Gugl i Fejs očekuju povratak u kancelarije u julu 2021… Mogu li to i ostali?

Planovi za nastavak uobičajenog poslovanja bi bili nerealni sve do sledećeg jula. Ipak, možda se nešto i može naučiti iz načina na koji to planiraju velike kompanije.

Ovog leta su mnoge poslovne zgrade ostale gotovo prazne, a izvršni direktori su se uhvatili u koštac sa pitanjem vraćanja izmeštenih zaposlenika u zajedničke radne prostorije; sada se, među kompanijama kao što su Google, Facebook i Uber pojavio nezvanični datum ponovnog otvaranja: jul 2021.

Organizatori velikih događaja uživo, poput filmskih premijera, koncerata pa čak i Olimpijskih igara 2020. su takođe najavili početak priprema za dobrodošlicu publici – sledećeg leta.

Iako stručnjaci upozoravaju vlasnike preduzeća da se ne oslanjaju previše na taj raspored, ovo je korisna vest; jer, više informacija o tome kako se ove kompanije pripremaju za naredno leto pruža i više alata za određivanje datuma povratka svih ostalih.

Zapamtite datum – ili, možda, nemojte

Na jednu stvar Gugl i Fejsbuk ne računaju: na široko rasprostranjenu vakcinu, pa čak ni na široko rasprostranjen povratak u „staru normalu“.

Tista Goš je epidemiološkinja američkog Centra za obaveštenja i prevenciju bolesti (CDC) i nekadašnja prva glava zdravstvene službe Kolorada, a sada viši medicinski direktor u kompaniji za digitalnu zdravstvenu zaštitu ‘Grand Rounds’. Ona misli da je planiranje povratka na uobičajeni način poslovanja do sledećeg jula „poželjan pravac razmišljanja“. I mada postoje velike šanse da će dotad biti odobrena prva vakcina protiv korone, ona misli da još uvek nije jasno kolika će biti efikasnost bilo koje od budućih vakcina, kao ni kojom će brzinom i lakoćom moći da se distribuira širom Sjedinjenih Država.

Ipak, korporacije poput Gugla angažuju konsultantske firme i epidemiologe kako bi im pomogle u prikupljanju i tumačenju velikih količina informacija o efektima Covid-19 na javno mnjenje. Fejsbuk je u javnim izjavama o ponovnom otvaranju sledećeg jula naveo „smernice zdravstvenih i vladinih stručnjaka“. Uz to, Međunarodni olimpijski komitet sarađuje sa Svetskom zdravstvenom organizacijom i japanskom vladom na praćenju ove pandemije.

Velike kompanije se pozivaju na ovaj datum i raspored budućeg poslovanja na osnovu niza faktora, uključujući zapažanja o konkurentima, ankete kupaca, analizu trendova ponašanja i aktivnosti na društvenim mrežama. Prema Darenu Mahoniju, koosnivaču i glavnom analitičaru u CompassRed-u, ove kompanije čak prate kretanje ljudi putem objedinjenih podataka sa mobilnih telefona. Njegova agencija za analitiku podataka u Vilmingtonu, Delaver, pomaže velikim organizacijama poput profesionalnih sportskih liga i prodajnih lanaca da prouče i prognoziraju tržišne trendove; njegovi su klijenti tokom pandemije postali sve zainteresovaniji za praćenje brojnih anketa o zaposlenima, kupcima i drugim zainteresovanim stranama.

Kompanije koje procenjuju da bi svoje zaposlene mogle bezbedno vratiti “pod krov firme” i pre jula 2021. takođe ne bi trebalo obeshrabriti, smatra Mahoni. „Velike firme mogu sebi priuštiti da svoj raspored rada planiraju na zaista duge staze“, kaže on.

Štaviše, ‘gotovo da sebi ne mogu priuštiti a da to ne učine. Za kompanije čija je radna snaga mnogobrojna – i koju je, samim tim, i teže vratiti u kancelarije u kratkom roku – produžavanje politike daljinskog rada za još čitavu jednu godinu omogućava zaposlenima da bolje planiraju životni i radni raspored, posebno školsku godinu svoje dece, a pre no što se vrate za kancelarijski sto. Volstrit žurnal je objavio da su to faktori koji su izvršnog direktora Alfabeta, Sundara Pičaja naveli na odluku da Guglove kancelarije i nadalje ostanu zatvorene. Slično viđenje situacije izrazila je i portparolka Ubera. Ona je za San Francisko kronikl izjavila da „Kao kompanija potekla na fleksibilnom radu, želimo da našem timu pružimo fleksibilnost, izbor i dugoročnu jasnoću kako bi mogli da planiraju unapred“.

Drugim rečima, kada najavljuju povratak u julu 2021. godine, mnoge kompanije uzimaju u obzir vreme koje će njihovim radnicima trebati da se ponovo prilagode poslovnom životu, onoliko koliko uzimaju u obzir i verovatnoću za očekivanom pojavom prve vakcine.

Postoje i druge poslovne procene na duži rok, one zbog kojih bi jul 2021. za ove organizacije mogao biti rok neophodan za njihovo ponovno otvaranje, čak i ako Covid-19 tek treba da bude neutralizovan. Olimpijske igre su, recimo, jedinstveno takmičenje sa bezbroj zainteresovanih strana širom sveta, a održavaju se tek svake četvrte godine (ovog leta su izostale). Predsednik MOK-a Tomas Bah je u martu istakao da „otkazivanje Igara nije opcija“. Umesto toga, u saopštenju MOK-a o novim datumima je navedeno da će njihovo održavanje – tačno godinu dana od planiranog – obezbediti organizatorima „maksimalno vreme“ za suočavanje s efektima virusa, uz minimalizovanje poremećaja u međunarodnom sportskom kalendaru, uključujući Zimske olimpijske igre 2022. godine.

Nema jednog, univerzalnog rešenja za sve firme

Ponovno otvaranje kancelarija malo uoči ili malo nakon  jula 2021. u velikoj meri zavisi od vaših poslovnih ciljeva, kaže Patrik Kalahan, koosnivač i izvršni direktor kompanije CompassRed. Ako ste zabrinuti zbog odgovornosti ili vas pre brine održavanje vašeg poslovanja nego njegov rast, onda bi rad na daljinu mogao biti logičnije rešenje, kaže on. Sa druge strane – kada je reč o firmama koje svoje klijente moraju da sretnu licem u lice, ili se oslanjaju na okupljanje ljudi da bi podstakli inovacije, a samim tim i konkurentnost na tržištu – one bi, možda, bile spremnije da ponovo otvore svoje kancelarije. Mnoge kompanije vraćaju svoje radnike postepeno, umesto da rizikuju štetu koja bi mogla nastati prevremenim otvaranjem i ponovnim zatvaranjem.

Imaće smisla da se neka mala preduzeća odreknu svog poslovnog prostora, ostajući da u dogledno vreme rade isključivo onlajn, kaže Radž Kumar, predsednik, osnivač i glavni i odgovorni urednik Deveksa. Ova medijska kompanija obezbeđuje međunarodnim razvojnim organizacijama i velikim korporacijama da dobiju terensku pokrivenost kriza i katastrofa (medijsko pokrivanje prirodnih katastrofa i kriznih žarišta). Kumar u tu kategoriju svrstava svoju kompaniju koja ima stotinjak zaposlenih širom sveta. „Imali smo zakup na isteku, a (po izbijanju pandemije i karantinskih mera) nismo ga ni obnavljali“, dodaje on. „A zašto biste to i činili, i to baš sada, ako zaista nemate jasnu predstavu kada će stvari krenuti na bolje?“

Po mišljenju epidemiološkinje Triše Goš, dok američke male i srednje kompanije odmeravaju šire trendove na nivou čitave zemlje, one ujedno treba i da pomno prate podatke o zdravstvenom stanju na veoma lokalnom nivou. Ona kaže da bi, u cilju utvrđivanja roka za ponovno vraćanje radnika u kancelarije i na teren, vlasnici preduzeća trebalo da prate stopu zaraženosti i broj testiranog stanovništva u sopstvenim zajednicama, na mikro-planu; putem veb-lokacija lokalnih zdravstvenih odeljenja ili neprofitnih resursa poput ’Covid Act Now’ (sa kojim je njena kompanija u partnerstvu). Da biste dobili najsvežije informacije, ona preporučuje da direktno kontaktirate Dom zdravlja ili zdravstvenu ambulantu na lokalu, i pokušate da sa medicinskim osobljem uspostavite komunikaciju. „A onda preduzmite preporučene mere bezbednosti kako biste zaštitili zaposlene na radnom mestu.“

“Dosta se toga uči u hodu” kaže Goš, misleći na mehanizme širenja virusa SARS-CoV-2 kao i načine njegovog obuzdavanja; a kako vremenom bude priticalo sve više informacija, moguće je da će neke kompanije pomerati svoje unapred navedene termine otvaranja. A drugi će još uvek živeti sa određenom neizvesnošću o tačnom datumu ponovnog ulaska u kancelarije, pa će nastaviti postepeni povratak na radna mesta. „Želim da naglasim da je moguće ponovo otvoriti firmu na bezbedan način. Samo treba da pristupimo polagano i bez žurbe, metodično i postepeno.“

 

Inc.com

 

Iz radijusa:

 

How the post-COVID workplace will change business for the better

A New Normal: Touchless Offices In The Post-Pandemic World

Reopening: The Tech-Enabled Office In A Post-Covid World

How we’ll get back to the lab during COVID-19

Three Effective Ways to Improve Building Ventilation

In A Remote World, We Are Still Designing For Social Creatures

Applying a Holistic, Health-Focused Design Approach to Built Environments

5 Ways To Achieve A Healthier Work Space Now And After COVID-19

How to navigate the transition to remote work during the COVID-19 pandemic

Pandemija i urbanizam: priprema za veliki povratak grada

Vizionarski odgovori na katastrofe su menjali život gradova nabolje.

Šesnaestog decembra 1835. godine, reke Njujorka pretvorile su se u led a Donji Menhetn je planuo. Dim se prvo probio kroz prozore petospratnog skladišta u blizini južnog kraka Menhetna. Ledene oluje su duvale u fasade obližnjih zgrada, i za nekoliko sati je centralna poslovno-trgovačka oblast postala gradska lomača, uočljiva sa preko sto pedeset kilometara.

Vatrogasci su bili nemoćni. U bunarima i cisternama je bilo malo vode koja je doticala, a reke su se tokom noći zamrzle – momenat kada su temperature, po jednom izveštaju, pale na 17 stepeni ispod nule. Požar je obuzdan tek pošto je gradonačelnik Kornelijus Lorens naredio gradskim vlastima da miniraju objekte u neposrednoj blizini požara, suspregnuvši plamen kontrolisanim eksplozijama.

A onda je iz ruševina izrastao jedan novi Menhetn: sazdan od kamena a ne od drveta, sa širim ulicama i višim zgradama. Najvažnija inovacija je, međutim, ležala izvan grada. Šezdeset pet kilometara severnije, njujorški zvaničnici su u okrugu Vestčester kupili veliko parče zemljišta koje se protezalo sa obe strane reke Kroton. Izgradili su branu na reci da bi stvorili jezero od 400 jutara (1.6km²) , kao i sistem podzemnih tunela za dotok pitke vode do svakog kutka Njujorka.

Inženjerski trijumf poznat kao ‘Krotonov akvadukt’ je otvoren 1842. Ovaj vodeni put je vatrogascima obezbedio obilne zalihe tekuće vode, čak i zimi. Što je još važnije, obezbedio je dotok čiste vode za građane, koji su prethodnih godina patili od jedne vrste epidemije izazvane zagađenom vodom; ova katastrofa je pokrenula revoluciju u higijeni. Tokom naredne četiri decenije stanovništvo Njujorka se učetvorostručilo, skočivši na 1,2 miliona – grad je bio na putu da postane jedna sasvim moderna metropola.

Grad 21. veka je „dete katastrofe“. Današnji komfor i infrastruktura koju uzimamo zdravo za gotovo iznedreni su iz viševekovnih nevolja: vatre, poplave i kuge. Visoke zgrade, podzemna železnica i podzemni kanali, sistemi za dovod pitke i odvođenje otpadnih voda, građevinska regulativa i propisi o javnom zdravstvu – sve je ovo iskovano tek nakon gradskih katastrofa, od strane vizionara i onih koji su taj grad vodili. Prirodne, uz one katastrofe koje je proizveo čovek su milenijumima oblikovali naše najveće gradove, ali i naše ideje o ljudskom napretku.

Nekada veoma praktični i korisni, drevni akvadukti Rima više nisu funkcionisali – prvo su ih oštetili osvajači, da bi ih zatim opustošili – gradsko stanovništvo se smanjilo na nekoliko desetina hiljada, ponovo oživljavajući tek tokom Renesanse, kada su inženjeri obnovili kontrolisani protok pitkih i otpadnih voda. Posledice Lisabonskog zemljotresa su se 1755. pokazale toliko poražavajućima da je prosvetiteljske filozofe poput Žan-Žaka Rusoa nagnao da se upitaju o realnim dometima gradske civilizacije, pozivajući na povratak u „prvobitno stanje“ odnosno, u “svet prirode i njenih iskonskih početaka”. Ipak, ovakve kataklizme su dovele i do rođenja jednog novog inženjerstva, onog koje je evoluiralo do tačke kada se čovek izveštio u građenju otpornijih objekata, posebno u večito trusnim područjima poput San Franciska i Tokija, ali i nebrojeno drugim urbanim naseobinama.

Američki površni i tragičarski odgovor na pandemiju je učinio da Amerika pre liči na devastiranu nego li najbogatiju zemlju u istoriji. Prelistavajući ovogodišnje sudbinsko-morbidne naslove, lako bi se moglo poverovati da smo izgubili sposobnost efikasnog odgovora na krizu. A možda i jesmo. Pa ipak, velika kriza uvek nađe način da razotkrije gde je nastupio lom, pružajući šansu novoj generaciji lidera da izgrade nešto bolje. A ponekad su efekti njihovih izbora dalekosežniji nego što se može i pomisliti.

Izum javnog zdravstva

I, kako je već Čarls Dikens opisao u jednom svom poznatom osvrtu, britanski gradovi su tokom prvih godina industrijske revolucije bili mračni i kužni. London, Birmingem, Mančester, Lids nisu patili od pojedinačnih epidemija koliko od preklapanja neprekidnih epidemijskih talasa: gripa, tifusne groznice, tifusa i tuberkuloze. Takođe su bili pretrpani otpacima, koji su se gomilali u podrumima, izlivajući se iz oluka, truleći na ulicama i začepljujući reke i kanale. U Notingemu – rodnom mestu Luditskog pokreta, koji je nastao u znak protesta protiv automatizacije tekstilne industrije – jedan galon rečne vode (oko 3.7l) je sadržavao 45 grama čvrstog otpada. Samo zamislite trećinu jedne šolje nepatvorene kanalizacije u jednom galonskom bokalu.

Nijedna epidemija tokom ere industrijalizacije nije toliko šokirala britansko društvo kao epidemija kolere 1832. godine. Prosečni životni vek pri rođenju je u zajednicama od sto i više hiljada žitelja pao na samo 26 godina. Kao odgovor na to, mladi vladin zvaničnik po imenu Edvin Čedvik, član nove Komisije za siromašne (preteča današnjeg Ministarstva za socijalna pitanja) je sproveo inspekciju gradske sanitarne infrastrukture. Ne baš elegantan i atraktivan, poznat po uvrnutom humoru ali i kao briljantni štićenik utilitarnog filozofa Džeremija Bentema, Čedvik je za vladu i strukture upravljanja imao možda previše dalekovide ideje. One su uključivale skraćenje radne satnice, prebacivanje troškova održavanja zatvora na „preventivni rad policije“ i ustanovljavanje vladinih penzija. U saradnji sa vladinim timom istraživača, Čedvik je pokrenuo jednu od najranijih studija javnog zdravstva u istoriji – mešavinu izrađivanja mapa, popisa stanovništva i „ronjenja“ po kontejnerima. Posmatrali su kanalizaciju, deponije i vodotokove. Intervjuisali su policajce, fabričke inspektore i mnoge druge dok su istraživali vezu između načina na koji je koncipiran grad i širenja epidemijskih bolesti.

Konačni izveštaj iz 1842. pod nazivom „Higijenski uslovi življenja britanskog radništva“ je izazvao revoluciju. Uobičajena onovremska mudrost je pretpostavljala da je bolest uglavnom rezultat individualnih moralnih nedostataka. Čedvik je pokazao da su bolesti prouzrokovane propustima u razvoju gradske sredine. Bolesti u gradovima su u Britaniji, po njegovom proračunu, svake decenije prouzrokovale preko milion nove siročadi, dece čiji su roditelji umirali od gradskih epidemija. Broj onih koji su umirali od siromaštva i bolesti u britanskim gradovima bilo koje godine tokom 1830-ih, kako je utvrdio, premašivao je godišnji broj poginulih u bilo kom vojnom sukobu u istoriji Britanskog carstva. Izbijanje kolere bio je glavni događaj koji je primorao britansku vladu da računa sa troškovima industrijskog kapitalizma. Isto tako, taj proračun i ocena bi izmenili i način na koji su zapadni gradovi razmišljali o ulozi države pri obezbeđivanju javnog zdravlja.

Šta je bio izvor problema u slučaju kolere? Sva ta prljava voda. Čedvik je preporučio britanskoj vladi da poboljša sisteme odvoda otpadnih voda i stvori lokalne savete koji će uklanjati smeće i „smetnje“ iz domova i sa ulica – ljudski i životinjski otpad. Njegova ispitivanja su 1848. inspirisala definisanje dve ključne tačke britanskog nacionalnog zakonodavstva: Zakon o javnom zdravstvu i Zakon o uklanjanju smetnji i sprečavanju bolesti. Novi nacionalni zdravstveni odbor je konstantno održavao pritisak na javne uprave. Plodovi inženjerstva (popločavanje ulica, uvođenje čiste i odvođenje otpadnih voda) i nauke (bolje razumevanje bolesti) doprineli su zdravijem i dužem životu stanovništva. Očekivani životni vek je 1880. u Engleskoj i Velsu dostigao do četrdesete godine, da bi 1940. premašio šezdesetu.

Čedvikovo nasleđe je išlo dalje od puke statistike dugovečnosti; Iako se ne spominje često kao Karl Marks ili Fridrih Engels, njegov rad je imao ključnu ulogu u pokretanju jedne postepene revolucije u javnoj upravi Zapada. Zdravstvena zaštita i prihodovna podrška države (institucionalizacija socijalne politike), koji čine većinu troškova gotovo svake razvijene ekonomije u 21. veku, iznedreni su iz Čedvikovih izveštaja i nalaza. Dejvid Rosner, profesor istorije i javnog zdravlja sa njujorškog Univerziteta Kolumbija je to opisao jednostavno i upečatljivo: „Kada bih morao da odaberem samo jednu osobu koja je istinski promenila svet i epidemijske krize gradova, onda bi to bio Edvin Čedvik. Njegov populacioni pristup epidemijama iz 1830-ih je razvio potpuno novi način razmišljanja o bolestima u narednih pola veka. Čedvik je izmislio čitav savremeni etos javnog zdravstva Zapada“.

Zašto imamo nebodere

Svi znaju priču: U noći 8. oktobra 1871. godine je na jugozapadu Čikaga izbio požar u štali čiji su vlasnici bili Patrik i Ketrin Oliri. Legenda je za to okrivila kravu koja je prevrnula fenjer. Bez obzira na uzrok, olujni vetrovi su poterali vatru na severoistok, prema jezeru Mičigen. U zaostaloj, rastrošnoj eri 19. veka koji je simbolizovao gradsku ekspanziju, dve trećine čikaških građevina je bilo sazdano od drveta, što je grad učinilo savršenom potpalom. Požar je tokom naredna tri dana progutao dvadeset hiljada zgrada, dok je 300 ljudi skončalo u ovoj “kutiji šibica”. Trećina grada je ostala bez krova nad glavom. Čitava poslovna oblast – gotovo osam kvadratnih kilometara – pretvorena je u zgarište.

