Hajlend: Zašto bi Škoti da im pašnjaci izrastu u kosmodrom?

Stanovnici udaljenog škotskog poluostrva suočeni su sa mogućnošću da njihov “atar” preraste u svemirsku luku. Londonski Gardijan piše ko je od tamošnjeg stanovništva tom idejom oduševljen, a ko nešto manje, i zašto.

Žiteljka poluostrva Moin, Doroti Pričard, zagovornica je izgradnje svemirske luke

Ukoliko se vlasti saglase i stigne zvanična dozvola, poluostrvo Moin (A’ Mhòine) u okrugu Saterlend u škotskim Visijama biće prva britanska kosmička rampa.

U naredne dve godine, hiljade turista i svemirskih entuzijasta bi se moglo okupljati na krajnjem severu Škotske da bi promatralo za njih jedinstven događaj: prvi let britanske rakete koja će biti ispaljena sa škotskih tresetišta, na kojima obično pasu jeleni i ovce.

Poluostrvo Moin u Saterlendu, pusto tresetište ispresecano močvarama i sićušnim jezerima koja gledaju na živopisni tesnac Pentlend Firt je izabrano za jedno od najizglednijih lokacija za izgradnju prve britanske svemirske luke – pod uslovom da dobije konačno odobrenje od Uprave za civilno vazduhoplovstvo.

Podržavaoci gradnje ove lansirne baze nadomak moreuza Pentlend Firt nadaju se da će 2023. male škotske rakete – izgrađene od ugljeničnih vlakana i grafena, sa motorima napravljenim najnovijim 3D štampačima – uspostaviti rutinu ispaljivanja iz svemirske luke Moin. Ovo bi bila jedna vrsta prethodnice rastuće svemirske industrije, posebno grane koja se bavi lansiranjem mikrosatelita. kada je o Saterlendu reč, ti će sateliti biti lansirani u polarnu orbitu iznad Zemlje.

Vekovima su na tlu ovog veoma pitoresknog dela škotskih visija šetale i pasle ovce u vlasništvu lokalnih sitnih farmera. Pejzaž je to koji nudi pogled na Orkni koji se prostire na istoku i arhipelag manjih ostrva bližih obalskom pojasu. Na jugu, izvan plimnog ušća i talasastog prostranstva tresetišta, leže impozantni vrhovi i grebeni Ben Loyal i Ben Hope.

Predlog za izgradnju svemirske luke potiče od škotske Agencije za regionalni razvoj, posebno program razvoja lokalnih zajednica (Highlands & Islands Enterprise, HIE); ovaj predlog – uredba u najavi – zatekao je sve lokalne meštane, pokrenuvši među njima intenzivnu debatu o pozitivnim i negativnim aspektima ovog plana, o mogućnostima za razvoj novih poslova ali i o mogućim rizicima koji se mogu isprečiti već postojećim poslovima – onim koje već vekovima imaju „krofteri“ – sitni stočari i farmeri.

“Zastao nam je dah od iznenađenja”, rekla je Doroti Pričard, majordomka imanja Melness, koje je inače i vlasnik poluostrva Moin u ime 59 kroftera.

„Svi smo održali sastanak, i onda smo pomislili ‘U redu, za to smo, uzbudljivo je, ali ne po svaku cenu’, i to je bila naša mantra“, rekla je Pričard. „Pregovarali smo čitavu večnost. Mislim da smo ljude iz razvojne agencije (HIE) doterali do ivice ludila. Želeli smo da zaštitimo prava lokalnih poljoprivrednih proizvođača.“

Nakon dugog i povremeno vatrenog nadmetanja između konkurentskih lokalnih kampanja – kako onih koji su za tako i onih koji su protiv izgradnje svemirske baze na pašnjacima i močvarama što se prostiru u nedogled – ovaj projekat vredan 17 miliona funti je u junu 2020. dobio građevinsku dozvolu od Saveta Hajlenda (Highland council), koji je za sada odobrio 12 lansiranja godišnje sa ove lokacije.

Odbornici ovog Saveta su podigli rampu za izgradnju lansirnog centra kao i pristupnih puteva, kontrolne sobe i zgrada za pohranjivanje raketa, okruženih damper-zonom širine 3,6 km. Za prva lansiranja, Pričard očekuje “navalu” izletnika-poklonika svemirskih dogodovština, i dodaje da „To ipak nije rt Kanaveral, mada ćete ovde imati one (posetioce) koji su stvarno zainteresovani za lansiranje raketa. Mislim da će ljudi doći da to gledaju, naročito u početku. Definitivno.“

Na iznenađenje svojih oponenata, građevinska dozvola nije dobijena zahvaljujući bilo kakvoj intervenciji od strane škotskih ministara, iako je njegova budućnost daleko od zagarantovane, i zavisi od lokalaca (koji su gotovo listom za građenje lansirne rampe).

HIE prvo treba da dobije odobrenje škotskog Suda za zemljišna pitanja (Land court), tela koje donosi odluku o promenama u nameni zemljišta koje je zakonski već opredeljeno, a radi dobijanja dozvole za izgradnju na određenoj lokaciji. To bi trebalo da bude formalnost, mada se čini da se nekoliko kroftera izostalih sa javne debate usprotivilo stavu većine.

Džon Vilijems, protivnik izgradnje; iza njega je lokacija buduće svemirske luke Saterlend

HIE takođe treba da finalizuje svoj ugovor sa Orbeksom, raketaškom kompanijom sa sedištem u Foresu blizu Invernesa, koja je usko povezana sa projektom. Ova firma gradi male rakete visine do 19 metara. HIE se nada da će desetine mikrosatelita biti lansirano iz Moina, i da će ove rakete biti na biopropan, ekološki veoma pogodno gorivo sa izrazito malim ugljeničnim tragom.

Ser Martin Sviting, predsednik poverenika Nacionalnog svemirskog centra u Lesteru i stručnjak za male satelite je rekao da će severna i priobalna mesta poput Moina ovog igrati centralnu ulogu u britanskoj brzoširećoj industriji mikrosatelita. Mikrosateliti se uglavnom koriste za komunikaciju ili, recimo, pružanja usluga pokrivenosti Internetom ili GPS-om.

Oni osiguravaju sigurno lansiranje daleko od naseljenih područja, i mnogo su bliži polarnim orbitama koje će sateliti koristiti kao svoje putanje. „Nema sumnje da postoji nagli porast interesovanja za uslugama lansiranja malih raketa (usled zaostale potražnje u proteklom periodu)“, rekao je Sviting. „Ima još dosta posla, ali je zasigurno izvodljivo i svakako vredno truda.“

Izvođač koji na kraju upravlja ovom svemirskom lukom mora da se kod britanskog CAA prijavi za dobijanje licence lansirnog operatera: britanska vlada, međutim, tek treba da donese zakonske propise o komercijalnim letovima u svemir, a ovi propisi bi trebalo da budu na snazi do sledećeg leta.

Zbog svojih retkih i ugroženih divljih vrsta flore i faune, Moin je uvršten u jedan od najosetljivijih prirodnih rezervata u Britaniji i područje je pod posebnom zaštitom; očekuje se da će postavljanje lansirne rampe za rakete pokrenuti novu bitku sa zagovornicima zaštite životne sredine – bitke o smislenosti ove lokacije. Anders Povlsen, danski milijarder koji poseduje zemljište u blizini, takođe razmatra šanse za vođenje pravne bitke protiv “zvezdanih planova” škotskih vlasti.

Moin i Saterlend su zaštićeni Ramsarskom konvencijom, međunarodnim ugovorom koji je Ujedinjeno Kraljevstvo ratifikovalo 1976. godine i koji pokriva međunarodno močvarne predele od globalne ekološke važnosti. Poluostrvo uključuje dva posebna mesta od naučnog značaja (SSSI) koja je odredila britanska vlada i nalazi se unutar područja posebne zaštite prirode (SPA), koje je odredila EU.

Smešten na severozapadnoj granici Flou kantrija, ogromnog močvarnog prostranstva koje pokriva veći deo Kajtnesa i Saterlenda, njegovo stanište štiti ptice poput sivih gusaka, zlatnih orlova i crnotrbih sprutki; njegove retke biljne vrste, koje zavise od vode, patuljasto grmlje i alpski vres; njegova geologija, ali i sama tresetišta.

Džon Vilijems, predsjedavajući kampanje protiv svemirske luke ‘Zaštitite Moin’ (Protect the Mhoine), veruje da postupak izdavanja dozvola raketnim operaterima daje kritičarima još jednu šansu da zaustave gradnju. On je dodao da „Bitka još uvek nije gotova, a kamoli izgubljena“.

Villijems, penzionisani nastavnik fizike koji se iz Kenta preselio u to područje pre šest godina, veruje da je projekat izgradnje svemirske luke ima prevelike ekološke troškove: izgradnju pristupnih puteva, zgrada i lansirne rampe degradiraće tresetište, oslobađajući tim zarobljeni ugljenik u vazduh.

Povećani saobraćaj će, uz to, preopteretiti lokalne puteve i mostove koji su već preopterećeni ogromnim porastom turizma u Saterlendu; jer, od pokretanja automobilske rute ’North Coast 500’ preko koje je dosad prešlo desetine hiljada dodatnih, vanlokalnih putovanja automobilima, motociklima i kamperskim vozilima.

Vilijems, takođe, osporava verovanje škotske razvojne agencije HIE da će raketna luka privući nova visokotehnološka radna mesta u Saterlend. „Mislim da neće postati „beli slon biznisa“: to je već beli slon. Ako se budu pridržavali ograničenja koja im nameću dozvole za planiranje malih raketa i 12 lansiranja godišnje, ne verujem da će svemirska luka dati neke značajnije ekonomske rezultate“, rekao je.

Pričard je uporna u zastupanju stava da je ovom području potreban svemirski centar. Poput mnogih izolovanih brdskih i ostrvskih zajednica, i njihova stari i opada, kako ekonomski tako i demografski. Lokalna škola, nekada puna đaka, sada ima samo 18 učenika. Renta od svemirske luke, i deo njenih prihoda, namenjeni su sitnim farmerima Melnesa, kojima će taj novac pomoći da obnove svoje tresetište i ulože u poslove lokalne zajednice, rekla je ona.

„Ne želimo štetu i ne želimo gubitke. Dugo smo i naporno pregovarali oko toga“, rekla je Pričard.

Gardijan

Geopolitički izazovi Nemačke 30 godina posle ujedinjenja

Brandemburška kapija fotografisana sa zapadne strane, Berlin 1988.

Trideset godina posle ujedinjenja, Nemačka je suočena s novim i neizvesnim geopolitičkim okruženjem kako nestaje globalni poredak koji je omogućio njen procvat. Zemlja se nalazi na političkom raskršću s pripremom za odlazak kancelarke Angele Merkel koja je na vlasti polovinu vremena od njenog ujedinjenja, pišu svetski mediji.

Promene okolnosti

Nemačko mirno ponovno ujedinjenje 3. oktobra 1990. bilo je trijumf liberalne demokratije i sidro političke stabilnosti, ali globalni poredak koji je to omogućio nestaje na horizontu, piše Filip Stivens (Philip Stephens) glavni politički komentator Fajnenšl tajmsa (The Financial Times).

Prisustvo SAD u Evropi je garantovalao bezbednost kontinenta, dok su, kako ukazuje Stivens, francusko-nemačko pomirenje i stvaranje Evropske unije vodili ka sistemu zasnovanom na pravilima u kojem je cvetala socijalna tržišna ekonomija.

Međutim, spoljašnja stabilnost na kojoj je izgrađen uspeh Nemačke zamenjen je najznačajnijom geopolitičkom nestabilnošću posleratnog doba, ističe komentator britanskog lista.

Rusija Vladimira Putina se vratila sa revanšizmom nastojeći da silom menja nacionalne granice. Kina je odbacila zapadni model u prilog državnog kapitalizma spojenog s političkom represijom. Sjedinjene Američke Države su se okrenule ka svojim unutrašnjim pitanjima, a nacionalizam se vratio u Evropu. To je, ističe Stivens, svet 19-vekovnog nadmetanja sila umesto kooperativnog internacionalizma druge polovine 20. veka.

Ipak, malo je znakova da je Nemačka promenila način razmišljanja. U vreme krize prvi nemački instinkt je da posreduje, što, ukazuje Stivens, u svetu u kome mnogi radije pucaju pravi, nije loša stvar.

Ali bilo da je reč o “ruskoj agresivnosti, turskom avanturizmu ili kineskom ekspanzionizmu”, novi globalni nered nudi izbore koji se ne mogu izbeći. Postoje vreme kada države, uključujući Nemačku, moraju da zauzmu stranu, zaključuje politički komentator Fajnenšl tajmsa.

Najboljih 30 godina

Nemačka je od ujedinjenja imala najboljih 30 godina u svojoj dugoj i komplikovanoj istoriji. Sledećih 30, međutim, biće teže, jer su nacionalni i regionalni izazovi s kojima se suočavala, bledi u poređenju s onima koji dolaze, ističe istoričar i kolumnista Gardijana (The Guardian) Timoti Garton Eš (Timothy Garton Ash).

U današnjem svetu zamućenom populizmom, fanatizmom i autoritarizmom, Nemačka je svetionik stabilnosti, uljudnosti i umerenosti, što su kvaliteti koji personifikuju nemačku kancelarku Angelu Merkel, navodi Garton Eš i dodaje da se nemačka demokratija, za razliku od nekih drugih, još nije suočila s testom velike ekonomske krize. To je rezulatat njene ekonomske snage, ali i posledica rasta izvoznih tržišta kakva je Kina, prednosti evra i rezervoara jeftine radne snage s istoka Evrope.

Međutim, ukazuje istoričar s Oksforda, nema garancija da će podjednako povoljne geoekonomske okolnosti, kao i benigno geopolitičko okruženje opstati u predstojećim godinama.

Dok za odnos Nemačke prema Evropi, uprkos ksenofobičnom evroskepticizmu Alternative za Nemačku (AfD) ne treba brinuti, pošto većina Nemaca dobro razume koliko je njihova budućnost neodvojiva od Evropske unije, to više ne važi za zapad, koji se u Nemačkoj predstavlja skoro kao relikt Hladnog rata, nešto poput zastarele teleks mašine. Dok je većina Evropljana zapanjena američkim predsednikom Donaldom Trampom (Trump), u Nemačkoj postoji poseban odnos prema SAD – nemački mediji sada o Americi govore na isti način kao o Kini i Rusiji.

Izazovi sveta u narednih 30 godina, poput klimatskih promena, veštačke inteligencije, pandemije kao što je COVID-19 i agresivan stav lenjinističko kapitalističke kineske super sile, zahtevaju globalno partnerstvo demokratija, a ne samo regionalno, ocenjuje Garton Eš i zaključuje da zato sledeći važan datum za nemačku istoriju nije 3. oktobar, što će biti lepa godišnjica, već 3. novembar kada će biti održani verovatno najvažniji američki izbori u istoriji modernog transatlantskog sveta.

Šta posle Merkel?

Trideset godina posle ujedinjenja i sama nemačka politika je na raskršću, ističe se u reportaži Tajmsa (The Times) novinarke En Meklvoj (Anne McElvoy) koja je izveštavala iz te zemlje u vreme ujedinjenja.

