnijim međunarodnim tržištima? Da li će sledeći talas novih tehnologija pomoći Italijanima i uopšte Evropljanima, ili će im naneti štetu?

Francuskoj, takođe, ostaje nešto kao „džoker“. Da li će Makronova neverovatna izmena francuske politike dovesti do reformi koje povećavaju privredni rast? Ako se to ne dogodi, Nemačka bi možda bila manje sklona da upozna Makrona koji samo polovično uspeva da se izbori s evrozonskom integracijom francuske privrede.

Pre i iznad svega, evrozona – ili možda EU – mora pronaći načine kojima bi osigurala da sve EU članice imaju privredni rast i koristi od njega. Da li će u tome uspeti ili ne – za sada je nepoznato. Ono što je izvesno je da je u okruženju poput sadašnjeg, gde je najgore prošlo, taj zadatak postao lakši.

Project Syndicate

 

Otvorene kancelarije: trend poguban za rad i učinak

01

Radna mesta iziskuju više zidova, a ne manje, piše Lindsey Kaufman. Ona radi kao stariji kopirajter u jednoj njujorškoj reklamnoj agenciji. Živi u Bruklinu. Njene osvrte, kolumne i eseje objavljuju Washington Post, Our Town Downtown i xoJane.

Moj šef je pre godinu dana najavio da će se naša velika reklamna agencija sa sedištem u Njujorku preseliti u novi prostor sa “otvorenim kancelarijskim prostorom”: bez zidova, bez pregrada – svi su na “vetrometini”, a radni stolovi neograđeni i može im se slobodno pristupiti sa svih strana. Nakon devet godina rada u njoj, kao iskusna i priznata uposlenica, bila sam prinuđena da svoju privatnu kancelariju zamenim stolicom postavljenom za dugački, zajednički sto. U tom sam se trenutku osetila kao da mi je šef je ukrao svu odeću i ostavio me da stojim u donjem vešu.

08Naš novi, moderni kancelarijski prostor u četvrti Trajbeka (Tribeca) je divno prozračan, pa ipak – izuzetno ugnjetavački i tlačiteljski. Nema ničeg što bi u njemu bilo privatno. Prvog dana sam zauzela svoje mesto za stolom dodeljenim našem kreativnom odeljenju, pored jedne zgodne žene koja je, kako mogu da pretpostavim, u prošlom životu bila brodska sirena u kombinaciji s obilnom količinom psovki koje je iz sebe izbacivala u okolni prostor. Čitavog tog prvog dana na novom radnom mestu ona je neprestano prekidala ostale mešajući im se u radne zadatke i obaveze, vičući i grohotom se smejući, sve to u kombinaciji sa glasnom muzikom koju je otpanjila. Kao neko ko pije izuzetne količine vode, čak sam se pribojavala da će mi koleginice i kolege “lupati recke” koliko često idem do toaleta.

Na kraju radnog dana, uputila sam jedno “zbogom” ka 12 pari očiju za koje sam pomislila da me gledaju osuđujuće jer u 5:04 popodne “već odlazim”. Najkraćim mogućim putem uputila sam se ka prodavnici “Beats” kako bih kupila najbolje slušalice koje bi, kako sam se iskreno nadala, bile u stanju da ponište buku konstantno razdragane “brodske sirene” koja je sedela tik do mene.

07

Uprkos očiglednim problemima, model otvorenih kancelarija nastavio je da zadire među radna mesta i zaposlene širom Amerike. Danas oko 70 odsto američkih kancelarija nema nikakve ili ima niske pregrade, prema Međunarodnoj asocijaciji za radna postrojenja (International Facility Management Association). Silikonska dolina prednjači u rušenju zidova i pregrada. Google, Yahoo, eBay, Goldman Sachs i American Express – sve ove kompanije su svesrdno prihvatile i primenile ovaj model “otvorenosti” radnog prostora i njegove potpune izloženosti. Izvršni direktor Fejsbuka Mark Zakerberg angažovao je čuvenog arhitektu Frenka Gerija (Frank Gehry) u osmišljavanju najvećeg otvorenog radnog prostora u svetu u kojem bi radilo gotovo 3.000 inženjera. Kao biznismen, Majkl Blumberg veoma je rano počeo da prednjači u u primeni ovog koncepta; on je bio među prvima koji su primenili trend otvorenog prostora. Blumberg je za ovakvu promenu radnog ambijenta rekao kako se “ovim konceptom promovišu transparentnost i pravičnost”. On je, čak, ovaj model i slavodobitno preneo u sopstveni radni prostor u trenutku kada je postao gradonačelnik Njujorka, uspostavljajući na svom radnom mestu u Gradskoj kući “boks za bikove” (bullpen) kao “simbol otvorene komunikacije i dostupnosti gradonačelnika svim građanima”.

10Ove “otvorene kancelarijske hale” idealne su za maksimalno iskorišćavanje kompanijskog prostora uz minimiziranje troškova. Šefovi vole mogućnost što boljeg nadziranja svojih zaposlenih, ubeđenih da tako obeshrabruju potajno gledanje pornografskih filmova, konstantno “blejanje” na društvenim mrežama i neograničenu ličnu upotrebu mobilnih telefona – sve ono što ne treba da uđe u radni sat prilikom obračuna njihovih plata.

Poslodavci, međutim, stiču jedan lažni osećaj o većoj produktivnosti.

Jedna studija iz 2013. pokazala je da su mnogi radnici u otvorenim kancelarijama isfrustrirani usled prisutnih smetnji koje dovode do slabijeg radnog učinka. Skoro polovina ispitanih radnika zaposlenih u otvorenim ofisima izjavilo je kako je “nedostatak akustičke privatnosti i izloženost buci” za njih postao ozbiljan problem – nedostajali su im mir i tišina, ili sopstvena muzika koja ih inspiriše za rad, ili im je naprosto smetao “vodopad stranih zvukova i signala”  koji ih je prosto zapljuskivao na otvorenom prostoru. Više od 30 procenata njih žalilo se na nedostatak vizuelne privatnosti.

11

U međuvremenu, “lakoća interakcije” sa kolegama – problem koji je koncept otvorenih kancelarija navodno trebalo da popravi – bio je naveden kao problem među nešto manje od 10 posto zaposlenih (u bilo kojoj vrsti kancelarije). Zapravo, istraživanja pokazuju da su upravo oni koji rade u svojim privatnim kancelarijama najmanje skloni da svoju sposobnost da komuniciraju sa kolegama identifikuju kao problem “jer njihova kancelarija ima zidove”. U jednoj prethodnoj studiji, istraživači su zaključili da je “gubitak produktivnosti zbog ometanja bukom… u otvorenim kancelarijama udvostručen u odnosu na privatne kancelarije”.