Čikago tribjun je 11. oktobra, dok je grad tinjao, objavio uvodnik s velikim naslovom: „Oraspoložite se“. Novine su potom nastavljale: „Usred katastrofe kojoj nema ravne u svetskoj istoriji, gledajući zgarišta kuća podizanih tokom tri decenije, žitelji ovog nekada lepog grada rešili su da ponovo podignu Čikago.“ A to im je, zapanjujućom brzinom, i uspelo. Do 1875. godine, turisti koji su pristizali u Čikago tražeći ostatke i tragove ovog požara žalili su se jer se, eto, „malo šta može videti“. Stanovništvo ovog grada se u narednih dvadeset godina utrostručilo, dostižući milion žitelja. Do kraja XIX veka su na zgarištu poslovnog kvarta nikle brojne zgrade, više od bilo koje druge slične vrste. Njihova dotad neviđena visina im je podarila i novo ime: neboderi.

Požar u Čikagu je omogućio uspon nebodera i visokogradnje na tri načina. Prvo, obezbedio je zemljište za podizanje novih zgrada. Požar je možda uništio poslovnu četvrt, ali je železnički sistem ostao netaknut, stvarajući idealne uslove za novogradnju. U Čikago se slilo toliko kapitala da su cene nekretnina u centru grada zapravo porasle u prvih 12 meseci nakon požara. „Požar iz 1871. je uništio bogato poslovno srce grada, tako da je bilo puno novca i motiva za hitnu obnovu“, rekao mi je Džulijus L. Džons, pomoćnik kustosa Čikaškom istorijskom muzeju. „A moglo je ispasti i drukčije: da je vatra uništila samo siromašna područja, poštedevši banke i poslovne kancelarije.“ Štaviše, rekao je prof. Dejvid Rosner, grad je iskoristio ostatke i “repove” požara kako bi „produžio“ svoju obalu do jezera Mičigen, jer je vatrena stihija obezbedila još više građevinskog zemljišta.

Drugo, kombinacija regulatornog i tehnološkog razvoja promenila je ono sa čega je Čikago ponikao. Osiguravajuće kompanije i gradske vlade su naložile izgradnju vatrootporne konstrukcije. Prvo je Čikago obnovljen ciglom, kamenom i gvožđem. Ali, vremenom, nagon za stvaranjem vatrootpornog grada u okruženju je dovelo do rasta cena nekretnina, što je, pak, podstaklo arhitekte i građevince da eksperimentišu sa čelikom – materijalom koji je tek tada postajao pristupačan za primenu u ondašnjim građevinskim novacijama. Ramovi čeličnih skeleta ne samo što su pružali bolju zaštitu od vatre već su, takođe, bili u stanju da izdrže veći teret, omogućavajući zgradama da rastu uvis.

Nevolja prisiljava ljude da postavljaju osnovna pitanja: čemu služi zajednica i kako se ona sastavlja? Koje su njene osnovne potrebe i kako da ih obezbedimo?

Treće, i najvažnije; rekonstrukcija nakon požara je bila povod za okupljanje mladih arhitekata koji su se, na kraju, međusobno utrkivali ko će od njih projektovati višu zgradu. U najjednostavnijoj verziji ove priče, vizionar i arhitekta Viljem Le Baron Dženi je vodio izgradnju prvog nebodera u istoriji, 42 metra visoke zgrade otvorene 1885. Izum nebodera je, međutim, bio rezultat timskog napora, sa Dženijem koji je ostalim projektantima služio kao neka vrsta igrača-trenera. 1882. Dženijev učenik, Danijel Barnem je u saradnji sa Džonom Rutom, koncipirao ove „četrdesetometarke“, s naglaskom na zgradu ‘Montauk’, koja je bila prva čelična visokogradnja u Čikagu. Još jedan Dženijev štićenik, Luis Saliven, zajedno sa Dankmarom Adlerom je projektovao 41 metar visoki ‘Vejnrajt’, prvi neboder u Sent Luisu. Rusko-američka spisateljica Ajn Rend je decenijama potom, u svom romanu „Veličanstveni izvor“ (The Fountainhead, 1943) utemeljila svoj lik mladog arhitekte Hauarda Rorka na izmišljenoj verziji Salivena i njegovog štićenika, Frenka Lojda Rajta. Lažni je narativ da su „Saliven i Rajt prikazani kao usamljeni orlovi, paragoni robusnog individualizma“, napisao je Edvard Glejzer u ‘Trijumfu grada’, dodajući da „Oni to nisu bili. Bili su sjajni arhitekti duboko uronjeni u lanac urbanističkih inovacija. “

Nemoguće je steći uvid u broj gradova koji su imali koristi od ovih uspešnih čikaških eksperimenata u podizanju visokih čeličnih konstrukcija. Omogućavajući građevincima da u visokogradnji pridodaju velike podne površine – bez potrebe za eksploatacijom dodatne površine zemljišta u širinu – neboder je, takođe, podstakao veću gustinu naseljenosti. Pronalaženje načina za bezbedno uklapanje većeg broja ljudi u gradove je dovelo do bržeg tempa inovacija, značajnijih eksperimenata u maloprodaji i širenje palete mogućnosti za porodice sa srednjim i niskim prihodima, omogućavajući im da se nastane u blizini poslovnih centara. Ljudi u gusto naseljenim oblastima takođe poseduju manje automobila, i zato svaki vlasnik vozila svake godine sagori stotine galona benzina manje od onih koji žive u vangradskim oblastima. Ekološki i ekonomski, kao i u pogledu jednakosti i mogućnosti, neboder – iskovan u arhitektonskom miljeu Čikaga nakon požara – predstavlja jedan od trijumfalnijih izuma u istoriji savremenog urbanizma.

Kroćenje parne džungle

U Njujorku se desetog marta 1888. godine „dogodilo“ jedno divno subotnje popodne. Volt Vitmen, „službeni pesnik“ njujorškog ‘Herald tribjuna’ je iskoristio taj vikend da obeleži kraj zime: “Forth from its sunny nook of shelter’d grass—innocent, golden, calm as the dawn / The spring’s first dandelion shows its trustful face.” Te subote uveče je gradski meteorolog, u lokalnim novinama od srca prepoznat kao „vremenski prorok“, predvideo „lepše vreme praćeno kišom“. A onda je meteo-mag otišao kući i uzeo slobodnu nedelju.

U međuvremenu su se dve oluje spojile u jednu. Iz Meksičkog zaliva se ka severu valjao sloj tamnih oblaka punih vode, dok je iz pravca Velikih jezera nastupao hladni vazdušni front koji je Minesotu već zasipao snegom, kotrljajući se dalje na istok. Ova dva fronta su se sudarila i spojila iznad Njujorka.

U ponedeljak, na dan kada je objavljena Vitmenova pesma, stanovnici su se probudili usred najgore mećave u istoriji SAD. Do četvrtka ujutro, oluja je u severoistočne delove države Njujork nanela sloj snega dubok preko 130 centimetara. Snežni nanosi su obrazovali formacije visoke i preko pet metara. Dostava hrane je bila obustavljena, a majkama je nedostajalo mleka. Stotine ih umrlo od gladi i izloženosti hladnoći. Kao i Lisabonski zemljotres, koji se dogodio pre više od jednog veka, tako i njujorška mećava iz 1888. godine nije bila samo prirodna katastrofa; bio je to i psihološki udarac. Velika njujorška mašinerija je ukočila i zaćutala. Gradska elektro-mreža, tada još u povojima, zamrla je. Poslovi i privreda su prestali da funkcionišu. Njujorški Weekly Tribune je 14. marta izvestio da su se „Nadzemna i izdignuta železnica kompletno pokvarili“:

Od automobila na ulicama nije bilo nikakve vajde, a prigradska železnica je blokirana smetovima; prekinute su telegrafske veze; berze nisu radile a gradonačelnik nije dolazio u svoju kancelariju; grad je bio ostavljen da funkcioniše hotimično i neplanski; vladao je haos.

Njujork, koji je sada bio zatrpan snegom, podsećao je na džunglu parnih mašina. Infrastruktura izdignute železnice je sablasno zveckala kvartovima kroz koje se protezala; žice i kablovi elektro-mreže duž ulica su se upetljali i visili sa hiljada stubova. Ipak, dve decenije nakon oluje, vozovi i žice su uglavnom nestali – barem onoliko koliko je neko iznad tla to mogao da vidi. Njujorški čelnici su shvatili da će – ukoliko žele da zaštite najvažnije elemente svoje infrastrukture od vremenskih nepogoda – morati da je stave pod zemlju.

Nakon nezapamćene mećave, prvo što je Njujork učinio bilo je ukopavanje kablova i žica. Početkom 1889. godine, telegrafska, telefonska i komunalna preduzeća dobila su rok od 90 dana da se oslobode sve svoje dotad vidljive infrastrukture. Industrijska „šuma komunalnih stabala“, odnosno, šarolikih namenskih stubova je počišćena, što je nekim stanovnicima omogućilo da po prvi put vide ulicu ispred svojih prozora. Pokazalo se da su podzemni vodovi jeftiniji za održavanje i da bi mogli ući u veću širinu opsega – što je na kraju značilo više telefona i više električne energije.

Drugo, i još važnije: Njujork je ukopavanjem svoje nadzemne železnice stvorio najpoznatiji metro-sistem u SAD. „Podzemni sistem brzog tranzita učinio je ono što izdignuta železnica nije mogla“, pisao je Njujork tajms u danima nakon snežne oluje, stavljajući akcenat na „neadekvatnost povišenog železničkog sistema u takvoj nuždi“. Čak i bez mećave – što prikazuje i Doug Most u svojoj „hronici nauke o podzemnoj železnici“, knjizi ‘The Race Underground’ – ulice Njujorka su postale neprohodne usled gužve pešaka, kolica, konja i kočija. Godinu uoči mećave, nadzemna železnica je zabeležila porast od 13 miliona putnika. Potreba za nekim alternativnim – verovatno podzemnim – vidom prevoza je bila očigledna. London je otvorio prvi deo svog metroa nekoliko decenija ranije. U Njujorku je ova mećava bila okidač za ubrzanu gradnju metro-sistema.

„Njujork je ponikao na katastrofama“, rekao je nedavno Mičel L. Mos, profesor urbanističke politike i planiranja na Njujorškom univerzitetu. „Tu je požar iz 1835. godine i izgradnja ‘Krotonovog akvadukta’. Tu je snežna oluja iz 1888. godine i izgradnja podzemne železnice. Tu je požar u fabrici košulja ‘Triangle Shirtwaist’ (1911), koji je na Menhetnu ubio 146 radnika. Frensis Perkins bi rekla: „Sporazum o novom poslovanju (Nju dil) je, zapravo, začet ovim fabričkim požarom, jer je katastrofa dovela do pojave njujorške državne komisije za uslove rada koja je, zauzvrat, doprinela uvođenju osmočasovnog radnog dana. Na sve ove katastrofe, Njujork je odgovarao promenama nabolje.“

Oktobra 1904. godine, nakon dugogodišnjih političkih borbi, pregovora sa dobavljačima i inženjerskih izazova, otvorena je prva njujorška metro-linija. Tlocrt ove trase (gore desno) bio je „gromolik“, jer je podsećao na izlomljenu strelicu; vodio je severno od gradske kuće do Velike centralne stanice (Grand Central Station), kačeći na zapadu 42. ulicu, a zatim ponovo skrećući ka severu i Tajms skveru, vodeći sve do 145. ulice i Brodveja, do Harlema. Linija podzemne železnice sa 28 stajališta, kojom je upravljala kompanija Interborough Rapid Transit je bila poznata kao IRT. Nekoliko meseci kasnije, Njujork se suočio sa presudnim testom: još jednom velikom zimskom olujom. I dok je mećava besnela, donosioci odluka u kompaniji IRT su izvestili o „446.000 prevezenih putnika“, rekordnom dnevnom maksimumu postignutom „bez ijedne nezgode“.

Pronaći našeg “unutarnjeg Čedvika”

Ne prizivaju sve nesreće bolje anđele naše prirode. Kompletno istraživanje urbanih katastrofa moglo bi pokazati nešto što je bliže suprotnom stanju stvari: kontrast uvrežen u večiti status kvo, „sklonost nepromenjenom stanju“, koji se može pokazati snažnijim od potrebe za hitnim promenama. Kako su proizvodna radna mesta opadala u drugoj polovini 20. veka, tako su gradovi poput Detroita i Jangstauna u Ohaju počeli da propadaju jer njihovi lideri nisu bili u stanju da predvide šta će sve zahtevati tranzicija u postindustrijsku budućnost. Jednom kada se unište poslovne oblasti – kao što je to zadesilo Čikago 1871. godine – priliv svežeg kapitala može postati spas iz takve situacije. Ali, kada su gradske žrtve isključivo siromašni ili pripadnici manjina, obnova nakon krize može teći sporo, ako se uopšte i dogodi. Uragan Katrina je 2005. poplavio Nju Orleans, raselivši nebrojeno mnogo svojih žitelja s niskim primanjima; mnogi od njih se više nikada nisu vratili u jedan od najlepših američkih gradova. Neke kataklizme se ne tiču toliko štete na objektima koliko nejednakosti i nepravde. „Prirodne katastrofe same po sebi ne čine ništa u zaustavljanju društvene nepravde“, primećuje Keanga-Jamahta Tejlor, profesorka afroameričkih studija na Prinstonu. „Bez društvenih kretanja ili društvenih preokreta, priznavanje nejednakosti nikada ne napreduje dalje od priznanja da je ’pred nama još dug put’.“

Njujork 1888. nije reagovao na mećavu gomilanjem lopata za sneg. Stvorio je čitavu infrastrukturu podzemne elektro-mreže i tranzita.

Ipak, katastrofe mogu da naše duhove usredsrede na zajedničku krizu, sruše političke i regulatorne barijere koje stoje na putu napretka i podstaknu tehnološke skokove, spajajući talente i novac u rešenje za velike probleme. „Katastrofe samo razotkrivaju već postojeće problematične tačke, i time stvaraju priliku da se malo vratite nazad i učinite ono što je trebalo učiniti u prvom mahu“, rekao je Mičel Mos. Njujork 1835. godine nije morao da pretrpi jedan toliko razoran požar da bi postao svestan potrebe za kaptivacijom i kanalisanjem izvora slatke vode. Pa ipak, tek je požar na Donjem Menhetnu “inspirisao” gradske čelnike da preduzmu konkretne korake.

Uobičajena odnosno „normalna“ vremena nisu zgodna za neko sporije, promišljenije preispitivanje prirodnih katastrofa. Kada bacimo pogled na svet oko sebe – na zastarelu ili raspadajuću infrastrukturu, neadekvatnu zdravstvenu zaštitu, rasizam i siromaštvo – isuviše je lako gajiti stav površne rezignacije tipa “upravo je sve onako kako je oduvek i bilo”. Nevolja nas može prodrmati iz transa samozadovoljstva i prisiliti nas da postavljamo prvobitna pitanja o svetu: Čemu služi zajednica i kako se ona sastavlja? Koje su njene osnovne potrebe i kako da ih obezbedimo?

To su pitanja koja bi trebalo da postavljamo o svom svetu dok se suočavamo sa pandemijom korone, usput razmišljajući o tome šta bi trebalo da usledi nakon nje. Najvažnije promene po okončanju ranijih katastrofa su prevazilazile samu katastrofu: One su u potpunosti objašnjavale uočene probleme ali i rešenja za njih. Njujork nije reagovao na mećavu 1888. gomilanjem lopata za sneg. Stvorio je čitavu infrastrukturu podzemne elektro-mreže i tranzita koji su grad učinili čistijim, pravednijim i efikasnijim.

Kao i u prošlosti, odgovor na kovid-19 bi na sličan način mogao biti dalekosežan. Najveća pouka se možda nalazi u saznanju da su, što se tiče opšte zdravstvene zaštite, moderni gradovi neadekvatno koncipirani – i to ne samo neadekvatno u odnosu na aktuelnu pandemiju već i u odnosu na druge vidove zaraznih bolesti i uslova u kojima se urbana sredina nalazi, poput zagađenja (koje doprinosi poboljevanju), ili prenaseljenosti (koje doprinosi širenju bolesti). Šta ako bismo osmislili gradove zasnovane na jednoj drukčijoj, svesnijoj odbrani od svih pretnji po naše zdravlje?

Odgovor na to bi mogao započeti garancijom univerzalne zdravstvene zaštite, bez obzira na specifični mehanizam. Kovid-19 je pokazao da je naše preživljavanje neraskidivo povezano sa zdravljem stranaca, “onih koji dolaze spolja”. Usled nejednakog pristupa zdravstvenoj zaštiti, između ostalog, mnogi građani – posebno Amerikanci sa niskim primanjima i nebeli Amerikanci – bili su nesrazmerno teže pogođeni pandemijom. Bilo je verovatnije da oni sa niskim primanjima žive u višegeneracijskim domaćinstvima, čineći puteve prenosa raznovrsnijim. Onima koji već žive u takvim kritičnim, prethodno postojećim uslovima, često nije bio dostupan rutinski pristup preventivnoj nezi – a među ljudima koji potiču iz takvih sredina je, tim sledom, i stopa smrtnosti od korone bila veća. Što se tiče zaraznih bolesti, rizik po bilo kog pojedinca predstavlja rizik po sve. U međuvremenu, usled svoje veličine, gustine i izloženosti stranim putnicima, najveći teret ove pandemije su isprva snosili ljudi iz gradova. Stoga, nema razloga za stav i razmišljanje da će se ovaj obrazac promeniti. U doba pandemija, univerzalna zdravstvena zaštita nije samo zaštitna mreža već je i stvar koja se tiče nacionalne bezbednosti.

Dva su načina na koje bi gradski čelnici mogli rekoncipirati gradove kako bi spasli živote građana. Prvo, mogli bi da zaustave motorni saobraćaj. Iako se može učiniti da je problem saobraćaja izmešten podalje od trenutnog problema s pandemijom, studija iz 2013. je otkrila da dugoročno izlaganje zagađenju automobila i kamiona u SAD prouzrokuje 50.000 prevremenih smrtnih slučajeva na godišnjem nivou. Respiratorni uslovi otežani zagađenjem mogu povećati ranjivost na druge bolesti, uključujući i one zarazne. Globalni karantin usled pandemije nam je ukazao kako bi mogla izgledati alternativna budućnost urbanih konglomerata. Gradovi bi mogli ukloniti većinu automobila iz gradskih područja i „vratiti“ ulice građanima. Kratkoročno, ovo bi pomoglo našim naporima u borbi protiv pandemije, dajući restoranima i barovima više otvorenog prostora. Dugoročno, to bi nabolje transformisalo gradove – bilo bi dodato znatno više prostora za šetače i biciklističke staze, a urbani način življenja bi ih učinio zdravijim i atraktivnijim.

Drugo, gradovi bi mogli da iz temelja preispitaju svoj dizajn, kao i namenu modernih zgrada. Buduće pandemije izazvane virusima koji se prenose vazduhom su neizbežne – istočna Azija ih je u ovom veku već imala nekoliko; pa ipak previše modernih zgrada postiže energetsku efikasnost – sprečavanjem protoka svežeg vazduha koji pritiče spolja, urbane sredine se „zapečate“ – stvarajući tako savršenu Petrijevu posudu za bilo koju bolest koja uspeva u neprovetravanim enterijerima. Gradske vlasti bi trebalo da osavremene standarde ventilacije kako bi kancelarije postale manje rizična mesta. Zatim, uzimajući u obzir da sve više Amerikanaca radi na daljinu kako bi izbeglo prenatrpane vozove i loše provetrene kancelarije, lokalne vlasti bi isto tako trebalo da podstaknu građevinske preduzimače da prazne zgrade pretvore u stambene komplekse, donošenjem novih zakona o zoniranju ali i poreskim olakšicama. Pretvaranje praznih kancelarija u stanove bi povećalo broj stambenih jedinica u bogatijim gradskim sredinama, koje i inače pate od nedostatka pristupačnih mesta za život; proširilo bi, takođe, poresku osnovicu ali i dodatno smanjilo vožnju do posla, dopuštajući većem broju porodica da imaju domove u centru grada.

