Dizajn proizvoda i dizajn biznisa – sličnosti i razlike

Ukoliko želite da uspešno dizajnirate novo poslovanje, zaboravite na razmišljanje o produkt-dizajnu.

Dizajnirati novu formu biznisa nije isto što i dizajnirati lepo i korisno za kupce. Stoga, pri stvaranju nove poslovne niše, morate izvršiti sledeća četiri „podešavanja“:

Uprkos svim svojim obećanjima kao sigurnom putu ka uspešnim inovacijama, „dizajnersko razmišljanje“ nije uspelo da pomogne organizacijama u dizajniranju održivih novih usluga i preduzeća – to jest, onih koja zarađuju novac.

Kao reakciju, videli smo sve veća konceptualna stremljenja ka onome što se naziva dizajnom biznisa vođenog održivošću. U agencijama je poslovni dizajn kao disciplina doživeo nagli rast, a inovacione laboratorije zapošljavaju „potencijalne lidere (timova) za razvijanje održivosti biznisa“, i na tim su principima zasnovane i neke nove agencije (poput one koju ima Al Cotrill, pisac ovog članka za evropski startap portal Sifted.eu).

Zajednička tema je da se metodologije dizajnerskog razmišljanja zapravo ne skaliraju dobro u rasponu od dizajniranja fizičkih i digitalnih proizvoda do efikasnog dizajniranja održivih novih usluga i preduzeća.

Za održivost je potreban poslovni model – kombinacija predloga, modela realizacije produkta/proizvoda i komercijalnog modela – koji može zaraditi, i to na konkurentnom tržištu. Da biste to uradili, potreban je temeljni pomak u praksi. Kada pređete sa dizajniranja proizvoda za kupca na dizajniranje poslovnog modela koji može pobediti na tržištu (osvojiti jedan njegov deo), ne možete naprosto ponovo primeniti postojeće metode, strukture i kulturu.

Dakle, evo četiri načina kako bi se metode “dizajnerskog razmišljanja” mogle prilagoditi dizajnu u funkciji održivosti.

1. Definisati poslovni model pre dizajniranja usluge

Poslovni model je sistem stvaranja, isporuke i zaposedanja vrednosti. A priroda svakog sistema je da su međusobno povezani i lančano uvezani. Ukratko, ne možete dizajnirati jedan segment bez „efekta protoka“, jer se svaki od segmenata “uliva” i u druge segmente biznisa.

Ipak, prečesto u tradicionalnim metodama dizajna vidimo ’proizvod’ doveden na nivo definicije pre nego što smo razmotrili ostatak poslovnog modela – model usluge, operativni model, model distribucije, i model dobiti.

Kao primer, nedavno smo ušli u inovativni projekat – angažovani smo od strane jedne velike banke specijalizovane za fizička lica i male biznise kako bismo pomogli u postizanju „održivosti“ njihovog dizajna (na tekućem projektu smo zajedno s jednim od najboljih dizajnerskih produkt-studija iz Londona).

Dizajn-agencija se borila sa ključnom odlukom o modelu prihoda – da li će usluga zarađivati od akvizicija poteklim na bankarskim proizvodima, subvencionisanjem putem partnerskog oglašavanja ili samostalnim određivanjem cena (ili njihovom kombinacijom).

Ovo je imalo veliki uticaj na dizajn proizvoda. Ako je trebalo zaraditi novac samostalno formiranim cenama, onda je proizvod trebalo da stvori značajnu vrednost za podsticanje kupovine, što znači da bi trebalo biti bogat karakteristikama i izuzetno relevantan, a trebalo bi i da cilja na relativno usko tržište („tanko i duboko“). Međutim, ako je ovo bio samo kanal za akviziciju bankarskih proizvoda, onda bi mogao biti relativno lagan po karakteristikama, rešiti opštiji problem i ciljati širu publiku („plitku i široku“).

U jednom inovacionom projektu, produkt-dizajn je napredovao osam sedmica pre no što su rešene osnovne odluke o modelu prihoda.

Model prihoda definisao je pravac proizvoda. A ovo grananje dizajna proizvoda trebalo je da se dogodi na samom početku osmišljavanja, s obzirom na to da je sugerisalo fundamentalno različite pravce proizvoda i fokus istraživanja. Ipak, dizajn proizvoda napredovao je osam sedmica, a da se ovo pitanje nije rešilo.

A to nije bio jedini konflikt. Izbori kanala pokreću izbore poslovnog modela. Dizajn-agencija je želela da stvori samostalni brend. Ali, izgradnja održivog akvizicijskog modela verovatno je značila korišćenje bankarskih kanala. Banka ne bi pustila predlog na kanal ukoliko nije brendiran.  Da je, međutim, brendiran od strane banaka, šire tržište bi pomislilo da je usluga namenjena samo bankarskim klijentima, ograničavajući ukupno usvajanje i tržišni potencijal.

Jasno je da neki od dizajnerskih izbora nisu bili izvodljivi zajedno. A izbor ciljnog tržišta, kanali koje bismo mogli da koristimo, odgovarajući model prihoda, dizajn proizvoda i održivost bili su međusobno zavisni. U ovom slučaju, ciljno tržište (a samim tim i izbor proizvoda) bilo je rezultat izbora brenda, što je bio rezultat izbora kanala, što je, pak, bio rezultat troškova akvizicije kupaca i politike banke.

Zbog toga se mora celovito razmišljati o dizajnu poslovnog modela, i shvatiti da su svi njegovi segmenti u osnovi međusobno povezani. Ne postoji način da se dizajnira proizvod ili usluga, a da se u njega ne “umota“ i ostatak poslovnog modela. Umesto toga, morate da diverzifikujete na nivou poslovnog modela, istražite različite puteve i naizgled održive varijante koje su vam na raspolaganju. Zatim ih morate brzo onemogućiti kako bi suzili prostor rešenja pre nego što zaista započnete izgradnju dizajna proizvoda/usluge.

Ali, na kraju, jedina istinska mera „najboljeg dizajna“ biće njegova održivost, to jest, koji i kakav će dizajn  najverovatnije generisati najveći prinos.

2. Dizajnirajte unatrag, počev od održivosti

Razmišljanje o biznis-dizajnu (design thinking) uči nas da krenemo od kupca i da se prvo fokusiramo na poželjnost proizvoda/usluge. Ali, početna ideja – da inovacije treba da počnu od kupca, a ne kroz tabele ili neko tehnološko rešenje – gubi se “negde usput”. Negde na tom putu, to je značilo „poželjnost dizajna, a zatim od njega napravite poslovnu priliku“.

Problem je što je u poslovanju ekonomski faktor, to jest profit, granični uslov – „prepreka“, odnosno, zadatak koja se mora ispuniti. Jednostavno, ako ta vrsta „matematike para“ ne funkcioniše, ond1 ništa ne funkcioniše.

Da bi se nešto dizajniralo kao održivo, metode dizajniranja moraju da, u krajnjem rezultatu, privuku što veću pažnju.

Iako treba da „započnemo“ sa pronalaženjem nečega što kupci žele, te je stoga potražnja za “tim nečim magičnim” velika (odnosno, problema koji treba rešiti i nekom grubo rešenje), pa odatle moramo dizajnirati unatrag – od tačke održivosti. Odnosno, počev od prepreka koje treba prevazići, i uz pretpostavke kako to ostvariti, pitajući se šta je tačno ono što se iz dizajna može „pokupiti“ da bi se to postiglo. Kraće rečeno, pogledati sa drugog kraja, iz sasvim drukčije perspektive.

Obrnuta perspektiva omogućava nam pregled i uvid u pretpostavke koje iznosimo, gde su nepoznanice i koja su ograničenja koja upravljaju smerom našeg biznis-dizajna. Nameću se i pitanja na koja treba odgovoriti: koliko bi to trebalo biti „poželjno“? Kako bi trebalo da izgleda naš model usluge? Koju strukturu troškova možemo da apsorbujemo? Koja je zahtevana cena u okviru koje se projekat i razvoj proizvoda-usluge ostvaruje? Ovo može značiti da je neka usluga možda manje poželjna, a i da je za manji broj ljudi, ukoliko to znači da je struktura troškova bolja ili da je konkurencija manja.

U suštini, ceo proces dizajniranja treba da odluči „šta mora biti suštinski i realno dobro da bi ovo bilo profitabilno“. Baš kao i sve odluke donete u zarad postizanja ovog cilja.

Kraće rečeno: šta je “to nešto magično” u vašem biznisu i vašem proizvodu što bi privuklo kupca i trajno ga zadržalo?

3. Široko adresiranje izvodljivosti

Razmišljanje o biznis-dizajnu, odnosno o najboljem poslovnom konceptu nas uči da nešto treba biti „tehnološki izvodljivo“ da bi bilo uspešno.

Svakako je tehnologija često glavno ograničenje – posebno u korporacijama sa nasleđenim sistemima. Ali, u većini procesa vođenih dizajnom, izvodljivost je mnogo širi koncept od usredsređivanja na ono što je „tehnološko“. Tačka je to kada se zaista nameće pitanje: „možemo li ovo izvesti?“, i „koliko će to koštati?“.

To može značiti bilo šta, od „možemo li pristupiti tim kanalima?“, ili „Možemo li pristupiti tim resursima ili investicijama?“, pa do „hoće li nam kompanijski sporazumi na nivou usluga (ili politike rizika / politike arhitekture / propisa / poslovnog koda i kulture) omogućiti da pokrenemo ovaj novi model usluge?“.

Ako ste ikada radili na inovacijama, prepoznaćete sve ove “planersko-poslovno-kreativne bitke”, i dobro znate da bilo koja može biti smrtna pretnja za konačno postizanje cilja (a to je dobar proizvod ili usluga). Dakle, kada je reč o izvodljivosti, treba šire razmotriti ograničenja sistema u kojem dizajnirate.

