Geopolitički izazovi Nemačke 30 godina posle ujedinjenja

Brandemburška kapija fotografisana sa zapadne strane, Berlin 1988.

Trideset godina posle ujedinjenja, Nemačka je suočena s novim i neizvesnim geopolitičkim okruženjem kako nestaje globalni poredak koji je omogućio njen procvat. Zemlja se nalazi na političkom raskršću s pripremom za odlazak kancelarke Angele Merkel koja je na vlasti polovinu vremena od njenog ujedinjenja, pišu svetski mediji.

Promene okolnosti

Nemačko mirno ponovno ujedinjenje 3. oktobra 1990. bilo je trijumf liberalne demokratije i sidro političke stabilnosti, ali globalni poredak koji je to omogućio nestaje na horizontu, piše Filip Stivens (Philip Stephens) glavni politički komentator Fajnenšl tajmsa (The Financial Times).

Prisustvo SAD u Evropi je garantovalao bezbednost kontinenta, dok su, kako ukazuje Stivens, francusko-nemačko pomirenje i stvaranje Evropske unije vodili ka sistemu zasnovanom na pravilima u kojem je cvetala socijalna tržišna ekonomija.

Međutim, spoljašnja stabilnost na kojoj je izgrađen uspeh Nemačke zamenjen je najznačajnijom geopolitičkom nestabilnošću posleratnog doba, ističe komentator britanskog lista.

Rusija Vladimira Putina se vratila sa revanšizmom nastojeći da silom menja nacionalne granice. Kina je odbacila zapadni model u prilog državnog kapitalizma spojenog s političkom represijom. Sjedinjene Američke Države su se okrenule ka svojim unutrašnjim pitanjima, a nacionalizam se vratio u Evropu. To je, ističe Stivens, svet 19-vekovnog nadmetanja sila umesto kooperativnog internacionalizma druge polovine 20. veka.

Ipak, malo je znakova da je Nemačka promenila način razmišljanja. U vreme krize prvi nemački instinkt je da posreduje, što, ukazuje Stivens, u svetu u kome mnogi radije pucaju pravi, nije loša stvar.

Ali bilo da je reč o “ruskoj agresivnosti, turskom avanturizmu ili kineskom ekspanzionizmu”, novi globalni nered nudi izbore koji se ne mogu izbeći. Postoje vreme kada države, uključujući Nemačku, moraju da zauzmu stranu, zaključuje politički komentator Fajnenšl tajmsa.

Najboljih 30 godina

Nemačka je od ujedinjenja imala najboljih 30 godina u svojoj dugoj i komplikovanoj istoriji. Sledećih 30, međutim, biće teže, jer su nacionalni i regionalni izazovi s kojima se suočavala, bledi u poređenju s onima koji dolaze, ističe istoričar i kolumnista Gardijana (The Guardian) Timoti Garton Eš (Timothy Garton Ash).

U današnjem svetu zamućenom populizmom, fanatizmom i autoritarizmom, Nemačka je svetionik stabilnosti, uljudnosti i umerenosti, što su kvaliteti koji personifikuju nemačku kancelarku Angelu Merkel, navodi Garton Eš i dodaje da se nemačka demokratija, za razliku od nekih drugih, još nije suočila s testom velike ekonomske krize. To je rezulatat njene ekonomske snage, ali i posledica rasta izvoznih tržišta kakva je Kina, prednosti evra i rezervoara jeftine radne snage s istoka Evrope.

Međutim, ukazuje istoričar s Oksforda, nema garancija da će podjednako povoljne geoekonomske okolnosti, kao i benigno geopolitičko okruženje opstati u predstojećim godinama.

Dok za odnos Nemačke prema Evropi, uprkos ksenofobičnom evroskepticizmu Alternative za Nemačku (AfD) ne treba brinuti, pošto većina Nemaca dobro razume koliko je njihova budućnost neodvojiva od Evropske unije, to više ne važi za zapad, koji se u Nemačkoj predstavlja skoro kao relikt Hladnog rata, nešto poput zastarele teleks mašine. Dok je većina Evropljana zapanjena američkim predsednikom Donaldom Trampom (Trump), u Nemačkoj postoji poseban odnos prema SAD – nemački mediji sada o Americi govore na isti način kao o Kini i Rusiji.

