Geopolitički izazovi Nemačke 30 godina posle ujedinjenja

Brandemburška kapija fotografisana sa zapadne strane, Berlin 1988.

Trideset godina posle ujedinjenja, Nemačka je suočena s novim i neizvesnim geopolitičkim okruženjem kako nestaje globalni poredak koji je omogućio njen procvat. Zemlja se nalazi na političkom raskršću s pripremom za odlazak kancelarke Angele Merkel koja je na vlasti polovinu vremena od njenog ujedinjenja, pišu svetski mediji.

Promene okolnosti

Nemačko mirno ponovno ujedinjenje 3. oktobra 1990. bilo je trijumf liberalne demokratije i sidro političke stabilnosti, ali globalni poredak koji je to omogućio nestaje na horizontu, piše Filip Stivens (Philip Stephens) glavni politički komentator Fajnenšl tajmsa (The Financial Times).

Prisustvo SAD u Evropi je garantovalao bezbednost kontinenta, dok su, kako ukazuje Stivens, francusko-nemačko pomirenje i stvaranje Evropske unije vodili ka sistemu zasnovanom na pravilima u kojem je cvetala socijalna tržišna ekonomija.

Međutim, spoljašnja stabilnost na kojoj je izgrađen uspeh Nemačke zamenjen je najznačajnijom geopolitičkom nestabilnošću posleratnog doba, ističe komentator britanskog lista.

Rusija Vladimira Putina se vratila sa revanšizmom nastojeći da silom menja nacionalne granice. Kina je odbacila zapadni model u prilog državnog kapitalizma spojenog s političkom represijom. Sjedinjene Američke Države su se okrenule ka svojim unutrašnjim pitanjima, a nacionalizam se vratio u Evropu. To je, ističe Stivens, svet 19-vekovnog nadmetanja sila umesto kooperativnog internacionalizma druge polovine 20. veka.

Ipak, malo je znakova da je Nemačka promenila način razmišljanja. U vreme krize prvi nemački instinkt je da posreduje, što, ukazuje Stivens, u svetu u kome mnogi radije pucaju pravi, nije loša stvar.

Ali bilo da je reč o “ruskoj agresivnosti, turskom avanturizmu ili kineskom ekspanzionizmu”, novi globalni nered nudi izbore koji se ne mogu izbeći. Postoje vreme kada države, uključujući Nemačku, moraju da zauzmu stranu, zaključuje politički komentator Fajnenšl tajmsa.

Najboljih 30 godina

Nemačka je od ujedinjenja imala najboljih 30 godina u svojoj dugoj i komplikovanoj istoriji. Sledećih 30, međutim, biće teže, jer su nacionalni i regionalni izazovi s kojima se suočavala, bledi u poređenju s onima koji dolaze, ističe istoričar i kolumnista Gardijana (The Guardian) Timoti Garton Eš (Timothy Garton Ash).

U današnjem svetu zamućenom populizmom, fanatizmom i autoritarizmom, Nemačka je svetionik stabilnosti, uljudnosti i umerenosti, što su kvaliteti koji personifikuju nemačku kancelarku Angelu Merkel, navodi Garton Eš i dodaje da se nemačka demokratija, za razliku od nekih drugih, još nije suočila s testom velike ekonomske krize. To je rezulatat njene ekonomske snage, ali i posledica rasta izvoznih tržišta kakva je Kina, prednosti evra i rezervoara jeftine radne snage s istoka Evrope.

Međutim, ukazuje istoričar s Oksforda, nema garancija da će podjednako povoljne geoekonomske okolnosti, kao i benigno geopolitičko okruženje opstati u predstojećim godinama.

Dok za odnos Nemačke prema Evropi, uprkos ksenofobičnom evroskepticizmu Alternative za Nemačku (AfD) ne treba brinuti, pošto većina Nemaca dobro razume koliko je njihova budućnost neodvojiva od Evropske unije, to više ne važi za zapad, koji se u Nemačkoj predstavlja skoro kao relikt Hladnog rata, nešto poput zastarele teleks mašine. Dok je većina Evropljana zapanjena američkim predsednikom Donaldom Trampom (Trump), u Nemačkoj postoji poseban odnos prema SAD – nemački mediji sada o Americi govore na isti način kao o Kini i Rusiji.

Izazovi sveta u narednih 30 godina, poput klimatskih promena, veštačke inteligencije, pandemije kao što je COVID-19 i agresivan stav lenjinističko kapitalističke kineske super sile, zahtevaju globalno partnerstvo demokratija, a ne samo regionalno, ocenjuje Garton Eš i zaključuje da zato sledeći važan datum za nemačku istoriju nije 3. oktobar, što će biti lepa godišnjica, već 3. novembar kada će biti održani verovatno najvažniji američki izbori u istoriji modernog transatlantskog sveta.

Šta posle Merkel?

Trideset godina posle ujedinjenja i sama nemačka politika je na raskršću, ističe se u reportaži Tajmsa (The Times) novinarke En Meklvoj (Anne McElvoy) koja je izveštavala iz te zemlje u vreme ujedinjenja.

Ujedinjenje Nemačke 3. oktobra 1990. bio je diplomatski majstorski potez koji je označio kraj Hladnog rata i početak nove Evrope, ocenjuje Meklvoj, ukazujući da su prvi slobodni izbori na prostoru bivše Istočne Nemačke bili lansirana rampa za stidljivu ali odlučnu političarku s istoka – Angelu Merkel koja je posle bila na vlasti polovinu vremena otkada je njena zamlja ujedinjena.

Sada kada se Merkel priprema na povlačenje, naziru se promene i daleko je od očiglednog ko će je naslediti, ukazuje se u reportaži londonskog lista.

Posle migrantske krize došlo je do uspona krajnje desne nacionalističke Alternative za Nemačku (AfD), čija privlačnost leži u njenoj prilagodljivoj prirodi i sposobnosti da iskoristi teme koje liberali teško rešavaju, poput uticaja promene populacije na lokalne zajednice i teškoća u školskim odeljenjima u kojima mnoga deca ne govore nemački.

Ipak, trenutni politički ciklus pogoduje Demokratskoj hrišćanskoj uniji (CDU) Angele Merkel, delom, kako navodi Tajms, zato što je Nemačka prošla mnogo bolje u suočavanju s COVID-19. Oko 88 odsto Nemaca je zadovoljno kako vlada postupa tokom pandemije, što bi moglo oživeti oslabljenu popularnost CDU-a, ali je nezivesno ko će nasledit kancelarku.

Dok situacija u CDU deluje zbrkano, ona je ružičasta u poređenju s drugom glavom strankom Socijaldemokratskom partijom‚ koja je na silaznoj putanji otkada je sišla s vlasti 2005. S druge strane, glasači mlađi od 50 godina u pojedinim regionima podržavaju savez konezervativaca i Zelenih koji se smatraju probom za koaliciju na saveznom nivou.

Igrom sudbine, navodi se u reportaži, taj razvoj takođe ima korene u kraju Istočne Nemačke i novom početku 1990. Spor među starom gardom Zelenih oko podrške ujedinjenju završio je postepenim prenosom kontrole krilu koje je bilo više spremno na kompromise u parlamentu – i to krilo sada deluje kao najverovatniji pobednik dok se pomalja era posle Angele Merkel.

Istok manje veruje demokratiji

Izveštaj predstavljen nemačkoj vladi ranije ovog meseca pokazuje da je istok zemlje uveliko ekonomski sustigao zapad, ali i dalje ima manje poverenja u demokratiju, prenela je agencija Frans pres (Agence France-Presse).

BDP po stanovniku na teritoriji bivše Istočne Nemačke je na 79,1 odsto ostatka zemlje, dok je 3. oktobra 1990. bio na 37 odsto.

Izveštaj pokazuje da se smanjio i jaz u prihodima – prosečna zarada na istoku je 2018. bila 88,3 odsto proseka na zapadu. Jaz i dalje postoji, ukazuje AFP, delom zbog manje gustine naseljenosti na istoku gde ima više ruralnih oblasti, dok su urbane manje razvijene.

Uprkos poboljšanjima, ističe AFP, neki pokazatelji su manje povoljni.

Demokratiju kao najbolji politički sistem za Nemačku na zapadu zemlje podržava 91 odsto ispitanih, a na istoku samo 78 odsto. Takođe, dodaje AFP, razlike postoje u odnosu prema strancima i, mimo Berlina, u saveznim pokrajinama na istoku veća je podrška krajnjoj desnici – i do 20 odsto u nekim oblastima.

 

RSE

Mekinsi institut: Kovid-19 i veliko resetovanje, razlozi za optimizam

U svom poslednjem, 25. apdejtu situacije institut Mekinsi iznosi najnovije perspektive o pandemiji i njenom dvostrukom uticaju na živote i egzistenciju, kao i kako se poslovni subjekti mogu pripremiti za „sledeću novu normalu“.

Kompanijski rukovodioci u ovom trenutku gaje veće nade u izgledni oporavak ekonomija i privreda – ove njihove projekcije su pozitivnije nego što su bile dosad. Da li je kraj pandemije blizu, i da li je ovaj optimizam odraz napretka u rešavanju ?

Šest meseci nakon što je WHO proglasila COVID-19 globalnom pandemijom, odgovori dati u poslednjoj Mekinsijevoj globalnoj anketi ukazuju na pozitivan pomak u raspoloženju i procenama koji se tiču privrede i ekonomije – kako na nacionalnom tako i na inernacionalnom nivou. Više od polovine svih anketiranih donosilaca poslovnih odluka zastupa stav da će ekonomski uslovi u njihovim zemljama biti bolji u narednih šest meseci, dok 30 odsto njih kaže da će se stanje pogoršati. To je najmanji procenat pesimista koje je Mekinsi imao u svojim anketama, započetim aprila 2020.

Anketirani u gotovo u svim regionima sveta gaje više optimistističkih nego pesimističkih pogleda na stanje sopstvenih ekonomija i privreda. Sledi graf očekivanih ekonomsko-privrednih uslova u anketiranim zemljama u narednih šest meseci (procenat ispitanika je prema lokaciji poslovnih prostora-kancelarija):

(Graf iznad: Kina, uz Hong Kong i Tajvan, n=103; Indija, n=74; Severna Amerika, n=259; Azija i Pacifik, n=136; Evropa, n=402; Latinska Amerika, n=80; Ostala brzo rastuća tržišta – Srednji Istok, Severna Afrika, Južna Azija i Podsaharska Afrika, n=84;)

Analizirajući odgovore anketiranih rukovodilaca, Mekinsijevo istraživačko odeljenje je napravilo jedan dublji uvid u situaciju, bacivši svetlo na razumevanje onoga što je potrebno za postizanje optimističnog ishoda. Ishodi i prognoze proistekli iz ove ankete, naravno, zavise od dosadašnjeg napretka – uz mogućnosti za još pozitivnije ishode. Nauka je dosad mnogo naučila o prirodi epidemije. Razvijena je naprednija dijagnostika, uključujući brze testove, od kojih se njih nekoliko može obaviti za petnaestak minuta. Postupak i procedure koje se sprovode nad inficiranima uveliko napreduju. Farmaceutske kompanije su pokazale izuzetno izgledne kandidate za buduću pouzdanu vakcinu i terapiju. Imajući sve ovo u vidu, potencijalni kraj pandemije je stvar bliske budućnosti.

Još jedno sveže istraživanje otkriva razmere poremećaja u radnim praksama i ponašanjima uzrokovanih koronom. Trećina anketiranih kompanija je ubrzala digitalizaciju svojih lanaca snabdevanja, polovina njih je ubrzala digitalizaciju svojih prodajnih kanala, a dve trećine ih je brže usvojilo veštačku inteligenciju i automatizaciju. U toku su i mnoge druge promene u strukturi i poslovnim rutinama kojih će se radna snaga pridržavati ubuduće.

Menadžeri bi trebalo da analiziraju podatke o ovim promenama, ali i mnoge druge vezane za korona-situaciju, i da se uhvate u koštac sa dugoročnim planom strateškog planiranja. Suštinsko pitanje glasi: koji je pravi način razmišljanja o 2021. i godinama koje će uslediti? Da li bi kompanije trebalo da uklone svoje barikade ili je za takvo šta prerano?

Pažnja najvećeg broja porodica je, pre svega, usmerena ne na radna mesta već na – edukativne ustanove. Mekinsijev najnoviji osvrt na edukativne metode i procedure usvajanja gradiva pre svega bacaju akcenat na ispitivanje varijabli koje ulaze u konačne odluke o ponovnom otvaranju edukativnih ustanova. Takođe, istraživači ovog instituta su prošle sedmice svoju pažnju usmerili na upravljanje kompanijskim fondovima i gotovinom tokom krize, kao i na izazove budžetiranja zdravstvenih sistema.

Rukovodioci svuda razmišljaju kroz konture onoga što se već neko vreme naziva „novom normalom“. Najnoviji skup informacija prisutan je u Mekinsijevom istraživačkom segmentu „Sledeća nova normala: digitalna sfera oporavka” (The next normal: The recovery will be digital). Koristeći se svojim profesionalnim i ekspertskim znanjima, analitički sektor ove kompanije je odabrao, organizovao i predstavio svoj set podataka sabranih u jedan jasan vodič-knjigu na 172 stranice. To je prvi od pet predviđenih setova podataka (besplatnih za onlajn preuzimanje); podaci se tiču praćenja trendova u ovoj „narednoj novoj normali“; Mekinsi je ovaj multimedijalni prikaz kreirao u saradnji sa Si-En-Bi-Sijem.

Moguće je, takođe, steći uvid i u kompletnu zbirku Mekinsijevih sadržaja povezanih sa koronom, takođe i sadržajne vizuale iz njihovih „tabela dana“; sabranih je to, analiziranih i jasno prikazanih prvih stotinu članaka na temu korona virusa, poslovanja, privatnog života, kao i privrednog oporavka. Mekinsijeva „kutija s alatom“ pomaže poslovnim liderima da pravovremeno i adekvatno odgovore na trenutnu pandemiju.

Uz sve to, Mekinsijevi urednici biraju slike, grafove i „statističke pite“ koje čitaocima omogućavaju jednostavnu i lako uočljivu vizuelizaciju.

 

McKinsey

 

Iz radijusa:

The Emotionally Challenging Next Phase of the Pandemic

Never Go Back to the Office

RAND, objavljena istraživanja

MIT (rubrika Covid-19)

Econ 3.0? What economists can contribute to (and learn from) the pandemic

Apple and Google have launched coronavirus exposure notifications without an app

Navigating a World Reshaped by Covid-19

Rad na daljinu i novi koncepti poslovnih prostora

Naše dosadašnje iskustvo rada na daljinu je bio svojevrsni globalni eksperiment. To će nam iskustvo, takođe, omogućiti uvide u najefikasnije radne prakse. Šta smo dosad naučili?

Ilustracije: ‘Work Design’ magazin

WorkDesign, magazin za arhitekturu namenjen projektantima radnih prostora piše da je “Dizajnerima svojstveno rešavanje problema. Tako je i sa dizajnerima enterijera, koji stalno nastoje da za klijente stvore i izgrade najotpornije okruženje, pomažući u gradnji jednog novog, zdravijeg, produktivnijeg okruženja, a uz primenu svojih iskustava iz kulture kancelarijskog rada koja bi se razlikovala od konkurentskih. Znamo da jednoličnost i uniformnost ne odgovaraju svima, što je postalo još očiglednije otkad se bavimo pandemijom. Naše kolektivno radno iskustvo na daljinu je bio eksperiment u kojem smo se našli svi mi, i to nam je iskustvo pružalo uvid u ono što bi trebalo da radimo na najefikasniji način.”