U isto vreme, „izvodljivost“ (poput poželjnosti proizvoda/usluge) je često jedan raznovrsni spektar (rešenja). Mnoge stvari su ‘izvodljive’ ako ste spremni da platite za njih. Pomenuti bankarski projekat u kojem smo angažovani imao je poslovnu opravdanost, izglednost potkrepljenu istraživanjima i činjenicama koje su išle u prilog predloženom projektu, kao i plan za preduzimanje narednih koraka na osnovu njegove očekivane komercijalne koristi – oslanjajući se na pretpostavke o modelu usluga koje su prvenstveno digitalne. Ali, tu je bi i jedan, jedini problem: predloženi nivoi usluga u suprotnosti su sa ugovorima banke o nivou usluga. Njihovo „poravnavanje“ i usklađivanje uvećalo je model njihove usluge i poboljšalo projekcije o realnim troškovima, što je, zauzvrat, uvećalo ukupne finansije ove kompanije.

I, da ne bi završili u neprofitabilnom ćorsokaku, treba imati na umu da projektovanje održivosti znači proširivanje fokusa izvodljivosti, uz glavno pitanje „možemo li to učiniti“, i razumevanje finansijskih implikacija ovih potreba i obaveza.

4. Dizajniranje za distribuciju

Ne postoji jedan već dva aspekta poslovnog modela koji se suočavaju sa kupcima: „ponuda“ (ono što prodate, proizvod-usluga) i „distribucija“ (kako stvarate i postižete potražnju za tim). Ovo se približno mapira sa osnovnim pokretačima ekonomije i finansija jednog preduzeća: predviđanje neto dobiti, proisteklo iz celokupnog budućeg odnosa sa kupcem (CLV), uz trošak akvizicije kupaca (CAC), odnosno, njihovo pridobijanje.

Tradicionalne metodologije dizajna ga često tretiraju kao nešto što dođe “naknadno”, kao neku potonju primisao koja može ali i ne mora biti inkorporirana u poslovnu strategiju. Ali, da bismo dizajnirali održivo, upravo dizajn moramo postaviti kao prvu stvar ispred nas koju moramo ostvariti, postavljajući je ujedno i u sam centar.

Kako kaže Peter Thiel: „Loša distribucija – a ne proizvod – jeste glavni uzrok neuspeha.“

Troškovi akvizicije kupca su troškovi pridobijanja kupca za kupovinu proizvoda/usluge. Kao važna ekonomska jedinica, troškovi pribavljanja kupaca često su povezani sa trajno ustanovljene vrednosti potrošača (customer lifetime value, CLV ili CLTV). Pomoću CAC-a, bilo koja kompanija može proceniti koliko troši na sticanje svakog novog kupca. Troškovi pridobijanja kupaca (CAC) često su veća prepreka za bilo koji novi poduhvat. Pristup kupcima u velikoj meri i dovoljna konverzija istih je neverovatno skup poduhvat. Mnogi vodeći venčer ulagači su to isticali, uključujući Pitera Tila (Peter Thiel): „Loša distribucija – a ne proizvod – jeste glavni uzrok neuspeha“, kao i Marc Andreesen: „Mnogi preduzetnici koji stvaraju odlične proizvode jednostavno nemaju dobru strategiju distribucije… (Venčer kompanija) a16z je naivčina po svima onima koji su shvatili prodaju i marketing“.

Treba napomenuti da je CLV mera koja nam pokazuje koliko nam klijent donosi novca kroz vreme koje provede sarađujući sa nama (npr. očekujemo da klijent kod nas kupuje jednom u dva meseca i da jednog klijenta možemo u proseku zadržati 2 godine). Ukoliko nam je zarada od jedne kupovine klijenta $5, onda je CLV = $5 * 6 kupovina godišnje * 2 godine=$60. Ako si tek na početku i nemaš predstavu koliko će ti ostati klijent, možeš uzeti godinu dana kao period za koji ćeš računati Customer Lifetime Value.

CAC je mera koja nam pokazuje koliko nas košta (u novcu) da dovedemo novog klijenta. Ako smo uložili u marketing $100, a privukli dva klijenta koja su kupili proizvod, to znači da nam je CAC = $50. On nam daje do znanja koliko moramo da uložimo u marketing kampanje kako bismo dostigli cilj.

Dok sam vodio strateški tim u jednoj velikoj korporaciji, konsultanti bi nam uvek dolazili sa pričama o pretnji određenih „ometajućih“ startapa u toj industriji. Ali često je to bilo neutemeljeno, bez ikakvih podataka koji bi takav stav podržali, poput predloga ugrubo iscrtanog na nekoj cedulji – što je možda tek nešto više od predloga, a daleko manje od faktom potvrđenog stanja u toj poslovnoj niši – dakle, ničega izuzev veoma okvirnih kalkulacija – kada smo mogli videti da oni nikada neće preživeti svoj CAC (troškove koje vlasnik kompanije ima radi pridobijanja klijenta), i da bi zacelo i zasigurno mogli da popričekaju neki bolji trenutak.

Drugo, kao što ovde objašnjava Brian Balfour, proizvodi moraju biti dizajnirani za kanale, a ne obrnuto. Izbori vaših kanala će obezbediti informacije za dizajn određenog proizvoda/ usluge, a budući da obe stvari suštinski doprinose održivosti, nijedan od njih nije važniji od onog drugog. Uprkos fokusu na izgradnju revolucionarnih proizvoda, mnoga preduzeća su izgrađena na neizdiferenciranom proizvodu – ali sa prednošću (izvrsne) distribucije.

Dobra vest je da, pri dizajniranju modela dobre distribucije, možemo usvojiti vrlo slične metode i pri dizajniranju proizvoda ili usluge: počev od dubokog razumevanja ponašanja kupaca, pa do konstruisanja ciljnih okvira, koncepata, prototipova i validacije različitih modela.

Ali, dokle god se ne snađete u primeni modela dobre distribucije, vaše će planiranje-dizajniranje održivosti (proizvoda/usluge) biti neodređeno i volatilno.

Ukratko:

Pojednostavljivanje složene prakse u ove četiri jednostavne lekcije zapravo ne donosi “poslovnu pravdu”, iako su to primarno bitni pomaci za koje mislimo da su potrebni.

Jednostavno rečeno, metode, strukture, mogućnosti i poslovna kultura pogodni za dizajniranje nečeg lepog i korisnog za korisnika ne prevode se nužno u dizajn samog poslovanja i nastupa kompanije, gde treba da rešavate pitanja ekonomije, međusobne povezanosti delova, kao i šire dinamike konkurencije, ponašanja kupaca i tržišta.

Ukoliko to dobro uradite, potreban je, potom, i temeljni zaokret u praksi, metodologiji i kulturi inovacionih laboratorija i njihovih dizajnerskih agencija i partnera u produkt-dizajn studijima. Dizajn proizvoda / usluga pretvoriti u poslovni dizajn i prilagoditi praksu problemu, odvojeno od nasleđenih poslovnih kultura, metoda i mogućnosti. Ili, kako često kažemo, dizajn za suštinu (isplativog poslovanja).

Al Cotrill, Sifted.com

Džek Ma vs. Vašington (runda 2018)

Početkom prošlog januara, Džek Ma, osnivač kineske kompanije za elektronsku trgovinu pokušao je da napravi “prečicu” ka Trampovoj kuli u Njujorku kako bi izgradio most dobre volje sa čovekom čija su javna zapažanja uglavnom oslikavala Kinu kao kradljivca radnih mesta kojem ne treba verovati. Dve nedelje nakon posete, Maov Ant Financial Services – firma koja je 16 puta veća od PayPala – najavila je dogovor o kupovini remitera za transfer novca MoneyGram, čije je sedište u Teksasu.

Dve kompanije su drugog januara prošle godine rekle da su okončani pokušaji Ant-a da kupi MoneyGram, nakon što ova kineska firma nije dobila odobrenje od američkih zvaničnika. Očaravajući šarm kojim je Džek Ma pokušao da početkom 2017. osvoji tek izabranog Donalda Trampa nastavili su se tokom čitave prošle godine, ali ovaj pokušaj „omekšavanja“ kursa američke administracije očigledno nije doprineo razbijanju nepoverenja prema Kini koje je prisutno u Vašingtonu – a izgleda da će se to nepoverenje produbiti tokom ove godine.

Maovi napori uključivali su i pojačano lobiranje i obećanja koja su direktno išla na razuveravanje Trampa da je Kina faktor koji treba da zabrine Amerikance. Nakon što je Ma prošlog januara obećao da će svojim poslovanjem stvoriti hiljade radnih mesta u Sjedinjenim Državama, u maju je Alibaba, poslovna grupa koja se sastoji od preduzeća kao što su platforme za e-trgovinu TMall i Taobao, bila domaćin velike konferencije u Detroitu, čiji je cilj pomaganje malim preduzećima u onlajn biznisu, tj pri prodaji na internetu u Kini. U prošloj 2017. godini, prema vebsajtu OpenSecrets.org, koji prati lobiranje potrošnje sve javnog obelodanjivanja, Alibabino lobiranje u SAD je dostiglo cifru od 1,4 miliona dolara, u odnosu na milion dolara u 2016. godini i oko 400,000 dolara godišnje između 2012. i 2015. godine. Prošlogodišnje lobiranje je kao temu za diskusiju imalo “predloženu akviziciju i strane direktne investicije”, kao i problem falsifikovanja i zaštite autorskih prava vlasnika.

Ali, kako je izjavio direktor kompanije MoneyGram Aleks Holms u izjavi od 2. januara, “geopolitičko okruženje se značajno promenilo otkako smo pre gotovo godinu dana najavili predloženu transakciju sa Ant Financial. Uprkos našim maksimalnim naporima da sarađujemo sa vladom Sjedinjenih Država, postalo je jasno da Komitet za strana ulaganja u Sjedinjenim Državama (CFIUS) neće odobriti ovo spajanje.”

CFIUS, odnosno Komitet za strana ulaganja u Sjedinjenim Državama jeste međuagencijski odbor kojim predsedava Odeljenje za trezor i koji ispituje predložene poslove sa stanovišta nacionalne bezbednosti. Neuspeh ugovora kineskog Ant-a usledio je nakon što je Tramp prošlog septembra blokirao kupovinu američkog proizvođača čipova Lattice Semiconductor „zbog problema koji se tiču nacionalne bezbednosti“. Zbog, za ovu administraciju ključnih razloga, ovaj blok šalje signal o “zamrzavanju” koji je snažniji od poruke poslate objavom namere o kupovini kompanije za proizvodnju poluprovodnika Lattice.