Ujedinjenje Nemačke 3. oktobra 1990. bio je diplomatski majstorski potez koji je označio kraj Hladnog rata i početak nove Evrope, ocenjuje Meklvoj, ukazujući da su prvi slobodni izbori na prostoru bivše Istočne Nemačke bili lansirana rampa za stidljivu ali odlučnu političarku s istoka – Angelu Merkel koja je posle bila na vlasti polovinu vremena otkada je njena zamlja ujedinjena.

Sada kada se Merkel priprema na povlačenje, naziru se promene i daleko je od očiglednog ko će je naslediti, ukazuje se u reportaži londonskog lista.

Posle migrantske krize došlo je do uspona krajnje desne nacionalističke Alternative za Nemačku (AfD), čija privlačnost leži u njenoj prilagodljivoj prirodi i sposobnosti da iskoristi teme koje liberali teško rešavaju, poput uticaja promene populacije na lokalne zajednice i teškoća u školskim odeljenjima u kojima mnoga deca ne govore nemački.

Ipak, trenutni politički ciklus pogoduje Demokratskoj hrišćanskoj uniji (CDU) Angele Merkel, delom, kako navodi Tajms, zato što je Nemačka prošla mnogo bolje u suočavanju s COVID-19. Oko 88 odsto Nemaca je zadovoljno kako vlada postupa tokom pandemije, što bi moglo oživeti oslabljenu popularnost CDU-a, ali je nezivesno ko će nasledit kancelarku.

Dok situacija u CDU deluje zbrkano, ona je ružičasta u poređenju s drugom glavom strankom Socijaldemokratskom partijom‚ koja je na silaznoj putanji otkada je sišla s vlasti 2005. S druge strane, glasači mlađi od 50 godina u pojedinim regionima podržavaju savez konezervativaca i Zelenih koji se smatraju probom za koaliciju na saveznom nivou.

Igrom sudbine, navodi se u reportaži, taj razvoj takođe ima korene u kraju Istočne Nemačke i novom početku 1990. Spor među starom gardom Zelenih oko podrške ujedinjenju završio je postepenim prenosom kontrole krilu koje je bilo više spremno na kompromise u parlamentu – i to krilo sada deluje kao najverovatniji pobednik dok se pomalja era posle Angele Merkel.

Istok manje veruje demokratiji

Izveštaj predstavljen nemačkoj vladi ranije ovog meseca pokazuje da je istok zemlje uveliko ekonomski sustigao zapad, ali i dalje ima manje poverenja u demokratiju, prenela je agencija Frans pres (Agence France-Presse).

BDP po stanovniku na teritoriji bivše Istočne Nemačke je na 79,1 odsto ostatka zemlje, dok je 3. oktobra 1990. bio na 37 odsto.

Izveštaj pokazuje da se smanjio i jaz u prihodima – prosečna zarada na istoku je 2018. bila 88,3 odsto proseka na zapadu. Jaz i dalje postoji, ukazuje AFP, delom zbog manje gustine naseljenosti na istoku gde ima više ruralnih oblasti, dok su urbane manje razvijene.

Uprkos poboljšanjima, ističe AFP, neki pokazatelji su manje povoljni.

Demokratiju kao najbolji politički sistem za Nemačku na zapadu zemlje podržava 91 odsto ispitanih, a na istoku samo 78 odsto. Takođe, dodaje AFP, razlike postoje u odnosu prema strancima i, mimo Berlina, u saveznim pokrajinama na istoku veća je podrška krajnjoj desnici – i do 20 odsto u nekim oblastima.

 

RSE

Džon Miršajmer: kidanje veza između Kine i SAD kao rizik od ulaska u nuklearni rat

Da li je snažnija eskalacija sukoba između Sjedinjenih Država i Kine neizbežan proces?

Tako barem misli poznati američki politikolog John Mearsheimer, jedan od vodećih teoretičara „neprijatnog realizma“. Ovaj profesor političkih nauka na Univerzitetu u Čikagu je pre više od dve decenije prvi predvideo aktuelni sukob između dve supersile.

Rođen 1947, Miršajmer je diplomirao na Vest Pointu, a zatim pet godina služio kao oficir u američkim vazduhoplovnim snagama, period tokom kojeg je i magistrirao na međunarodnim odnosima (1974), da bi na Kornelu 1980. stekao doktorat iz istog predmeta. Od 1980. do 1982. bio je postdoktorski saradnik Centra za međunarodne poslove Univerziteta Harvard. Tokom akademske godine ’98-’99. bio je saradnik njujorškog Saveta za spoljne poslove ‘Vitni H. Šepardson’. Na Čikaškom univerzitetu je od 1982. Istaknuta intelektualna figura, član je Američke akademije nauka i umetnosti. Prevođen i na srpski, njegove knjige su u kurikulumima svakog ozbiljnijeg univerziteta (krajem prošle godine je posetio Beograd). Na Istoku i Zapadu je podjednako rado viđen i citiran.

U nastavku slede izvodi iz nedavnog video-intervjua za Asahi Shimbun, u kojem je Miršajmer izneo svoju analizu i viđenje razloga koji stoje iza sukoba, kao i narednog verovatnog poteza Sjedinjenih Država.

*  *  *

AS: Sukob između Sjedinjenih Država i Kine je intenziviran, posebno od izbijanja pandemije. Kineski državni mediji proglasili su pandemiju signalom koji označava kraj američkog stoleća. U međuvremenu je u novi izveštaj američke vlade uneto da Peking očigledno vidi sebe kao „uključenog u ideološko nadmetanje sa Zapadom“. Mislite li da su dve zemlje već započele pravi Hladni rat? I, ukoliko je tako, zašto?

JM: Pravi hladni rat počeo je pre korona virusa, a sama korona nije mnogo bitna. A ni ideologija nije mnogo bitna. Ono što je bitno jeste ravnoteža snaga. A činjenica je da je Kina u poslednjih 20 godina postala tako moćna.

Ozbiljni su izgledi da bi (Kina) mogla postati azijski regionalni hegemon. A Sjedinjene Države ne tolerišu konkurente. Ideja da će Kina postati regionalni hegemon je za Sjedinjene Države neprihvatljiva.

Dakle, sukob interesa je generisan ovom fundamentalnom promenom koja se dešava unutar ravnoteže snaga supersila. Ovo suparništvo pokreće konkurenciju. I samo bih još napomenuo da ćete čuti puno priča o činjenici da su Sjedinjene Države liberalna demokratija a da je Kina komunistička država. Pa je, prema tome, ovo i svojevrsni ideološki sukob.

AS: U knjizi „Tragedija politike velike moći“ koju ste objavili 2001. godine ste na jednom mestu rekli da nikada neće doći do mirnog uspona Kine, i da ste predviđali sukob između SAD i ove zemlje. Kada je, po vašem mišljenju, došlo do te presudne tačke, prekretnice u njihovom bilateralnom odnosu?

JM: Na to je teško odgovoriti jer je sve zapravo pokrenuto još početkom devedesetih, kada je Kina otpočela svoj uspon. Tada je počelo.

U tom unipolarnom trenutku (kada je po rušenju Berlinskog zida SAD jedno vreme ostala bez ozbiljnijeg rivala u svetskoj politici i ekonomiji), Kina je s entuzijazmom nezadrživo krenula napred. Pored toga, bilo je mnogo događaja od značaja za razvoj ove situacije. Najvažnije je da je ulazak Kine u Svetsku trgovinsku organizaciju 2001. godine stvarno omogućio ubrzanje njene ekonomije – do te mere da možete precizirati datum kada su Sjedinjene Države priznale da je uspon Kine problem, i da će Kina, na neki način, morati da bude „sapeta“.

AS: Neki analitičari u Sjedinjenim Državama i Japanu tvrde da, dok su bilateralne ekonomske veze između Sjedinjenih Država i Kine doživljavale konstantan rast tokom 14 godina takozvane ‘politike uključenosti’ (Kine u svetske ekonomske i trgovačke tokove), nije bilo lako izvodljivo da bilo koja zemlja podstakne neki otvoreni rat. Da li se slažete u ovoj konstataciji?

JM: Pa, brojni su stručnjaci to isto izjavljivali i pre Prvog svetskog rata. Govorili su da u Evropi postoji ogromna ekonomska međuzavisnost i da se, shodno tome, niko ne bi usudio da otpočne rat jer bi na kraju ubio koku koja nosi zlatna jaja. Ali, uprkos tome, imali smo Prvi svetski rat. Ono što vam govori ta situacija (s početka XX veka) je da možete imati ekonomsku saradnju, a istovremeno i suparništvo na polju bezbednosti.

A ono što se ponekad dogodi je da ovaj bezbednosni rivalitet postane toliko intenzivan da u jednom trenutku prevagne nad ekonomskom saradnjom, i tada imate sukob. Napravio bih, ipak, korak dalje i rekao da, ukoliko pogledate šta se danas dešava u svetu – da ekonomska saradnja između Sjedinjenih Država i Kine počinje da lagano nestaje – onda, samim tim, prisustvujete njihovom ne samo ekonomskom već i bezbednosnom rivalstvu.

Kao što vam je dobro poznato, Sjedinjene Države su svoje oružje uperile ka kompaniji Huawei technologies. SAD žele da unište Huawei.

Sjedinjene Države bi želele da kontrolišu 5G. Sjedinjene Države žele da ostanu na prvom mestu svih savremenih sofisticiranih tehnologija današnjice, pa u tom pogledu Kineze doživljavaju kao pretnju. A to vam govori da ne samo što ovde na sceni imate vojno, već i ekonomsko suparništvo.

AS: Za razliku od ere Hladnog rata, danas niko precizno ne zna kakav je i koliki kineski nuklearni arsenal. Rekli ste da, budući da Istočna Azija nema nekakav centralni front poput Evrope nekada, postoji mogućnost rasplamsavanja rata između Sjedinjenih Država i Kine oko istočne Azije. Mnoge zemlje koje okružuju Kinu, posebno Japan, kao i druge zemlje koje ne poseduju nuklearno oružje bi bile ranjive na napad iz Kine. Mislite li da bismo u budućnosti mogli prisustvovati izbijanju rata na području Istočne Azije?

JM: Dozvolite mi da odgovor započnem s par reči o Hladnom ratu, a zatim uporedim situaciju u istočnoj Aziji sa situacijom u Evropi tokom  ere Hladnog rata. Suparništvo između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza je u toj epohi bilo usredsređeno na centralnu Evropu. Nekada smo razgovarali o centralnom frontu, na kojem ste imali Varšavski pakt s jedne, i NATO sa druge strane.

A kada bismo govorili o potencijalnom američko-sovjetskom ratu, on je uključivao taj centralni front (na tlu Istočne i Srednje Evrope). Dakle, na tom centralnom frontu su bile razmeštene snage dve supersile, do zuba naoružane nuklearnim oružjem. To je značilo da bismo imali Treći svetski rat u Srednjoj Evropi; imali biste dve ogromne armijske grupe koje su se obrušile jedna na drugu, svaka sa hiljadama nuklearnih bojevih glava.

Nije iznenađujuće to što, dok smo tokom Hladnog rata igrali ratne igre, bilo izuzetno teško – ako ne i nemoguće – otpočeti rat upravo u toj vrućoj zoni Srednje Evrope jer se niko – s koje god da je suparničke strane pravilno rasuđivao – ne bi usudio da ga započne, s obzirom na „lepe izglede“ i mogućnost od otpočinjanja nuklearnog Armagedona.

Sada, za razliku od situacije u Istočnoj Aziji, koja je centralna tačka rasplamsavanja sukoba između Sjedinjenih Država i Kine, postoje tri mesta na kojima biste mogli imati taj budući rat: Južno kinesko more, Tajvan i Istočno kinesko more.

Te oblasti nisu ekvivalentne centralnom frontu u hladnoratovskoj Srednjoj Evropi. A moguće je, takođe, zamisliti jedan konvencionalni rat potpuno ograničenog okvira dejstva koji bi izbio u jednoj od ove tri oblasti. Mnogo je lakše zamisliti da bi se desilo takvo šta nego nekakav rat koji bi po obimu bio nalik centralnom, srednjoevropskom frontu tokom Hladnog rata.

To ne znači kako je „samorazumljivo“ da će se rat u istočnoj Aziji desiti. Ne tvrdim to, ali je prisutna razumna verovatnoća da će se Sjedinjene Države, Kinezi, i možda neki od američkih saveznika poput Japana zadesiti u pucnjavi u, recimo, Istočnom kineskom moru.

U tom slučaju, ukoliko taj vojni poduhvat Kina izgubi, ili ako ga izgubi SAD, postojaće ozbiljno iskušenje da, „u nastavku programa“, poražena strana upotrebi nuklearno oružje; jer, Sjedinjene Države su se obavezale da će, ukoliko Japan izgubi konvencionalni rat, one upotrebiti nuklearno oružje za odbranu Japana. A neko bi sada mogao prokomentarisati da je nezamislivo da bi Sjedinjene Države ili Kina upotrebile svoje nuklearno oružje.

Mislim, međutim, da to ovde neće biti slučaj jer biste to nuklearno oružje koristili na moru (okeanu). A po svoj prilici, ne biste gađali ni kinesko kopno. Pa, prema tome, moguće je razmišljati u smislu “ograničenog nuklearnog rata”, u kojem će upotreba atomskog oružja  biti u ograničenim okvirima.

Dakle, veoma brine to što bismo imali ne samo rat između Sjedinjenih Država i Kine, već i to što postoji ozbiljna mogućnost da se u tom ratu upotrebi nuklearno oružje.  Mislim da je, na jedan veoma bitan način, verovatnoća od izbijanja nuklearnog sukoba danas daleko manja nego što je to bio slučaj tokom Hladnog rata.

AS: Visoki kineski zvaničnici su Sjedinjenim Državama jednom prilikom iznele predlog da bi dve supersile mogle podeliti Tihi okean i da, onda, svaka uživa u sferi svog uticaja. Mislite li da će Sjedinjene Države ikada prihvatiti takvu ideju?

JM: Ne, Sjedinjene Države neće prihvatiti deljenje moći. Deljenje vladavine i moći onako kako ste je opisali bi značilo dozvoliti Kini da postane regionalni hegemon u Aziji, a SAD to neće tolerisati. Amerikanci su spremni da ulože izvanredne napore samo kako bi sprečili da Kina postane njihova ravnopravna konkurencija.

Ovde je možda zgodno prisetiti se da su Sjedinjene Države u XX veku bacile na smetlište istorije četiri potencijalna rivala: carsku Nemačku, carski Japan, nacističku Nemačku i Sovjetski Savez.

Ukoliko se desi  da Kina postane regionalni hegemon u Aziji, ona na tom kontinentu neće imati pretnji koje bi je zabrinjavale, pa će biti slobodna da ušeta u područje zapadne hemisfere i tu formira vojne saveze sa zemljama poput Kube i Venecuele. Zbog toga se SAD trude da spreče kinesku dominaciju nad Azijom.

AS: Vaš esej iz 2014. pod nazivom „Reci zbogom Tajvanu“ je bio predmet široke rasprave. Mislite li da će Sjedinjene Države dići ruke od Tajvana ukoliko Kina interveniše?