Sve u svemu, ovo je vizija prepravljenog grada 21. veka, koji uzima u obzir javno zdravlje, i ujedno postižući fini trik da istovremeno bude naseljeniji a i prostraniji. Urbano okruženje sa upola manje automobila bi predstavljao, zapravo, trijumf. Vrednost zatvorenih kancelarijskih i maloprodajnih prostora bi se umanjila, dok bi oni otvoreni postali sve važniji, a gradske ulice bi bile vraćene ljudima.

„Trenutno, uz sveprisutnu koronu, svi polažemo nade u jedno – jedan lek, jednu vakcinu – i to govori koliko je naša vizija društva postala sužena“, kaže Rosner, istoričar javnog zdravlja sa univerziteta Kolumbija. Njegov heroj, Čedvik, otišao je korak dalje. Koristio je egzistencijalnu krizu kako bi prepisao preventivna pravila modernog upravljanja. Oblikovao je naše razmišljanje o odgovornosti države prema siromašnima onoliko koliko je preoblikovao savremeni grad. Trebalo bi gajiti nadu da će naš odgovor na ovogodišnju pandemiju biti „čedvikovski“ –  po svojoj sposobnosti da nam pomogne u sagledavanju postojeće nepravde, koju je ova pandemija potpuno ogolila.

Jednog dana, kada korona bude tek bleda uspomena, neki istoričar gradskih katastrofa bi, gledajući zapise ovog našeg trenutka, mogao zapaziti da su ljudi nakon požara gledali u nebo; da su im pogledi nakon mećave bili uprti nadole, u tle; a da su se, posle kuge, napokon, osvrnuli oko sebe, susrevši jedni druge.

∗  ∗  ∗

Ovaj članak će se pojaviti u štampanom izdanju oktobarskog “Atlantika”, pod naslovom „Kako je katastrofa oblikovala savremeni grad“ (How Disaster Shaped the Modern City).

* Ilustracije: Mark Harris; slike kompanije Interborough Rapid Transit; Nacionalna meteorološka služba; Wiley & Putnam / Artokoloro / Britanska biblioteka / Alamy; Thomas Kelly /Američka  Kongresna biblioteka

* Derek Tompson za magazin Atlantik piše o ekonomiji, tehnologiji i medijima. Autor je „Hit Mejkera“ i voditelj podkasta Crazy/ Genius.

Bil Gejts: Prva vakcina možda neće biti savršena, a dok se ne pojavi – tu su monoklonska antitela

Gejts je na svom blogu izrazio mišljenje da bi prve vakcine mogle tek da „premoste jaz (stop-gap) pre no što one „prave“ postanu dostupne – pre svega bogatim zemljama.

Iako je optimističan u pogledu roka za izlazak prve vakcine protiv korone (početkom sledeće godine), osnivač Microsofta i filantrop koji podržava nekoliko globalnih inicijativa iz oblasti javnog zdravstva je rekao da ta prva vakcina možda neće biti i najoptimalnija.

U intervjuu koji je dao agenciji Blumberg, on je rekao da će razvijanje efikasnijih vakcina iziskivati više vremena, i da će one postati dostupne „tek mnogo kasnije“.

“Prva vakcina, u smislu efikasnosti protiv bolesti i njenog prenošenja, neće biti idealna i njeno dejstvo možda neće biti dugotrajno”.

Fondacija Bila i Melinde Gejts pruža finansijsku podršku nekolikim farmaceutskim kompanijama koje spadaju u najozbiljnije kandidate za proizvodnju prvih kompletnih i pouzdanih vakcina, uključujući i onu koju je britansko-švedska „AstraZeneca“ razvila u saradnji sa Univerzitetom Oksford.

Gejts je izrazio nadu da će uz vakcine biti razrađeni i efikasni lekovi za novi korona virus, koji će pomoći u spašavanju velikog broja života (recimo, lečenje monoklonskim antitelima, što je neka vrsta “delimične vakcine” koja neutrališe glavno koronino oružje, “proteinske šiljke” na površini virusa).

Kao deo dogovora sa predstavnicima američke vlade, kompanija ‘Džonson i Džonson’ čija je „kandidatska vakcina“ sada u prvoj i drugoj fazi ispitivanja na ljudima bi, jednom kada bude spremna, pružila Sjedinjenim Državama najmanje 100 miliona doza. Za razvoj svoje vakcine, kompanija Johnson & Johnson je, u okviru američkog CoVPN programa protiv kovida-19, potpisala ugovor vredan oko milijardu dolara.

Johnson & Johnson je poslednja u nizu brojnih farmaceutskih kompanija koje razvijaju korona-vakcinu, i kojoj je vlada Sjedinjenih Država ponudila svakoj ovoj kompaniji po milijardu dolara  SAD vakcinama, onda kada one budu spremne.

Sjedinjene Države sklopile su slične ugovore sa mnogim drugim kompanijama. Pretprošle sedmice je najavljen ugovor sa francuskim proizvođačem lekova Sanofi i njegovim britanskim partnerom GlaxoSmithKline vredan 2,1 milijarde dolara, radi obezbeđenja 100 miliona doza vakcine koju ta dva farmaceutska giganta zajednički razvijaju.

Foto: Gates Notes

Pre postizanja ovih sporazuma, američka vlada izdvojila je 1,2 milijarde američkih dolara za nabavku 300 miliona doza vakcine koju je razvio Univerzitet Oksford u saradnji sa kompanijom AstraZeneca, i još 1,6 milijardi američkih dolara za 100 miliona doza one koju je razvio Novavax. Obe kompanije taj novac koriste za finansiranje ispitivanja na ljudima.

Novavax je u javnost iznela da je njena vakcina uspešno prošla prvu fazu ispitivanja.

Ova američka biotehnološka kompanija je izvestila da je vakcina koju razvijaju „podstakla snažne reakcije (proizvodnjom sopstvenih) antitela“ kod testiranih volontera, a tokom prve faze njenog ispitivanja na ljudima.

Vakcina je isprobana na 50 dobrovoljaca starosti između 18 i 59 godina na dve lokacije u Australiji, saopštila je kompanija Novavax.

U svom izveštaju o nalazima nakon obavljenih testova, iz kompanije tvrde da je  njihova vakcina dala snažnu zaštitu od infekcije korona virusom.

Novavax je jedna od nekoliko farmaceutskih kompanija sa kojima je američka vlada unapred sklopila sporazume vredne milijardu dolara za obezbeđivanje vakcina.

Vakcina Novavaksa koristi protein iz novog korona virusa da bi kod ljudi indukovala imuni odgovor na njega.

Laboratorijski dizajnirana antitela mogu dobiti bitku protiv korone i pre no što prve vakcine stignu, piše Džon Koen za magazin ’Sajens’.

I dok je svet zaokupljen skupom trkom za vakcinom u kojoj su ulozi ogromni, prisutna je još jedna, podjednako ključna i konkurentna metoda: priprema za proizvodnju ciljanih antitela koja bi mogla da obezbede trenutno povećanje imunosti na virus.

Protiv korone se koriste i antitela; mehanizam delovanja delimično odudara od vakcina

Već su u toku klinička ispitivanja ovih monoklonskih antitela koja bi mogla da spreče a i da leče ovu bolest, a prvi nagoveštaji njene efikasnosti bi se mogli pokazati tokom narednih nekoliko meseci, uz dosta verovatnoće da bi doze monoklona bile spremne i pre završetka ispitivanja prvih vakcina. “Ako biste hteli da uložite novac, dobro biste učinili ukoliko biste ga uložili u razvoj monoklonskih antitela, a pre nego što konačno proizvedu prve pouzdane vakcine”, kaže Entoni Fauči, šef američkog Nacionalnog instituta za alergije i zarazne bolesti (NIAID).

“Antitela mogu biti važan “most” kojim bi se prevazišao jaz i ovaj vakuum, dok vakcina ne bude dostupna”, kaže Adžaj Nirula, potpredsednik kompanije Eli Lilly, jedne od nekoliko velikih kompanija koja ulaže u razvoj ciljanih antitela na koronu. Ona će verovatno da biti efikasnija od sada dostupnih lekova kao što su remdesivir i deksametazon, a antitela mogu zaštititi one zdravstvene radnike koji su najizloženiji riziku od zaraze, istovremeno smanjujući jačinu virusa kod hospitalizovanih pacijenata. Stvaranje ovog monoklona uključuje rastuće linije B ćelija koje stvaraju antitela u bioreaktorima, što izaziva zabrinutost da bi one mogle biti oskudne i skupe. Kompanije Lilly, AbCellera, AstraZeneca, GlaxoSmithKline, Genentech i Amgen su zajedno nastupili pred američkim Ministarstvom pravosuđa (DOJ), s pitanjem da li mogu da razmenjuju informacije o proizvodnji svojih monoklonskih antitela, a da ne krše antimonopolski  Zakon, “kako bi proširili i ubrzali proizvodnju.”

Ubrzo nakon što je počela pandemija, istraživači iz farmaceutske industrije i akademske zajednice su počeli da identifikuju, dizajniraju, podešavaju i sprovode laboratorijske testove monoklonskih antitela protiv SARS-CoV-2, virusa koji izaziva COVID-19. Većina ih deluje vezivanjem i „neutralizacijom“ proteina na površini virusa, ili neutralizacijom njegovog „šiljka“, koji inicira infekciju. Farmaceutska kompanija Lilly je, radeći sa AbCellerom, pokrenula 29. maja prvo istraživanje monoklonskog antitela na ljudima – ispitivanja iz prve faze – testirajući njegovu bezbednost i stepen podnošenja među hospitalizovanim pacijentima. Usledila su druga bezbednosna ispitivanja vakcine od strane Lillijevog kineskog partnera, Junshi Biosciences, kao i njujorškog Regenerona, koji su razvili koktel od tri monoklona.

Regeneron sada testira efikasnost svog monoklonskog koktela protiv COVID-19, koji u tri velika placebo-kontrolisana ispitivanja kombinuje to jest primenjuje antitelo na proteinske „šiljke“ virusa – antitelo koje je prvobitno uzeto od osobe koja se oporavila – i jednog antitela koje potiče od miša, kome je prethodno dat protein „korona-šiljka“. Ovaj probni postupak prevencije, čiji je razvoj koordiniran s NIAID-ovom ‘Preventivnom mrežom za sprečavanje kovida-19’ (CoVPN) – delom projekta ‘Warp Speed’ kojeg sprovodi Trampova administracija – regrutovano je dve hiljade lica u domaćinstvima (inače veoma izglednom mestu za prenošenje zaraze), a kod kojih je potvrđeno da su pozitivni na COVID-19. Jedna studija koju je preduzela ova kompanija ima za cilj da nadgleda skoro 2600 hospitalizovanih osoba sa teškim oblikom COVID-19, dok će se na drugoj grupi, otprilike upola manjoj, obavljati testovi ponašanja antitela na inficiranim osobama sa blagim ili umerenim simptomima. Kompanija Lilly je pokrenula sopstvena ispitivanja, uključujući ona iz treće faze, placebo-kontrolisanu studiju na 2400 stanovnika i osoblju zaposlenom u ustanovama za dugotrajno zbrinjavanje; ova kompanijska studija se vodi uz pomoć programa CoVPN.

„Trebalo bi da smo u mogućnosti da vrlo brzo uočimo signal o stepenu efikasnosti“ proisteklom ovim ispitivanjima, kaže Ejmi Dženkins, koja predvodi ‘Platformu za prevenciju pandemije’ (P3) pri Agenciji za napredne istraživačke projekte u oblasti odbrane, koja već dve godine ulaže napore za brži razvoj monoklonskih antitela protiv pandemija. Iako Dženkins okleva da napravi čvrstu prognozu, kaže da je vremenski okvir novembar-decembar „realan i konzervativan“. To je verovatno ranije nego što će se bilo koja vakcina pokazati sigurnom i efikasnom, kažu istraživači: “Ne bih želeo da kažem da bi to bilo pre kraja godine”, rekao je Entoni Fauči 27. jula na konferenciji za štampu, a u vezi pokretanja NIAID-ovog prvog ispitivanja vakcine za koronu.

Kristos Kiracous iz ‘Regenerona’ napominje da se tokom ispitivanja vakcine po pravilu mora sačekati nekoliko nedelja da bi imuni sistem mogao razviti odgovarajuće reakcije na prethodno date doze, a onda i još nekoliko sedmica za „slučaj“:  procenat rizičnosti po izlaganju organizma virusu SARS-CoV-2. To znači da ova ispitivanja zahtevaju dosta vremena i mnogo ljudi. Tome nasuprot, kada je reč o potencijalnom lečenju monoklonskim antitelima, „vaš se slučaj već zbio“, kaže Kiracous. A u studijama preventive (dakle, proučavanju efikasnosti delovanja antitela na koronu), mnogo je verovatnije da će do infekcije doći kontaktom unutar domaćinstva, nego što je to slućaj s ispitanicima koji odvojeno i pojedinačno učestvuju u istoj studiji.

Imunolog Denis Barton, čija istraživačka grupa radi u okviru kompanije ’Scripps Research’ je uspeo da izdvoji veoma snažna monoklonska antitela protiv SARS-CoV-2 za koja se nadaju da će ih primeniti u ispitivanjima na ljudima; on kaže da je optimističan jer će samo jedna doza monoklona uspeti da ljude mesecima štiti od infekcije.”Umnogome je lakše pobrinuti se za nekoliko delova virusa nego čekati na kompletno rešenje, ili iskorenjivanje pandemije koja je u toku.” Ista logika važi i za lečenje. „Napadnite virus snažno i što ranije“, kaže Barton.

Kiracous kaže da čak i ako monoklonska antitela ne pređu vakcine „u liniji finiša“, ipak mogu imati značajnu ulogu protiv COVID-19. “Dugoročno će nam biti potrebna oba pristupa”, kaže Kiracous. Retkost je da su vakcine stoprocentno efikasne i mnogi ljudi mogu odbiti vakcinu ili preskočiti imunizaciju iz drugih razloga. Štaviše, napominje on, stariji ljudi ili oni kojima je imunitet oslabljen možda neće zadobiti snažan imunološki odgovor svog organizma nakon vakcinacije.

Međutim, snabdevanje monoklonskim antitelom može delimično biti ograničeno zbog skromnih ulaganja. Operacijom Warp Speed je, na primer, izdvojeno osam milijardi dolara za šest različitih vakcina COVID-19; za monoklonska antitela, američka vlada je uložila oko 750 miliona dolara, od čega najveći deo u Regeneron, koji će proizvesti negde između 70.000 i 300.000 doza pre nego što uopšte ima podatke o efikasnosti. Iz kompanije Lilly kažu da će do kraja godine imati sto hiljada doza.

Ukoliko se pokaže da antitela deluju, jedna studija sa Univerziteta Duke procenjuje da bi samo Sjedinjenim Državama naredne godine moglo trebati skoro 40 miliona doza. Niko, međutim, ne zna koliko bi se te doze proširile, kaže Dženet Vudkok, koja je kao šefica Odeljenja za procenu i istraživanje lekova pri američkoj Upravi za hranu i lekove uzela dopust sa svog mesta, kako bi predvodila terapijske metoda programa Warp Speed. „Za razliku od vakcina, teško je predvideti broj tretmana za lečenje koji će biti dostupni“, kaže ona. Prevencija, koja bi bila pojedinačna intramuskularna doza, zahteva manje proizvoda od intravenske infuzije koja se koristi u lečenju, napominje ona, ali potrebna količina zavisi od veličine osobe.

COVID-19 Resource Center | SCIEX

Iako je način određivanja prioritet u distribuciji vakcine već pokrenuo veliku raspravu, još nije vođena takva diskusija o monoklonskim antitelima. Ministarstvo pravde je 23. jula izrazilo zabrinutost u vezi sa isporukom, odobrivši da šest kompanija koje su podnele molbu za razmenu informacija o proizvodnji mogu to i činiti (bez opasnosti od anti-monopolskog Zakona, koji je ovim kompanijama dotad predstavljao glavnu prepreku).

Regeneron nije deo te grupe, ali je Kiracous optimističan u pogledu zadovoljavanja potreba. „Dobra stvar kod nekih od ovih bioloških sredstava je što za prilično kratko vreme možete ubrzati proizvodnju“, kaže on. Nirula se slaže. “Ako budemo imali uspeha u ovim kliničkim ispitivanjima, imaćemo (ubrzo) na raspolaganju velike količine ovog leka”, kaže on.

Troškovi monoklona, posebno za veće doze potrebne za lečenje, mogli bi podeliti svet na utoke i nedostatke. “Malo je verovatno da će se cena ovog tretmana u bliskoj budućnosti spustiti do nivoa koji bi bio lako dostupan širom sveta”, kaže Set Berkli, koji je na čelu Saveza za vakcinaciju ‘Gavi’, a takođe predvodi jednu međunarodnu inicijativu za razvoj COVID-19 vakcine.

Dženkins kaže da je ključni cilj projekta P3, koji je za ispitivanja četiri farmaceutske grupe obezbedio 96 miliona dolara donatorskog novca, bio stvaranje monoklonskih antitela koja je u stanju da proizvede sam organizam, umesto velikih rezervoara za fermentaciju. Ideja, koja još nije testirana na korona virusu kod ljudi jeste da se u ljude ubrizga DNK ili njen RNK nosilac koji „dekodiraju“ željena antitela, omogućavajući čovekovim sopstvenim ćelijama da ih proizvedu. „Mislimo da možemo smanjiti troškove proizvodnje monoklonskih antitela“ kaže Dženkins.

Bez obzira na troškove, dokazi da monoklonska antitela deluju kao preventiva bi svima mogli biti od koristi: raspolaganje tim podacima bi proizvođačima vakcine dalo jasan signal da su antitela protiv površinskog proteina SARS-CoV-2 dovoljno efikasna da zaštite ljude. To bi zauzvrat moglo pružiti validan indikator za procenu vrednosti najizglednijih kandidata za konačne vakcine, kojima nedostaju realni podaci o efikasnosti. „Biće potresno na polju vakcine, potresno na pozitivan način“, kaže Majron Koen s Univerziteta Severna Karolina, koji vodi testiranje monoklonskih antitela na platformi CoVPN. „Pruža vam se hiljadu mogućnosti za brži napredak.“

 

* Ispravka od 5. avgusta: Ova priča je dopunjena informacijom da DNK i njen RNK nosilac još nisu testirani na ljudima kao nosiocima gena monoklonskih antitela. Strategija je, kako se izveštava, testirana na ljudima sa drugim vrstama oboljenja, mada još uvek nisu objavljeni rezultati.

 

Jon Cohen, ScienceMag.org

 

Srodni linkovi:

Gene therapy could put an end to future pandemics

New York Times, Coronavirus Vaccine Tracker

Radical shift in COVID-19 testing needed to reopen schools and businesses, researchers say

Next big COVID-19 treatment may be manufactured antibodies

Bill Gates lays out a possible timeline for a ‘stop-gap’ COVID vaccine

CORONAVIRUS (COVID-19) RESEARCH PROJECTS

Target Product Profile: antibody tests to help determine if people have recent infection to SARS-CoV-2: Version 2

Sweden’s top virologist has a message on how to defeat coronavirus: Open schools and no masks

Immunology Is Where Intuition Goes to Die

A Vaccine Reality Check: So much hope is riding on a breakthrough, but a vaccine is only the beginning of the end.

I’m a Nurse in New York. Teachers Should Do Their Jobs, Just Like I Did.

College-Educated Professionals Are Capitalism’s Useful Idiots – How I got co-opted into helping the rich prevail at the expense of everybody else

The Rise of Coffee Shaming – Personal-finance gurus really hate coffee.