U slučaju Lattice, sredstva koja se usmeravaju ka akviziciji mogla bi se vratiti u kinesku državnu firmu koja je javno izjavila da je jedan od njenih ciljeva bio unapređivanje kineske nacionalne sigurnosti. Osim toga, postalo je očigledno da ova vrsta tehnologije ima potencijal za vojnu primenu. Alibaba i njemu pridružene firme, poput Anta, uglavnom se smatraju privatnim kompanijama. U Kini, međutim, linije između državnih i privatnih poslova i vlasništva često mogu biti zamućene: Ant-ova finansijska runda dokapitalizacije tokom 2016. u iznosu od 4,5 milijarde dolara predvodila su preduzeća pod kontrolom države. Prošle godine je Alibaba – baš kao i druge velike kineske firme – uložila značajna finansijska sredstva u inicijative koje su zastupale vladine ciljeve, poput pretvaranja Kine u globalnog lidera u veštačkoj inteligenciji.

Republikanski predstavnici, Robert Pittenger i Chris Smith aludiraju na te zamućene linije, izražavajući strahovanja zbog ugovora MoneyGram-a u autorskom tekstu napisanom prošle godine za Wall Street Journal: “Ant Financial je, kako se izveštava, tražio način kako da pristupi banci od 2,4 milijarde mobilnih korisničkih naloga koji su u posedu MoneyGrama. Kineska vlada je značajan akcionar Ant Financiala, sa oko 15% udela. Ukoliko bi ova transakcija bila odobrena, kineska vlada bi stekla značajan pristup, kao i informacije, koje se tiču finansijskih tržišta i specifičnih međunarodnih tokova novca potrošača.”

Obe kompanije, kako teksaški MoneyGram tako i kineski Ant Financial, insistiraju da je neuspeh u postizanju dogovora o kupovini – čiji je ceh napuštanja sporazuma Ant (po svemu sudeći nepravedno) platio 30 miliona dolara – ne znači da su jednom za svagda osujećeni njihovi napori da rade zajedno. Ove firme sada planiraju “stratešku saradnju”, sa fokusom na Kinu, Indiju i Filipine, destinacije na koje mnogi radnici šalju novac.

Takve firme, koje žele da se međusobno povežu, bolje neka počnu da se navikavaju na razvoj obrta koji vodi ka rešenjima. U toku je dvostranački napor, i republikanaca i demokrata, na usvajanju zakona koji će dalje jačati CFIUS kako bi se rešila pitanja sigurnosti u sklopu kineskih i drugih akvizicija. Između 2013. i 2015. godine, Kina je činila petinu transakcija obuhvaćenih CFIUS-om, većom zastupljenošću od bilo koje zemlje. Stoga, Amerikanci drže do stava da bi jedan jači zakon verovatno značio veći broj provera i ocena budućih preuzimanja američkih firmi od strane inostranih investitora – a posebno Kineza.

Quartz, The Atlantic (2. jan 2018)

A year on, Jack Ma’s US charm offensive isn’t working in Washington

 

Kinesko istraživanje i razvoj: od jeftinih imitacija do vrhunskih inovacija

Većina nas koji svakodnevno koristimo proizvode izrađene u Kini svesni smo njene rastuće ekonomske moći kao “najveće svetske fabrike”. Kina, međutim, namerava da do sredine ovog stoleća postane razvijena zemlja, a sastavni deo ovih ambicija je njen intenzivan fokus na inovacije.

Tokom nekoliko poslednjih decenija, kineske kompanije su se razvile od pukih imitatora do maštovitih i efikasnih inovatora. Brus Mekern, pisac ovih redaka i saradnik think-thanka Hoover, Univerziteta Stenford i Univerziteta Oksford je sa svojim kolegom Džordžom Jipom istraživao ovaj fenomen pri čemu su njih dvojica identifikala tri ključne faze u razvoju Kine:

1.     Od “kopiranja” do “svrhovitog prilagođavanja”

2.     Od “sledbenika” do “nosilaca svetskih standarda”

3.     Od “potrage za novim resursima” do “potrage za novim saznanjima”

Kineske kompanije danas predstavljaju veliki izazov već odavno etabliranim multinacionalnim kompanijama sa Zapada, ušavši na tržišta razvijenog sveta kako bi na njemu postale insajderi. Pošto je u periodu 1979-80 bivši kineski lider Deng Ćjaoping sproveo tržišno orijentisane ekonomske reforme, pokretačke snage ove transformacije postale su 1. Potrošači, i 2. Prosvećivanje. Kineski kupci imali su brzorastuću potražnju za svim vrstama proizvoda s obzirom da je velika, raznolika populacija ove zemlje tada počela da stremi boljem životu i standardu. Ovakav trend je stimulisao brojne kompanije da razviju pristupačne proizvode za ovakvu vrstu potreba. I kultura preduzetništva u poslovnom sektoru uveliko je olakšana dalekovidošću vlade, uz snažnu motivaciju za postizanjem što veće nezavisnosti i ekonomskog razvoja.

Kineska vlada negovala je sistem razvoja inovacija širom zemlje, sistem koji se sada sastoji od nekih 100 naučnih i tehnoloških parkova, univerziteta i vladinih istraživačkih institucija koje pružaju podršku novim preduzećima. Kineska vlada je 2013. uložila u istraživanja i razvoj svojih preduzeća oko 190 milijardi dolara, što je tada bilo oko 40% novca koji su Sjedinjene Države u tom periodu potrošile na svoj R&D.

Novac koji Kina troši na istraživanje i razvoj predstavlja nešto preko od dva odsto njenog bruto domaćeg proizvoda, što je nešto više od R&D procenta tj udela u BDP-a zapadne Evrope. Tehnološki razvoj, kao vrhunski prioritet kineske vlade, praćen je preduzetničkim duhom i energijom kineskih preduzetnika.

02

Od “kopiranja” do “svrhovitog prilagođavanja”

U prvoj fazi svog planskog razvoja, kineske kompanije počele su da kopiraju proizvode i procese nastale u zapadnim kompanijama, ili da proizvode komponente za lance snabdevanja koje drže multinacionalne korporacije. Tada su kineski dobavljači, angažovani za multinacionalne kompanije bili prisiljeni od strane svojih poslovnih partnera da osvoje visoke standarde kvaliteta po niskoj ceni.

Dok je tražnja domaćih potrošača u početku bila mahom orijentisana ka veoma jeftinim proizvodima, kineski proizvođači su izuzetno brzo naučili kako da razviju proizvode koji su bili “dovoljno dobri”, kombinujući da oni odgovaraju svojoj svrsi ali i dalje sa niskim troškovima proizvodnje i plasmana. Na primer, jedan kineski startup stvorio je “Apple Peel”, komponentu koju kupac može da koristi sa svojim džepnim računarom nalik ajfonu (ali bez funkcije telefona), – takozvani iPod Touch – da bi ga pretvorio u mobilni telefon.

Za razliku od niskog nivoa konkurencije u poslovnom sektoru koji spada u kinesko državno vlasništvo, privatne kompanije bile su prisutne i aktivne u poslovnim sektorima koji su bili otvoreniji i konkurentniji. Samim tim, kineske (privatne) firme stekle su bolje razumevanje lokalnih klijenata, što im je vremenom omogućilo da se efikasno takmiče s multinacionalnim kompanijama koje su poslovale na kineskom tržištu.

Iako lokalna preduzeća nisu posedovala mogućnosti za istraživanja i razvoj poput stranih kompanija, ipak su uporno stremila ka što inovativnijim procesima, nastalim širokom tehnološkom mrežom i inovatorskim ekosistemom razvijenim od strane kineske vlade. Sa iskustvom stečenim u zadovoljavanju zahteva kupaca i radom sa intenzivno prisutnom konkurencijom, kineske firme bile su takođe u stanju da se prošire na druga tržišta i to sa svojim naprednijim generacijama proizvoda.

Primer za to je Joyoung, kompanija za kućne aparate sa sedištem u Hangžou, počela je kao izumitelj uređaja za sojino mleko kojeg su kasnije kopirale mnoge druge firme, uključujući tu i strane firme sa Zapada. Kompanija Đojang (Joyoung), sazdana na uspešnoj prodaji mašina za proizvodnju i obradu sojinog mleka vremenom je prerasla u velikog proizvođača malih kućnih aparata sa najširom mogućom paletom artikala. Ovo iskustvo, nastalo kaljenjem na jednom tako konkurentnom i brzo rastućem tržištu kakvo je kinesko, uvelo je kineske firme u drugu fazu njihove evolucije.

00

Od “sledbenika” do “svetskog standarda”

U ovoj fazi, kineske firme su ambiciozno zacrtale svoje ciljeve, a posebno postizanja globalnih standarda; za ovakav razvoj su naročito imale interesa one domaće kompanije koje su već bile aktivne na izvoznim tržištima, za šta je odlična ilustracija multinacionalna kompanija za kućne aparate i belu tehniku, Haier. Od samog početka, Haier je bio usmeren na inovacije, a sada je po profitu najveća svetska kompanija u sektoru kućnih aparata (već sedmu godinu zaredom), imajući pritom i najveći udeo na svetskom tržištu prodaje kućne tehnike (preko 10%). Legendarna je inovacija Hajerovih mašina za pranje, koje peru krompir – ali i odeću! – što je bio savršen poslovni odgovor na potrebe kineskih poljoprivrednika.

Mnoge  kineske kompanije već su postigle svetske standarde kvaliteta. Međutim, veoma je mali broj jakih domaćih brendova koji su priznati i izvan Kine. Ovo je jedan od razloga za treću fazu u njihovoj evoluciji.

Od “traženja novih resursa” do “traženja novih saznanja”

Oslanjajući se na sposobnosti razvijene na domaćem tržištu, zajedno sa novcem poniklim na njihovim uspesima, kineska preduzeća su sada krenula da osvajaju svetsko tržište.

Za razliku od prethodne generacije kineskog globalnog poslovanja, kada su kineske firme u inostranstvu mahom investirale u naftu i druge prirodne resurse, ova treća faza za vrhunski prioritet ima inoviranje kao i eksploataciju inovacija razvijenih kod kuće, kako bi ih primenila na potrošačka i industrijska tržišta Zapada.