05Nedeljnik Njujorker je u svom osvrtu na istraživanja vezana za ovakav inovativni dizajn radnog mesta utvrdio kako je navodna korist od otvorenih kancelarija u izgradnji novih prijateljstava jednostavno maska kojom se zabašuruju negativne posledice koje ovakav radni ambijent ima po radni učinak. I dok zaposleni s jedne strane osećaju kao da su navodno deo jednog opuštenog, inovativnog preduzeća, ta vrsta ambijenta, kada se podvede crta, šteti zaposlenima u ovakvim prostorima baš kao što narušava i njihovu produktivnost, kreativno razmišljanje i zadovoljstvo.

Osim toga, dokazano je da osećaj privatnosti pojačava radni učinak na poslu, dok u suprotnom može izazvati osećanje bespomoćnosti. Pored neprestanog uznemiravanja i neželjenih upadica sa strane, moje kolege i ja sada smo takođe i podložniji zarazi i bolestima: Prošle sezone, talas gripa je poput domina redom pokosio sve moje saradnike, piše Lindzi Kaufman za Vašington post.

14

Radeći u novom, otvorenom prostoru priznajem da sam stekla i neke dodatne zanimljive, neočekivane i naknadne veze sa svojim već starim drugarima, dodaje Lindzi. Pa ipak, uprkos svemu, ovo i nije neka uteha jer je moj lični učinak na poslu treskom udario na najniži nivo svih vremena. Sada mojih 12 saradnika i ja sedimo za jednim stolom gledajući se međusobno i razgovarajući od devet pre podne do pet popodne. To vam je kao da ste u srednjoj školi sa gomilom odraslih. Oni koji su, sve donedavno, decenijama radili u svojim kancelarijama sada su se na “vetrometini” i otvorenom prostoru pokazali kao najglasnijiji i najgrublji. Takvi, sve dosad, nisu morali ni da uzimaju u obzir koliko prenošenje ličnih navika bučnog reagovanja iz svojih kancelarija na zajedničku radnu površinu sada utiče na ostale, tako da sada jedni drugima izvikuju svoje ideje preko zajedničkog radnog stola; uz to – da nesreća bude čak i veća – ispovrtali su sve stare, izlizane viceve “iz dobrih starih vremena”, koje smo svi čuli već po 100 puta, a koje sada neumorno recikliraju.

06Kao rezultat toga, jedini trenutak kada mogu da efikasno radim jeste onda-i-samo-onda kada nikoga drugog nema uokolo, ili ako se izolujem u neku od onih malih – a  uvek tako željno traženih – zastakljenih “kockica” (Cubicle: soba za sastanke), smeštenih po obodu ove “šljakerske pustopoljine”.

I za kraj, jedna poruka poslodavcima: ukoliko žele da koncipiraju zaista uspešan model funkcionisanja otvorenih kancelarija, morali bi da pod hitno preduzmu mere u cilju poboljšanja radnog učinka. Oni bi, kao prvo, trebalo da stvore više privatnih prostora – i to takvih da više ne izgledaju poput akvarijumske staklene kugle. Oni bi, takođe trebalo da primene i pravila ograničenja međusobne interakcije: ako je, recimo, jedan kolega sa slušalicama na ušima, onda je to znak da treba da mu se obratite nekom narednom prilikom ili mu naprosto samo pošaljete e-mail. I molim vas, uvažite još jednu molbu: eliminišite muziku koja zapljuskuje naše uši, mozgove i radna mesta. “Metalika” u 3 popodne nije baš uvek u skladu sa pripremom za važan sastanak koji započinje u 4 popodne.

03

Sa druge strane, kompanije mogu da jednostavno prihvate i primene još jedan novi trend u obavljanju posla, naime: da zaposlenima omoguće da rade od kuće. Ovakav model povećao je produktivnost, jer zaposleni više sati provedu radeći a manje pauziraju. Povrh toga, one koji rade od kuće manje prekidaju i ometaju.

A mene, kada sam kod kuće, najviše ometa – frižider.

Lindzi Kaufman, Vašington post

Monopoli: štetniji nego što smo mislili

Ekonomisti sve više usmeravaju svoju pažnju na problem monopola. Ne klasičnih monopola – kao kada jedno komunalno preduzeće isporučuje struju celom gradu, već tržišnih koncentracija u celini – kada se broj igrača u industriji sa 20 spusti na samo 10, ili kada četiri najveće kompanije u industriji počnu da uzimaju sve veći i veći udeo prodaje. Ova vrsta oligopola deluje slično kao klasični monopoli – utiče na podizanje cena, ograničava veličinu tržišta i dovodi do manje efikasnosti privredepiše profesor ekonomije Noa Smit u svojoj redovnoj kolumni za portal Blumberg.

Sada imamo nove dokaze da ovakve koncentracije na tržištu takođe utiču na umanjenje prava radnika kroz smanjenje njihovog učešća u nacionalnom dohotku. Verovatno čine nejednakost još izraženijom. Takođe pretpostavljam da će se dokazati da su ovakvi monopoli jedan od glavnih razloga za smanjenje poslovne dinamike. Oni bi čak mogli biti krivci za usporavanje rasta produktivnosti. Drugim rečima, mnoge bolesti u našoj privredi verovatno možemo, bar delom, pripisati problemu tržišne koncentracije. A ona je sve gora.

Dobro je biti velik (i što veći)

Promene u koncentraciji na tržištu između 1982. i 2012. 4 vodeće kompanije

Promene u koncentraciji na tržištu između 1982. i 2012. 4 vodeće kompanije

Pa ipak, pre nego što razvijemo strategiju za borbu protiv plimskog talasa monopola, potrebna nam je još kompletnija dijagnostika. Zašto se snaga monopola povećava? Najbolji umovi u ekonomskoj struci su fokusirani na ovo, ali nemaju definitivan odgovor.

U prethodnom postu, pomenuo sam nekoliko potencijalnih uzroka. Očigledan krivac je svakako bio labavi odnos prema zaštiti konkurencije. Ako je fundamentalizam slobodnog tržišta izazvao prijateljskiji stav prema spajanjima u SAD od 1990-ih, to je moglo ohrabriti koncentraciju svuda. Jedan problem sa ovom teorijom je da su antimonopolske kazne u stvari bile u porastu.