Japan okončao vanredno stanje uzrokovano virusom COVID-19

Putnici u metrou, Kjoto 13. mart 2020. (REUTERS/Edgard Garrido/ Newscom)

Japan je juče proglasio bar privremenu pobedu u svojoj borbi sa virusom COVID-19, a trijumf je usledio nakon što je sproveo sopstveni scenario za rešavanje pandemije. Zemlja izlazećeg sunca je broj novonastalih slučajeva svela na ciljne nivoe bliske prethodno zacrtanim: od 0,5 slučajeva na 100 000 ljudi, uz dobrovoljno i ne baš restriktivno međusobno distanciranje, i bez obimnijeg testiranja stanovništa. Umesto toga, ova se zemlja fokusirala na pronalaženje žarišta infekcija i delovala je na potencijalne osnovne uzročnike, za koje se često ispostavljalo da su mesta na kojima se okuplja veći broj lica, kao što su fitnes-sales ili noćni klubovi.

„Zahvaljujući ovom jedinstvenom japanskom pristupu, uspeli smo da za samo mesec i po dana stavimo pod kontrolu ovaj trend rasta epidemije; Mislim da je ovo pokazalo snagu japanskog modela“, izjavio je premijer Šinzo Abe na konferenciji za štampu u ponedeljak uveče (25. maj), najavivši ukidanje vanrednog stanja.

Prema Svetskoj zdravstvenoj organizaciji, broj novih slučajeva na dnevnom nivou je 12. aprila dosegao vrhunac, kada je zabeleženo 743 slučaja zaraženih, ali se tokom prošle sedmice kretao između 90 i 14. Na konferenciji za štampu pre četiri dana, Abe je primetio da je broj hospitalizovanih pacijenata zaraženih Kovidom-19 opao sa deset hiljada, koliko ih je bilo pre oko mesec dana, na sadašnje dve hiljade.

Pozitivan ishod je čak uverio neke skeptike u nacionalnu „klaster-strategiju“, odnosno, pronalaženje začetaka ili „grozdova“ mogućih žarišta. Japan je sprečio epidemiju “koja je po svojim razmerama već viđena i u mnogim zapadnim zemljama”, kaže Kenđi Šibuja, globalni zdravstveni specijalista sa londonskog Kings koledža (King’s College London), i koji je već ranije upozoravao na neotkrivena žarišta pomoću kojih se korona širila na veći broj građana. On je posebno pohvalio saradnju javnosti u vezi sa prihvatanjem i primenom vladinih direktiva o ostanku kod kuće kao i pridržavanjem vladinih ad hok uredbi izdavanih na dnevnoj bazi, a shodno trenutnoj-dnevnoj situaciji sa širenjem infekcije.

Uprkos ukidanju vanrednog stanja i karantina, epidemija “još uvek nije gotova”, kaže Hitoši Ošitani, virusolog i ekspert za javno zdravstvo, higijenu, epidemiologiju i prevenciju bolesti sa Univerziteta Tohoku. „Očekujem s vremena na vreme samo mala žarišta epidemije“, kaže on. Iako će vlada možda razmotriti ponovno uspostavljanje ograničenja, on veruje da “možemo upravljati i kontrolisati ove manje.”

Japan se na početku rđavo nosio s pandemijom, kada je u Jokohami stavljen u dvonedeljnu izolaciju turistički brod ’Diamond Princess’, nakon što se ispostavilo da su neki putnici bili zaraženi koronom. Na kraju se ispostavilo da je 712 od njih 3711 bilo pozitivno na  koronavirus; četrnaestoro njih je preminulo.

Tokijski distrikt Sugamo, 24. maj 2020. (Edgard Garrido/Reuters/Newscom)

Potom, dok je veći deo ostatka sveta svoj odgovor na pandemiju zasnivao na široko rasprostranjenom traganju za prethodnim kontaktima, na izolaciji i testiranju, Japan je usvojio “sasvim drugačiju” strategiju, kaže Ošitani. „Pokušavamo da identifikujemo žarišta i [odredimo] njihove zajedničke, srodne karakteristike.“

Nije iznenađujuće što su otkrili da je većina žarišta poniklo u fitnes salama i teretanama, pabovima, koncertnim prostorima kao i onima za živu muziku, karaoke i slične objekte u kojima se ljudi okupljaju, jedu i piju, razgovaraju, pevaju i rade ili plešu, uspostavljajući fizički kontakt relativno dugačak period vremena. Oni su, takođe, zaključili da je većina primarnih slučajeva koji su prouzrokovali veća žarišta bila asimptomatska ili su imala vrlo blage simptome. “Nemoguće je zaustaviti pojavu žarišta isključivo putem testiranja većeg broja lica”, kaže Ošitani. To ih je nagnalo da podstiču građanstvo da se klone boravka i zadržavanja u zatvorenim prostorima, gužvi i situacija pogodnih za bliski kontakt, u kojima ljudi razgovaraju licem u lice. Zvuči jednostavno. Ali, „ovo je bila najvažnija komponenta strategije“, kaže Ošitani.

(Već je po sebi uverljiv i podatak da nisu pronašli nikakva žarišta u japanskim vozovima, poznatim po tome da su uvek krcati putnicima. Ošitani je spomenuo i da su vozači obično sami u kabini, i da i inače ne razgovaraju sa drugim putnicima. A u poslednje vreme, kaže, svi nose maske. „Zaražena osoba može zaraziti druge u jednom takvom okruženju, ali je to, sasvim izvesno, retkost”, kaže on. Kaže da bi Japan uočio velika infektivna žarišta u vagonima da je prenos virusnih kapljica kroz vazduh bio moguć).

Međutim, tokom marta se broj slučajeva povećavao, dok su vlasti pojačavale napore da objasne važnost tri prethodno navedena činioca; istraživači veruju da su rast epidemijske krivulje delom podstakli i oni građani koji su se iz inostranstva vraćali kući, a i putnici koji su iz drugih delova sveta pristigli u Japan. Tada je (7. aprila) porasla zabrinutost zbog pritiska koji su inficirani nametnuli klinikama, bolnicama i zdravstvenom sistemu, što je podstaklo vladu da u nekoliko ključnih prefektura proglasi vanredno stanje. A onda je 16. aprila proširila nalog za uspostavljanje vanrednog stanja u celoj zemlji.

Japanske nacionalne i lokalne vlasti nemaju zakonsku moć da nameću mere karantina. Pa ipak, vlasti su pozvale građane da ostanu kod kuće što je duže moguće, a kompanijama preporučile da svojim zaposlenima dozvole rad od kuće, naloživši barovima i restoranima da se zatvore ili da hranu isključivo razvoze, ili je poslužuju„sa šaltera“ lokala i bez ulaska u ugostiteljske objekte. Na osnovu modeliranja, članovi savetodavnog odbora apelovali su na ljude da smanje interakciju sa drugima za 80% kako bi epidemijsku krivulju “savili” nadole.

Ošitani sumnja da je postignuta ciljana redukcija kontakta od osamdeset odsto. Bilo je, međutim, prilično opsežnog poštovanja propisanih mera na dobrovoljnoj bazi. „Iznenađujuće, čini se da je blaga forma izolacije Japana imala efikasan ishod (zabeležen tokom strožih karantinskih mera primenjivanih u drugim zemljama)“, kaže Šibuja.

Ono što je najvažnije, uvođenjem varednog stanja se kupilo vreme da se javnost edukuje o rizičnom ponašanju i okruženju. Maske su sada gotovo sveprisutne. Bilo je kafića i restorana koji su ignorisali zahteve za satnicu svog zatvaranja ili ograničenja međusobnih kontakata, ali, sada, obično nisu tolike gužve kao nekada. „Građani danas daleko bolje poznaju moguće rizike i načine prenošenja virusa“, ​​kaže Ošitani.

Iako priznaje da je broj zaraženih i preminulih daleko manji, Šibuja i dalje drži u fokusu „klastere“ – mesta na kojima se poput „grozdova“ okupljaju stanovnici: u većim gradskim sredinama nisu dobro funkcionisali, a epidemije nisu sprečene ni u u bolnicama ili staračkim domovima. On je dodao i da je „Zdravstveni sistem ovoga puta uspeo da se nosi sa epidemijom“ iako je, po njegovom mišljenju, skorašnja situacija dovela zdravstvene ustanove do tačke pucanja.

U međuvremenu, tokom vanrednog stanja, japanskoj vladi masovno testiranje stanovništva nikada nije bio prioritet, kao što je to bio u nekim drugim zemljama. Japan je obavio tek 2,2 testa na hiljadu građana. Poređenja radi, stopa u susednoj Južnoj Koreji je 16; a u Sjedinjenim Državama 43 testiranih na uzorku od hiljadu ljudi.

Sve manji broj novih slučajeva doveo je do toga da je vlada 14. maja počela da ukida vanredno stanje u većem delu Japana, pre planiranog rasporeda kojim je trebalo da ga ukine tek 31. maja. Jučerašnjim saopštenjem je vanredno stanje potpuno ukinuto, a „rampe“ spuštene na Tokio i četiri druge prefekture je podignuta.

Iako je vanredno stanje ukinuto, još uvek su prisutne opsežne i detaljne vladine smernice za različite sektore ekonomije. Japanski premijer Abe je na konferenciji za štampu rekao da će vlada postepeno ublažiti ograničenja nametnuta pandemijom. Sledećeg meseca započinje profesionalna bejzbol liga, doduše  još uvek na praznim tribinama, postepeno omogućavajući sve veći broj gledalaca. Koncerti i kulturni događaji biće dozvoljeni, za početak, za 100 posetilaca, da bi se njihov broj, vremenom, povećavao, korak po korak, do 50% kapaciteta sada postojećih mesta.

Abe je upozorio da ovi koraci neće svesti rizik od infekcije do potpune nule. „Moramo biti spremni na pokušaje i pogreške, i trebaće mnogo vremena da se potpuno obnovi svakodnevni život,“ rekao je japanski premijer.

 

Dennis Normile (dopisnik ScienceMag-a iz Šangaja)

(Izveštavanje magazina ScienceMag o pandemiji virusa COVID-19 podržana je od strane Pulicerovog centra)

Geri Kobinger, virusolog: Kovid-19 će uminuti, ključno je zaštititi se do pojave vakcine

Tvorac vakcine protiv Ebole nada se jenjavanju pandemije virusa Kovid-19, dok će probne vakcine za neke ranjive grupe, recimo, za stariju populaciju, biti spremne za manje od godinu dana; a do tada, treba se pridržavati kontrolnih mera koje usporavaju širenje bolesti.

Geri Kobinger u kanadskoj mobilnoj laboratoriji u Mveki, Kongo, 28. sept 2007. (Christopher Black/World Health Organization/AP/ Wired)

Kada je 2015. legendarni novinar Bob Sajmon pravio jednosatni intervju sa Gerijem Kobingerom, ovaj virusolog uglavnom nije izlazio iz svog “svemirskog odela”, radeći u specijalnoj, sterilizovanoj sobi iza neprobojnog stakla. “Moj posao je da sprečim smrt”, rekao je u jednom intervjuu. U nekom drugom razgovoru sa novinarima je izjavio da “mere izolacije sprovodim čitave svoje karijere, radeći na virusima daleko opasnijim od Kovida-19. Čim otvorim vrata, okačim sve stvari na čiviluk i izujem se, što i nije mnogo neobično mada razumem kako je ova rutina pomalo strana mnogima. A potom operem ruke. Takav je moj posao. Ali ukoliko želite da se pridržavate potpuno profesionalne procedure zaštite vaših ukućana, vašeg doma i sebe, verujte mi da je to – iako vrlo jednostavno – pakleno za savladavanje i primenu… teško je od profesionalne virusološke zaštite stvoriti vašu uobičajenu rutinu.”

U to vreme (2015) bio je renomirani virusolog u kanadskoj Nacionalnoj laboratoriji za mikrobiologiju, gde je postao ključna figura u razvoju rane vakcine protiv Ebole, ZMapp. Sajmon je danas direktor Centra za istraživanje infektivnih bolesti Univerziteta Laval u svom rodnom Kvebek sitiju. Njegova laboratorija je 2017. značajno doprinela u ranom razvoju vakcine protiv virusa Zika, koju je proizvela farmaceutska kompanija ‘Inovio Pharmaceuticals’.

Danas je Kobinger jedan od stotina naučnika širom sveta angažovanih na potencijalnim Covid-19 vakcinama; sarađuje sa farmaceutskim kućama Inovio i Medicago, još jednom kompanijom za proizvodnju lekova. Magazin Wired je prošle sedmice telefonski intervjuisao Kobingera. Razgovor je sažet i redigovan.

WIRED: Tokom čitave svoje karijere ste se susretali s epidemijama širom sveta, pomažući u suzbijanju istih. Kako se Covid-19 može uporediti sa, recimo, epidemijom Ebole?

GARI KOBINGER: Pa, naravno da je korona virus na globalnom nivou, tako da je raširenija od Ebole. Ali je takođe važno imati na umu da ovaj virus ima smrtnost manju od pet procenata, nasuprot 80 procenata za Ebolu pre pojave vakcine. Podaci američkih Centara za kontrolu i prevenciju bolesti govore da je u Zapadnoj Africi tokom izbijanja epidemije 2014-2016. godine bilo 28.652 slučajeva Ebole, od kojih 11.310 sa smrtnim ishodom. Prema podacima Univerziteta Džons Hopkins, trenutno postoji više od 775.000 slučajeva Covid-19 (u momentu pravljenja ovog intervjua, dok sada ima preko milion obolelih; U trenutku objavljivanja ovog teksta, virus je usmrtio više od 37.000 ljudi, a uoči objavljivanja ovog posta, ta brojka je premašila 50 hiljada).

Ali, pandemije su toliko međusobno slične i po načinu na koji društva reaguju.

Boravio sam u mnogim afričkim zemljama zbog epidemije Ebole. A često su i nas optuživali kako unosimo virus i smišljeno inficiramo lokalno stanovništvo. Istu stvar imamo i danas, gde vlade nekih zemalja pričaju da je to „iscurelo iz nekog vojnog programa“, ili da se radi o tajnom planu Ministarstva odbrane – ili čega god drugog što je bilo u stanju da ovaj virus „izveze“ dalje.

Takođe, vidimo ista kašnjenja-odlaganja pravovremene reakcije. Tu je i urođeni prirodni optimizam nekih društava, u kojima vlada stav da virus neće doći do njih, a onda se na kraju suočavate sa potpuno istom hitnošću potreba za nekim stvarima (PPE, personal protective equipment; pre svega za ličnom zaštitnom opremom, poput maski, rukavica, naočara, vizira i plašteva). Kina je imala probleme sa obezbeđivanjem ove opreme sredinom januara. Dakle, može se s razlogom reći da je pripremu trebalo planirati i izvesti ranije. Umesto toga, sada kukamo kao da nikako nismo mogli uočiti da ovaj virus nailazi.

Ono što pandemiju ove verzije korone razlikuje od prethodnih je to što Covid-19 pogađa tolike zemlje, praktično čitav svet; prisutno je daleko više osećaja za hitnost razvijanja protivmera – vakcina, metoda lečenja, bolje opremljenosti za negu bolesnika, recimo, nabavke većeg broja ventilatora. Uporedite to sa situacijom da se nađete usred tropske šume u Africi, kao što smo se mi zatekli sa Ebolom. Želeli bismo, naravno, da na takvom i sličnim pandemijskim žarištima imamo svu tu fantastičnu opremu. Međutim, ljude nije toliko interesovalo šta mi radimo i čime se bavimo. Za Covid-19 su mi se obratili svi nivoi kanadske vlade: „Geri, ako ti nešto treba, javi nam. Tu smo da pomognemo.” Nikada u karijeri nisam imao ovakvu podršku kao danas.

IJF

Desetine laboratorija širom sveta radi na vakcini Covid-19, uključujući i vašu. Da li je to dobra stvar, ili bi trebalo da se bolje koordiniramo-fokusiramo na što brže dobijanje vakcine?

To je dobra stvar. Zapravo je važno testirati veći broj vakcina. Ne želimo da sva naša jaja stavljamo u jednu korpu, da bismo na kraju razvili jednu jedinu  vakcinu – koja će možda pasti u kliničkim ispitivanjima. Kada bismo, recimo, imali pet vakcina koje su bezbedne i delotvorne, a istovremeno i snažne – to bi bilo mnogo bolje. Takođe, razgranatija ispitivanja smanjuju šanse za stvaranje uskih grla. Uz, recimo, pet proizvedenih vakcina bismo možda uspeli da obezbedimo da ih ima dovoljno za sve stanovnike planete. Međutim, ako računamo samo sa jednim proizvođačem, mislim da to neće biti izvodljivo – a ni poželjno.

To se, ipak, mora učiniti na pravi način. Ako razvijete vakcinu koja nije dovoljno jaka za borbu protiv virusa, to zaista može otežati lečenje infekcije. Ono što možete u tom slučaju iskusiti jesu ljudi koji postaju podložniji infekciji i ozbiljnim bolestima. To je nešto o čemu treba voditi računa.

∗  ∗  ∗

“Važno je testirati veći broj novih vakcina.” Geri Kobinger

   

Ono što je jasno jeste da će razvoj ovih vakcina protiv korone biti veoma skup. Da smo ovaj posao uradili ranije, mogli smo to da ostvarimo po ceni od 500 do 800 miliona dolara. A sada trošimo milijarde dolara jer smo u žurbi, usled hitnosti slučaja. Kada se virus prvi put pojavio u Kini, rekao sam da ovaj slučaj ima potencijal da nam pokaže koliki je zaista nivo naše spremnosti. Verovatno ćemo shvatiti da nismo baš najspremniji za ovakvu vrstu događaja.

Postoji li neki način da se ubrza razvoj vakcine, koji bi po trenutnim prognozama trebalo da traje najmanje 18 meseci? To je dosta vremena.

Da. Uz malo koordinacije vlasti i pravih propisa, možemo primeniti vakcinu i za manje od 12 meseci – ne na čitavom stanovništvu planete već, možda, pre svega na prioritetnoj ciljnoj populaciji, kao što su to zdravstveni radnici. Takođe možete ciljati na ranjivu populaciju u koju spadaju starije osobe, ili oni sa pridruženim obolenjima (tzv. komorbiditetima), radeći analizu rizika za svaku od tih populacija. Put kojim sada koračamo – sa vakcinom koja bi na svima trebalo da deluje bez štetnih nuspojava – jeste sporiji put. Videćemo. Kod Ebole u zapadnoj Africi smo videli da naučni razvoj može napredovati gigantskim koracima – ukoliko lekari i naučnici angažovani na istom problemu budu radili zajedno sve dok valjano ne urade posao, odnosno, iznađu vakcinu – što bi bilo bez presedana. Nadam se da svi sada doživljavamo jedan takav trenutak.

Šta je sa terapijama? Ako bismo  Covid-19 učinili manje smrtonosnim, to bi moglo da radi posao i bude delotvorno gotovo koliko i vakcina, pružajući olakšanje mnogo brže.

Potrebno vam je oboje – razviti i terapije i vakcine. Terapije su važne, ali morate biti razumni u svojim očekivanjima. Morate biti veoma oprezni u gajenju lažnih nada sa terapijama. S jedne strane, ako nemate slučajne testove, teško je tvrditi bilo šta što bi se ticalo njihove efikasnosti. Istovremeno, važno je slušati zdravstvene radnike koji koriste te lekove na prvim linijama fronta. Ovi lekari imaju vrlo dobar osećaj šta je to što bi moglo biti vredno daljeg razvoja, a šta ne, čak i ako to ne koriste u nasumičnim probama. Dakle, sa lekovima kao što su hlorokvin i azitromicin koji su već odobreni, hajde da ih pustimo u kliniku što je pre moguće i ujedno osmislimo najbolju moguću kliničku studiju.

“Situacija će prvo ići na gore pre nego što krene nabolje, mada su se brojne kontrolne mere pokazale kao delotvorne.”

Geri Kobinger (Toronto Star)

Ipak, krajnji cilj je pronaći vakcinu koja će učiniti da ljudi uopšte ne zakače ovaj virus. Ponekad pacijenti koji ga dobiju ostaju s neizlečivim oštećenjima pluća. Čak i ako se virus povuče, može se vratiti na još gori način. Španski grip je u proleće 1918. predstavljao veoma blag talas, a onda se na jesen osvetnički povratio.

Postoje li druge potencijalne terapije?