Kineska preduzeća tragaju za brendovima kao i pristupom tržištu i tehnologijama koje bi mogle nedostajati njihovim matičnim portfolijima razvijenim kod kuće. Njihov ulazak (ili izlazak, kako god ga videli) na strana tržišta često se obavlja akvizicijama (pripajanjem), i u tom smislu njihove popularne mete su evropske firme a posebno nemačka preduzeća srednje veličine.

Druge kineske kompanije su instalirale svoje istraživačke i razvojne centre na teritoriju Sjedinjenih Američkih Država i Evrope, u kojima se nalaze njihovi ključni centri za inovacije (kao što je to Silicijumska dolina u Kaliforniji). Dobar primer za kineski R&D u inostranstvu je kineski proizvođač telekomunikacione opreme i pametnih telefona, Huawei. Tokom dugog niza godina svoje međunarodne ekspanzije, kompanija Huawei razvila je globalnu mrežu od 16 istraživačkih i razvojnih instituta i 36 zajedničkih tj kooperantskih centara za inovacije. Huawei i ZTE, još jedna velika telekom kompanija iz Kine, konstantno su, iz godine u godinu, među prvih 10 podnosilaca patenata u svetu.

08

Kineske lekcije u poslovnom menadžmentu

Kineske firme su takođe usvojile niz praksi vezanih za upravljanje poslovanjem koje na Zapadu nije toliko zastupljeno. Istraživanja su identifikovala 10 poslovnih oblasti u kojima Kinezi razvijaju svoj menadžment: u rasponu od dubinskih tehnika razumevanja klijenta i brzog donošenja odluka, preko brze izrade prototipova i učenja na greškama do podizanja “borbene gotovosti” i spremnosti da na opsežne resurse primenjuju svoja inovatorska rešenja. I dok ove oblasti nisu same po sebi naročito nove, one su u svakom slučaju izvor konkurentske prednosti u kineskom poslovnom okruženju, unutar kojeg ih strane kompanije ne primenjuju na dosledan način.

Mnogo je toga što inostrane kompanije mogu naučiti od Kine u ovom trenutku, kada ona postaje vodeće svetsko tržište. Stranci u ovoj zemlji mogli bi da dodatno razviju i unaprede neke poslovne sposobnosti koje su možda dosad zanemarivali, uključujući tu hrabro eksperimentisanje, brzu implementaciju, stvaranje novih kategorija proizvoda, kao i usredsređivanje na “lean value” poslovnu filozofiju: razvijati se što više, a sa što manje potrošenih sredstava – maksimizirati vrednost proizvoda po što manjoj ceni. Takođe, ne treba smetnuti s uma da su Kinezi u kratkom roku razvili izvanredne mešovite timove i svetske poslovne lidere.

Na horizontu se uočava cunami poslovnog suparništva, koji je iz Kine krenuo da preplavi razvijeni svet. Najbolji način na koji se zapadne multinacionalne kompanije mogu pripremiti za ovaj talas je da i same uzmu neposredno učešće unutar kineskog inovacionog ekosistema.

Originalni članak objavljen je na britanskom portalu The Conversation, gde možete pročitati originalni članak.

The Atlantic (Quartz Blog)

Šta nedostatak novih banaka znači za budućnost industrije

0000

Nedavna rasprava pred Nadzornim odborom i vladinim Komitetom za reforme, pokrenuta je kako bi se ispitalo zašto još od 2009. praktično da nema novih banaka. Rasprava je fokusirana na dilemu zašto je to važno, kao i zašto se to dešava. Nalazi ovog ispitivanja treba da budu od značaja za sve koji imaju interesovanja za američku ekonomsku politiku, tvrdi George Sutton za onlajn magazin American Banker.

Studija koju je 2015. objavio FED tj Američka centralna banka filijala Ričmond doprinela je da se postave okviri za rešavanje ovog problema. Sve je počelo uočavanjem jedne činjenice, naime, da se do 2009, svake godine otvaralo između 100 i 200 novih banaka godišnje. Od svih novih bankarskih prijava, Savezna korporacija za osiguranje depozita (Federal Deposit Insurance Corp.) odobrila je oko 75%. Tome nasuprot, u proteklih sedam godina, odobreni su zahtevi za samo tri nove banke.

Studija ričmondske filijale Fed-a analizirala je da li je ovaj model bio nalik onima iz prethodnih recesija i otkrili su nešto veoma neobično. Tokom svih prethodnih perioda, količina novih bankarskih aplikacija (zahteva) je padala tokom recesije. Ali, oni nikada nisu došli na nulu, a i brzo bi se povratili do normalnog nivoa operativnosti tokom perioda oporavka. Nakon poslednje recesije, međutim, broj novih banaka je pao gotovo na nulu, ostavši na tom nivou sve do danas.

Ovo je stvar koja budi ozbiljnu zabrinutost. Bankarski sistem nije statičan. Ispitivanje iz Ričmonda dobro je opisan način na koji bankarska tj. finansijska industrija zavisi od privrednog rasta i obnavljanja performansi realnog sektora i privrede.

00000

Dinamičku prirodu bankarske industrije najbolje je ilustrovati kao ono što se dešava tokom rasta postojećih banaka. Zrele finansijske institucije nastoje da promene svoju bazu klijenata, menjajući svoje proizvode i usluge u pokušaju da dopru do novih tržišta. One novije banke, ne tako zrele i s manje iskustva ali i klijenata, onda mogu pokupiti ostatak, opslužujući klijente u ređe naseljenim i ruralnim područjima na koja se starije bankarske institucije više ne fokusiraju.

Dogodiće se dva loša ishoda, ukoliko se nove banke ne budu dovoljno razvile da bi popunile te praznine na finansijskim tržištima koje ostaju iza starijih banaka.

Prvi je nedostatak dovoljnog broja usluga potrebnih malim preduzećima i potrošačima, koji su primarni pokretači privrede. Ruralna područja su posebno ugrožena.

Drugi problem je da će nedostatak novih banaka dovesti do toga da bankarska industrija postane sve usredsređenija na samo nekoliko veoma velikih banaka. Ovo bi u svoje vreme, konačno, moglo poništiti osnovnu strukturu američkog bankarskog sistema, kojeg je doskora odlikovala velika raznolikost tipova banaka u poređenju s drugim zemljama. Ova struktura u velikoj meri potiče od rasprostranjenosti decentralizacije unutar američkog privrednog sistema, koju je favorizovao još Tomas Džeferson (Thomas Jefferson) u svojim raspravama sa Aleksanderom Hamiltonom (Alexander Hamilton).

Tokom većeg dela rane istorije Sjedinjenih država, savezna vlada je povelje, uredbe i propise o bankama u potpunosti ostavila na državama da ih pojedinačno uređuju. Ovo je završilo izbijanjem Američkog građanskog rata, kada je potreba za jednom nacionalnom valutom radi finansiranja ratnih pohoda rezultirala usvajanjem Zakona o Narodnoj banci (National Bank Act), izrodivši tada dvojni bankarski sistem.

Decentralizacija, međutim, danas ostaje kao vrednost od fundamentalnog značaja. Princip “Prevelik da bi propao” (“Too Big to Fail”) ukazuje na rizik da banke porastu isuviše velike kako bi bile efikasno regulisane ili, čak, uspešne.

000

Dok pravila o fer-kreditiranju i Zakon o reinvestiranju zajednice (Community Reinvestment Act) – namenjen podsticanju depozitnih institucija kako bi se zadovoljile kreditne potrebe zajednice u kojoj deluju – pomažu da ruralna, manjinska i područja s niskim primanjima zadobiju pristup finansijskim uslugama, efikasnija politika već po tradiciji predstavlja jedan od načina koji omogućava zasnivanje novih banaka, onda kada porastu mogućnosti za profitabilno opsluživanje klijenata i razvoj novih tehnologija poslovanja.

Tu je i pitanje – koje nije jedinstveno samo za sektor bankarstva – da ukoliko jedna industrija ne raste, a inovacije u poslovanju odumiru. Studija iz Ričmonda opisuje mnoge faktore koji prouzrokuju da jedan broj već etabliranih banaka opada, pre svega kroz konsolidaciju i akvizicije. Bez novih banaka, potrebe ljudi i njihovih zajednica naći će se u procepu: ili će rasti ili će kreditiranje biti podsticano i realizovati se izvan bankarskog sistema. Ovaj trend se jasno ospoljio kroz opadanje tržišnog učešća banaka, što je bilo oko 60% krajem Drugog svetskog rata, ali je danas tržišni udeo banaka samo oko 20% na kreditnim tržištima.

Ovo je trend poguban ne samo za Amerikance već i za njihovu privredu. Jedna idealna nacionalna privreda trebalo bi da u svom samom jezgru poseduje širok spektar dobro regulisanih banaka. Usled regulatornih faktora, banke nisu uvek najefikasnije, niti su inovativni davaoci finansijskih usluga – iako su (i dalje) najstabilnije finansijske institucije koje opslužuju jedno (ne samo američko) društvo, i imaju najmanje šanse da proizvedu finansijske mehurove na tržištu hartija od vrednosti.

Krediti danas pokreću ekonomiju, dok stabilno snabdevanje stanovništva i poslovnih subjekata kreditima predstavlja kritično važan cilj javnih politika. Banke uglavnom odobravaju kredite sa ciljem da ih zadrže, što znači da one žele da ti krediti budu kvalitetni, obezbeđujući im kontinuirani prihod i omogućavajući im opstanak u periodu privrednog pada i/ili ekonomske krize. Ostali pružaoci kreditnih usluga primarno kreiraju kredite sa ciljem da ih prodaju, i stoga moraju da konstantno odobravaju nove kredite kako bi generisali prihode od naknada, što može biti izazov ukoliko su uslovi na tržištu loši. Velika Recesija iz 2008. godine, koja je bila prva recesija izazvana prekidom u snabdevanju kreditima a ne padom potražnje za njima, predstavljao je jasan primer stalno vrebajuće nestabilnosti u privredi kojom dominiraju kreditori koji opstaju po principu “Izdaj kredit da bi ga prodao”.

Dobra vest je ta da istraživanja poput Fedove studije iz Ričmonda sugerišu da regulatorne politike igraju značajnu ulogu tokom perioda oskudice novih banaka, a ne samo uslovi u privredi i ekonomiji. Nije stoga iznenađujuće što su regulatori pooštrili svoje standarde tokom recesije, ali je došlo vreme da se iznova prilagode u cilju dalje dobrobiti po američku privredu. Treba se nadati da su nedavne rasprave u Vašingtonu označile onu tačku u kojoj bankarsko klatno počinje da se ljulja u drugom unatrag.