Monopoli: svesrdno nepoželjni

Federalne kazne izražene u milionima dolara za narušavanje zakona protiv trastova

Federalne kazne izražene u milionima dolara za narušavanje zakona protiv trastova

Regulacija može da poveća snagu monopola time što uvećava granice za ulazak na tržište. Ako novi startapi treba da gaze kroz okean birokratije, plaćaju milione dolara za troškove usklađivanja i razvijaju čitavu infrastrukturu samo da bi uopšte mogli da započnu nadmetanje na tržištu, onda veliki igrači imaju veliku i dugoročnu prednost. Velike kompanije su u stanju da snose troškove regulacije mnogo bolje nego mali. Ako se ispostavi da je regulacija glavni razlog povećane koncentracije na tržištu, moraću da postanem daleko veći libertarijanac, piše Noa Smit.

Knjiga za “laku noć”

Broj strana Zbornika američkih federalnih propisa

Broj strana Zbornika američkih federalnih propisa

Postoje, međutim, neki problemi sa ovom pričom oko regulacije. Većina negativnih trendova koji zabrinjavaju profesionalne ekonomiste – smanjeni prihod radnika, spori rast produktivnosti, nejednakost i smanjenje dinamike poslovanja – sve su ovo, zapravo, skorašnji događaji. Mnogi od njih postali su značajni tek od 2000-tih. Ali federalni propisi konstatno su rasli po svom obimu  u decenijama iza nas. U stvari, najveći porast zabeležen je tokom 1960-ih. Postoje, isto tako, dokazi da pad dinamike poslovanja nije povezan sa povećanjem broja federalnih propisa. Trebalo bi, dakle, biti oprezan pre donošenja zaključka da je problem u birokratiji.

To nas dovodi do objašnjenja vezanih za tehnologiju. U nedavnom radu Dejvida Otora (David Autor), Dejvida Dorna (David Dorn), Lorensa Kaca (Lawrence Katz), Kristine Paterson (Christina Patterson) i Džona van Rinena ( John van Reenen)  iznosi se teza da je tek tehnološki napredak omogućio izrastanje nekoliko superstar kompanija u svakoj industriji. Činjenica da lideri u industrijama sa većom koncentracijom takođe imaju tendenciju da imaju veću produktivnost podržava ovu hipotezu. Tehnologija je možda jednostavno promenila prirodu tržišta, tako da pobednici odnose veći deo profita.

To se možda dogodilo jer su porasli efekti umrežavanja. Ajfoni su, recimo, deo svoje popularnosti stekli delom i zbog velike prodavnice i Eplovih aplikacija, a prodavnica je velika jer developeri vole da razvijaju aplikacije za popularne telefone. Ili, na primer, u finansijama, gde oni koji imaju veću mrežu partnera mogu biti važniji bankama u doba interneta.05

Druga mogućnost je da su kompanije kojima se bolje upravlja inovativnije. Kako je tehnologija napredovala a konkurencija postala globalna, kontinuirane inovacije su postale mnogo važnije za korporativni uspeh nego što je to bio slučaj u prošlosti. To bi moglo obezbeđivati veću prednost onim preduzećima čiji su menadžeri usredsređeniji na inovacije. Ove kompanije mogle su prosto nadigrati svoje rivale.

Treća mogućnost je da su informacione tehnologije jednostavno uvećale arenu konkurencije, „poprište bitke“ u biznisu sada je, u eri globalizacije, globalnih komunikacija i interneta veće nego ikada ranije. Prestižni brendovi sada su u mogućnosti da prodru na lokalna tržišta širom sveta kao nikada ranije, zahvaljujući internet oglašavanju. A zahvaljujući onlajn upravljanju mrežom snabdevanja, velike korporacije mogu još efikasnije da istisnu regionalne rivale i mala preduzeća.

Ako tehnologija stoji iza povećanja monopola, biće to problem koji je teško rešiv. Stari lekovi vođenja antimonopolskih mera i politika i povećanja konkurencije neće davati rezultate – superstarovi će pobeđivati i zauzimati sve veći deo tržišta, i to će nas stalno vraćati na početak. Izazov tehnološki podstaknutog rasta monopola bi zahtevao radikalno nove ideje o javnim politikama. Nemam još odgovor na to pitanje ali mislim da bi ekonomisti trebalo da počnu da razmišljaju u tom smeru.

Noah Smith, Bloomberg

Rizici koji prete globalnom rastu

Šta će se dešavati u svetskoj ekonomiji ove godine? Gotovo najprihvatljiviji odgovor je da će nastaviti da raste, piše Martin Wolf za Financial Times.

01

Kao što sam tvrdio u kolumni objavljenoj u ovo vreme prošle godine, činjenica koja najviše zapanjuje u svetskoj ekonomiji je da je ona rasla iz godine u godinu još od početka 1950-ih. U 2017. će praktično sigurno rasti, možda brže nego u 2016., kao što to Gevin Dejvis ubedljivo tvrdi. Dakle, šta bi onda moglo da krene naopako?

04Pretpostavka ekonomskog rasta je verovatno najvažnija karakteristika savremenog sveta. Ali, kontinuirani rast je relativno nova pojava. Globalni društveni proizvod smanjio se u jednoj petini svih godina između 1900. i 1947. godine Jedno od postignuća ekonomske politike još od Drugog svetskog rata bilo je da privredni rast učini što stabilnijim.

Ovo je delimično zbog toga što je svet izbegao greške takvih razmera kao što su dva svetska rata i Velika depresija. Takođe je, kao što je američki ekonomista Hajman Minski tvrdio, zbog aktivnog upravljanja monetarnim sistemom, većom spremnošću za ulaženje u fiskalne deficite tokom recesije i povećanje obima državne potrošnje u odnosu na ekonomske rezultate.

11Iza tendencije privrednog uspona leže dve moćne sile ekonomskog rasta: inovacije u zemljama predvodnicama sveske ekonomije, posebno u SAD, i pokušaji ekonomija koje zaostaju da nadoknade rast. Ta dva su povezana: što ima više inovacija u zemljama predvodnicama,  veći je prostor za hvatanje priključka za one manje razvijene. Uzmimo najmoćniji primer u proteklih 40 godina, Kinu. Prema (možda preteranim) zvaničnim brojevima, bruto domaći proizvod po glavi stanovnika porastao je 23 puta između 1978. i 2015. Ipak, Kina je na početku ovog kolosalnog rasta bila toliko siromašna da je njen sadašnji prosečni BDP po glavi stanovnika tek jedna četvrtina nivoa BDP per capita u SAD u 2015. Zaista, to je samo pola BDP po glavi stanovnika Portugalije To znači da Kina ima još mnogo prostora za sustizanje nivoa razvijenih zemalja. Indija ima još više prostora: njen BDP po glavi stanovnika je oko jedna desetina onog u SAD u 2015.