JM: Verujem da će se Sjedinjene Države boriti da odbrane Tajvan ako ga Kina napadne. Po mom mišljenju, nezamislivo je da bi Sjedinjene Države ostale po strani i dopustile Kini da osvoji Tajvan. Da (dosad) nismo branili Tajvan, to bi imalo pogubne posledice po naš odnos sa Japanom, Južnom Korejom i ostalim našim saveznicima u istočnoj Aziji.

Rekao bih, međutim, da je to i razlog što su urednici časopisa ’National Interest’ stavili naslov „Zbogom Tajvanu“; možete zamisliti moguću situaciju u narednih 30 ili 40 godina gde je Kina narasla toliko da Sjedinjene Države jednostavno ne mogu odbraniti Tajvan usled geografskog položaja.

AS: Kina je ojačala svoju strategiju efikasnog odvraćanja američkih nosača aviona od prilaska Tajvanskom tesnacu. Da li bi SAD mogle da krenu u razmeštanje svojih vojnih snaga u Aziji usred neke potencijalne krize?

JM: Ne mislim da će nosači aviona biti od velike pomoći. Mislim da ubrzano dolazimo do tačke u kojoj nosači aviona postaju glineni golubovi (sitting ducks). Mislim da će biti nužno osloniti se na druge vrste vojne sile: Taktičke letelice koji poleću sa kopnenih aerodroma, balističke rakete, podmornice i tako dalje.

AS: Kako ocenjujete Trampovu politiku prema Kini?

JM: Mislim da je Tramp mudro shvatio da je za Sjedinjene Države važno da zadrže Kinu, ne samo u vojnom već i ekonomskom smislu.

AS: Njegova administracija, međutim, nije uspela da ostvari rezultat.

JM: Mislim da je problem sa Trampovom administracijom u tome što je loše obavio posao u vezi domaćih (američkih) odnosa sa saveznicima poput Japana i Južne Koreje, Filipina, Australije i Vijetnama, i tako dalje. Ovde nam je potrebno američko liderstvo sposobno da sastavi kohezivnu strukturu Alijanse, onog saveza koji bi mogao da suspregne Kinu. A Trampova administracija je američke saveznike tretirala s prezirom.

AS: Ako predsednik Tramp ne bude ponovno izabran, već predsednik postane Džo Bajden, kandidat Demokratske stranke, mislite li da bi Sjedinjene Države mogle obnoviti odnose sa svojim ključnim saveznicima poput Japana, Južne Koreje i Nemačke? Šta mislite da je najefikasniji način koji bi Bajdenova administracija trebalo da primenjuje kako bi zaustavila Kinu?

JM: Ukoliko Joe Biden bude izabran za predsednika, a demokrate dođu na vlast,  mislim da će doći do oporavka veza s našim saveznicima u Evropi i istočnoj Aziji, i da ćemo se prema njima ponašati na isti način na koji smo se ophodili sve dok Tramp nije preuzeo dužnost.

Tramp je anomalija. Tramp je neprijateljski raspoložen na veoma specifične načine. Tramp je neprijateljski raspoložen prema američkim saveznicima jer smatra da su američki saveznici „iskoristili“ Sjedinjene Države. Smatra da to naročito važi za Nemačku. Ova i još neke zemlje iz Alijanse se, po njegovom mišljenju, „besplatno grebu“ (free riders); Slobodno se, misli on, i neometano grebu, iskorišćavajući Sjedinjene Države na njenom tlu. I on je zbog toga veoma ljut. Ta ga je ljutnja dovela do toga da gotovo sve američke saveznike tretira poprilično loše.

Ne verujem da će to biti slučaj ako Bajden postane predsednik, a demokrate se vrate u Belu kuću. Mislim da ćemo imati mnogo bolje odnose između Japana i Sjedinjenih Država. A Japan neće morati da troši beskrajno puno vremena pokušavajući da pronikne šta je to tačno Trampova politika, i šta on to radi iz minuta u minut. (Ukoliko Bajden postane predsednik) Imaćemo više pravilnosti i izvesnosti u našoj spoljnoj politici.

I mislim da će to biti dobro. Ali bih isto tako napomenuo kako da verujem da će, kao i Tramp, i demokrate biti sklone suzdržanosti. Ako demokrate pobede Trampa u novembru, ne mislim da će biti ikakvog umanjenja američke restriktivne politike.

Prošlog oktobra sam u Kini proveo  17 dana. Tada sam razgovarao sa svim prvacima kineske spoljne politike. S aspekta američko-kineskih odnosa, gotovo svi s kojima sam pričao veruju da nije važno hoće li Tramp ove godine pobediti ili izgubiti; Kinezi veruju da Amerikanci gledaju Kinu „preko nišana“, i da to (američki izbori u novembru) ništa neće promeniti. Mislim da su u pravu.

AS: Kakav bi, po vašem mišljenju, trebalo da je pristup Japana protiv nedavnog jačanja kineskih vojnih snaga?

JM: Mislim da su Kinezi nesumnjivo ojačali svoje vojne kapacitete u odnosu na Japan. Posebno je jasno da raste opasnost od nuklearnog oružja srednjeg dometa (INF). Naravno, neke od tih raketa nemaju nuklearne bojeve glave. U pitanju su konvencionalne, ali u svakom slučaju arsenal raketa srednjeg dometa usmerenih na Japan, čiji je broj uveliko porastao.

Mislim da se ovde moraju desiti brojne stvari. Pre svega, Japanci će morati da potroše mnogo više novca na odbranu. Drugo, moraće da mnogo više sarađuju sa Sjedinjenim Državama. Zapravo je vrlo važno da ove dve strane rade zajedno. I mislim da će Japanci morati da razmeštaju sopstvene INF ili rakete srednjeg dometa, a ne nuklearne. Mislim da se  za nuklearno odvraćanje u ovom trenutku Japanci mogu osloniti na Sjedinjene Države.

AS: Ostrva Senkaku predstavljaju jednu od najopasnijih tačaka razdora između Kine i Japana. Da li bi Sjedinjene Države rasporedile svoje vojne snage protiv Kine kako bi zaštitile ovakva nenaseljena ostrva?

JM: Sjedinjene Države su jasno stavile do znanja da će pomoći Japanu u odbrani Senkakua. Mislim da je potrebno da Sjedinjene Države “sasvim pojasne” da će pomoći Japanu u odbrani ovog arhipelaga, a Sjedinjene Države i Japan moraju da razviju vojne kapacitete kako bi ga odbranile. Tako moraju da zajedno rade kako bi stvorili jednu značajniju moć odvraćanja, koja će odbiti Kineze od zauzimanja tih sićušnih, pustih ostrva.

* * *

Kenji Minemura je stariji dopisnik iz oblasti diplomatije. Radio je kao šef odseka za dopisnike Ministarstva spoljnih poslova u Vašingtonu, a prethodno kao dopisnik iz Pekinga. Takođe je aktivan kao istraživač pri Školi za javne politike Univerziteta u Hokaidu.

Kenji Minemura (Asahi Shimbun)

 

Srodni linkovi:

John J. Mearsheimer: The Burden of Irresponsibility

Da li SAD i Kina mogu da izbegnu Tukididovu zamku?

Džon Miršajmer, “Velika Zabluda”

Džon Miršajmer, “Tragedija politike velikih sila”

The Thucydides Trap: Are the U.S. and China Headed for War?

Destined for War: Can America and China Escape Thucydides’s Trap?

Kina i SAD mogu izbjeći Tukididovu zamku i Kindlebergerovu zamku

Ova zemlja nije vaša zemlja

Etničko čišćenje američkih domorodaca: pregled knjige Klaudija Saunta “Republika sebe nedostojna”.

Predsednik Endrju Džekson u bici kod Talušačija, 1813 (Pictorial Press / Alamy)

U svojoj prvoj godišnjoj poruci američkom Kongresu, 1829. godine, američki predsednik Endrju Džekson – špekulant nekretninama koji je već bio poznat po robovlasničkim sentimentima i paljenju naseobina Indijanaca iz Kričkih plemena, progonitelj preživelih u Kričkom ratu (1813–14) je pozvao na „dobrovoljno“ iseljenje domorodačkih Amerikanaca na zemlje zapadno od reke Misisipi. Šest meseci kasnije, u proleće 1830. godine, potpisao je Zakon o raseljavanju indijanaca. Ova mera je predsedniku pružila ovlašćenje da o njihovim plodnim zemljama pregovara s plemenima tamošnjih Indijanaca. Statut je pokrenuo talase sudskih sporova, potragu za mineralima i špekulacije oko zemljišta – da ne spominjemo talase nasilja koje su doseljenici počinili nad Indijancima.

Kao što istoričar Klaudio Saunt pokazuje u svojoj novoj knjizi, „Republika sebe nedostojna“, američki administratori i političari postupno su dobrovoljni proces sklanjanja i preseljenja pretvorili u prinudno proterivanje, koristeći kombinaciju zakonskih i nezakonitih mera. Državne i savezne milicije lovile su, ubijale i često porobljavale Indijance. Oportunisti i skvoteri (bespravno naseljeni na tuđoj teritoriji) su naselili indijanske zemlje još pre, a i nakon što su plemena zvanično preseljena, dok je američka vlada bankama i drugim zajmodavcima odrešila ruke kako bi Indijance primorali na „kaznene rasprodaje“ njihove imovine, uz zaplene, pretvorivši desetine hiljada Indijanaca u beskućnike i to na njihovoj zemlji. Hiljade Čirokija, Čikasoa, Čoktoa, Kričkih plemena, Delavera, Hjurona, Potavatomija, Sauksa (srodnih Sijuksima), Seminola i Seneka je umrlo tokom ovog uklanjanja. Bezbroj „relokacija“ i raseljavanja danas je poznato pod imenom: Staza Suza (Trail of Tears).

Do kraja ovog višedecenijskog procesa, američka savezna vlada je potrošila 75 miliona dolara u svrhu izbacivanja Indijanaca sa istoka Sjedinjenih Država. To je ekvivalent današnjoj sumi od hiljadu miljardi dolara, ili 12,5 miliona dolara po svakom uklonjenom Indijancu (u svrhu „odbrane“ belih doseljenika od domorodaca). Na primer, 1836. godine je 40% svakog dolara koji je američka federalna vlada potrošila otišlo na sprovođenje Zakona o uklanjanju Indijanaca. Poređenja radi, od 2019. godine je samo 17 federalnog budžeta otišlo na nacionalnu bezbednost i odbranu.

Međutim, ekonomski prinosi od ovog ogromnog projekta etničkog čišćenja i raseljavanja su, takođe, bili znatni. Tokom 1830-ih, decenije raseljavanja Indijanaca – federalna vlada zaradila je gotovo 80 miliona dolara prodajom domorodačkih država privatnim licima, što je bilo oko pet miliona dolara više nego što je potrošila. U 1840-im, te su zemlje proizvele 160 miliona funti prerađenog pamuka (72.5 miliona kilograma), što je tada predstavljalo 16% američkih useva. Pravi pobednici su, onda, bili južnjački posednici zemlje i robovlasnici, kao i njihovi investitori u Njujorku.

Danas migracija – i prisilna i dobrovoljna – nanovo uzima maha. A ova lekcija iz američke istorije devetnaestog veka je zadobila jednu novu važnu karakteristiku. Visoki komesarijat UN za izbeglice procenio je da je 2018. godine širom sveta bilo 70,8 miliona raseljenih. UN je napomenuo i da oko 272 miliona ljudi – što je 3,5% svetske populacije – čine migranti. Mnogi njihovi životi i priče mogu se lako uporediti s pričama i životima američkih Indijanaca koji su živeli duž ‘Staze suza’.

“Ill fares the land…

U osvit devetnaestog veka, život za otprilike 100 hiljada Indijanaca koji su živeli istočno od Misisipija bio je prilično dobar. Nimalo nije ličio na onaj originalni, u divljini, kakvim su ga zamišljali doseljenici iz Evrope. Nijedno od plemena na istočnoj trećini zemlje nisu činili nomadski lovci-sakupljači: nisu to bili već stotinama godina. Skoro svi su živeli u stalnim naseobinama; uzgajali su i sakupljali jestive šumske plodove i školjke duž obalskog pojasa. Čirokiji su razvili sopstveni nastavni plan i program i objavljivali sopstvene novine. Oni su, takođe, počeli da stvaraju svoj oblik zastupničke (indirektne) demokratije (izabrani zvaničnici). Druga plemena, poput Čikasoa i Čoktoa prihvatila su hrišćanstvo, gradeći škole i čak selektivno prihvativši robovlasništvo.

Ali, bez obzira na to u kojoj su meri Indijanci uspeli da usvoje prakse (belih) Amerikanaca, ti novopečeni doseljenici su i dalje ostajali sumnjičavi prema “domaćinima” i njihovom načinu života. Ajzak Mekoj (Isaac McCoy) – propovednik koji je hrišćansku misiju širio među plemenima u Majamiju, Odavi i plemenima Potavatomi na teritoriji Velikih jezera – verovao je da se „indijanski problem“, naprosto, tiče toga što su svi zajedno živeli „preblizu“ jedni drugima. Mekoj je zaključio da je, kao narod, Indijance teško spasiti. „Koliko su samo u zabludi oni pisci koji smatraju da su Indijanci veoma moralan i čedan narod“, požalio se on. Ova je njegova opaska bila još utemeljenija ako se imaju u vidu Indijanci izloženi življenju na samom rubu evro-američkog društva. “Ogromna gomila ljudi”, napisao je, “koja je u moralnom smislu postajala sve iskvarenija, tonući sve dublje i dublje u bedu i svodeći se na beznačajnost ili čak ni na šta”.

Mekoj je zamišljao nekakav “indijanski azil” na zapadu zemlje. On je ovu ideju podelio sa Luisom Kasom  (Lewis Cass), guvernerom teritorija oko jezera Mičigen, koji je to Mekojevo zapažanje preneo u Vašington, onda kada je postao Džeksonov ratni sekretar. Naravno, ideja o postojanju „indijanskog problema“ već je bila rasprostranjena. Prethodni predsednici i guverneri država pokušali su to da reše na bezbroj načina. Džordž je Vašington, recimo, spalio toliko domorodačkih sela na severoistoku da su ga Seneke prozvale “Razoriteljem gradova“, dok je Tomas Džeferson predložio da se domoroci namame u dužničko ropstvo, obavezujući ih da prodaju svoju zemlju umesto otplaćivanja rata i kamata. Ipak, nikada se dotad u američkoj istoriji nije desilo da „izvršni direktor zemlje“ u tolikom obimu i tako izričito podržava segregatorske politike uklanjanja-premeštaja indijanaca.

Moćni brokeri i zemljišni špekulanti sa Istočne obale znali su da se njihovo najbolje oružje kojim su rapolagali ogledalo u pristupu plemenskim zemljama preko samih američkih država, koje su osećale da mogu da donesu sve zakone koje požele, njima podvrgavajući sve unutar svojih granica, uključujući i Indijance (koji su i po Ustavu imali pravo na svoje zakone). Vrhovni sud je 1832. presudio da pojedine države nemaju autoritet u „indijanskom pitanju“. Džekson je, međutim, snažno osećao da savezna vlada treba da se drži podalje od plemenskih stvari. Drama oko prava pojedinih država nasuprot saveznoj vladi bila je – inscenirana – a na štetu naroda koji su pripadali domorodačkim plemenima.