Šta smo naučili?

Nebrojene kompanije i čitave industrije su dosad naučile da njihovi zaposleni, ako im se omoguće optimalni uslovi, mogu bolje upravljati svojim „fokusiranim radom“ od kuće (što je obično oko 50% vremena većine zaposlenih na ovaj način). Iako je individualna produktivnost ključna briga, potreba čoveka da kao društveno biće bude u društvu sa drugima je oduvek bilo od podjednako ključne važnosti; cilj je, između ostalog u osnaživanju radnih timova u kompanijskim kancelarijama, učvršćivanju društvenih odnosa i osiguravanju nesmetanog odvijanja kompanijske filozofije i njene poslovne misije. Srećom, alati za virtuelnu saradnju su obogatili  izgradnju virtuelnog tima među raštrkanim osobljem, donekle ublaživši nedostatak ličnog kontakta.

Sve navedeno pokreće brojna pitanja o tome kako bi radno mesto moglo i trebalo da izgleda sledeće godine, ali i u budućnosti. Ona zaista kritično važna radna mesta promovišu veze između celokupnog osoblja, bilo da razmenjuju ideje na radnoj tabli u sobi za sastanke, ili da čavrljaju pokraj aparata za kafu… ili su na video-pozivu sa kolegom koji radi na daljinu.

U budućnosti su izvesni novi pristupi i prakse za one organizacije koje traže smislenije i svrhovitije lične susrete, i zaposlenih koji traže isključivo međuljudsku povezanost i grupnu aktivnost. Radno mesto bi trebalo da daje veću vrednost pristupu tipa „We Space“; oživljavanje prostora za udruživanje, što će omogućiti da, recimo, kompanijski kafei prerastu u lokacije za neposredne susrete, uz druge vrste mesta posebno osmišljenih za okupljanje zaposlenih, itd.

Danas, dok procenjujemo efekat COVID-19 na naše radno okruženje, moramo razmišljati o tome kako rad svakodnevno doprinosi ključnim ciljevima poslovne strukture čiji ste sastavni deo, ali i na koji način dobijate energiju i motiv koji podstiču vaš rad. Baš kao i ovaj virus – koji se ne može videti – tako je sveprisutna i kultura poslovanja. U budućnosti će fizičko radno mesto služiti za negovanje poslovne kulture, istovremeno imajući u vidu i ovu novu koja pripada “virtuelnim delatnostima”, i koja je od uvođenja proletnjeg karantina do danas znatno uznapredovala. U međuvremenu se pojavljuju i nove grupe kompanijskih lidera. Spretni i izdržljivi zaposleni uspevaju da ostaju fokusirani, kreativni i inovativni. Oni pomažu u deljenju svog prostora sa drugima u svojim virtuelnim krugovima, imajući konkretne koristi od “kulture digitalnog radnog mesta”.

S obzirom na ove značajne promene u kulturi i ponašanju tokom poslednjih šest meseci, dizajneri moraju svojim klijentima da postavljaju neka kritično važna pitanja. Šta je nova kancelarija nakon COVID-19 i šta je zaista najvažnije za zaposlene danas? Da li u budućem „proređenom“ i poslovno „raspršenom“ svetu nakon izbijanja pandemije još uvek ima smisla tradicionalni odnos tipa „jedan radni računar po osobi“? Da li bi, umesto toga, trebalo osmisliti fizička mesta za sastanke, saradnju i druženje? Kako bi se na najbolji način mogla osnažiti misija i ciljevi vaše kompanije? I, kako zaposlenima možemo pružiti alate i okruženje potrebne da bismo bili efikasni kod kuće ili u kancelariji?

Stvaranje fluidnog (neometanog) radnog okruženja kao “nova normala” u poslovanju

Godinama su dizajneri govorili o „trećem prostoru“ ili nekom dodatnom (“ne-poslovnom”, ili kućnom) izboru, poput okruženja za kooperaciju ili kafea. Da li je vreme da tradicionalna kancelarija postane taj treći prostor? Da li bi kancelarija trebalo da se odrekne davanja računara zaposlenicima kako bi ih upotrebljavali u privatnim prostorima ili će se, umesto toga, osloniti na svoju ulogu „prostora za sastanke“ – odnosno, prostora koji je osmišljen za podršku saradnji i povezivanju?

Razvili smo koncept za novi hibridni model koji bi podstakao fluidno radno okruženje u kojem radno iskustvo fizički i virtuelno ko-egzistiraju. Timovi bi mogli da nastave da inoviraju na obe platforme, podržavajući individualne stilove rada izborom i autonomijom, a istovremeno omogućavaju zaposlenima da odluče da li žele da se povežu sa kolegama u sobi za sastanke… ili bi da rade na daljinu? Napokon, jedna od bitnih stavki je stvaranje mesta za međusobno povezivanje, lokacija koja pružaju značenje radnom mestu i energiju potrebnu za napredovanje i obavljanje važnih poslova. U kancelariji će ovo biti olakšano prostorima za sastanke i „tribinama“, odnosno „govornicama“  (Host Stands).

Ukoliko se za to ukaže potreba, novi, hibridni modeli radnog prostora se takođe mogu “razdeliti” na nekoliko relativno intimnih, zatvorenijih prostora (koliko to dozvoljavaju zdravstveni i bezbednosni protokoli), namenjenih uglavnom manjim timovima sastavljenim od najviše četiri osobe. Ovo olakšava kako individualni rad tako i sastanke. Razvoj malih timskih prostora, koji uravnotežuju sastanke sa fokusiranim radom podstakao bi fluidan, nesmetan tok poslovanja i svestrane saradnje.

Kancelarija kao destinacija, a ne zadatak

Nastojeći da uvek idu napred, dizajneri su podstaknuti na preispitivanje načina na koje radno mesto zaista podržava pojedinačne radne stilove, fizičko i mentalno zdravlje, istovremeno nudeći upečatljiv lični doživljaj. Prostor za sastanke je zamišljen kao zaista mobilan: sa fleksibilnom infrastrukturom, kao što je demontažno-sklopivi zidni sistem, u kombinaciji sa nameštajem na točkićima, mobilnim površinama za pisanje i komfornom beskontaktnom tehnologijom. Takva fluidnost funkcija omogućila bi zaposlenima da na sedmičnom – čak i na svakodnevnom nivou – konfigurišu raznolike privremene radne prostore. Njihovom modifikacijom bi se moglo upravljati, a moglo bi se čak i “zakazivati” putem korporativne aplikacije; „sobe“ bi bile opremljene mobilnim „gostinskim“ kolicima, opskrbljenim odeljenim priborom, umotanim i zaštićenim, uz “odeljene” grickalice i pića – sve bi ovo omogućavalo da zaposleni budu fokusirani na zadatke, kako bi na najbolji način radili svoj posao – bez brige o zdravstvenoj bezbednosti radnih prostorija.

Na kraju, kako prelazimo u jednu novu eru “radnih stilova”, tradicionalna kancelarija se mora prilagoditi aktuelnoj situaciji, odustajući od privatnih (izmeštenih) radnih stanica da bi se, umesto toga, prihvatila uloga „Prostora za sastanke“ – onih koji su dizajnirani da podrže međusobnu saradnju i povezivanje – odredište koje nudi nešto što rad na daljinu ne može.

Kancelarijski pregled rada na daljinu

Održavanje kompanijske poslovne kulture – prva stvar o kojoj treba misliti

Uloga našeg fizičkog radnog okruženja u podršci i jačanju kompanijske poslovne kulture nikada nije bila važnija. Da bi se doprinelo tom trendu, predviđa se da na samom ulazu u kancelarije bude napravljen „Host Stand“ (govornica, pult za prezentacije), koji bi omogućio očuvanje atmosfere dobrodošlice; nova kultura poslovanja podrazumeva, recimo, i video-panele koji prikazuju tekući rad, predstojeće događaje i podatke o kompaniji – svi brendirani i vezani za kompanijsku misiju. Ovaj “domaćinski štand” bi, takođe, sadržao beskontaktne aparate za kafu i vodu, najmanje dve široko raspoređene sudopere za pranje ruku i dugačak pult oko kojeg bi se udobno mogli okupiti daljinski saradnici. Kancelarija započinje da preuzima ulogu „centralnog izvora“ za svoje zaposlene; ono je postalo neizbežno čvorište idealno za prikazivanje ciljeva i poslovnih zadataka na video-panelima ili projekcijama, pa čak i sa mestom za kupovinu kompanijskih promotivnih materijala (majice, duksevi, torbe, kačketi, fascikle, olovke itd).

Rad na daljinu biće zamenjen novim dizajnom poslovnih prostora

U prisećajući se donskorašnjeg načina rada, koje nikada dosad nije bilo neizvesnije, a na neki način ni uzbudljivije, ovo je pomeranje ka globalnom načinu rada i poslovnom ponašanju. Dizajnerima će ovakva situacija, sada, a i ubuduće, biti izazovna po pitanju brojnih novih praksi, ali i uz istovremeno otvaranje brojnih mogućnosti. Ovo je prilika za inovacije i pomeranje granica onoga što mislimo da „radimo“, kao i načina na koji definišemo „kancelariju.“ Sve oko nas podržavaće naše, svačije lično iskustvo, a mi smo u mogućnosti da u ovom post-pandemijskom svetu razvijemo, zamislimo, osmislimo i primenimo ove nove načine rada. Uobičajeno je da je koncept poslovnih prostora usmeren ka podršci fizičkog i mentalnog zdravlja. Uz ovaj dublji uvid o prostornoj svesti i senzornim komponentama – poput čula dodira i vida – dizajnerima je omogućeno da iniciraju veće značenje prostora koje kreiraju; jer, ova okruženja pružaju psihološku sigurnost, i biće mesta u kojima želimo da živimo, radimo i igramo se. Ravnoteža fizičkih i virtuelnih radnih iskustava postaće norma za mnoge poslovne strukture, a članovi tima – bez obzira gde se nalaze – nastaviće da sarađuju i inoviraju. Pa ipak, uprkos ovoj „novoj normali“, jedno ostaje sigurno: značajna lična iskustva i fizičko okruženje koje ih podržava su presudni za kompanije, kako bi se osiguralo da njihovi zaposleni ne samo što rade, već i napreduju.

Ilustracije: Work Design

WorkDesign.com 

In A Remote World, We Are Still Designing For Social Creatures

Gugl i Fejs očekuju povratak u kancelarije u julu 2021… Mogu li to i ostali?

Planovi za nastavak uobičajenog poslovanja bi bili nerealni sve do sledećeg jula. Ipak, možda se nešto i može naučiti iz načina na koji to planiraju velike kompanije.

Ovog leta su mnoge poslovne zgrade ostale gotovo prazne, a izvršni direktori su se uhvatili u koštac sa pitanjem vraćanja izmeštenih zaposlenika u zajedničke radne prostorije; sada se, među kompanijama kao što su Google, Facebook i Uber pojavio nezvanični datum ponovnog otvaranja: jul 2021.

Organizatori velikih događaja uživo, poput filmskih premijera, koncerata pa čak i Olimpijskih igara 2020. su takođe najavili početak priprema za dobrodošlicu publici – sledećeg leta.

Iako stručnjaci upozoravaju vlasnike preduzeća da se ne oslanjaju previše na taj raspored, ovo je korisna vest; jer, više informacija o tome kako se ove kompanije pripremaju za naredno leto pruža i više alata za određivanje datuma povratka svih ostalih.

Zapamtite datum – ili, možda, nemojte

Na jednu stvar Gugl i Fejsbuk ne računaju: na široko rasprostranjenu vakcinu, pa čak ni na široko rasprostranjen povratak u „staru normalu“.

Tista Goš je epidemiološkinja američkog Centra za obaveštenja i prevenciju bolesti (CDC) i nekadašnja prva glava zdravstvene službe Kolorada, a sada viši medicinski direktor u kompaniji za digitalnu zdravstvenu zaštitu ‘Grand Rounds’. Ona misli da je planiranje povratka na uobičajeni način poslovanja do sledećeg jula „poželjan pravac razmišljanja“. I mada postoje velike šanse da će dotad biti odobrena prva vakcina protiv korone, ona misli da još uvek nije jasno kolika će biti efikasnost bilo koje od budućih vakcina, kao ni kojom će brzinom i lakoćom moći da se distribuira širom Sjedinjenih Država.

Ipak, korporacije poput Gugla angažuju konsultantske firme i epidemiologe kako bi im pomogle u prikupljanju i tumačenju velikih količina informacija o efektima Covid-19 na javno mnjenje. Fejsbuk je u javnim izjavama o ponovnom otvaranju sledećeg jula naveo „smernice zdravstvenih i vladinih stručnjaka“. Uz to, Međunarodni olimpijski komitet sarađuje sa Svetskom zdravstvenom organizacijom i japanskom vladom na praćenju ove pandemije.

Velike kompanije se pozivaju na ovaj datum i raspored budućeg poslovanja na osnovu niza faktora, uključujući zapažanja o konkurentima, ankete kupaca, analizu trendova ponašanja i aktivnosti na društvenim mrežama. Prema Darenu Mahoniju, koosnivaču i glavnom analitičaru u CompassRed-u, ove kompanije čak prate kretanje ljudi putem objedinjenih podataka sa mobilnih telefona. Njegova agencija za analitiku podataka u Vilmingtonu, Delaver, pomaže velikim organizacijama poput profesionalnih sportskih liga i prodajnih lanaca da prouče i prognoziraju tržišne trendove; njegovi su klijenti tokom pandemije postali sve zainteresovaniji za praćenje brojnih anketa o zaposlenima, kupcima i drugim zainteresovanim stranama.

Kompanije koje procenjuju da bi svoje zaposlene mogle bezbedno vratiti “pod krov firme” i pre jula 2021. takođe ne bi trebalo obeshrabriti, smatra Mahoni. „Velike firme mogu sebi priuštiti da svoj raspored rada planiraju na zaista duge staze“, kaže on.

Štaviše, ‘gotovo da sebi ne mogu priuštiti a da to ne učine. Za kompanije čija je radna snaga mnogobrojna – i koju je, samim tim, i teže vratiti u kancelarije u kratkom roku – produžavanje politike daljinskog rada za još čitavu jednu godinu omogućava zaposlenima da bolje planiraju životni i radni raspored, posebno školsku godinu svoje dece, a pre no što se vrate za kancelarijski sto. Volstrit žurnal je objavio da su to faktori koji su izvršnog direktora Alfabeta, Sundara Pičaja naveli na odluku da Guglove kancelarije i nadalje ostanu zatvorene. Slično viđenje situacije izrazila je i portparolka Ubera. Ona je za San Francisko kronikl izjavila da „Kao kompanija potekla na fleksibilnom radu, želimo da našem timu pružimo fleksibilnost, izbor i dugoročnu jasnoću kako bi mogli da planiraju unapred“.

