Foreign Affairs: Preuzima li Kina globalno kormilo od SAD?

Kina vuče poteze u smeru međunarodnog liderstva, dok SAD u isto vreme prave pogrešne korake, donosi američki spoljnopolitički magazin i portal Foreign Affairs. U njemu, Kurt Kembel i Raš Doši pišu da bi korona virus mogao preoblikovati globalni poredak.

Si Đinping tokom posete bolnici u Vuhanu (Xie Huanchi Xinhua / eyevine / Redux / FA)

Imajući u vidu stotine miliona onih koji su širom sveta u samoizolaciji, nova pandemija korona virusa je zaista prerasla u globalni slučaj. I dok njegove geopolitičke implikacije treba smatrati sporednim u pitanjima zdravlja i bezbednosti, dugoročno se može pokazati da te implikacije imaju podjednaku težinu – posebno kada je u pitanju globalni položaj Sjedinjenih Država. Globalni poredak ima tendenciju da se najpre postepeno menja, a zatim svi njegovi činioci odjednom. Neuspešna intervencija Britanije u Sueckom kanalu 1956. je pokrenula silaznu putanju britanske moći, označivši kraj njene vladavine kao globalne sile. Ukoliko se Sjedinjene Države što hitnije ne suoče sa sadašnjim trenutkom, današnji kreatori američke politike bi trebalo da priznaju da bi se ova pandemija mogla označiti kao još jedan „Suecki momenat“.

Svima je sada jasno, osim najzagriženijim pripadnicima stranaka da je Vašington propustio svoj prvi odgovor na ovu situaciju. Pogrešni koraci ključnih institucija, od Bele kuće i Odeljenja za unutrašnju bezbednost do Centara za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC) su potkopali poverenje u sposobnost i kompetentnost američke državne uprave. Javne izjave predsednika Donalda Trampa, ili njegovi ranojutarnji tvitovi iz Ovalne sobe su uglavnom poslužili za sejanje pometnje i širenje neizvesnosti. Kako javni tako i privatni sektor su ovom prilikom pokazali svoju slabu pripremljenost za proizvodnju i distribuciju sredstava potrebnih za testiranje i brzo reagovanje. Na međunarodnom planu, pandemija je pojačala Trampove instinkte za samostalnim delovanjem uz razotkrivanje koliko je, zapravo, Vašington nepripremljen za ulogu predvodnika globalnog odgovora na pandemiju.

Status Sjedinjenih Država kao globalnog lidera tokom poslednjih sedam decenija sazdan je ne samo na bogatstvu i moći već je, što je podjednako važno, izgrađen i na legitimitetu poteklom od upravljanja na domaćem terenu – u Sjedinjenim Državama, obezbđujući globalna javna dobra, uz sposobnost i spremnost da prikupljaju i koordiniraju globalne odgovore na krize. Pandemija korona virusa je stavila na iskušenje sva tri elementa američkog vođstva. Dosad je Vašington padao na ovom testu.

I dok Vašington propušta ovaj zamajac, Peking se kreće brzo i spretno ne bi li iskoristio čistinu stvorenu američkim greškama, popunjavajući nastali vakuum kako bi se pozicionirao u svojstvu globalnog lidera. Kina radi na tome da unapredi svoj sistem, uz pružanje materijalne pomoći drugih zemalja pa čak i pomažući u organizacionim aktivnostima rukovodstava drugih zemalja kako bi se primereno odgovorilo na globalnu epidemiju. Čistu drskost kineskih poteza teško je preceniti. Uostalom, upravo pogrešni koraci Pekinga – naročito napori da na početku krize prikriva ozbiljnost i brzinu širenja epidemije – doprineli su stvaranju te krize, koja sada pogađa veći deo sveta. Pa ipak, Peking shvata da ako se na njega gleda bude gledalo kao na zemlju predvodnicu, dok se na  Vašington istovremeno gleda kao da nije u stanju da to bude, ili da jednostavno ne želi to liderstvo – ova percepcija bi mogla bitno promeniti položaj Sjedinjenih Država u globalnoj politici i takmičenju za globalno vođstvo u dvadeset prvom veku.

Počinjene greške

Global Biodefense

Neposredno nakon izbijanja novog korona virusa, a to je COVID-19, pogrešni koraci kineskih lidera poljuljali su ugled svoje zemlje. Virus je prvi put otkriven u Vuhanu novembra 2019. godine, ali zvaničnici ga nisu otkrivali mesecima i čak su kaznili lekare koji su ga prvi prijavili, trošeći dragoceno vreme i odgađajući pokretanje hitnih mera za najmanje pet nedelja, čime su mogli da pripreme javnost, blagovremeno zaustavljajući putovanja i obezbeđujući široki obim testiranja. Čak i na vrhuncu krize, Peking je strogo kontrolisao informacije, izbegavajući pomoć od Američkog centra sa kontrolu bolesti (CDC) i ograničavajući putovanje osoblju Svetske zdravstvene organizacije u Vuhan, verovatno umanjujući zvanični broj infekcija i smrtnih slučajeva, te u više navrata menjajući kriterijume za registrovanje novih slučajeva COVID-19, možda i namerno manipulišući službenim brojem postojećih slučajeva infekcije.

Kako se kriza pogoršavala tokom januara i februara, neki posmatrači nagađali su da bi ovaj virus mogao čak i potkopati rukovodstvo Komunističke partije Kine. Zvali su ga kineskim „Černobilom“; Doktor Li Venlijang – mladi uzbunjivač kojeg je ućutkala vlada, i koji je kasnije podlegao komplikacijama uzrokovanim ovim virusom je bio upoređen sa „Tenkovskim čovekom“ na trgu Tjenanmen 1989. godine.

Ipak, početkom marta, Kina proglašava pobedu nad virusom. Mere masovnog karantina, zaustavljanje putovanja i potpuno gašenje životne svakodnevice u celoj zemlji zaslužni su za to njeno sprečavanje plimnog talasa infekcije; zvanična statistika, takva kakva je, izvestila je da su od sredine marta, brojke o novim slučajevima na dnevnom nivou padale na jednocifrene vrednosti, u odnosu na stotine njih koji su bivali svakodnevno registrovani početkom februara. Na iznenađenje većine onih koji su sve ovo posmatrali sa strane, kineski predsednik Si Đinping – oko kojeg je tokom prvih sedmica od izbijanja epidemije zavladao neuobičajen tajac – počeo je da se postepeno stavlja u središte kineskog odgovora na pandemiju. A ovog meseca je i lično posetio Vuhan.

Iako život u Kini tek treba da se vrati u normalu (i uprkos stalnim pitanjima o tačnosti kineske statistike), Peking radi na tome da ove rane naznake uspeha pretvori u jedan veći narativ koji će emitovati ostatku sveta: onaj koji Kinu čini ključnim igračem u nadolazećem globalnom oporavku, istovremeno uklanjajući svoje ranije loše upravljanje krizom.

Kritični deo ove priče je navodni uspeh Pekinga u borbi protiv virusa. Neprekinuti niz propagandnih članaka, tvitova i javnih poruka, odaslatih na raznim jezicima, ticao se postignuća Kine, uz akcenat na efikasnost njenog modela unutrašnjeg upravljanja krizom. „Snaga, efikasnost i hitrost Kine u ovoj borbi su naširoko cenjeni“, izjavio je portparol Ministarstva spoljnih poslova Džao Liđjan. Kina je, dodao je on, postavila “novi standard za globalne napore protiv epidemije.” Vrhovne vlasti su uvele strogu informativnu kontrolu i disciplinu u državnim organima, ne bi li tako istisle neke kontradiktorne narative.

Ove poruke Kine su tim pre glasnije jer stoji nasuprot nastojanjima Zapada, a posebno Sjedinjenih Država – neuspeha Vašingtona da proizvede odgovarajući broj testova na koronu, što znači da su SAD testirale relativno mali broj osoba u odnosu na broj svojih stanovnika, ili Trampova kontinuirana „demontaža“ infrastrukture kojom bi SAD trebalo da odgovore na pandemiju. Peking je iskoristio priliku za plasiranje svog narativa, potpomognutog trenutnom pometnjom u SAD, dok njeni državni mediji i diplomate redovno podsećaju globalnu javnost na superiornost kineskih napora, istovremeno kritikujući “neodgovornost i nesposobnost takozvane političke elite u Vašingtonu“, kao što je to stavila u uvodnik državna novinska agencija Sinhua.

Kineski zvaničnici i državni mediji čak su insistirali na tome da korona virus, zapravo, nije izašao iz Kine – uprkos ogromnoj količini dokaza koji stoje nasuprot njihovoj tezi – ne bi li time umanjili svoju krivicu za globalnu pandemiju. Ovaj pokušaj sadrži elemente sveobuhvatne ruske kampanje potpomognute dezinformacijama, uz portparola kineskog ministarstva spoljnih poslova i preko deset diplomata čiji su se šture izjave pojavljivale u novinskim člancima, u kojima su oni optuživali američku vojsku za širenje korona virusa u Vuhanu. Ove akcije, u kombinaciji sa neverovatnim masovnim proterivanjem novinara iz tri vodeća američka lista, nanose štetu kineskim pretenzijama na preuzimanje uloge globalnog lidera.

Kina pravi, svet uzima

CDC.gov

Kineski predsednik Si Đinping, navodi se u članku zvaničnog Stejt Departmenta, shvata da globalno obezbeđivanje roba može dodatno ojačati njene pretenzije na globalno liderstvo, na koje pretenduje usled svoje narastajuće moći. Poslednjih nekoliko godina, Si je pritiskao kineski politički aparat ka polju spoljne politike i što češćem razmišljanju o strategijama usmeravanja reformi ka „globalnom upravljanju“; a korona virus nudi priliku za sprovođenje ove teorije. Uzmite u obzir sve popularnije medijske prizore pomoći u medicinskom materijalu koji Kina pruža ostatku sveta – uključujući maske, respiratore, ventilatore i lekove. Na početku krize, Kina je kupila i proizvela (a i dobila kao pomoć) ogromne količine svega toga. Danas, ona je u mogućnosti da takvu pomoć šalje drugima.

Kad nijedna evropska država nije odgovorila na hitan poziv Italije da joj pošalju medicinsku i zaštitnu opremu, Kina se javno obavezala da će joj poslati 1.000 ventilatora, dva miliona maski, 100.000 respiratora, 20.000 zaštitnih odela i 50.000 test-opreme. Kina je, takođe, poslala medicinske timove i 250.000 maski u Iran, poslavši zalihe i u Srbiju, čiji je predsednik odbacio evropsku solidarnost kao „bajku“, proglasivši da je „jedina zemlja koja nam može pomoći – Kina“. Džek Ma, koosnivač Alibabe je obećao da će u Sjedinjene Države poslati velike količine testnih setova i maski, kao i 20 hiljada test-setova i 100 hiljada maski u sve 54 zemlje Afrike.

Prednost koju Peking zadobija slanjem materijalne pomoći ostalima dodatno je pojačana jednostavnom činjenicom da je gro onoga od čega svet zavisi u borbi protiv korone proizvedeno u – Kini. Ona je već glavni proizvođač hirurških maski; sada je, industrijskom mobilizacijom veoma nalik ratnoj mobilizaciji povećala proizvodnju maski za preko deset puta, pružajući joj mogućnost da sve to prosledi ostatku sveta. Kina, takođe, proizvodi otprilike polovinu N95 respiratora kritičnih za zaštitu zdravstvenih radnika (primorala je strane fabrike u Kini da ih izrađuju i zatim direktno prodaju kineskoj vladi), dajući joj još jedno spoljnopolitičko sredstvo u formi – medicinske opreme. U međuvremenu, antibiotici su postali kritično važni za rešavanje nastalih sekundarnih infekcija nastalih virusom COVID-19, a Kina proizvodi ogromnu većinu aktivnih farmaceutskih sastojaka potrebnih za njihovu proizvodnju.

Sjedinjenim Državama, nasuprot tome, nedostaje snabdevanje i sposobnost da zadovolji sopstvenu veliku potražnju, a kamoli da pruže pomoć u kriznim zonama sveta. Slika je mračna. Smatra se da američke strateške nacionalne zalihe – nacionalna rezerva kritičnih medicinskih potrepština – raspolaže sa tek jednim procentom potrebnih maski i respiratora, a možda i deset procenata ventilatora potrebnih za borbu sa pandemijom. Ostatak će morati da se nadoknadi uvozom iz Kine ili brzo uvećanom domaćom proizvodnjom. Slično tome, kineski udeo na američkom tržištu antibiotika iznosi više od 95%, a većina sastojaka se ne može proizvesti u SAD. Iako je Vašington na početku krize ponudio pomoć Kini i ostalima, ta je ponuda sada umanjena trenutnom situacijom, jer je došlo do uvećanja domaćih potreba; Peking, nasuprot tome, nudi pomoć upravo kada su globalni zahtevi za medicinskom opremom najveći.

Odgovor na krizu, međutim, nije povezan samo sa materijalnim dobrima. Tokom krize uzrokovane virusom Ebole 2014–15., Sjedinjene Države su okupile i vodile koaliciju sastavljenu od desetak zemalja kako bi se suprotstavile širenju bolesti. Trampova administracija je dosad  odustajala od sličnog napora da odgovarajuće reaguje na izbijanje globalne epidemije. Čak je izostala i koordinacija sa saveznicima. Čini se da Vašington, recimo, nije prethodno obavestio svoje evropske saveznike – pre no što je i praktično uveo zabranu putovanja iz pravca Evrope ka SAD.

Kina je, nasuprot tome, preduzela snažnu diplomatsku kampanju kako bi sazvala desetine zemalja i stotine zvaničnika, uglavnom putem video-konferencija, a sve u cilju razmene informacija o pandemiji i razmeni dosad stečenih kineskih iskustava. Kao i veliki deo kineske diplomatije, ovi napori za sazivanje donosilaca odluka u svetskim razmerama se uglavnom sprovodila na regionalnom nivou ili preko regionalnih tela. Oni uključuju komunikaciju sa zemljama centralne i istočne Evrope, kroz mehanizam „17 + 1“, uz pomoć sekretarijata Šangajske organizacije za saradnju, i uz deset ostrvskih država iz Pacifičkog basena i grupacija širom Afrike, Evrope i Azije. Za to vreme, Kina naporno radi na globalnom razglašavanju takvih svojih inicijativa. Gotovo svaka priča na naslovnoj strani kineske štampe, one koja radi u cilju inostrane propagande, reklamiraju se napori Kine da pomogne raznim zemljama kako robom tako i presudno važnim informacijama, istovremeno naglašavajući superiornost pekinškog pristupa.

Kako predvoditi

SCMP.com

Glavna prednost Kine u njenom nastojanju za globalnim vođstvom – suočena sa globalnom pandemijom – bila je uočena u neadekvatnosti američkih reakcija i usredsređenost američkog državnog aparata na domaću scenu. Stoga će konačni uspeh kineske potrage zavisiti koliko od Vašingtona toliko i od Pekinga. U trenutnoj krizi, Vašington i dalje može da „plimni talas globalnog uticaja“ preokrene u svoju korist, ukoliko se pokaže da je sposoban da uradi ono što se od lidera i očekuje: rešavati probleme u svojoj kući, snabdevati ostatak sveta globalnim javnim dobrima bitnim za zaustavljanje pandemije, i koordinirati globalni odgovor na koronu.

Prvi od tih zadataka – zaustavljanje širenja bolesti i zaštita najranjivijeg stanovništva u Sjedinjenim Državama – jeste najhitnija stavka i uglavnom je pitanje domaćeg upravljanja, a ne geopolitike. Ali, od toga kako se Vašington bude nosio sa ovim izazovom zavise i eventualne geopolitičke implikacije, i to ne samo u onoj meri u kojoj bi se ticalo ponovnog (ne)uspostavljanja poverenja u reagovanje Amerike. Ukoliko, recimo, američka federalna vlada bude odmah podržala investicionu injekciju kroz subvencije, kojima bi se povećala domaća proizvodnja maski, respiratora i ventilatora – prigodna reakcija koja odgovara hitnosti koju iziskuje i svako realno ratno stanje, pa i ovo, koje je proglašeno usled pandemije – što bi ujedno spasilo živote mnogih Amerikanaca, a i pomoglo drugima širom sveta u globalnom podmirivanju potreba za medicinskom opremom i lekovima.