Izazovi sveta u narednih 30 godina, poput klimatskih promena, veštačke inteligencije, pandemije kao što je COVID-19 i agresivan stav lenjinističko kapitalističke kineske super sile, zahtevaju globalno partnerstvo demokratija, a ne samo regionalno, ocenjuje Garton Eš i zaključuje da zato sledeći važan datum za nemačku istoriju nije 3. oktobar, što će biti lepa godišnjica, već 3. novembar kada će biti održani verovatno najvažniji američki izbori u istoriji modernog transatlantskog sveta.

Šta posle Merkel?

Trideset godina posle ujedinjenja i sama nemačka politika je na raskršću, ističe se u reportaži Tajmsa (The Times) novinarke En Meklvoj (Anne McElvoy) koja je izveštavala iz te zemlje u vreme ujedinjenja.

Ujedinjenje Nemačke 3. oktobra 1990. bio je diplomatski majstorski potez koji je označio kraj Hladnog rata i početak nove Evrope, ocenjuje Meklvoj, ukazujući da su prvi slobodni izbori na prostoru bivše Istočne Nemačke bili lansirana rampa za stidljivu ali odlučnu političarku s istoka – Angelu Merkel koja je posle bila na vlasti polovinu vremena otkada je njena zamlja ujedinjena.

Sada kada se Merkel priprema na povlačenje, naziru se promene i daleko je od očiglednog ko će je naslediti, ukazuje se u reportaži londonskog lista.

Posle migrantske krize došlo je do uspona krajnje desne nacionalističke Alternative za Nemačku (AfD), čija privlačnost leži u njenoj prilagodljivoj prirodi i sposobnosti da iskoristi teme koje liberali teško rešavaju, poput uticaja promene populacije na lokalne zajednice i teškoća u školskim odeljenjima u kojima mnoga deca ne govore nemački.

Ipak, trenutni politički ciklus pogoduje Demokratskoj hrišćanskoj uniji (CDU) Angele Merkel, delom, kako navodi Tajms, zato što je Nemačka prošla mnogo bolje u suočavanju s COVID-19. Oko 88 odsto Nemaca je zadovoljno kako vlada postupa tokom pandemije, što bi moglo oživeti oslabljenu popularnost CDU-a, ali je nezivesno ko će nasledit kancelarku.

Dok situacija u CDU deluje zbrkano, ona je ružičasta u poređenju s drugom glavom strankom Socijaldemokratskom partijom‚ koja je na silaznoj putanji otkada je sišla s vlasti 2005. S druge strane, glasači mlađi od 50 godina u pojedinim regionima podržavaju savez konezervativaca i Zelenih koji se smatraju probom za koaliciju na saveznom nivou.

Igrom sudbine, navodi se u reportaži, taj razvoj takođe ima korene u kraju Istočne Nemačke i novom početku 1990. Spor među starom gardom Zelenih oko podrške ujedinjenju završio je postepenim prenosom kontrole krilu koje je bilo više spremno na kompromise u parlamentu – i to krilo sada deluje kao najverovatniji pobednik dok se pomalja era posle Angele Merkel.

Istok manje veruje demokratiji

Izveštaj predstavljen nemačkoj vladi ranije ovog meseca pokazuje da je istok zemlje uveliko ekonomski sustigao zapad, ali i dalje ima manje poverenja u demokratiju, prenela je agencija Frans pres (Agence France-Presse).

BDP po stanovniku na teritoriji bivše Istočne Nemačke je na 79,1 odsto ostatka zemlje, dok je 3. oktobra 1990. bio na 37 odsto.

Izveštaj pokazuje da se smanjio i jaz u prihodima – prosečna zarada na istoku je 2018. bila 88,3 odsto proseka na zapadu. Jaz i dalje postoji, ukazuje AFP, delom zbog manje gustine naseljenosti na istoku gde ima više ruralnih oblasti, dok su urbane manje razvijene.