Prenos krvne plazme iz organizma koji je preležao koronu u telo obolelog. Mislim da to već rade, gde uzimate krv od nekoga ko se oporavio, izolujete antitela, a zatim ih možete transfuzijom preneti na druge koji su zaraženi. Ovo je stara tehnologija koja datira iz 18. veka, a u klinikama vrlo dobro upravljaju propratnim nusefektima. Nije bilo dobro protiv Ebole, jer nismo mogli dovoljno da je koncentrišemo. Trebalo je da bude 20 puta koncentrisanija i da je njen efekat bio neizmerno bolji od onog kojeg smo na kraju imali. Bilo vam je potrebno 20 donatora za jednog primaoca. Obično imate dva ili tri donatora po primaocu. Kad bih morao da uložim novac za nešto što bi najviše pomoglo, to bi bilo to. Nije da kažemo kako drugi lekovi koje isprobavamo neće uspeti. Ali ne bih očekivao čuda, jer bismo već znali da li ona zaista funkcionišu.

Kako pandemija utiče na vaš radni dan?

Škole su zatvorene, a puno onih koji rade u laboratorijama imaju decu, pa neki moraju da tokom dana ostanu kod kuće. To ometa normalne laboratorijske aktivnosti. Moramo da radimo u smenama, tako da oni koji nemaju brigu o deci mogu raditi kada je supružnik ili partner kod kuće sa decom.

Da li ste zabrinuti?

Ne. Moji roditelji spadaju u rizičnu grupu, pa se brinem za njih. Ali ukoliko se stvari sagledaju pravilno, iz perspektive koja obuhvata sve aspekte, kada posmatrate koronu i uporedite je sa drugim zaraznim bolestima, ovo nije tako alarmantno (u odnosu na, recimo, Ebolu). Stvari će se i dalje pogoršavati, i do jedne tačke bivaće sve gore – pre no što napokon krene nabolje, premda brojne kontrolne mere već sada deluju. One možda neće smanjiti konačni broj infekcija, ali će ih odložiti. Njihovim odgađanjem postižemo da što veći broj ljudi preživi, jer će više njih imati pristup unapređenim merama nege.

Da, poravnanje epidemijske krivulje može biti jedan od najtežih koncepata za razumevanje, posebno za mlade ljude. Imate li poruku za njih?

Pa, nije baš u redu da se ponašaju na način: “Ma, ionako se neću razboleti.” Postoje podaci iz jugoistočne Azije koji sugerišu da su mladi inficirani u 30 do 40 odsto slučajeva. Zato mladi moraju preuzeti više odgovornosti kako bi bili sigurni da nisu epidemijski vektori, odnosno prenosioci korone.

 

Wired.com

 

Interesantna priča iz istog medija i na istu temu tiče se Matematike prognoziranja razvoja korone,

A jedna prilično praktična objašnjava i Kako očistiti i dezinfikovati sebe, svoje domaćinstvo i stvari

Uloga Mreža u širenju korone

Već je očigledno da ovo nije tek jedna od “onih sezona” u kojoj je izbio “još jedan” težak oblik gripa. Jer, korona se širi daleko brže no što većina Amerikanaca shvata.

“Panika proizvedena korona virusom je obična glupost.” Oklevam da se sasvim složim s Ilonom Maskom, ali hajde da ovom prilikom kažem isto što i on, kaže Nial Ferguson, pisac i domaćin dokumentarne serije „Niall Ferguson’s Networld“, zasnovane na njegovom bestseleru iz 2018. godine, „Trg i kula“ (The Square and the Tower: Networks and Power). Ova TV serija će se od 17. marta emitovati na američkoj državnoj mreži PBS, specijalizovanoj za programe edukativno-dokumentarnog tipa.

Pogrešan način razmišljanja o brzom globalnom širenju novog oblika korona virusa, koji se u stručnoj nomenklaturi vodi kao „2019-nCoV“, i oboljenja odnosno komplikacije koje on izaziva – Covid-19, hajde da ga tako zovemo i spustimo se s akademskog nivoa – kao što me je prošlog ponedeljka u par rečenica podsetio jedan pametni i bogati čovek: „Sećate li se virusa „H1N1-A“ iz 2009? Ni ja. Njim se zarazio značajan deo sveta, ubivši 20.000 američkih građana i – brzo smo ga prebrodili.” Možda bi ovome pridodao da je tih 20 hiljada žrtava manje od polovine onih Amerikanaca koji su 2017. umrli od tadašnjih verzija gripa i upale pluća.

H1N1, takođe poznat kao svinjski grip, bio je, kao što samo ime kaže, jedan oblik gripa. Reproduktivni broj – što je broj prenosilaca zaraženih klasičnim putem, ukratko „R0“ – bio je 1,75. Američki Centar za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC) procenio je da je u Sjedinjenim Državama virusom H1N1 svojevremeno inficirano 60,8 miliona ljudi, ubivši 12.469 osoba – što, na ovu brojku, predstavlja stopu smrtnosti od 0,02%.

Čini se da ovaj novi korona virus – koji nije influenca jer ne napada samo disajne puteve i pulmonalni sistem već i gastrointestinalni sistem – ima viši R0 i daleko višu stopu smrtnosti od svinjskog gripa. Ta stopa je gotovo sigurno niža od prošlonedeljne procene Svetske zdravstvene organizacije (3,4%), ali je i dalje mnogo viša nego u slučaju H1N1. Južna Koreja, koja verovatno poseduje najtačnije podatke s obzirom na njen agresivni režim ispitivanja, izveštava o 50 smrtnih slučajeva na 7.313 inficiranih, što je stopa smrtnosti od 0,68% (nešto više od jednog smrtnog slučaja na dvesta obolelih). A ukoliko virusom Covid-19 bude inficirano još Amerikanaca – do, recimo, nekadašnjeg nivoa zaraženosti svinjskim gripom – broj smrtnih slučajeva mogao bi premašiti 440.000 (otprilike 38 puta smrtonosniji od svinjskog gripa).

Ukratko, Covid-19 ima potencijal da 2020. godinu učini daleko gorom od tek „još jedne sezone teškog oblika gripa“. Da bismo razumeli zašto je to tako, moramo primeniti jedan sofisticiraniji postupak i okvir delovanja od onog kojim se, u dokolici, bavi većina laičkih komentatora – uključujući tu i milijardere.

“Čini se da je u Vuhanu došlo do novog izbijanja teškog oblika upale pluća.” Bilo je ovo prvo moje spominjanje nadolazeće pandemije koju sam naznačio u e-pošti od 4. januara. Nakon nešto više od dve nedelje, primetio sam da je novi virus „već prouzrokovao tri smrtna slučaja u gradu Vuhan“, ali sam ujedno upozorio i da se može brzo širiti, poput, recimo SARS-a 2003. godine, kada se epidemija poklopila sa proslavom kineske Nove godine. Deset dana nakon toga, 30. januara, bilo je 9.776 potvrđenih slučajeva zaraze koronom, dok je ukupno bilo 213 smrtnih slučajeva. Na dan 8. marta (pre pet dana) , potvrđeno je više od 107 hiljada slučajeva, i gotovo 3,700 umrlih.

U početku, broj slučajeva zaraze izvan granica Kine nije rastao eksponencijalno. To se, međutim, promenilo tokom februara. Pre nešto više od tri nedelje, taj se broj na svakih osam dana udvostručavao. Sada se udvostručuje na svakih pet dana.

Standardni epidemiološki modeli imaju tendenciju da potcene pretnju koju predstavlja virus kao što je 2019-nCoV, jer ne uzimaju u obzir topologiju društvenih mreža koje ga prenose. Zahvaljujući mrežnom-internet radu naučnika kao što su Romualdo Pastor-Satorras i Alessandro Vespignani, sada razumemo izvanrednu snagu prenosivosti koju poseduju savremene saobraćajne, transportne ali i društvene mreže, u kombinaciji sa čvorištima koja su na društvenim mrežama poznata kao “super-prenosioci“ („superspreaders“).

Ovde bi bilo umesno citirati Lasla Barabasija (László Barabási), Vespinjanijevog kolege sa Univerziteta Northeastern, koji kaže da „Kada je reč o širenju patogena, epidemijski parametri su od drugorazrednog značaja. Najvažniji faktor je struktura mreže mobilnosti... Virus gripa kreće se kontinentima brzinom sportskog automobila ili manjeg aviona.

To znači da se ograničenja putovanja često nameću prekasno da bi se zaustavilo širenje zaraznog virusa duž ruta između 3.000 najprometnijih aerodroma na svetu. Ono što je važno nije ona geografska već „efektivna udaljenost“ tokom putovanja.

Zatim, na tlu-kopnu su prisutne sve moguće lokalne mreže, gde aerodromi, tržni centri, supermarketi i škole funkcionišu kao žarišta povezana sa bezbroj domova i kancelarija.

Konačno, i što je najvažnije, prisutnost društvenih mreža koje su, poput transportnih mreža, neograničenog obima (scale-free), i sposobne da u trenutku sve prenesu na neograničenu daljinu: Relativno mali broj veb-čvorišta ima neverovatno visok broj „ispusta“, „poruba“ i „ivica“. U dobrim vremenima i u svojoj benignoj verziji na društvenim mrežama pojave se oni koji su direktno iskusili nešto, a potom Mrežom prenose svoja iskustva: možda česti putnici avionom, a tu su i oni umreženi nagonom da deluju u čoporu, s kojim su uvek u saglasju; ima i onih koji žele da zavedu ili budu zavedeni: oni koji su željni drugih vidova druženja. U vremenima stvarne zaraze, oni su super-prenosioci, poput čuvenog Gaetana Digaa (Gaëtan Dugas ¹ ² ³ , 1953 – 1984) kanadskog stjuarta francuskog porekla koji je osnovano tvrdio da je imao 2.500 seksualnih partnera, i koji je u povojima širenja AIDS-a postao (sasvim pogrešno) prepoznat kao „nulti prenosilac“ ili „nulti pacijent“ (da bi se danas, naknadno, nakon gotovo četiri decenije, sa sigurnošću utvrdilo kako ovo nije bilo tačno). Ili, recimo, Leu Đjanlun (Leu Jianlun), lekar iz provincije Guangdong, za kojeg se pouzdano zna da je u Hong Kong doneo SARS, u trenutku kada se 21. februara 2003. godine došao na recepciju hotela ’Metropol’.

Sociolog i lekar Nikolas Kristakis, nekadašnji diplomac Harvarda a sada predavač na Jejlu je ukazao kako je sličan obrazac svojevremeno postojao i na Harvardu, u trenutku kada je svinjski grip H1N1 prodro u kampus. “Brzina kojom se grip širio tokom ove epidemije je neposredno zavisio od različitih aspekata ‘položaja’ i ’statusa’ koji su tadašnji prenosioci gripa imali na društvenim mrežama”, piše Kristakis. „Oni studenti koji su imali više prijatelja i koji su bili centralne figure u svojoj lokalnoj grupi ’prijatelja’ – kao i oni čiji se prijatelji nisu međusobno poznavali – dobili su ga pre svih ostalih.“

Kada je u pitanju Covid-19, slični procesi su uzrok zapanjujućoj brzini kojom se i ova verzija gripa širi svetom, a zatim i izvan transportnih i društvenih mreža/čvorišta. Britanski biznismen koji je sa konferencije u Singapuru odleteo na skijanje u francuske Alpe bio je jedan od prvih distributera korone koji su identifikovani tokom ove epidemije. Virus je stigao do Švajcarske preko grupe turista koji su se vraćali iz posete Italiji.

Usled svih ovih prethodno pobrojanih razloga, broj za sada poznatih slučajeva u Sjedinjenim Državama (436) mora biti odmah isključen iz igre, i to barem za jedan red veličine (dakle, 10 puta većeg obima) ili, što je još verovatnije, za dva reda veličine (100 puta); ovo se, naprosto, dešava usled katastrofalnog nedostatka medicinskih setova za brzo testiranje. Prema Satoras-Vespinjanijevom Modelu globalnog širenja i mobilnosti epidemije, Sjedinjene Države su peta zemlja po ranjivosti na prodor korone iz inostranstva – nakon Tajlanda, Japana, Tajvana i Južne Koreje. Ukoliko se pokaže da će SAD imati proporcionalno onoliko slučajeva koliko ih trenutno ima Južna Koreja, Sjedinjene Države će u najskorijoj budućnosti imati oko 46.000  zaraženih i više od 300 smrtnih slučajeva – ili, možda, „samo“ 1.200 smrtnih slučajeva ukoliko stopa smrtnosti u SAD-u bude slična onoj koju sada ima Italija.

Bilo bi kratkovido i nesmotreno ne uzeti u obzir sve potencijalne rizike koje mrežni efekti imaju i u slučaju širenja ove (za sada još uvek ne dovoljno poznate) verzije virusa. Ne samo da se korona širi mnogo brže nego što to većina Amerikanaca shvata; ona, takođe, ruši i globalne proizvodne lance snabdevanja kao i sve ekonomske aktivnosti koje zavise od putovanja ali i prostorne, vremenske ili međusobne bliskosti. To bi moglo pokrenuti „kaskadni efekat slapova”; međusobno povezanih propusta koji se silovito prelivaju na tržištu korporativnim obveznicama, narušavajući globalnu finansijsku mrežu usled iznenadne navale neizmirenih novčanih obaveza, odnosno, dugova.

Konačno, kablovske vesti i onlajn društvene mreže bi se lako mogle osloniti na širenje alarmantnih i potpuno lažnih priča o pandemiji – poput već naširoko rasprostranjene mape globalnih vazdušnih ruta koje su, prema jednom australijskom veb-sajtu, prikazale „podatke o letovima koje je imalo oko pet miliona stanovnika Vuhana koji su leteli tokom one kritične dve nedelje – pre nego što je izbila epidemija u ovom gradu koji je sada pod ključem.”

Taj aspekt mrežnog „raspršivanja“ panike je uistinu nedotupavan, primećuje Nial Ferguson. Ipak, i napokon, tome nasuprot, ne bi bilo pametno ni potcenjivati razmere pandemije Covid-19 – savršeni prikaz ranjivosti i krhkosti našeg tako intenzivno umreženog sveta.

Svetska zdravstvena organizacija preporučuje da za sada ne otkazujete svoje letove, ponašajući se u skladu sa preporukama ove krovne zdravstvene institucije.

Niall Ferguson (Wall Street Journal 8. Mart, 2020 12:25 pm ET)

Kako se pripremiti za korona virus

Operite ruke. Nastavite sa nabavkom lekova. Usredsredite se na borbu protiv gripa. Stručnjaci nude praktične savete kako da se pripremite za epidemiju.

Stručnjaci nas savetuju da koristimo zdrav razum, uključujući često pranje ruku i vakcinu protiv gripa (Eva Hambach / AFP/Getty/NYT)

Američki zvaničnici iz Ministarstva zdravstva upozorili su da će se korona virus verovatno pojaviti i u Sjedinjenim Državama. Ukoliko se to desi, šta je to što biste mogli da učinite u cilju zaštite vaše porodice i sebe?

Veći deo saveta stručnjaka je stvar zdravorazumskog stava, prethodnih navika, i ne razlikuje se mnogo od onoga što biste učinili da izbegnete bilo koji grip ili respiratorni virus.

“Osnovna mantra glasi: “Samo smireno i nastavite (sa svojim svakodnevnim obavezama, uz nužnu preventivu)”, Margerit Nil (Marguerite Neill), stručnjak za zarazne bolesti na Univerzitetu Braun.

Napred, i u pokretu:

Amerikanci često zanemaruju prehlade i grip, nastavljajući svoj uobičajeni posao sve dok se infekcija ne pogorša. A mnogi ljudi koji rade na poslovima s minimalnom platom ne uzimaju dane za bolovanje. Ponekad moraju da rade čak i ako su bolesni, uprkos činjenici da imaju dosta kontakta s okolinom.

Rezultat je da na javnim mestima često postoje ljudi sa simptomima – pa bi bez preteranog izvinjavanja trebalo da od njih napravite distancu. Pokušajte s rastojanjem od najmanje dva metra, mada čak i manja distanca može biti od koristi.

“Ako u autobusu ili javnom prevozu primetite kako neko u blizini kašlje, udaljite se”, preporučuje Stenli Perlman, stručnjak za zarazne bolesti i korona virus sa Univerziteta u Ajovi.

Često perite ruke, preporučuje Triš Perl, specijalistkinja za infektivne bolesti na Medicinskom centru Univerziteta u Teksasu. “Nije baš super seksi, ali deluje”, dodaje.

Koliko bi trebalo da smo zabrinuti?

Nova žarišta epidemije ovog virusa u Aziji, Evropi i na Bliskom Istoku neprekidno podgrevaju strah od globalne pandemije. Centri za kontrolu i prevenciju bolesti su prošle nedelje izdali upozorenje da bi Amerikanci trebalo da se spremno suoče s verovatnoćom da će se virus proširiti i na Sjedinjene Države.

Kako da čuvamo sebe i druge?

Često pranje ruku je najvažnija (uz to je najefikasnija i najjednostavnija) stvar koju možete učiniti za sebe, uz obavezan ostanak kod kuće ukoliko se razbolite (što je i inače uobičajena procedura za svaki virus, virusno ili infektivno oboljenje).

Šta ukoliko putujete?

Centri za kontrolu i prevenciju bolesti (C.D.C.) posebno upozoravaju starije i zdravstveno rizične putnike da izbegavaju Japan, Italiju i Iran. Agencija, takođe, savetuje da otkažete sva nebitna putovanja u Južnu Koreju i Kinu.

Kako se pripremiti za moguće izbijanje epidemije?

New York Times

Uvek pri sebi imajte/obnavljajte zalihu osnovnih lekova na rok od 30 dana. Potrudite se da uvek imate najnovije informacije/ instrukcije vezane za borbu protiv gripa. Imajte pri ruci osnovne stvari za domaćinstvo. Obezbedite podršku starijih članova porodice (radi redovnog informisanja u vezi prevencije – ali i ukoliko se oni ili vi zarazite; korisno je da svi članovi budu obavešteni o nužnim koracima).

Šta je korona virus?

Ovo je relativno novi virus (odnosno modifikacija već postojećeg). Pod elektronskim mikroskopom, nalikuje “sferi iz koje izbijaju kratki šiljci“ u obliku krune, odnosno „krošnje s klinovima“, razbacanim širom loptaste površine virusa. Korona virus može zaraziti i životinje i ljude, a takođe i prouzrokovati niz respiratornih bolesti – od obične prehlade do opasnijih stanja, poput teškog akutnog respiratornog sindroma ili SARS-a.

Gde se sve ovaj virus proširio?

Od virusa, koji potiče iz kineskog grada Vuhan se razbolelo preko 80 hiljada ljudi u najmanje 33 zemlje, uključujući Italiju, Iran i Južnu Koreju.

Koliko je ovaj virus zarazan?

Prema preliminarnim istraživanjima, korona virus deluje umereno zarazno, slično SARS-u, i verovatno se prenosi putem kijanja, kašlja (kapljično kroz vazduh) i kontaktom sa zagađenim površinama. Naučnici su procenili da bi svaka zaražena osoba mogla da ga raširi na između 1,5 i 3,5 osobe bez efikasnih mera njegovog zadržavanja-sprečavanja.

Koje sve angažovan na suzbijanju virusa?

Zvaničnici Svetske zdravstvene organizacije (SZO, World Health Organization, WHO) sarađuju sa zvaničnicima u Kini, gde je rast virusa usporen. Ali prošle sedmice, kako je potvrđeno postojanje slučajeva izbijanja na dva kontinenta, stručnjaci upozoravaju da svet nije spreman za izbijanje epidemije nekih većih razmera.

Tokom epidemije SARS-a – takođe prouzrokovanog korona virusom, s tim što je daleko smrtonosniji – pranje ruku je smanjilo rizik od prenošenja za 30 do 50 odsto, kaže Triš Perl.

Stvar je u tome što Amerikanci u tome nisu baš dobri.

NYT

Nakvasite ruke čistom tekućom vodom, a zatim ih premažite sapunom; ne propustite i nadlanice, između prstiju i ispod noktiju.