Iako Sjedinjene Države trenutno nisu u stanju da ispune hitne zahteve u medicinskom materijalu koje je pred nju postavila aktuelna pandemija, njena kontinuirana globalna prednost u biološkim disciplinama i biotehnologiji mogu biti od neslućenog značaja u pronalaženju stvarnog rešenja za krizu: vakcini. Vlada SAD može pomoći pružanjem podsticaja  američkim aboratorijama i kompanijama da preduzmu medicinski „Menhetn projekat“ kako bi što pre osmislile, klinički testirale i masovno proizvele vakcinu. Budući da su ova nastojanja (trka u pronalasku vakcine) veoma skupi i zahtevaju zastrašujuće velike investicije, izdašno finansiranje od strane vlade i bonusi onima koji budu zaslužni za uspešnu proizvodnju vakcine mogu napraviti globalni preokret. A vredno je i napomenuti da, uprkos rđavim koracima Vašingtona, i njenih državnih i lokalnih vlasti – neprofitne i verske organizacije, univerziteti i kompanije ne čekaju da se američka federalna vlada „dogovori sa samom sobom“ pre nego što počnu da preduzimaju konkretnu akciju. Kompanije i istraživači koje finansiraju Sjedinjene Države već napreduju prema iznalasku vakcine iako će za njen izlazak, čak i u najboljem scenariju, proći neko vreme (mereno u mesecima) – pre nego što iko bude odista spreman za proizvodnju vakcine namenjene širokoj upotrebi.

Iako svoje aktuelne napore usredsređuje na stanje u svom dvorištu, Vašington ne može tek tako ignorisati potrebu za koordiniranom globalnom akcijom. Jedino bi snažno liderstvo bilo u stanju da reši probleme globalne koordinacije vezane za ograničenje interkontinentalnih putovanja, razmenu ključnih informacija i protok kritičnih roba. Sjedinjene Države su decenijama uspešno pružale takvo vođstvo – a to moraju i ponovo učiniti.

To liderstvo će, takođe, zahtevati i efikasnu saradnju sa Kinom, umesto da nas nagriza rat izjavama oko toga „ko je bolje reagovao“. Jer, malo je toga što se postiže upornim isticanjem porekla ovog virusa – koji su već opšte poznati uprkos kineskoj propagandi – ili upuštanja u sitne retoričke razmirice sa Pekingom. I dok kineski zvaničnici optužuju američku vojsku za širenje virusa i oštro kritikuje američke napore, Vašington bi trebalo da odgovori onda kada je to zaista potrebno i generalno se odupre iskušenju da Kinu postavlja u središte svojih „anti-pandemijskih poruka“. Većina zemalja koje se nose s trenutnim izazovom bi radije da čuje jednu američku poruku svetskoj javnosti u kojoj se naglašava ozbiljnost zajedničkog globalnog izazova, kao i najava mogućih budućih koraka (uključujući uspešne primere reakcije na koronu u demokratskim društvima poput Tajvana i Južne Koreje). A odista je puno toga što bi Vašington i Peking mogli zajednički učiniti za opštu dobrobit sveta: zajednička unisona koordinacija u pronalaženju vakcine i kliničkim ispitivanjima, kao i fiskalni podsticaji od strane države; razmena informacija; saradnja na mobilizaciji industrije (na primer, obostrana angažovanost na mašinama za proizvodnju kritičnih komponenti plućnog respiratora, ili nekih njegovih delova); uz sve to, i zajedno nudeći svoju pomoć drugima.

Konačno, korona virus bi čak mogao i poslužiti kao poziv čitavom svetu na predostrožnost i pozornost koju mora održavati u budućnosti, podstičući napredak u drugim globalnim izazovima koji takođe zahtevaju američko-kinesku saradnju, poput problema izazvanih klimatskim promenama. Na ovakav korak ne bi trebalo gledati – a on od ostatka sveta ne bi ni bio shvaćen – kao ustupak kineskoj sili. Umesto toga, ova bi situacija mogla, na neki način, voditi ka vraćanju vere u budućnost američkog liderstva. I u trenutnoj krizi, kao što je to danas opšta geopolitička slika, Sjedinjene Države mogu učiniti dobro – čineći dobro.

Kurt M. Campbell, Rush Doshi, Foreign Affairs

Baroni razbojnici digitalnog doba

Način na koji je kompanija Cambridge Analytica iskoristila Facebook da prikupi podatke o desetinama miliona korisnika samo je jedan od problema vezanih za ovu društvenu mrežu i njen uticaj na društveni i politički život. Na izvestan način ovaj skandal je skrenuo pažnju sa važnijih pitanja koja proističu iz modela poslovanja giganata interneta: Google, Facebook, Amazon i druge velike tehnološke kompanije izgradile su najobuhvatniji i najbezobzirniji aparat nadzora i praćenja koji je svet ikada video. Svi smo pod njihovom prismotrom.

Poslovni model internet kompanija može se opisati kao kapitalizam nadziranja – što je prva učinila harvardska profesorka Shoshana Zuboff 2015. godine. Izgrađen na tehnologijama prikupljanja informacija i manipulisanja ponašanjem korisnika, kapitalizam nadziranja nastao je onog trenutka kada su inženjeri iz Googla shvatili da prateći šta korisnici unose u pretraživač mogu anticipirati njihove želje. Razvijanje tehnika za predviđanje želja korisnika omogućilo im je da plasiraju prilagođene oglase koji će uvećati prihode kompanije.

Danas praktično svaki aspekt svakodnevnog života ostavlja trag u korporativnim bazama podataka koji se koriste za predviđanje i oblikovanje svih oblika ponašanja. Ali korporacije koje se bave biznisom nadziranja ne zadovoljavaju se samo praćenjem želja korisnika; one aktivno oblikuju i usmeravaju te želje u skladu sa svojim ciljevima. To obično znači da se od nas očekuje da kliknemo na reklamu, posetimo veb-stranicu ili konačno nešto kupimo. Da bi to postigli, koriste se sve poznate prečice i predubeđenja koja utiču na ljude prilikom donošenja odluka, čime se bavi disciplina poznata kao „heuristika“. To često podrazumeva da se linkovi i drugi sadržaji moraju prikazati na način koji ih čini atraktivnijim, a u nekim slučajevima kao što su takozvani „mračni šabloni“ – trikovi za privlačenje pažnje i prodaju ili prikupljanje ličnih podataka koji uključuju element prevare – koriste se arhitekture izbora koje korisnike proračunato dovode u zabludu.

Opsežni eksperimenti omogućuju dalje usavršavanje oglasa i poziva na interakciju. Google je na primer do 2014. godišnje izvodio oko 10.000 eksperimenata u oblasti pretrage i plasiranja oglasa, a u bilo kom trenutku u toku je bar 1.000 eksperimenata. Eksperimentima se testiraju korisnički interfejsi, algoritmi i drugi elementi servisa da bi se ustanovilo koje kombinacije su najefikasnije za angažovanje korisnika. Oglasi vas prate sa jedne veb-stranice na drugu, svaki put suptilno izmenjeni, jer kompanija pokušava da na osnovu vašeg ponašanja i reakcija otkrije koja varijacija će vas naterati da konačno kliknete na oglas.

Otuda, ako koristite Chrome pretraživač ili Google aplikacije gotovo je sigurno da ste deo uzorka u desetinama psiholoških eksperimenata koji treba da ustanove profil vaših navika i slabe tačke koje kompanijama mogu doneti korist. Taj personalizovani i dinamički oblik podsticanja određenih oblika ponašanja pruža kompanijama mnoštvo prilika da manipulišu korisnicima na načine nezamislive pre nastanka interneta. A budući da se saznanja o vašim slabim tačkama dalje primenjuju za što efikasniji uticaj na ostale korisnike, vi ste praktično saučesnik, ne samo u sopstvenoj već i u manipulaciji vaših prijatelja i članova porodice, suseda i kolega, praktično svakog korisnika ovih usluga.

Većina ljudi ne shvata koliko inače nedostupnih informacija možete otkriti samo analizom relativno depersonalizovanih podataka o ponašanju neke osobe. Istraživanje iz 2013. koje je sproveo Centar za psihometriju Univerziteta u Kembridžu pokazalo je da i bez činjeničnih podataka o nekoj osobi analiza „lajkova“ na Facebooku može precizno pokazati njenu seksualnu orijentaciju, etničku pripadnost, nivo zadovoljstva životom, politička i verska ubeđenja, da li su joj roditelji razvedeni i da li koristi droge. U nastavku istraživanja 2015. pokazalo se da kroz analizu „lajkova“ kompjuter može proceniti karakteristike vaše ličnosti – koliko ste naklonjeni umetnostima, koliko ste stidljivi ili kooperativni – bolje nego članovi vaše porodice i prijatelji. Zamislite sad koliko se podataka, čak i onih koje smatrate ličnim i poverljivim, može izvući iz mora drugih informacija koje korporacije prikupljaju o vama i svakom drugom korisniku. Onda zamislite eksponencijalni rast količine takvih podataka koji će uslediti sa širenjem takozvanog interneta stvari (Internet of Things, IoT) – što je praktično mreža senzora, kamera i mikrofona koji će se kriti u vašim domovima, kancelarijama i na javnim mestima i vredno prikupljati i slati podatke u baze podataka kapitalizma nadziranja.

Oni koji su pratili saslušanje Marka Zuckerberga pred Kongresom prošle nedelje su u zabludi ako misle da ne treba da se brinu jer ne koriste Facebook. Tehnike praćenja koje kompanija koristi – uključujući alat Facebook Pixel namenjen oglašivačima i dugmad „like“ i „share“ – utkane su u sam internet i mnoštvo veb stranica. Na taj način se prate korisnici širom interneta, stiču predstavu o njihovim interesovanjima i upućuju im se prilagođeni oglasi. Zeynep Tufekci, profesor sociologije na Univerzitetu Severne Karoline, napisao je nedavno u New York Timesu da čak i ako nemate otvoren nalog, Facebook može dedukovati informacije o vama na osnovu onoga što zna o vašim prijateljima koji ga imaju. Čak i ako niste registrovani korisnik, Facebook verovatno sastavlja „skriveni dosije“ o vama, isto kao za svoje korisnike. U Americi nema načina da to sprečite. Koristili Facebook ili ne, on vas posmatra.

Često se tvrdi da su lični podaci cena koju plaćamo da bismo besplatno koristili ponuđene usluge. Ali to nije sasvim tačno. Prava cena koju plaćamo da bismo koristili Google i Facebook jeste naša privatnost. Odustajanje od prava na privatnost omogućuje kompanijama da istražuju vaše psihološke slabe tačke i naplaćuju oglašivačima mogućnost da ih koriste. Da bi to prikrile, ove kompanije se skrivaju iza dokumenata o politici privatnosti koji su često dugački, komplikovani i pisani nerazumljivim pravnim jezikom. Pre desetak godina jedno istraživanje je pokazalo da bi prosečnom korisniku godišnje trebalo oko 25 dana (i noći) da pročita sve politike privatnosti koje je primoran da prihvati. Ko ima vremena i volje da to čita? Pozivanje na privatnost da bi se opravdale takve prakse liči na prevaru – Federalna komisija za trgovinu je osudila politiku privatnosti koju nudi Google jer korisnike dovodi u zabludu – naročito kada se ima u vidu da korporacije u biznisu nadziranja koriste heurističke metode da otkriju najbolji način prezentacije politika privatnosti tako da navedu korisnike da ih prihvate.

Možda vam se čini da je to razumna cena za održavanje kontakta sa prijateljima i rođacima. Ali ono što dobijate zauzvrat nije verna slika vašeg socijalnog kruga, već prilagođena verzija kojom upravljaju algoritmi inženjera iz Facebooka. To što vidite nije stvarnost, već slika stvarnosti koju je za vas filtrirao Facebook. U tu prilagođenu sliku enkodirani su različiti sudovi o tome šta je po mišljenju Facebooka vredno vaše pažnje. Na primer, algoritam za prikazivanje novih objava smanjuje vidljivost onih korisnika koji prema kriterijumima kompanije nisu dovoljno aktivni – to jest, prikazuje manji broj njihovih objava drugim korisnicima – i uvećava vidljivost onih koji su aktivniji. To je nov oblik kontrole: radite ono što Facebook od vas želi i bićete nagrađeni; ako ne ispunite kvotu, bićete kažnjeni socijalnom nevidljivošću. To može proizvesti teške posledice. Zamislite, na primer, da ste se u trenutku teške bolesti okrenuli Facebooku u pokušaju da doprete do prijatelja koji će vas podržati i utešiti, ali niko od vaših prijatelja ne reaguje i vi umirete u uverenju da nikome nije stalo do vas – samo zato što niste bili dovoljno aktivni da bi Facebook smatrao da je vaša bolest vredna pažnje vaših prijatelja. To nije anti-utopija iz budućnosti – to se navodno dogodilo prošle godine.

Kada Mark Zuckerberg govori o povezivanju ljudi, kao što često čini, on uvek zaboravlja da naglasi da je to povezivanje ljudi sa Facebookom. Koliko god da Zuckerberg priča o zajednici i povezanosti, Facebook ne postoji da bi doprineo održavanju društvenih veza i istinskih prijateljstava. On zarađuje od oglašavanja i zato želi da što više surfujete, skrolujete i klikćete i tako ustupate detalje o svom životu za dalju obradu. Da bi to postigao, Facebook se mora pozicionirati kao centar vašeg društvenog života i posrednik vaše stvarnosti.

Tako posredovana stvarnost daje kompaniji kao što je Zuckerbergova značajan uticaj na globalni protok informacija. Sa tim uticajem ide i odgovornost. Ipak, zahvaljujući nedavno procurelim internim dokumentima znamo da Facebook ne razmišlja mnogo o posledicama svog delanja i da toleriše globalni procvat lažnih vesti i dezinformacija. U Mjanmaru na primer, gde je Facebook toliko dominantan da mnogi veruju da su Facebook i internet jedna ista stvar, brisani su sadržaji kojima se skreće pažnja na etničko čišćenje Rohinja muslimana i zabranjivani sadržaji njihovih grupa, dok pozive na nasilje protiv njih niko nije cenzurisao. Uticaj Facebooka u Mjanmaru je tako veliki da ga Ujedinjene nacije i grupe za zaštitu ljudskih prava optužuju za pomaganje u genocidu.

Da ne bude zabune, takvo ponašanje nije ograničeno samo na Facebook; to je endemski oblik ponašanja u kapitalizmu nadziranja. Poznato je da je Google preporučivao linkove koji vode do stranica o teorijama zavere; u članku u Timesu objavljeno je da je Google čak postavljao oglase za lažne vesti na stranice posvećene proveri činjenica u vestima. U pokušaju da uveća broj klikova i prihod, YouTube, jedan od servisa pod kontrolom Googla, usmerava korisnike na sve ekstremnije video snimke i postaje vodeći generator radikalizacije u 21. veku.

Svet upravo otkriva da stvarnost posredovana Facebookom olakšava nadziranje glasača od strane političkih partija i kampanja. Facebook alati „prilagođena publika“ i „slična publika“ omogućuju oglašivačima, uključujući i političke organizacije, da dostave spiskove ljudi na koje ciljaju i povežu ih sa njihovim profilima. Oglašivači onda mogu izabrati slične ljude koji nisu bili na njihovim spiskovima i usmeriti političke poruke na sve njih, što znatno pojačava efekte kampanje. Pomoću takvih alata za mikrociljanje organizatori kampanja mogu precizno plasirati različite poruke različitim grupama glasača. Prema članku iz magazina Wired, tokom američkih predsedničkih izbora 2016. Trumpova kampanja je svakog dana koristila oglase u 40-50 hiljada različitih varijacija pažljivo osmišljenih da deluju na ciljane grupe i prethodno testiranih eksperimentima. Na dan treće predsedničke debate, takvih prilagođenih varijacija bilo je 175.000. Menadžer Trumpove digitalne kampanje tvrdi da je Trump pobedio zahvaljujući Facebooku i Twitteru.