Drugim rečima, kada najavljuju povratak u julu 2021. godine, mnoge kompanije uzimaju u obzir vreme koje će njihovim radnicima trebati da se ponovo prilagode poslovnom životu, onoliko koliko uzimaju u obzir i verovatnoću za očekivanom pojavom prve vakcine.

Postoje i druge poslovne procene na duži rok, one zbog kojih bi jul 2021. za ove organizacije mogao biti rok neophodan za njihovo ponovno otvaranje, čak i ako Covid-19 tek treba da bude neutralizovan. Olimpijske igre su, recimo, jedinstveno takmičenje sa bezbroj zainteresovanih strana širom sveta, a održavaju se tek svake četvrte godine (ovog leta su izostale). Predsednik MOK-a Tomas Bah je u martu istakao da „otkazivanje Igara nije opcija“. Umesto toga, u saopštenju MOK-a o novim datumima je navedeno da će njihovo održavanje – tačno godinu dana od planiranog – obezbediti organizatorima „maksimalno vreme“ za suočavanje s efektima virusa, uz minimalizovanje poremećaja u međunarodnom sportskom kalendaru, uključujući Zimske olimpijske igre 2022. godine.

Nema jednog, univerzalnog rešenja za sve firme

Ponovno otvaranje kancelarija malo uoči ili malo nakon  jula 2021. u velikoj meri zavisi od vaših poslovnih ciljeva, kaže Patrik Kalahan, koosnivač i izvršni direktor kompanije CompassRed. Ako ste zabrinuti zbog odgovornosti ili vas pre brine održavanje vašeg poslovanja nego njegov rast, onda bi rad na daljinu mogao biti logičnije rešenje, kaže on. Sa druge strane – kada je reč o firmama koje svoje klijente moraju da sretnu licem u lice, ili se oslanjaju na okupljanje ljudi da bi podstakli inovacije, a samim tim i konkurentnost na tržištu – one bi, možda, bile spremnije da ponovo otvore svoje kancelarije. Mnoge kompanije vraćaju svoje radnike postepeno, umesto da rizikuju štetu koja bi mogla nastati prevremenim otvaranjem i ponovnim zatvaranjem.

Imaće smisla da se neka mala preduzeća odreknu svog poslovnog prostora, ostajući da u dogledno vreme rade isključivo onlajn, kaže Radž Kumar, predsednik, osnivač i glavni i odgovorni urednik Deveksa. Ova medijska kompanija obezbeđuje međunarodnim razvojnim organizacijama i velikim korporacijama da dobiju terensku pokrivenost kriza i katastrofa (medijsko pokrivanje prirodnih katastrofa i kriznih žarišta). Kumar u tu kategoriju svrstava svoju kompaniju koja ima stotinjak zaposlenih širom sveta. „Imali smo zakup na isteku, a (po izbijanju pandemije i karantinskih mera) nismo ga ni obnavljali“, dodaje on. „A zašto biste to i činili, i to baš sada, ako zaista nemate jasnu predstavu kada će stvari krenuti na bolje?“

Po mišljenju epidemiološkinje Triše Goš, dok američke male i srednje kompanije odmeravaju šire trendove na nivou čitave zemlje, one ujedno treba i da pomno prate podatke o zdravstvenom stanju na veoma lokalnom nivou. Ona kaže da bi, u cilju utvrđivanja roka za ponovno vraćanje radnika u kancelarije i na teren, vlasnici preduzeća trebalo da prate stopu zaraženosti i broj testiranog stanovništva u sopstvenim zajednicama, na mikro-planu; putem veb-lokacija lokalnih zdravstvenih odeljenja ili neprofitnih resursa poput ’Covid Act Now’ (sa kojim je njena kompanija u partnerstvu). Da biste dobili najsvežije informacije, ona preporučuje da direktno kontaktirate Dom zdravlja ili zdravstvenu ambulantu na lokalu, i pokušate da sa medicinskim osobljem uspostavite komunikaciju. „A onda preduzmite preporučene mere bezbednosti kako biste zaštitili zaposlene na radnom mestu.“

“Dosta se toga uči u hodu” kaže Goš, misleći na mehanizme širenja virusa SARS-CoV-2 kao i načine njegovog obuzdavanja; a kako vremenom bude priticalo sve više informacija, moguće je da će neke kompanije pomerati svoje unapred navedene termine otvaranja. A drugi će još uvek živeti sa određenom neizvesnošću o tačnom datumu ponovnog ulaska u kancelarije, pa će nastaviti postepeni povratak na radna mesta. „Želim da naglasim da je moguće ponovo otvoriti firmu na bezbedan način. Samo treba da pristupimo polagano i bez žurbe, metodično i postepeno.“

 

Inc.com

 

Iz radijusa:

 

How the post-COVID workplace will change business for the better

A New Normal: Touchless Offices In The Post-Pandemic World

Reopening: The Tech-Enabled Office In A Post-Covid World

How we’ll get back to the lab during COVID-19

Three Effective Ways to Improve Building Ventilation

In A Remote World, We Are Still Designing For Social Creatures

Applying a Holistic, Health-Focused Design Approach to Built Environments

5 Ways To Achieve A Healthier Work Space Now And After COVID-19

How to navigate the transition to remote work during the COVID-19 pandemic

Pandemija i urbanizam: priprema za veliki povratak grada

Vizionarski odgovori na katastrofe su menjali život gradova nabolje.

Šesnaestog decembra 1835. godine, reke Njujorka pretvorile su se u led a Donji Menhetn je planuo. Dim se prvo probio kroz prozore petospratnog skladišta u blizini južnog kraka Menhetna. Ledene oluje su duvale u fasade obližnjih zgrada, i za nekoliko sati je centralna poslovno-trgovačka oblast postala gradska lomača, uočljiva sa preko sto pedeset kilometara.

Vatrogasci su bili nemoćni. U bunarima i cisternama je bilo malo vode koja je doticala, a reke su se tokom noći zamrzle – momenat kada su temperature, po jednom izveštaju, pale na 17 stepeni ispod nule. Požar je obuzdan tek pošto je gradonačelnik Kornelijus Lorens naredio gradskim vlastima da miniraju objekte u neposrednoj blizini požara, suspregnuvši plamen kontrolisanim eksplozijama.

A onda je iz ruševina izrastao jedan novi Menhetn: sazdan od kamena a ne od drveta, sa širim ulicama i višim zgradama. Najvažnija inovacija je, međutim, ležala izvan grada. Šezdeset pet kilometara severnije, njujorški zvaničnici su u okrugu Vestčester kupili veliko parče zemljišta koje se protezalo sa obe strane reke Kroton. Izgradili su branu na reci da bi stvorili jezero od 400 jutara (1.6km²) , kao i sistem podzemnih tunela za dotok pitke vode do svakog kutka Njujorka.

Inženjerski trijumf poznat kao ‘Krotonov akvadukt’ je otvoren 1842. Ovaj vodeni put je vatrogascima obezbedio obilne zalihe tekuće vode, čak i zimi. Što je još važnije, obezbedio je dotok čiste vode za građane, koji su prethodnih godina patili od jedne vrste epidemije izazvane zagađenom vodom; ova katastrofa je pokrenula revoluciju u higijeni. Tokom naredne četiri decenije stanovništvo Njujorka se učetvorostručilo, skočivši na 1,2 miliona – grad je bio na putu da postane jedna sasvim moderna metropola.

Grad 21. veka je „dete katastrofe“. Današnji komfor i infrastruktura koju uzimamo zdravo za gotovo iznedreni su iz viševekovnih nevolja: vatre, poplave i kuge. Visoke zgrade, podzemna železnica i podzemni kanali, sistemi za dovod pitke i odvođenje otpadnih voda, građevinska regulativa i propisi o javnom zdravstvu – sve je ovo iskovano tek nakon gradskih katastrofa, od strane vizionara i onih koji su taj grad vodili. Prirodne, uz one katastrofe koje je proizveo čovek su milenijumima oblikovali naše najveće gradove, ali i naše ideje o ljudskom napretku.

Nekada veoma praktični i korisni, drevni akvadukti Rima više nisu funkcionisali – prvo su ih oštetili osvajači, da bi ih zatim opustošili – gradsko stanovništvo se smanjilo na nekoliko desetina hiljada, ponovo oživljavajući tek tokom Renesanse, kada su inženjeri obnovili kontrolisani protok pitkih i otpadnih voda. Posledice Lisabonskog zemljotresa su se 1755. pokazale toliko poražavajućima da je prosvetiteljske filozofe poput Žan-Žaka Rusoa nagnao da se upitaju o realnim dometima gradske civilizacije, pozivajući na povratak u „prvobitno stanje“ odnosno, u “svet prirode i njenih iskonskih početaka”. Ipak, ovakve kataklizme su dovele i do rođenja jednog novog inženjerstva, onog koje je evoluiralo do tačke kada se čovek izveštio u građenju otpornijih objekata, posebno u večito trusnim područjima poput San Franciska i Tokija, ali i nebrojeno drugim urbanim naseobinama.

Američki površni i tragičarski odgovor na pandemiju je učinio da Amerika pre liči na devastiranu nego li najbogatiju zemlju u istoriji. Prelistavajući ovogodišnje sudbinsko-morbidne naslove, lako bi se moglo poverovati da smo izgubili sposobnost efikasnog odgovora na krizu. A možda i jesmo. Pa ipak, velika kriza uvek nađe način da razotkrije gde je nastupio lom, pružajući šansu novoj generaciji lidera da izgrade nešto bolje. A ponekad su efekti njihovih izbora dalekosežniji nego što se može i pomisliti.

Izum javnog zdravstva

I, kako je već Čarls Dikens opisao u jednom svom poznatom osvrtu, britanski gradovi su tokom prvih godina industrijske revolucije bili mračni i kužni. London, Birmingem, Mančester, Lids nisu patili od pojedinačnih epidemija koliko od preklapanja neprekidnih epidemijskih talasa: gripa, tifusne groznice, tifusa i tuberkuloze. Takođe su bili pretrpani otpacima, koji su se gomilali u podrumima, izlivajući se iz oluka, truleći na ulicama i začepljujući reke i kanale. U Notingemu – rodnom mestu Luditskog pokreta, koji je nastao u znak protesta protiv automatizacije tekstilne industrije – jedan galon rečne vode (oko 3.7l) je sadržavao 45 grama čvrstog otpada. Samo zamislite trećinu jedne šolje nepatvorene kanalizacije u jednom galonskom bokalu.

Nijedna epidemija tokom ere industrijalizacije nije toliko šokirala britansko društvo kao epidemija kolere 1832. godine. Prosečni životni vek pri rođenju je u zajednicama od sto i više hiljada žitelja pao na samo 26 godina. Kao odgovor na to, mladi vladin zvaničnik po imenu Edvin Čedvik, član nove Komisije za siromašne (preteča današnjeg Ministarstva za socijalna pitanja) je sproveo inspekciju gradske sanitarne infrastrukture. Ne baš elegantan i atraktivan, poznat po uvrnutom humoru ali i kao briljantni štićenik utilitarnog filozofa Džeremija Bentema, Čedvik je za vladu i strukture upravljanja imao možda previše dalekovide ideje. One su uključivale skraćenje radne satnice, prebacivanje troškova održavanja zatvora na „preventivni rad policije“ i ustanovljavanje vladinih penzija. U saradnji sa vladinim timom istraživača, Čedvik je pokrenuo jednu od najranijih studija javnog zdravstva u istoriji – mešavinu izrađivanja mapa, popisa stanovništva i „ronjenja“ po kontejnerima. Posmatrali su kanalizaciju, deponije i vodotokove. Intervjuisali su policajce, fabričke inspektore i mnoge druge dok su istraživali vezu između načina na koji je koncipiran grad i širenja epidemijskih bolesti.

Konačni izveštaj iz 1842. pod nazivom „Higijenski uslovi življenja britanskog radništva“ je izazvao revoluciju. Uobičajena onovremska mudrost je pretpostavljala da je bolest uglavnom rezultat individualnih moralnih nedostataka. Čedvik je pokazao da su bolesti prouzrokovane propustima u razvoju gradske sredine. Bolesti u gradovima su u Britaniji, po njegovom proračunu, svake decenije prouzrokovale preko milion nove siročadi, dece čiji su roditelji umirali od gradskih epidemija. Broj onih koji su umirali od siromaštva i bolesti u britanskim gradovima bilo koje godine tokom 1830-ih, kako je utvrdio, premašivao je godišnji broj poginulih u bilo kom vojnom sukobu u istoriji Britanskog carstva. Izbijanje kolere bio je glavni događaj koji je primorao britansku vladu da računa sa troškovima industrijskog kapitalizma. Isto tako, taj proračun i ocena bi izmenili i način na koji su zapadni gradovi razmišljali o ulozi države pri obezbeđivanju javnog zdravlja.

Šta je bio izvor problema u slučaju kolere? Sva ta prljava voda. Čedvik je preporučio britanskoj vladi da poboljša sisteme odvoda otpadnih voda i stvori lokalne savete koji će uklanjati smeće i „smetnje“ iz domova i sa ulica – ljudski i životinjski otpad. Njegova ispitivanja su 1848. inspirisala definisanje dve ključne tačke britanskog nacionalnog zakonodavstva: Zakon o javnom zdravstvu i Zakon o uklanjanju smetnji i sprečavanju bolesti. Novi nacionalni zdravstveni odbor je konstantno održavao pritisak na javne uprave. Plodovi inženjerstva (popločavanje ulica, uvođenje čiste i odvođenje otpadnih voda) i nauke (bolje razumevanje bolesti) doprineli su zdravijem i dužem životu stanovništva. Očekivani životni vek je 1880. u Engleskoj i Velsu dostigao do četrdesete godine, da bi 1940. premašio šezdesetu.

Čedvikovo nasleđe je išlo dalje od puke statistike dugovečnosti; Iako se ne spominje često kao Karl Marks ili Fridrih Engels, njegov rad je imao ključnu ulogu u pokretanju jedne postepene revolucije u javnoj upravi Zapada. Zdravstvena zaštita i prihodovna podrška države (institucionalizacija socijalne politike), koji čine većinu troškova gotovo svake razvijene ekonomije u 21. veku, iznedreni su iz Čedvikovih izveštaja i nalaza. Dejvid Rosner, profesor istorije i javnog zdravlja sa njujorškog Univerziteta Kolumbija je to opisao jednostavno i upečatljivo: „Kada bih morao da odaberem samo jednu osobu koja je istinski promenila svet i epidemijske krize gradova, onda bi to bio Edvin Čedvik. Njegov populacioni pristup epidemijama iz 1830-ih je razvio potpuno novi način razmišljanja o bolestima u narednih pola veka. Čedvik je izmislio čitav savremeni etos javnog zdravstva Zapada“.

Zašto imamo nebodere

Svi znaju priču: U noći 8. oktobra 1871. godine je na jugozapadu Čikaga izbio požar u štali čiji su vlasnici bili Patrik i Ketrin Oliri. Legenda je za to okrivila kravu koja je prevrnula fenjer. Bez obzira na uzrok, olujni vetrovi su poterali vatru na severoistok, prema jezeru Mičigen. U zaostaloj, rastrošnoj eri 19. veka koji je simbolizovao gradsku ekspanziju, dve trećine čikaških građevina je bilo sazdano od drveta, što je grad učinilo savršenom potpalom. Požar je tokom naredna tri dana progutao dvadeset hiljada zgrada, dok je 300 ljudi skončalo u ovoj “kutiji šibica”. Trećina grada je ostala bez krova nad glavom. Čitava poslovna oblast – gotovo osam kvadratnih kilometara – pretvorena je u zgarište.