Indijski zakon o uklanjanju predviđao je razmenu zemljišta i pravičnu nadoknadu. Štaviše, statut je izričito rekao da se njegove odredbe ne smeju tumačiti na način koji bi kršio bilo koji postojeći ugovor sa indijanskim grupama i narodima. Ovaj akt je, međutim, bio prilično nejasan. Kako bi funkcionisao princip nadoknade? Ko bi tačno dobio tu nadoknadu i kako? Na koji bi se način na Zapadu pravio izbor zemlje koja je trebalo da bude naseljena? I, kako bi indijanski doseljenici, zapravo, trebalo da tamo stignu? Na kraju, rezultati nisu bili ni fer a niti u skladu sa postojećim ugovorima. Predstavnici države i razni poslovni interesi odmah su se „ukačili“ za sve nijanse dvosmislenosti postojećih zakona, formulišući ih razdvojeno, izdvojeno i nevezano jedne od drugih, uz zbunjujući niz metoda koje su, po Džeksonovim rečima, “sračunate da izazovu… dobrovoljni odlazak.” Saunt u svojoj knjizi napominje da je “ta fraza savršeno odr prevarne namere koje su podupirale (tadašnju) politiku”.

U međuvremenu je federalna vlada naimenovala činovnike da se bave svakodnevnom logistikom „premeštaja“, odredivši komesare za pregovore o ustupanju i prepuštanju zemljišta i mobilišući hiljade vojnika kako bi se ideja o deportaciji indijanaca pretočila u stvarnost na terenu. Džekson je, čak, pozvao svog prijatelja, generala Džordža Gibsona, kako bi nadgledao tu operaciju.

Neka indijanska plemena su otišla dobrovoljno; mnogi od njih su međutim, transportovani zahvaljujući privatnim ugovorima koji su zadržali troškove preseljenja ljudi što je moguće nižim, uskraćujući im medicinsku negu i prisiljavajući stare i nemoćne da marširaju kroz teritorije koje nisu njihove, što je rezultiralo neizrecivom patnjom i smrtnim ishodima. Preostali Indijanci su ostali, uprkos naredbama da odu. Vremenom je dobrovoljna deportacija postala obavezna. Mnogi Indijanci na Istoku bivali su pojedinačno proganjani i ubijani. Uzmimo, na primer, devetnaestogodišnjeg čoveka iz Krika kojeg su zarobili lovci na robove. Kada su shvatili da mladić nije bio rob koji je pobegao, i zbog toga nije imao nikakvu utrživu vrednost, upucali su ga i skalpirali. Ostali su lovljeni kao „grupe“. Seminoli su se godinama efikasno borili protiv američke vlade, u sukobu koji je odneo hiljade žrtava (Drugi rat protiv Seminola).

Seminole su na kraju ostale u zemljama svojih predaka na centralnoj Floridi. Oni su, ipak, bili pre izuzetak nego pravilo. Do 1830. godine je oko 20 000 Indijaca ostalo u istočnoj trećini kontinentalne SAD. Mnogi od njih bili su preplavljeni doseljenicima i prisiljeni da žive na planinskim i poljoprivredno neproduktivnim zemljištima, odvojeni od svojih bliskih srodnika koji su se odselili, uz svoje kulturne i političke sisteme koji su bili u neredu. A i onima koji su otišli se ​​retko dešavalo da im se posreći pa da im krene nabolje. Zemljištu izdvojenom od strane vlasti za domorodačka naselja u sadašnjoj Oklahomi nedostajalo je vode za navodnjavanje; teren je bio kamenit, a plodni sloj plitak. Štaviše, granice su bile nejasne i često su se preklapale. Mnogi Indijanci koji su se usudili da svoja naselja podignu na toj teritoriji pre naseljavanja primetili su da je to zemljište potpuno neprikladno za poljoprivredu. Vlada im je, međutim, uporno napominjala da je reč o “odličnoj zemlji”.

U međuvremenu, vlasnici zemljišta u Alabami, Džordžiji, Kentakiju, Misisipiju, Severnoj i Južnoj Karolini su veoma brzo proširili plantažni sistem – i, po toj analogiji – ropstvo, shodno načelu po kojem je rob „pokretna imovina“ – primenjujući ga na izvorno indijanske zemlje. Saunt je u svojoj knjizi uradio neverovatan posao, povezujući severne finansijere sa južnjačkim vlasnicima robova, zapravo, oba procesa uklanjanja Indijaca. Saunt napominje da se tokom 1830-ih „porobljeno stanovništvo u Alabami više nego udvostručilo, na 253.000. Do kraja decenije, gotovo jedan od četiri roba radio je na zemlji koja je samo nekoliko godina ranije pripadala indijancima iz kričkih plemena.” To su u velikoj meri finansirali severni bankari – poput Džozefa Birsa, predsednika Severnoameričke kreditno-bankarske kompanije (North American Trust and Banking Company), ubirući zgodne profite od pamuka kojeg su sadili, brali i prerađivali porobljeni (indijanci i Afro-!merikanci).

Upozoravajuća priča

Knjiga „Republika sebe nedostojna“ (Unworthy Republic) je studija o moći. U njoj se detaljno opisuje spajanje tokova novca i izlaže retorika, politička ambicija i idealizam belih suprematista. Saunt pokazuje svojim čitaocima cenu kastinsko-rasnog sistema u Sjedinjenim Državama. Nemoralno i bespravno etničko čišćenje istočne trećine SAD uklanjanjem domorodaca nije bilo samo istorijski zločin; takođe je kriminalno podsticano još jedno takvo zlodelo: učvršćivanje i proširivanje ropstva i prateće rasne hijerarhije, koja će se delimično srušiti tek 1860-ih, po okončanju  Američkog građanskog rata.

Uprkos opsegu društvenih i političkih snaga uključenih u procese, uklanjanje domorodaca nikako nije bilo neophodno niti neizbežno. Uzgred, to se nije dogodilo tek tako: radilo se o hiljadama malih odluka, i nekoliko velikih koje su doprinele tome. U središtu ovog procesa bio je prvi populistički predsednik, Džekson. “Stari Hikori” (Old Hickory), kako ga zovu, ime je prvo stekao kao vojni komandant u ratovima protiv Indijanaca, ali je njegovo privatno bogatstvo proisteklo iz špekulacija nekretninama. Izlagao je svoj pogled na svet – uključujući i ograničenu kontrolu saveznih vlasti, zagovarajući „običnog čoveka“ – brinući se za njegov statusa političkog autsajdera, i ističući lično iskustvo kao zemljoposednika.

Paralela sa sadašnjošću je gotovo sablasna: Savremeni Amerikanci, baš kao i njihovi zemljaci iz 1830-ih, imaju predsednika koji je investitor u nekretnine sumnjivog karaktera – čoveka iza čije se retorike uspeha krije zanemarivanje najugroženijih, i za koga je korporativni profit važniji od javnog dobra.

Američki predsednik Donald Tramp otvoreno se divi Džeksonu. Pred publikom na Džeksonovom imanju u Tenesiju, Tramp je primetio da se Džekson “sukobio i prkosio arogantnoj eliti”, da bi potom upitao: “Da li vam to zvuči poznato? Pitam se zašto oni stalno govore o Trampu i Džeksonu, Džeksonu i Trampu.” On je 2017. godine odabrao Džeksonov portret koji će visiti na zidu iza njegovog stola u Ovalnoj kancelariji. Još važnije, Tramp se pročuo po etno-nacionalističkoj ksenofobiji koja je svojevremeno pokrenula raseljavanje Indijanaca. Prošle godine je, na primer, napisao niz postova na Tviteru upozoravajući da će „loši hombresi iz Meksika i Srednje Amerike biti maknuti iz naše zemlje… (dok za to vreme) razvijamo snage za njihovo uklanjanje.”

Sauntova knjiga može poslužiti kao upozoravajuća priča u savremenom dobu masovne migracije. Složeni proces uklanjanja Indijanaca podseća čitaoce da lični pristanak i voljno delovanje oblikuju ekonomiju, politiku i kulturu vladanja. Na kraju, priča o ‘Stazi suza’ nije srećna. Ali, bilo bi pogrešno pretpostaviti da su vlasti pobedile. Jer, nisu. Domoroci su istrajali uprkos svim zavadama. Obnovili su svoja plemena i svoj život, svoja imanja i škole, porodice i tradiciju. Napokon, to i jeste ono što predstavlja američki put (American way, nacionalni etos koji se drži principa slavljenja života, slobode i potrage za srećom).

Dejvid Trojer (David Treuer) je profesor engleskog jezika na Univerzitetu Južna Kalifornija i autor knjige “Heartbeat of Wounded Knee: Native America” From 1890. to the Present“.

Wounded Knee Massacre

Wounded Knee on History.com

Click to access 340316.pdf

 

David Treuer, (Foreign Affairs)

 

Point Nemo: najudaljenija tačka sveta

Tačka u koju uranja svemirska letelica (slika dole) jeste najudaljenije mesto od prvog kopna. Ona je, ujedno, i prilično neobična.

Iako za nju zna tek nekolicina, ovo je sasvim specifična tačka u Tihom okeanu: preko stotinu svemirskih letelica je po okončanju svojih misija “sletelo” u njene dubine.

Njen naziv je “Point Nemo”.

Kuda krenete onda kada poželite da se malo udaljite od užurbanosti modernih vremena? Onda kada vas stres svakodnevnog života inspiriše da potražite najudaljeniju tačku na Zemlji… pa, možda ćete biti iznenađeni kada saznate da ih, zapravo, postoji nekoliko.

Međutim, ako ne patite od morske bolesti i ukoliko podnosite talase okeanske bure, onda ste možda u prilici da upoznate najudaljeniju tačku od kopna, poznatu i kao “okeanski pol nepristupačnosti”.

Budući da je njen zvanični naziv pomalo težak za izgovor, dobila je nadimak ‘Point Nemo’, po čuvenom pomorskom anti-heroju, kapetanu Nemu, kojeg je stvorio francuski autor naučne fantastike Žil Vern (Pojavljuje se u dva Vernova romana, u „Dvadeset hiljada milja pod morem“ i „Tajanstvenom ostrvu“, kao i u njegovoj predstavi „Putovanje kroz nemoguće“. Na latinskom, njegovo ime znači “niko”, što je izuzetno pogodan naziv za mesto koje ljudi posećuju izuzetno retko.

Point Nemo nalazi se na preko 1.600 kilometara od obale tri takođe veoma udaljena ostrva: Ostrva Ducie, jednog iz grupe Pitkernovih ostrva (Pitcairn), koja se nalaze na severu, Motu Nuija, iz grupe Uskršnjih ostrva (na severoistoku), i ostrva Maher (pokraj obala Antarktika).

Ova lokacija je prilično čudna i „nekonvencionalna“.

Koliko daleko je moguće odjedriti od kopna? (Foto: Chad Ehlers/ Alamy/ BBC)

Stručnjaci su dugo raspravljali o geografskoj zagonetki pronalaska „središta okeana“, ali bila je potrebna savremena tehnologija da bi se našlo potpuno rešenje. Okeanski pol nepristupačnosti je 1992. zvanično otkrio poznati geodeta hrvatsko-kanadskog porekla, Hrvoje Lukatela.

Umesto da pokrene ekspediciju, Lukatela je ostao na kopnu, izračunavši lokaciju ove tačke upotrebom specijalnog kompjuterskog softvera. Umesto da jednostavno zabode zastavicu u ravnu projekciju Zemlje, softver kojim se koristio je u mapu „ugrađivao“ elipsoidni oblik planete, “gađajući” ovu lokaciju do maksimalne tačnosti.

Malo je verovatno da će se ova tačka u doglednoj budućnosti značajnije pomeriti.

Okeanski pol nepristupačnosti, poznatiji kao “Point Nemo” (Foto: Timwi/ BBC)

“Lokacija tri jednakostranične tačke prilično je jedinstvena, a na Zemljinoj površini ne postoje druge tačke koje bi mogle zameniti bilo koju od ovih”, kaže Lukatela. Moguće je da bi bolja merenja ili obalska erozija pomerila lokaciju Tačke Nemo, „ali samo metar-dva“.

Nemo je toliko udaljen od kopna da su mu često najbliži ljudiastronauti. Međunarodna svemirska stanica kruži oko Zemlje na maksimalnih 416 kilometara. U međuvremenu, najbliže naseljeno kopno od Nema je udaljeno preko 2,700 kilometara.

U stvari, čitavo područje oko Point Nema je dobro poznato svemirskim agencijama.

Svemirska stanica ‘Mir’, pre nego što je pala u Tihi okean (NASA Photo / Alamy/ BBC)

To ta oblast je agencijama za kosmička istraživanja poznata kao “nenaseljeno područje Južnog Tihog okeana“. Ruske, evropske i japanske svemirske agencije naročito su ga koristile kao mesto za odlaganje otpada, jer je to tačka na planeti sa najmanje ljudi i najređim brodskim rutama.

Smatra se da se preko sto svemirskih letelica danas nalazi upravo na ovom „groblju kosmičkih plovila“: od satelita i teretnih brodova do neispravne svemirske stanice ‘Mir’.

Umesto pojedinačnih spomenika istoriji svemirskih putovanja, ostaci svih ovih naprava nalaze se razbacani po okeanskom dnu, kaže svemirska arheološkinja Alis Gorman sa Univerziteta Flinders u Edelejdu, u Australiji.

“Svemirske letelice ne prežive u jednom komadu svoj ponovni prolazak kroz atmosferu“, kaže Gormanova. “Većina njih sagori pri paklenoj temperaturi. Komponente koje najčešće prežive ulazak su rezervoari za gorivo i delovi pod pritiskom, koja su deo sistema za gorivo. Oni su obično napravljeni od legura titanijuma ili nerđajućeg čelika, često zatvorenih u složena „pakovanja“ od ugljeničnih vlakana, otporna na visoke temperature. “

I dok manji delovi sagorevaju u atmosferi, ne ostavljajući ništa osim impresivnog svetlosnog traga, Alis Gorman kaže da se pretpostavlja kako veće delove 143 tone teškog ‘Mira’ sada ispiraju talasi na plažama Fidžija, dok su ostali potonuli u okeanske dubine.

“Kao i brodske olupine, i svemirske letelice postaju idealna staništa koja će kolonizovati šarolika bića okeanskih dubina“, kaže Gormanova. “Ukoliko nema preostalog goriva koje curi, onda ne bi trebalo da postoji ni opasnost po morski svet.”

Dugo se nagađalo šta su i ko su „žitelji“ koji bi mogli „nastaniti“ Point Nemo.

Umetnikov doživljaj Ktulua (Geo Images / Alamy/ BBC)

Uprkos pisanju 66 godina pre svog otkrića, autor naučne fantastike Hauard Filips Lavkraft (HP Lovecraft) je za lokaciju koja je bila u neposrednoj blizini okeanskog pola nepristupačnosti izabrao R’lyeh, potonuli grad koji je stanište njegovog legendarnog stvorenja, Ktulua (Cthulhu), kombinacije hobotnice i zmaja.

Okeanografi su 1997. zabeležili misteriozni šum udaljen manje od 1,240 kilometara istočno od Tačke Nemo. To je dovelo do velikog uzbuđenja (uz nešto malo strepnje). Zvuk, nazvan “The Bloop”, bio je glasniji čak i od plavog kita – što je dovelo do nagađanja da ga je stvorilo neko nepoznato morsko čudovište.