Uprkos poboljšanjima, ističe AFP, neki pokazatelji su manje povoljni.

Demokratiju kao najbolji politički sistem za Nemačku na zapadu zemlje podržava 91 odsto ispitanih, a na istoku samo 78 odsto. Takođe, dodaje AFP, razlike postoje u odnosu prema strancima i, mimo Berlina, u saveznim pokrajinama na istoku veća je podrška krajnjoj desnici – i do 20 odsto u nekim oblastima.

 

RSE

Zašto nas korona čini društveno osetljivima

„Insinuacijska anksioznost“, ili strah od primisli da su svi ostali zdravstveno nebezbedni – ovih dana i meseci stvara osećaj anksioznosti pri svakom susretu na piću, ili na otvorenom, koji dogovarate s vama bliskima.

Tokom jedne junske sedmice, Tereza, majka trogodišnjaka iz Pensilvanije je prisustvovala i venčanju i sahrani. Sahrana je prošla u atmosferi poštovanja, učtivosti i održavanja propisanog rastojanja među prisutnima. Venčanje nije bilo takvo.

Stigavši na svadbeno slavlje, Tereza se zadesila u omanjem ambaru preuređenom u “salu za zabavu”, samo da bi otkrila da teško da je neko od prisutnih 150 gostiju nosio masku. Ljudi su se grlili i zabavljali na plesnom podijumu. Hrana je poslužena na bazi švedskog stola, što je značilo da su gosti u redu za trpezom bili preblizu jedni drugima, nezaštićeni i dišući nad jelima. U portabl toaletima – jedinom mestu za održavanje higijene – nije bilo sredstava za dezinfekciju ruku a ni sapuna.

Usled same prirode asimptomatskog načina prenošenja korone i zvaničnih upozorenja o razvoju situacije u zatvorenom prostoru, znala je da bi nju i sve ostale goste ta zabava mogla potencijalno izložiti virusu. Ipak, i onako već napeta porodična dinamika joj je nametnula osećaj da će, ukoliko ona i suprug ne budu otputovali na granicu sa Zapadnom Virdžinijom, “to biti shvaćeno kao uvreda, namerno podrivanje”, kaže ona (zbog te “dinamike” je i tražila od novinarke Rebeke Dženings da se u ovoj priči ne koristi njeno pravo ime).

Pa ipak, ‘postavka scene’ je delovala gore nego što je mogla i zamisliti. Pandemija „nije bila čak ni zvanično priznata“, kaže ona. Bilo je jasno da je nedostatak mera predostrožnosti u “sceni venčanja” bila stvar namere: „Nevestin tata je bio veoma glasan na fejsbuku o tome kako su maske loše i glupe, a on ih ne nosi“, kaže Tereza. „[Moj muž] Ima jednog rođaka koji je na Facebook stavio neki komentar u kojem je maske nazvao „brnjicama slobode“. Izrazila je žaljenje što je uopšte prisustvovala tom venčanju.

Prisustvovati nekom takvom događaju, najgoroj noćnoj mori za jednog epidemiologa, ujedno je i odličan primer društvene „trapavosti“ tokom napuštanja karantina u trenutku dok je pandemija bila u usponu. I dok se neke (američke) države naslepo odlučuju za otvaranje barova i kancelarija, a druge panično odustaju od mera otvaranja, svaka društvena interakcija je danas opterećena s milion neizrečenih tenzija. Jednostavno traženje da „odmah popijete piće“ postaje test prisnosti među prijateljima; liftovi, koji su već predisponirani za to da se stranci u njemu osećaju čudno jedni do drugih, sada su postali još bizarnije mesto za procenu da li je osoba „bezbedna ili ne“. Pošto se veruje da su mladi ljudi s asimptomatskim manifestacijama korone vodeći uzrok širenja virusa, (kada, usled veoma blagih simptoma takoreći nisu ni svesni da su “negde usput” bivali zaraženi), naše početne ideje o tome ko se ponaša bezbedno a ko ne više ne „drže vodu“: već je prošlo nekoliko meseci od početka karantina, a nošenje maske je preraslo u politički stav, u momentu kada veliki deo Sjedinjenih Država odlučno odmahuje, negirajući da virus predstavlja pretnju. Žurke i okupljanja su se već mesecima ranije, tokom perioda izolacije smatrali izvodljivim u „području virtuelnog“, da bi se sada ponovo premestile u realne prostore – restorane, recimo – od kojih je svaki, ili nemali broj njih, uspostavio neke “svoje” procedure i pravila ponašanja.