Ribajte ruke najmanje 20 sekundi (Roditelji ponekad kažu svojoj deci da je dvadeset sekundi otprilike vreme potrebno da dvaput otpevaju pesmicu “Happy Birthday“).

Na kraju ruke dobro isperite čistom, tekućom vodom. Osušite ih čistim peškirom ili pustite da se prosuše na vazduhu.

Ukoliko trenutno nije moguće oprati ruke vodom, možete upotrebiti neko od sredstava za dezinfekciju, ali proverite na nalepnici kako biste bili sigurni da sadrži najmanje 60% alkohola.

Istisnite gel na dlanove, trljajte obe ruke, a zatim s njim izribajte ruke i prste sve dok vam ruke ne postanu suve. Ovaj korak bi takođe trebalo da traje oko 20 sekundi.

Svetska zdravstvena organizacija ima mnogo naporniju tehniku koja može biti i efikasnija.

Operite ruke. Evo i kako

Naučnici kažu da je uobičajena tehnika nanošenja sredstva za dezinfekciju ruku, preporučena od Centara za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC), inferiornija od alternativne metode sa dvostruko većim brojem koraka.

„Najbolji način je da operete kožu, pređete je toplom vodom i sapunom, i intenzivno je izribate.“ Šta ako vam kažemo da verovatno pogrešno perete ruke, a da vam taj način preporučuje upravo nauka? Ispada da ne postoji samo jedan, već dva uobičajena, međunarodno prihvaćena (zvanična) načina pranja ruku: jedan koji je preporuka američkog CDC-a, a drugi Svetske zdravstvene organizacije.

S tim u vezi, koja je od ove dve metode bolja?

Istraživači sada znaju. Za svoj eksperiment su kao ispitanike imali lekare i medicinske sestre bolnice u Glazgovu. U studiji objavljenoj u februaru, otkrili su da je metoda Svetske zdravstvene organizacije mikrobiološki efikasnija od CDC-ove. Dakle, SZO ima uputstva koja su delotvornija “na terenu” (i “pod česmom”). A evo kako to ide: metoda CDC-a za pranje ruku ide nekako ovako:

• Protrljajte dlanove • Rukom trljajte prednju i zadnju stranu prstiju sa strane nadlanica, istovremeno ispreplićući prste • Dlanove spojite, ukrštajući prste obe ruke • Međusobno priljubite ukrštene prste obe šake, i ne razdvajajući ih rotirajte dlan o dlan, trljajući ih jedan od drugi kružnim pokretima. Potom priljubite nadlanice obe ruke i učinite isto • Staviti levi palac u desnu ruku (ulegnuće između desnog palca i kažiprsta), čineći njim kružne pokrete. Pratite li nas i dalje?

• U tom slučaju, ispružite prste desne ruke i skupite ih, a onda ih kružnim pokretima natrljavajte o levi dlan. Potom to učinite sa prstima leve ruke, trljajući ih o desni dlan. • U redu. Spremni ste!

Stručnjaci kažu da je uobičajena tehnika nanošenja sredstva za dezinfekciju ruku, preporučena od strane CDC-a, inferiornija od alternativne metode sa dvostruko većim brojem koraka.

Ne primajte isuviše k srcu ukoliko vam se učini kako sve ovo ne vredi i da nema nekog dejstva. Iako ćete metodom koju preporučuje SZO imati čistije ruke (barem tako kažu), samo oko dve trećine lekara i medicinskih sestara obuhvaćenih ovom studijom su kompletno obavili čitavu stvar vezanu za ispravno pranje ruku – za šta je bilo potrebno oko 42 sekunde. A šta je sa tom jednostavnijom metodom, koju preporučuje CDC? Pa, ona traje “samo” 35 sekundi. A ovo je važno jer, kao što znate, u bolnicama su opsesivno posvećeni higijeni ruku.

Prema CDC-u, svake godine oko dva miliona pacijenata oboli upravo u bolnicama. CDC, takođe, procenjuje da lekari i medicinske sestre ispravno peru ruke tek polovinu vremena od onog koje je pravilima propisano. Stoga bi svaka faza pranja ruku mogla biti od važnosti koliko i mikrobiološka efikasnost. Iako se ova studija fokusirala samo na sredstva za čišćenje ruku na bazi alkohola, njen autor kaže da način preporučen od strane SZO podjednako dobar i kada je reč o pranju ruku dobrim, starim, običnim sapunom i vodom – nešto što možete vežbati-upražnjavati kod kuće.

Tehnike protiv zaraznih klica

Koronavirusne infekcije prenose se na isti način kao i mnoga druga respiratorna oboljenja.

Čini se da se virus širi kroz kapljice raspršene u vazduhu usled kašlja ili kijanja kliconoše. Ove mikro-kapljice mogu iz vazduha dospeti na površinu sluzokože usta ili nosa obližnje osobe – u krugu od dva metra – ili se mogu udahnuti, sve do pluća.

Simptomi se pojavljuju u roku od dva do 14 dana i mogu se manifestovati povišenom temperaturom, kašljem i udisajima koji su plići i kraći od udisaja zdravih osoba.

Ako ste već prinuđeni da se nakašljete ili kinete, ne činite to na staromodan način, pokrivajući usta rukama. Ovo samo ostavlja klice na vašim rukama, od kojih je veoma mali korak da stupe i kontakt sa drugim površinama, na kojima se virus može zadržati.

Umesto u šake, kašljite ili kinite u pregib lakta. Na ovaj način je verovatnije da ćete viruse i bakterije sprečiti da dođu u vazduh u obliku mikro-kapljica.

Čuvajte čistim površine u vašem domu. Doktorka Triš Perl napominje da alkohol predstavlja dobar dezinficijens protiv korona virusa.

Korišćene maramice odložite u korpu/kantu za smeće. Ne ostavljajte ih okolo, niti ih prinosite krevetu.

Ukoliko dođe do izbijanja epidemije, šta bi trebalo učiniti?

Globalni „zaštitni znak“ izbijanja epidemije uočljiv je u sveprisutnosti maski za lice na lokacijama pogođenim korona virusom.

Međutim u slučaju da ste zdravi, stručnjaci Centra za kontrolu i prevenciju bolesti kao i specijalisti za infektivne bolesti ne preporučuju hirurške maske za lice: Većina ih je previše labava da bi sprečila udisanje virusa.

Ukoliko ste zaraženi, maska može sprečiti širenje virusa sa vas na ostale.

Zdravstveni radnici i oni koji se bave zbrinjavanjem obolelih osoba kod kuće ili u zdravstvenoj ustanovi treba da nose maske. Najefikasnije su takozvane N95 maske, koje blokiraju 95 posto ekstremno sićušnih čestica.

n95global.com

Ako vam maske ne trebaju, i dalje bi bilo razumno i preporučljivo nabaviti zalihe hrane i lekova.

“Ne čekajte zadnji trenutak kako biste obnovili svoje recepte”, preporučuje Margerit Nil. “Želite da imate zalihe dovoljne za barem 30 dana.”

Obavezno nabavite i neophodne potrepštine za domaćinstvo, kao što je deterdžent za veš, a ako imate malu decu, pelene, količinu možda dovoljnu za mesec dana.

Označite veb-lokaciju svog zdravstvenog odeljenja-ustanove u kojoj se nalazi vaš zdravstveni karton i vaš lekar-lekarka, kako biste od njih redovno dobijali pouzdane i ažurirane vesti.

Roditelji će možda želeti da kontaktiraju školu svog deteta kako bi se obavestili o planovima za eventualno ranije otpuštanje učenika kući, ili radi onlajn uputstava okačenih na školskoj veb-stranici. Oni koji imaju starije roditelje ili rođake treba da imaju plan za njih ukoliko se razbole.

Infektolozi svesrdno preporučuju vakcinaciju protiv gripa. A najbolja zaštita starijih osoba od bakterijske upale pluća je, paradoksalno, vakcinisanje dece, kaže dr. Keith Klugman, direktor Programa za plućne bolesti pri Fondaciji Bila i Melinde Gejts.

Ni grip, baš kao ni bakterijska upala pluća ne utiču na smanjenje verovatnoće da osoba naknadno bude opet inficirana korona virusom ili se ozbiljno razboli (dakle, oni koji su ga preležali nemaju imunitet na njega). Međutim, moguće je da korona virus, oštećujući plućno tkivo i ćelije, ujedno može „olakšati“ dobijanje pneumonije kod onih koji takođe obole od gripa ili od bakterijske upale pluća, kaže Triša Perl.

Izbegavanje gripa i bakterijske pneumonije takođe znači da nećete biti u prilici da koristite resurse bolnice, kao ni vreme zdravstvenih radnika.

 

Njujork tajms

Svetosavski fiskulturni recepti, uz Jutjub (SFRJ)

Najbolje vežbe za vaše 50-te, 60-te, 70-te, 80-te i “iza duge”. A i inače, usred zime, u jeku slava, jubileja i obletnica. I uz mali detalj: fizička aktivnost ne uvećava samo mišićnu, već i moždanu masu (maksimalni razvitak svih grupa se, uvek, po pravilu, realizuje na mestima koja nisu fitnes sale ili teretane, a potrebno je možda tek nešto malo ili nimalo opreme i plivanje u hektolitrima znoja). Priču donosi Volstrit žurnal.

Ovo su vežbe koje preporučuju vrhunski sportski stručnjaci i fizijatri, sa ciljem angažovanja većeg broja mišićnih grupa i poboljšanje ravnoteže.

Svi znaju da je vežbanje “blagotvorno po zdravlje”. Iako ne može da zaustavi proces starenja, ono može produžiti očekivani životni vek i zadržati stanja koja mogu telesno onesposobiti  – od srčanih bolesti do depresije.

Pa ipak, kako starimo, tako više nije dovoljno radimo samo omiljenu vežbu ili set vežbi – bilo da je to igranje tenisa, trčanje, joga ili Tai či. To je zato što se aerobni kapacitet, mišićna masa, gustina kostiju, vid i ravnoteža tokom vremena umanjuju – a svaki aspekt zahteva određenu pažnju.

“Tek kad po dostizanju u svoju petu deceniju, počinjemo da shvatamo da je u našem rutinskom vežbanju potrebno više ravnoteže, mišićne sposobnosti i fleksibilnosti”, kaže Sedrik Brajant, predsednik i glavni naučni saradnik Američkog saveta za telesno vežbanje. „One su toliko važne da nam dozvoljavaju da na duge staze zadržimo svoje funkcionalne sposobnosti i nezavisnost.“

Sledi nekoliko vežbi za ljude u 50-im, 60-im, 70-im, 80-im godinama i “iza duge”, plus bonus aktivnosti za svaku deceniju koje preporučuju sportski lekari, fiziolozi vežbi i fizikalni terapeuti. Neke od njih – uključujući čučnjeve, daske i iskorake – pojavljuju se u različitim oblicima tokom svake decenije.

Sve ove vežbe mogu se raditi bez ili uz vrlo malo opreme a osmišljene su tako da angažuju više mišićnih grupa i poboljšavaju ravnotežu. Kada se kombinuju sa aerobnim aktivnostima, približavaju se programu total-fitnesa i ukupne telesne spremnosti. Bonus aktivnosti predstavljaju „podsetnik“ da povremeno treba dodati nešto novo i zabavno u svoju rutinu. Ovo može podstaći kako fizičke tako i kognitivne sposobnosti.

Ukoliko niste sigurni u svoj nivo zdravlja, počnite s preporučenim rutinama za “zlatno doba” i postepeno ih nadograđujte shodno svojoj dobi. „Česta greška je prebrzo pojačavanje (intenziteta) treninga“, kaže Džordan Mecl (Jordan Metzl), doktor sportske medicine iz njujorške Bolnice za specijalnu hirurgiju.

Svaka rutina se preporučuje dva do tri puta nedeljno, sa barem jednim slobodnim danom između seta vežbi. Mogu se dopuniti aerobnim treningom i već istog dana, ili ga naizmenično upražnjavati, u danima kada se ne radi uobičajen set vežbi. Američko Ministarstvo zdravlja preporučuje najmanje 150 minuta umerenog vežbanja ili 75 minuta intenzivne vežbe nedeljno, a poželjno je da se ovo vreme raspodeli na pet ili više dana (Uz umereno vežbanje, pojedinac nije „ne može da bude previše pričljiv, ali je u stanju da kratko odgovara na osnovna pitanja“, kaže Brajant; uz intenzivan i brz trening, razgovor postaje težak i kontraproduktivan).

Ukoliko vodite sedentarni život ili imate hronične zdravstvene probleme, pre nego što započnete novi program vežbanja posavetujte se sa lekarom. Forma je, takođe, važna za sprečavanje povreda, i osigurava da vežbama aktivirate prave grupe mišića, kaže Tom Baford, vanredni profesor medicine na Univerzitetu Alabama u Birmingemu (UAB) i saradnik direktora UAB Centra za medicinu vežbanja. Stoga se posavetujte sa stručnjakom ukoliko smatrate da su vam potrebna uputstva.

Kada dođete do preporučenog broja ponavljanja, „trebalo bi da osećate onda kada ste stvarno gotovi (umorni do tačke kada bi svaki dalji trening bio kontraproduktivan)“, kaže Sara Berd, fizikalna terapeutkinja i specijalista za vežbe snage i kondicije. „Ako osećate da možete da nastavite dalje, onda je došlo vreme da vaše vežbanje učinite zahtevnijim.”

50

Mnogi u periodu svojih pedesetih možda ne trče ili ne plivaju tako brzo kao nekada, a možda će i vreme oporavka od napornog vežbanja duže potrajati. Cilj vežbanja često se kreće od „postavljanja rekorda“ u ličnim performansama do – možda najvažnije u svakoj dobi i bilo kom sportu – stvaranja dobrog osećaja kojeg nakon vežbanja imate, uz motiv za održavanje zdravlja i fizičkih funkcija u normali, kaže Samer Kuk (Summer Cook), vanredna profesorka odeljenja za kineziologiju na Univerzitetu u Nju Hempširu.

Da bi održali snagu mišića i kostiju, stručnjaci preporučuju i dodavanje vežbi visokog intenziteta, poput čučnjeva sa poskocima, koji zahtevaju kratke ali intenzivne nalete energije. Prema Američkom fakultetu za sportsku medicinu, ove vežbe su efikasnije od mnogih drugih programa u fazi lečenja i rehabilitacije, uključujući dijabetes tipa 2, depresiju i gubitak mišićne mase.

“Nemojte se plašiti intenziteta”, kaže Mecl, koji svojim pacijentima preporučuje da dva dana u nedelji rade barem neke od vežbi visokog intenziteta.

1. Čučnjevi sa poskocima (Jump Squats)

Za zgradnju mišića bedara, kukova, zglobova i gluteusa. Stoj sa nogama u širini ramena i rukama na temenu ili ispruženih ravno ispred vas. Spuštati telo u čučanj, idealno će biti u tački kad bedra budu paralelna s podlogom. Držati grudni koš uspravno i paziti da kolena budu direktno iznad stopala. Nakon pauze – skok, a pri doskoku započeti sledeći čučanj. Ponavljanja: Početi sa tri serije od pet ponavljanja, i raditi do tri serije od 15 ponavljanja.

2. Daske jednom nogom i bočne daske (Single leg and side planks)

Povećanje čvrstoće abdomena i poboljšanje ravnoteže. Ući u položaj za sklek sa težinom na rukama ili podlakticama. Držati telo u pravoj liniji od stopala do glave. Podići desnu nogu 8-10 centimetara od poda. Držati ovu pozu između 15 i 30 sekundi, a tokom vremena produžiti držanje ovog stava na do minut. Prebaciti se i učiniti isto s levom nogom.

Za bočnu dasku, postavite se na levu podlakticu ili ruku u bočni položaj daske na levoj strani. Podići kukove i držati telo u pravoj liniji od stopala do glave. Držati je 15 do 30 sekundi, a vremenom produžiti na do minut. Prebaciti se na desnu stranu i uraditi istu vežbu, samo nadesno (desna bočna daska).

3. Skokovi s iskorakom (Jumping lunges)

Jača noge, abdomen i leđa, i poboljšava ravnotežu. Stav na podlozi s nogama u širini kukova. Desnu nogu postaviti prema napred u ležeći položaj sa desnim kolenom savijenim pod uglom od 90 stepeni, a desnom nogom direktno ispod kolena. Saviti levi lakat i dodirnuti njim desno koleno. Leva noga treba da bude savijena iza, i izdignuta iznad podloge. Skočiti i prebaciti noge na pola puta kako bi se doskočilo u položaj  s levom ispred a desnom nogom pozadi. Početi sa tri serije od po tri ponavljanja i raditi do tri serije od po 10 ponavljanja.

4. Poskoci sa sklekovima (Burpees with push-ups)

Izgradnja ukupne i kardio-pulmonalne snage. Stav nogu u širini ramena, s rukama na bokovima. Ići u čučanj. Staviti ruke na pod ispred sebe. Odskočiti tako da se nađete u položaju za sklek. Uraditi sklek, potom doskok, ponovo u čučanj. Podići se u početni stoj. Početi sa tri serije od po pet i raditi do tri serije od po deset ponavljanja.

5. Presežni potisci sa čučnjevima (Overhead push presses with squats)

Ojačavanje ruku i gornji deo tela, butina, kukova i gluteusa. Stati sa nogama u širini ramena. Držati par bučica ispred sebe, dlanovima okrenutim jedan prema drugom. Čučnuti i dodirnuti utegama podlogu pod sobom, ispravljajući leđa. Dok se iz čučnjeva podižete u stojeći položaj, podignite ruke s utegama iznad glave. Ponovo s tegovima idite kroz čučanj do poda i – sledi sklek. Ponavljanja: Počnite sa tri serije od po pet ponavljanja i radite do 3X10.

Bonus: Pilates za mišiće abdomena.

60

Kako starimo, raznolikost vežbi postaje ključni faktor, kaže profesorka Summer Cook. Aerobni fitnes smanjuje rizik od kardiovaskularnih bolesti. Trening snage i otpornosti (izdržljivosti), može dodati mišićnu masu i podstaći rast gustine kostiju.

Mišel Segar (Michelle Segar), direktorka sportsko-zdravstvenog centra Univerziteta u Mičigenu, preporučuje osnovne vežbe poput pilatesa i joge za jačanje ravnoteže – mnogo pre nego što rizici od potencijalnih padova postanu sve verovatniji.

1. Čučnjevi (Squats)

Izgradnja mišića bedara, kukova, zglobova i gluteusa. Stav s nogama u širini ramena, ruku položenih na teme ili ispred vas. Telo se spušta u čučanj, sve dok vam bedra ne budu paralelna s podlogom. Držati prsa uspravno i paziti da kolena budu u poziciji direktno iznad vaših stopala. Nakon pauze se vratiti u u početni, stojeći položaj. Ponavljanja: Početi sa tri serije od po pet, a raditi dok ne postignete do tri serije od po 15 ponavljanja (samo ukoliko ste zdravstveno i fizički sposobni) .

2. Daske (Planks)

Povećava čvrstoću abdomena i poboljšava ravnotežu. Ući u položaj skleka sa težinom prebačenom na ruke ili podlaktice. Držati telo u pravoj liniji od stopala do glave. Sačekati 15 do 30 sekundi i vremenom povećavati na do jednog minuta. Ponoviti ovu vežbu još dvaput.

3. Iskoraci (Lunges)

Jačajj noge, abdomen, leđa i poboljšavaju ravnotežu. Stojte sa nogama u širini kukova. Desnom nogom iskoraknite sa desnim kolenom savijenim pod uglom od 90 stepeni, desnog stopala direktno ispod kolena, a levog kolena na podlozi. Zadržite taj položaj nekoliko sekundi. Vratite se u početni položaj. Promena nogu. Ponavljanja: u početku, radeći tri serije od po tri ponavljanja, pokušati do tri serije od po deset ponavljanja.

4. Naskok, čučanj, sklek, čučanj, naskok (Burpees)

Izgrađuje ukupnu snagu i kardiopulmonalnu snagu. Stojeći stav, s nogama u širini ramena, a rukama na bokovima. Čučnite. Stavite ruke na pod ispred sebe. Skok nogama unatrag, tako da se nađete u položaju za sklek. Prikupiti noge iz sklek-poze natrag u čučanj. Ustati u početni, stojeći stav. Ponavljanja: Početak uz tri serije od po pet ponavljanja, rad do tri serije od po 10 ponavljanja.