Međutim, od tada je američka Nacionalna uprava za okeane i atmosferu potvrdila da je taj „Bloop“ zvuk – leda. Kada veliki ledeni bregovi puknu i počnu da se lome, oni stvaraju snažne, ultra-niske frekvencije. Naknadni audio-snimci poznatih lomova leda imaju veliku sličnost s osim zvukom.

Dakle, ako Point Nemo nije zaista dom čoveka-zmaja-hobotnice, onda – šta tačno tamo živi? Verovatno ne puno toga, kaže okeanograf Stiven Dhont (Steven D’Hondt) s Univerziteta Rod Ajlend u Naragansetu.

Južnopacifički vrtlog, levo (Karsten Schneider/ Science Photo Library/ BBC)

To je zato što okeanska tačka nepristupačnosti leži u južnom delu Tihog okeana. Ovo je ogromna rotirajuća okeanska struja: istok i zapad su omeđeni kontinentima (Južnom Amerikom i Australijom), ekvatorom koji je na severu i snažnom antarktičkom cirkumpolarnom strujom koja potiče s juga.

Prema podacima NASA satelita, vode unutar ove „spirale“ su stabilne, sa površinskom temperaturom od 5,8C°C u Tački Nemo. Rotirajuća struja sprečava da hladnija voda, bogata hranljivim materijama, uđe u ovaj vrtlog.

Štaviše, pošto je region toliko izolovan od kopnenih masa, vetar i ne nosi mnogo organske materije u talasima koji zapljuskuju Point Nemo.

Kao rezultat toga, malo je toga što bi se moglo nahraniti ovim strujama. Bez materijala koji pada odozgo kao “morski sneg”, okeansko dno je takođe beživotno. D’Hondt ga opisuje kao “okeanski najmanje biološki aktivno područje na svetu”.

Ipak, postoji nekoliko izuzetnih tačaka u kojima neka jedinstvena bića mogu preživeti. Čak i ovde.

Hidrotermalni otvor, istočni Pacifik (Ken MacDonald / Science Photo Library/ BBC)

Tačka Nemo nalazi se blizu južnog kraja istočnog pacifičkog uspona, podmorske linije vulkanske aktivnosti koja se proteže sve do Kalifornijskog zaliva. Označava granicu tektonskih ploča Pacifika i Naske (Nazka), koje se postepeno odmiču. Magma obilno kulja u procepu između ovih ploča, stvarajući hidrotermalne otvore koji izbacuju toplu vodu i minerale.

To je ekstremno okruženje, mada neke bakterije uspevaju čak i ovde, dobijajući svoju energiju od hemikalija koje oslobađaju podvodne erupcije lave. Zauzvrat, bakterije održavaju u životu veća stvorenja, kao što je recimo “Jeti rak”, koji je prvi put primećen 2005. godine i nazvan tako po svojoj dlakavoj površini.

U ovim se dubinama još mnogo toga može otkriti, ali njena udaljenost čini Point Nemo skupim i izazovnim odredištem za neko detaljnije naučno istraživanje. Izuzev povremene trke jahti oko sveta, čija putanja tek ovlaš okrzne područje na kojem leži Tačka Nemo, posetilaca nema. To znači da je malo verovatno da će se pojaviti na vašim društvenim medijima, tako da morate upotrebiti svoju maštu kako biste je zamislili.

“Kada je miran dan i bez vetra, morska površina u srcu južnopacifičkog „Gira“ je jednostavno prelepa – bistre, žutoplave boje ljubičastog tona – jer voda sadrži tako malo čestica iz „stranog sveta“ i nije zamućena organskim materijama iz sedimenata na dnu, nastalih taloženjem mrtvog morskog sveta”, kaže D’Hondt.

Ili bi ih bilo, da nije smeća.

Sargaska riba (Histrio histrio) pliva pokraj odbačenog plastičnog konopa (David Fleetham / Visuals Unlimited / Science Photo Library/ BBC)

Kada je 2010. virtuelni bend Gorillaz objavio svoj album Plastic Beach, stvorili su izmišljenu pozadinu: navodno, muzika je snimana u za tu priliku posebno izgrađenom studiju na morskom otpadu u Tački Nemo.

Ovo nije toliko daleka pretpostavka kao što možda zvuči. Studija objavljena 2013. potvrdila je da se u južnom Tihom okeanu nalazi  velika mrlja plutajućeg otpada. Najveće nagomilavanje otpada bilo je u samom centru, oko 2.500 kilometara severoistočno od Tačke Nemo.

Smeće je uglavnom plastični otpad poput polistirena, filma, niti ribarskih mreža, raznog komađa i peleta ispranih s brodova, kao i s priobalja. Rotirajuća struja zarobljava smeće, razbijajući ga na sitne komade. Biolozi veruju da bi smeće moglo izbaciti ekosistem iz ravnoteže, pomažući širenju nekih vrsta dok bi neke druge trpele ovakvu situaciju.

Čak i na najudaljenijem mestu na planeti, čini se da se ne može uteći beznadežno lošim navikama čoveka.

 

Ella Davies, BBC

Uloga Mreža u širenju korone

Već je očigledno da ovo nije tek jedna od “onih sezona” u kojoj je izbio “još jedan” težak oblik gripa. Jer, korona se širi daleko brže no što većina Amerikanaca shvata.

“Panika proizvedena korona virusom je obična glupost.” Oklevam da se sasvim složim s Ilonom Maskom, ali hajde da ovom prilikom kažem isto što i on, kaže Nial Ferguson, pisac i domaćin dokumentarne serije „Niall Ferguson’s Networld“, zasnovane na njegovom bestseleru iz 2018. godine, „Trg i kula“ (The Square and the Tower: Networks and Power). Ova TV serija će se od 17. marta emitovati na američkoj državnoj mreži PBS, specijalizovanoj za programe edukativno-dokumentarnog tipa.

Pogrešan način razmišljanja o brzom globalnom širenju novog oblika korona virusa, koji se u stručnoj nomenklaturi vodi kao „2019-nCoV“, i oboljenja odnosno komplikacije koje on izaziva – Covid-19, hajde da ga tako zovemo i spustimo se s akademskog nivoa – kao što me je prošlog ponedeljka u par rečenica podsetio jedan pametni i bogati čovek: „Sećate li se virusa „H1N1-A“ iz 2009? Ni ja. Njim se zarazio značajan deo sveta, ubivši 20.000 američkih građana i – brzo smo ga prebrodili.” Možda bi ovome pridodao da je tih 20 hiljada žrtava manje od polovine onih Amerikanaca koji su 2017. umrli od tadašnjih verzija gripa i upale pluća.

H1N1, takođe poznat kao svinjski grip, bio je, kao što samo ime kaže, jedan oblik gripa. Reproduktivni broj – što je broj prenosilaca zaraženih klasičnim putem, ukratko „R0“ – bio je 1,75. Američki Centar za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC) procenio je da je u Sjedinjenim Državama virusom H1N1 svojevremeno inficirano 60,8 miliona ljudi, ubivši 12.469 osoba – što, na ovu brojku, predstavlja stopu smrtnosti od 0,02%.

Čini se da ovaj novi korona virus – koji nije influenca jer ne napada samo disajne puteve i pulmonalni sistem već i gastrointestinalni sistem – ima viši R0 i daleko višu stopu smrtnosti od svinjskog gripa. Ta stopa je gotovo sigurno niža od prošlonedeljne procene Svetske zdravstvene organizacije (3,4%), ali je i dalje mnogo viša nego u slučaju H1N1. Južna Koreja, koja verovatno poseduje najtačnije podatke s obzirom na njen agresivni režim ispitivanja, izveštava o 50 smrtnih slučajeva na 7.313 inficiranih, što je stopa smrtnosti od 0,68% (nešto više od jednog smrtnog slučaja na dvesta obolelih). A ukoliko virusom Covid-19 bude inficirano još Amerikanaca – do, recimo, nekadašnjeg nivoa zaraženosti svinjskim gripom – broj smrtnih slučajeva mogao bi premašiti 440.000 (otprilike 38 puta smrtonosniji od svinjskog gripa).

Ukratko, Covid-19 ima potencijal da 2020. godinu učini daleko gorom od tek „još jedne sezone teškog oblika gripa“. Da bismo razumeli zašto je to tako, moramo primeniti jedan sofisticiraniji postupak i okvir delovanja od onog kojim se, u dokolici, bavi većina laičkih komentatora – uključujući tu i milijardere.

“Čini se da je u Vuhanu došlo do novog izbijanja teškog oblika upale pluća.” Bilo je ovo prvo moje spominjanje nadolazeće pandemije koju sam naznačio u e-pošti od 4. januara. Nakon nešto više od dve nedelje, primetio sam da je novi virus „već prouzrokovao tri smrtna slučaja u gradu Vuhan“, ali sam ujedno upozorio i da se može brzo širiti, poput, recimo SARS-a 2003. godine, kada se epidemija poklopila sa proslavom kineske Nove godine. Deset dana nakon toga, 30. januara, bilo je 9.776 potvrđenih slučajeva zaraze koronom, dok je ukupno bilo 213 smrtnih slučajeva. Na dan 8. marta (pre pet dana) , potvrđeno je više od 107 hiljada slučajeva, i gotovo 3,700 umrlih.

U početku, broj slučajeva zaraze izvan granica Kine nije rastao eksponencijalno. To se, međutim, promenilo tokom februara. Pre nešto više od tri nedelje, taj se broj na svakih osam dana udvostručavao. Sada se udvostručuje na svakih pet dana.

Standardni epidemiološki modeli imaju tendenciju da potcene pretnju koju predstavlja virus kao što je 2019-nCoV, jer ne uzimaju u obzir topologiju društvenih mreža koje ga prenose. Zahvaljujući mrežnom-internet radu naučnika kao što su Romualdo Pastor-Satorras i Alessandro Vespignani, sada razumemo izvanrednu snagu prenosivosti koju poseduju savremene saobraćajne, transportne ali i društvene mreže, u kombinaciji sa čvorištima koja su na društvenim mrežama poznata kao “super-prenosioci“ („superspreaders“).

Ovde bi bilo umesno citirati Lasla Barabasija (László Barabási), Vespinjanijevog kolege sa Univerziteta Northeastern, koji kaže da „Kada je reč o širenju patogena, epidemijski parametri su od drugorazrednog značaja. Najvažniji faktor je struktura mreže mobilnosti... Virus gripa kreće se kontinentima brzinom sportskog automobila ili manjeg aviona.

To znači da se ograničenja putovanja često nameću prekasno da bi se zaustavilo širenje zaraznog virusa duž ruta između 3.000 najprometnijih aerodroma na svetu. Ono što je važno nije ona geografska već „efektivna udaljenost“ tokom putovanja.

Zatim, na tlu-kopnu su prisutne sve moguće lokalne mreže, gde aerodromi, tržni centri, supermarketi i škole funkcionišu kao žarišta povezana sa bezbroj domova i kancelarija.

Konačno, i što je najvažnije, prisutnost društvenih mreža koje su, poput transportnih mreža, neograničenog obima (scale-free), i sposobne da u trenutku sve prenesu na neograničenu daljinu: Relativno mali broj veb-čvorišta ima neverovatno visok broj „ispusta“, „poruba“ i „ivica“. U dobrim vremenima i u svojoj benignoj verziji na društvenim mrežama pojave se oni koji su direktno iskusili nešto, a potom Mrežom prenose svoja iskustva: možda česti putnici avionom, a tu su i oni umreženi nagonom da deluju u čoporu, s kojim su uvek u saglasju; ima i onih koji žele da zavedu ili budu zavedeni: oni koji su željni drugih vidova druženja. U vremenima stvarne zaraze, oni su super-prenosioci, poput čuvenog Gaetana Digaa (Gaëtan Dugas ¹ ² ³ , 1953 – 1984) kanadskog stjuarta francuskog porekla koji je osnovano tvrdio da je imao 2.500 seksualnih partnera, i koji je u povojima širenja AIDS-a postao (sasvim pogrešno) prepoznat kao „nulti prenosilac“ ili „nulti pacijent“ (da bi se danas, naknadno, nakon gotovo četiri decenije, sa sigurnošću utvrdilo kako ovo nije bilo tačno). Ili, recimo, Leu Đjanlun (Leu Jianlun), lekar iz provincije Guangdong, za kojeg se pouzdano zna da je u Hong Kong doneo SARS, u trenutku kada se 21. februara 2003. godine došao na recepciju hotela ’Metropol’.

Sociolog i lekar Nikolas Kristakis, nekadašnji diplomac Harvarda a sada predavač na Jejlu je ukazao kako je sličan obrazac svojevremeno postojao i na Harvardu, u trenutku kada je svinjski grip H1N1 prodro u kampus. “Brzina kojom se grip širio tokom ove epidemije je neposredno zavisio od različitih aspekata ‘položaja’ i ’statusa’ koji su tadašnji prenosioci gripa imali na društvenim mrežama”, piše Kristakis. „Oni studenti koji su imali više prijatelja i koji su bili centralne figure u svojoj lokalnoj grupi ’prijatelja’ – kao i oni čiji se prijatelji nisu međusobno poznavali – dobili su ga pre svih ostalih.“

Kada je u pitanju Covid-19, slični procesi su uzrok zapanjujućoj brzini kojom se i ova verzija gripa širi svetom, a zatim i izvan transportnih i društvenih mreža/čvorišta. Britanski biznismen koji je sa konferencije u Singapuru odleteo na skijanje u francuske Alpe bio je jedan od prvih distributera korone koji su identifikovani tokom ove epidemije. Virus je stigao do Švajcarske preko grupe turista koji su se vraćali iz posete Italiji.

Usled svih ovih prethodno pobrojanih razloga, broj za sada poznatih slučajeva u Sjedinjenim Državama (436) mora biti odmah isključen iz igre, i to barem za jedan red veličine (dakle, 10 puta većeg obima) ili, što je još verovatnije, za dva reda veličine (100 puta); ovo se, naprosto, dešava usled katastrofalnog nedostatka medicinskih setova za brzo testiranje. Prema Satoras-Vespinjanijevom Modelu globalnog širenja i mobilnosti epidemije, Sjedinjene Države su peta zemlja po ranjivosti na prodor korone iz inostranstva – nakon Tajlanda, Japana, Tajvana i Južne Koreje. Ukoliko se pokaže da će SAD imati proporcionalno onoliko slučajeva koliko ih trenutno ima Južna Koreja, Sjedinjene Države će u najskorijoj budućnosti imati oko 46.000  zaraženih i više od 300 smrtnih slučajeva – ili, možda, „samo“ 1.200 smrtnih slučajeva ukoliko stopa smrtnosti u SAD-u bude slična onoj koju sada ima Italija.

Bilo bi kratkovido i nesmotreno ne uzeti u obzir sve potencijalne rizike koje mrežni efekti imaju i u slučaju širenja ove (za sada još uvek ne dovoljno poznate) verzije virusa. Ne samo da se korona širi mnogo brže nego što to većina Amerikanaca shvata; ona, takođe, ruši i globalne proizvodne lance snabdevanja kao i sve ekonomske aktivnosti koje zavise od putovanja ali i prostorne, vremenske ili međusobne bliskosti. To bi moglo pokrenuti „kaskadni efekat slapova”; međusobno povezanih propusta koji se silovito prelivaju na tržištu korporativnim obveznicama, narušavajući globalnu finansijsku mrežu usled iznenadne navale neizmirenih novčanih obaveza, odnosno, dugova.