Bruklinski novinar i voditelj poznatog podkasta, Džodi Avirgan (Jodi Avirgan) kaže da je s bliskim ljudima u više navrata bio u situaciji da otpočinje razgovor o pandemiji. „Pokušao sam da sa grupom prijatelja povedem razgovor na tu temu, u stilu: ’Hej, baš bi bilo okej porazgovarati neposredno i otvoreno, jer je sada normalno pričati o rizicima s kojima se suočavamo, o izloženosti i ponašanju.’ [Moramo]… Biti okej s tim što je ovo postao uobičajeni deo gotovo svakog razgovora, posebno ako nekoga poznatog prvi put sretnete posle dosta vremena.”

Osećaj je nešto manje čudan jedino u prilikama kad ljudi imaju dobar povod da iznesu drugima šta misle. „Mislim da je roditeljima čija su deca (poput mojeg) u dnevnom boravku bilo lakše da kažu: ’Šta su se svi ostali dogovorili?’ Dogovori roditelja se uglavnom postižu preko onih koji su zaduženi za našu decu, ali kada to uradimo direktno sa drugom osobom (roditeljem) s kojom imate srdačne odnose, to je ipak malo direktnija stvar.”

Postoji termin za ono što Avirgan opisuje kao ’insinuacijsku anksioznost’. Tes Vilkinson-Rajan, profesorka prava i psihologije na Univerzitetu u Pensilvaniji koristi zajedničku analogiju da bi ilustrovala ovaj koncept. „Recite da neko pokušava da nešto proda drugoj osobi, bilo savet ili proizvod, a savetnik joj kaže: ‘Imam ovde sukob interesa u kojem se nalazim. Evo mojih saveta, ali trebalo bi da znate da moj savet odražava činjenicu da dajem sve od sebe, ali sam više plaćen ukoliko prihvatite ovaj savet’.“ Ispada da u nekim slučajevima takav stav i iskren nastup zapravo, povećavaju nivo saglasnosti i prihvatanja saveta. I mada je ovo kontraintuitivno, Vilkinson-Rajan kaže da osoba koja prihvata savet često „oseća strepnju zbog insinuacije da će je ta osoba (koja ih savetuje) biti percipirana kao nepouzdana“.

Direktna povezanost s trenutnom situacijom prouzrokovanom pandemijom bi se mogla dobro opisati jednom scenom: hodate ulicom s maskom koja vam visi oko vrata, a zatim je, po automatizmu, podižete preko nosa i lica u momentu kada neka druga osoba prolazi mimo vas. S jedne strane, to bi moglo pokazati da je poštujete, ali bi isto tako moglo i da, od strane druge osobe, bude shvaćeno kao insinuacija na njenu higijenu i zdravstvenu bezbednost. Nijedna opcija – bilo da se radi o spuštanju maske ili njenom podizanju – ne deluje baš dobro za onog koji tu odluku donosi.

„Jedna stvar koja pomaže u ovakvim slučajevima je sposobnost delegiranja nekog za svoje odluke, što je gotovo poput igranja uloge nekakvog društvenog aduta“, objašnjava Vilkinson-Rajan. Nije baš u međusobnoj suprotnosti reći da se ne možete družiti jer planirate da se uskoro vidite sa članom porodice koji je zdravstveno rizičan. “Teže je nekom direktno reći: “Samo imam osećaj kao da prečesto odlazite u park.”

Svakodnevno odmeravamo neposrednu društvenu cenu, nekog poziva (da prisustvujemo nekom društvenom događaju) uz apstraktnu mogućnost izlaganja sebe ili drugih koroni, koja bi se mogla osetiti ili kao obična prehlada ili vas, možda, može i ubiti. To je izbor koji izgleda lak – sve dok se ne ispostavi da to nije – a to je onaj (izbor) koji obični ljudi, uglavnom, nikada ne bi trebalo da prave.