07

Ogromna verovatnoća je da će svetska ekonomija nastaviti da raste. Osim toga, vrlo je verovatno da će rasti za više od tri odsto (mereno prema paritetu kupovne moći). Rasla je za manje od tog procenta vrlo retko od ranih 1950-ih. Zaista, globalni rast je bio ispod 2 odsto u samo četiri godine od tada – 1975, 1981, 1982 i 2009. Prva tri su posledica šokova cena nafte, izazvanih ratovima na Bliskom istoku, i deflacije u režiji Federalnih rezervi. Poslednji takav nizak rast je bio Velika Recesija nakon finansijske krize 2008-ih godina.

Ovo je takođe u skladu sa uzorkom od 1900. Tri vrste šokova izgleda da destabilizuju svetsku ekonomiju: 1. veliki ratni sukobi, 2. inflacioni šokovi, i 3. finansijske krize. Kada se postavlja pitanje šta može da stvori velike rizike od opadanja globalnog ekonomskog rasta, svakako se moraju proceniti rizici ove vrste. Mnogi spadaju u kategoriju poznatih nepoznatih.

U poslednjih nekoliko godina, analitičari su ubedili sebe da će kvantitativno popuštanje sigurno završiti u hiperinflaciji. Nisu bili u pravu. Ali, veliki fiskalni podsticaj u SAD, u kombinaciji sa pritiskom na FED da ne sužava monetarnu politiku, može generisati inflaciju na srednji rok i još kasnije deflatorni šok. Ali takav rezultat Trumponomicsa neće doći u 2017.

10

Ako se uzme u obzir mogućnost globalno značajnih finansijskih kriza, dve mogućnosti se ističu: raspad evrozone i kriza u Kini. Nijedno od ta dva nije nemoguće. Ipak, ne izgleda ni suviše verovatno. Volja da se održi evrozona je i dalje značajna. Kineska vlada poseduje poluge koji su joj potrebne da bi se sprečio pravi finansijski kolaps. Rizici u evrozoni i Kini su nesumnjivo realni, ali i mali.

13Treći set rizika je geopolitički. Prošle godine sam pomenuo mogućnost Breksita i “izbor ratoborne neznalice” za američkog predsednika. Oba su se desila. Implikacije ovog drugog ostaju nepoznate. Vrlo je lako navesti sledeće na listi geopolitičkih rizika: ozbiljne političke potrese u EU, možda uključujući i izbor Marine Le Pen za francuskog predsednika i obnovljeni priliv izbeglica; revanšizam ruskog predsednika Vladimira Putina, jačanje napetosti između Trampovih ostrašćenih Sjedinjenih američkih država, i Si Đinpingove Kine čiji privredni rast opada; frikcije između Irana i Saudijske Arabije; moguće rušenje saudijske kraljevske porodice; i opasnost od džihadskog ratovanja. Ne treba zaboraviti rizik od nuklearnog rata: samo pogledate pretnje Severne Koreje, nerešeni sukob između Indije i Pakistana i pretnje od strane Putina.

U 2016, politički rizici nisu imali veliki uticaj na ekonomske rezultate. Ove godine, političke akcije mogle bi imati takvo dejstvo. Očigledna opasnost je trgovinski rat između SAD i Kine, iako bi kratkoročni ekonomski efekti mogli biti manji nego što mnogi pretpostavljaju: rizik raste ako se tako nešto produži. Implikacije činjenice da će najmoćnija politička figura u svetu imati veoma malo interesovanje za to da li je ono što on kaže istinito, prosto su nezamislive. Sve što znamo je da ćemo svi opasno živeti.

06

Jedna važna dugoročna mogućnost je da bazičnom ekonomskom motoru ponestaje snage. Dostizanje razvijenih i dalje ima veliki potencijal. Ipak, u jezgru, ekonomska dinamika opada. Jedan pokazatelj pada je usporavanje rasta produktivnosti. Drugi su ultra-niske realne kamatne stope. Tramp obećava oživljavanje američkog trenda rasta. Ovo nije verovatno, posebno ako bi ga pratio protekcionistički kurs. Ipak, manje bi trebalo brinuti o tome šta će se dogoditi ove godine, a više o tome da li je u ekonomija predvodnicama rast inovacija trajno usporen, kao što to upozorava Robert Gordon.

Verovatno ćemo pogoditi ako kažemo da će svetski rast biti između tri  četiri odsto u ovoj godini (u PPP). Još je izvesnije da će ekonomije u razvoju, opet na čelu sa Azijom, nastaviti da rastu brže od razvijenih ekonomija. Postoje značajni pozadinski rizici da se takvi rezultati možda neće ostvariti. Takođe, postoji dobra šansa da stopa inovacija u najrazvijenijim ekonomijama bude trajno usporena. Srećna Nova godina.

Martin Volf, Fajnenšel tajms

 

Negativne kamatne stope: svetogrđe koje skupo košta

Sledi intervju sa Dr. Đorđem Đukićem, profesorom Ekonomskog fakulteta u Beogradu i vodećim srpskim stručnjakom za monetarna pitanja. Intervju je dao za makedonski magazin “Ekonomija & Biznis”

“Negativne kamatne stope su svetogrđe koje će nas skupo koštati”

Odluke građana da masovno povlače novac sa bankarskih računa i stavljaju u sefove, guraju u nekretnine i zemljište, i kompanija da sede na kešu ili otkupljuju svoje akcije i zatvaraju se u uslovima konfliktnih odnosa centralnih banaka, sekularne stagnacije, velikog raslojavanja stanovništva i rapidnog propadanja srednje klase, na dugi rok „izvlače tepih“ ispod očekivanja o većem privrednom rastu kaže profesor Đorđe Đukić, vodeći srpski stručnjak za monetarna pitanja.

Nakon svetske finansijske krize koja faktički i dalje traje, arhitektura finansijskog sistema se toliko izmenila da je sve ono što se smatra klasičnim klišeima poput blagotvornog dejstva opadajućih kamatnih stopa na rast realnog BDP-a na srednji rok, sada relativizovano i mora se tragati za novim rešenjima, kaže dr Đorđe Đukić, profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu.

Šta to praktično znači, pitamo našeg sagovornika.