Za vreme izbora za Kongres 2010. godine Facebook je organizovao sopstveno istraživanje efekata političkih poruka upućenih preko onlajn platformi. Istraživanje je pokazalo da je moguće uvećati verovatnoću izlaska birača na glasanje za oko 0,4 odsto plasiranjem obaveštenja da su njihovi prijatelji već glasali i ohrabrivanjem da učine isto (nešto drugačiji eksperiment izveden 2012. dao je sličan rezultat). To ne zvuči kao mnogo, ali na nivou zemlje to je oko 340.000 glasova. George W. Bush je pobedio sa razlikom od nekoliko stotina glasova u Floridi; Donald Trump je 2016. pobedio zahvaljujući tome što je uspeo da privuče oko 80.000 glasova više u samo tri države. Pažljivo dizajnirane mikro-kampanje pod parolom „izađi i glasaj“ imaju veliki značaj u slučajevima kada je trka izjednačena. Takođe, u kampanji 2016. Trump je koristio alatku „prilagođena publika“ za vođenje tri kampanje za odvraćanje onih grupa birača koji bi mogli glasati za Hillary: ciljali su na demokrate koji podržavaju Sandersa porukama o njenim vezama sa finansijskom elitom; na mlade žene porukama o njenoj podršci suprugu uprkos optužbama za seksualno neprimereno ponašanje; i na Afroamerikance porukama o njenim komentarima o „supergrabljivcima“ iz 1996. Negativne kampanje nisu ništa novo, ali precizno ciljanje mikro-kampanjama danas ih čini efikasnijim nego ikada – po cenu potkopavanja poverenja u političare i vere u demokratski proces.

Kao što primećuje profesor Tufekci: „Ako su inženjeri konsenzusa 20. veka imali na raspolaganju lupe i bejzbol palice, njihove kolege u 21. veku imaju teleskope, mikroskope i skalpele u obliku algoritama i analitike“. Moguće je da ne postoji dvoje ljudi koji su videli isti skup oglasa, jer se u svakom sukobljavanju argumenata i dezinformacija vrše precizna prilagođavanja za različite grupe, pa glasači i ne znaju šta je servirano drugima. Dok su se političke kampanje u prošlosti odvijale pred očima javnosti, a tvrdnje i argumenti kandidata su stavljani pod lupu, mikro-ciljanje znači da se izborni proces danas pomerio ka privatnoj i personalnoj sferi, bez mnogo prilika za unakrsno ispitivanje i osporavanje dezinformacija. Po mišljenju stručnjaka za digitalne medije Justina Hendrixa i Davida Carolla, to je „noćna mora za demokratiju“.

Kao društvo polako dolazimo sebi i uočavamo probleme koje stvara Facebook. Poštovanje privatnosti nikada nije bilo deo njihove misije. Zuckerberg je više puta podsećao senatore da je Facebook izrastao iz ideje grupe studenata za veb-stranicu – ali nije pomenuo da su na toj stranici birali najzgodnije studentkinje bez njihove saglasnosti. U prvoj deceniji razvoja ovog sajta, njegov moto je bio „kreći se brzo i ruši sve što ti se nađe na putu“. Sa takvim poslovnim etosom nije neobično što nas skandali povezani sa Facebookom više ne iznenađuju.

Ponekad neko primeti sumnjive postupke ove kompanije i digne prašinu. Kao i poslednjih dana, onda se obično pojavi Zuckerberg, izjavi da mu je veoma žao i da nije mogao da predvidi problem (uprkos upozorenjima stručnjaka i grupa za zaštitu privatnosti), izgovori nekoliko rečenica o „zajednici“ i planiranim „poboljšanjima“ i obeća da će se Facebook promeniti. Ali posle svih izvinjenja i obećanja da će biti pažljiviji i da će korisnicima osigurati više privatnosti – a bilo ih je dosta – neke stvari ostaju iste: nadziranje je ugrađeno u gene Facebooka, a svrha njegovog postojanja je kapitalizam nadziranja. Rešenje koje se nudi je predvidivo i pogrešno: dajte Facebooku još veću moć.

Zuckerbergovo saslušanje pred Kongresom jasno je pokazalo nekoliko stvari. Facebook i dalje odbija da prizna koliko malo korisnici znaju o onome što Facebook radi. Zuckerberg tvrdi da je većina korisnika upoznata sa aktivnostima praćenja koje se sprovode i da im to ne smeta, ali istraživanja pokazuju da se većina korisnika ne bi saglasila sa takvim praksama. Takođe, da bi opravdao svoj poslovni model, Facebook insistira na tvrdnji da korisnici preferiraju ciljano oglašavanje, uprkos tome što istraživanja pokazuju da 41 odsto njihovih korisnika više voli tradicionalno oglašavanje, dok se svega 21 odsto opredeljuje za ciljane oglase (63 odsto bi volelo da vidi manje oglasa bilo koje vrste). Sada se zna da desetine hiljada aplikacija imaju pristup velikim količinama podataka o korisnicima prikupljenim do 2015, baš kao i Cambridge Analytica. Tek sada, kad se našao pod reflektorima javnosti, Facebook pokušava da revidira odobrenja za korišćenje podataka.

Konačno, ni Facebook ni Google niti bilo koja od kompanija za nadziranje i praćenje ne mogu se same od sebe reformisati na iole smislen način, jer su zavisne od naših podataka. Poslednji patenti koje je Facebook zaštitio ne obećavaju ništa dobro. Kapitalizam nadziranja se često prikazuje kao prirodan poredak stvari u digitalnom svetu, ali to je rezultat izbora koje su pravili ljudi u trci za profitom. Kao poslovni model on nije ni neizbežan ni nepromenjiv.

Korak u dobrom smeru bi bio prelazak na kontekstualno oglašavanje. To znači da biste oglase dobijali na osnovu sadržaja stranice koju posećujete, a ne na osnovu analize podataka prikupljenih praćenjem ponašanja korisnika. Najavljena Opšta uredba o zaštiti podataka o ličnosti (GDPR) u Evropskoj uniji, kojom se štite prava korisnika, zahteva nove pristupe. I Facebook i Google su imali teškoća da ispune zahteve već postojećih zakona o zaštiti podataka koji su u Evropi stroži. Sudovi u Belgiji i Nemačkoj nedavno su objavili da su neke od praksi koje primenjuje Facebook (uključujući praćenje ljudi koji nemaju Facebook nalog) protivzakonite, a Google je već bio kritikovan i plaćao velike kazne zbog prikupljanja podataka bez saglasnosti i obaveštavanja korisnika o tome šta radi sa njima.

Ispunjavanje uslova koje postavlja GDPR verovatno će biti veliki izazov za kompanije koje se bave biznisom nadziranja. Ali uz zaprećene kazne i do 4 odsto globalnog prometa za ozbiljna kršenja pravila EU, tehnološke kompanije će morati ozbiljnije da shvate svoju odgovornost i sprovedu reforme. Pošto će već morati da primene nova pravila da bi nastavile da rade u Evropi, mogle bi – relativno lako – da primene ista pravila na korisnike u Severnoj Americi i ostatku sveta. I zaista, Facebook je pod sve većim pritiskom da tako i postupi – a i Zuckerberg je natuknuo da bi kompanija mogla poći u tom smeru. To bi bio veliki korak napred; zaštitnica prava potrošača Jessica Rich u članku objavljenom u magazinu Wired primećuje da bi bilo još bolje kad bi i Sjedinjene Države usvojile zakone slične onima u Evropi.

Problematična praksa kompanija za nadziranje i njihovo uporno odbijanje da odgovorno postupaju doveli su nas do prekretnice. Možemo se usprotiviti visokom nivou korporativnog nadziranja, kakvo pre dolaska interneta svakako ne bismo prihvatili, tako što ćemo izvršiti pritisak na Facebook i zakonodavce da nešto promene i tako što ćemo koristiti alternativne servise sa drugačijim poslovnim modelima. Takođe možemo zahtevati pozivanje na odgovornost čitavog digitalnog oligopola i bolju zaštitu naše privatnosti i podataka. Ovo je trenutak odluke: da li će internet pripasti njima ili nama?

Jennifer Cobbe, The New York Review of Books, 12.04.2018.

Peščanik.net, 19.04.2018.

Srodni link: Paul Mason – Budućnost Facebooka

 

Handelsblatt: Nemačka da pripazi na Kinu ali joj i pomogne u daljem napretku

Nemačka mora pomoći kineskom “mirnom rastu” ali i pripaziti na još neke stvari.

Amerika se iznenada čini nepredvidivom; Rusija je „u neredu“ i opasna. Nemačka, međutim, mora da prati zemlju koja bi mogla postati još veći izazov: Kinu, piše Andreas Kluth glavni urednik nemačkog poslovno-finansijskog dnevnika Handelsblatt. Treba napomenuti da Kluthov stav  odlično reflektuje obim straha, zabrinutosti, animoziteta i predrasuda koje, nekako već po tradiciji, Zapad i zapadni interesi kapitala imaju prema Istoku.

Između 2000. i 2003. godine živeo sam u Hong Kongu, a danas redovno putujem uzduž i popreko Kine. Strani dopisnici u to vreme često su bili impresionirani kako su mladi stručnjaci Komunističke partije bili sofisticirani i erudite. Bili su daleko od onoga kako su zapadnjaci zamišljali kadrove jednog „vremešnog“ post-marksističkog režima. U našem zapadnom umu, mi smo dolazili kod njih da ih intervjuišemo. Ono što se tada dogodilo bilo je neprestano zapitkivanje po svim predmetima – toliko je bila velika njihova radoznalost prema svetu.

Jedna stvar koja ih je fascinirala, čak do nivoa opsednuti, bila je promena dinamike između Britanije i Nemačke u periodu između 1871. i 1914. godine. Taj odnos je, po njihovom mišljenju, bio analogan predstojećoj tenziji između Amerike i Kine u našoj epohi. Nemačka je tada, na razmeđi iz 19. u 20. stoleće vodila industrijsku trku protiv Britanije, izgradivši sopstvenu suparničku flotu koja je bila dostojni rival Britanskoj kraljevskoj mornarici, šireći svoju moć kako Afrikom tako i Azijom, kako bi zadobila svoje kolonijalno “mesto pod suncem”.

Slično tome, kako su pretpostavljali ovi kineski analitičari, Kina će za Sjedinjene Države predstavljati sve veći izazov. Problem je što je 1914. nemački izazov kulminirao Velikim ratom. Nasuprot tome, cilj politike Kine bio je – a navodno je i dalje – “mirno podizanje”, bez pretnji od ratne katastrofe koja bi mogla izbiti između opadajućih i rastućih supersila. To je ono na čemu su radili najsjajniji umovi u Kini.

Evropa, Afrika i ostatak sveta igrali su bočne, epizodne uloge u ovim dubokim strateškim promišljanjima. Kineski plan je da ove regione otrgne od američkog uticaja. Sa gigantskim transportnim poduhvatom “Jedan pojas, jedan put”, Kina ulaže ogroman geopolitički i geo-ekonomski napor kako bi joj uspeo taj projekat, ne bi li zadominirala zemljama Evroazije i Afrike. Istovremeno, tiho kupuje firme, deonice i svoju ulogu u evropskoj privredi, od luke Pirej i nemačkih auto-kompanija, preko banaka i tehnoloških firmi, do elektroenergetskih mreža i sistema.

U Aziji, u međuvremenu, Kina lagano ali postojano i bez prekida pretvara Južno Kinesko more u svoje geostrateško „sidrište“ i sigurnu luku, usidrivši flotu svojih nosača aviona koji su neprekidno na zadatku, naoružavajući ostrva koja se nalaze u međunarodnim vodama. Svrha: Odagnati Sjedinjene Države iz Azije.

Ispunjavanje želje predsednika Sija Đinpinga o ukidanju vremenskog ograničenja za svoj predsednički mandat, od sada pa nadalje („na neodređeni vremenski rok – dokle god postoji potreba za Sijevim ostankom na položaju“, kako kažu u Kini), čime se uklanjaju ograničenja mandata zacrtana kineskim ustavom, treba da ozbiljno uzme u obzir ne samo Amerika već i čitava Evropa. U stvari, Si je ovim potezom signalizirao svoju nameru da izgradi nešto između nove dinastije Tang i Maoizma 2.0, sa sobom na prestolu. On prezire zapadne ideje o slobodi (koje su, treba primetiti, na neki način i dovele do dva najstrašnija oružana sukoba u istoriji, Prvog i Drugog svetskog rata). Oduševljen je procepom što sada zjapi između starih prijatelja, Sjedinjenih Država i Zapadne Evrope, koji su, kako sada deluje, skloni da iskliznu u jedan potpuno nepotreban trgovinski rat.

“Kina ima plan, mi ne”, kako je nedavno rekao bivši nemački ministar inostranih poslova Sigmar Gabriel. A to se mora promeniti, kako tvrdi Torsten Rajke (Torsten Riecke), inostrani dopisnik Handelsblata. Nemačka i Evropska unija moraju prekinuti svoj naivni odnos sa Srednjim Kraljevstvom, i odbaciti svoje iluzije o tome ko su „prirodni neprijatelji“ a ko „prirodni saveznici“ Evrope.

Razumljivo je što su Nemci uznemireni pretnjom uvođenja carinskih tarifa ispostavljenih im iz Vašingtona, njihovog bivšeg zaštitnika tokom Hladnog rata. Ali realne opasnosti za evropski način života dolaze sa istoka. Neposredna pretnja potiče od neo-carističke Rusije sa atavističkim KGB mentalitetom. Najnoviji podsetnik za to video se pre neki dan, u nastojanju Rusije da ukloni jednog od svojih bivših špijuna koji je potražio utočište u Britaniji. Ovaj napad je prošle sedmice doveo Rusiju i Ujedinjeno Kraljevstvo do tačke pucanja diplomatskih veza. Srećom po Britance, Sjedinjene Države, Francuska i Nemačka bili su nedvosmisleno na njihovoj strani.

Ali, Rusija, iako opasna, predstavlja opadajuću moć, dok se Kina uzdiže, svesna svoje moći i uspona – svesna da dolazi red na njih. Sve je očiglednija autoritarnost sa kineskim karakteristikama, čija će se težina vremenom sve više osećati. Ovo bi za Zapad bilo prilično neprijatno.

Ali još veća opasnost s kojom se svi suočavamo – bilo da je to zapad, istok, sever ili jug – jeste još jedna epizoda nalik onoj u Evropi 1914. godine, repriza još jednog tragičnog sukoba između opadajućih i rastućih sila našeg vremena. Kineski političari su bili svesni tog rizika i odlučni su da tim rizicima upravljaju. Zabrinjavajuće je što izgleda da su izgubile interesovanje. Kinezi treba da zapamte svoj dosadašnji cilj “mirnog rasta”. A Zapad, uključujući i Nemačku, trebalo bi da konačno osmisli jednu diplomatsku viziju koja bi Kini pomogla da mirno i bez sukoba postigne svoj ekonomski i društveni rast – na takav način koji bi Zapadu obezbedio da može i dalje živeti sa ishodima proizišlim iz kineskog uspona.

Andreas Klut (Handelsblat)

 

Svet nakon Trampa

Tekst je preuzet iz novog izdanja “Foreign Affairs”, zvaničnog glasila američke administracije i njene spoljne politike.

Kako sistem odoleva

Upozorenja su počela mnogo pre nego što je Donald Trump bio čak i kandidat za predsednika. Sve je veći broj stručnjaka za spoljnu politiku u zadnjih deset godina ukazivalo na znakove raspada međunarodnog poretka. Autoritarne sile ometaju dugo prihvaćena pravila. Neuspele države isijavaju pretnjama. Ekonomije su poremećene tehnologijom i globalizacijom, a politički sistemi populizmom. U međuvremenu se zatvarao jaz u strukturama vlasti kao i uticaj koji postoji između Sjedinjenih Država – lidera i garanta postojećeg poretka – i ostatka sveta.