Čikago tribjun je 11. oktobra, dok je grad tinjao, objavio uvodnik s velikim naslovom: „Oraspoložite se“. Novine su potom nastavljale: „Usred katastrofe kojoj nema ravne u svetskoj istoriji, gledajući zgarišta kuća podizanih tokom tri decenije, žitelji ovog nekada lepog grada rešili su da ponovo podignu Čikago.“ A to im je, zapanjujućom brzinom, i uspelo. Do 1875. godine, turisti koji su pristizali u Čikago tražeći ostatke i tragove ovog požara žalili su se jer se, eto, „malo šta može videti“. Stanovništvo ovog grada se u narednih dvadeset godina utrostručilo, dostižući milion žitelja. Do kraja XIX veka su na zgarištu poslovnog kvarta nikle brojne zgrade, više od bilo koje druge slične vrste. Njihova dotad neviđena visina im je podarila i novo ime: neboderi.

Požar u Čikagu je omogućio uspon nebodera i visokogradnje na tri načina. Prvo, obezbedio je zemljište za podizanje novih zgrada. Požar je možda uništio poslovnu četvrt, ali je železnički sistem ostao netaknut, stvarajući idealne uslove za novogradnju. U Čikago se slilo toliko kapitala da su cene nekretnina u centru grada zapravo porasle u prvih 12 meseci nakon požara. „Požar iz 1871. je uništio bogato poslovno srce grada, tako da je bilo puno novca i motiva za hitnu obnovu“, rekao mi je Džulijus L. Džons, pomoćnik kustosa Čikaškom istorijskom muzeju. „A moglo je ispasti i drukčije: da je vatra uništila samo siromašna područja, poštedevši banke i poslovne kancelarije.“ Štaviše, rekao je prof. Dejvid Rosner, grad je iskoristio ostatke i “repove” požara kako bi „produžio“ svoju obalu do jezera Mičigen, jer je vatrena stihija obezbedila još više građevinskog zemljišta.

Drugo, kombinacija regulatornog i tehnološkog razvoja promenila je ono sa čega je Čikago ponikao. Osiguravajuće kompanije i gradske vlade su naložile izgradnju vatrootporne konstrukcije. Prvo je Čikago obnovljen ciglom, kamenom i gvožđem. Ali, vremenom, nagon za stvaranjem vatrootpornog grada u okruženju je dovelo do rasta cena nekretnina, što je, pak, podstaklo arhitekte i građevince da eksperimentišu sa čelikom – materijalom koji je tek tada postajao pristupačan za primenu u ondašnjim građevinskim novacijama. Ramovi čeličnih skeleta ne samo što su pružali bolju zaštitu od vatre već su, takođe, bili u stanju da izdrže veći teret, omogućavajući zgradama da rastu uvis.

Nevolja prisiljava ljude da postavljaju osnovna pitanja: čemu služi zajednica i kako se ona sastavlja? Koje su njene osnovne potrebe i kako da ih obezbedimo?

Treće, i najvažnije; rekonstrukcija nakon požara je bila povod za okupljanje mladih arhitekata koji su se, na kraju, međusobno utrkivali ko će od njih projektovati višu zgradu. U najjednostavnijoj verziji ove priče, vizionar i arhitekta Viljem Le Baron Dženi je vodio izgradnju prvog nebodera u istoriji, 42 metra visoke zgrade otvorene 1885. Izum nebodera je, međutim, bio rezultat timskog napora, sa Dženijem koji je ostalim projektantima služio kao neka vrsta igrača-trenera. 1882. Dženijev učenik, Danijel Barnem je u saradnji sa Džonom Rutom, koncipirao ove „četrdesetometarke“, s naglaskom na zgradu ‘Montauk’, koja je bila prva čelična visokogradnja u Čikagu. Još jedan Dženijev štićenik, Luis Saliven, zajedno sa Dankmarom Adlerom je projektovao 41 metar visoki ‘Vejnrajt’, prvi neboder u Sent Luisu. Rusko-američka spisateljica Ajn Rend je decenijama potom, u svom romanu „Veličanstveni izvor“ (The Fountainhead, 1943) utemeljila svoj lik mladog arhitekte Hauarda Rorka na izmišljenoj verziji Salivena i njegovog štićenika, Frenka Lojda Rajta. Lažni je narativ da su „Saliven i Rajt prikazani kao usamljeni orlovi, paragoni robusnog individualizma“, napisao je Edvard Glejzer u ‘Trijumfu grada’, dodajući da „Oni to nisu bili. Bili su sjajni arhitekti duboko uronjeni u lanac urbanističkih inovacija. “

Nemoguće je steći uvid u broj gradova koji su imali koristi od ovih uspešnih čikaških eksperimenata u podizanju visokih čeličnih konstrukcija. Omogućavajući građevincima da u visokogradnji pridodaju velike podne površine – bez potrebe za eksploatacijom dodatne površine zemljišta u širinu – neboder je, takođe, podstakao veću gustinu naseljenosti. Pronalaženje načina za bezbedno uklapanje većeg broja ljudi u gradove je dovelo do bržeg tempa inovacija, značajnijih eksperimenata u maloprodaji i širenje palete mogućnosti za porodice sa srednjim i niskim prihodima, omogućavajući im da se nastane u blizini poslovnih centara. Ljudi u gusto naseljenim oblastima takođe poseduju manje automobila, i zato svaki vlasnik vozila svake godine sagori stotine galona benzina manje od onih koji žive u vangradskim oblastima. Ekološki i ekonomski, kao i u pogledu jednakosti i mogućnosti, neboder – iskovan u arhitektonskom miljeu Čikaga nakon požara – predstavlja jedan od trijumfalnijih izuma u istoriji savremenog urbanizma.

Kroćenje parne džungle

U Njujorku se desetog marta 1888. godine „dogodilo“ jedno divno subotnje popodne. Volt Vitmen, „službeni pesnik“ njujorškog ‘Herald tribjuna’ je iskoristio taj vikend da obeleži kraj zime: “Forth from its sunny nook of shelter’d grass—innocent, golden, calm as the dawn / The spring’s first dandelion shows its trustful face.” Te subote uveče je gradski meteorolog, u lokalnim novinama od srca prepoznat kao „vremenski prorok“, predvideo „lepše vreme praćeno kišom“. A onda je meteo-mag otišao kući i uzeo slobodnu nedelju.

U međuvremenu su se dve oluje spojile u jednu. Iz Meksičkog zaliva se ka severu valjao sloj tamnih oblaka punih vode, dok je iz pravca Velikih jezera nastupao hladni vazdušni front koji je Minesotu već zasipao snegom, kotrljajući se dalje na istok. Ova dva fronta su se sudarila i spojila iznad Njujorka.

U ponedeljak, na dan kada je objavljena Vitmenova pesma, stanovnici su se probudili usred najgore mećave u istoriji SAD. Do četvrtka ujutro, oluja je u severoistočne delove države Njujork nanela sloj snega dubok preko 130 centimetara. Snežni nanosi su obrazovali formacije visoke i preko pet metara. Dostava hrane je bila obustavljena, a majkama je nedostajalo mleka. Stotine ih umrlo od gladi i izloženosti hladnoći. Kao i Lisabonski zemljotres, koji se dogodio pre više od jednog veka, tako i njujorška mećava iz 1888. godine nije bila samo prirodna katastrofa; bio je to i psihološki udarac. Velika njujorška mašinerija je ukočila i zaćutala. Gradska elektro-mreža, tada još u povojima, zamrla je. Poslovi i privreda su prestali da funkcionišu. Njujorški Weekly Tribune je 14. marta izvestio da su se „Nadzemna i izdignuta železnica kompletno pokvarili“:

Od automobila na ulicama nije bilo nikakve vajde, a prigradska železnica je blokirana smetovima; prekinute su telegrafske veze; berze nisu radile a gradonačelnik nije dolazio u svoju kancelariju; grad je bio ostavljen da funkcioniše hotimično i neplanski; vladao je haos.

Njujork, koji je sada bio zatrpan snegom, podsećao je na džunglu parnih mašina. Infrastruktura izdignute železnice je sablasno zveckala kvartovima kroz koje se protezala; žice i kablovi elektro-mreže duž ulica su se upetljali i visili sa hiljada stubova. Ipak, dve decenije nakon oluje, vozovi i žice su uglavnom nestali – barem onoliko koliko je neko iznad tla to mogao da vidi. Njujorški čelnici su shvatili da će – ukoliko žele da zaštite najvažnije elemente svoje infrastrukture od vremenskih nepogoda – morati da je stave pod zemlju.

Nakon nezapamćene mećave, prvo što je Njujork učinio bilo je ukopavanje kablova i žica. Početkom 1889. godine, telegrafska, telefonska i komunalna preduzeća dobila su rok od 90 dana da se oslobode sve svoje dotad vidljive infrastrukture. Industrijska „šuma komunalnih stabala“, odnosno, šarolikih namenskih stubova je počišćena, što je nekim stanovnicima omogućilo da po prvi put vide ulicu ispred svojih prozora. Pokazalo se da su podzemni vodovi jeftiniji za održavanje i da bi mogli ući u veću širinu opsega – što je na kraju značilo više telefona i više električne energije.

Drugo, i još važnije: Njujork je ukopavanjem svoje nadzemne železnice stvorio najpoznatiji metro-sistem u SAD. „Podzemni sistem brzog tranzita učinio je ono što izdignuta železnica nije mogla“, pisao je Njujork tajms u danima nakon snežne oluje, stavljajući akcenat na „neadekvatnost povišenog železničkog sistema u takvoj nuždi“. Čak i bez mećave – što prikazuje i Doug Most u svojoj „hronici nauke o podzemnoj železnici“, knjizi ‘The Race Underground’ – ulice Njujorka su postale neprohodne usled gužve pešaka, kolica, konja i kočija. Godinu uoči mećave, nadzemna železnica je zabeležila porast od 13 miliona putnika. Potreba za nekim alternativnim – verovatno podzemnim – vidom prevoza je bila očigledna. London je otvorio prvi deo svog metroa nekoliko decenija ranije. U Njujorku je ova mećava bila okidač za ubrzanu gradnju metro-sistema.

„Njujork je ponikao na katastrofama“, rekao je nedavno Mičel L. Mos, profesor urbanističke politike i planiranja na Njujorškom univerzitetu. „Tu je požar iz 1835. godine i izgradnja ‘Krotonovog akvadukta’. Tu je snežna oluja iz 1888. godine i izgradnja podzemne železnice. Tu je požar u fabrici košulja ‘Triangle Shirtwaist’ (1911), koji je na Menhetnu ubio 146 radnika. Frensis Perkins bi rekla: „Sporazum o novom poslovanju (Nju dil) je, zapravo, začet ovim fabričkim požarom, jer je katastrofa dovela do pojave njujorške državne komisije za uslove rada koja je, zauzvrat, doprinela uvođenju osmočasovnog radnog dana. Na sve ove katastrofe, Njujork je odgovarao promenama nabolje.“

Oktobra 1904. godine, nakon dugogodišnjih političkih borbi, pregovora sa dobavljačima i inženjerskih izazova, otvorena je prva njujorška metro-linija. Tlocrt ove trase (gore desno) bio je „gromolik“, jer je podsećao na izlomljenu strelicu; vodio je severno od gradske kuće do Velike centralne stanice (Grand Central Station), kačeći na zapadu 42. ulicu, a zatim ponovo skrećući ka severu i Tajms skveru, vodeći sve do 145. ulice i Brodveja, do Harlema. Linija podzemne železnice sa 28 stajališta, kojom je upravljala kompanija Interborough Rapid Transit je bila poznata kao IRT. Nekoliko meseci kasnije, Njujork se suočio sa presudnim testom: još jednom velikom zimskom olujom. I dok je mećava besnela, donosioci odluka u kompaniji IRT su izvestili o „446.000 prevezenih putnika“, rekordnom dnevnom maksimumu postignutom „bez ijedne nezgode“.

Pronaći našeg “unutarnjeg Čedvika”

Ne prizivaju sve nesreće bolje anđele naše prirode. Kompletno istraživanje urbanih katastrofa moglo bi pokazati nešto što je bliže suprotnom stanju stvari: kontrast uvrežen u večiti status kvo, „sklonost nepromenjenom stanju“, koji se može pokazati snažnijim od potrebe za hitnim promenama. Kako su proizvodna radna mesta opadala u drugoj polovini 20. veka, tako su gradovi poput Detroita i Jangstauna u Ohaju počeli da propadaju jer njihovi lideri nisu bili u stanju da predvide šta će sve zahtevati tranzicija u postindustrijsku budućnost. Jednom kada se unište poslovne oblasti – kao što je to zadesilo Čikago 1871. godine – priliv svežeg kapitala može postati spas iz takve situacije. Ali, kada su gradske žrtve isključivo siromašni ili pripadnici manjina, obnova nakon krize može teći sporo, ako se uopšte i dogodi. Uragan Katrina je 2005. poplavio Nju Orleans, raselivši nebrojeno mnogo svojih žitelja s niskim primanjima; mnogi od njih se više nikada nisu vratili u jedan od najlepših američkih gradova. Neke kataklizme se ne tiču toliko štete na objektima koliko nejednakosti i nepravde. „Prirodne katastrofe same po sebi ne čine ništa u zaustavljanju društvene nepravde“, primećuje Keanga-Jamahta Tejlor, profesorka afroameričkih studija na Prinstonu. „Bez društvenih kretanja ili društvenih preokreta, priznavanje nejednakosti nikada ne napreduje dalje od priznanja da je ’pred nama još dug put’.“

Njujork 1888. nije reagovao na mećavu gomilanjem lopata za sneg. Stvorio je čitavu infrastrukturu podzemne elektro-mreže i tranzita.

Ipak, katastrofe mogu da naše duhove usredsrede na zajedničku krizu, sruše političke i regulatorne barijere koje stoje na putu napretka i podstaknu tehnološke skokove, spajajući talente i novac u rešenje za velike probleme. „Katastrofe samo razotkrivaju već postojeće problematične tačke, i time stvaraju priliku da se malo vratite nazad i učinite ono što je trebalo učiniti u prvom mahu“, rekao je Mičel Mos. Njujork 1835. godine nije morao da pretrpi jedan toliko razoran požar da bi postao svestan potrebe za kaptivacijom i kanalisanjem izvora slatke vode. Pa ipak, tek je požar na Donjem Menhetnu “inspirisao” gradske čelnike da preduzmu konkretne korake.

Uobičajena odnosno „normalna“ vremena nisu zgodna za neko sporije, promišljenije preispitivanje prirodnih katastrofa. Kada bacimo pogled na svet oko sebe – na zastarelu ili raspadajuću infrastrukturu, neadekvatnu zdravstvenu zaštitu, rasizam i siromaštvo – isuviše je lako gajiti stav površne rezignacije tipa “upravo je sve onako kako je oduvek i bilo”. Nevolja nas može prodrmati iz transa samozadovoljstva i prisiliti nas da postavljamo prvobitna pitanja o svetu: Čemu služi zajednica i kako se ona sastavlja? Koje su njene osnovne potrebe i kako da ih obezbedimo?