To znači da je koncept ciljane inflacije koji se primenjuje čitave tri decenije potpuno uzdrman, zahvaljujući paradoksima koji je izrodila kriza. Preciznije rečeno, monetarna politika se pokazala neefikasnom uprkos niza godina kvantitativnih olakšica koje su poprimile najrazličitije modalitete, a koji se nekada nisu smeli ni pominjati na stručnim a još manje na naučnim skupovima. Tu između ostalog mislim na otkup od strane centralnih banaka ne samo državnih nego i korporativnih obveznica na tržištu, što je ranije bilo nezamislivo i kosilo se sa temeljnim principima vođenja efikasne monetarne politike. Pritom, ni danas se ne nazire kraj upumpavanja novca, ovog puta od strane Evropske centralne banke, jer FED, nakon što je američka privreda, barem naoko, izašla iz problema koje je imala, najavljuje povećanje referentne kamatne stope, ovog puta za kraj 2016.

11

ECB je pak dotakla dno kada su u pitanju kvantitativne olakšice štampajući prosečno mesečno dodatnih 80 mlrd evra, ali tržište ne reaguje. Banke žele da pojačaju kreditnu aktivnost, ali ni korporacije niti stanovništvo ne žele da se zadužuju, dok  jedino to žele države, prezadužene članica evrozone, poput Grčke, Italije, itd. Korporacije ne reaguju jer ne vide izlazak na putanju ubrzanog privrednog rasta, obrnuto, gro njih ima očekivanja da će to faktički biti sekularna stagnacija, pri čemu to sekularno znači da one ne vide koja je to inicijalna kapisla koja bi značila novi talas inovacija, novi talas produktivnosti, i kreaciju novih proizvoda i rastuće tražnje. Stanovništvo se kreće u sasvim suprotnom smeru. Zbog starosne strukture Evrope štednja se povećava, a ako pogledamo istorijski nivo štednje u zemljama kao što su Nemačka, Švajcarska,  i druge u kojima su domaćinstva tradicionalno sklona štednji, vidimo da je kriza tu sklonost povećala. U takvom kontekstu, koncept ciljane inflacije nema validnu argumentaciju da opstane jer je ostvarena stopa inflacije već godinama ispod ciljane, kod većine zemalja, a evrozona pati od hronične deflacije. Osim toga  „prirodna realna kamatna stopa“ je pala na nivo od svega 1%.

14

Čime zameniti tu alatku kamatnih stopa i režima targetirane inflacije?  

Centralne banke više ne uživaju autonomiju kakvu su uživale niti će je uživati, jer su one same sebi oduzele prostor i kaznile sebe takvim besomučnim štampanjem novca. Bilansi centralnih banaka poput FED-a, poput Centralne banke Engleske su u BDP dostigle preko 22%. U Japanu je to i preko 45 %, šo samo govori o tome kako se došlo do apsurdnog stanja: ekspanzivna monetarna politika koja je trebalo da posluži za kupovinu vremena, nije iskorišćeno od strane političkih struktura i nosilaca ekonomske politike da se aktiviraju sasvim druge alatke koje bi bile u fukciji poželjne dugoročne stope ekonomskog rasta.

Svedoci smo testiranja različitih mikseva monetarne, fiskalne i drugih politika i njihove (ne)mogućnosti da produkuju abijent u kojem bi stopa privrednog rasta krenula uzlaznom putanjom – ne vraćanjem na istorijske stope jer je vrlo malo verovatno, već zavisno od regije – jedna priča je SAD, druga je Evropa, treća Japan a četvrto zemlje sa tržištima u usponu – vrate na nešto više nivoe od onih kriznih. Za SAD to znači da izađe na stopu rasta od preko 2%, dok je malo verovatno da će Evropa, koja je pod teretom prošlih strukturnih poremećaja koje nije rešavala ni pre krize, brzo izaći na tu putanju, iz napred navedenih razloga – korporacije ne žele da se zadužuju uprkos kamatnim stopama koje prevazilaze svačiju imaginaciju uključujući i tu, do pre samo koju godinu nezamisliv, negativni Euribor. Stanovništvo kaže, ne, ne, ne, korporacije takođe.

12

Stavovi ekonomista u vezi sa efektom negativnih kamatnih stopa drastično se razlikuju. Neki smatraju da je to korisna politika, neki upozoravaju na dugoročne štetne posledice dovođenja u pitanje alfe i omege stabilnog privrednog rasta – visoke domicilne štednje?

Iz jedne negativne turbulencije produkuje se naredna rastuća negativnost – kažnjavaju se štediše, to se smatra tzv. normalnim ponašanjem, a ekonomska nauka kaže da nema dugoročnih investicija bez dugoročne stabilne funkcije štednje što znači da će neka naredna generacija platiti visoku cenu za ovu igranku političara koja nije viđena u monetarnoj istoriji – da se negativnim kamatnim stopama kažnjavaju štediše koje štednjom kupuju svoju buduću sigurnost.

To je, posebno za male otvorene ekonomije, ekonomski suicidno ponašanje, jer ako nema kvalitetne domaće štednje, postavlja se pitanje na čemu će se bazirati rast? Kakva je reakcija građana? Domaćinstva uglavnom racionalno reaguju, neki povlače novac u slamarice, dok drugi, što je zapravo ekonomski suicidno – idu u kupovinu nekretnina ili zemljišta misleći da će time sačuvati realnu kupovnu moć štednje. U stvari, stvoriće se samo novi balon koji će jednog trenutka, kada eksplodira, mnoge koji se oslanjaju na intuiciju bez znanja, zateći na način na koji se to već dogodilo u Španiji. Svi kreatori ekonomske politike biće surovo kažnjeni zbog toga što nisu vodili računa da štedišama koje su godinama štedele,  ponude bolje rešenje.

18Ima li ga?

Svi ekonomisti od SAD na dalje, konstatovali su da je inicijalna kapisla rast ulaganje u infrastrukturu: obnovu puteva, hidro i termoelektrana, ali nema pomaka. Zašto? Zato što je javni sektor udario u plafon što se tiče zaduženosti. Svi pokazatelji kažu da je, prema istorijskim standardima, reč o ekstremnim nivoima duga i onda se postavlja pitanje, a ko će da investira? Može se investirati samo na bazi čvrste saradnje privatnog i državnog sektora pod uslovom da privatni želi da uđe u taj aražman. Zašto, pod uslovom? Zato što se privatni sektor dvostruko kažnjava, jedno je već pomenuti primer štediša, a drugo je da država pomenutom monetarnom politikom stvara iluziju da će se izaći iz krize bez velikih fundamentalnih istraživanja koja tek dugoročno daju rezultate, kroz primenjena istraživanja i kreacijom proizvoda sa niskom cenom koštanja.