Zatim je na red došao Trampov izbor. Onima koji su već upućivali takva upozorenja, izbor Trampa je zvučao kao znak umiranja sveta kakav je do njega postojao. Čak i mnogi među onima koji su prethodno odolevali pesimizmu iznenada su pristali i počeli da se slažu. Kao što su to videli, poredak kojim je upravljao SAD – sistem normi, institucija i partnerstava nakon Drugog svetskog rata koji je pomogao u upravljanju sporovima, mobilisanju na akciju i primerenom upravljanju u okvirima međunarodnog ponašanja – okončan je. A ono što sledi, tvrde oni, bio bi neki potpuno novi poredak ili, čak, period bez ikakvog realnog poretka.

Međutim, postojeći poredak je daleko otporniji nego što ova procena ukazuje. Nema sumnje da Tramp predstavlja značajnu opasnost po zdravlje kako američke demokratije tako i međunarodnog sistema. A postoji nikako zanemarljivi rizik da bi zemlju mogao uvući u ustavnu krizu, ili čitav svet u trgovinski rat ili, čak, u sveobuhvatni nuklearni rat. Ipak, uprkos ovim rizicima, glasine o smrti međunarodnog poretka su u velikoj meri preterane. Sistem je izgrađen da traje kroz značajne pomake u globalnoj politici i ekonomiji, i dovoljno je jak da preživi Trampov mandat.

Ovaj optimističniji pogled se ne nudi utehe radi već kao poziv na akciju. Sadašnji trenutak zahteva odlučno i afirmativno razmišljanje od strane spoljnopolitičke zajednice o tome kako održati i pojačati međunarodni poredak, a ne samo kao zgodan povod za lamentiranje na temu predsednikove destruktivnosti, ili za rezigniranost povodom sudbine poretka. Niko do kraja i sasvim pouzdano ne zna na šta će sve ovo izaći. Ali, očigledno da će fatalizam prerasti u samo-ispunjavajuće proročanstvo.

Poredak može izdržati samo ukoliko njegovi branioci i zagovornici odlučno istupe napred. Možda će ovo biti žilava i duga bitka, ali je takođe potrebno prihvatiti novi sled stvari kako bi se objasnile nove realnosti i novi izazovi. Između fatalizma i samozadovoljstva nalazi se – hitnost. Pobornici poretka moraju započeti da deluju kako bi zaštitili svoje ključne elemente, kako bi izgradili novi konsenzus u zemlji i inostranstvu, a u vezi potrebnih prilagođavanja, postavljajući scenu za bolji pristup stvarima i situacijama – pre nego što bude prekasno.

Otporni poredak

U svetu u kome izgleda da glavni trendovi šire globalni haos, fer je ustupiti teret dokazivanja onima koji tvrde da se trenutni poredak može nastaviti. Ipak, ovaj se poredak i pre Trampa već pokazao, nudeći svoj kapacitet prilagođavanja promenama unutar prirode i moći i njene preraspodele – poredak koji se već pokazivao na delu. Takvu otpornost čine tri osnovna faktora – a takođe pokazuju zašto bi akcenat trebalo da bude na zaštiti i unapređenju poretka, a ne na planiranju posledica nakon smrti poretka.

Pre svega, većina sveta i dalje ostaje posvećena glavnim aspektima poretka i još uvek računa na Sjedinjene Države kao centra takvog delovanja. Prolaznost američke dominacije ne znači nužno i kraj američkog liderstva. To znači da Sjedinjene Države možda neće biti u stanju da usmeravaju ishode kao nekada, dok su bili na položaju od istaknutog ekonomskog, političkog i vojnog uticaja, ali i dalje mogu mobilisati saradnju vezanu za rešavanje zajedničkih izazova, i formirati konsenzus o ključnim pravilima. U godinama koje dolaze, iako Vašington neće biti jedina destinacija za zemlje koje su u potrazi za kapitalom, resursima ili uticajem, ona će ostati najvažniji faktor za postavljanje globalne agende i planova.

Nekakav kontekst je, ipak, od važnosti. Poredak koji je vođen američkom vladom izgrađen je u jedinstvenom trenutku, u suton Drugog svetskog rata. Od nekadašnjih evropskih i azijskih velesila ostale su samo ruševine, a kombinacija dominacije u inostranstvu i zajedničkog ekonomskog prosperiteta kod kuće u Americi omogućila je Sjedinjenim Državama da se postave kao arhitekta i garant novog poretka koji je stvarao sopstveni imidž. Nije imao samo materijalnu moć da oblikuje pravila i ishode, već i model koji su mnoge druge zemlje želele da oponašaju. Ova zemlja iskoristila je priliku da sagradi poredak koja je koristio ne samo njoj već i drugima, sa jasnim prednostima po stanovništvo kako u zemlji tako i u svetu. Kao što je izložio ekspert za međunarodne odnose Gilford Džon Akenberi, rezultirajući sistem bio je “pretežak da bi se preokrenuo a lak za priključivanje”. Kraj hladnog rata i pad SSSR-a poslužili su Sjedinjenim Državama da ojačaju i prošire svoje prednosti.

Upravo ovakva situacija nikada nije uspevala da večno potraje. Druge sile bi se u nekom momentu napokon osnažile i uvećale, a bazični dogovor bi jednog dana trebalo ponovo da se vrati u igru. Taj dan je stigao, i sada je pitanje da li će druge zemlje želeti sasvim drugačiji dogovor ili samo neka prilagođavanja već postojećem. Sveobuhvatna analiza iz 2016. godine pokazala je da nekoliko sila pokazuje apetit za demontažu međunarodnog poretka ili ga pretvaraju u nešto neprepoznatljivo. I dok je izbor Trampa za predsednika nagnao brojne zemlje da porazmisle o svetu bez centralne uloge Sjedinjenih Država, mnogi i dalje gledaju na američkog predsednika kao na aberaciju a ne kao na novu američku normalu, posebno imajući u vidu da su se Sjedinjene Države i ranije podizale nakon pada, oporavljajući se od trenutnih slabosti.

Ovako će biti čak i ukoliko je Kina zaključila da u velikoj meri ima koristi od kontinuiranog delovanja. Negde u vreme Trampove inauguracije, izveštaji koji ostavljaju bez daha tumačili su komentare kineskog predsednika Sija Đinpinga o otvorenoj međunarodnoj ekonomiji i klimatskim promenama, kao pokazatelje kineskih planova da nekako preuzmu vođstvo od Sjedinjenih Država. Ali, ono što je Si u stvari signalizirao jeste da Kina ne želi kratkoročne radikalne promene u globalnom sistemu, čak ni onda kada pokušava da stekne veći uticaj koristeći vakuum koji je ostavio Tramp. A u onoj meri u kojoj je Peking počeo da gradi sopstvene paralelne institucije, naročito kada je reč o trgovini i investicijama, jasno pokazuje da ove nove institucije u velikoj meri samo nadopunjuju postojeći poredak, umesto što prete da ga zamene.

Druge sile u usponu obuzdavaju određene karakteristike poretka, dok neke traže značajnije mesto u institucijama kao što je Savet bezbednosti UN. Pa ipak, retorički procvat nekako se događa po strani, kada sile u usponu, poput Kine, pre govore u smislu reforme a ne zamene postojećeg poretka – a njihovo dalje i kontinuirano učešće šalje sličnu poruku. Na primer, lideri glavnih sila u usponu su 2010. žudno prihvatili poziv predsednika Baraka Obame da mu se pridruže na Prvom samitu o nuklearnoj bezbednosti; nešto manje željno – i mada ne oberučke ali ipak spremno – priključile su se globalnom režimu sankcija protiv nuklearnog programa Irana. Richard Fontaine i Daniel Kliman iz Centra za novu američku bezbednost navode brazilskog zvaničnika koji je zauzeo jedan opšti sentiment prisutan među novim globalnim silama: “Brazil želi da proširi svoj prostor u kući, a ne da sruši kuću”. I zaista, Brazil je zauzeo vodeću ulogu u odbrani važnih aspekata poretka, kao što je sistem većeg broja donosilaca odluka (multistakeholders) za upravljanje internetom. Aspiracije sila u usponu za dobijanjem većeg prava glasa u regionalnim i globalnim institucijama nije odbacivanje postojećeg (od strane SAD uspostavljenog višedecenijskog) poretka, već dokaz da one vide povećanje svog učešća unutar postojećeg poretka kao poželjne prakse za sprovođenje tog „drugačijeg načina“ globalnog (pluralnog) liderstva.

Od dominacije do vođstva

Drugi faktor koji uzima u obzir otpornost sadašnjeg poretka jeste to što su Sjedinjene Države uspele da efikasno pređu sa dominacije na liderstvo – daleko efikasnije nego što bi najveći broj ljudi priznao. Tokom protekle decenije, američka diplomatija je olakšala prelazak sa formalnih, pravnih institucija od vrha ka nadole, kroz praktičnije, funkcionalnije i mahom regionalne pristupe u upravljanju transnacionalnim pitanjima – “koalicije voljnih” (voljnih u stvarnom, a ne „iračkom“ tj ratnom smislu ovog termina). Ova promena nije samo proširila izglede za zajedničko rešavanje problema već je takođe napravila red zasnovan na pravilima koja su manje kruta, a time i trajnija.

Razmotrite klimatske promene. Formalne pravne strukture, poput Kjoto protokola, koje su u velikoj meri propale zbog toga što su Sjedinjene Države odbile da učestvuju – i na koji su nove sile, po uzoru na SAD, odbile da se obavežu – čitava priča spuštena je na manje formalne strukture, kao u slučaju Pariskog sporazuma o klimatskim promenama. Za razliku od Kjoto protokola, Pariski klimatski sporazum je postigao široko učešće jer su njegove suštinske obaveze bile na dobrovoljnoj a ne obavezujućoj osnovi, dok države imaju fleksibilnost u tome kako da mu pristupe. Potpisnice Pariskog sporazuma mogu „preživeti“ privremeno povlačenje Sjedinjenih Država, jer su druge zemlje već upisale svoje ciljeve u sopstvene nacionalne energetske planove i zato što su Sjedinjene Države u stanju da ispune ili premaše svoje ciljeve čak i bez pomoći Vašingtona (pojašnjava bivši savetnik za zaštitu klime Brajan Dis).

Kada se radi o širenju nuklearnih oružanih snaga, formalne konferencije o preispitivanju ugovora o neširenju vojnih nuklearnih programa nisu unapredile postojeće pravne norme. Međutim, tokom pregovora koji su doveli do nuklearnog sporazuma sa Iranom, P5 + 1 (pet stalnih članica Saveta bezbednosti UN, uz Nemačku) zajedno su uspostavili plan zasnovan na pravilima radi rešavanja velikog problema globalnog širenja nuklearnog oružja. Dobijeni sporazum, Zajednički sveobuhvatni akcioni plan, uključivao je praktične obaveze pregovaračkih strana, ali je takođe uključio ključne međunarodne institucije – Međunarodnu agenciju za atomsku energiju i Savet bezbednosti – da imaju nadzor i izvršenje. Iako se Tramp eventualno može povući iz sporazuma, široko učešće i postignuta podrška sporazumu predstavljaju činjenicu da akcioni plan funkcioniše kako je predviđeno; ovo je do sada ograničavalo američkog predsednika da to učini (tj da se povuče iz njega), uprkos njegovoj tvrdnji da je to “najgori sporazum ikada.”

Kada je o trgovini i ekonomiji reč, iako je došlo do zastoja u primeni univerzalnih pravila Svetske trgovinske organizacije, tu su “plurilateralne” i regionalne inicijative različitih oblika i veličina koje se brzo umnožavaju i uvećavaju, od Istočno-afričke zajednice do latinoameričke Pacifičke alijanse. Iako Sjedinjene Države nisu ugrađene u ove platforme, one im zdušno pomažu svojom tehničkom i diplomatskom podrškom. Gledano iz ove perspektive, odluka Pekinga da bude noseći stub Azijske infrastrukturne investicione banke (AIIB) u velikoj meri je u skladu sa “promenljivom geometrijom” koju su Sjedinjene Države ohrabrivale (Vašington je pogrešio u svom odupiranju AIIB-u, umesto da je radio na oblikovanju svojih standarda). Kada je reč o svetskom zdravstvu, Svetska zdravstvena organizacija je prepoznala potrebu za fleksibilnijim aranžmanima pri rešavanju velikih zdravstvenih kriza, uključujući javno-privatna partnerstva kao što je Globalni Fond za borbu protiv AIDS-a, tuberkuloze i malarije, ali podupirući i Gavi, svetsku Alijansu za globalnu primenu vakcina. U međuvremenu, raznovrsni novi regionalni i subregionalni aranžmani počele su da igraju sve veće uloge pri rešavanju lokalnih problema.

Ovde bi se mogli dodati i drugi primeri, mada je suština u ovome: opšti trend ka praktičnosti i fleksibilnosti, koje su podstakle Sjedinjene Države, generisao je veći otpor prema poretku zasnovanom na dosadašnjim pravilima. Prvo, praktičniji i fleksibilniji pristupi ispostavljaju se kao pogodni pri rešavanju difuzne i kompleksne prirode trans-nacionalnih izazova danas. Sa druge strane, ostatak sveta može nastaviti da učestvuje čak i kada se Sjedinjene Države budu povukle. Nove strukture su dizajnirane tako da na većem broju mesta izvuku veće učešće i doprinose većeg broja aktera – čak i kada se najvažniji od tih aktera privremeno odreknu svojih vodećih uloga.

Postoji zabrinutost oko toga da li će ovaj trend biti vođen pravilima. Ali, dosadašnji podaci sugerišu da to nije slučaj. Na primer, 11 zemalja koje trenutno učestvuju u Trans-pacifičkom partnerstvu bez učešća SAD mogu proizvesti sporazum o trgovini sa slabijim odredbama o pravima radne snage ili životnoj sredini od one verzije kojom su se rukovodile Sjedinjene Države, a koju je Trampova administracija povukla prošle godine. Međutim, te odredbe i dalje bi predstavljale poboljšanje u odnosu na postojeća pravila, i nova osnova naspram koje bi se merila i određivala buduća pravila. Takav širi trend se međusobno ne isključuje delovanjem kroz sistem Ujedinjenih Nacija. Porast neformalnih mehanizama saradnje nije umanjio osnovno postavljanje globalnih standarda o pitanjima kao što je civilno vazduhoplovstvo. Naprotiv, neformalni i formalni načini se mogu međusobno ojačati. Napredak zasnovan u manjim formatima izvan sistema UN mogli bi pomoći u katalizaciji univerzalnog delovanja.

Tramp pod obavezom i u obavezi

Na kraju, iako je Tramp stvorio privremeni vakuum u globalnom liderstvu, nastavljajući da bude predmet sumnje u njegove osnovne sposobnosti za funkcionisanje u predsedničkom kabinetu, on do sada nije bio u mogućnosti da učini neku značajniju sistemsku štetu u međunarodnim okvirima, kojom je pretio tokom svoje predsedničke kampanje. On je opet i nanovo – mada do sada ograničen Kongresom – prinuđen na ograničenja koja mu ispostavljaju ne samo Kongres već i njegov tim za nacionalnu bezbednost, kao i – sama stvarnost.

Razmotrimo američki sistem Alijanse, centralnog obeležja poretka kojeg su doskora sprovodile Sjedinjene Države. Tramp nastavlja da se izruguje američkim saveznicima jer su „slobodni strelci“. Pa ipak, politika Vašingtona prema svojim savezima i saveznicima u Evropi i Aziji više je obeležena kontinuitetom nego promenama. Trampovi savetnici su pomogli da se obezbedi ovakav sled stvari, izvan javnog zagovaranja i kongresnog nadzora. I evropski lideri su pokušali da održe savez sa SAD, uprkos sumnjičavosti koju gaje prema Trampu, radeći više oko njega a manje sa njim samim. Slično tome, bez obzira na želju administracije da olakša i smanji pritisak Amerike na Rusiju zbog kršenja teritorijalnog integriteta Ukrajine – osnovne međunarodne norme bazirane na pravilima doskorašnjeg, isključivo američkog, poretka – Kongres je u velikoj meri odobrio nove sankcije, vezujući Trampu ruke povodom ovog pitanja (Administracija je nakon toga iznenadila većinu posmatrača objavljivanjem da će se ovim potezom pružiti smrtonosna pomoć Ukrajini, potez koji su gurali najviši članovi Trampovog tima za nacionalnu bezbednost).