To su pitanja koja bi trebalo da postavljamo o svom svetu dok se suočavamo sa pandemijom korone, usput razmišljajući o tome šta bi trebalo da usledi nakon nje. Najvažnije promene po okončanju ranijih katastrofa su prevazilazile samu katastrofu: One su u potpunosti objašnjavale uočene probleme ali i rešenja za njih. Njujork nije reagovao na mećavu 1888. gomilanjem lopata za sneg. Stvorio je čitavu infrastrukturu podzemne elektro-mreže i tranzita koji su grad učinili čistijim, pravednijim i efikasnijim.

Kao i u prošlosti, odgovor na kovid-19 bi na sličan način mogao biti dalekosežan. Najveća pouka se možda nalazi u saznanju da su, što se tiče opšte zdravstvene zaštite, moderni gradovi neadekvatno koncipirani – i to ne samo neadekvatno u odnosu na aktuelnu pandemiju već i u odnosu na druge vidove zaraznih bolesti i uslova u kojima se urbana sredina nalazi, poput zagađenja (koje doprinosi poboljevanju), ili prenaseljenosti (koje doprinosi širenju bolesti). Šta ako bismo osmislili gradove zasnovane na jednoj drukčijoj, svesnijoj odbrani od svih pretnji po naše zdravlje?

Odgovor na to bi mogao započeti garancijom univerzalne zdravstvene zaštite, bez obzira na specifični mehanizam. Kovid-19 je pokazao da je naše preživljavanje neraskidivo povezano sa zdravljem stranaca, “onih koji dolaze spolja”. Usled nejednakog pristupa zdravstvenoj zaštiti, između ostalog, mnogi građani – posebno Amerikanci sa niskim primanjima i nebeli Amerikanci – bili su nesrazmerno teže pogođeni pandemijom. Bilo je verovatnije da oni sa niskim primanjima žive u višegeneracijskim domaćinstvima, čineći puteve prenosa raznovrsnijim. Onima koji već žive u takvim kritičnim, prethodno postojećim uslovima, često nije bio dostupan rutinski pristup preventivnoj nezi – a među ljudima koji potiču iz takvih sredina je, tim sledom, i stopa smrtnosti od korone bila veća. Što se tiče zaraznih bolesti, rizik po bilo kog pojedinca predstavlja rizik po sve. U međuvremenu, usled svoje veličine, gustine i izloženosti stranim putnicima, najveći teret ove pandemije su isprva snosili ljudi iz gradova. Stoga, nema razloga za stav i razmišljanje da će se ovaj obrazac promeniti. U doba pandemija, univerzalna zdravstvena zaštita nije samo zaštitna mreža već je i stvar koja se tiče nacionalne bezbednosti.

Dva su načina na koje bi gradski čelnici mogli rekoncipirati gradove kako bi spasli živote građana. Prvo, mogli bi da zaustave motorni saobraćaj. Iako se može učiniti da je problem saobraćaja izmešten podalje od trenutnog problema s pandemijom, studija iz 2013. je otkrila da dugoročno izlaganje zagađenju automobila i kamiona u SAD prouzrokuje 50.000 prevremenih smrtnih slučajeva na godišnjem nivou. Respiratorni uslovi otežani zagađenjem mogu povećati ranjivost na druge bolesti, uključujući i one zarazne. Globalni karantin usled pandemije nam je ukazao kako bi mogla izgledati alternativna budućnost urbanih konglomerata. Gradovi bi mogli ukloniti većinu automobila iz gradskih područja i „vratiti“ ulice građanima. Kratkoročno, ovo bi pomoglo našim naporima u borbi protiv pandemije, dajući restoranima i barovima više otvorenog prostora. Dugoročno, to bi nabolje transformisalo gradove – bilo bi dodato znatno više prostora za šetače i biciklističke staze, a urbani način življenja bi ih učinio zdravijim i atraktivnijim.

Drugo, gradovi bi mogli da iz temelja preispitaju svoj dizajn, kao i namenu modernih zgrada. Buduće pandemije izazvane virusima koji se prenose vazduhom su neizbežne – istočna Azija ih je u ovom veku već imala nekoliko; pa ipak previše modernih zgrada postiže energetsku efikasnost – sprečavanjem protoka svežeg vazduha koji pritiče spolja, urbane sredine se „zapečate“ – stvarajući tako savršenu Petrijevu posudu za bilo koju bolest koja uspeva u neprovetravanim enterijerima. Gradske vlasti bi trebalo da osavremene standarde ventilacije kako bi kancelarije postale manje rizična mesta. Zatim, uzimajući u obzir da sve više Amerikanaca radi na daljinu kako bi izbeglo prenatrpane vozove i loše provetrene kancelarije, lokalne vlasti bi isto tako trebalo da podstaknu građevinske preduzimače da prazne zgrade pretvore u stambene komplekse, donošenjem novih zakona o zoniranju ali i poreskim olakšicama. Pretvaranje praznih kancelarija u stanove bi povećalo broj stambenih jedinica u bogatijim gradskim sredinama, koje i inače pate od nedostatka pristupačnih mesta za život; proširilo bi, takođe, poresku osnovicu ali i dodatno smanjilo vožnju do posla, dopuštajući većem broju porodica da imaju domove u centru grada.

Sve u svemu, ovo je vizija prepravljenog grada 21. veka, koji uzima u obzir javno zdravlje, i ujedno postižući fini trik da istovremeno bude naseljeniji a i prostraniji. Urbano okruženje sa upola manje automobila bi predstavljao, zapravo, trijumf. Vrednost zatvorenih kancelarijskih i maloprodajnih prostora bi se umanjila, dok bi oni otvoreni postali sve važniji, a gradske ulice bi bile vraćene ljudima.

„Trenutno, uz sveprisutnu koronu, svi polažemo nade u jedno – jedan lek, jednu vakcinu – i to govori koliko je naša vizija društva postala sužena“, kaže Rosner, istoričar javnog zdravlja sa univerziteta Kolumbija. Njegov heroj, Čedvik, otišao je korak dalje. Koristio je egzistencijalnu krizu kako bi prepisao preventivna pravila modernog upravljanja. Oblikovao je naše razmišljanje o odgovornosti države prema siromašnima onoliko koliko je preoblikovao savremeni grad. Trebalo bi gajiti nadu da će naš odgovor na ovogodišnju pandemiju biti „čedvikovski“ –  po svojoj sposobnosti da nam pomogne u sagledavanju postojeće nepravde, koju je ova pandemija potpuno ogolila.

Jednog dana, kada korona bude tek bleda uspomena, neki istoričar gradskih katastrofa bi, gledajući zapise ovog našeg trenutka, mogao zapaziti da su ljudi nakon požara gledali u nebo; da su im pogledi nakon mećave bili uprti nadole, u tle; a da su se, posle kuge, napokon, osvrnuli oko sebe, susrevši jedni druge.

∗  ∗  ∗

Ovaj članak će se pojaviti u štampanom izdanju oktobarskog “Atlantika”, pod naslovom „Kako je katastrofa oblikovala savremeni grad“ (How Disaster Shaped the Modern City).

* Ilustracije: Mark Harris; slike kompanije Interborough Rapid Transit; Nacionalna meteorološka služba; Wiley & Putnam / Artokoloro / Britanska biblioteka / Alamy; Thomas Kelly /Američka  Kongresna biblioteka

* Derek Tompson za magazin Atlantik piše o ekonomiji, tehnologiji i medijima. Autor je „Hit Mejkera“ i voditelj podkasta Crazy/ Genius.

Da li je nastupio povoljan trenutak za bezbedne posete vinarijama?

Nakon meseci izgubljenih prihoda, vinarije širom zemlje ponovo otvaraju svoje degustacione sobe sa velikim merama opreza, iako se pravila razlikuju od regiona do regiona i od vinarije do vinarije.

VinePair.com

Pravila degustacije u vinariji nekada su bila prilično jednostavna. Ne nosite parfem uoči odlaska u vinariju. Ne zaboravite da ispljunete gutljaj vina koji ste otpili. I ne tražite od osoblja koje vodi degustaciju da vam natoči „dobre stvari“. U ovim vremenima pandemije, ta su pravila naprosto vrlo jasna, ali ima još toga što bi se moglo razmotriti. Nosite masku. Perite ruke. Koristite sredstvo za dezinfekciju ruku. Držite se na razdaljini od najmanje dva metra od najbliže osobe. Utpišite se u listu-datoteku za „praćenje kontakata“ samo u slučaju da je neko u sobi za degustaciju zaražen virusom…

Ovo su tek neka od pravila koja su mnoge vinarije usvojile otkad su poslednjih sedmica i meseci ponovno otvorile svoje sobe za degustacije. Ali, da li će ove mere doprineti da se posetioci osećaju bezbedno? Kako bi to saznala, Lettie Teague, vinska kolumnistkinja Volstrit žurnala je odlučila da poseti Severni rukavac Long Ajlenda (North Fork), vinsku regiju najbližu njenoj kući.

Za sada niko nije odbio da nosi masku. Većina ljudi jednostavno izgleda srećno i zadovoljno što se ponovo radi na (iole) normalan i ustaljen način.

Moja prva stanica je bila Vinarija Lenz u Pekoniku (Lenz, Peconic), gde sam upoznala i svoju prijateljicu Alison, koja živi u mojoj blizini. Na ulazu u baštu vinarije dočekala nas je vinska instruktorka Kristin Regina, koja nam je pokazala sto – nakon što smo ruke natopili dezinfeksansom koji je mirisao na insekticid. „Sve dokle god ste za svojim stolom, ne morate nositi masku“, rekla je Regina. Došli  smo tamo sedmicu i po nakon što je vinarijama Severnog rukavca dozvoljeno da se otvore za ljubitelje vina, održavajući degustacije na otvorenom (a nekoliko dana nakon naše posete dozvoljeno im je da puštaju i ograničeni broj gostiju u svoje degustacione sobe).

Regina, s maskom na licu i rukavicama, kao uostalom i svo osoblje danas zaposleno u sobama za degustacije – rekla nam je da su obično potrebne rezervacije, ali s obzirom da smo svratili tokom radnog dana a oni nisu bili previše zauzeti, uspela je da nas smesti u jednu grupu.

„Ta žena ne nosi masku“, rekla je Alison, pokazujući na jednu njihovu staru mušteriju koja je ulazila u baštu preko znaka „Izlaz“. Regina je potrčala da porazgovara sa ženom, koja je držala masku na licu, ali je nije baš stavila. Gledanje drugih kako ne poštuju pravila zaštite (inače jasno propisana) nerviralo je i Alison i mene. Gledali smo još jednog gosta koji je došao radi degustacije, muškarca srednjih godina, kako prolazi sa pratiocem koji je imao masku. Glavni menadžer vinarije, Džerol Bejli (Jerol Bailey) je potrčao za njim.

“Kako dezinfikuju drvene površine?” – pitala se Alison, gledajući niz tablu drvenog stola za kojim smo sedeli. Zatim je dodala: “Hm, sve se radi samo u okvirima prihvatljivog rizika”, kao da ovim istovremeno i odbacuje tu misao. (Odgovor Lenza: drvo se čisti antibakterijskim sapunom i toplom vodom u pauzi između dve ture gostiju). Regina se vratila sa čašama za našu degustaciju belih vina. Tražila sam kiblu za ispljuvavanje probanog sadržaja, ali je odgovorila da to nije moguće. Šta kažete na plastičnu šolju? Odgovor je još uvek bio ne. To je protiv pravila, kako je još jednom naglasila.

Pravilo „samo bez ispljuvavanja“ jedno je od onih predloženih izveštajem pod nazivom „Najbolje prakse upravljanja degustacijama zanatskih napitaka tokom pandemije Covid-19“, kojeg je sačinio Koledž za poljoprivredu i bio-nauke na Univerzitetu Kornel. Karim Masud, vinar i vlasnik vinograda Paumanok mi je rekao da i on poštuje ovo pravilo. Kad sam se zaustavila kod njegove vinarije u Akvebogeu, Masud je proveravao rezervacije svojih soba za degustaciju za sedmicu unapred. Kao i mnogi proizvođači, i on je prešao s otvorenog načina degustacije na model po kojem se primaju samo gosti koji imaju rezervacije. Ostale vinarije Nort Forka koristile su sistem onlajn rezervacija ‘Tock’, pa je i on odlučio da se prijavi na ovaj sistem bukiranja svojih degustacija.

Vinarije koje koriste ’Tock’ plaćaju ili $199 mesečno plus 2% od prodaje ostvarenih kroz onlajn rezervacije realizovane ovim putem, ili mesečnu naknadu od 700 dolara. Ovo je Masudu omogućilo da zakazuje termine i ujedno kontroliše broj posetilaca u sobi za degustacije, arhivirajući profile posetilaca. Ta poslednja karakteristika, kako kaže, umanjuje potrebu za „unosom gostiju u datoteku tragova kontakata“. Kroz ovaj sistem, on prikuplja nepovratni depozit od 28 dolara po svakom posetiocu degustacije (do šest), uz još 26 dolara, koji se odnose na troškove same degustacije.

(Fotografija je ilustrativnog tipa)

Ima onih koji su prihvatili sistem ostavljanja depozita, rekao je Masud, ali se čini da većina njih, pokušava da, zapravo razume potrebu za nečim takvim (depozitom odnosno avansom) nakon što su vinarije mesecime gubile prihode. U Paumanoku smo svi sedeli na otvorenom, na međusobnoj udaljenosti od minimalnih dva metra, za jednim velikim izletničkim stolom fiksiranih nogara-kako bi se time sprečilo da klijenti da pomeraju stolove kao što su to činili u prošlosti, u vreme pre izbijanja pandemije (gostima se, takođe, po dolasku, meri telesna temperatura).

Bilo je kasno prepodne i do popodnevnih sati nije bilo drugih gostiju, pa sam mogla da probam vina iz berbe 2019. godine – po Masudovim rečima, bila je to veoma dobra godina za vinogorja Long Ajlenda. I zaista, Paumanokov živahni i osvežavajući Sovinjon Blan (2019, ($25) kao i Paumanokov Šenan Blan (Chenin Blanc, 2019, $29) pripadaju prošlogodišnjoj, najboljoj berbi u poslednjih nekoliko godina.

U podrumima Bedel u Kačoguu (Bedell Cellars, Cutchogue), dugogodišnji vinar Ričard Olsen-Harbik takođe je primetio izuzetno visok kvalitet prošlogodišnje berbe. Posebno su me impresionirala pomalo „tropska“ izdanja Bedelovih podruma iz prošlogodišnje berbe, recimo, Albarinjo ($40), kao i Bedelov Rosé, bogate arome (2019, $15), dok su u vinariji mahom zastupljeni Merlo, Kaberne Frank i Kaberne Sovinjon.

Prema Elizabet Hadson, koja vodi degustacione sobe u „Bedell Cellars“, vrtno i sobno izdanje Bedelovih degustacija su zasnovana po principu “ko prvi dođe, prvom mu se i servira”: sve dok broj posetilaca ne postane preveliki ili stvari zaprete da izmaknu kontroli. “Želela bih da počnem iskreno i bez predrasuda”, rekla je. Bedelovi podrumi su prilično prostrani i njihovi stolovi za piknik se mogu postaviti na međusobno bezbedno rastojanje.