George Sutton (American Banker online)

Džordž Saton je advokat u firmi Jones VWldo Holbrook & McDonough. Od 1987. do 1993. godine bio je poverenik finansijskih institucija države Juta.

 

10 Vizija budućnosti “Interneta svih stvari”

Evo “top ten” trendova u budućnosti Interneta Stvari (Internet of things, IoT, ili, takođe, industrijski internet), nastalih na osnovu analiza Gartnera, kompanije za analitiku IT biznisa.

06

Guglovom pretragom termina “Internet of Things (Interenet svih stvari), IoT, ili Industrijski internet)” dobijamo preko 280.000.000 rezultata, zahvaljujući medijima koji u zadnje vreme intenzivno donose priče o vezi koja postoji između, recimo, pametnih kućnih aparata, nosivih uređaja i samonavodećih interaktivnih automobila. Zahvaljujući intenzivnoj medijskoj pokrivenosti, IoT je počeo da postaje i deo svakodnevnog govora. Ovo, ipak,nije potpuna slika, prema Niku Džonsu, potpredsedniku i stručnjaku kompanije Gartner koja se bavi analitikom IT biznisa. “IoT zahteva široku paletu novih tehnologija i znanja kojima mnoge kompanije i poslovni sistemi još uvek nisu ovladali”, kaže Džons, dodajući da je “jedan od stalnih lajtmotiva u oblasti IoT-a nezrelost, nedoraslost zahtevima koje tehnologija i najnovije usluge stavljaju pred  prodavce koji ih pružaju. Projektovanje stvari i opreme koja je u stanju da se nosi s ovom nedoraslošću zadatku, kao i upravljanje rizicima koje takva situacija stvara, biće ključni izazov kompanijama koje intenzivno koriste IoT. U mnogim oblastima tehnologije, nedostatak određenih veština i sposobnosti će takođe predstavljati značajan izazov.”

IoT će u godinama koje su pred nama izgledati sasvim drukčije nego danas. IoT je, zapravo, “greenfield tehnologija” – jer nastupa na “poslovnoj utrini”. To znači i da bi novi igrači, sa novim poslovnim modelima, pristupima i rešenjima, mogli da se pojave iznenada i “niotkuda”, trenutno preuzimajući  dosadašnje nosioce funkcija. Međutim, oblast biznisa je ključno tržište. I dok se govori o uređajima ugrađenim u odeću i o interaktivnim kućama, realna vrednost i neposredno tržište* za IoT jeste u biznisima i kompanijama. Potpuno usvajanje puno IoT okruženja daleko će više nalikovati već tradicionalnom modelu IT-difuzije (od preduzeća do potrošača), nego kao potrošačko usvajanje društvenih medija  i personalne mobilne tehnologije.

(*Neposredno tržište: Vremenski period, obično prekratak, potreban preduzećima da bi adekvatno označila ili rešila problem prilagođavanja promenama, koje zahtevaju trenutni uslovi u biznisu i industriji)

01

1. Platforme

Platforma je ključ uspeha. “Stvari” i uređaji će uveliko pojeftiniti, aplikacije će se umnožiti geometrijskom progresijom, a povezivanje će koštati veoma malo, “skoro besplatno”. Treba uzeti u obzir da IoT platforme umnogome uvezuju  infrastrukturne komponente iz sastava jednog IoT sistema, i to unutar samo jednog proizvoda. Usluge koje pružaju takve platforme spadaju u tri glavne kategorije:

I  Kontrolni uređaji niskog nivoa i operacije kao što su komunikacije, praćenje uređaja i upravljanje, bezbednost i ažuriranje kompanijskog softvera.

II  Brojne akvizicije IoT podataka, transformacija i upravljanje.

III Razvoj IoT aplikacija, uključujući softver za praćenje radnji korisnik u realnom vremenu (Event-driven logic, EDL), programiranje aplikacija, vizuelizaciju, analizu kao i kreiranje adaptera za povezivanje sa kompanijskim sistemima.

2.Standardi i ekosistemi

02

Gartner ističe da se,  procvatom IoT uređaja koji se sve više umožavaju pojavljuju i novi radno-tehnološki ekosistemi, i da će biti velikog rivaliteta, odnosno “komercijalno-tehnološke bitke među ovim ekosistemima”, kao i da će “dominirati oblasti poput pametnih interaktivnih kuća, pametnih gradova i zdravstvene zaštite. Prema prognozama Gartnerovih analitičara, “Svi oni koji se bave stvaranjem IoT sistema mogli bi započeti da razvijaju varijante svojih proizvoda za podršku većem broju standarda ili ekosistema, i biti spremni da ažuriraju svoje proizvode tokom njihovog životnog veka, kako standardi budu evoluirali a pojavljivali se novi API standardi” (protokoli, alati i rutine za  stvaranje novih aplikacija). Izvesno je da će biti velike borbe u cilju usvajanja IoT aplikacija od strane svetskog tržišta. Sa milijardama uređaja projektovanih da manipulišu petabajtima podataka, programeri aplikacija imaće nepregledno polje za pokretanje hiljada, ili čak miliona, novih i cool aplikacija. Ali, slično događajima u svetu pametnih aplikacija za pametne telefone, svi će voditi bitku za što veću naklonost od strane potrošača – a samo će njih nekolicina dospeti do vrha, kada će, konačno, biti prihvaćene i priznate od strane biznisa i potrošača.

3.Event stream procesori: obrada podataka u realnom vremenu

Prema Gartnerovim prognozama, “Neke IoT aplikacije generisaće ekstremno visoke stope-količine podataka koji će morati da budu analizirani u realnom vremenu. Biće uobičajeno da oprema i sistemi bliske budućnosti obrađuju desetine hiljada referenci u sekundi, a milioni operacija u sekundi mogu se uskoro pojaviti u nekim situacijama rada telekomunikacija ili telemetrije. Kako bi se odgovorilo na ove ogromne tehnološke zahteve, pojavile su se distributivne platforme za računarski streaming (DSCP-ovi). One obično koriste paralelne arhitekture za obradu protoka velike količine podataka podataka prilikom obavljanja zadataka kao što su real-time analitika i identifikacioni paterni (strukturni obrasci).”

4. Operativni sistemi

Već postoji širok spektar sistema, dizajniranih za određene, specifične namene.

5.Procesori i arhitektura

Za dizajniranje uređaja budućnosti, biće više nego porebno duboko razumevanje potreba koje će ova nova generacija uređaja iziskivati od svojih arhitekata, koji će morati da poseduju “ogromne tehničke veštine.”

05

6. Širokopojasne niskonaponske mreže

Sadašnja rešenja su vlasništvo pojedinačnih kompanija premda su standardi ti koji će zadominirati nad pojedincima. Prema Gartnerovim očekivanjima, “Tradicionalne mobilne mreže ne isporučuju dobru kombinaciju tehničkih karakteristika i operativnih troškova za one IoT aplikacije koje zahtevaju širokopojasno pokrivanje u kombinaciji sa relativno niskom propusnošću frekventnih opsega, dugovečnošću baterije, niskim hardverskim i operativnim troškovima kao i njihovom visokom frekventnom gustinom, odnosno, zbijenošću. Dugoročni cilj širokopojasne IoT mreže je da obezbeđuje brzinu prenosa podataka od nekoliko stotina bitova u sekundi (bps) do nekoliko desetina Kilobita u sekundi (Kbps) sa nacionalnom pokrivenošću, životom baterije do 10 godina, jednom krajnjom cenom hardvera od oko $5 i podržavajući stotine hiljada uređaja koji su povezani na baznu stanicu ili njen ekvivalent. Prve niskonaponske mreže (LPWAN) bile su zasnovane na tehnologijama su vlasništvo pojedinačnih kompanija (kao u eri mobilnih telefona pre pojave sada široko prihvaćenih IoS-a i Androida, gde je svaka kompanija imala svoj standard odvojen I nekompatibilan sa svim ostalim mobilnim uređajima), mada će se tržište na duži rok sigurno prikloniti nekim novim, široko prohvaćenim budućim standardima kao što je to, recimo, Narrowband IoT (NB-IOT), koji će verovatno i zadominirati u ovoj oblasti.”

7. Niskonaponska IoT mreža malog dometa

Kratkodometne niskonaponske mreže koje će povezivati uređaje biće daleko komplikovanije. Više neće postojati samo jedna zajednička infrastruktura za povezivanje uređaja.

8. Upravljanje IoT uređajima

Mnogi IoT uređaji koji nisu prolazni, već su koncipirani tako da nam u poslu i industriji potraju još neko vreme, iziskivaće upravljanje i servisiranje tj održavanje IoT sistema, kao što je potrebno i sa svim današnjim uređajima (apdejt odnosno ažuriranje poslovne opreme tj. softvera itd), što u igru uvodi velike izazove.

9. Analitika

03

Po prognozama Gartnera, firme koja se bavi analitikom IT biznisa, IoT će zahtevati nov pristup i – samoj analitici. “Novi analitički alati i algoritmi su nam više nego potrebni, ali s drastičnim povećanjem količine podataka kojima će se baratati do 2021. godine, potrebe za IoT sistemom mogao bi se u perspektivi razlikovati od tradicionalne analitike”,  kažu iz Gartnera. Ključna vrednost i kvalitet IoT-a biće “podaci”, Ali, ovaj novi kvalitet ima svoju vrednost samo ukoliko se obimne količine podataka mogu konvertovati u uvide, shvatanja, kao i informacije, na način da se mogu pretvoriti u konkretne aktivnosti koje će preobraziti kompanije, menjajući živote ljudi i utičući na društvene promene.