Ono što je možda ovde i najvažnije jeste da je Tramp napokon shvatio da su – kakav god da je njegov prezir prema poretku zasnovanom na pravilima – upravo ta pravila i taj poredak ono što mu je potrebno. On ovde prati već ustaljenu liniju američkih političara koji su i pre njega već nailazili na zid percipiranih limita američke  slobode delovanja, ali bi na kraju svi oni prepoznali da su upravo taj red i poredak – koji bi zaticali dolaskom u ofis – štitili i unapređivali interese Sjedinjenih Država. Kada je reč o sukobu sa Severnom Korejom, potreban je i snažan azijski savez, baš kao i jedan potpuno funkcionalni, operativni odnos sa Pekingom (suprotno svemu što je Tramp izgovarao tokom svoje kampanje). Da bi porazio islamsku državu (poznatu i pod nazivom ISIS), njemu su potrebni saveznici i partneri koji su činili koaliciju, izgrađenu tokom administracije Obame, koja je pomogla isterivanju ISIS-ovih snaga iz Mosula i Rake.

Tramp je, stoga, bio prisiljen da prihvati elemente poretka kojeg bi radije odbacio.

 

Jake Sullivan, Foreign Affairs

 

Making China Great Again (1/3)

Sledi prvi deo priče o usponu Kine i zalasku Sjedinjenih Država, članak iz pera Njujorkerovog dopisnika iz Pekinga, Juena Osnosa. Kao iskusan novinar i dnevni komentator – a uprkos svog oštrog kritičkog stava prema Trampu, što je popularno među čitaocima nedeljnika u kojem je angažovan – Osnos ipak donekle ostaje zaglavljen u sferi klasičnih američkih sentimenata i resentimana, predrasuda i predubeđenja. I pored toga, Osnos ovde donosi nadasve korisne i zanimljive podatke o manje poznatim trenucima sa kineskog puta ka vrhu.

Kada je kineski akcioni film “Wolf Warrior II” stigao u bioskope jula 2017. godine, izgledalo je kao da se radi o još jedom standardnom „pucačkom“ filmu koji nas zabavlja toliko poznatim akcionim zapletom „pobij sve i vrati se sam“, u kojem samotni heroj „solira“ pejzažima prošaranim čestim eksplozijama. Međutim, u roku od dve sedmice, “Wolf Warrior II” je postao najveći kineski film svih vremena. Često se dešavalo da na završetku projekcije publika ustane i kličuči proprati kraj uz bučne ovacije; bilo je i takvih koji su pevali nacionalnu himnu. Kina ga je prošlog oktobra izabrala za svog zvaničnog kandidata na predstojećem Oskaru u kategoriji filma ne-engleskom jeziku.

Glavni filmski heroj, Leng Feng, kojeg igra akcioni superstar Vu Đing (koji je takođe i režirao film) veteran je iz redova “vučjih ratnika”, formacije specijalnih snaga Kineske narodnooslobodilačke vojske. Nakon što se penzionisao, počinje da radi kao čuvar u izmišljenoj afričkoj zemlji, u područjima gde se kineski poduhvati odvijaju u inostranstvu. Pobunjenička armija uz podršku zapadnih plaćenika pokušava da preuzme vlast, a zemlja je zaglibljena u građanski rat. Leng prikuplja civile koje vodi do kapije kineske ambasade, gde ambasador uđe u bitku i izjavi: “Stani! Mi smo Kinezi! Kina i Afrika su prijatelji.” Pobunjenici drže pod vatrom i obezbeđuju tu lokaciju, dok se preživeli prebacuju u sigurno okrilje kineskog bojnog broda.

Leng spasava jednu američku lekarku, koja mu kaže da će marinci priteći u pomoć. “Ali gde su sada?”, upita je Leng, na šta ova poziva američki konzulat i – umesto osoblja – sluša snimljenu poruku: “Nažalost, zatvoreni smo.” U završnoj odsudnoj bici, zlikovac (kojeg igra američki glumac Frank Grillo) kaže Lengu: “Ljudi poput tebe uvek će biti inferiorni prema ljudima kao što sam ja . Navikni se na to.” Leng ga isprebija do smrti, uzvraćajući mu: “Inferiornost je sada jebena prošlost.” Film se završava kadrom u kojem je u prvom planu kineski pasoš, uz reči: “Ne odustajte ako u inostranstvu upadnete u opasnu situaciju. Molim vas da zapamtite da će vam snažna zemlja uvek čuvati leđa!”

Kada sam se 2005. preselio u Peking, malo bi toga iz ove filmske priče imali smisla za ondašnju kinesku publiku. Uz povremene doze invencija i izražene sentimentalnosti, film se zasniva na skorašnjim događajima. Kineska mornarica je 2015. sprovela svoju prvu međunarodnu evakuaciju, spasavši civile od borbi u Jemenu; Kina je prošle godine u Džibutiju otvorila svoju prvu vojnu bazu u inostranstvu. Došlo je, takođe, i do dubljeg razvoja. Decenijama se kineski nacionalizam obrtao oko žrtve kao svoje centralne ose i ideje: ovo je gorko nasleđe invazije i imperijalizma, isto tako i sećanja na onu do pre par decenija toliko slabu Kinu – zemlju koju je krajem devetnaestog veka filozof Liang Kichao nazvao “Bolesnikom Azije”. Film “Wolf Warrior II” obuhvata jednu novu, muskulozniju tj „mišićaviju“  iteraciju narativa Kine o samoj sebi – baš kao što je Rambov heroizam pre 35 godina bio filmska ilustracija političkih poteza i stavova, prisutnih u doba Reganove administracije.

Nedavno sam u Los Anđelesu upoznao Vua Đinga; došao je kako bi svoj film promovisao uoči dodele Oskara 4. marta. Vu ima četrdeset tri godine i kratku oštru kosu, snažnu vilicu i glasan, samouveren nastup. Bio je na štakama, što je rezultat “skakanja sa previše zgrada”, kako mi je rekao na kineskom jeziku (engleski je govorio malo). “U prošlosti su svi naši filmovi – recimo, oni o Opijumskim ratovima – bili o tome kako su druge zemlje vodile ratove protiv Kine”, rekao je on. “Kineski narod je, međutim, oduvek želeo da naša zemlja jednog dana stekne moć dovoljnu da zaštiti svoj narod i doprinese miru u svetu”.

Kao omiljeni „sin Kine“, slavljen i podržavan i od strane ove azijske države, Vu se ne žali na cenzuru i propagandu. “Iako ne živimo u mirnom vremenu, živimo u mirnoj zemlji. Mislim da ne bi trebalo da trošimo previše energije na razmišljanja o negativnim aspektima, koji bi nas uvek činili nesretnim. Negujte i čuvajte sadašnost i ove trenutke!”

Kina nikada nije proživljavala neki takav trenutak, dok se njena težnja za većom ulogom u svetu poklapa sa težnjom Amerike za jednom takvom – ali manjom. Od Drugog svetskog rata naovamo, Sjedinjene Države su se zalagale za međunarodni poredak zasnovan na slobodnoj štampi i poštenom, humanom pravosuđu, ljudskim pravima, slobodnoj trgovini i zaštiti životne sredine. Ona je te ideje ugrađivala u Nemačku i Japan tokom njihove obnove, šireći ih kroz saveze širom sveta. Predsednik Dvajt Ajzenhauer je marta 1959. tvrdio da vlast u Americi ne može počivati samo na vojnoj moći. “Mogli bismo biti najbogatiji i najmoćniji narod i još uvek izgubiti bitku na svetskom planu ukoliko ne pomognemo našim susedima da zaštite slobodu i ustanove svoj društveni i ekonomski napredak”, rekao je on. “Cilj američkog naroda nije da Sjedinjene Države postanu najbogatija nacija na groblju istorije”.

Pod sloganom “Prvo Amerika” (“America First” se može protumačiti i frazom „Amerika je najbolja“), predsednik Tramp umanjuje te američke istorijske obaveze koje su Sjedinjene Države dosad imale u međunarodnim okvirima: Već trećeg dana na položaju američkog predsednika povukao se iz Trans-pacifičkog partnerstva, trgovinskog dila postignutog između dvanaest zemalja – ideja koju su Sjedinjene Države osmislile kao protivtežu rastućoj Kini. Za američke saveznike u Aziji, ovo povlačenje predstavljalo je narušavanje kredibilnosti Amerike. “Nećete to uspeti da to uočite preko noći“, rekao mi je singapurski predsednik Li Hsijen Lung jednom prilikom u Vašingtonu. “To je kao kada povučete crvenu liniju, odredite limit i granice, a onda to ne uzimate za ozbiljno. Da li je bilo neugodnosti? Niste je iskusili, te granice ali sam siguran da će (ovakva Trampova politika) ostaviti posledice. “

U svom govoru pred najvišim zvaničnicima Komunističke partije 20. januara prošle godine, general-major Đin Jinan, predavač teorije strategije na Kineskom Univerzitetu za nacionalnu odbranu likovao je zbog povlačenja Amerike iz ovog trgovinskog sporazuma. “Mi smo tihi u vezi tih stvari”, rekao je tada. “U više navrata kažemo da Trump ’šteti Kini’”. Želimo da taj stav zadržimo na ovakav način. Ovim svojim potezom Tramp je, zapravo, Kini uručio ogroman poklon. Taj poklon zove se – američko povlačenje iz TPP-a“(Trans-pacifičko partnerstvo). “Đin, čija su opažanja i opaske potom prostrujali kroz domaću i međunarodnu javnost, nosile su poruku onima koji su ih čitali: „I dok se Sjedinjene Države globalno povlače, Kina počinje da se globalno pojavljuje. “

Kineski lideri su već godinama unazad predviđali da će doći neko ovakvo vreme i trenutak – možda negde sredinom ovog veka – kada bi Kina mogla da projektuje sopstvene vrednosti širom sveta. U doba kada su prve reči ovog američkog predsednika da je “Prvo Amerika” bitna a potom sve ostalo, izgleda da je taj trenutak nastupio dosta ranije nego što se očekivalo.

Spoljna politika Baraka Obame bila je okarakterisana kao „vođenje iz pozadine“. Trampova doktrina može biti shvaćena kao – povlačenje s prednje strane. Tramp je prekinuo američke obaveze i posvećenost onome što smatra rizičnim, skupim ili politički neugodnim. Tokom svojoj prvoj sedmici na položaju američkog predsednika, Tramp je pokušao da zabrani ulazak putnicima iz sedam muslimanskih zemalja, tvrdeći da predstavljaju terorističku pretnju (nakon teških sudskih bitaka, jedna verzija ove zabrane stupila je na snagu u decembra 2017). Objavio je svoju nameru da povuče SAD iz Pariskog sporazuma o klimatskim promenama kao i iz UNESCO-a, napustivši debatu u Ujedinjenim nacijama na temu svetskih migracija, izbeglica iz ratom ugroženih područja i njihovog primanja u treće zemlje. Izjavio je i da bi mogao odustati od nuklearnog sporazuma s Iranom, kao i od sporazuma o slobodnoj trgovini s Južnom Korejom ali i u okviru NAFTA-e (Severnoamerički sporazum o slobodnoj trgovini).

Njegov predlog za budžet 2018. smanjio bi američku pomoć ka inostranstvu za četrdeset dva procenta (11,5 milijardi dolara), uz seču budžeta za finansiranje razvojnih projekata, poput onih koje finansira Svetska banka. Tramp je prošlog decembra pripretio da će prekinuti pomoć svakoj zemlji koja podržava rezoluciju kojom se osuđuje njegova odluka da se Jerusalim prizna kao glavni grad Izraela (narednog dana, uprkos njegovim pretnjama, ova rezolucija o osudi Trampovog plana je ogromnom većinom prošla).

U cilju čvršćeg uspostavljanja svoje vizije, naime, smanjenja američkog prisustva u svetu, Tramp često prikazuje svoje ideje kao da su neki urgentni zadatak kojeg je otrebno što hitnije sprovesti kako bi Amerika preživela. Ili, kako je to već naglašavao tokom svoje predsedničke kampanje, “Na kojoj ćete se to tački konačno zaustaviti i zaustiti: ’Hej, moramo da se pobrinemo za sebe’? Dakle, znate, ja znam da spoljašnji svet postoji i biću svestan toga – iako se, u isto vreme, naša zemlja raspada.”

Tramp je do sada predložio i smanjivanje finansijskog učešća Sjedinjenih Država u kasi Ujedinjenih Nacija za četrdeset procenata, vršeći pritisak na Generalnu skupštinu UN da svoj mirovni budžet umanji za šesto miliona dolara. U septembru je, tokom svog prvog govora u UN ignorisao kolektivni duh ove institucije, hvaleći pre svega (američki) suverenitet uz reči: “Kao predsednik Sjedinjenih Država, uvek ću na prvo mesto stavljati Ameriku, baš kao što bi i vi, kao lideri, trebalo da u prvi plan uvek stavljate interese svojih zemalja.”

Kineski pristup je ambiciozniji. Poslednjih godina preduzela je korake da se snaga ove nacije ujedini u takvom obimu i razmerama kakve nijedna zemlja nije ni teoretski pokušala od kraja Hladnog rata; ova zemlja je povećala svoja ulaganja u kupovinu američke imovine – zaposedajući aktivu pomoću koje je, zapravo, i ustoličila svoju vlast u prethodnom veku: inostranu pomoć, međunarodnu bezbednost, prekogranični uticaj i najnaprednije nove tehnologije, poput veštačke inteligencije. Ona je, u prošlom stoleću, prednjačila po svom doprinosu budžetu Ujedinjenih nacija i njenim mirovnim snagama, učestvujući u razgovorima za rešavanje svih globalnih problema poput terorizma, piraterije i širenja nuklearne energije u vojne svrhe.

Kina je, isto tako, otpočela realizaciju svog najskupljeg globalnog infrastrukturnog plana u istoriji. Pod „Inicijativom za pojas i put“, Azijski tigar sada gradi mostove, železnice i luke u Aziji, Africi i šire. Ukoliko trošak za realizaciju ove inicijative dostigne bilion dolara (hiljadu milijardi), kako je predviđeno planom, to će biti preko sedam puta veća suma od one koja je bila potrošena za realizaciju Maršalovog plana, kojeg su Sjedinjene Države pokrenule 1947. godine (potrošivši tada na obnovu posleratne Evrope sto trideset milijardi današnjih dolara).

Kina, takođe, koristi svoje trenutne mogućnosti koje je predstavio Tramp. U danima pre nego što će se Amerika povući iz TPP-a, predsednik Si Đinping govorio je na Svetskom ekonomskom forumu, u Davosu – ovo je bio prvi put da je jedan kineski lider nastupio na tom mestu. Si je ponovio svoju podršku Pariskom sporazumu o klimatskim promenama, uporedivši Trampov protekcionizam sa “zaključavanjem sebe u mračnoj sobi.” On je tom prilikom izjavio i da “Iz trgovačkog rata niko neće izaći kao pobednik.” Bio je to ironičan nastup: Kina se decenijama unazad oslanjala upravo na protekcionizam – ali Tramp je ovoj zemlji na dlanu pružio neodoljivost globalnog otvaranja. Kina trenutno pregovara s najmanje 16 zemalja kako bi s njima formirala Regionalno sveobuhvatno ekonomsko partnerstvo (Regional Comprehensive Economic Partnership, RCEP), zonu slobodne trgovine sastavljenu od 6 članica ASEAN-a i RCEP, a koja isključuje Sjedinjene Države – predlog koji je još 2012. godine bio odgovor na TPP. Ako se sporazum zaključi ove godine, kako se predviđa, on će stvoriti uslove za obrazovanje najvećeg svetskog trgovinskog bloka mereno brojem stanovnika zemalja koje su njegove članice.