5. Vežbanje bicepsa sa bučicama ili ruskim zvonom (Dumbbell curl & press)

Ojačava ruke i gornji deo tela. Započinje se u stojećem položaju sa razmaknutim nogama. Držati par bučica u svakoj ruci uz bok, sa dlanovima okrenutim jedan ka drugom. Podizati utege, istovremeno ih uvijati do ramena.

Podignite bučice iznad glave, a potom, istim pravcem, u drugom smeru – nadole. Ponavljati u tri serije od po pet i raditi najviše tri serije od po deset ponavljanja.

Bonus: Unapređenje ravnoteže postiže se upražnjavanjem joge, pilatesa ili Tai čija.

70

Američki sportski lekari i fizijatri kažu kako je uvrežena ideja, da tokom svake naredne decenije treba upražnjavati sve manje sportskih aktivnosti, „pogrešna“. Ako treba išta činiti, dodaju stručnjaci, „to je upravo suprotno od ove tradicionalne zablude“.

Na primer, vežbe ravnoteže, s godinama, postaju sve važnije. Isto je i sa isprobavanjem novih stvari. “Učenje novih veština – kao što je novi plesni korak, pilates ili golf definitivno poboljšavaju kognitivno i fizičko zdravlje”, kaže dr Brajant. „Ovim se aktivnostima razvijaju nove neuronske ’magistrale’ i, naposletku, smanjuju rizici od razvoja demencije, povezane sa starenjem.“

1. Zidni čučnjevi (1. Wall squats)

Izgrađuju mišiće bedara, kukova, zglobova i gluteusa. Stati uza zid nogu razmaknutih nogu u širini ramena a ruku spojenih iza potiljka. Postepeno spuštati trup kroz čučanj, idealno dok vam bedra ne budu paralelna s podom. Držati grudni koš uspravno i paziti da kolena budu direktno iznad vaših stopala. Nakon pauze se vratiti u stojeći položaj. Početi sa tri serije od po pet ponavljanja, a raditi do tri serije od po 15 ponavljanja.

2. Modifikovane daske (Modified planks)

Povećavaju čvrstoću abdomena i poboljšavaju ravnotežu. Ulazak u položaj skleka, ali s kolenima spuštenim na podlogu, uz prebacivanje težine na ruke ili podlaktice. Držati telo u pravoj liniji od glave do kolena. Sačekati 15 do 30 sekundi, a vremenom produžiti do 60 sekundi. Ponoviti vežbu još dvaput.

3. Čučnjevi us podizanje i iskorak (Split squats)

Povećava snagu nogu, abdomena i leđa, uz unapređenje ravnoteže i fleksibilnosti bokova i gležnjeva. Kleknuti desnom nogom, postavljenom u položaj ispred sebe. Proveriti da li je vaše desno koleno savijeno pod uglom od 90 stepeni i iznad desnog stopala, kao i da li je leva potkolenica savijena pod 90 stepeni u odnosu na levu butinu. Upreti nožnim prstima leve noge, uz simultano podizanje obe noge, to jest kolena, u stojeći položaj. Noge su, nakon ove vežbe, pomalo nestabilne (usled iznenadnog prestanka mišićnog rigora). Spustiti se nadole sada levim kolenom, sve dok ono ne dotakne pod, i ponoviti vežbu. Zatim je izvesti desnom. Početi sa tri serije od po tri ponavljanja i raditi do 3X10.

4. Zamasi bučicama ili ruskim zvonom (Kettlebell Swings)

Za bedrene i mišiće bokova, abdomena i ramenskog dela (i još ponečeg). Radi se sa bučicama ili uz lakši tip ruskog zvona, čiji se rukohvat drži s obe ruke, ispružen – pravo ispred vas. Noge u širini kukova, ravnih leđa. Saviti kolena u blagi čučanj i istovremeno zamahnite tegom unazad, između nogu. Dižite utegu do visine ramena, držeći ruke ravno ispružene. Tegove spustiti između vaših nogu, održavajući kontrolu nad težinom. Ponavljanja: tri serije od po pet ponavljanja, raditi do tri serije od po deset.

5. Dosezi iznad glave (Overhead reaches)

Za istezanje bočnih mišića, doprinosi njihovoj definiciji i ukupnom držanju. Stati s nogama u širini kukova, početi s malom težinom u desnoj ruci, ispravljenoj u visini ramena. Saviti telo ulevo, preko boka, dižući utegu pravo uvis, ka najvišoj tački. Vratiti se u početni položaj. Ponoviti sa bučicom na levoj strani, pri savijanju udesno i dosezima iznad glave. Po pet ponavljanja sa ​​svake strane odnosno boka.

Bonus: Naučite golf ili neku novu plesnu rutinu, ili se zabavljati uz Zumbu (onu Gold verziju, za “starije odrasle”).

80 (i posle, “s one strane duge”)

Iako mnogi smatraju kako nema smisla vežbati ukoliko ne mogu da se upražnjavaju barem svih tih zvanično preporučenih 150 minuta nedeljno, nove smernice američkog Ministarstva zdravlja pojašnjavaju da se „sve računa, pa čak i jedan do dva minuta“. Stariji bi trebalo da pronađu neki oblik aktivnosti koji doprinosi osećaju igre, i koji podstiče osećaj „zadovoljstva u kretanju“, a koje bi upražnjavali najmanje jednom nedeljno.

1. Čučnjevi sa stolice (Chair squats)

Izgradite mišiće bedara, kukova, zgloba i gluteusa. Sedite u stolicu. Ustanite u stojeći položaj, a zatim ponovo sedite. Da biste je učinili zahtevnijom, izvedite je s rukama prekrštenim na grudima ili se prebacite na nižu stolicu. Ponavljanja: Početi sa tri serije od po pet ponavljanja i raditi do tri serije od po 15 ponavljanja.

2. Zidne daske (Wall planks)

Povećavaju čvrstoći abdomena i poboljšavaju ravnotežu. Stati oko pola metra od zida, s licem ka njemu. Potisak ka zidu, dok se težina prebacuje na podlaktice. Telo treba da formira trougao tako naslonjeno uza zid, s nogama u širokom raskoraku i podlaktica naslonjenih o zid. Držati telo ravno, od glave do stopala. Sačekati 15 do 30 sekundi, a vremenom produžavati ostanak u ovom stavu do jednog minuta. Ponoviti ovo još dvaput. Ukoliko ste raspoloženi za malo veći izazov, držite zidnu dasku 30 do 60 sekundi, a zatim okreniti desnu ruku od zida, polako uvijajući trup i glavu u desnu stranu i balansirajući težinu na levoj ruci. Vratiti se na položaj daske. Zakrenuti levu ruku od zida, lagano se okrećući ulevo.

3. Modifikovani iskoraci (Modified lunges)

Ojačavaju noge, abdomen i leđa i poboljšavaju ravnotežu, smanjujući pritisak na kolenima. Počinje od stava s nogama raširenim u širini kukova. Iskoračiti napred desnom nogom i spustiti telo za oko četvrtinu ukupne visine (od vrha temena do podloge) prema dole, tako da se levo koleno savija do podloge, ali ne dolazeći s njom u kontakt. Započnite kraćim iskorakom i graditi ga vremenom na većoj udaljenosti.

Pauza, a potom povratak u početni položaj. Promena nogu. Ponavljanja: Početi sa tri serije i raditi do 3X10.

4. Bočne vetrenjače, ležeći stav (Side-lying windmills)

Poboljšavaju fleksibilnost bokova, ramenog i leđnog pojasa. Najbolje je konsultovati i video ispod, koji brže i preciznije objašnjava ovu vežbu. Ponoviti 10 puta, sa oba boka.

5. Dosezi iznad glave (Overhead reaches)

Za istezanje bočnih mišića i poboljšanje definicije i njihovog držanja. Stati nogama u širini kukova, i početi s malom težinom utege (opciono) u desnoj ruci u visini ramena. Saviti telo ulevo, uz istovremeno podizanje utege pravo ka plafonu. Vratiti se u početni položaj. Ponoviti sa levom rukom uz torziju udesno. Nešto izazovniji vid ove vežbe podrazumeva lagano povećavanje težine utega. Ponavljati po pet puta, sa oba boka.

Bonus: Održavanje gipkosti uz vodeni aerobik ili klasične vežbe istezanja.

 

En Tergesen (Volstrit žurnal)

Kineski vojni radar u globalnom ratu protiv komaraca i bolesti koje prenose

Kineski naučnici razvijaju uređaj kojim bi otkrili let insekata sa krilima na udaljenosti od 2 km – izum koji bi se mogao iskoristiti za spasavanje miliona života. Priču donosi South China Morning Post.

Prema naučnicima uključenim u ovaj istraživački projekat, kineska vlada razvija super osetljivi radar koji može otkriti rad krila komaraca u radijusu do 2 kilometra.

Prototip uređaja testira se u vojnoj laboratoriji na Tehnološkom institutu u Pekingu (BIT), rekao je jedan od naučnika uključenih u razvoj ovog sistema. Ovaj program uključuje osetljivu tehnologiju koja se već koristi u kineskim sistemima raketne odbrane.

“Identifikovanje i praćenje pojedinačnih ciljeva veličine komaraca više nije naučna fantastika”, rekao je. “Mi smo, zapravo, veoma blizu tačke gde će ova tehnologija iz laboratorije biti upotrebljena kako bi spasavala živote.”

Ukoliko niste znali, komarci su oduzeli više ljudskih života nego svi ratovi u istoriji zajedno. prema podacima Svetske zdravstvene organizacije, njihovi zarazni ujedi i dalje svake godine uzrokuju više od milion smrtnih slučajeva.

Insekti imaju ulogu prenosilaca širokog spektra mikroorganizama koji su uzročnici brojnih bolesti, od malarije i žute groznice, do denge i novijih virusa kao što je zika.

Kina razvija nove radarske tehnologije kako bi otkrila neprijateljske stelt letelice, a nus-efekat ovog razvoja je primena ove opreme u detekciji rojeva komaraca-koji prenose smrtonosne bolesti.

Suzbijanje ovih dosadnih prenosilaca infekcija spada u glavne ciljeve, a sa ciljem očuvanja zdravlja nacije. Komarci mogu doleteti i odleteti praktično bez traga – njihovo poznato zujanje može nas upozoriti ali samo kada su već sasvim blizu nas – a tada je već kasno.

Nakon višedecenijskog razvoja, savremeni vojni radari danas mogu izdvojiti i identifikovati odjeke sa udaljenosti koje su više nego impresivne. Uzmimo kao primer radar Američke agencije za protivraketnu zaštitu koji operiše na  “X” tj mikrotalasnim frekvencijama (7.0 do 11.2 GHz), koji može otkriti objekat veličine lopte za bejzbol na oko 4000 kilometara udaljenosti.

Kina je razvila radarske sisteme sličnih naprednih karakteristika kako bi pratila vojne projektile i stelt avione, premda neki naučnici angažovani na ovim vojnim projektima smatraju da se ovakva tehnologija može koristiti i za borbu protiv komaraca; upravo su oni i ubedili kinesku vladu da finansira njihova dalja istraživanja radarske tehnologije u mikrotalasnom („X“) frekventnom opsegu.

Tim predvođen Long Tengom je krajem prošle godine dobio finansijsku podršku vlade u visini od preko 82 miliona juana (12,9 miliona dolara) kako bi konstruisao radar za detekciju komaraca i drugih štetočina, i koji bi mogao biti testiran praktično na terenu.

Prema podacima s interneta i univerzitetskih veb-stranica, Long je direktor BIT-ovog instituta za istraživanje radarskih tehnologija i vodeći je naučnik u ključnom razvojnom programu vojnih radara u Kini. On dosad nije komentarisao ovu priču koja se pojavila u svetskim medijima.

Prema naučniku angažovanom na ovom projektu, radar funkcioniše tako što emituje brze impulse elektromagnetnih talasa koji se prostiru na mnogobrojnim frekvencijama. Kada neki od ovih radio-talasa „naleti“ na komarca, odbija se o njega i vraća nazad ka radaru, noseći sa sobom informacije koje uključuju podatke o vrsti komarca, polu, brzini i pravcu u kojem leti, kao i da li je insekt – jeo.

Radar se, na primer, može montirati na krovu koji gleda na naselja i stambene objekte, i koristiti ga za određivanje položaja velikih kolonija komaraca, njihovih područja razmnožavanja i mesta odmora. Ukoliko kolonija migrira u neko susedno područje, domaćinstva tih oblasti mogu biti pravovremeno upozorena.

Naučnici drugih zemalja koriste civilne radarske mreže za praćenje kretanja grupe – jata ptica ili većih insekata poput skakavaca ili moljaca; ipak, veruje se da je ovo prvi pokušaj upotrebe radara za praćenje komaraca i njihovih rojeva.

Ovaj istraživač istakao je da je prototip postigao osetljivost koja je bez presedana, upravo jer su kineske vlasti dozvolile timu da izgradi sistem upotrebom najnovije tehnologije vojnih radara.

Ovaj radar, recimo, poseduje antenu zadnje generacije, nalik onoj koja se koristi na najnovijim kineskim vojnim brodovima. Antena može istovremeno da usmerava i odašilje snopove mikrotalasa u različitim pravcima i u stanju je da detektuje rakete ili vojne mlaznjake daleko brže od konvencionalnih radara, koji koriste rotirajuće tanjire.

Ovaj radar, takođe, poseduje jednu zasebnu antenu za generisanje radio-talasa koji osciliraju u više pravaca. Funkcionišući po principu poznatom kao polarizacija, ona pruža detaljne informacije o meti, tako da istraživači mogu razlikovati gladnu ženku komarca koja sisa krv, od mužjaka, koji je potpuno bezopasan i ne napada ljude već se isključivo hrani polenom.

Potom u igru ulazi superbrzi računar, koji koristi algoritam za istovremeno identifikovanje i praćenje kretanja velikog broja komaraca u istom roju ili zajednici na nekom području.

Ovaj projekat je plod saradnje bihejviorista specijalizovanih za ponašanje insekata i naučnika iz mnogih drugih disciplina. Radar obezbeđuje ogromne količine podataka i mogao bi pomoći biolozima i entomolozima da saznaju više o individualnom i kolektivnom ponašanju štetočina, što bi moglo dovesti do novih strategija za borbu protiv širenja bolesti koje prenose komarci.

Istraživački tim napravio je pomak u već postojećoj tehnologiji, a može se odmah primeniti u vojne svrhe, bez ikakvih prepravki ili modifikacija. Anonimni istraživač koji je pristao da govori o ovom kineskom radaru takođe je odbio da kaže kada će prvi radar biti završen i aktiviran.

“Trenutno gradimo jednu ili dve jedinice. Nadamo se da će u budućnosti biti proizveden veliki broj ovakvih radara, i da će biti instalirani širom zemlje kako bi se formirala velika mreža za praćenje ne samo komaraca već svake životinjske vrste koja leti”, rekao je on.

Ji Ženjan, priznati istraživač vojne radarske tehnologije i zamenik direktora elektrotehničkog odeljenja Instituta za tehnologiju u Harbinu izjavio je da je identifikacija i praćenje tako majušnih ciljeva udaljenih kilometrima izuzetno teško.

Postojeća tehnologija vojnog radara mogla bi otkriti male, nekooperativne signale udaljene stotina pa i hiljadama kilometara, ali komarci su bili “druga priča”, rekao je on.

Ji, mada vrhunski svetski ekspert u oblasti radarskih tehnologija, ipak nije aktivno uključen u projekat. On je izjavio da je komarce teže detektovati nego stelt avion poput lovca F-22, koji ima poseban premaz i geometrijski dizajn prilagođen „prelamanju“ radarskih talasa, a samim tim i izbegavanju uočavanja na radarskim ekranima.

“Krila komarca se, naravno, umnogome razlikuju od metalnih krila vojnog mlaznjaka, a isto je i s njihovim sastavom, oblicima i pokretima. Radar za detekciju komaraca iziskuje potpuno novi set algoritama”, rekao je Ji.

Najveći izazov dolazi iz neposredne okoline, pošto se radarski talasi koji se odbijaju o komarce i vraćaju u radar izuzetno slabi, pa bi lako mogli biti preplavljeni bukom koja potiče iz pozadine. Filtrirati pozadinsku buku i iz nje izdvojiti autentičnu frekvenciju/signal komaraca ili njihovog jata bilo je više nego komplikovano.

“Dakle, ono što savršeno dobro funkcioniše u laboratoriji možda neće biti tako uspešno na terenu”, rekao je Ji.

Liju Singje, profesor entomoloških studija na Kineskom poljoprivrednom univerzitetu u Pekingu izjavio je da bi program radarskog uočavanja insekata imao neprocenjivu ulogu u borbi protiv štetočina, jer bi radari pažljivo nadgledali komarce i druge sitne insekte – prenosioce teških bolesti.

On je rekao da su neki regioni Kine, naročito njen severoistočni deo, tropske zemlje i Afrika i dalje na udaru komaraca i da trpe od posledica bolesti koje prenose.

Razlike u ponašanju, poput oblika i brzine zamaha krila kao i načina njihovog kretanja mogu se identifikovati upravo radarom, pružajući naučnicima “precizno navođeno oružje u ratu protiv najsmrtonosnijeg stvorenja na Zemlji”, rekao je Liju. “Ovaj radar mogao bi spasti milione života.”

Ovaj članak pojavio se 31. marta 2018. u štampanom izdanju South China Morning Posta (SCMP)

Srodni link: Kako izbrisati komarce i iskoreniti malariju? Odgovor na ovaj izazov možda leži u jednoj vrsti mutirane gljivice.

Kako se pravi vino?

01

Vino moraš piti tako da ti razbuđuje svest, a ne da je gasi.
Tin Ujević

Na kraju ipak ostanu samo dvojica, Bog i vino.

Bela Hamvaš

Nekoliko čaša vina sklope stotinu poslova.

Kineska izreka

Kako se pravi napitak koji ima toliko hemijskih jedinjenja da se smatra složenijim i od seruma krvi?

34

U ovoj “maloj školi vina” predstavljen je tek jedan od osnovnih principa njegovog spravljanja. Uzgred, svaki pravi vinar ima sopstveni način i recepturu: Varijacija na temu ima onoliko koliko i proizvođača vina.

Naravno da vinari regulišu ovaj proces na mnogo načina, kako bi dobili vino odgovarajućeg kvaliteta. Potrebno je odlučiti se za kvalitetnu sortu grožđa (osim u Francuskoj, gde je zakonom regulisano koja sorta se može gajiti u nekoj regiji), obezbediti savršene higijenske uslove u kojima će se proces odvijati, na kraju proveriti da li je proizvod jasne boje, bistar i pogodan za ljudsku upotrebu.

Osim ovih opštih, jednostavnih pravila, postoje i ona koja se tiču spravljanja određene vrste vina: odabir vrsta grožđa koje će se upotrebiti, metoda fermentacije i načina na koji će se sa vinom postupati dok sazreva u podrumu.

Vinsko grožđe, Vitis vinifera, raste na području sa umerenom do toplom klimom. Rastvor šećera i vode u vinskom grožđu i ljusci grožđa omogućava prirodno vrenje. U procesu fermentacije, ovi jednoćelijski organizmi koriste prirodni šećer i pretvaraju ga u etil-alkohol i ugljen-dioksid. Ovaj prilično jednostavan proces je primećen i korišćen u kulturi čoveka još pre nekoliko hiljada godina. U zadnjih 100 godina, tehnologija i nove ideje vinara odigrali su još veću ulogu u proizvodnji vina. Proizvodnja vina postaje sve više nauka, a istovremeno i umetnost.