Konačno, kablovske vesti i onlajn društvene mreže bi se lako mogle osloniti na širenje alarmantnih i potpuno lažnih priča o pandemiji – poput već naširoko rasprostranjene mape globalnih vazdušnih ruta koje su, prema jednom australijskom veb-sajtu, prikazale „podatke o letovima koje je imalo oko pet miliona stanovnika Vuhana koji su leteli tokom one kritične dve nedelje – pre nego što je izbila epidemija u ovom gradu koji je sada pod ključem.”

Taj aspekt mrežnog „raspršivanja“ panike je uistinu nedotupavan, primećuje Nial Ferguson. Ipak, i napokon, tome nasuprot, ne bi bilo pametno ni potcenjivati razmere pandemije Covid-19 – savršeni prikaz ranjivosti i krhkosti našeg tako intenzivno umreženog sveta.

Svetska zdravstvena organizacija preporučuje da za sada ne otkazujete svoje letove, ponašajući se u skladu sa preporukama ove krovne zdravstvene institucije.

Niall Ferguson (Wall Street Journal 8. Mart, 2020 12:25 pm ET)

Seganova bledoplava tačka

Džon Meserli, (John G. Messerly, PhD), dugogodišnji član odeljenja za filozofiju i računarstvo na Teksaškom univerzitetu i pisac knjiga o evolutivnoj filozofiji pravi kratak osvrt na reči koje je napisao i izgovorio jedan od najpopularnijih svetskih naučnika s kraja prošlog stoleća.

Ilustracija: indac

Astronom Karl Segan (Carl Sagan) jedan je od mojih intelektualnih junaka i jedan od velikih sekularista dvadesetog veka. Pre trideset godina (1989), nakon što su oba Vojadžerova svemirska broda prošla Neptun i Pluton, Segan je poželeo poslednju sliku Zemlje sa „sto hiljada puta“ veće razdaljine od čuvenih fotografija Zemlje koje su uslikali astronauti programa Apolo. Nijedna fotografija nikada nije pružila bolju perpektivu uslova i prilika nas, ljudi; vredi je videti, a i saslušati ovo, najmanje jednom godišnje do kraja života. Hvala, Karl Segan.

(Gornja multimedijalna prezentacija ponovo je objavljena u internet-magazinu Instituta za etiku i nove tehnologije, 17. marta 2015.)

O Plavoj tački u beskraju, Karl Segan je napisao:

“Sa ovog udaljenog mesta posmatranja, Zemlja možda izgleda beznačajna. Ali za nas je drugačije. Pogledajte ponovo tu tačku. To je ovde. To je dom. To smo mi. Na njoj… svi koje volite, svi koje poznajete, svi za koje ste ikada čuli, svako ljudsko biće koje je ikad postojalo – živelo je tu. Skup svih naših radosti i patnji, hiljade samouverenih religija, ideologija i ekonomskih doktrina, svaki lovac i svaki sakupljač, svaki heroj i svaki strašljivac, svaki stvaralac i razarač civilizacije, svaki kralj i seljak, svaki mladi zaljubljeni par, svaka majka i svaki otac, dete puno nade, pronalazač i istraživač, svaki učitelj morala, svaki korumpirani političar, svaka superzvezda, svaki vrhovni vođa, svaki svetac i grešnik u istoriji naše vrste — svi smo živeli tamo: na čestici prašine osvetljenoj zrakom Sunca.

Zemlja je veoma mala scena u nepreglednoj kosmičkoj areni. Setite se reka krvi koje su prolili svi oni generali i vladari, da bi, u slavi i trijumfu, na trenutak postali vladari delića tačke. Setite se beskrajnih okrutnosti počinjenih od strane stanovnika jednog ćoška piksela prema jedva prepoznatljivim stanovnicima nekog drugog ćoška, njihovih toliko čestih nesporazuma, toliko želeći da poubijaju jedni druge, njihove  mržnje.

Naše zablude, naše umišljeno samouvažavanje, obmana da imamo neki privilegovani položaj u Svemiru su suočene sa ovom bledom tačkom. Naša planeta je usamljena mrlja zapretena velikom kosmičkom tamom. U našoj beznačajnosti u svom tom prostranstvu, ne postoji nikakva naznaka da će pomoć doći s nekog drugog mesta, da nas izbavi od nas samih.

Zemlja je jedino mesto za koje znamo da sadrži život. Ne postoji ni jedno drugo mesto, bar ne u skoroj budućnosti, gde bi se naša vrsta mogla odseliti. Posetiti, da. Naseliti, ne još. Sviđalo vam se ili ne, Zemlja je mesto gde se trenutno nalazimo.

Kažu da je astronomija iskustvo koje kroz poniznost izgrađuje karakter (“jer smo tek trun u beskraju prostora i vremena”). Verovatno ne postoji bolji pokazatelj glupavosti ljudske sujete od ove slike našeg sveta sa ovolike udaljenosti. Za mene, ona naglašava našu odgovornost da se jedni prema drugima odnosimo ljubaznije, i da sačuvamo i negujemo bledoplavu tačku — jedini dom za koji znamo.”

Fotografiju “Plava tačka u beskraju” (Pale Blue Dot) snimio je Vojadžer 1, šestog jula 1990. godine. Vojadžer je ovu fotografiju napravio na svom putovanju, sa same granice Sunčevog sistema, u momentu kada je bio udaljeniji od Plutona, na rastojanju od 6,4 milijarde kilometara. Četiri godine kasnije, Karl Segan objavio je istoimenu knjigu, Plava tačka u beskraju, o tome koliko su ljudi (ne)značajni i (ne)moćni u odnosu na Univerzum.

Oktobar 1994.

Reason & Meaning

Carl Sagan’s Pale Blue Dot

Izgledna budućnost Sporazuma o otvorenom svemiru

Predsednik Tramp je 18. juna 2018. godine u Vašingtonu D.C. najavio razvoj američkih svemirskih snaga kako bi “osigurale američku dominaciju u svemiru”. Pod zvaničnim nazivom „Svemirske snage“ (Space Force, SF), on je formirao šesti ogranak američke vojske. Istog dana je u Ženevi otpočela manifestacija UNISPACE+50; njeni učesnici su obeležili pola veka od nastanka UNISPACE-a, Konferencije UN-a o istraživanju i mirnodopskoj upotrebi otvorenog svemira.

UNISPACE je prvi put održan u Beču 1968. godine, nakon što je 1967. u UN-u usvojen Ugovor o otvorenom (slobodnom) svemiru (Outer Space Treaty, OST), Ugovor o principima koji regulišu aktivnosti država u istraživanju i korišćenju otvorenog svemira, uključujući Mesec i druga nebeska tela (pun naziv: Principles Governing the Activities of States in the Exploration and Use of Outer Space, Including the Moon and Other Celestial Bodies).

U UN-u postoji čitavo telo posvećeno radu na zakonima koji se tiču upotrebe i korišćenja svemirskog prostranstva – kako ljudi mogu da koriste Univerzum izvan Zemljine atmosfere. Telo je nastalo i razvilo se upravo tokom Hladnog rata i na startu globalne svemirske trke 50-tih i 60-tih, a u kritičnom kulturnom momentu preispitivanja održivosti rata, demokratije i kolonijalizma. Već u prvim redovima teksta ovog Ugovora, njegovi potpisnici navode “velike mogućnosti koje se stavljaju pred čovečanstvo, a kao rezultat čovekovog prodora u svemir”, uz “zajednički interes čitavog čovečanstva za napredak u istraživanju i korišćenju svemira u mirnodopske svrhe”. Cilj ugovora je da obezbedi “istraživanje i korišćenje svemira koje treba da se obavlja u korist svih naroda, bez obzira na stepen njihovog ekonomskog ili naučnog razvoja”.

Danas, u 2018. godini, šta bi taj Ugovor o otvorenom svemiru (OST) mogao učiniti za mir na Zemlji? Sasvim je izvesno da, s jedne strane, postoji neko kao što je „građanka-astronaut“ Namira Salim koja radi sa UNOOSA-om (United Nations Office for Outer Space Affairs) kako bi se do 2030. godine održao prvi Mirovni samit  u – svemiru. Sa druge strane, predsednik Tramp stvara Svemirske snage kako bi „zaštitio američke interese širom Univerzuma“. U tom kontekstu, zahtevi za organizovanjem „nebeskog mirenja“ izgledaju prilično drukčije nego što su se to činili pre 50 godina. Mnoge od ključnih pretpostavki svemirske diplomatije iz prošlog veka – npr. suverenitet država, globalna zabrana oružja za masovno uništenje, sloboda istraživanja svemira i sprečavanje štetnog zagađenja nebeskih tela – sada su poljuljane.

Richard Branson i Namira Salim

Richard Branson i Namira Salim

Šta predstavlja “mirnodopsko korišćenje”?

Godine 1997, na 30. godišnjicu potpisivanja Ugovora, Shannon K. Orr,  ekspert u oblasti primene nauke u javnim politikama istakla je da “gotovo svako korišćenje svemira ima potencijalnu vojnu i/ ili konfliktnu primenu, dok vojne službe imaju mnogovrsne koristi od miroljubivih istraživanja i aktivnosti.” I zaista, rasprava o “miroljubivoj upotrebi svemira” je nekoliko godina prethodila OST Ugovoru, ostavši prisutna da bi se i dalje razmišljalo o njoj. U vreme potpisivanja Ugovora, pravni ekspert (a kasnije i ugledni diplomata) Edvard R. Finč Junior je detaljno proučio Ugovor kako bi protumačio značenje izraza “miroljubive svrhe”, na način kako se koristi u tom dokumentu. Finč je izjavio da, iako se “miroljubive svrhe” jasno mogu smatrati “neagresivnim”, upotreba termina “nije sprečila upotrebu vojnog osoblja za istraživanje svemira”, naročito ako se u vidu ima i to da su vodeće države UN ugovornice OST-a Britanija, SSSR i, naravno, Sjedinjene Države.

Na taj način bi “mirna upotreba”, a prema Ugovoru o spoljnjem prostoru i drugim instrumentima svemirskog prava, podrazumevala “neagresivnu, a vojno-prijateljsku” upotrebu svemira. U okviru ove paradigme, mirna upotreba svemira ne isključuje u potpunosti eksploataciju kosmosa u vojne svrhe, iako je bilo malo njih koji su ometala donošenje međunarodnih zakona o kosmičkom prostoru. Ovi zakoni i njihove interpretacije, takođe, ne isključuju interese van teritorija država – to jest – privatnih preduzeća.

Ranije je bio slučaj a i pravilo da samo državno preduzeće koje finansiraju vlade mogu koristiti otvoreni svemir za istraživanja, dok se sada sve više i više podstiče privatni kapital. Vašington Post je u februaru ove godine objavio da Trampova administracija planira da do 2024. godine Međunarodna svemirska stanica bude potpuno privatizovana. Istovremeno, svemir postaje naseljen novim komercijalnim igračima, uključujući i brojne start-up firme koje će ponuditi svemirski turizam, satelitske veze i klimatski nadzor – a da ne spominjemo asteroidno rudarstvo. Predstavnički dom Sjedinjenih Američkih Država je u martu usvojio predlog Zakona o slobodnom preduzetnom svemiru, dok republikanski senator Ted Kruz radi na sopstvenom instrumentu za povećanje obima svemirske trgovine. Trampove „Svemirske jedinice“ biće, samim tim, formirane usred ovog „hrabrog novog sveta“ i interakcije između čoveka i svemira.

Dakle, u ovoj 2018. godini, postavlja se pitanje koliko su održivi mirni ciljevi UNISPACE-a i Ugovora o otvorenom svemiru? Stručnjaci za svemirsku politiku Hao Liu i Fabio Tronchetti upozoravaju da pomenuti Predlog zakona o slobodnom preduzetništvu “predviđa da svemir nije globalna zajednica”. U njemu se, zapravo, kaže da “Predlog uvodi novo tumačenje Ugovora o slobodnom svemiru, koji nesporno opovrgava način na koji se OST Ugovor do sada razumeo i primenjivao. Iz tog razloga, ukoliko se usvoji u svojoj sadašnjoj verziji, verovatno da će Zakon imati uticaja koji doseže daleko izvan granica američke jurisdikcije. U konkretnom smislu, zakon navodi da „1) građani SAD imaju pravo da istražuju i koriste otvoreni svemir, uključujući i njegove resurse, bez uslova; 2) nisu sve odredbe Ugovora o slobodnom svemiru pripisane privatnim entitetima u SAD.”

Istovremeno, POLITICO izveštava o zabrinutosti koju brojni stručnjaci za OST gaje kada se radi o Povelji o slobodnom preduzetništvu (Free Enterprise Bill) i oružanim svemirskim snagama. Jedna od njih je i Kasandra Stir (Cassandra Steer) iz Centra za etiku i vladavinu prava na Univerzitetu u Pensilvaniji. Stirova beleži da je došlo do “vidljivog pomaka u međunarodnoj retorici” oko mogućnosti oružanog sukoba u svemiru. Možda je ovo zbog toga što je nedavna sednica Komisije UN za razoružanje po prvi put u svoje uredbe i zakone unela i sprečavanje svemirske nuklearne trke i kosmičkog naoružanja.

Gbenga Oduntan, tumač međunarodnog trgovačkog prava na Univerzitetu u Kentu, takođe se protivi Trampovim planovima za osnivanje američkih (i bilo kojih drugih) svemirskih snaga. U svom članku za nedeljnik Njuzvik, on kaže da “nije jasno kako bi se (kosmičke oružane snage) mogle uklapati u postojeće međunarodne pravne okvire.”

Je li “mirnodopska upotreba svemira” ikada bila realistična opcija?

I dok Ugovor o spoljnjem prostoru nalaže da se svemir koristi samo u miroljubive svrhe, i po nekim drugim zakonima o pravu na korišćenje kosmičkog prostora zabranjuje se postavljanje nuklearnog oružja i/ ili oružja za masovno uništenje u svemiru – ovo nije zaustavilo trend da se razvoj oružja i svemirska industrija razvijaju zajedno; a to su često činili upravo – državni izvođači. Kompanije kao što su Boeing, BAE Systems i Lockheed Martin proizvode i prodaju satelite i svemirske brodove, kao i rakete i bombardere. Tu u igru stupa jedan naučni argument, naime, da dokle god se otvoreni (tj slobodni) svemir percipira kroz prizmu modernih međunarodnih odnosa i diplomatije, dotle ćemo mi „Zemljani“ posmatrati svemir kao stratešku teritoriju. U zapadnoevropskoj tradiciji, koja i dalje dominira međunarodnim političkim okvirima, nacije su teritorije koje “prirodno” traže ekspanziju kroz sukob. Po ovoj logici, pošto svemir postaje sve pristupačniji, vrlo je verovatno da se začinje trend dominantno motivisan nacionalnim i nacionalističkim pobudama – iz optike i interesa pojedinačnih zemalja, a ne povinujući se krovnim UN zakonima o svemiru, koji bi poštovale sve zemlje sveta.