Bedelovi posetioci se ne moraju podvrgavati merenju temperature, ali se od njih traži da potpišu list za praćenje kontakata. Hadsonova kaže da za sada to još niko nije odbio. Većina posetilaca jednostavno izgleda srećno i zadovoljno što “ponovo rade nešto tako uobičajeno”. Niko nije odbio da nosi masku, iako se Elizabet požalila što njena maska zaklanja osmeh namenjen gostima. “A onda (kao rešenje), počne prenaglašavanje pokreta”, rekla je ona, usput mašući rukama kroz vazduh.

Iako su maske i sredstva za dezinfekciju sada standard u vinarijama širom Sjedinjenih Država, protokoli i propisi znatno se razlikuju od jedne do druge vinske regije. A pravila se stalno menjaju. Krajem maja je u Kaliforniji nekim vinarima dozvoljeno otvaranje degustacionih prostorija. Pravila su se ponovo promenila početkom juna, a od trenutka kada je ovaj tekst napisan, neke degustacione sobe u Kaliforniji rade isključivo na otvorenom, pod vedrim nebom, dok su neke druge, u nekim okruzima, zatvorene. U otvorenim sobama za degustaciju zahteva se držanje međusobnog rastojanja, uz ograničenja u broju posetilaca tokom jedne degustacije. U Teksasu je 26. juna guverner Greg Ebot naložio da se degustacione sobe zatvore, ne bi li se tim potezom smanjila stopa zaraženih u toj američkoj državi.

U Vašingtonu su prošlog meseca neke vinarije počele da primaju svoje prve posetioce. Najstarija i najčuvenija vinarija u državi Vašington, Šato Sen Mišel nadomak Sijetla je počev od sredine juna posetiocima dozvolio vinske degustacije na otvorenom. Glavni direktor marketinga Francis Perrin planira da „maksimalno iskoristi“ 105 hektara ove vinarije. „Želimo da od jula uvedemo korpe za piknik i C.S.M. ćebad. On je dodao da će posetioci moći da za svoje skupove iznajmljuju ‘kabane’ (male „brvnare“). „Bili smo veoma kreativni i sposobni da preokrenemo ovu nezgodnu situaciju.“

Nema sumnje da će se pravila i propisi menjati „u hodu“, shodno trenutnom razvoju događaja. Nadam se da ćemo, zarad vinarija, njihovih zaposlenih i dragih im gostiju koji dolaze na degustaciju – uz nošenje maski i držanja na bezbednoj razdaljini – i svi mi, takođe, moći da doprinesemo tom srećnom poslovnom preokretu.

 

WSJ

Fajnenšel tajms: podaci o pandemiji po okončanju izolacije

Rubrika Fajnenšel tajmsa FT Coronavirus prati i analizira najnovije podatke tokom perioda ponovnog otvaranja sveta za putovanja, trgovinu i biznis.

Danak u ljudskim životima uzetih pandemijom i dalje raste, sa preko 11,9 miliona slučajeva širom sveta. Za sada je potvrđeno preko 540 500 preminulih od ovog virusa.

Svetska zdravstvena organizacija je ovu epidemiju proglasila pandemijom jer se proširila na preko 200 država širom sveta.

Ova redovno ažurirana stranica Fajnenšel tajmsa pruža uvid u širenje Covid-19, redovno osvežavanom novom grafikom i ostalim karakteristikama.

6. maj: Linkovi vezani za epidemijske krivulje i interaktivne reakcije u svetskim okvirima zamenjuju dosadašnje statičke mape.

5. maj: Svi grafovi i mape sada uključuju smrtne slučajeve u bolnicama gde su oboleli prijavljeni.

4. maj: Dodate su interaktivne tabele epidemijske krivulje i praćenje reakcija organa javne uprave.

29. april: Dodati su grafovi za stope smrtnosti veće od prosečnih, koje pokazuju da zvanične brojke smrtnih slučajeva prouzrokovanih virusom Covid-19 mogu značajno potceniti istinski efekat pandemije.

Prosečan broj i stopa smrtnih slučajeva od korone u Evropi je početkom marta nadmašio Aziju u tom periodu, a Italija, Španija i Britanija postale su nova globalna žarišta. Sredinom aprila se fokus preusmerio na Sjedinjene Države, gde je broj smrtnih slučajeva bio konstantno visok i trenutno predstavlja 12% svih dosad umrlih u svetu. Latinska Amerika je nedavno povećala svoj udeo u svetskoj “statističkoj torti” na više od polovine dosad registrovanih novih smrtnih slučajeva, podstaknutih naletom smrtnih ishoda u Brazilu i Meksiku.

FT nudi opciju provere podataka o pandemiji po zemljama pojedinačno, kao i da li je u njima korona dostigla svoj vrhunac.

Italija je nakon Kine zemlja najteže pogođena kovidom-19 jer se pandemija „prebacila“ na tle Evrope. Nakon nedelja strogog karantina, Italija je preokrenula trend izuzetno visoke stope smrtnosti, koja je napokon počela da pada.

Čini se da isto ovo važi i za nekoliko drugih zapadnih zemalja, dok je u Australiji rana primena mera karantina uspešno zadržala svakodnevnu stopu smrtnih slučajeva, ne prelazeći dvocifrenu brojku.

Pa ipak, na mnogim mestima se broj smrtnih slučajeva i dalje povećava. Najistaknutije među njima su zemlje sa brzo rastućim ekonomijama kao što su Brazil, Rusija i Indija, zemlje u kojima je svakodnevna stopa smrtnosti od korone trend u porastu.

Međutim, prisutna je i zabrinutost da izveštaji o smrtnosti od kovida-19 ne odražavaju stvarni uticaj korona virusa na globalnu stopu smrtnosti. Fajnenšel tajms je prikupio i analizirao podatke o natprosečnim stopama smrtnosti – onim koje prevazilaze globalne istorijske proseke – ustanovljavajući da je broj smrtnih slučajeva u nekim zemljama veći za 50% nego što je inače slučaj. U mnogim zemljama su ove prekomerne stope smrtnih ishoda veće od prijavljenih brojki (jedna od činjenica koju autori ovog teksta ističu u nekoliko navrata).

Nevesela slika još je istaknutija u najteže pogođenim gradovima i regionima sveta. U ekvadorskoj provinciji Gvajas je od početka marta bilo 10.000 smrtnih slučajeva više od tada uobičajenih prosečnih stopa, što je povećanje od preko 300%. U Londonu je ukupna smrtnost bila više nego dvostruka od prosečne stope, a ukupan broj smrtnih slučajeva u gradu Njujorku je od sredine marta bio četiri puta veći od postojeće.

Globalni odgovor na pandemiju

Od zatvaranja firmi do ograničenja kretanja, politike nekih zemalja pokazuju prve znakove ublažavanja mera primenjivanih tokom prošlog proleća.

Kako se Covid-19 širio, tako su vlade reagovale, sprovodeći mere zaštite s različitim stepenima ograničenja. Istraživači sa Blavatnikove škole javne uprave pri Univerzitetu u Oksfordu su sakupili podatke o nizu mera koje su rezultat vladinih reakcija, kao što su zatvaranje škola i radnih mesta uz ograničenja putovanja i okupljanja, kako bi time stvorili indeks doslednosti pridržavanja merama, preventive i ostalim procedurama vezanim za pandemiju (stringency index).

Zemlje istočne Azije, uključujući Južnu Koreju (kao dosad najuspešniju u borbi protiv korone) i Vijetnam su bile su prve koje su pratile Kinu u sprovođenju mera širokog obima, s tim da je većem delu Evrope, Severne Amerike i Afrike trebalo daleko više vremena kako bi primenili oštre mere i striktnija pravila.

Iznenadna primena stroge tronedeljne izolacije je bio odraz dešavanja u Indiji; taj potez je bio nužan, a indijski potkontinent se lansirao u sam vrh onih s izuzetno visokom stopom smrtnosti. Ovaj momenat je tu zemlju ustoličio kao prvu koja je premašila gornju granicu globalnog indeksa smrtnosti, dostigavši preko sto smrtnih slučajeva u jednom danu.

FT tim za vizuelni sadržaj i podatke

Globalna mapa izbijanja pandemije

Pandemijska situacija u Evropi

U 31 evropskoj zemlji, smrtni ishod premašuje sto lica. Trenutno, na evropski region otpada samo 10% svih novih slučajeva na dnevnom nivou, što je znatno niže od vrhunca (preko 80%, koliko je beleženo tokom marta).

Kovid-19 se proširio na svih 50 država SAD-a. U zemlji je potvrđeno više od 3,04 miliona slučajeva i 124 500 smrtnih slučajeva.

 

Srodni linkovi (FT tips):

Coronavirus tracked: the latest figures as countries start to reopen

Aviation industry prepares for sweeping changes in post-pandemic travel

Coronavirus: Sweden starts to debate its public health experiment

Why the US pandemic response risks widening the economic divide

Paranoia creeps into homeworking

*

Coronavirus pandemic: How safe is it to use public swimming pools?

Krv nije vod(k)a: Sovjetska pra-studija kao jedno od potencijalnih rešenja za koronu

Jedna decenijama stara sovjetska studija nagoveštava moguću strategiju protiv koronavirusa.

Bračni par virusologa iz Moskve testirao je vakcinu na sopstvenoj deci 1950-ih. Danas, propratni efekti koji su u SSSR tada uočeni bude novu nadu u odbrani od korone.

Ruski stručnjaci za poliologiju (dečju paralizu), uključujući doktorku Marinu Vorošilovu i dr Mihaila Čumakova (levo); Kenijev Institut u Mineapolisu, par prati terapeuta koji vežba noge trogodišnjeg dečaka (Foto: Bettmann Archive)

MOSKVA – Dečacima je to bila samo poslastica. Za njihove roditelje, ugledne medicinske istraživače, ono što se tog dana dogodilo u njihovom moskovskom stanu 1959. godine je predstavljalo eksperiment od vitalnog značaja, čiji su ulog bili nebrojeni životi širom sveta – uključujući i živote sopstvene dece koja su poslužila kao zamorci.

“Formirali smo neku vrstu linije fronta”, prisetio se dr Petar Čumakov, koji je u to vreme imao sedam godina. U sva dečja usta roditelji su ubacili po kocku šećera natopljenu oslabljenim poliovirusom – probnom verzijom vakcine protiv užasne bolesti zvane dečja paraliza. “Pojeo sam kocku šećera s vakcinom iz majčine ruke.”

Danas ta ista vakcina protiv poliomijelitisa pridobija sve veću pažnju istraživača – uključujući i onu braću koja su u međuvremenu takođe postala virusolozi poput svojih roditelja – stari recept je moguće sredstvo protiv novog korona virusa, a delom je zasnovano na istraživanjima njihove majke, Marine Vorošilove.

Doktorka Vorošilova je ustanovila da od žive vakcine protiv polija (dečje paralize) ima neočekivanih koristi koje, kako se čini, mogu postati relevantna u trenutnoj borbi protiv pandemije: Oni koji su dobili vakcinu nisu oboleli od drugih virusnih bolesti mesec dana, a ni kasnije. Počela je da svojim dečacima daje vakcinu protiv polija svake jeseni, kao zaštitu od gripa.

Sada se neki naučnici iz nekoliko zemalja živo zanimaju za zamenu postojećih vakcina, poput one sa živim polio virusom i druge, recimo, one protiv tuberkuloze, kako bi videli mogu li pružiti bar privremenu rezistenciju na korona-virus. Među njima su i Rusi, koji se oslanjaju na dugu istoriju istraživanja vakcina – i na ruske istraživače, koji nisu zabrinuti zbog toga što bi bili ismevani kao ludi naučnici, koji eksperimentišu na sebi i svojim bližnjima.

Deca u Blekbernu, Britanija, primala su doze oralne polio vakcine 1965 (Associated Newspapers, Shutterstock)

Stručnjaci savetuju da se toj ideji – kao i mnogim drugim predloženim načinima borbe protiv pandemije – mora pristupati s velikim oprezom.

“Mnogo nam je bolje s vakcinom koja indukuje specifični imunitet”, rekao je u telefonskom intervjuu dr Paul A. Offit, ko-izumitelj vakcine protiv rota virusa i profesor Medicinskog fakulteta Perelman na Univerzitetu u Pensilvaniji. Svaka korist od ponovne primene vakcine, kako kaže, “dosta je kraćeg veka i strukturalno nepotpuna” u poređenju sa vakcinama koje su prilagođene, odnosno strogo namenske za specifično oboljenje).

Ipak, dr Robert Gallo, vodeći zagovornik ispitivanja polio-vakcine u rešavanju korona-virusa je rekao da su prenamenjene vakcine „jedno od najinteresantnijih područja imunologije“. Galjo, koji je direktor Instituta za ljudsku virusologiju na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Merilendu je rekao da čak i ako oslabljeni polio virus pruži imunitet na samo mesec dana, „čak je i to period dovoljan da se virusna krivulja izravna i počne da pada, što bi spaslo mnogo života. “

Prisutni su, međutim, i neki rizici.

Milijarde ljudi uzelo je živu poliovirusnu vakcinu, umalo iskorenivši tu bolest. Međutim, u izuzetno retkim slučajevima, oslabljeni virus koji se koristi u vakcini može mutirati u jedan opasniji oblik, izazvati opasniji polio i njime zaraziti druge. Rizik od takve teže forme dečje paralize procenjuje se na jedan slučaj u 2,7 miliona vakcinacija.

Iz tih razloga, javne zdravstvene organizacije poručuju da jednom kada se u nekom području eliminiše poliomijelitis koji se prirodno javlja, tada se mora prestati s rutinskom upotrebom oralne vakcine, kao što su to pre 20 godina učinile SAD.

A ovog juna je američki Nacionalni institut za alergiju i zarazne bolesti (N.I.A.I.D.) odložio studiju koju je osmislio institut dr Galjoa, Klivlendska klinika, Univerzitet u Bafalu i Centar za napredne tretmane protiv raka Roswell Park, kako bi testirali efikasnost žive polio vakcine protiv korona virusa – koristeći zdravstvene radnike kao subjekte odnosno ispitanike. Agencija je izrazila zabrinutost za njihovu zdravstvenu bezbednost, ne isključujući mogućnost da živi poliovirus pređe u vodu i zarazi druge, kažu neki od istraživača upoznatih sa praktičnom primenom ove studije. N.I.A.I.D. je odbio da ovo naknadno komentariše.

Ipak, i druge zemlje napreduju. Ispitivanja sa polio vakcinom započela su u Rusiji, a planirana su u Iranu i Gvineji Bisao.

Dr Robert Gallo, direktor Instituta za humanu virologiju Medicinskog fakulteta Univerziteta u Merilendu (Jim Watson / AFP/ Getty)

Specifična vakcina protiv koronavirusa bila bi ona koja „istrenira“ imuni sistem da ciljano koristi taj virus, a u svetu je trenutno više od 125 kandidata za ovakvu primenu vakcine.