Hiljade vrsta grožđa širom sveta, koje sve spadaju u rod Vitis, imaju zajedničkog pretka u muskadinima (Muscadinia), još iz vremena kad su se kontinentalne mase spajale u superkontinent (tzv. Pangea). Razlog zašto su muskadini poseban rod leži u činjenici da imaju dva hromozoma manje nego svi iz roda Vitis. Tokom 1950-tih, u Indiji su pronađene muskadini koji rastu kao divlja vrsta.04

Evo nekih osnovnih principa pravljenja vina:

Grožđe se bere ili ručno (što je bolje) ili uz pomoć mehaničkog berača. Izloženost vazduhu treba da bude što manja u svim fazama proizvodnje. Ponekad se preko grožđa raspršuju sulfati (sumpor) u prahu kako bi se sprečila previše burna reakcija sa vazduhom i divlja fermentacija Fermentacija se obično obavlja u otvorenim kacama. Da bi se vino pročistilo, može se pokrenuti nekoliko procesa: čišćenje ili, recimo, filtracija. Ubrzo po završetku fermentacije, vino se premešta u tankove, u kojima se mogu koristiti filtracija i druge tehnike pročišćavanja.

Po čemu se razlikuje pravljenje crnog i belog vina?

35Postoji značajna razlika u pravljenju belog i crnog vina. U suštini, crno vino je rezultat zdrobljenog, fermentisanog grožđa. Belo vino je rezultat fermentisanog grožđanog soka (tj. bez sadržaja ili ljuske voća). Crveno (tj. ružica ili rosé) vino, na koje se ovom prilikom nećemo osvrtati, pravi se od crnog grožđa pretvorenog u vino na način kao da se radilo sa belim grožđem. Ljuska crnog grožđa daje nijansu boje i nutritivnu vrednost soku koji se pretvara u rosé.

Crno vino

Sve vrste grožđa sadrže istu vrstu zeleno voćne mase, ali crno grožđe ima crno-crvenu ljusku i u procesu pravljenja vina ostoji značajna količina boje, ukusa i tanina koji utiču na finalni proizvod. Nakon drobljenja, crno grožđe, ljuska i ostalo stoje u fermentacionoj kaci jedan period vremena. Zamislite veliko bure s mešavinom izdrobljenog grožđa i soka sa slojem mokre grožđane ljuske na površini. Ljuska teži da se podigne na površinu ove mešavine, formirajući gornji sloj. Ovaj gornji sloj se često meša sa fermentisanim sokom. Po završetku fermentacije, oko jedne do dve sedmice kasnije, novo vino se uzima iz kace. Deo “slobodnog” soka se oslobađa, a ostatak cedi, stvarajući “presovano vino”. Vino se prečišćava, a zatim premešta u hrastovu burad tako da može da sazri. Kada vinar zaključi da je vino spremno, ono se presipa u boce i označava.

Belo vino

Odmah nakon berbe grožđe se stavlja u mašinu koja odvaja puce grožđa od peteljke. Zatim se presuje. U procesu se ljuska odvaja od mase, što je veoma važna razlika u odnosu na proces proizvodnje crnog vina. U ovoj fazi ponekad dolazi do promene nivoa kiselosti i slatkoće. Prečišćen sok je potom spreman za fermentaciju.

Na sok se zatim dodaje kvasac radi fermentacije. Posle toga, beli sok od grožđa postaje belo vino. U ovoj tački, može se uraditi filtriranje i, možda tj po potrebi, dodavanje slađeg soka da bi se zaokružio ukus vina. Vino se zatim smešta u hrastovu burad, a danas sve više u nerđajuće čelične kontejnere, a nakon nekoliko meseci vino se flašira.

Vreme za berbu grožđa

33Najveća količina vinskog grožđa prerađuje se u vino. Grožđe se, na severnoj hemisferi, obično bere krajem septembra i početkom oktobra, ali može se desiti da, zbog klime, ili na planinama zbog kašnjenja vegetacionog ciklusa, zrelost grožđa ne nastupi svake godine u isto vreme. Osim toga, ako je jesen topla a grožđe zdravo, berba grožđa se može odložiti dok se šećer ne nagomila u bobicama. Ipak, ukoliko su padavine česte, a grožđe počinje da truli, treba odmah ubrzati berbu grožđa. Njegova zrelost najtačnije se može odrediti ako se periodično uzimaju probe za utvrđivanje količine šećera i kiselina. U praksi zrelost grožđa se najčešće određuje prema spoljnim znacima. Zrelo grožđe ima karakterističnu boju, bobice su krupne, meke, i lako se odvajaju. Zrna su slatka jer se smanjila količina kiseline. Drška grožđa počinje da odrvenjava, semenke se lako odvajaju od mesa i postaju svetlije ili tamnije, zavisno od sorte grožđa. Kod belih sorti, pokožica postaje prozirna i lako se odvaja.

Berba grožđa vinskih sorti

Grožđe se bere po lepom vremenu, kada nestane rosa. Ako je pala kiša, treba sačekati 3-4 dana dok grožđe ne povrati prvobitnu količinu šećera. Kada je jesen topla, grožđe se bere tokom hladnijeg dela dana – najbolje je početi u cik zore, između 4 i 5 sati ujutro. Ali, ako je jesen odnosno kraj leta hladan, grožđe se bere tokom najtoplijeg dela dana. U zavisnosti od namene, grožđe se odvaja po sortama ili samo po boji i čvrstini bobica. Truli i blatnjavi grozdovi, kao i opala zrna, skupljaju se odvojeno. Ubrano grožđe ne treba držati pod vedrim nebom već je najbolje odmah ga skladištiti ili započeti njegovu preradu, a ukoliko je za prodaju da se preda otkupljivačima. Cena grožđa najčešće zavisi od sorte i kvaliteta. Takođe, u ceni grožđa veliku ulogu ima i količina šećera u grožđu. Sa povećanjem količine šećera u zrnu grožđa, povećava se i njegova cena. Trulo grožđe i grožđe lošeg kvaliteta najčešće se otkupljuje po niskoj ceni kao “nestandardno grožđe”.

19

Priprema posuda za berbu i skladištenje

Kvalitet vina često zavisi od čistoće i stanja buradi. O njima se treba brinuti tokom cele godine. Kada se istoči vino, burad treba dobro oprati, osušiti i zadimiti ih sumporom (dimom sumpor-dioksida). Treba ih čuvati u suvoj prostoriji i jednom nedeljno zadimljavati sumpornim trakama. Oko dve do tri nedelje uoči berbe, burad se temeljno čisti i priprema. Upotrebljavanu ali dobro čuvanu burad treba dobro oprati i propariti. Ako se odmah ne pune vinom, treba ih osušiti i zatvoriti. Posude u kojima se pojavila plesan treba oprati 10%-tnim rastvorom sode (natrijum-karbonat). Jako plesnivo bure se čisti kalijumovim permanganatom, i to 10 grama na 100 litara zapremine. U bure se dopola napuni voda u koju se rastvara dovoljna dovoljna količina permangana, snažno se prodrma, pa se onda do vrha napuni vodom. Rastvor se dobro promeša a zatim ostavlja da odstoji u buretu 3-4 dana i zatim prospe, a bure ispere vodom.

Nova burad se potapaju u vodu, koja se tokom dve nedelje menja svakoi drugi dan. Posle toga, bure se ispira u jednoprocentnom rastvoru sode, zatim čistom vodom, a na kraju se suši. I u ovom slučaju, dimljenje sumpornim dimom je neophodno.

Muljanje grožđa

Muljanje grožđa je neophodno obaviti kako bi se oslobodio grožđani sok – šira – i time omogućilo alkoholno vrenje. Ovo treba obaviti tako da ne dođe do drobljenja čvrstih delova grožđa i cepanja pokožice, već je potrebno da se zrna samo izgnječe tj. rasprsnu. Danas se u industriji koriste muljače sa odvajanjem peteljki. Izmuljano grožđe pada u cilindar u čijem se središnjem delu nalazi osovina sa lopaticama koja rotira i razbacuje šepurinu po unutrašnjoj strani cilindra, dok bobice tj. zrna nesmetano prolaze kroz perforacije na cilindru.

Sulfatisanje kljuka

Sulfatisanje izmuljanog grožđa – kljuka potrebno je obaviti vinobranom (kalijum-disulfit), čija je hemijska formula K2S2O5. Vinobran štiti širu a kasnije i buduće vino od potamnjivanja tj. oksidacije (dobijanja neželjene smeđe boje), sprečavajući rad mnogih mikroorganizama koji mogu odvesti vrenje u neželjenom pravcu, a takođe sprečava ukus i miris budućeg vina na “izvetrelo”. Ukoliko je grožđe zdravo, potrebno je dodati 10 grama vinobrana na 100kg kljuka, a ako je zahvaćeno plesnima treba dodati nešto više, 15 do 20 grama na 100kg kljuka.

20

Enzimiranje kljuka

Dodavanje enzima sulfatisanom kljuku omogućava povećanje randmana* šire pri ceđenju, oslobađanje mirisnih materija u većoj količini nego obično, lakše i brže bistrenje vina, poboljšanje boje kod manje obojenih sorti – što važi za crno grožđe. Enzimi, odnosno enzimski preparati su potpuno prirodni pa čak i samo grožđe sadrži enzime samo u manjoj meri. Faza “mirovanja” sulfatisanog i enzimiranog kljuka se preporučuje kod muskatnih sorti (Traminac, Muskat Otonel, Sovinjon, Muskat Hamburg) jer se mirisne materije nalaze u pokožici pa je potrebno da sulfatisan kljuk “odstoji” nekoliko sati (2-4 sata), pa ga tek onda podvrgnuti ceđenju. Ovim se dobija vino sa bogatijim mirisom i aromom.

[*Randman: srazmer prinosa u fabrikatima koji se dobije od sirovina, npr. koliko se gotovog vina dobija od 1kg grožđa; srazmera u količini sirovine i gotovog prozvoda (fr. rendement, čita se “randma” ili “randman”); iskorišćenje, odn. korisni ili koristan učinak. Npr. ako se od 100 kg grožđa proizvede 60l vina (nakon prvoga pretoka), kažemo da je r. 60%. Pojedine moštenice daju veći, druge manji randman. Zbog rodne sorte visokog randmana Müller Thurgau, Nemačka postiže visok randman (hl/ha). Na kvalitet budućeg vina u znatnoj meri utiče i urod (randman hl/ha), pa iako se uglavnom smatra da su dobre godine istovremeno i rodne, valja znati da to vredi samo do izvesne mere. Prema tome, ne smeju se svi poslovi u vinogradu (orezivanje, đubrenje, uzgojni oblik i sl.) i podrumu (teštenje odnosno “pritiskanje” ili presovanje i dr.) podrediti visokom randmanu, jer će time biti narušen kvalitet grožđa i vina i njihv sadržaj].

Ceđenje kljuka

42Ceđenje kljuka obavlja se pomoću pneumatske cednice većeg ili manjeg kapaciteta. Ceđenje treba obaviti lagano uz blagi pritisak, jer pri velikim pritiscima iz čvrstih delova grožđa (pokožica, peteljka i semenke) dolazi do prelaska pojedinih supstanci u širu, od kojih vino kasnije postaje gorko, trpko i oporo na ukusu. Ako je vino “dar neba” pretočen u čašu, onda nijedan gutljaj ne bi smeo imati gorčinu. Pod randmanom šire podrazumeva se količina šire koja se može dobiti od 100kg grožđa. Da bi vino bilo pitko na ukusu, bez gorčine, od 100kg grožđa ne bi trebalo ceđenjem dobiti više od 60 litara šire. Tako ćemo, s jedne strane, dobiti širu koja prevri u vino boljeg ukusa, a sa druge strane od komine kasnijom destilacijom možemo dobiti kvalitetniju komovicu, koja po ukusu može biti veoma bliska lozovači.

Prečišćavanje šire

Taloženje šire je neophodan postupak, jer je dobijena šira posle ceđenja kljuka više ili manje mutna. Mutnilo potiče od čvrstih delova grožđa (pokožica, semenke), čestice zemlje, sredstava kojima je grožđe prskano i dr. Taloženjem šire dobijamo belo vino sa lepšim mirisom i svetlijom bojom. Ovo je neophodno u slučaju prerade grožđa napadnutog plesnima ili zaprljanog blatom. Imajući u vidu da je u kljuk prethodno dodat vinobran, ipak ne bi bilo zgoreg da se obezbede niže temperature za taloženje šire (8ºC-12ºC). Niže temperature su potrebne “za svaki slučaj” jer će odložiti početak vrenja makar za 12 sati, što bi bilo dovoljno da se šira istaloži ukoliko je grožđe zdravo. U protivnom, ukoliko je grožđe jače zahvaćeno plesnima a temperatura oko 20ºC, treba dodati 10g vinobrana na 100 litara šire (za jako trulo grožđe 15 do 20 grama).

21

Otakanje šire

Otakanje šire sa taloga obavlja se pumpom, šira se prebacuje u sudove za vrenje (vinifikatore). Treba voditi računa da se u vinifikatoru ostavi oko 20% praznog prostora (sud ne puniti do vrha) jer se oslobađa pena pod uticajem izdvojenog CO2. Talog koji je ostao posle otakanja obrađuje se i koristi kao “vinski destilat” za dobijanje vinjaka.

Bentoniranje šire

43Dodavanje bentonita (klarola) istaloženoj širi nalazi sv veću primenu prilikom spravljanja belih vina. I ovde treba naglasiti da se radi o potpuno prirodnom sredstvu – bentonit je jedna vrsta gline, i nalazi se u zemljištu. U prodaji se može naći kao prah ili u vidu granula beličaste, krem ili sive boje. Pre nego što se doda u širu, prethodno treba pripremiti suspenziju (rastvor). Suspenzija bentonita u vodi se priprema tako što se 100 grama bentonita u granulama ili prahu sipa u jedan litar vode. Ovako potopljen bentont stoji 24 sata, potom se meša, sve dok se ne dobije rastvor mlečno bele boje. Na 100 litara šire, ukoliko je grožđe zdravo, dodaje se 1 litar ovog rastvora. Ukoliko je grožđe bilo plesnivo, onda na 100 litara šire treba dodati 1,5 do dva litra rastvora bentonita. Suspenzija bentonita se dodaje širi u tankom mlazu uz neprestano mešanje. Ovo sredstvo reaguje sa belančevinama, koje kasnije mogu da zamute vino, i prevodi ih u talog, što znači da olakšava i ubrzava bistrenje vina.

Zasejavanje šire čistom kulturom vinskog kvasca

Dodavanje čiste kulture vinskog kvasca nije obavezno ali se preporučuje, i tehnolozi ga koriste pri spravljanju vina. Dodavanje čiste kulture vinskog kvasca obezbeđuje da vrenje teče pravilnije i osigurava siguran početak i završetak vrenja (fermentacije). Kvasac pretvara šećer u alkohol (etanol), i ugljen-dioksid, pri čemu se oslobađa i toplota. Vrenje se stoga, upravo zbog oslobađanja toplote, sprovodi u prostorijama sa nešto nižom temperaturom.

07

Alkoholna fermentacija

Vrenje kljuka počinje za dva do tri dana ako je temperatura u prostoriji 20 stepeni. Vrenje se može obaviti samo po sebi – spontano, ili se može dodati vinski kvasac. Tokom vrenja, komina se podiže ka vrhu suda, pa je potrebno potapati je (ovo važi za sorte crnog grožđa). U pogonima postoje sudovi za odvijanje alkoholne fermentacije na temperaturi 18-20 stepeni, to mogu da budu betonske ili čelične cisterne sa rashladnim sistemom koje sadrže panel-ploče kroz koje struji hladna voda, a vodu hladi freonski sistem. Takođe, temperaturu u tankovima je moguće održavati orošavanjem vodom. Šira se pred samo prečišćavanje podvrgava hlađenju kako bi se efikasnije hladila tokom vrenja i sa temperaturom oko 18 stepeni stavila na fermentaciju. Previranje šire traje oko 14 dana, sve dok se sva količina šećera ne razloži u alkohol.

Nega i čuvanje vina

06Nega i čuvanje vina podrazumeva pretakanje vina, dodavanje vinobrana i dopunjavanje sudova. Pretakanje vina je radnja koja se tokom čuvanja/zrenja vina najčešće primenjuje. Novo vino odmah po završetku alkoholnog vrenja je magličasto mutno jer sadrži kvasce koji se još nisu istaložili, belančevinaste materije, delove pokožice i semenki grožđa, kristale streša (kalijumova so vinske kiseline) i druga jedinjenja koja uslovljavaju njegovu mutnoću. Ove materije se vremenom talože i padaju na dno suda, naročito ćelije kvasca koje počinju da izumiru (autolizuju) tj. kvasac počinje da se raspada. Ukoliko bi vino duže odležavalo na ovakvom talogu, miris “raspadnutog kvasca” bi prešao u vino, a to je miris koji podseća na pokvarena jaja. U cilju sprečavanja ove reakcije, potrebno je izvršiti pretakanje vina što podrazumeva prebacivanje vina iz jednog suda u drugi pomoću pumpe, ali tako da ne “povuče” talog – cilj je, dakle, odvojiti vino od taloga.

Dopunjavanje sudova je mera kojom se sprečavaju štetne pojave koje se mogu odigrati u tek pretočenom mladom vinu. Dodavanje vinobrana je poželjno jer će se time vino zaštititi od kvarenja koje mogu prouzrokovati štetni mikroorganizmi, sprečiti “potamnjivanje”, odnosno promenu boje vina, a takođe miris i ukus vina na “izvetrelo”.

Ukoliko je grožđe bilo zdravo, dodaje se nešto više od 5g vinobrana na 100 litara vina, a po potrebi i više.

23

Naravno da vinari regulišu ovaj proces na mnogo načina, kako bi dobili vino odgovarajućeg kvaliteta. Potrebno je odlučiti se za kvalitetnu sortu grožđa (osim u Francuskoj, gde je zakonom regulisano koja sorta se može gajiti u nekoj regiji), obezbediti savršene higijenske uslove u kojima će se proces odvijati, na kraju proveriti da li je proizvod jasne boje, bistar i pogodan i prijatan za ljudsku upotrebu.

13Osim ovih opštih, jednostavnih pravila, postoje i ona koja se tiču spravljanja određene vrste vina: odabir vrsta grožđa koje će se upotrebiti, metoda fermentacije i načina na koji će se sa vinom postupati dok sazreva u podrumu.

Pravila proizvodnje regulisana su u svakoj regiji i variraju od jedne regije do druge, ali većina pravilnika dozvoljava upotrebu šećera ako nema dovoljno sunca da bi grožđe dobro uzrelo, nekih vrsta kvasaca koji daju bolje rezultate, prirodnih voćnih kiselina, a od samih početaka spravljanja vina dozvoljavana je upotreba malih količina sumpora radi uništavanja nečistoća.

Na krajevima vinograda se ponegde još i danas sade ruže, kako bi prve odreagovale na buđ, parazite i bolesti, pre nego što ove napadnu vinograd.

Sjedinjene Države su 1870. godine, ne znajući, u Evropu prenele filokseru (ili loznu vaš), opasnu bolest vinove loze, što je praktično uništilo sve evropske vinograde. Kao posledica, skoro svi evropski vinogradi su morali biti ponovo sađeni, i to loznim kalemovima koji su kalemljeni na američku podlogu koja je otporna na filokseru.)

Ovo je u najkraćem bio jedan od prikaza osnovnih postupaka za dobijanje vina. Da ponovimo, svaki istinski dobar i autentičan vinar ima sopstveni metod i recepturu: Varijacija na temu ima onoliko koliko i proizvođača vina.

25Zanimljivo je da kada se grožđe obere, dovoljno bi bilo zdrobiti ga i ostaviti prirodne kvasce koji se nalaze na kožici da dođu u kontakt sa prirodnim šećerima iz grožđanog soka. Nikakva druga ljudska intervencija nije potrebna: zdrobljeno i prepušteno fermentaciji, svako grožđe će dati vino.

I na kraju, nije potrebno naglašavati da je za spravljanje dobrog vina, kao i u svakom pozivu, potrebno imati talenta, osećaja, istrajnosti i – ljubavi.

“Dan bez vina, dan bez sunca.” (Francuska izreka)

“Ko ima dobro vino, ima dobrog prijatelja.” (Portugalska izreka)

36