Rajan Fejt, istraživački analitičar u Vašingtonskoj svemirskoj fondaciji, kaže:

Ono što se često ignoriše u pravno-lingvističkim komitetima koji se bave zakonskim artikulisanjem mirnog korišćenja svemira jeste to što je usitnjavanje interesa za svemirsku eksploataciju „glavna magistrala“ za sprovođenje uzajamno opasnih vojnih pretnji sigurnim uništenjem potencijalnog protivnika. Svemir je, takođe, poligon i stecište brojnog oružja i opreme neophodne za bilo kakve moderne vojne sukobe u cilju prevazilaženja „ovozemaljskog“, konvencionalnog rata.

Ono što ovu udaljenu u negostoljubivu „kosmičku nekretninu“ čini toliko vrednom je to što ona – taktički i strateški – ima najbolji pogled na naš svet.

Možda će mirovni potencijal Ugovora o slobodnom svemirskom prostoru uvek biti ograničen od strane namera njegovih glavni protagonista, tj. vojnih lidera pojedinačnih država koji su u savremenom međunarodnom redu zaduženi za nagledanje teritorije „odozgo“. Tokom 50 godina stvaranja naučne literature o OST  Ugovoru i drugim aspektima međunarodne svemirske saradnje, redovno je na površinu izbijala zabrinutost za sposobnosti svemirske diplomatije da radi u interesu čovečanstva, naročito kako se tehnologija oružja razvija zajedno sa tehnologijama za istraživanje i nadzor.

Pa opet, postoje i oni koji insistiraju na prepoznavanju i nastavku unapređenja mirnodopske upotrebe svemira – izgradnje zasnovane na optimističkim i miroljubivim impulsima koji su bili prisutni i pre pola veka, pri stvaranju UNISPACE-a i Ugovora o otvorenom svemiru. U saradnji sa UNOOSA-om, liderka kompanije Space Trust Namira Salim obezbedila je podršku iskusnih diplomata. Među njima su Laura Kinkila, bivša predsednica (i prva ženska predsednica) Kostarike kao i H.E. Luis Alberto Lasalje Herera, bivši predsednik Urugvaja. U intervjuu iz 2018. godine, Namira Salim predlaže da vanzemaljski pogled na našu planetu iz Međunarodne svemirske stanice – poput onog koji ona predlaže za Kosmički mirovni samit 2030. godine – obezbediće neophodna najšira, „vanzemaljska“ perspektiva i razmišljanje o izgradnja mira između naroda kroz miroljubivu upotrebu kosmičkog prostranstva. “Moramo, zapravo, da se uputimo u svemir kako bismo (u njemu) uspostavili mir”, rekla je Salim. “Moramo da se samo malo odmaknemo sa ove naše Zemlje i osmotrimo je iz svemira… i da, inspirisani tim nesvakidašnjim prizorom, budemo inspirisani da makar u kosmosu delujemo svi zajedno u miru i za mir – izvan zemaljskih političkih granica”.

U svom govoru koji se tiče međunarodnog Ugovora o korišćenju otvorenog svemira (Outer Space Treaty), mnogovoljeni i širom sveta omiljeni astrofizičar i popularizator nauke Nil Degras Tajson (Neil DeGrasse Tyson) je rekao: “Ovaj UN-ov Ugovor kaže da bi u svemiru svi mi trebalo da budemo podjednako lepo tretirani, ali – ako to uspe – zašto, onda, već dosad nismo postigli primenu opšteg svetskog Sporazuma upotrebi Zemlje u mirnodopske svrhe (Earth Treaty)?!?” Nade u mir u galaksiji kroz UN-ov mirnodopski Sporazum o otvorenom svemiru mogu biti isto toliko teške za sprovođenje kao što je to i Sporazum o sprovođenju mira na Zemlji.

Pa ipak, možda je ovo tek početak napora o globanom shvatanju nužnosti mira – kako na Zemlji tako i u svemiru.

(JSTOR je digitalna biblioteka za naučne radnike, istraživače i studente. Na veb-sajtu JSTOR čitaoci mogu da besplatno pristupe originalnim istraživanjima)

Ann Deslandes, daily.jstor.org (1.avg, 2018)

Ima li Kina demokratiju? (2/2)

Kineski predsednik Si Đinping je 2015. godine zatražio pomoć Karterovog centra (Carter Center) u vezi sa analizom izbornih zakona, podučavanja glasača, registracije kampanje i pravičnosti procedura, dodajući tom prilikom: “Demokratija nije samo određena ljudskim pravom da se glasa na izborima, već i pravom ljudi da konstantno učestvuju u političkim pitanjima na dnevnoj bazi. Demokratija nije dekoracija, već rešavanje ljudskih problema”. Kao konkretan odgovor na nalaze i predloge Karterovog centra, ustanovljeni su petogodišnji uslovi za izabrane zvaničnike, koji sada započinju dvanaestomesečni probni rad, i, napokon – ukoliko ne uspeju da postignu svoje ciljeve, naime, da dobace do zacrtanog učinka – bivaju odbacivani. Njihova druga godina proteći će u pregledu, proceni i prilagođavanju svojih ciljeva na osnovu povratnih informacija iz prve godine. U poslednjoj godini probnog mandata, Peking objavljuje rezultate i propagira svoja najbolja rešenja na nacionalnom nivou: velika čast u zemlji u kojoj se veoma polaže na valjanost vladinih poteza.

Kina još uvek nosi ožiljke od lidera kakav je bio Mao, koji je ignorisao sopstveni savet: “Ako ne pitamo i ne istražimo javno mnjenje, nemamo pravo da izrazimo svoje mišljenje. Javno mišljenje je naša smernica za akciju.” Danas, kineska vlada sve više troši na ankete i ispitivanje javnog mnjenja, a njeni petogodišnji planovi su, zapravo, rezultati intenzivnog anketiranja „baze“ to jest – naroda.

Džef Braun (Jeff J. Brown) kaže: “Moj mesni komitet u Pekingu (ono što su bile mesne zajednice u nekadašnjoj Jugoslaviji, prim. prev.) i gradska skupština stalno postavljaju najave, pozivajući grupe ljudi svih starosnih dobi, društvenih i profesionalnih profila – grupe zakupaca, vlasnika kuća, sugrađana starijih od 70 godina, žena ispod četrdeset godina, onih sa ili bez zdravstvenog osiguranja, penzionera – da odgovore na ankete. Komunistička partija Kine (KPK) je, zapravo, najveći istraživač na svetu i to sa razlogom: demokratska “diktatura naroda” u Kini je visoko angažovana na svakodnevnom nivou običnih građana, tj onih koji se svakodnevno susreću na ulici. To znam jer živim u kineskoj zajednici sačinjenoj od ljudi iz srednje klase s kojima se stalno susrećem i kod kojih se raspitujem o situaciji. Smatram da su odziv i demokratičnost njihove vlade daleko veći nego kod kuće (u Americi), gde političari članovima lokalne zajednice serviraju trivijalne predstave (‘The dog-and-pony shows’), u kojima glumataju zabrinutost i spremnost da pomognu – a to mislim najozbiljnije”.

Kako je demokratija osvajala bazu u narodu (oličenu kroz 62% udela među glasačima), tako je rasla i tolerantnost na greške. Danas, birači biraju lokalno stanovništvo koje neretko i lično poznaju, a za koje znaju da su iskreni, sposobni i odgovorni – oni koji su se dobrovoljno javili da rešavaju lokalne probleme i koji će, zauzvrat, dobiti mogućnost i privilegiju da biraju svoje najuspešnije saborce kako bi napredovali u okrugu i, na kraju, na pokrajinskom nivou. Tamo se glasanje nastavlja sve dok se tri hiljade najtraženijih (neplaćenih) volontera konačno ne sastane na Nacionalnom narodnom kongresu u Pekingu, gde se trude da postignu opštu saglasnost – presudno važan korak u liferovanju odluka koje iz seoskih sredina kreću ka vrhu; jednoglasje je važno i za donošenje odluka na nacionalnom nivou – onih koji se tiču pravosuđa, svih zakona i imenovanja viših zvaničnika.

Kako bi se osiguralo da se glas svih ljudi čuje na najvišem nivou, drugo telo, Kineska Narodna politička konsultativna konferencija tj KNPKK (People’s Political Consultative Conference, CPPCC), koja je masivni javni lobi odnosno opštenarodna interesna grupa a ne državni organ, konsultuje se sa Kongresom i, prilikom procesa oblikovanja zakona, reprezentuje posebne interese. Osam manjih stranaka, predstavnici svih industrija, sve trgovačke komore, seljaci, radnici, žene, mladi, formalni lobiji i, čak – nekada zakleti neprijatelj, Kuomintang na Tajvanu – svi oni daju kineskom državnom vrhu suštinski značajne političke savete, nadgledajući odluke Kongresa.

Kongres tada izabere svoj Stalni komitet (koji ostaje u Pekingu kako bi obezbedio valjani nadzor sprovođenja odluka), sedmočlani Upravni odbor Politibiroa (veoma slično kabinetu SAD-a) predsednika, premijera, uz obavezu javnog izglasavanja svake odluke kako bi se time omogućilo sprovođenje svih zakona. Predsednik ne može izabrati „svog premijera“ niti delovati na svoju ruku bez jednoglasne, demokratske podrške Upravnog odbora. Da bi se obezbedio demokratski, a ne autokratski ishod, predsednik ne bira i ne može odbaciti Stalni komitet, niti pak razrešiti ili raspoređivati vladine zvaničnike ili članove Kongresa.

Kao što i možemo očekivati u jednoj konfučijanskoj zemlji, Ustav još uvek ističe nadležnosti nad pravima, dok američki Ustav ovo ne pominje; Kina u svom ustavu navodi “demokratiju” u trideset tri navrata i, podsećajući na svoje rođenje na bojnom polju, očekuje da se svi ujedine iza odluka jednom kada one budu donete: “Svenarodni kongres i lokalni narodni kongresi na različitim nivoima konstituišu se kroz demokratske izbore i to primenom principa demokratskog centralizma – kroz demokratsku i otvorenu diskusiju tokom koje se formulišu politike i njeno sprovođenje pod uslovom da, kada se sporazum jednom postigne, politička diskusija oživi uz upotrebu postojećeg zakonodavstva; diskusija se potom suspenduje do izglasavanja tj trenutka postizanja jednoglasnog stava, kojim se, napokon, započinje s primenom donesenih političkih odluka”.

Koliko to dobro u praksi funkcioniše “demokratska i otvorena diskusija tokom formulacije politike”? U vezi ovog pitanja, korisno bi bilo uporediti ga s američkim sistemom. I dok zapadne zakone često pišu lobisti – koji potom bivaju usvajani od strane izabranih predstavnika koji ih nisu ni pročitali – kinesko zakonodavstvo, kako to objašnjava američki venčer kapitalista Robin Dejvermen, ima različito poreklo i korene:

“Kina je džinovski probni portfelj s milionima razvojnih programa, mesto gde se stalno nešto isprobava, najveća svetska test-zona u kojoj se eksperimenti odvijaju posvuda. Danas su inovacije prisutne u svemu: od zdravstvene zaštite do smanjenja siromaštva, od obrazovanja do energije, od trgovine do transporta – sve je u konstantnom pokušaju inoviranja i ispitivanja u različitim zajednicama, a svaki od 662 grada u Kini eksperimentiše: Šangaj sa slobodnim trgovinskim zonama, Guidžou sa smanjenjem siromaštva, dvadeset tri grada sa reformama u obrazovanju, severoistočne pokrajine sa reformom državnih preduzeća (SOE, state-owned enterprise): pilot-škole, pilot-gradovi, pilot-bolnice, pilot-tržišta, pilot-sve. Gradonačelnici i guverneri, šefovi istraživačkih timova, svi oni dele svoje “laboratorijske rezultate“ sa Centralnom partijskom školom i objavljuju ih u svojim naučnim časopisima i državnim novinama. Visoka politika prolazi kroz ‘klinička ispitivanja’, počev prvo od malih gradova, koji generišu i analiziraju podatke nastale testiranjem.

Ukoliko statistika obavljenih ispitivanja izgleda obećavajuće, država će dodati još lokacija za testiranje i obaviti dugoročne prakse u cilju razvijanja. Testiranja i podešavanja traju od 10 do 30 godina, a potom se od 3000 članova Svenarodnog kongresa traži da pregledaju podatke i eventualno odobre ispitivanja na nacionalnom nivou u tri glavne pokrajine. Ako se uspešno prođe evaluacija od strane Kongresa, Državni savet [trust mozgova] doteruje plan do najsitnijih detalja i vraća ga pred 3.000 članova Kongresa na završno glasanje. Proces je veoma transparentan i, ako su vaši podaci bolji od mojih, nacrt za vaš budžet će proći a moj ne; glasovi Kongresa su gotovo unisoni, jer su kvalitet zakona i zakonodavstva po pravilu potkrepljeni ogromnom količinom podataka. Ovo omogućava Kini da za kratko vreme postigne mnogo toga: vaše pobedničko rešenje će se brzo naći širom zemlje, bićete heroj s naslovnih strana, pozivani u Peking na sastanke na visokom nivou, a bićete, naravno, i unapređeni. I, kao što već možete pretpostaviti, trka za iznalaženjem najboljih rešenja je intenzivna i nikada ne prestaje.”

Kineski državni savet – dve stotine naučnika, inženjera i administratora kojima predsedava premijer – koji je po tradiciji doktor ekonomskih nauka – svi oni zajedno sprovode analizu podataka i na osnovu njih pripremaju sugestije za sprovođenje probnih političkih rešenja, koja su tada u svojoj pilot-fazi. Oni sugerišu kompromisna rešenja i sprovode probne simulacije, objavljujući svoje nalaze u stručnim časopisima i prezentirajući ih na konferencijama. Svaku politiku oni transformišu u metriku, nešto samerljivo, kao što su privredni rast, zelena agenda, rodna ravnopravnost ili indeksi siromaštva; na taj način, oni vladino upravljanje zemljom pretvaraju u svojevrsnu optimizaciju nastalu na osnovu eksperimenata i statistike. Oni su, kako kaže Žang Vejvej, “neutralna vlada koja oblikuje nacionalni konsenzus”. Trust mozgova tj skup najkompetentnijih stručnjaka vrši proveru i verifikuje podatke a potom svoje preporuke dostavlja Politbirou; njega sačinjava dvadeset pet zvaničnika koji svi zajedno imaju hiljadugodišnje političko iskustvo (svako od njih po 40god). Oni svoje preporuke usavršavaju i prosleđuju sedmočlanom Upravnom odboru koji ga upodobljava u zakonodavstvo i, napokon, prezentuje pred tri hiljade članova Kongresa.

S obzirom da je ogromna većina podataka koja je u posedu vrhunskih eksperata ipak nešto više od pojedinačnog ličnog iskustva, većina zakona se oslanja na matematiku – ovo je jedinstvena odlika kineske kulture koja je spasila zemlju od katastrofa poput ruske ekonomske šok-terapije, katastrofalnih privatizacija nalik onima u Britaniji, ali i od američkog neoliberalizma. Ukoliko vlada kaže: “Smanjiti zagađenje ove godine, ne uključujte svoje grejalice do 22. novembra”, devedeset odsto ljudi će drhtati zbog tih podataka koje im je prenela njihova vlada. Ako predsednik želi da modifikuje politiku o klimatskim promenama i ukoliko je u stanju da svojih pet saradnika iz vladinih kabineta ubedi da glasaju sa njim, moći će da podnese svoj predlog u procesu ispitivanja predloga; međutim, ukoliko je bez čvrstih podataka, on i članovi kabineta neće moći da to predlože članovima Kongresa (istočnjačka verzija zapadnjačkog parlamenta).