Kreatori ovih javnih politika su smatrali da će niskim kamatnim stopama naterati stanovništvo da razmišlja o bavljenju preduzetništvom jer se novac u slamarici samo topi. Zašto to taktika nije dala rezultate?

U razvijenim zemljama mala i srednja preduzeća od Nemačke pa na dalje ne žele da se zadužuju. Onima koji su zakačeni za velike korporacije  jasno da te potencijalne tražnje u bližoj budućnosti neće biti i da nije vreme za investiranje u novu opremu, tehnologiju i nova znanja. U strahu od geopolitičkih lomova ona teže da se začaure i odlože odluke za bolja vremena kada i ako dođu.

Što se tiče Balkana, iluzionistička je tvrdnja koju čujemo na našim prostorima da banke (uglavnom sa stranim kapitalom), nudeći povoljne kredite mogu podstaći privrednu aktivnost. To su zapravo zamenjene teze: tvrdim vam na bazi empiriskih istraživanja da će banke to činiti kada stopa ekonomskog rasta krene da ide uzlaznom linijom, a to je za ovaj naš region, po stopi od bar 4 do 5 odsto… jer tek u takvim uslovima, kako to kaže bankarska logika, imate dovoljno široku bazu klijenata koji su ne samo kreditno sposobni nego se vidi da imaju perspektivu  u pogledu tražnje za refinansiranjem i finansiranjem novih poslova. Inicijalna kapisla ne može nastupiti iz finansijske sfere već obrnuto, ona mora doći od strane države i njene rezolutne odluke da garantuje finansijsku disciplinu.

Ako se sada vratimo na globalnu sceni pitanje štednje, imamo relativno široko rasprostranjeni fenomen da velike kompanije sede na velikim količinama keša i takođe sa tim novcem ne rade ništa.

Mnogi od tih investitora tragajući za prinosnom moći idu ka hartijama od vrednosti koje se emituju u zemljama sa tržištima u usponu od strane solidnih kompanija. Gde je u tome uslovno interes našeg regiona? Kod nas je situacija od zemlje do zemlje vrlo različita, ali na nesreću, zajednički delimo tu lošu sudbinu da će interes ovih kompanija koje imaju te viškove likvidnosti, za naš prostor biti vrlo mali, izuzev na bazi bilateralnih aranžmana. Ovo zbog visokog rizika pripisanog našim zemaljama jer smo još uvek trusno područje na kome se ukrštaju najrazličitiji interesi velikih svetskih sila.

Ima li smisla u ovoj eri negativnih kamatnih stopa uopšte raspravljati o inflaciji koja je u malim dozama smatrana poželjnom za podsticanje privrednog rasta?

Vratimo se ovde opet na FED koji je najavio još krajem prošle godine podizanje kamatnih stopa, ali je i dalje suzdržan, jer po prvi put u istoriji ne razmišlja samo o domaćoj ekonomiji nego i o globalnim posledicama takve odluke. FED je podeljen, neki članovi Odbora guvernera kažu: „sada, mora, treba“ jer su na dugi rok inflatorna žarišta nedvosmislena i biće utoliko veća ukoliko faktori kao što su inovacije, rast produktivnosti zataje. S druge strane imate obrnuti rezon, gde se gleda na okruženje i evrozonu koja i dalje štampa novac. Dokle ide ta divergencija? Guverner ECB Mario Draghi kaže da će biti učinjeno sve što je još potrebno, a pritom treba da imamo u vidu da je u poslednjem kvartalu stopa ekonomskog rasta u EU opet pala. Imate Japan koji besomučno upumpava novac i tamo nema željenih efekata; imate Englesku posle Brexita koja ima dobre fundamentalne faktore u odnosu na okruženje ali ne zna se kakve će biti reperkusije izlaska iz EU. Sve u svemu, inicijalna kapisla će krenuti od FED-a kad tržište bude zaista progutalo informaciju da će oni zaista krenuti sa povećanjem referentne stope i onda ćete kao posledicu imati strahovite oscilacije kursa dolar versus evro i dolar versus jen. Najveći problem za zemlje u našem okruženju biće za one koje su se zadužile na dugi rok u dolarskom iznosu, kako za države tako i kompanije i građane. Tu se ponovo vraćamo na teren štednje. S obzirom da evro dominira u regionu, ceh će platiti štediše kroz intervalutarne promene. Zavisno od režima kursa koje primenjuju to će za zemlje u regionu značiti iscrpljivanje deviznih rezervi silnim intervencijama koje će zbog tih šokova morati da uslede, i ona monetarna vlast koja bude imala najviše hrabrosti prva će se okrenuti, ako već nije, slobodno plivajućem kursu svoje valute. Upravo je kriza potvrdila da je to apsolutno najbolji režim deviznog kursa koji štiti od svih mogućih udara. Zašto? Zato što svim akterima daje jasan signal o zbivanjima na tržištu i dovodi ih u ravnotežu – da troše koliko im guber dozvoljava i što je najvažnije, štiti postojeće i podstiče nove izvoznike koji su jedini viđeni motor privrednog rasta.

Illustration of money tree

Mnogi će, ako do toga zaista dođe platiti visoku cenu?

Oni koji su ulagali u nekretnine i zemljište će biti izloženi enormnom riziku. U malim otvorenim ekonomijama, ceh će biti najveći. Srednja klasa koja već nestaje i koja je imala štednju do oko 50 000 evra, dodatno će izgubiti sigurnost. Ni u državi ni kod stanovništva neće biti dovoljno novca za školovanje visokoobrazovnog kadra koji može da zadovolji standarde Evrope. To je ta cena koja će se platiti jer država nije vodila računa o mogućim reperkusijama, nije imala sluha za diskusiju sa akademskom zajednicom i za traženje alternativnih rešenja pred talasom koji dolazi.

Časovnik: pokretač prosperiteta

Krajem srednjeg veka, i sa širenjem protestantske radne etike, uticaj javnih mehaničkih časovnika na ekonomski rast Zapada postao je ogroman, potvrđuju naučnici.

04

Javni mehanički sat, koji se krajem XIII veka prvi put pojavio u evropskim gradovima bio je jedan od najvažnijih novina u istoriji civilizacije a uticaj ovog otkrića imao je nesagledive posledice, naročito po procvat tehnoloških otkrića koja su služila u opštem interesu i u funkciji javnog dobra. Oni evropski gradovi koji su ga odmah po otkriću i instalirali uživali su veći privredni rast nego oni koji su to učinili kasnije. Međutim, bilo je potrebno da prođe neko vreme kako bi se osetili efekti bazičnih novina ovog tipa jer svaka tehnologija mora biti prihvaćena i na kulturnom a i na društvenom nivou, a potom primeniti na srodne ekonomske aktivnosti.