Svetska javnost možda još uvek nije dovoljno dobro uočila neke šire poteze Kine. U oktobru je Svetska trgovinska organizacija sazvala ministre iz skoro četrdeset zemalja u Marakeš, na samit koji je trebalo da predstavlja sasvim rutinsku diplomatsku sednicu na kojoj su se ažurirala pravila o trgovini poljoprivrednim proizvodima i morskim plodovima. Predstavnici Trampove administracije, koji su dotad već izrazito snažno kritikovali STO su u Maroko poslali zvaničnika koji je došao, održao govor i odmah otišao – pre okončanja tog kratkog dvodnevnog panela. “Tokom dva dana i mnogobrojnih sastanaka, nigde nije bilo Amerikanaca”, izjavio mi je jedan bivši američki zvaničnik. „Dok su Kinezi išli na svaku sesiju, likujući kako je Kina ta koja je sada garant svetskog trgovačkog sistema.”

Učestvovanjem u postavljanju sve većeg broja globalnih pravila, Kina se nada da će “prekinuti zapadnu moralnu prednost”, koja prepoznaje “dobre i loše” političke sisteme, kako je to već rekao Li Žiguo iz Kineskog instituta za međunarodne studije. U novembru 2016. godine, Meng Hongvei, kineski zamenik ministra za javnu bezbednost postao je prvi predsednik Interpola koji dolazi iz Kine; ovaj potez je uznemirio grupe za ljudska prava jer je Međunarodna policijska organizacija već ranije bila na udaru kritika – jer, navodno, pomaže autoritarnim vladama da označe i onemoguće disidente kao i prodemokratske aktiviste koji žive u inostranstvu.

Sjedinjene Države će, po nekim merilima, ostati dominantna sila i u godinama koje dolaze. Ima najmanje dvanaest nosača aviona. Kina ima dva. SAD imaju ugovore o kolektivnoj odbrani sa više od pedeset zemalja. Kina ima jedan – sa Severnom Korejom. Štaviše, ekonomski put Kine je zakomplikovan velikim dugovima, državnim preduzećima koja su preplavila ne samo ovu zemlju već i svet, porastom nejednakosti i usporavanjem privrednog rasta. Radnici koji su nekada pokretali kineski bum sada su sedih glava, ostareli. Kineski vazduh, voda i zemlja su katastrofalno zagađeni. Sve su to izazovi s kojima se Kina suočava u ovom trenutku, dok aktivno i intenzivno traži i sprovodi rešenja za ove probleme.

Jaz se, ipak, smanjio. SAD su 2000. godine činile 31% svetske privrede, dok je Kina činila četiri procenta. Danas je udeo SAD 24%, a Kina ima 15%. Onog trenutka kada njena ekonomija bude prevazišla obim američke, Kina će igrati veću ulogu u oblikovanju vrednosti – ili sprečavanju istih – u odnosu na slobodne izbore, slobodu izražavanja i otvoreni Internet. S druge strane, svet već gaji manje poverenja u Ameriku nego što možemo i pretpostaviti. Prošle godine je američki Istraživački centar Pju zatražio od anketiranih iz 37 zemalja da se izjasne koji bi to lider uradio pravu stvar kada je reč o svetskim poslovima. Izabrali su Sija Đinpinga (28%), koji je prednjačio nad Donaldom Trumpom, kome je poverenje ukazalo 22%.

Suočavajući se sa kritikama usled nedostatka interesovanja za globalno liderstvo, Tramp je u decembru 2017. objavio strategiju nacionalne bezbednosti koja je izdvojila Kinu i Rusiju, ujedno izjavljujući: “Podići ćemo našu konkurentnost kako bismo se suočili s tim izazovom, zaštitićemo američke interese i unaprediti naše vrednosti”. Ali, u govoru kojim je otkrio svoju strategiju, pozdravio je svoje povlačenje iz “onih sporazuma koji ubijaju američke poslove, sporazuma kao što su Trans-pacifičko partnerstvo i veoma skup a nepravedan Pariski klimatski sporazum.” Sledećeg dana, Rodžer Koen iz Tajmsa je Trampove kontradikcije u vođenju spoljne politike opisao kao “farsu”. Neki od tradicionalnih američkih saveznika preduzeli su poteze kojima je cilj „zaobilaženje“ saradnje s Trampovom administracijom. “Reći ću vam, iskreno, stranci su u prošlosti bili navikli na odlazak u Belu kuću kako bi obavili posao”, rekao mi je Šivšankar Menon, bivši indijski sekretar za inostrane poslove i savetnik za nacionalnu bezbednost indijskog premijera. “A danas idemo u korporacije, u Kongres, u Pentagon, posvuda (samo ne u Belu kuću).”

Tokom svoje nedavne posete Vašingtonu, singapurski premijer Li izjavio je da se ostatak sveta više ne može pretvarati da ignoriše kontraste između američkog i kineskog rukovodstva. “Od rata, (kinesko rukovodstvo) obezbedilo je mir. Obezbedilo je sigurnost. Otvorilo svoja tržišta. Razvilo je veze širom Pacifika “, rekao je. “A sada, uz grupu brzo rastućih igrača na zapadnoj obali Pacifika, gde to sada Amerika želi da ide? Hoće li biti angažovana?” Potom je nastavio:” Jer, ako niste nigde – ako se izuzmete iz igre – onda će svi ostali na globalnom planu pogledati oko sebe i reći: aha, pa da, želim da budem prijatelj sa SAD baš kao i sa Kinezima – a Kinezi su već spremni, pa ću početi s njima.”

Si Đinping obavlja ulogu predsednika na način koji bi se mogao svideti i samom Donaldu Trampu. Si je prošle jeseni započeo svoj drugi mandat, bez ometanja svoje moći s bilo koje unutarstranačke struje i grupacije – i to na način na koji je Kinu vodio još samo Deng Sjaoping pre njega (preminuo je 1997). Nedavno održani 19. Kongres KPK koji je održan prošlog oktobra odisao je duhom krunisanja, u kojem je Partija proglasila Sija za “suštinskog vođu” (core leader), političku čast dodeljenu samo tri puta od osnivanja nacije (Mao Cetung, Deng i Đijang Cemin), išavši dotle da je”Misao Sija Đinpinga” ugrađena i u kineski ustav – što mu je efektivno omogućilo da drži vlast za života, samo ako bi to poželeo. Si uživa potpunu dominaciju nad medijima: tokom formalnog predstavljanja svog novog Politbiroa* (kontrast prema ponašanju Komunističke partije Kine u prošlosti, kada je zabranjivala zapadne novinske kuće i agencije za koje je smatrala da joj predstavljaju smetnju); kada se Si pojavio na naslovnim stranama širom zemlje, njegov izgled je bio savršen, doteran do visokog sjaja koji su mu obezbedil partijski „novinski radnici”.

Politbiro* (politički biro) je izvršni, operativni deo određenog obično višeg rukovodećeg organa političke partije ili druge političke ili društvene organizacije koji ima određene nadležnosti i obično statutom predviđene obaveze da sprovodi njegove odluke i stavove i obavlja tekuće poslove između dve sednice organa, a u praksi mnogih partija uzdiže se u nosioca političke inicijative i usmerivača cele organizacije.

Kina je proteklih decenija izbegavala direktno izazivanje američke supremacije u globalnom poretku, i umesto toga se bavila sprovođenjem strategije koju je 1990. kineski lider Deng objasnio izrekom: “sakrij svoju snagu i sačekaj svoj trenutak”. Međutim, Si je u svom govoru na Kongresu stranke proglasio „osvit Novog doba”, u kojem će se Kina pomaći “bliže ka centru svetske scene”. On je Kinu predstavio kao “novu opciju za druge zemlje”, opisavši ovu alternativu zapadnoj demokratiji kao „zhongguo fang’an“ – kinesko rešenje.

Kada sam nekoliko sedmica kasnije stigao u Peking, kineska medijska mašina radila je punom parom. Državni mediji su Sijev profil ujednačili i „poravnali“ čak i po standardima oblika, prikazujući ga kao “neuporedivog kormilara” čije ga “široko poznavanje literature i umetnosti čini savršenim za komunikaciju na međunarodnoj sceni.” Članak u novinama je upućivao da “Si sve tretira s podjednakom iskrenošću, toplinom, pažnjom i otvorenošću”. Potom je usledio citat ruskog lingviste, kojeg je Si ubacio u svoj Kongresni govor: “Čitao sam od jutra do ponoći, zaboravljajući čak i na obroke”.

Start-up horizont: novi tehnološki mehur (2/2)

U jednom trenutku se pojavila „trendi“ priča o startapovima koji su opisivali trend “harmoničnog, bezbrižnog suživota” njihovih suvlasnika koji, osim firme, zajedno dele i prostor za stanovanje; Tviter je proplakao od toga uz brojne komentare tipa “Izmislili ste cimere!”

Toliko o „inventivnosti“ nekih startup firmi, o čemu je ovde bilo reči u prvom delu „Bajki iz Silicijumske doline“.

Kada je Bloomberg otkrio da se kese sa voćem startapa Juicero mogu veoma lepo ispresovati ručno to jest stiskajući kesu šakama – umesto da besmisleno potrošite 400 dolara za Juicero „mašinu za hladno presovanje“ – dobro finansirani startap je odmah potonuo: prestala je prodaja skupih aparata za „seckanje i gnječenje“, jer se voće u fensi kesicama može izgnječiti golim rukama; krenula je salva ubojitih šala na račun vlasnika ove firme. Juicero nije bila tek jedna apsurdno smišljena poslovna šema: Bio je ti “simbol klase iz Silicijumske doline koja je dizajnirala stvari i smišljala rešenja za  sopstvene, izolovane probleme”, ili, “apsurdna manifestacija oholosti Silicijumske doline”. Kada je jedna studija pokazala da „nutritivni suplement“ startapa HVMN – dodatka u ishrani kojeg je startaperska bratija izreklamirala kao „sjajno za hakovanje mozga, jer podiže funkcije naših neurona do neslućenih visina“ –  kako se ispostavilo, nije bio efikasniji od šoljice kafe… usledila je sasvim prigodna javna poruga.

Ove sedmice, kada je Netfliks tvitovao šalu o izboru kanala koje voli da gleda jedan od njegovih gledalaca – marketinški potez koji bi do pre samo nekoliko godina bio prepoznat kao vispren uvid nastao prikupljanjem „čudesa“ iz big date – tog istog trenutka su tviteraši i masovni mediji izvršili pritisak na Netflix, negodujući protiv flagrantne povrede privatnosti pojedinca. Ovaj procep, prekid dobrih odnosa između tehnoloških preduzetnika i javnosti samo je dodatno pojačao utisak i osećaj da su „aj-tijevci“ i softveraši bolno nesvesni realnosti.

Investitori iz Silicijumske doline su, ako ništa drugo, barem upoznati s ovim problemom. Do pre par godina, neka loša referenca ili manji javni skandal ne bi mogli da osujete proces prikupljanja sredstava za postizanje velikog poslovnog dogovora između startapera i ulagača. Ali, oni koji se bave ulaganjem sve više „pročešljavaju“ svoje biznis dilove sa startaperima – dakle početnicima u poslovanju – uključujući i one najprimamljivije i najtalentovanije, za koje obično svi venčer kapitalisti i anđeli investitori bitku biju kako bi se izborili makar za jedan njihov deo. Podozrivost je posledica negativnih referenci prisutnih u javnosti u proteklih nekoliko godina (neki kažu da je takvo stanje i preko deset godina, premda ga ulagači nisu odmah prepoznali). Skandali nakon afere sa Uberom i seksualnim uznemiravanjem, ili aktuelne burne reakcije nakon što je usahnula fascinacija tehnološkim start-up firmama, doprineli su rastu neodlučnosti među investitorima, koji s oklevanjem stupaju u kontakt s kompanijama koje su u blizini bilo kakvog skandala. “Ljudi su imaju izoštrena čula i osetljivi su kada treba da sarađuju sa startaperima koji imaju bilo kakve probleme”, rekao mi je jedan investitor. Plaše se udara na svoju reputaciju; problem sopstvenog ugleda odmah se ispostavlja, ukoliko su povezani sa nekim problematičnim startapom koji je meta poslovnog skandala.

Bankari sa Volstrita bili ti koji su se 2008. godine pokazali kao „loši momci“. Tokom ove 2017. godine, svetski zlikovci br.1 jesu visokotehnološki stručnjaci. “U suštini, radi se o potpuno istoj priči (kao i 20008), radi se o previše ljudi sa previše novca. Ovakva situacija podstiče aroganciju, loše ponašanje i ljubomoru, a društvo samo voli da to  sruši”, rekao je jedan anonimni investitor. Kao rezultat toga, potencijalni ulagači izbegavaju sve što im se učini rizičnim. Hanter Vok (Hunter Walk), venčer kapitalista sa firmom Homebrew, koja je investirala u Bodegu, pripisuje ovu negativnu povratnu reakciju medija, javnosti i poslovnog sveta kao širu reakciju društva na (bilo čiju) moć i snagu. Tehnološka industrija i hajtek biznis danas su moćna institucija, kaže on. “(Mi, ulagači) više ništa ne uzimamo zdravo za gotovo, niti je među nama prisutno stoprocentno poverenje u startapere – i to je sasvim okej.”

Počinje da kopni privlačnost koju su doskora popularni „tekiji“ (techies) godinama uživali. To im omogućava da jedan deo svog vremena posvete posmatranju situacije, realnosti, zapravo. Ovo otrežnjenje će im možda omogućiti da vide ono što drugi vide kada gledaju u njih. Ali – ako su kritičari u medijima, javnost, venčer investitori i ljudi koji su im u neposrednoj blizini sada u stanju da prozru što to, zapravo „neki novi klinci“ rade, to znači da je sazreo trenutak da sami start-up osnivači „povuku ručnu“ i naprave promenu. Jel tako?

Osnivači start-up firmi koje imaju nekog potencijala za postizanje uspeha tretiraju se sa poštovanjem koje zadobijaju ratni heroji. Ovaj status obezbeđuje im poslovni uticaj, kao što je to dodatna glasačka moć i kontrola nad svojim odborima (praksa koja je izazvala probleme startapovima poput Ubera i Theranosa). Ali, ono što je još važnije, ova tvrdoglavo nerazumna misao o „superiornosti“ ih drži u uverenju kako su nepobedivi. Kultura obožavanja osnivača firmi, koja se brižljivo neguje u tehnološkim kompanijama i njihovom načinu razmišljanja, uzela je maha još od pojave Stiva Džobsa, pa sve do najnovije „grupe veseljaka“ zaluđenih uspehom, recimo, start-up akceleratora Y Combinator. Kraljevski tretman im u početku može delovati nadrealno, sve te počasti i povlastice koje zadobiju munjevitom brzinom. Ipak, većina osnivača se veoma brzo „nakalemi“ na besplatne vožnje helikopterom, besplatne koncerte, besplatne uređaje i opremu koja je fensi i trendi, besplatne pozive na brčkanje u Montoku (Montauk), ili na ostrvu Neker, ili na Havajima. Njihovo večito opravdanje je da „naporno rade“. Oni menjaju svet. Oni to zaslužuju.

Zbog toga su mnogi startaperi, zaljubljeni u sebe, bili oduševljeni kada su u novembru 2017.  doslovce blokirali saobraćaj u Lisabonu. Učestvovala sam na konferenciji „Web Summit“, obrevši se u autobusu koji je nas novinare, uz startapere iz Silikonske doline, vozio na privatnu večeru, na kojoj se očekivalo pojavljivanje portugalskog premijera. Policijski motocikli, rotaciona svetla i zvuk sirena ubrzali su naše putovanje kroz gust saobraćaj, dok je karavan vozila s „preduzetnicima i investitorima“ nastojao da se drži u jednoj koloni u kojoj smo se svi zajedno kretali. Naši autobusi su se spuštali niz vijugave brežuljke, s policijom koja nas je obezbeđivala, a potom se ustremivši na velegradski saobraćaj kroz uske, jednosmerne ulice i obilazeći vozila tek zaustavljena usred raskrsnica. Čitav grad je čekao da prođemo, čitav grad je bio u haosu.