Kineski političari gledaju na svoje zapadne kolege na način na koji naučnici gledaju ljude koji sa ulice iznebuha uđu u njihovu laboratoriju jer na sebe gledaju kao na naučnike. Jer, kineski naučnici svoju najveću snagu vide u oslanjanju na čvrste podatke. Proceduralno, po rečima premijera Vena Đijabaoa, “uspostavljanje političkih smernica naglašava rešenja za velike probleme, bilo da su te smernice relevantne za veliku strategiju društveno-ekonomskog razvoja zemlje ili da su proistekle iz duboke brige javnosti”. Iako ovaj proces nije u potpunosti na naučnoj osnovi a ni potpuno demokratičan, označavati ga kao “autoritaran” (po zapadnom konceptu i viđenju) značilo bi promašiti suštinu. Ako predsednik Si tvrdi da je globalno zagrevanje prevara, šokirani Kinezi bi ga smatrali za autokratu a ne za demokrate, očekujući njegov skorašnji pad.

Samo-korekcija usred eksperimenata – od zemljišne reforme 1950-tih i privatizacije tokom 1960-tih, preko Velikog skoka napred do Kulturne revolucije, Reforme i Otvaranja, sve do borbe protiv korupcije – sve ovo učinilo je da domaća politika svake naredne decenije bude gotovo neprepoznatljiva u odnosu na one prethodne. Čini se kako je, na osnovu ovih informacija, prilično korektno pretpostaviti da je ova kombinacija politike tipa „iz-baze-ka-vrhu“, uz sprovođenje demokratije i njenih odluka isključivo na osnovu podataka o mišljenju javnog mnjenja i Konfučijanske vrline „izvrsnih pojedinaca“ koji svoju vrlinu demonstriraju u obratnom smeru, „sa vrha ka bazi“ – da je takva politika kreirala opštu podršku vladinim politikama na nivou višem čak i od onog koji je prisutan unutar ultra-demokratskih mehanizama koji su ugrađeni u, recimo, politički sistem jedne Švajcarske. To praktično znači, kako kaže Tomas Fridman iz Njujork tajmsa, da,”Ukoliko bismo mogli da na samo jedan dan budemo kao Kina, mogli bismo da provereno, osvedočeno i primereno donosimo prave odluke”. Umesto toga, kao što je rekao državni sekretar Vilijem Sjuard, “Izabrali smo kralja na četiri godine i dali mu apsolutnu moć u određenim granicama koje, uostalom, on može svojevoljno tumačiti”.

Konačni rezultati kineske demokratije su impresivni. Toni Sejč (Tony Saich) s univeriteta Harvard, koji je više od jedne decenije bio prisutan na izborima u Kini, navodi kako je devedeset šest posto (!) kineskih građana zadovoljno svojom  nacionalnom vladom, a Edelmanov izveštaj za 2016. godinu kaže da devedeset odsto njih ima u nju poverenja. Istraživanja o svetskim vrednostima (World Values Surveys) pokazuju da osamdeset tri odsto Kineza misli da njihova zemlja u radi u njihovu korist kao pojedinaca, a ne u korist posebnih grupa – što je svedočanstvo od izuzetnog značaja.

[1] The China Wave: Rise of a Civilizational State by Weiwei Zhang

[2] William Sewell, I Stayed in China.

Godfree Roberts, Quora

Ima li Kina demokratiju? (1/2)

Demokratija, je, zapravo, primereno ime za sistem koji odaje utisak da se jednakim zakonima što važe za sve obezbeđuju jednaka prava za sve, ali izgleda da se njeni ishodi uopšte ne slažu sa njenim nazivom. Monarhija, naprotiv, ima neprijatan prizvuk, ali je najpraktičniji oblik vladanja u kojem je moguće živeti. Jer, lakše je naći jednog jedinog izvrsnog čoveka nego li mnogo njih.“ (Kasije Dion, 200 AD)

Iako uveren u suštinsku dobrotu ljudske prirode, Konfučije je bio njen najrealističniji kritičar. Znajući da su vrlina, hrabrost i kompetencija bili retka pojava, on je prvenstveno tragao za vladarima koji su “izvrsni pojedinci (muškarci)”. Ali koliko je taj prioritet kompatibilan sa demokratijom i koliko je validnih tumačenja demokratije?

Jedinstvena demokratija Švajcarske i posvećenost Singapura jedinstvenim ljudima-liderima ukazuju na to da različite demokratije mogu biti podjednako legitimne kao i da, pored toga, demokratija sama po sebi ne pruža legitimitet. Američka „Čajanka“ (Tea Party) ili, recimo, italijanski birači, sebe smatraju demokratama a svoje države nezakonitima, institucijama uljeza čijem se autoritetu mogu suprotstaviti, ignorisati ga ili izbegavati. Ovim brojnim interpretacijama demokratije moramo pridodati i konfuziju koja vlada između partija i frakcija.

Džordž Vašington je 1796. upozoravao: “Stranke oduvek služe za ometanje javnog većanja kao i osujećivanje javne administracije. Ona (demokratija) uznemirava zajednicu neosnovanim ljubomorama i lažnim uzbunama, izazivajući neprijateljstvo jednog dela stanovništva prema drugom, podstičući povremene nemire i pobune. Ona otvara vrata stranom uticaju i korupciji koja pronalazi olakšan pristup samoj vladi putem kanala partijskih strasti. Stoga politika i volja jedne zemlje podležu politici i volji druge”. Upravo je frakcionaški rivalitet u Kongresu 1861. godine odveo Ameriku u građanski rat da bi, tek nakon ogromnog krvoprolića, 1877. bio potpisan Kompromis, kojim su neslaganja rešena putem pregovora.

Danas je Amerika kapitalistička država neprijateljski nastrojena prema komunističkim partijama, ali tolerantna prema kapitalističkim frakcijama poput republikanaca i demokrata, uprkos katastrofama koje su počinili i činjenice da ponovo stvaraju više problema nego što ih rešavaju. Kina je jednopartijska socijalistička država, neprijateljski nastrojena prema kapitalističkim partijama i netolerantna prema frakcijama.

Evo i pouka iz prošlosti: istorijski uslovi za gro naših promišljanja na temu političkih sistema i (većine) zapadnih demokratija podsećaju na Rim iz 60. pne., kada su, kako je to Robin Dejvermen primetio sa dozom humora, trojica aristokrata-političara – Julije Cezar, ratni heroj Pompej i bogataš Marko Licinijus Kras – iza kulisa i potajno formirali prvi rimski trijumvirat koji je dominirao nad izabranim poslanicima u Senatu. Ovi oligarsi su postigli da najniža klasa Rimskog carstva, bezemljaši (proletarii) ne promene ništa i da opštenarodne mase i dalje ostanu društveno nevidljive, osim ako nisu podigle neku pobunu ili izgubile život u nekom od beskrajnih građanskih ratova koje su vodile njihove elite (Nakon smrti Marka Licinija Krasa, člana Prvog trijumvirata uz Gaja Julija Cezara i Pompeja Velikog, došlo je do građanskog rata između Cezara i Pompeja). Dve hiljade godina kasnije, na opštim izborima u Velikoj Britaniji 1784. godine, sin Prvog Erla od Četema i Hester Grenvil, sestra prethodnog premijera Džordža Grenvila, i sin Prvog barona Holandije i Ledi Kerolajn Lenok, kćerka Drugog vojvode od Ričmonda, ponudili su biračima da oni budu ti koji će na izborima izabrati vojvodu.

Danas, u mnogim evropskim zemljama (čak i egalitarnoj Švedskoj), ‘demokratija’ je samo „glazura“ premazana povrh moćnih feudalnih aristokratija koje i dalje kontrolišu svoje ekonomije. Američki glasači su nedavno imali prilike da vide kako je supruga bivšeg predsednika ušla u trku sa bratom bivšeg predsednika, a potom poražena od milijardera koji je svoju kćerku i zeta postavio na važne državne funkcije i time obezbedio da će, kako je rekao Džon Djui, “politika Sjedinjenih Država ostati u senci koju krupan biznis baca na društvo sve dotle dok moć obitava u privatnim rukama zarad privatnog profita i kroz privatnu kontrolu banaka, zemljišta i industrije, ojačanih komandama poteklim iz štampe i drugih sredstava propagande”.

Većina zapadnih političara vezanih brakom ili bogatstvom je, kao i sve nasledne klase, izgubilo simpatije sa širokim narodnim masama koje čine njihovi sugrađani u meri u kojoj, kako su to uočili američki politikolozi Martin Gilens i Bendžamin Pejdž, “preference prosečnog Amerikanca izgleda da imaju gotovo nulti, statistički beznačajan uticaj na javnu politiku” (iz knjige Teorije testiranja američke politike: Elite, interesne grupe i prosečni građani (Testing Theories of American Politics: Elites, Interest Groups, and Average Citizens).

Kina dve hiljade godina nije imala klasu profesionalnih političara, vojnih vladara, nasleđenog bogatstva ili oligarha. Ovo odsustvo feudalne prošlosti – i to više od nedavnih eksperimenata sa demokratijom – jeste ono što odvaja naša očekivanja od onoga šta vlast i vladavina predstavljaju od kineskog pogleda na vladanje zemljom.

Formalna demokratija je u potpunosti odsutna iz Kine sve do 1935. godine, kada se pojavila na bojnom polju, kada je, u vreme očaja, Mao izabran od strane pripadnika svojih trupa. Kineski državnik, jedan od najistaknutijih rukovodilaca Kineske revolucije, Džou Enlaj (Zhou Enlai, kineski 周恩来, današnja transkripcija Džou Enlaj a ranije i Ču En-laj, Ču Enlaj itd), koji je u tom trenutku bio Maov nadređeni mu je rekao: “Potreban nam je naš najbolji vojni lider, a s obzirom da je Mao naš najbolji strateg nominujem ga za predsedavajućeg Vojne komisije”. Julija Cezara, admirala Nelzona i predsednika Vašingtona imenovale su njihove vlade, ali je Mao verovatno bio jedini vojni lider koji je bio biran a ne nametnut. Mao je, zauzvrat, predložio da pripadnici trupa između sebe biraju sopstvene podoficire jer, kako je rekao, oni znaju svoje prijatelje intimno i izbliza, a njihovi životi zavise od izbora koji će sami napraviti, tako da su oni najkvalifikovaniji da ih biraju. Kina je od tada u trci, kako bi dostigla do što veće „uhodane“ i afirmisane demokratije.

Prvi britanski nacionalni izbori zasnovani na opštem pravu glasa i principu „jedan čovek-jedan glas“ održani su 1948. godine, u Kini 1953. godine, dok je u Americi ovakvo biranje uvedeno tek nakon što je prošao Zakon o glasačkim pravima – 1965. Kina je bila jedinstvena po tome što na njihovim izborima učestvuju čak i kvalifikovani stranci, kao što se to 1953. prisećao Kveker Vilijem Suel (Quaker William Sewell), profesor na hrišćanskom univerzitetu Đen Dah u Sečuanu:

“Kao član sindikata, imao sam pravo glasa, a izbor vlade u Kini je indirektan. Mi koji smo predavali u Đen Dahu glasali smo za naš lokalni narodni kongres. Tada bi lokalni kongresi, između svojih članova, izabrali Kongres Dulijang-a koji se sastojao od članova iz njihovih redova, kao i od kongresa velikih gradova i mnogih okruga, na kojima bi bio izabran Narodni pokrajinski parlament u Sečuanu. Konačno se pojavio Nacionalni narodni kongres, čiji bi svaki član bio na prvom mestu izabran u lokalno telo. Nacionalni kongres je donosio zakone, birao predsedavajućeg i imenovao premijera kao i članove državnog veća. U našoj „hemičarskoj grupi“ razgovarali smo o tipu muškaraca i žena koji bi nas najbolje predstavljali, a onda bismo istakli 5-6 imena.

Svaka grupa u našoj sekciji Đen Dah učinila je isto. Sva imena bi tada bila ispisana na tabli, tako da svi mogu videti ko je bio predložen. Imena koja bi bila istaknuta kao favoriti od strane nekoliko grupa „procedila“ bi se i od njih bi bila sastavljena kratka lista. To je otprilike skoro deset aspiranata, a svaka od grupa koja glasa bila bi toliko slobodna da ponovo iznese bilo koje ime za koje smatra da ga ne treba izostaviti. One koji bi ušli na kratku listu su njihovi glasači i simpatizeri ubeđivali da svoja imena ne povlače sa liste sve do kraja glasanja. Ovo traje izvesno vreme, i tada zadobijate onaj pravi osećaj nesposobnosti da se izglasani drugovi izbore sa situacijom; tada veliki broj njih izjavi kako gaji sumnju u sebe i svoje sposobnosti da preduzmu takav odgovoran stranački posao. Grupa bi razgovarala o svakoj osobi. Oni koji su bili „nepoznati“ bili bi pozivani da posete različite grupe kako bi ih mogli pridanici istih upoznali i detaljnije ispitali. Shodno biračkoj proceduri unutar same KPK, od te kratke dobija se još kraća lista kandidata, koja se, nakon daljnje diskusije, smanjuje na željeni tj očekivani broj.

Zastave su se vijorile na dan izbora, dok su orkestri konstantnim ritmom svojih cimbala i bubnjeva činili da “glasački ugođaj” bude prijatno bučan. Glasački listići deljeni su na jednom kraju štanda, a učenici, svi pod zakletvom o diskreciji, bili su na raspolaganju da pomognu ukoliko, recimo, niste znali da čitate. Onda biste sami, ili u pratnji vašeg pomoćnika, seli za sto i glasali. Na spisku bi bila sadržana imena koja su dosad već postala poznata, ali je na dnu bilo prostora za dodavanje dodatnih imena ukoliko to želite. Oko onih za koje želite da budu izabrani postavljan je prsten, dok se u jednu kutiju stavi papir. U Engleskoj sam glasao za čoveka koga nisam poznavao, sa kojim nikada nisam razgovarao i koji je cirkularnim pismom zatražio moj glas… a koji je napokon izgubio od svog rivala s razlikom od preko 14.000 glasova. Osećao sam da je moj glas tamo u Engleskoj bio potpuno bezvredan. U Kini, na ovim izborima, barem sam imao tu srećnu iluziju da je moj glas bio od stvarnog značaja.”

Do osamdesetih godina, moćni porodični klanovi dominirali su na lokalnim izborima, a birači su u Pekingu redovno ulagali molbe ne bi li im poslali nekog ko je “sposoban sekretar/ica kako bi popravio/la stvari”; nedugo zatim, kineska je vlada pozvala Karterov centar da nadgleda izbore. Godine 2010., nakon što je premijer Ven Đijabao primetio da je “Iskustvo mnogih sela pokazalo da poljoprivrednici mogu uspešno odabrati članove mesnog ili oblasnog odbora, pa – ako ti ljudi mogu dobro upravljati selom, onda mogu upravljati opštinom i županijom. Ljude moramo ohrabriti da smelo eksperimentišu i testiraju demokratiju u praksi”, Centar je proširio svoje učešće.