“Zapamtite da je vreme novac.” Ovo je 1748. godine istakao Bendžamin Frenklin u svom kratkom poslovnom priručniku, rekavši da je vremenski aspekt, zapravo, ključna varijabla za privredu. Ova izjava još više dobija na težini i važnosti u današnjim poslovnim aktivnostima. Precizno merenje vremena je od suštinskog značaja za zakazivanje poslovnih sastanaka tačno u minut i sat, kako bi trgovci u maloprodaji imaju precizirano radno vreme, ili za sinhronizaciju berzanskih aktivnosti na finansijskim tržištima. Merenje vremena omogućava proces monitoringa i koordinaciju proizvodnje, i od ključnog je značaja za poboljšanje efikasnosti rada (Landes 1983, Mokyr 1992). I zaista, poboljšanje koordinacije i smanjenje troškova transakcija su najosnovniji elementi poslovanja, pa je očigledno i da je osnovna potreba za zajedničkim precizno merenim vremenom toliko uobičajena da smo je sasvim smetnuli s uma.

Kratka istorija vremena

Međutim, gledajući na evolutivnu liniju čoveka i čovečanstva, kao i na koncept preciznog merenja vremena, iznenađujuće je koliko je merenje vremena relativno nova pojava. Sve do pred kraj srednjeg veka čovek je morao da se oslanja na položaj sunca ili na vodeni časovnik; oni nisu igrali nikakvu ulogu u osnovnim životnim i poslovnim aktivnostima. Tržnica se otvarala i počinjala da radi s izlaskom sunca, a posao bi se obično završavao u podne, “kada je sunce u zenitu, dok je radni dan trajao onoliko koliko je sunce bilo na horizontu  – a plata po satu nije postojala ni kao ideja.

Različiti stavovi i nastojanja da se tačno izmeri „količina“ vremena otpočeli su krajem srednjeg veka, u vreme kada su mehanički javni časovnici uvođeni u širi opticaj širom tadašnje Evrope. Ovi satovi bi obično bivali postavljani na crkveni toranj ili kulu nekog od javnih gradskih objekata. To su bili mehanički uređaji koji su svoj pogon zasnivali na gravitaciji, težini i padu, a konstruisani tako da se objavljuju na svakih sat vremena. Ovi rani mehanički časovnici nisu imali brojčanik i kazaljke, već su funkcionisali isključivo upareni sa zvukom zvona, koje je objavljivalo tačno vreme. Dan je obično bio podeljen na dve jedinice od po dvanaest sati, dok su, shodno tome, zvona zvonila u skladu s brojem sati. Na ovaj način, satovi su postali javno dostupni i laki za opšte razumevanje, dok je znanje potrebno za uživanje u ovoj tehnologiji bilo vrlo jednostavno: samo je trebalo slušati melodiju i imati sposobnost da  se izračuna broj udaraca.

05

Nove tehnologije i razvoj: mešavina dokaza

Proučavanjem mehaničkih časovnika može se baciti malo više svetla na dinamiku ekonomskog rasta u zapadnom svetu, rasta koji se mogao postići akumulacijom znanja i poboljšanjem starih ili uvođenjem novih tehnologija. Na žalost, odgovor nije tako jasan. S jedne strane, studije sprovedene pre 1990. godine (npr. Rikardo 1821, Leontijev 1983, Semjuelson 1988) potvrđuju postojanje negativnog odnosa između mašine i plata (a na taj način i stanovništva i rasta prihoda). S druge strane, u poslednjih 20 godina – periodu koji se poklapa s uvođenjem značajnih inovacija u informacione tehnologije – novo istraživanje otkrilo je drugačiju sliku o ovoj vezi.

U članku objavljenom 1987. u Njujork tajmsu, Robert Solou (Robert Solow) istakao je paradoks produktivnosti (sada poznat kao Solouov paradoks) koji posebno naznačuje da su Sjedinjene Države tokom 1970. godine usporile svoj rast produktivnosti, što se upravo slaže sa trenutkom kada je u proizvodnji i poslovnom procesu započelo usvajanje računara (“Svuda možete naići na indikatore kojima se može izmeriti dužina trajanja Računarskog doba – izuzev u statistikama o produktivnosti”). Međutim, ima i onih naučnih radnika koji su otkrili prednosti i pozitivne efekte širenja zastupljenosti računara u društvu. Na primer, Bresnahan et al. (2002), koji naglašavaju pozitivnu ulogu hi-tech kapitala i komplementarnost sa veštinama i inovacijama na nivou preduzeća. Konačno, rasprava na ovu temu uspela je da nedavno zapali i Roberta Gordona (2016) sa svojom istorijskom i ekonomskom analizom uticaja pronalazaka na američki ekonomski rast.

Na osnovu poslednjeg dokumenta proizašlog iz jedne studije, saznajemo neke važne činjenice o velikom uticaju širenja ovih prvih javnih mehaničkih časovnika na ekonomski rast i razvoj zapadnih gradova i regiona Evrope na duge staze (Boerner, Severgnini 2015). Ovo fundamentalno pitanje nije novo – o njemu su već diskutovali sociolozi poput Marksa, Sombarta i Vebera – ali nikada nije kvantitativno analizirano i empirijski testirano. Uvođenje satova i preciznog načina merenja vremena je takođe povezano i sa uticajem nove tehnologije opšte namene na društvo. Ova studija je u skladu sa predlogom Pola Dejvida (1990), koji objašnjava Solouov paradoks iz istorijske perspektive.

07

Uticaj javnih mehaničkih časovnika na ekonomski rast

Javni mehanički satovi imali su veliki uticaj na rast u mestima koja su rano prihvatila i nove tehnologije. Značajni su efekti rasta zasnovanog na stopi rasprostranjenosti mehaničkih časovnika, kojim se podržava stav da tehnologija za opštu namenu može imati snažan uticaj na ekonomski rast. Međutim, bilo je potrebno da prođe neko vreme kako bi se osetili efekti bazičnih novina ovog tipa jer svaka tehnologija mora biti prihvaćena i na kulturnom a i na društvenom nivou, a potom primeniti na srodne ekonomske aktivnosti.