10. Bezbednost

04

Prema Gartneru, prisutne su pretnje od strane virusa koji bi onemogućavali ekonomičnu potrošnju baterije dok se uređaj ne koristi (tzv funkcija “sleep”). Ove napad  koriste zlonamerni kod koji se kroz IoT širi posvuda, a sa ciljem pražnjenja baterija uređaja tako što će ih virus držati neprekidno aktivnim. Prema Gartneru, “IoT uvodi širok spektar novih bezbednosnih rizika i izazova na obilju uređaja, njihovim platformama i operativnim sistemima, kroz njihovu međusobnu komunikaciju pa je čak i pretnja sistemima na koje su oni povezani. Sigurnosne tehnologije moraće da obavezno zaštite veliki broj uređaja i platformi kako od informatičkih napada tako i od fizičkih oštećenja, njihova komunikacija biće šifrovana a IoT će se susretati s novom vrstom izazova poput mimikrije-imitiranja pravih uređaja, kada virusi preuzimaju njihov identitet, ili blokirajući “sleep” funkciju, pritom brzo isisavajući struju iz baterije. Bezbednost IoT-a i uređaja biće dodatno zakomplikovana činjenicom da mnoge “Internet-stvari” koriste jednostavne procesore i operativne sisteme, koji nisu u stanju da podržavaju sofisticirane bezbednosne pristupe.”

Šta je sledeće?

IoT tržište je doslovce bezgranično. Predstoji nam jako uzbudljiv period, iako je potrebno sačiniti izuzetan softver i hardver, sa sofisticiranom pozadinskom podrškom na više bezbednosnih nivoa i uvodeći red i sofisticirano korišćenje podataka, uz shvatanje perspektive da je bezbednost veština koja obuhvata kriptografiju. Većini kompanija nedostaju talenti koja su im potrebni za razvoj bezbednosnih proizvoda.

(Tekst: Ahmed Banafa, IoT ekspert, Ilustracije i grafik: OpenMind)

OpenMind

Kineski poslovni putnici preuzeli vođstvo od SAD

11

U poslednjih nekoliko godina Kina je postala predvodnik svetskih trendova na nekoliko frontova – tako je i sa poslovnim putovanjima. Ona je sada jedna od vodećih ekonomija, najveće tržište za trgovinu luksuznim proizvodima i najveće tržište za e-trgovinu. Kina je takođe zemlja iz koje dolazi najveći broj turista i na prvom mestu je po potrošnji svojih turista.

Prema podacima Global Business Travel Association (GBTA) Kina je pretekla SAD i sada je, doduše sa malom razlikom, vodeće tržište poslovnih putovanja. GBTA procenjuje da je na poslovna putovanja u Kini prošle godine potrošeno $ 291,2 milijardi u odnosu na $ 290,2 milijardi u Americi. Međutim, kinesko tržište će rasti za 10,1% i 9,8% u 2016. i 2017. godini.

Rast potrošnje na poslovna putovanja u Kini nije neočekivan, piše the Economist. Kineski od države podržani domaći giganti imaju internacionalne ambicije, što je dovelo do mnoštva njihovih akvizicija i IPO, predvođenih Alibabom, najvećom svetskom elektronskom trgovinskom firmom. Ali, strani interes za Kinu se pomalo ohladio i sami poslovni ljudi možda primećuju da se njihove kolege od Kine sve više okreću ka Indiji, Bliskom istoku i Africi.

U stvari, kaže the Economist kineska biznis putovanja usporavaju. GBTA procenjuje da je 95% od kineskih poslovnih putovanja unutar zemlje, jer se mnoge kineske firme okreću manjim gradovima u unutrašnjosti u kojima raste kupovna moć, delom i zahvaljujući i velikom obimu infrastrukturnih radova koji od 2011. podrazumevaju i izgradnju 82 aerodroma.

06

Prema GBTA u Kini se gradi 70% od svih svetskih cevovoda za gradnju hotela u azijsko-pacifičkom regionu.
“Mislim da prisustvujemo promeni igre “, rekao je Majkl McCormick (Michael McCormick) izvršni direktor i COO u GBTA, USA Today. “To je značajna prekretnica i promena u redosledu od vremena kada naša organizacija prati poslovna putovanja.”

Američke kompanije pokušavaju da maksimiziraju profit na ovim rastućim tržištima. Hilton ove godine otvara novi hotel u Kini. IHG, hotelijerska kompanija čiji brendovi uključuju Holiday Inn, otvorila više od 30 različitih hotelskih kapaciteta u Kini prošle godine.

Proizvođači aviona kao što su Boing takođe vide priliku za dobar posao, jer je kineskoj avio-industriji potreban veći broj aviona da bi mogli da prevezu sve veći broj svojih poslovnih putnika širom zemlje, piše Fortune.

Prema podacima koje su u istraživanju pružili kineski rukovodioci kompanija, njihovi budžeti za poslovna putovanja i prezentaciju su porasli mereno godinu na godinu za 4,79 odsto, što je više za 3,1 odsto u odnosu na troškove predviđene za 2014.

07

Avio-kompanije i hoteli su već notirali ove podatke, i nameravaju da u partnerstvu sa kineskim prevoznicima profitiraju na tom rastu. Delta Airlines je pokrenula nonstop letove iz Los Anđelesa do Šangaja ovog leta, a Marriot očekuje da skoro udvostruči broj svojih hotela u Kini u narednih pet godina.

Mnogi prodavci u ovoj industriji već su proširili portfolio svojih usluga i proizvoda u Kini, a ostali će uskoro slediti taj primer. Za stručnjake u marketingu, to znači da pažljivo prate ključne trendove i paze da njihov tim pronađe prave mogućnosti na najvećem svetskom tržištu poslovnih putovanja. Evo tri trenda koje bi ljudi u marketingu trebalo posebno da prate u narednih nekoliko godina:

1. Kina je okrenuta samoj sebi: Iznenađujuće, Global Business Travel Association je utvrdila da se 95 odsto kineskih poslovnih putovanja ostvaruje na domaćem tržištu. Poređenja radi, u SAD je 80 odsto poslovnih putovanja na domaćim relacijama. Kompanije koji žele da se prošire u ovom regionu, moraju pojačano da se fokusiraju na regionalna putovanja.

05

2. MICE je u porastu: Sastanci, inicijative, konferencije i događaji u Kini se oporavljaju nakon izvesnog perioda u kojem su bili u padu. Trideset dva odsto kompanija je učestvovalo u MICE aktivnostima u proteklih godinu dana, što je porast od 17 procenata u odnosu na 2014. i 19 procenata u 2015. Taj skok predstavlja glavni faktor unutar rasta tržišta poslovnih putovanja u regionu, i marketingaši moraju da ugrade ove elemente u svoje marketing planove.

3. Raste dobra pozicioniranost kineskih hotelskih brendova širom sveta: utakmica na tržištu hotela u Kini je žestoka, a jeftine i luksuzne opcije su preplavile tržište da bi proširile svoje uporište. Dalian Wanda je svoj lanac hotela u Kini Wanda Hotels and Resorts proširio u svetu i sada ga ima od Londona i Madrida do Čikaga i australijiske zlatne obale, dok su Home Inn i Jin Jiang dva od mnogih kineskih brendova čije se pojačano prisustvo beleži u jugoistočnoj Aziji.

Za direktore marketinga, partnerstva i promocije sa kineskim brendovima predstavljaju novi put koji istražuju i koji može da dovede do stvaranja uzajamno korisnih odnosa.

UnionPay, brend bankarskih kartica banka sa većim udelom na tržištu od Visa i MasterCard zajedno, učestvuje sa 90 odsto na tržištu svih bankarskih kartica u Kini. Uz kontinuiranu popularnost ovog brenda među kineskim putnim brendovima, kompanije bi trebalo da razmotre da ovaj način plaćanja u svojim biznisima u Kini, piše Corporate Ink.

Investiciono bankarstvo: Napuštanje Volstrita (1/2)

Sveže iz Mreže: Veterani svetskog bankarstva su u “talasu cunamija” napustili velike banke kako bi otvorili sopstvene “finansijske butike” i “kioske” – savetodavne finansijske firme. Mogu li oni nadživeti bum spajanja i pripajanja (M & A)?

01

Osvrnuvši se na svojih šest godina mandata u Barklizu (Barclays), Hju “Skip” Mekgi (Hugh E. McGee) može da se seti samo jedne stvari koja mu nedostaje: korporativnih izleta sa Phil Mickelson-om, golferom superstarom koji je dugo pod pokroviteljstvom britanske banke.

McGee je okrenuo leđa životu na Volstritu u aprilu prošle godine, kada je podneo ostavku na mesto šefa američke investicione banke Barkliz. Bio je među najplaćenijim bankarima ove banke, zaradivši bonus od 13 miliona dolara u 2013. godini, ali više nije mogao da se nosi sa radom u ogromnoj “univerzalnoj” banci.

“Između poštovanja propisa i unutrašnje birokratije, shvatio sam da 80 odsto svog vremena provodim radeći nešto što nije u vezi sa klijentima, što zaista nije zabavno”, kaže McGee koji je bio glavni diler za sklapanje poslova u Liman Braders (Lehman Brothers) pre njegovog kolapsa.

Ipak, gospodin McGee (56), nije odustao od investicionog bankarstva: Umesto toga se vratio u rodni Teksas, da bio osnovao Intrepid Financial Partners, banku koja savetuje kompanije iz oblasti energetike.

Hugh McGee se pridružio drugim bankarima veteranima, uključujući i Sajmona Robeja (Simon Robey, ex-Morgan Stenli), Simonu Varšovi (Simon Warshaw), ex-UBS i Pola Taubmana (Paul Taubman), ex Morgan Stanley, koji su odlučili da napuste radna mesta na na Volstritu i londonskom Sitiju i pokrenu svoje butik firme.

Frustrirani novim propisima uvedenim posle krize – od kojih je većina koncipirana sa ciljem sprečavanja rizičnog trgovanja i kreditiranja i imaju manje veze sa savetovanjem o sklapanju poslova – oni su odlučili da odustanu od relativne sigurnosti rada u jednoj velikoj banci. Sa sobom su poneli veze sa klijentima negovane više od deceniju.

03

Ova nova generacija “butik banaka” na neki način podseća na ranija vremena. Mala partnerstva, gde je odabrana grupa viših bankara uglavnom posedovala firmu kojom upravlja, dominirala je Vol Stritom decenijama. Kritičari velikih univerzalnih banaka kažu da je ovo superioran model: oni će verovatno opreznije preuzimati rizike ako je u igri koža partnera.

Bankari tvrde da se bolje zabavljaju – i prave više para – bez okova velikih banaka. Klijenti kažu da pozdravljaju ono što bi trebalo da budu saveti koji su manje konfliktni, s obzirom da butici nemaju da prodaju druge proizvode.