Preuređene, odnosno prenamenjene vakcine, za razliku od toga, koriste žive ali oslabljene viruse ili bakterije da bi stimulisale urođeni imuni sistem da se, barem privremeno izbore protiv patogena.

Prva polio vakcina, koju je razvio Džonas Salk (Jonas Salk) nastala je tako što je ovaj američki doktor koristio „inaktivirani“ virus – deliće ubijenog virusa. Vakcina se morala ubrizgati, što je bila prepreka kampanji za imunizaciju u siromašnijim zemljama.

Kada je ta vakcina široko uvedena 1955. godine, dr Albert Sabin je testirao vakcinu koristeći živi ali oslabljeni poliovirus, koji se može uzimati oralno. Ali u Sjedinjenim Državama, pošto je Salkova vakcina već bila u upotrebi, vlasti nisu bile spremne da preuzmu uočeni rizik od sprovođenja ispitivanja sa živim virusima.

Sabin je dao je svoja tri soja atenuiranog (oslabljenog) virusa bračnom paru virusologa u Sovjetskom Savezu, dr. Mihailu Čumakovu, osnivaču instituta za poliološka istraživanja koji sada nosi njegovo ime, i dr Marini Vorošilovoj.

Dr Čumakov se vakcinisao, ali lek namenjen prevashodno deci je iziskivao testove na deci, pa su ga on i dr Vorošilova dali svoj trojici sinova i nekolikim nećacima i nećakama.

Njihov eksperiment omogućio je Čumakovu da ubedi visokog sovjetskog zvaničnika, Anastasa Mikojana, da nastavi sa širim ispitivanjima, što je na kraju dovelo do masovne proizvodnje oralne polio vakcine koja se koristi širom sveta. Sjedinjene Države započele su oralnu vakcinaciju protiv polimijelitisa 1961. godine nakon što se pokazalo da je u SSSR-u bezbedno prošla.

Dr Albert Sabin, koji je razvio oralnu polio vakcinu, u boci sa kulturom tkiva ispituje stepen oštećenosti ćelija usled virusa (Bettmann Archive, Getty Images)

“Neko je tada morao biti prvi”, rekao je doktor Petar Čumakov u intervjuu. „Nikad se nisam ljutio. Mislim da je bilo jako dobro imati takvog oca, koji je bio dovoljno uveren da je ono što radi ispravno i siguran da neće naštetiti svojoj deci.”

On je rekao da je njegova majka, ako ništa drugo, imala još više entuzijazma u pogledu ispitivanja novih vakcina na njihovim dečacima.

“Bila je potpuno uverena da nema razloga za bojazan”, rekao je.

Nešto što je dr Vorošilova primetila pre više decenija je obnovilo trenutno interesovanje za oralnu vakcinu.

Tipično zdravo dete je domaćin za desetak ili više respiratornih virusa koji uzrokuju malo ili nikakvu bolest. Ipak, dr Vorošilova nije mogla da uoči nijedan od ovih virusa, i to ubrzo nakon što su njeni sinovi imunizovani protiv polija.

Izbijanje virusa Korona

• Često postavljana pitanja i saveti

Ažurirano 24. juna 2020

Koji je najbolji materijal za masku?

Naučnici širom zemlje pokušali su da identifikuju svakodnevne materijale koji dobro filtriraju mikroskopske čestice. U nedavnim testovima, HEPA filtri za peći postigli su odličan rezultat, kao i vrećice za usisivač, tkanine slične pidžamama od flanela i ona na jastucima čija je gustina pamučnih niti barem 600. Ostali testirani materijali uključuju slojevite filtere za kafu, šalove i bandane (trake od pamučnog platna). Oni su bili nešto manje efikasni, iako su uhvatili izvestan procenat čestica.

Da li je teže vežbati dok nosite masku?

U junskom komentaru objavljenom na vebsajtu British Journal of Sports Medicine ističe se da pokrivanjem lica tokom vežbanja “dolazi do problema s potencijalnim ograničenjem funkcije disanja, uz nelagodnost”, što je stanje koje zahteva “njihovo uravnoteženije korišćenje u odnosu na moguće štetne efekte”. Maske menjaju samu vežbu, kaže Sedrik Brajant, predsednik i glavni naučni saradnik Američkog saveta za zdravo vežbanje, neprofitne organizacije koja finansira istraživanja i sertifikuje fitnes-stručnjake. „Prema mom ličnom iskustvu,“ kaže on, „otkucaji srca se ubrzavaju pri istom relativnom intenzitetu onda kada nosite masku.“ Tokom izvođenja poznatih vežbi, neki vežbači bi s maskom na licu takođe mogli osetiti i vrtoglavicu, kaže Len Kravic, profesor fitnesa na Univerzitetu u Novom Meksiku.

Čuo sam za lek koji se zove deksametazon. Da li funkcioniše?

Prvi tretman deksametazonom pokazao je da ovaj steroid smanjuje smrtnost kod teško obolelih pacijenata, tvrde britanski naučnici. Čini se da lek smanjuje upalu izazvanu imunološkim sistemom, štiteći zdrava tkiva. U studiji je deksametazon smanjio stopu smrtnosti pacijenata na ventilatorima za jednu trećinu, a procenat fatalnih ishoda kod pacijenata koji su bili na kiseoniku za jednu petinu.

Šta je plaćeno odsustvo za pandemiju i za ko su potencijalni korisnici?

Paket pomoći omogućava mnogim američkim radnicima plaćeno odsustvo ukoliko im je potrebna pauza zbog virusa. Kvalifikovani radnici dobijaju dve nedelje plaćenog bolovanja ako su bolesni, pod karantinom ili traže dijagnozu ili se preventivno zbrinjavaju,  ili ako se brinu o bolesnim članovima porodice. Ovaj paket omogućuje 12 sedmica plaćenog dopusta osobama koje se brinu za decu čije su škole zatvorene ili čiji je pružalac brige o deci nedostupan zbog korona virusa. Ovo je prvi put da su Sjedinjene Države federalnim zakonom uvele opšte plaćeno odsustvo, uključujući u paket i one koji obično ne ostvaruju takve beneficije, kao što su radnici sa skraćenim radnim vremenom i radnici u privredi. Ova mera, ipak, isključuje najmanje polovinu radnika iz privatnog sektora, uključujući i one koje su angažovali najveći poslodavci u zemlji, i time pružajući malim poslodavcima značajan slobodan put da svojim radnicima uskrate odsustva ove vrste.

Da li se dešava asimptomatski prenos Covid-19?

Za sada, čini se da dokazi pokazuju da se ovo dešava. Široko citirani rad objavljen u aprilu ukazuje na to da su oboleli najzarazniji oko dva dana pre pojave očiglednih koronavirusnih simptoma, a procenjuje se da je 44 procenta novih infekcija posledica prenosa od onih koji još nisu pokazali simptome. Nedavno je jedna vrhunska ekspertkinja Svetske zdravstvene organizacije izjavila da se prenošenje koronavirusa sa ljudi koji nisu imali simptome “dešava vrlo retko”, ali je kasnije povukla tu izjavu.

Koliki je rizik od infekcije korona virusom dobijenom sa površine zaraženih predmeta?

Dodirivanje kontaminiranih predmeta i potom inficiranje bakterijama obično nije način na koji se virus širi. Ali, i to se može dogoditi. Brojna istraživanja gripa, rino-virusa, korona virusa i ostalih mikroba pokazala su da se respiratorne bolesti, uključujući novi korona virus, mogu proširiti dodirom zagađenih površina, posebno u mestima kao što su centri za negu, radni prostori, kancelarije i bolnice. Međutim, da bi se bolest proširila na ovaj način, potrebno je da se odigra jedan poduži lanac događaja. Najbolji način da se zaštitite od korona virusa – bilo da se radi o površinskom prenošenju ili bliskom ljudskom kontaktu – i dalje je održavanje međusobne razdaljine („socijalna distanca“), pranje ruku, izbegavanje doticanja lica i nošenje maski.

Kako krvna grupa utiče na korona virus?

Jedna studija naučnika iz Evrope je bila prvi dokaz snažne statističke veze između genetskih varijacija i kovida-19, bolesti uzrokovane korona-virusom. Novo istraživanje je pokazalo da je krvna grupa “A” bila povezana sa 50 procenata porasta verovatnoće da će pacijentu trebati kiseonik ili da će otići na ventilator (veštačka pluća).

Koliko je ljudi izgubilo posao zbog koronavirusa u SAD-u?

Stopa nezaposlenosti je u maju pala na 13,3 odsto, saopštilo je ministarstvo rada 5. juna, što je neočekivano poboljšanje na nacionalnom tržištu rada jer se stopa zaposlenosti vraćala brže nego što su ekonomisti očekivali. Oni su prognozirali i da će stopa nezaposlenosti porasti na čak 20 odsto, nakon što je u aprilu dostigla 14,7 posto, što je najviša stopa otkako je američka vlada počela da vodi službenu statistiku nakon Drugog svetskog rata. Stopa nezaposlenosti je, međutim, pala, a poslodavci su otvorili 2,5 miliona novih radnih mesta, nakon što je u aprilu više od 20 miliona poslova izgubljeno.

Koji su simptomi korone?

Uobičajeni simptomi uključuju temperaturu, suv kašalj, umor i otežano disanje ili nedostatak daha. Neki od ovih simptoma preklapaju se sa simptomima gripa, što otežava otkrivanje, mada su curenje iz nosa i zagušeni sinusi ređa pojava. Američki CDC takođe u simptome dodaje i groznicu, bol u mišićima, grlobolju, glavobolju i novi gubitak osećaja za ukus ili miris kao simptome na koje takođe treba obratiti pažnju. Većina ljudi se razboli pet do sedam dana nakon izlaganja, ali simptomi se mogu pojaviti i u roku od samo dva dana, ili, možda, tek za 14 dana.

o Kako se mogu zaštititi tokom letenja?

Ukoliko putovanje avionom predstavlja neizbežnu varijantu, morate preduzeti neke korake da biste se zaštitili. Najvažnije su dve stvari: Što češće prati ruke i prestati njima dodirivati lice. Ako je moguće, odaberite sedište pokraj prozora. Studija sa Univerziteta Emori otkrila je da je tokom sezone gripa najsigurnije mesto za sedenje blizu prozora, jer su ljudi koji sede na sedištima do prozora tokom leta imali manje kontakta sa potencijalno obolelim osobama. Dezinfikujte tvrde površine. Kada dođete do svog sedišta s rukama koje su vam čiste, koristite maramice za dezinfekciju da biste njima očistili čvrste površine na vašem sedištu, poput naslona za glavu i ruke, kopče sigurnosnog pojasa, daljinac, ekran, džep na poleđini sedišta ispred vas kao i stočić koji se nalazi na njemu. Ako je sedište tvrdo i od neporoznog materijala, od kože ili imitacije kože, možete i njega obrisati (inače, upotreba maramica na tapaciranim sedištima može dovesti do toga da vlažnost sedišta doprinese do boljeg širenja klica, a ne da njihovog suzbijanja).

Šta činiti ukoliko osetimo simptome?

Ako ste bili izloženi korona-virusu ili pretpostavljate da ga imate, ukoliko imate povišenu temperaturu ili simptome poput kašlja ili otežanog disanja, pozovite lekara. Oni bi trebalo da vam daju savete da li treba da se testirate, kako se testirati i kako potražiti medicinski tretman bez potencijalne infekcije drugih osoba ili njihovog izlaganja.

Jedna studija koja je u Sovjetskom Savezu sprovođena u periodu između 1968. i 1975. je obuhvatila izvanrednih 320.000 ispitanika (teško dostižna brojka u sprovođenju medicinskih opita). Ovo istraživanje je nadgledala doktorka Vorošilova, koja je otkrila smanjenu smrtnost od gripa kod ljudi imunizovanih drugim (prenamenjenim) vakcinama, uključujući oralnu polio-vakcinu.

Vorošilova je za ova otkrića osvojila najviša priznanja u Sovjetskom Savezu, jer je pokazala veze između vakcinacije i kolektivne zaštite protiv virusnih bolesti, verovatno podsticanjem imunog sistema.

Rad dr Vorošilove i dr Čumakova je nesumnjivo uticao na razmišljanja i stavove njihovih sinova, kao i na njihovo zdravlje – ne samo da su svi postali virolozi, već su, poput roditelja, prihvatili samotestiranje.

Dr Mihail Čumakov, dr Marina Vorošilova i njihovi sinovi, s leve strane, Petar, Konstantin i Ilija Čumakov, u njihovoj kući blizu Moskve 1960 (Foto: Petar Čumakov)

Danas je dr Petar Čumakov glavni naučnik Instituta za molekularnu biologiju Instituta Engelhardt pri Ruskoj akademiji nauka i koosnivač jedne kompanije u Klivlendu koja se bavi suzbijanjem raka virusima. On je razvio oko 25 virusa kao tretman protiv malignih tumora – i sve ih je, kako kaže, testirao na sebi.

Petar Čumakov sada uzima i polio vakcinu, koju uzgaja u sopstvenoj laboratoriji, kao moguću zaštitu od koronavirusa.

Molekularni biolog dr Ilija Čumakov je u Francuskoj pomogao u sekvenciranju ljudskog genoma.

Dr Aleksej Čumakov, koji nije ni bio rođen kada su njegovi roditelji eksperimentisali na njegovoj braći je veći deo svoje karijere proveo istražujući maligna oboljenja na klinici Sedars-Sinaj u Los Anđelesu. Tokom svog rada u Moskvi, razvio je vakcinu protiv hepatitisa E, koju je prvo testirao na sebi.

“U pitanju je stara tradicija”, kaže Aleksej Čumakov. “Inženjer treba da stane pod svoj most u trenutku kada preko njega po prvi put prelazi neki teži teret.”

Dr Konstantin Čumakov je pomoćnik direktora Kancelarije za istraživanje i kontrolu vakcina Američke Uprave za hranu i lekove, koja bi bila uključena u odobravanje svih koronavirusnih vakcina za upotrebu u SAD. U saradnji sa dr Galjoom i drugim stručnjacima je i koautor nedavno objavljenog članka u časopisu Science, koji zagovara istraživanja čiji bi krajnji cilj bio zamena postojećih vakcina.

Dr Konstantin Čumakov je u jednom intervjuu rekao da se ne seća da je 1959. pojeo kocku šećera sa kulturom blage verzije živog virusa poliomijelitisa- imao je tada pet godina – ali, i pored toga, odobrava eksperiment svojih roditelja kao korak ka spašavanju nebrojenog broja dece od dečje paralize.