‘Rajli’, njujorška video-producentkinja je još krajem prošle godine planirala grupno putovanje parova u Meksiko, zakazano za avgust ove godine, ali je na kraju odlučila da ga otkaže kada se ispostavilo da su slučajevi korone počeli ponovo da se pojavljuju u američkim državama koje su se naglo ponovo otvorile. Bilo je jasno da okupljanje desetak ljudi iz različitih područja SAD može biti nebezbedno, bez obzira na to šta je propisano njihovim lokalnim zdravstvenim preporukama i smernicama (ni ‘Rajli’ nije želela da bude imenovana upravo kako bi izbegla pomenutu ’društvenu trapavost’).

Jedna njena prijateljica je, međutim, nastavila potragu za nekim alternativnim rešenjem. „Slala je linkove do hotela u državama u kojima je broj slučajeva počeo naglo da raste, na mesta do kojih je nemoguće stići ni kada biste do njega vozili čitav jedan dan; samo se furiozno držala neke besmrtne ‘zombi’ iteracije te velike, tropske ture – koju smo planirali daleko pre nego što smo uopšte mogli da pojmimo šta nas čeka u narednoj 2020. godini”, rekla je Rajli.

Ona i njena prijateljica dotad nisu imale bilo kakav sukob, ali su njihovi suprotstavljeni pristupi po pitanju zdravstvene bezbednosti u vreme pandemije sada uzrokovali pritisak na njih. „Osećala sam se kao kreten. Bilo je teško jednostavno reći: „Ne želim da idem.“ Ko želi da ode na godišnji odmor gde vas čitavo vreme prosto muče krivica, anksioznost i nesigurnost? “ Sa druge strane, Rajli priznaje da je uzbuđenje njene prijateljice zbog putovanja verovatno posledica činjenice da je usled pandemije nedavno izgubila posao, i stoga je poželela nešto što bi joj ulilo tračak radosti. Želja za putovanjem sa prijateljima je, zapravo, savršeno ljudska reakcija kada ste četiri meseca van igre.

Vilkinson-Rajan ne krivi ljude koji se sramote na društvenim medijima zbog toga što javno proklamuju da nisu za držanje međusobne distance, ne odustajući od prisustvovanja događajima s većim brojem zvanica. “Zapravo, mislim da oni koji prave takve javno proklamovane izbore – a koji su sasvim u skladu s pravilima iz nadležnosti područja u kojem žive – svojevrsni odraz propusta lokalnih donosilaca odluka”, kaže ona. „Tim biznisima ne treba dozvoliti velika okupljanja. Firme se mogu smatrati odgovornima na način na koji pojedinci to ne mogu.”

U odsustvu nekog koherentnog federalnog plana na nivou čitave SAD, koji bi se efikasno nosio s rastućom pretnjom od korone, sve – doslovno sve što je važno, uključujući fizičku i ekonomsku sigurnost i budućnost građana – sada je određeno odlukama pojedinaca, i u njihovim je rukama. Ovde se lako može uočiti problem: U državama u kojima su brzo i naglo ukinuta ograničenja (donedavno nametnuta karantinom), uz ponovno otvaranje mesta na kojima se okuplja više osoba, kao što su ugostiteljski objekti koji se ponovo otvaraju – raste broj novih slučajeva infekcije i smrtnih ishoda.

Jedna stvar analogna ovoj zgodi, objašnjava Vilkinson-Rajan, jeste vožnja u pijanom stanju. „Jedna zaista rizična stvar po ostale učesnike u saobraćaju, i zato ne dozvolimo ljudima da to rade. Odista je apartna takva situacija, u kojoj vam je dozvoljeno da stvarate ogromne rizike po druge, dok, sa druge strane, vama – kao, recimo, pripitom pojedincu – deluje kao “razumna” primisao da su rizici u saobraćaju mali samo zato što, eto, možete sesti za volan pijani, misleći da vam je time dopušteno da vozite.”