Počevši od kraja 13. veka, satovi počinju da se istovremeno šire preko , da bi do 1450. bili prisutni u većini ostalih zapadnih i centralnoevropskih kraljevina, uključujući Belgiju, Holandiju, Francusku, Španiju, Poljsku, današnju Češku i Skandinaviju (slika 1). Širenje je praćeno distribucijom u obliku S-krivulje na grafikonu, koja je tipična za nove tehnologije. Distribucija ponderisana ukupnim brojem stanovnika započela je polako, a zatim počela da se eksponencijalno uvećava, i, konačno opet uspori, dostigavši tačku zasićenja oko 1450. godine, sa relativnom umanjenjem stope usvajanja (slika 2):

 

Izgradnja sata u gradu bila je motivisana željom za prestižom, a ne ekonomskim potrebama – gradovi nisu očekivali da će im satovi doneti bilo kakvu dugoročnu korist, ili šta može da se vidi kao „ex-post“ ili naknadna ekonomski efikasna primena (ekonomska isplativost po postavljanju sata, kraće rečeno, uopšte nije uzimana u obzir). Prema tome, ekonomska upotreba satova predstavljao je spor proces usvajanja. S obzirom da su se primena časovnika za koordinaciju aktivnosti, kao što su termini ugovaranja poslova na tržnicama ili gradski administrativni skupovi, mogli zabeležiti kao redovna pojava već tokom 14. i 15. veka, upotreba satova za praćenje i koordinaciju radnih procesa evoluirala je lagano, naročito tokom 16. veka.

Konačno, usvajanje sata u kulturnim okvirima jedne civilizacije (evropske) ogledalo se u svakodnevnom kulturnom i filozofskom promišljanju vremena od sredine 16. veka, na primer s usponom protestantskog pokreta (posebno sa Džon Kalvin (John Calvin) je širio koncept “oskudice vremena”). Sedamnaesto stoleće iznedrilo je naučnike i filozofe kao što su Robert Bojl (Robert Boyle) i Tomas Hobz (Thomas Hobbes), koji su sat koristili  kao metaforu za funkcionisanje sveta. sat im je poslužio i kao metafora koja je mogla da objasni kako institucije kao što su države treba da funkcionišu.

Gledajući na ovaj spori proces, nije iznenađujuće što je bilo potrebno neko vreme pre nego što su se komplementarne organizacione, proceduralne i kulturne inovacije u ponašanju transformisale tokom privrednog rasta. Na osnovu empirijskih podataka o regresiji rasta pokazuje se da, u poređenju sa drugim gradovima, oni koji su javni sat ranije usvojili – gradovi koji su ga usvojili do 1450. – pokazali značajne razlike u svom privrednom rastu, i to u rasponu od 30 procentnih poena u periodu od 1500-1700. Ovi rezultati ukazuju na to da su javni satovi, kao tehnologija opšte namene, zaista na lokalu prouzrokovali efekte prelivanja na različitim ekonomskim kao i aktivnostima koje podržavaju lokalne ekonomije, vodeći ove gradove ka višim stopama privrednog rasta.

Ovakav pristup doprinosi boljem objašnjavanju privrednog rasta sa mikro perspektive. Kao svojevrsno proširenje i alternativni pristup, analizirane su stope rasta BDP u Evropi tog doba. Ovo je omogućilo procenu komparativnih efekata rasta među zemljama kao i stvaranje makroekonomske perspektive. Ovde, ponovo, nailazimo na značajne efekte privrednog rasta zasnovanog na stopi zastupljenosti mehaničkih časovnika u gradovima koji su imali naveći ekonomski rast.

Za kontrolu potencijalnih unutarnjih (endogenetskih) problema između uzroka (tehnoloških promena) i posledica (ekonomskog rasta), u empirijskom istraživanju je korišćen pristup instrumentalne promenljive (tj varijable). To znači da se u obzir uzima glavno objašnjenje promenljive s različitim instrumentima koreliraju sa primenom časovnika, ali ne koreliraju i s ekonomskim rastom. Istraživanjem se posebno obraćala pažnja, čak, i na različite prirodne pojave poput solarnih pomračenja koje su korišćene kao instrumentalne varijable.

Istoričari su ubedljivo pokazali da je otkriće astrolaba – koji je bio prethodnica (i tehnološka osnova) mehaničkih satova – bilo izazvano pomračenjima sunca. Ovi uvidi kombinovani su sa geografskim podacima američke svemirske agencije NASA o pomračenjima sunca od 800. godine nove ere do kraja 13. veka. Slika 3 prikazuje oblast koju pokrivaju totalna i prstenasta pomračenja sunca u gradovima koja su usvajala mehanički sat u ranoj fazi. Koristeći ovu strategiju, značaj mehaničkih satova je i empirijski potvrđen:

Završne napomene

Na osnovu ovih podataka, dobra vest je ta da nove tehnologije za opšte namene može imati fundamentalni uticaj na ekonomski rast, a politička implikacija je da je zaista važno implementirati nove tehnologije i obezbediti društvima da nauče da ih koriste i njima se prilagode. Ovaj proces, međutim, može potrajati generacijama da bi se došlo do stepena na kojem će biti moguće iskoristiti sve prednosti novih visokotehnoloških uređaja; brzi dobici možda neće biti ostvarivi.

Boerner, L. and B. Severgnini (2015), “Time for Growth”, LSE Economic History Working Paper No. 222/2015. 

Bresnahan, T. F., E. Brynjolfsson, and L. M. Hitt (2002), “Information Technology, Workplace Organization, and the Demand for Skilled Labour: Firm-Level Evidence”, The Quarterly Journal of Economics 117(1): 339-376.

David, P. A. (1990), “The Dynamo and the Computer: An Historical Perspective on the Modern Productivity Paradox”, American Economic Review 80(2): 355-361.

Gordon, R. J. (2016), The Rise and Fall of American Growth: The U.S. Standard of Living since the Civil War, Princeton University Press.

Landes, D. (1983), Revolution in Time, Harvard University Press.

Leontief, W. (1983), “National Perspective: The Definition of Problems and Opportunities”, in The Long-Term Impact of Technology on Employment and Unemployment, National Academy of Engineering.

Mokyr, J. (1992), The Lever of Riches: Technological Creativity and Economic Progress, Oxford University Press.

Ricardo, D. (1821), On the Principles of Political Economy and Taxation, 3rd edition, John Murray.

Samuelson, P. A. (1988), “Mathematical Vindication of Ricardo on Machinery”, Journal of Political Economy 96(2): 274-82.

Lars Boerner, Battista Severgnini (Vox EU)