Ova ružičasta slika može biti u velikoj meri povezana sa novim usponom pravljenja dilova. Globalni obim spajanja i akvizicija je na putu da nadmaši četiri triliona dolara u 2015, što je najviši nivo od finansijske krize. Unutar tog rastućeg tržišta, nezavisne firme šire svoj tržišni udeo. Prema Dealogic-u, maloj firmi specijalizovanoj za savetovanje, one su učestvovale sa 16 odsto u poslovima M&A tokom 2014. godine, što je dvostruko više nego 2008. godine.

Pitanje je da li će butici moći da nadžive bum M & A – i da li će preduzeća sa nekoliko desetina bankara biti u stanju da preuzmu više posla od velikih banaka, gde su mnogi od njih sticali zanat.

Butici će uvek biti u nepovoljnom položaju kada je reč o klijentima koji žele “one-stop shop” – banku koja može da pruži savete o zaključivanju poslova i u stanju su da finansijski zaokruže sredstva neophodna da se takav dil i sprovede. Dil koji “pregori”, ili dogovor koji se raspadne, može biti katastrofalan za male firme. Takođe, postoje rizici oslanjanja na samo nekoliko velikih poslova godišnje – pogotovo sa toliko mnogo novih butika koji se bore za ograničen broj transakcija.

“Vrednost butika kao retkosti je smanjena a njihova međusobna konkurencija je narasla sa širenjem drugih vrhunskih franšiza kao što su Centerview i Perella Weinberg, i uskoro PJT Partners“, kaže Ešli Serao, (Ashley Serrao), istraživač-analitičarka u Credit Suisse.

Veća kriška

Za sada, ipak, ovi izdanci uživaju u rastućoj plimi. Majkl Zaoui i njegov brat Joel  (Michael & Yoel Zaoui), braća koja su osnovala Zaoui & Co nakon napuštanja visoko pozicioniranih mesta u Morgan Stanliju i Goldman Saksu (Goldman Sachs), inkasirali su $22m za svoju firmu savetujući Dresser-Rand, američkog proizvođača opreme za naftna polja, u poslu njihove prodaje Siemensu prošle godine za $7.6mlrd. To je skoro 29 miliona dolara, koliko je Morgan Stenli zaradio radeći sa Dresser-Random. Međutim, sa samo nekolicinom mlađih bankara i pomoćnog osoblja, i bez akcionara, veći komad honorara otići će braći Zaoui.

Koncept savetodavnog butika datira još iz 1980-ih, kada su neki od najvećih imena Volstrita napustili vladajuće banke da bi osnovali svoje firme – često posle legendarnih raskida. Petar Peterson (Peter Peterson) i Stiven Svarcman (Stephen Schwarzman) su dali otkaz u Liman Bradersu nakon epske borbe za prevlast da pokrenu Blackstone Group 1985. Blackstone je počeo kao savetodavna firma za M & A pre nego što je evoluirao u fond za investiranje u akcije, formulu koja je učinila da obojica postanu milijarderi.

Nekoliko godina kasnije, Brus Vaserstein (Bruce Wasserstein) i Džozef Perela (Joseph Perella) napustili su First Boston i stvorili Wasserstein Perella. Perella, 73, kaže da započinjanje s novom firmom krajem 1980-im bilo lakše nego što je to danas.

“Nije bilo nikakvog cinculiranja” (gardening leafs), kaže on, misleći na praksu suspendovanja bankara sa platom na određeno vreme posle njihovog odlaska, ne bi li ih tako sprečili da nekome otkucaju neku poverljivu informaciju o dilu koji je bio u toku. “Vi bi ste samo prešli na drugu stranu ulice i počeli da poslujete. Klijent bi došao za vama. To je ono što ja zovem vertikalnim uspinjanjem. ”

Perella je napustio Wasserstein Perella kako bi se pridružio Morgan Stenliju 1993. godine nakon razlaza sa njegovom koosnivačem Brus Vasersteinom. Potom je bio koosnivač još jednog butika koji nosi njegovo ime 2006. godine, Perella Weinberg Partners, sa Peterom Veinbergom (Peter Weinberg) koji je tada bio u Goldman Saksu.

Način na koji butici targetuju klijente se nije mnogo promenio od 1980. godine do danas: njihovom savetu direktorima i glavnim rukovodiocima može se verovati jer je neumrljan unakrsnom prodajom kredita, derivata i proizvodima – imovinom koja je uobičajena za velike banke. “Kada smo počeli, želeli smo da ponovo stvorimo ono najbolje od starog Volstrita, gde su ljudi bili lojalni svojim klijentima i uvek u svom uglu”, kaže Perella.

Unakrsna prodaja se samo intenzivirala krajem 1990-ih, kada je “finansijski tržni centar” postao prethodnik budućeg modela. Sendi Vejl (Sandy Weill) uvezao je zajedno različite komercijalne banke, investicione banke, brokerske kuće i osiguravajuća društva da bi formirao Citigroup. JP Morgan Chase Manhattan i dogovorili da se spoje a Credit Suisse je progutao Donaldson, Lufkin & Jenrette 2000.Sve ovo je podsticano još od 1999. godine, kada je ukinit Glas -Stigalov zakon (Glass-Steagall) iz 1933, koji je držao investicione banke i komercijalne banke odvojenima kako bi se zaštitili deponenti. Elizabeth Warren, koautorka All Your Worth: The Ultimate Lifetime Money Plan i jedna od pet spoljnih i nezavisnih strucnjaka Kongresnog nadzornog veća za sprovođenje Programa spasavanja problematične i krizom ugrožene imovine (Troubled Asset Relief Program, TARP), izjavila je da je ukidanje tog Zakona 1999. direktno doprinelo razbuktavanju globalne finansijske krize iz 2008-2009. 

 

WSJ

Tehno-biznis na kraju polugođa: usponi i padovi

Sumira se još jedno poslovno polugođe, trenutak ne manje važan od krajnjeg rezultata na kraju godine. Ali, iako ima još dosta do 31. decembra, situacija u prva dva kvartala obično je dobar indikator situacije na tržištu. Počinjemo sa, logično, trendovima na Dalekom istoku.

02

Kako stoj stvari sa Alibabom?

Ovaj trgovački portal ima svoj cloud servis po imenu Aliyun, koji svojim klijentima nudi potpunu kontrolu nad podacima. Planiraju se i dodatna proširenja širom sveta, ali i skorašnje otvaranje novog data-centra.

Upravljački tim Alibabe planira da zaštiti podatke svih svojih klijenata na cloud platformama širom sveta, piše Volstrit Džornal. Uz to su obznanili planove o širenju poslovanja i otvaranju još jednog data-centra u istočnom delu Sjedinjenih Država, o čemu još uvek nema dovoljno detaljnih informacija.

Aliyun je, inače, samo jedan od nekoliko Alibabinih servisa u oblaku – ova firma je obećala svojim korisnicima da će steći pravo da svi njihovi lični podaci budu potpuno njihovo vlasništvo, a moći će da im u bilo kom trenutku pristupe, dele, menjaju, prebacuju, ili da ih brišu. Sve ovo im je već zagarantovano takozvanim “sporazumom i zaštiti ličnih podataka”. Takođe, servis Aliyun ovim sporazumom potvrđuje da s korisničkim podacima neće raditi ništa samoinicijativno niti ih ustupati trećoj strani (to su, obično, oglašivači ali i drugi web-servisi). Štaviše, ovaj servis je na sebe sada preuzeo i odgovornost za njihovo skladištenje i čuvanje, kao i izgradnju sistema koji će unapređivati performanse uz omogućavanje zaštite i povraćaja podataka, u slučaju da se desi njihov bilo kakav gubitak.

U pregovorima s kineskom vladom

Ovaj novi vid funkcionisanja Aliyuna najavio je sam predsednik te firme, Sajmon Hu (Simon Hu) na konferenciji za štampu u Pekingu. U oblaku se svakodnevno koristi preko 100 terabajta podataka, a sve u cilju otkrivanja i rešavanja potencijalnih pretnji po ranjive tačke softvera.

Međutim, iako se Alibaba okreće “informatičkom oblaku”, i dalje je njihov najvažniji biznis internet-trgovina. I pored toga, Aliyun ima veliku i brzu ekspanziju, kako na svom domaćem, tako i na inostranom tržištu. Aliyun je u toliko meri uznapredovao da je čak ušao i u razgovore s tamošnjom vladom, koja bi takođe mogla da koristi usluge Aliyuna za čuvanje sopstvenih podataka.

03

Priča se širi: dodatna proširenja

Izuzev Kine, planovi koje ima rukovodstvo Alibabe je da svoj cloud servis proširi i u inostranstvu. U maju su otvorili ofis za pružanje cloud usluga u Dubaiju i okolnom regionu, dok su prethodno u martu otvorili svoj prvi data centar preko okeana – u Silikonskoj dolini. Planirano je i širenje na jugoistočnu Aziju, Evropu i Japan.

“Kineske firme koje u svojoj ponudi imaju serverske usluge, još uvek imaju problem “sukoba kultura” na američkom poslovnom tlu, baš kao i problem nedostatka poverenja od strane potencijalnih klijenata. Stoga će biti potrebno još neko vreme kako bi klijenti osmotrili i prihvatili usluge koje nudi Aliyun”, izjavio je Hu. On je istakao da su najvažniji klijenti Aliyuna velike kineske firme koje svoj biznis razvijaju u inostranstvu. Oni su izjavili kako su krajem juna prošle godine imali 1,4 miliona korisnika koji su koristili Aliyun, bilo direktno ili preko nekog posrednika.

Amazon ima novog konkurenta, koji obećava 10 do 15 odsto niže cene od drugih namenskih servisa

Jet.com stranica je dobila 225 miliona dolara ulagačkog novca, želeći da izraste u ozbiljnog rivala već postojećem Amazonu. Ono po čemu se razlikuju od ostalih je to što garantuju 10-15% niže cene od ostalih.

Izuzev što su inicijalne cene za 8 odsto niže nego kod ostalih sličnih servisa, ova web-stranica nudi dodatne popuste u vidu spajanja nekoliko narudžbina u jednu pošiljku, ukidanje opcije vraćanja robe kao i korišćenje debitnih umesto kreditnih kartica. Korisnici će za ove pogodnosti plaćati godišnju članarinu od 50 dolara.