A nije baš ni da su ekonomije u tim naglo otvorenim regionima SAD odjednom krenule uzlaznom putanjom. „Uspeli smo da oborimo našu ekonomiju [i] ubrzamo nezaposlenost a nismo uspeli da stavimo pod kontrolu taj prokleti virus“, rekao je Džef Šaman sa univeriteta Kolumbija, čija je struka vezana za pravljenje modela zaraznih bolesti. Obični ljudi su prepušteni haosu prilikom svake svoje rezervacije restorana, poslovne odluke ili poziva na zabavu, koji su tokom pandemije prerasli u prave male drame. Rezultat je, u suštini, anarhija.

Privatna preduzeća poput restorana i frizerskih salona sada su postala ideološka „ratna zona“, Ovakvi trenuci imali su potencijal da postanu nacionalne vesti, često u obliku “ljutitih gospođa „Karen“, uhvaćenih na video-snimku kako, recimo, besne na radnike javnih službi zbog nužne potrebe da nose masku. Neki se namerno iskašljvaju na barmene ili provociraju tuče nakon što je od njih zatraženo da nose masku, kao i da se pridržavaju razmaka od barem dva metra razdaljine… “čak” i kada se zna da je jedan jedini ponovo otvoreni bar u Mičigenu povezan sa više od 100 novih slučajeva Kovida-19.

U Los Anđelesu je krajem prošlog meseca jedan meksički restoran dobrovoljno zatvorio svoja vrata kako bi svom osoblju obezbedio potreban odmor i zonu komfora od stalnog uznemiravanja gostiju. Hugo’s Tacos najavio je da će privremeno zatvoriti svoja dva tako-štanda nakon što su radnici u više navrata bivali verbalno provocirani i vređani i, čak, u jednom slučaju, polivani pićem.

Suvlasnik Bill Kohne rekao je da su pritužbe na nesavesne kupce počele tek nakon Dana sećanja (Memorial Day), “kada se činilo da je puno njih naprasno odbacilo ono što je do pre neki dan prihvatalo za normu, naime, tokom perioda kada su se pridržavali mera izolacije koja je trajala nekoliko nedelja (ili meseci)”, kaže on. Jednog junskog dana je zamolio svog upravnika objekta da provede neko vreme u osmatranju tako-štanda, i za samo sat vremena video je pet konfrontacija. „Terali su inat, upućujući mu pogrdna imena, odstupajući unazad dva metra nakon što im je rečeno da stave masku, obično govoreći nešto tipa: „Vidi. Ja sam na javnom mestu, na trotoaru, i sad mi ne možeš ništa.”

Bil kaže da je, iako ih još uvek plaća, dao zaposlenima dve nedelje odmora „kako bi svi imali malo vremena da odahnu i ostanu kod kuće sa svojim porodicama. Naše osoblje je već podložno ovakvom ponašanju i ljutnji mušterija.”

„Javno zdravstvo nije politička stvar“, kaže Kone. „Ono postaje simbol onoga u šta verujete ili koga podržavate, a nije ništa od toga. To je do nas: Ovde živimo u državi sa dobrim vođstvom, ali oni to ne mogu da izguraju sami. To je problem na nacionalnom nivou, i potrebno mu je nacionalno rešenje.”

Ako sada uđete u posao i komunicirate sa zaposlenima, osećaj je čudniji nego ikad, dok i kupci i radnici neprekidno spekulišu o bezbednosnim navikama “onih drugih”, a sada je to preraslo i u politički stav. Rebeka Dženings, novinarka koja je potpisala ovu priču na kraju dodaje da joj je “Krajem juna u frizerskom salonu u Aleksandriji u Virdžinij stilista s maskom na licu izmerio telesnu temperaturu i potom dao jedan formular da ga potpišem pre nego što sam i sela na stolicu. Noć pre toga nas je restoran koji smo rezervisali moji roditelji i ja smestio za sto koji se nalazi u zatvorenom prostoru, a ne u bašti. Preleteli smo preko nelagodnih pogleda koji su nam bili upućeni s ostalih stolova u sali – sali koju smo u tom trenutku delili sa još najmanje desetak drugih gostiju; međutim, kada mi je do ušiju doprla poznata pesma – koja je bila siguran znak da se ovde slavio nečiji rođendan – svi mi prisutni, svako pomalo zagrejan svojim vinom i ovim krhkim dokazom normalnog života – pridružili smo se u njenom pevanju. Svako mesto nalik ovom bilo je pojednako bizarno kao i ona druga, ali iz potpuno drugih razloga.”