“Osećam se kao kreten”, rekla sam ljudima koji su sedeli oko mene. Izgledalo mi je katastrofalno pogrešno to što smo prouzrokovali opšti saobraćajni zastoj kako bismo brzom trakom mogli da proletimo pored svih. “Mičite se, gubitnici!”, ječale su u vazduhu sirene u mojoj glavi. “Ovi hajtek štreberi jure na posebnu, fensi večeru u palati!”

“Hej, pa ovo je suuupeeer!”, uzviknuo je jedan od mladih tehno-startapera s kojima sam bila u autobusu. Policijska pratnja – ah, kakvo puvačenje slikama na Instagramu! (#VIP #BallerStatus.) On i ostali su se naginjali ka autobuskim prozorima, isukanih telefona.

Provela sam godine u svetu startapera, promatrajući „hronične“ njihove uspone i padove (mada, uglavnom, uspone); bila sam svedok brojnim besnim žurkama koje su daleko nadmašivale dobar ukus, posmatrajući golobrade štrebere koji paradiraju zarad pridobijanja što većeg publiciteta; posmatrala sam njihovo rasipništvo koje se ogledalo u preskupim poklonima. “Eto zašto nas mrze”, imala sam običaj da se našalim. U Lisabonu sam, međutim, shvatila da je ova šala, zapravo, bila istina koja se videla na terenu.

Dokazi se poput ovog gomilaju, i to je razlog zbog kojeg ostatak sveta više nije fasciniran Silicijumskom dolinom: uznemireni smo njihovom neosetljivošću. Ali, da bi stvari krenule nabolje, biće potrebna opšta promena stava i poslovnog pristupa kako bi se u tehnološku industriju vratila samosvest; nedostajuća trezvenost, koja je oduvek krasila ovaj soj ljudi, da svet treba menjati nabolje. Cinici bi uzvratili kako sve to nije od velike važnosti. Velike tehnološke kompanije su, kao što se zna, prevelike da bi propale; isuviše komplikovane da bi bile dobro razrađene ili regulisane, previše urasle u rutinsko poslovanje, ekonomiju, privredu i svakodnevne stvari. Ne, nećemo se otarasiti naših mobilnih telefona ili društvenih mreža. Tako živimo sada.

Međutim, čak i ukoliko u Silicijumskoj dolini stvari ostanu ovakve kakve su danas, tj nepromenjene, promena je ta koja definitivno dolazi – ako ne izutra a onda, nesumnjivo – spolja. Kritičari iz vladinih struktura, iz medija, javnosti i od strane posmatračkih grupa čiji je to posao, pozivaju učesnike u hajtek industriji da se pridržavaju propisa – bilo da se radi o antitrastu, usklađivanju s regulativom ili o transparentnosti u vezi oglašavanja. Neki izvršni direktori počinju da potvrđuju ove promene ličnim primerom. Međutim, za mnoge od njih, to je posao kakav je oduvek i bio. Takvi još uvek pripremaju bunkere za nadolazeću apokalipsu. Još uvek se privatno pitaju „da li optužbe za seksualno uznemiravanje prerastaju u lov na veštice?“ Oni još uvek angažujuju manekenke koje popunjavaju „prazna mesta“ na njihovim jubilarnim zabavama. Još uvek se, jednom-dvaput godišnje, međusobno susreću u varoši Burning Man, mestu koje su tokom godina pokvarili upravo ovi lažni eskapisti i foliranti koji, navodno, „plivaju uzvodno“ i protiv establišmenta. Još uvek se, navodno, pitajući „da li je moguće uraditi nešto“ – umesto da se pitaju da li bi (nama) uopšte to trebalo.

Wired

Kratkoročnost planova kao dugoročna kočnica ekonomskog rasta

Erik Ris (Eric Ries), preduzetnik i autor knjige “Posrnuli startap“ (The Lean Startup) i drugih publikacija koje se tiču umeća poslovanja začeo je kompaniju čiji je cilj stvaranje – nove berze. Dugoročna berza će zadugo vremena zatvoriti novac investitora, što ulagače dovodi do razmišljanja o zaradi koju bi mogli da postignu i nakon sledećeg kvartala. Očigledno je da će ovaj nedostatak likvidnosti prouzrokovati da se akcije na novoj berzi prodaju s popustom, s obzirom da će investitori želeti kompenzaciju usled nemogućnosti da dobiju svoj novac u svakom trenutku kad požele. Kompanije bi, međutim, mogle biti spremne da prihvate niže cene akcija ukoliko im dođu u paketu s obećanjem da ih investitori neće šikanirati da se fokusiraju na kratkoročne ciljeve po cenu uništavanja budućnosti njihovih kompanija.

Finansijska inovacija Risa predstavlja najnoviji pokušaj da se konkretno i efikasno pozabavi problemom kratkoročnosti ciljeva u današnjoj korporativnoj Americi. Taj predmet nije dobio nimalo pažnje u prostorijama gde neki ljudi kreiraju  neke politike – možda i zato što, iz političke perspektive, to i nije baš neka „seksi“ tema. Sa leve strane, mnogo je onih koji su skeptični prema mišljenju da je više korporativnih ulaganja lek potreban današnjoj ekonomiji, birajući umesto toga usredsređivanje na redistributivno oporezivanje i nacionalizaciju zdravstvenog sistema; sa desne strane, pak, fokus je na smanjenju poreza i državne regulacije. Iako je ideja o „finom podešavanju“ kapitalizma kako bi on bolje funkcionisao možda deluje zastarelo, ipak bi ona i dalje mogla biti važan deo zagonetke za povećavanje ekonomskog rasta. Bilo da ste na desnoj ili levoj strani – brži privredni rast je nešto što bi svima trebalo.

Kratkoročnost – i kratkotrajnost ulagačkih ciljeva- može značiti usporavanje ekonomskog rasta zadržavanjem korporativnih investicija. Kada preduzeća investiraju, ekonomija raste. Velike investicije, međutim, smanjuju kratkoročne zarade i poseduju značajnu neizvesnost sopstvene isplativosti. Ako su rukovodioci javno listiranih preduzeća kompenzovani na osnovu kvartalne zarade, potreban je samo mali podsticaj kako bi se napravila velika, skupa i rizična investicija u budućnosti – a to znači malo podsticaja za rast. Zato je zabrinjavajuće što mnoge kompanije sede na velikim gomilama gotovine, umesto da je ulažu.

Da li je kratkoročnost glavni činilac? U junu je pisac ovih redaka izveštavao o istraživackom radu Stivena Kaplana sa Univerziteta u Čikagu (Butova poslovna škola), rekavši da pretnja kratkoročnosti nije nepostojeća, niti je pak preuveličana. On je, međutim, takođe utvrdio da razlozi koje Kaplan daje predstavljaju ozbiljnu opomenu – ili su, u protivnom, upitne relevantnosti.

Druga istraživanja pokazala su važne dokaze o negativnostima kratkoročnih ciljeva Dokument iz 2010. koju je uradilo nekoliko ekonomista – John Asker, Joan Farre-Mensa i Alexander Ljungkvist – je utvrdio da kompanije koje se nalaze u međusobno bliskoj poziciji imaju tendenciju da investiraju više od sličnih javno listiranih kompanija koje se kotiraju na berzi, a takođe imaju tendenciju bržeg odgovora na nove investicione prilike. Jedna studija Rudigera Falenbraha (Rudiger Fahlenbrach) iz 2007. je utvrdila da kompanije koje vode izvršni direktori – osnivači imaju tendenciju da ulažu više kako u kapitalne proizvode, tako i u R&D (istraživanje i razvoj) – ulaganja koja su dugoročno nagrađena višim cenama akcija na (klasičnim) berzama.

Dokazi o mogućoj štetnosti potere za kratkoročnim profitom i shodno njemu kratkoročnim poslovnim planiranjem su od 2007. do danas nastavili da se gomilaju. Studija Šaja Bernstina (Shai bernstein) sa univerziteta Stenford iz 2014. godine zaključuje da u trnutku kada kompanije izađu u javnost i podlegnu pritisku investitora za brzim rezultatima i povraćajem novca, njihovi najbolji pronalazači i inovatori imaju tendenciju da napuste firmu, dok oni koji ostanu u njoj proizvode manje patenata ključnih za bolje poslovanje a time i konkurentnost. Iako je patentiranje loša mera inovacija na nivou čitavog sektora (pošto patenti jedne kompanije mogu ometati inovacije od strane drugih kompanija), ovo je dobar pokazatelj napora koje kompanija ukaže u sopstvena istraživanja. Bernstinov rad takođe pokazuje da, kada kompanije izađu na berzu, manje svojih resursa ulažu u „dalekovide“ tj dugoročne investicije – a to znači manje para za istraživanje i razvoj.

U međuvremenu, ekonomisti Herman Hiterez (German Gutierrez) i Tomas Filipon (Thomas Philippon) nedavno su objavili studiju koja je rezultat njihovog istraživanja o uzrocima niskih poslovnih investicija. Oni smatraju da što je više javno listiranih preduzeća u vlasništvu institucionalnih investitora, to je manje onih koje imaju tendenciju da investiraju.

To može biti zato što se diversifikacija institucionalnih investitora ponaša kao forma monopolske moći, kako su tvrdili drugi istraživači. Pored niskih investicija, monopolska moć bi, u teoriji, treba da dovede do većeg profita i viših cena deonica. A pošto su Asker i kolege s kojima je radio studiju, kao drugi istraživači pokazali da privatne kompanije – koje pasivni investitori gotovo i ne poseduju – nadmašuju one kompanije koje su javno listirane, čini se kako je malo verovatno da je u ovom slučaju moć monopola jedino objašnjenje. Giterez i Filipon tvrde da iako institucionalna ulaganja suzbijaju konkurenciju, ona takođe čine kompanije ranjivijima na kratkoročne pritiske, jer se više fokusiraju na kvartalne zarade.

Dakle, iako je potrebno uraditi više istraživanja, nagomilavaju se dokazi da je kratkoročnost profitnog prinosa i finansijskih ciljeva pojam ono što oštećuje američke javno listirane kompanije. Ovo, zauzvrat, može dovesti do toga da više kompanija zaželi da se delistira i samim tim vrati privatnom poslovanju ili da izbegne javno objavljivanje svojih poslovnih podataka, što umanjuje broj Amerikanaca koji su u stanju da dele bogatstvo koje te kompanije stvaraju. A to može zauzdati one kompanije koje su ostale javno listirane, podstičući ih da kod sebe drže gotovinu umesto da se šire i zapošljavaju više radnika.

Dakle, iako treba sprovesti još istraživanja, dokazi se nagomilavaju da kratkoročni pojam povređuje javna preduzeća u SAD. To zauzvrat može dovesti do toga da više kompanija odstrani i da se vrati privatnim ili da izbjegne javno objavljivanje , što smanjuje broj Amerikanaca koji su u stanju da dele u bogatstvu koje te kompanije stvaraju. I to može biti zadržavanje onih kompanija koje su ostale javno, podstičući ih da drže gotovinu umesto da šire i zapošljavaju više radnika.

Zato su eksperimenti poput Risovog – stvoriti berzu isključivo za kompanije koje, bafetovski, dugoročno ulažu – važni i korisni. Ako strpljivost u održavanju vlasništva nad firmom zaista pruža koristi koje prevazilaze ono što današnja javna tržišta nude, onda Risova berza firmi s dugoročnom investirorskom pozicijom ili nešto slično tome treba da prosperiraju… i to barem na duži rok.

Blumberg

Nemačka anti-populistička izuzetnost

I dok se Nemačka priprema za savezne izbore ovog meseca (nedelja, 24. sept), izgleda kao da ova zemlja poseduje neku izuzetnu otpornost na populističke izazove sa kojima su se proteklih meseci i godina suočavala ostala zapadna društva. Ali, slaba podrška ekstremističkim strankama ne znači i to da su Nemci zadovoljni političkom ponudom svoje zemlje.

Kako se Nemačka priprema za savezne izbore koji će se održati za 4 dana, sve se čini kako je ova zemlja izuzetno otporna na populističke izazove sa kojima su se, tokom izbora u proteklim mesecima i godinama, suočavala ostala zapadna društva. Sa desničarskom populističkom „Alternativom za Nemačku“ (Alternative für Deutschland, AfD) i njihovim krajnjim levičarima, „Die Linke“ (DL) koji će na predstojećem glasanju, po anketama, pokupiti oko 10% glasova, pobeda kancelarke Angele Merkel se smatra kao najizvesniji rezultat. To, međutim, ne znači da su Nemci zadovoljni svojim političkim spektrom.

Vlada pod vođstvom Merkelove može predstavljati ili nastavak već postojeće velike koalicije između hrišćanskih demokrata Merkelove i socijaldemokrata s levog centra, ili pak neke druge političke konstelacije. U svakom slučaju, izgleda da se implicira kako Nemačka nije tako osetljiva na populistička iskušenja kao što su to neke EU članice. Ovo se često pripisuje dvema strukturnim uzrocima.

Prvi je nemačka istorijska pozadina njihovog desničarskog i levičarskog totalitarizma. To je, zapravo, nasleđe hiper-šovinizma Trećeg rajha, “a u stvari postojećeg socijalizma” u istočnom delu zemlje, koji su, u značajnoj meri i među većim delom  Nemaca, nametnuli uverenje o spasu kroz politički centrizam. Time je ekstremističkim strankama uskraćena podrška većine glasača. U Nemačkoj – čak i više nego što je to zastupljeno u većini drugih zemalja – po pravilu se dešava da što je ekstremnija politička partija koja pretenduje na vlast, to je za nju ograničenija i malobrojnija podrška među biračima.

Čini se da javni odgovor na nedavne zapaljive izjave istaknutih lidera AfD potvrdjuje ovo pravilo. Uz poziv Bjorna Hokea (Björn Höcke), lidera AfD-a u Tiringiji, na “zaokret od 180 stepeni” i udaljavanje od tradicionalnog „iskupljenja savešću“ utisnutog u svakog Nemca nakon zločina počinjenih tokom nacističke ere, nadovezuju se i izjave zamenika lidera AfD-a, Aleksandera Gaulanda, u kojima poziva na “izmeštanje“ nemačkog ministra za integraciju koji je turskog porekla “nazad u Anadoliju”; ovakva i slične izjave su, po anketama, odbile nemačke glasače. Isto tako, poziv ekstremno levičarskog Die Linke-a na ukidanje NATO-a i stavljanje ove organizacije van snage, zajedno sa svojim povlađivanjem Rusiji, obeležio je ovu stranku kao politički „toksičnu“ među glasačima s područja Zapadne Nemačke.

Drugi najčešći razlog za ovaj neobično žilav otpor koji Nemačka pruža populizmu skriven je u njenoj ekonomskoj snazi. Stopa nezaposlenosti u ovoj zemlji je trenutno rekordno niska, a BDP je od 2013. porastao za skoro 10 odsto. Ako u obzir uzmemo i izuzetno funkcionalni sistem socijalne zaštite, postaje jasno zašto je nejednakošću iniciran bes drugih evropskih birača – koji je podstakao njihov revolt širom evropskog kontinenta – imao tako malu podršku u Nemačkoj.

To, međutim, ne znači da je u Nemačkoj sve na mirno, lepo i spokojno na populističkom frontu. Zapravo, relativno slaba podrška populističkim partijama na izborima u Nemačkoj zamagljuje trenutne „podzemne tokove“ nezadovoljstva u nemačkom društvu, društvu koje je, takođe, opterećeno veoma sličnim emocijama i ljutnjom koje širom današnje Evrope  pokreću rast populističkih stranaka, podižući popularnost onih koji su žestoki rivali već tradicionalno etabliranim EU partijama.

Prema jednoj nedavnoj anketi javnog mnjenja, 71% nemačkih birača ukazalo je „aktivno nepoverenje“ njihovoj vladi, dok 70% njih ne veruje u izveštavanje koje plasiraju mejnstrim i državom potpomognuti mediji, koji su na „zacrtanoj liniji“. Tradicionalne stranke koje su odavno etablirane imaju još gori rejting: 80% Nemaca veruje političkim partijama “malo ili nimalo”, dok gotovo 60% više ne veruje da su one sposobne da rešavaju probleme.