“Bilo je to ispravan čin”, rekao je Konstantin tim povodom. „A danas bi odmah iskrsla pitanja poput „Da li ste za ovo dobili dozvolu od etičke komisije?“

Autor: Endrju Kramer

• Objavljeno 24. juna 2020. Ažurirano 25. juna 2020

Oleg Macnev (Moskva)

 

Kodovi pored puta:

Google Developers’ regional accelerators

Google Cloud for Startups

Startup Cities: Why Only a Few Cities Dominate the Global Scene

HubSpot for Startups

Google has launched a new healthcare API to combat COVID-19

Serbia’s startup ecosystem at a glance | EU-Startups

Spotlight on 10 kickass female founders from Serbia

The Big Reset: From a Crisis Mode To Entrepreneurial Mindset

Is Remote Work Here to Stay? Find Out From Global Leaders

3 strategic business focuses for the remainder of 2020

Zoom losing to Teams in the video conference race to the top

11 DevOps trends that will matter most in 2020

AI continues to flourish in business despite the pandemic and a turbulent economy

Google has launched a new healthcare API to combat COVID-19

60 ways to get the most value from your big data initiatives

5 Ways Artificial Intelligence Revolutionizing the Nightclub Experience

From Tech to Deep Tech

Startups & scale-ups – Communitech

Kako je Velika izolacija spasila nebrojene živote

Otkako je epidemija COVID-19 prvi put prijavljena u Vuhanu u Kini krajem decembra 2019. godine, bolest se proširila na više od 200 država i teritorija. U nedostatku vakcine ili efikasnog izlečenja, vlade širom sveta reagovale su sprovodeći do tada neviđene mere zaštite i ublažavanja posledica – takozvanu ‘Veliku izolaciju’ (Great Lockdown). To je, zauzvrat, rezultiralo velikim kratkoročnim ekonomskim gubicima i padom globalne ekonomske aktivnosti koji nije viđen još od Velike depresije. Da li su mere (finansijsko „nalivanje“ novcem u privredu iz državnih kasa), bile dobre i da li su funkcionisale? Za blog Međunarodnog monetarnog fonda pišu Pragyan Deb, Davide Furceri, Jonathan D. Ostry i Nour Tawk.

Velika izolacija, uprkos ogromnim kratkoročnim ekonomskim troškovima je spasla stotine hiljada života.

Naša analiza (IMF), zasnovana na globalnom uzorku, sugeriše da su mere obuzdavanja pandemije smanjivanjem mobilnosti građana bile veoma efikasne u „poravnavanju pandemijske krivulje“. Na primer, na Novom Zelandu su promptno uvedene stroge mere – ograničenja okupljanja i javnih događaja sprovedena su još kada su slučajevi bili jednocifrena brojka, praćeni zatvaranjem škola i radnih mesta, kao i nalozima za boravak kod kuće samo nekoliko dana po izbijanju korone u ovoj ostrvskoj državi. Ove su mere, po svemu sudeći, smanjile broj smrtnih slučajeva za preko 90 procenata u odnosu na početnu krivulju (bez mera zaštite, na samom početku). Drugim rečima, rezultati sugerišu da bi u zemlji poput Novog Zelanda broj potvrđenih smrti od COVID-19 bio najmanje deset puta veći nego da strogih mera izolacije nije bilo.

Rana intervencija i obuzdavanje korone, mereni brojem dana koliko je zemlji trebalo da primeni mere zaštite nakon izbijanja – „vreme odziva“ zdravstvenog sistema u epidemiološkom žargonu – igralo je značajnu ulogu u poravnavanju krivulje. Zemlje poput Vijetnama, koje su brže izvele mere suzbijanja imale su smanjenje prosečnog broja infekcija i smrtnih slučajeva za 95 odnosno 98 odsto. To je, zauzvrat, postavilo temelje za rast na srednji rok.

Uticaj mera ublažavanja pandemije (samo)izolacijom je takođe varirao i u zavisnosti od „varijante“ koju bi neka država primenila, i shodno njenim društvenim karakteristikama. Uticaji su bili jači u zemljama gde je hladnije vreme u trenutku izbijanja izazvalo veće stope zaraze, a gde je stanovništvo bilo starije pa, prema tome, i ranjivije na efekte infekcije. Sa druge strane, snažan zdravstveni sistem i niža gustina populacije povećali su efikasnost strategija suzbijanja i ublažavanja, olakšavajući njihovu primenu i sprovođenje. Kako je civilno društvo reagovalo na de jure ograničenja je takođe bilo od velike važnosti. Zemlje u kojima su mere karantina dovele do manje mobilnosti, a samim tim i do uspostavljanja veće međusobne distance među građanima su iskusile primetniju redukciju broja infekcija i smrtnih ishoda od COVID-19.

Konačno, istražili smo (IMF) da li uticaj mera obuzdavanja korone varira u zavisnosti od vrsta različitih primenjenih mera. Mnoge od ovih mera uvedene su istovremeno kao deo reakcije države sa ciljem ograničavanja raspona širenja virusa, što je otežalo identifikovanje najefikasnije mere (ili više njih). Ipak, naši rezultati ukazuju da su, iako su sve mere doprinele značajnom smanjenju broja slučajeva i smrti od korone, ukazi vlasti kojima se stanovništvu nalaže boravak kod kuće su bile relativno efikasnije.

Empirijske procene Međunarodnog monetarnog fonda pružaju razumnu procenu uzročno-posledičnih efekata koje je primena politika izolacije imala na redukciju infekcije i smrtnih slučajeva, pružajući nam utehu da je Velika izolacija, uprkos ogromnim kratkoročnim finasijskim troškovima, spasila stotine hiljada života. Konačno, tok globalne zdravstvene krize i sudbina globalne ekonomije neraskidivo su povezani – borba protiv pandemije je neophodna da bi se oporavila i – privreda.

 

Pragyan Deb, Davide Furceri, Jonathan D. Ostry and Nour Tawk (IMF Blog)

Blog Međunarodmog monetarnog fonda

How the Great Lockdown Saved Lives

Japan okončao vanredno stanje uzrokovano virusom COVID-19

Putnici u metrou, Kjoto 13. mart 2020. (REUTERS/Edgard Garrido/ Newscom)

Japan je juče proglasio bar privremenu pobedu u svojoj borbi sa virusom COVID-19, a trijumf je usledio nakon što je sproveo sopstveni scenario za rešavanje pandemije. Zemlja izlazećeg sunca je broj novonastalih slučajeva svela na ciljne nivoe bliske prethodno zacrtanim: od 0,5 slučajeva na 100 000 ljudi, uz dobrovoljno i ne baš restriktivno međusobno distanciranje, i bez obimnijeg testiranja stanovništa. Umesto toga, ova se zemlja fokusirala na pronalaženje žarišta infekcija i delovala je na potencijalne osnovne uzročnike, za koje se često ispostavljalo da su mesta na kojima se okuplja veći broj lica, kao što su fitnes-sales ili noćni klubovi.

„Zahvaljujući ovom jedinstvenom japanskom pristupu, uspeli smo da za samo mesec i po dana stavimo pod kontrolu ovaj trend rasta epidemije; Mislim da je ovo pokazalo snagu japanskog modela“, izjavio je premijer Šinzo Abe na konferenciji za štampu u ponedeljak uveče (25. maj), najavivši ukidanje vanrednog stanja.

Prema Svetskoj zdravstvenoj organizaciji, broj novih slučajeva na dnevnom nivou je 12. aprila dosegao vrhunac, kada je zabeleženo 743 slučaja zaraženih, ali se tokom prošle sedmice kretao između 90 i 14. Na konferenciji za štampu pre četiri dana, Abe je primetio da je broj hospitalizovanih pacijenata zaraženih Kovidom-19 opao sa deset hiljada, koliko ih je bilo pre oko mesec dana, na sadašnje dve hiljade.

Pozitivan ishod je čak uverio neke skeptike u nacionalnu „klaster-strategiju“, odnosno, pronalaženje začetaka ili „grozdova“ mogućih žarišta. Japan je sprečio epidemiju “koja je po svojim razmerama već viđena i u mnogim zapadnim zemljama”, kaže Kenđi Šibuja, globalni zdravstveni specijalista sa londonskog Kings koledža (King’s College London), i koji je već ranije upozoravao na neotkrivena žarišta pomoću kojih se korona širila na veći broj građana. On je posebno pohvalio saradnju javnosti u vezi sa prihvatanjem i primenom vladinih direktiva o ostanku kod kuće kao i pridržavanjem vladinih ad hok uredbi izdavanih na dnevnoj bazi, a shodno trenutnoj-dnevnoj situaciji sa širenjem infekcije.

Uprkos ukidanju vanrednog stanja i karantina, epidemija “još uvek nije gotova”, kaže Hitoši Ošitani, virusolog i ekspert za javno zdravstvo, higijenu, epidemiologiju i prevenciju bolesti sa Univerziteta Tohoku. „Očekujem s vremena na vreme samo mala žarišta epidemije“, kaže on. Iako će vlada možda razmotriti ponovno uspostavljanje ograničenja, on veruje da “možemo upravljati i kontrolisati ove manje.”

Japan se na početku rđavo nosio s pandemijom, kada je u Jokohami stavljen u dvonedeljnu izolaciju turistički brod ’Diamond Princess’, nakon što se ispostavilo da su neki putnici bili zaraženi koronom. Na kraju se ispostavilo da je 712 od njih 3711 bilo pozitivno na  koronavirus; četrnaestoro njih je preminulo.

Tokijski distrikt Sugamo, 24. maj 2020. (Edgard Garrido/Reuters/Newscom)

Potom, dok je veći deo ostatka sveta svoj odgovor na pandemiju zasnivao na široko rasprostranjenom traganju za prethodnim kontaktima, na izolaciji i testiranju, Japan je usvojio “sasvim drugačiju” strategiju, kaže Ošitani. „Pokušavamo da identifikujemo žarišta i [odredimo] njihove zajedničke, srodne karakteristike.“

Nije iznenađujuće što su otkrili da je većina žarišta poniklo u fitnes salama i teretanama, pabovima, koncertnim prostorima kao i onima za živu muziku, karaoke i slične objekte u kojima se ljudi okupljaju, jedu i piju, razgovaraju, pevaju i rade ili plešu, uspostavljajući fizički kontakt relativno dugačak period vremena. Oni su, takođe, zaključili da je većina primarnih slučajeva koji su prouzrokovali veća žarišta bila asimptomatska ili su imala vrlo blage simptome. “Nemoguće je zaustaviti pojavu žarišta isključivo putem testiranja većeg broja lica”, kaže Ošitani. To ih je nagnalo da podstiču građanstvo da se klone boravka i zadržavanja u zatvorenim prostorima, gužvi i situacija pogodnih za bliski kontakt, u kojima ljudi razgovaraju licem u lice. Zvuči jednostavno. Ali, „ovo je bila najvažnija komponenta strategije“, kaže Ošitani.

(Već je po sebi uverljiv i podatak da nisu pronašli nikakva žarišta u japanskim vozovima, poznatim po tome da su uvek krcati putnicima. Ošitani je spomenuo i da su vozači obično sami u kabini, i da i inače ne razgovaraju sa drugim putnicima. A u poslednje vreme, kaže, svi nose maske. „Zaražena osoba može zaraziti druge u jednom takvom okruženju, ali je to, sasvim izvesno, retkost”, kaže on. Kaže da bi Japan uočio velika infektivna žarišta u vagonima da je prenos virusnih kapljica kroz vazduh bio moguć).

Međutim, tokom marta se broj slučajeva povećavao, dok su vlasti pojačavale napore da objasne važnost tri prethodno navedena činioca; istraživači veruju da su rast epidemijske krivulje delom podstakli i oni građani koji su se iz inostranstva vraćali kući, a i putnici koji su iz drugih delova sveta pristigli u Japan. Tada je (7. aprila) porasla zabrinutost zbog pritiska koji su inficirani nametnuli klinikama, bolnicama i zdravstvenom sistemu, što je podstaklo vladu da u nekoliko ključnih prefektura proglasi vanredno stanje. A onda je 16. aprila proširila nalog za uspostavljanje vanrednog stanja u celoj zemlji.

Japanske nacionalne i lokalne vlasti nemaju zakonsku moć da nameću mere karantina. Pa ipak, vlasti su pozvale građane da ostanu kod kuće što je duže moguće, a kompanijama preporučile da svojim zaposlenima dozvole rad od kuće, naloživši barovima i restoranima da se zatvore ili da hranu isključivo razvoze, ili je poslužuju„sa šaltera“ lokala i bez ulaska u ugostiteljske objekte. Na osnovu modeliranja, članovi savetodavnog odbora apelovali su na ljude da smanje interakciju sa drugima za 80% kako bi epidemijsku krivulju “savili” nadole.

Ošitani sumnja da je postignuta ciljana redukcija kontakta od osamdeset odsto. Bilo je, međutim, prilično opsežnog poštovanja propisanih mera na dobrovoljnoj bazi. „Iznenađujuće, čini se da je blaga forma izolacije Japana imala efikasan ishod (zabeležen tokom strožih karantinskih mera primenjivanih u drugim zemljama)“, kaže Šibuja.

Ono što je najvažnije, uvođenjem varednog stanja se kupilo vreme da se javnost edukuje o rizičnom ponašanju i okruženju. Maske su sada gotovo sveprisutne. Bilo je kafića i restorana koji su ignorisali zahteve za satnicu svog zatvaranja ili ograničenja međusobnih kontakata, ali, sada, obično nisu tolike gužve kao nekada. „Građani danas daleko bolje poznaju moguće rizike i načine prenošenja virusa“, ​​kaže Ošitani.

Iako priznaje da je broj zaraženih i preminulih daleko manji, Šibuja i dalje drži u fokusu „klastere“ – mesta na kojima se poput „grozdova“ okupljaju stanovnici: u većim gradskim sredinama nisu dobro funkcionisali, a epidemije nisu sprečene ni u u bolnicama ili staračkim domovima. On je dodao i da je „Zdravstveni sistem ovoga puta uspeo da se nosi sa epidemijom“ iako je, po njegovom mišljenju, skorašnja situacija dovela zdravstvene ustanove do tačke pucanja.

U međuvremenu, tokom vanrednog stanja, japanskoj vladi masovno testiranje stanovništva nikada nije bio prioritet, kao što je to bio u nekim drugim zemljama. Japan je obavio tek 2,2 testa na hiljadu građana. Poređenja radi, stopa u susednoj Južnoj Koreji je 16; a u Sjedinjenim Državama 43 testiranih na uzorku od hiljadu ljudi.

Sve manji broj novih slučajeva doveo je do toga da je vlada 14. maja počela da ukida vanredno stanje u većem delu Japana, pre planiranog rasporeda kojim je trebalo da ga ukine tek 31. maja. Jučerašnjim saopštenjem je vanredno stanje potpuno ukinuto, a „rampe“ spuštene na Tokio i četiri druge prefekture je podignuta.

Iako je vanredno stanje ukinuto, još uvek su prisutne opsežne i detaljne vladine smernice za različite sektore ekonomije. Japanski premijer Abe je na konferenciji za štampu rekao da će vlada postepeno ublažiti ograničenja nametnuta pandemijom. Sledećeg meseca započinje profesionalna bejzbol liga, doduše  još uvek na praznim tribinama, postepeno omogućavajući sve veći broj gledalaca. Koncerti i kulturni događaji biće dozvoljeni, za početak, za 100 posetilaca, da bi se njihov broj, vremenom, povećavao, korak po korak, do 50% kapaciteta sada postojećih mesta.

Abe je upozorio da ovi koraci neće svesti rizik od infekcije do potpune nule. „Moramo biti spremni na pokušaje i pogreške, i trebaće mnogo vremena da se potpuno obnovi svakodnevni život,“ rekao je japanski premijer.

 

Dennis Normile (dopisnik ScienceMag-a iz Šangaja)

(Izveštavanje magazina ScienceMag o pandemiji virusa COVID-19 podržana je od strane Pulicerovog centra)