“Jet je za one kojima je bitno da uštede, ali koji ne žele da za to dodatno rade”, izjavio je Mark Lor (Marc Lore), izvršni direktor i osnivač kompanije. “Ovde nema nikakvih kupona s popustima niti gubljenja vremena. Ovde je reč o jednom pametnijem vidu kupovine, a u cilju što veće uštede. Stvorili smo takvu tehnologiju, koja sve obavlja sama. Na vama je samo da kupujete, kako biste i inače činili, pa samo odjednom uočite da su cene niže”, objašnjava Lor.

04

Pomalo lična bitka

Razlog zbog kojeg se Jet nadmeće pre svega s Amazonom je donekle i lične prirode. Naime, Lorov prvi startap bio je Quidsi, koji se takođe bavio internet-trgovinom, Amazon je otkupio za 540 miliona dolara. “Mark tako dobro poznaje posao da je u stanju da napravi bukvalno sve”, izjavio je venčer ulagač Džeremi Levin (Jeremy Levine).

Marta ove godine Jet je procenjen na 600 miliona dolara. Uz najnoviju rundu i krug ulaganja izvesno je da je njegova vredost još čak i veća, tako da će rasplet priče i Amazonov odgovor na najnoviju konkurenciju svakako biti interesantan.

Kada se radi o kompaniji eBay, ona je ovo polugođe završila pod snažnim pritiskom rivala, a nakon što je po prodaji svog eBay Enterprise izgubio više od milijardu dolara. Kompanija je početkom ovog meseca bila prinuđena da otpusti 7% svojih zaposlenih

eBay će, navodno, prodati svoj “eBay Enterprise” za $900 miliona, servis koji veliki prodavci koriste za vođenje svoje internet-trgovine. Enterprise će biti kupljen od grupe kupaca predvođenih kompanijom Permira, dok cena akvizicije iznosi 900 miliona dolara.

eBay je, osim toga, juče predstavio prihode za drugi ovogodišnji kvartal, a u toku je i odvajanje PayPal-a od ove kompanije. Enterprise eBay je 2011. god kupio PejPal za 2,4 milijarde dolara, kad aje ova kompanija radila pod nazivom GSI Commerce. Ukoliko Permirina ponuda prođe, to bi predstavljalo više od milijardu dolara gubitaka za eBay, ukoliko se uporedi sa cenom koju su platili. S druge strane se spekulisalo da je kompanija Thomas H. Lee Partners LP ponudila eBay-u oko milijardu dolara.

eBay, sudeći po rezultatima poslovanja, zaostaje za svojim prvim rivalom, servisom Amazon, i stoga je prisiljen da povlači razne poslovne poteze, ne bi li ostao u trci. Januara ove godine je najavljena mogućnost prodaje njihove ćerke-firme, eBay Enterprise, a Karl Ajken (Carl Icahn), kao jedan od krupnih deoničara je na kompaniju izvršio strahoviti pritisak da se odvoji i od PayPala. Uz to, otpušteno je oko 7% zaposlenih, odnosno njih 2.400 , dok su prošlog meseca prodali i svoj udeo od 28,4% deonica u Kregslistu (Craigslist).

PayPal je na kraju prvog dana na Nasdaq-u vredeo više od Twittera, eBaya i Netflixa. Direktor ove firme, Den Šulman (Dan Schulman) izjavio je kako je otvoren za pregovore s Amazonom.

Nakon što je u ponedeljak izvršena inicijalna javna ponuda (IPO) deonica Pejpala na Nasdaqu, na koju je Pejpal (PYPL) posle trinaest godina u sastavu iBeja (EBAY) izišao kao samostalna firma, njegova tržišna vrednost je dostigla 49,5 milijardi dolara. Ovo je više od eBaya i Twittera (TWTR), Netflixa (NFLX), Očigledno je da tržište više ceni Pejpal nego njegovu nekadašnju kompaniju i vlasnika, iBej, koja ga je 2002. godine preuzela to jest kupila po ceni od 1,5 milijardi američkih dolara.

Pejpal je izdvojen nakon višegodišnjeg pritiska ulagača predvođenih investitorom i aktivistom Karlom Ajkenom. Pejpal je, kao predvodnik ali i preteča digitalnog plaćanja imao 165 miliona aktivnih korisnika u dve stotine zemalja, dok je akvizicijama kompanija Venmo, Brejntri (Braintree) i Ksum (Xoom) ojačao svoj rejting i poziciju u oblasti globalnih transfera novca, plaćanja unutar aplikacija i peer-to-peer plaćanja.

05

Pejpal i iBej zajedno postigli berzanski rast od 4,1%

Akcije Pejpala i iBeja su u ponedeljak 20. jula zajedno porasle za 4,1% u poređenju na stanje od petka 17. jula, kada su dok su još uvek bili aktivni kao tandem. Tog dana su trgovanje završili na 66,29 dolara. Ponedeljak je Pejpal završio na 40,47 dolara dok je vrednost “eBay-Marketplaces” dobacila do 28,57 dolara.

Procenjuje se da je sadašnja tržišna vrednost iBeja 34,7 milijardi dolara. Osim neočekivane pomame na Nasdaqu, koju već porede s onom iz perioda “dot.com” ekonomskog balona – ako ji je neslavno pukao – Pejpalu su u skoku svoje vrednost pripomogle i odlične preporuke kompanija kao što su Wells Fargo, SunTrust i JPMorgan. Oni su prognozirali cenu deonice od oko 45 dolara, dok je vrednost tržišta koje je Pejpal u stanju da pokrije svojim uslugama procenjeno na oko 500 milijardi dolara, ako se u obzir uzmu i doznake iz inostranstva, plaćanje u prodavnicama i B2B onlajn trgovina. Takođe je procenjeno da samo B2C tržište vredi oko 45 milijardi dolara. Sam Pejpal ima šest miljiardi u kešu, i u mogućnosti je da se zaduži za pet miljardi bez ugrožavanja investicionog rejtinga.

Rivalitet između velikih platformi za finansijske transakcije

Njima nasuprot, nezavisna savetodavna firma za investiciono bankarstvo Everkor (Evercore) je preporučila “prodaju” i ciljanu cenu postavila na 36 dolara, usled ne malog rizika gubitka udela na mobilnom tržištu zbog rasta platnih platformi najmoćnijih tehnoloških kompanija, Epla (Apple, APPL), Gugla (Google, GOOG, GOOGL) i Fejsbuka (Facebook, FB). Oni, međutim, napominju kako je u drugom kvartalu ove godine promet Pejpala vredan 66 milijardi dolara bio za 20% veći nego prošle godine, kao i da je tri odsto bolji od očekivanja i da su mu Venmo i Brejntri ulili novu snagu za profitni rast na tržištu mobilnim aparatima. Den Šulman (Dan Schulman), CEO Pejpala je potvrdio da je otvoren i spreman za pregovore o mogućem partnerstvu s kompanijom Amazon. Rast nastao kroz postizanje partnerstva s najsolidnijim onlajn trgovcima bio je jedan od najpresudnijih razloga za izdvajanje iz iBeja. Rejting agencija Standard&Poor’s je u ponedeljak iBeju smanjila kreditni rejting za dva stepena, dodeljujući im bonitet ranga BBB+.

06

Eplov finansijski izveštaj za prošli kvartal: prihodi iznad očekivanih

Glavni izvori njihovog profita su i dalje ajfoni i ajpedi.

Epl je objavio svoj finansijski izveštaj za drugi ovogodišnji kvartal. I mada je prinos ove korporacije osetno poboljšan usled lansiranja ručnog sata koji je ujedno i mobilni telefon a donekle i računar, pod nazivom Watch, glavni izvori Eplovog profita su i dalje ajfoni (iPhone), ajpedi (iPad) i Mekovi (Mac). Ostvareno je 49,6 milijardi dolara prihoda, što je nešto više od predviđenih 49 milijardi. Profit je iznosio 10,7 milijardi dolara, ali i dalje nije ni blizu iz prvog kvartala kad je profit iznosio osamnaest milijardi dolara.

Gotovo je nemoguće naprviti procenu količine prodatih satova, smatraju analitičari. Apple Watch spada u kategoriju “drugih proizvoda”, a od njihove je prodaje ostvareno 2,64 milijarde dolara, dok je prošle godine u isto vreme kompanija u istoj kategoriji ostvarila 1,76 milijardi dolara prihoda.

Početna prodaja Eplovog “Voča” premašila svojevremene startne rezultate ajfona i ajpeda

Eplov finansijski direktor Luka Maestri (Luca Maestri) je jednom priliko izjavio za Njujork Tajms da je prodaja Watch-a tokom prvih devet sedmica premašila prodaju ajpeda i ajfona u njihovih prvih devet nedelja na tržištu. Prinosi su se, rekao je on, u kategoriji “other products” kretali oko 952 miliona dolara, dodavši kako su prihodi od ajpeda i drugih dodataka pali. Sve ovo je pouzdan reper da je svoje “satove” Epl prodao u vrednosti većoj od milijardu dolara u prva tri meseca raspoloživosti na tržištu.

S druge strane, ajfon i dalje ostaje najveći izvor prihoda, predstavljajući i najveći prostor za rast kompanije. Prodato je 47,5 miliona ovog telefona, što je više od prošlogodišnjeg trećeg kvartala, kad su prodali 35 miliona svojih mobilnih uređaja. Analitičari su, ipak, očekivali da će prodati čak pedeset miliona, dok su deonice po objavljivanju rezultata pale za oko 7%.

Neprevaziđen kvartal

U ovom kvartalu, Epl je prodao 10,9 miliona ajpeda, što je manje u odnosu na isti period prošle godine, kad ih je prodato 13,3 miliona. Međutim, mora se priznati da je Mek računar prodano nešto više u odnosu na isti period lane. Ove godine je prodato 4,8, dok je prošle godine ova cifra iznosila 4,4 miliona.

“U kvartalu koji je iza nas prošli smo fantastično, prinosi od iPhone-a su povećani za 59% od prošle godine, prodaja naših Mek računara je izuzetno jaka, imamo rekordne profite od servisa App Store, a i odličan početak za Apple Watch”, rekao je izvršni direktor Epla, Tim Kuk (Tim Cook).