Štaviše, na listi “profesija od poverenja” koju je prošle godine objavio Global Trust Report nemački političari dotakli su samo dno – i to iza zastupnika osiguranja i oglašivača. Istovremeno, broj napada – počev od uvreda i uništavanja tuđe imovine do nanošenja telesnih povreda – upućenih izabranim političkim zvaničnicima se tokom prošle 2016. utrostručio.

Danas se u Nemačkoj čak ni javna podrška demokratiji ne može uzeti zdravo za gotovo. Prema jednoj nedavnoj anketi, samo 62% mladih Nemaca složilo se da je “vladavina naroda od strane naroda” najbolja forma upravljanja državom – teško da se može pričati o „ubedljivoj većini“ koja je za demokratski oblik vladavine.

Pored takvog opšteg skepticizma, prisutan je jasan i sve veći jaz između stavova običnih građana i vladinog političkog pristupa – tzv. “Berlinskog konsenzusa”. Ovo je naročito očigledno u pogledu migracija: suprotno stavu kojeg danas protežira praktično celokupan politički establišment, većina Nemaca želi da granice zemlje zatvori za izbeglice, dok 70% njih veruje da “Islam ne pripada Nemačkoj”.

Iako je možda iznenađujuće, postoji sličan disparitet između birača i političkih lidera i kada je reč o određenim ekonomskim pitanjima. Samo se oko 31% nemačkih glasača aktivno protivi izbacivanju Grčke iz evrozone – zemlja prema kojoj su nemački lideri i donosioci odluka pokazali gnušanje i gađenje. I dok dve trećine Nemaca podržava protekcionističke mere, kako bi se zaštitili nemački poslovi i radna mesta – one su među većinom aktuelnih političara na vlasti ismejane.

S obzirom na ovako široku podršku za takve pozicije i stavove, još je rano reći da je Nemačka na neki način imuna na populizam. Istina, istorijski tabui i trenutno zahuktala privreda, ekonomija s dobrim performansama – sve je to do sada sprečavalo uvlačenje narodnog nezadovoljstva u pore i koridore moći. Pa ipak, to nezadovoljstvo nastavlja da vri ispod površine – ono se manifestuje na društvenim mrežama kao i u političkom izostanku tj. „nemešanju u spostveni posao“ – a, takođe, ne pokazuje ni znake opadanja.

Dakle, umesto nalaženja utehe u relativno slabim performansama populističkih stranaka na predstojećim izborima, nemačka politička klasa trebalo bi da pod hitno preduzme akciju. Za početak, političke partije trebalo bi da priznaju nemački “skriveni” populizam onakvim kakav on jeste: ozbiljan strukturni izazov. Trebalo bi, zatim, da udvostruče svoje napore kako bi doprli do nezadovoljnih glasača sa leve strane i s desnice koji se – opravdano ili ne – osećaju da su ekonomski, kulturno i politički uskraćeni onda kada dođe dan izbora.

Ovde, postizborni postupci i ono što se događa prvog dana nakon što glasanje prođe može igrati odlučujuću ulogu. I dok, s jedne strane, nastavak trenutne koalicije može izgledati prikladno u smislu politike, to bi moglo ojačati krilo onih koji zagovaraju radikalne političke promene. Možda izgleda i zvuči paradoksalno, ali borba protiv ekstremizma u Nemačkoj mogla bi čak zahtevati i – manje političkog centrizma, koji je tradicionalna i opšte prihvaćena pozicija među nemačkim glasačima. Zapravo, još četiri godine “stabilnosti” u Berlinu mogle bi na kraju dovesti ovu nemačku anti-populističku izuzetnost i poseban put („Sonderweg“) do svoje nagle propasti.

Mikael Broning, Project Syndicate

(Michael Bröning je šef Odeljenja za međunarodnu politiku pri političkoj fondaciji Friedrich-Ebert-Stiftung, politička fondacija pridružene Socijaldemokratskoj partiji Nemačke)

Globalizacija i javno zlo


U napisu u Wall Street Journalu, Mekmaster i Kon, savetnik za nacionalnu bezbednost i direktor nacionalnog privrednog saveta, napisali su:

„Svet nije ‘globalna zajednica’ već arena u kojoj se za prestiž nadmeću države, nevladine organizacije i privrednici. SAD tom forumu doprinose svojom nenadmašnom vojnom, političkom, ekonomskom, kulturnom i moralnom snagom. Ovu elementarnu činjenicu međunarodnih odnosa ne treba poricati već je treba prigrliti.”

Dakle, prvo, svet nije globalna zajednica. Drugo, svet je arena ili forum gde se sučeljavaju (forum?) i za prednost nadmeću (arena?) države, nevladine organizacije i privrednici. Treće, SAD raspolažu nenadmašnom snagom, vojnom i svakom drugom. Četvrto, to nije samo stvarno tako, već drukčije u međunarodnim odnosima ne može ni biti (to je „elementarna činjenica“).

To je, dakle, verzija realizma nove američke administracije. Najpre, stoga, valja videti koliko je realistična. Zanemarimo sve ustanove međunarodne zajednice, jer bi to mogao da bude jedan vid tog foruma ili te arene u kojima se države i svi ostali akteri nadmeću. Tu se ne predstavlja svetska zajednica jer sve te organizacije nemaju zajednički cilj, volju i sredstva. Jasno je da pogotovo ne postoji globalna zajednica shvaćena kao društvo. Da li to onda znači da zaista nema svetske političke zajednice ili pak društva? Ne znači. Zato što postoje globalna javna dobra ili zla. Recimo klimatske promene u meri u kojoj na njih utiče ponašanje ljudi. Ili bezbednost, to jest njeno odsustvo. Globalna dobra ili zla opet utiču na blagostanje ljudi u celom svetu, a raspodela tog uticaja svakako može da bude nepravična.

Tako da je globalizacija, nastanak globalne zajednice, drugi način da se kaže da postoje globalna javna dobra ili zla. Koja svi ljudi sveta konzumiraju u količinama koje zavise od načina na koji se javna dobra ili zla proizvode. Uzmimo dva, poređenja radi.

Jedan jeste ono što se naziva „tragedy of commons / tragedija javnog dobra“. Recimo, svako zagađuje kako bi bio konkurentniji, što vodi javnom zlu u vidu nedostatka čistog vazduha ili vode ili obradive zemlje ili nekog drugog izvora dobrobiti. To bi moglo da se podrazumeva pod nadmetanjem za prednost. To bi, takođe, trebalo da se misli kada se kaže da svet nije globalna zajednica – ne postoje javna dobra ili zla.

Slično bi se moglo razumeti i pozivanje na snagu ili moć. Svetske zajednice nema zbog politike moći, koja je elementarna globalna činjenica. Uzmimo da se moć, meka ili tvrda svejedno, izrazi u bilateralnoj razlici, recimo među državama. Ona će, može se verovati, tada biti veća nego u multilateralnoj, recimo, areni. Tako da arena ili forum koji se pominju kao zamene za globalnu zajednicu nisu neki vid multilateralnog odmeravanja snaga, već skup bilateralnih odnosa. Svet na jednoj strani a SAD na drugoj, to je način da se umanji američka moć. Dok nadmetanje svih sa svima jeste način da se ta moć uveća. To je po svemu sudeći račun moći nove američke administacije.

Stoga, multilateralni trgovački sporazumi nisu povoljni, nisu zapravo pravični u tom smislu da ne uvažavaju stvarnu razliku u snazi ili moći. Isto važi za Pariski ugovor o ograničavanju zagađivanja (da to tako nazovem). To je najverovatnije i razlog što se podozreva da je NATO korisniji drugima, a skuplji Americi, kao i da je pregovaranje sa Evropskom unijom, a ne sa pojedinačnim zemljama članicama, nepovoljno za Ameriku i, sa stanovišta bilateralnih odnosa snaga, nepravično prema njoj.

Ovaj bilateralni račun je pogrešan jer su moćniji više nego proporcionalno uticajniji u multilateralnim nego u bilateralnim sukobima ili pregovorima, što će se možda uskoro i uvideti. Pogotovo ukoliko se uzme u obzir uticaj na globalnu bezbednost. Odmeravanje snaga svih sa svima ne mora da dovede do svetskog sukoba, ali svakako uvećava rizik po bezbednost, što će reći umanjuje je. Ili, drukčije izraženo, u sistemu bilateralnog odnosa snaga potrebni su veći troškovi svih pojedinačno da bi se postigao određeni nivo bezbednosti, nego u multilateralnom sistemu.

Alternativno razumevanje svetskog foruma kao realističnog oblika postojanja globalne zajednice jeste neki vid Kantove konfederacije. Pored međunarodnog prava i republikanskog uređenja, važna je fiskalna politika, kako teritorijalizacija politike ne bi dovela i do teritorijalizacije privrede i društva. Slično kao u EU, no to je nezavisna tema.

Ovaj novi realizam deli zabludu sa svim antiglobalistima da su dostupna javna dobra – zelen, napredan, bezbedan i pravičan svet – ako se odbaci globalizacija. To su, međutim, sve više globalna javna dobra. Alternative su ili „tragedija javnog dobra“ ili globalno naoružavanje. Neka vrsta globalizacije Drugog amandmana američkog ustava.

Vladimir Gligorov, Peščanik.net

Kina i Evropa idu dalje – bez Trampa

 

Čini se da Sjedinjene Države i Evropa srljaju u jedan prilično ružan raspad svoje višedecenijske veze (čak stoletne – računajući još od vojnog saveza kojeg su Francuska, Britanija i SAD imali u Prvom svetskom ratu). Kina je, u međuvremenu, spremna da se ustremi i uzvrati.

Peking je u odličnoj poziciji da kapitalizuje glavne političke pukotine koje su se pojavile između Evrope i Trampove administracije. Neslaganja su brojna ali su ona najkrupnija uočljiva u domenu klimatske, trgovinske i odbrambene politike.

Jedna nova dinamika odnosa se u četvrtak 1. juna najjasnije videla u Briselu, kada se Kineski premijer Li Kećjang sastao sa kolegama iz EU na godišnjem evropsko-kineskom samitu. Nekoliko sati kasnije, predsednik Tramp je objavio povlačenje SAD iz klimatskih sporazuma u ​​Parizu.

“Ako su mir i prosperitet predmet globalnog ekonomskog poretka, Trampova ih administracija ne nudi Evropljanima”, konstatovali su u svojim napisima analitičari firme za ekonomske studije „High Frequency Economics“. “Jedna nova osovina moći, zasnovana na ekonomskoj moći, formiraće se između Evrope i Kine ukoliko Sjedinjene Države nastave da izbegavaju svoju ulogu globalnog lidera.”

Čini se da je Peking bio uzrujan, a tražio je i da ovaj samit bude pomeren za kasniji termin u junu.

Međutim, jedan bliskiji odnos ove dve velike ekonomije lakše je opisati nego ga ostvariti. Ovde se ključni izazovi tiču kompatibilnosti ekonomskih sistema koje promovišu kako Evropa tako i Kina, kao i razlike oko gorućih problema, uključujući i ljudska prava.

Čija je, uostalom, globalizacija?

Evropa i Kina uznemirene su konfrontacijom sa Trampom i njegovim stavom o budućnosti sadašnjih trgovinskih sporazuma.

Sa ovakvim Sjedinjenim Državama, koje podstiču strahove usled mogućeg protekcionizma, Brisel i Peking zagovaraju slobodnu trgovinu. Ali, to ne znači da su Kinezi i Evropljani na istoj strani.

Kineski predsednik Si Đinping je u ulozi branioca globalizacije, što je otvoreno i rekao u svom uvodnom izlaganju na ovogodišnjem samitu u Davosu, najavljujući svoju ulogu domaćina međunarodnog samita i velikom planu Kine da što intenzivnij podstiče slobodnu svetsku trgovinu.

Ali inicijativa Si Đinpinga “Jedan pojas, jedan put”, za koju neki kritičari kažu da je “u suštini neokolonijalni projekat sa Kinom u svom centru”, izazvala je oprezne reakcije u Evropi.

Top evropski lideri nisu krajem maja bili prisutni na Pekinškom samitu čiji je fokus bio na planu Novog puta svile – tranzitne rute između Kine i Evrope – dok su ključne lobističke grupe javno izražavale svoju sumnju.

“Za uspešnu izgradnju ovog puta, trgovina mora teći u oba smera. Ovaj put, takođe, mora biti i ekonomski održiv i politički prihvatljiv u svim zemljama kroz koje će proći”, kaže Horhe Vutke (Jorge Wuttke), predsednik Evropske trgovinske komore  u Kini, koji je svoje mišljenje izneo u članku napisanom za Fajnenšel tajms.

On je rekao da na svakih pet vozova punih kineskog tereta, koji svake sedmice napuštaju kineski grad Čongking i kreću put Nemačke, samo je jedan voz koji se s nemačkom robom vraća natrag u Kinu.

Kupovina moći

Jedno od najosetljivijih pitanja u EU je sve veći broj evropskih kompanija koje su preuzete tj. kupljene od strane kineskih firmi.

Prošle godine su kineske direktne investicije u zemljama EU porasle za 77%, na 35 milijardi dolara, prema studiji grupe Rodijum (Rhodium) i Merkator Instituta za kineske studije (MERICS). To je više od pet puta ukupnih investicija realizovanih u 2013.

Za razliku od toga, direktne investicije EU kompanija u Kini pale su na osam milijardi dolara u 2016., što je pad već četvrtu godinu zaredom.

Kinesko investiranje u Evropi je posebno usmereno na kompanije koje razvijaju visoke tehnologije a tu su i napredna proizvodna preduzeća, navodi se u studiji Rodijuma. Taj trend je proizveo strahovanja u zemljama poput Nemačke, plašeći se gubitka presudnih industrijskih tehnologija koje prelaze u ruke kineskih kupaca tj investitora.

Vlada, takođe, i posebna zabrinutost zbog toga što Kina ne dozvoljava sličan stepen ulaganja u ključne sektore svoje ekonomije.

Uoči ovonedeljnog klimatskog samita u Parizu, evropske kompanije pozvale su Peking da u vezi globalizacije “preduzme korake” i „pređe s reči na dela“ tako što će im omogućiti bolji pristup za investicije još uvek zabranjenim kineskim industrijama.

Početkom ove godine je Evropska trgovinska komora žestoko kritikovala Peking zbog svoje strategije jačanja kineske hajtek industrije, poput robotike i električnih automobila.

Trgovinski sporovi

Brisel i Peking su, takođe, već po tradiciji ispunjavali svoje kvote u deljenju trgovinskih „packi“ i „ćuški“ među sobom.

Najnoviji primer je iz maja ove godine, kada je Evropa “ošamarila” Kinu antidampinškim carinama na cevi i creva proizvedenim od kineskog čelika i gvožđa. Ovo je bila samo jedna od nekoliko desetina sličnih mera izrečenih u poslednjih nekoliko godina.

Kineske kompanije, od kojih su mnoge u vlasništvu države, optuživane su za dampingovanje čelika na inostranom tržištu po veoma niskim cenama, dok je za to vreme potražnja za njim usporena kod kuće.

Peking, međutim, ima druge prioritete: kineske čeličane i dalje rade punim kapacitetom jer fabrike za proizvodnju čelika čuvaju milione radnika na njihovim dobro plaćenim poslovima.

Ali, tu je takođe i cena koja se za to plaća: Sindikati i političari u industrijskom srcu Nemačke, Belgije i severne Italije ogorčeno komentarišu ovakve trgovinske prakse Kine.

Nova era

Pa ipak, postoje oblasti u kojima Evropa i Kina treba da budu u stanju da pronađu zajednički jezik. Klimatski izazovi su najbolji primer.

U nacrtu izjave uoči pariskog klimatskog samita, Peking i Brisel su se dogovorili da ubrzaju ono što nazivaju “nepovratnim” udaljavanjem od fosilnih goriva.

Istovremeno, očekivana Trampova odluka o povlačenju SAD sa samita u ​​Parizu osnažila je uslove za intenziviranje saradnje između Kine i Evrope.

“Ovo je osnova promene obilja značajnih sistemskih transformacija u raspodeli globalnih snaga”, kažu analitičari iz High Frequency Economics. “Budite spremni na njih.”

 

CNN Money