Ne bi trebalo na sebe preuzimati teret odgovornosti za donošenje odluka čije su posledice doslovce pitanje života ili smrti, posledice koje su za nas možda nevidljive, iako su i te kako prisutne. „Smešno je to“, suvo se nasmešio Avirgan, „Učenje uspostavljanja granica između vas i okoline, što je verovatno dobra životna lekcija. Ali je, ujedno, sam način da se to nauči prilično us_an.”

 

(Rebeka Dženings prati popularnu i internet kulturu u rubrici ‘The Goods’ na portalu Vox)

NYMag

 

U prolazu:

39 of the best podcasts for curious minds

Opinion: Why you find it so hard to resist taking bad advice

The Best Podcasts of the Year (So Far)

Indie Wire: The 50 Best Podcast Episodes of 2020 (So Far)

L’été comme jamais

Korona, oslikana u devet grafikona

Koji su simptomi najčešći, koje su grupe najizloženije riziku, koja je priroda korona virusa i još nekoliko važnih informacija, prikazanih u devet grafikona preuzetih sa portala Vox.com.

Izbijanje virusa Covid-19, oboljenja izazvanog virusom gripa iz grupe korona, koja potiče iz grada Vuhan u Kini, i koja se od tada proširilo većim delom planete, jedna je od najozbiljnijih javnih zdravstvenih kriza koje su se dogodile poslednjih decenija. Domet kojim se proširio je daleko veći nego što je to bio slučaj kod Ebole 2014. godine, a Svetska zdravstvena organizacija proglasila ga je pandemijom. Kako kriza  napreduje i kako raste broj slučajeva u SAD-u i širom sveta, vredelo bi uzeti u obzir treker za koronu kojeg je postavila univerzitetska klinika-institut Džons Hopkins.

Situacija na terenu se razvija neverovatnom brzinom i nemoguće je sintetizovati sve što znamo u čiste, razumljive grafikone, tabele, liste i prikaze. Pa ipak, ima i nekih stvari koje smo uspeli da doznamo: koliko je ova vrsta epidemije opasna i invazivna, kako funkcioniše, kako se može staviti pod kontrolu, i – napokon – kako će izgledati njeno okončanje.

Imajući to u vidu, evo devet dijagrama koji pobliže objašnjavaju krizu nastalu virusom Covid-19. Tekst je objavljen  na sajtu Vox, u naučno-tehnološkoj rubrici Future Perfect.

1. Virus se širi velikom brzinom

Broj slučajeva Covid-19 brzo se povećavao iz dana u dan, a evo stanja stvari 13. marta. Mnogi prijavljeni slučajevi još uvek su oni koji pripadaju prethodnom vrhuncu epidemije u Kini. Iako je broj novih slučajeva u Kini opao, broj novih slučajeva u svetu raste, što ukazuje da se epicentar problema preselio iz Kine na nove lokacije, poput Evrope i Sjedinjenih Država.

Treba imati na umu da je veliki pad u pojavi novih slučajeva posledica naprednijeg izveštavanja i podataka, poteklih iz Kine; sredinom februara nije bilo nijednog dana koji bi bio naročito loš u smislu broja novih slučajeva.

2. Znati simptome

Simptomi Covid-19 razlikuju se od slučaja do slučaja, ali najčešći u Kini, prema februarskim podacima, jesu groznica i suv kašalj (koji su očigledni u većini slučajeva), umor, iscrpljenost i sputum (ispljuvak) – sluz odnosno izlučevina (tehnički izraz za gustu sluz iskašljanu iz respiratornog trakta).

Ukoliko imate temperaturu i suv kašalj, to bi mogao biti dobar razlog da se obratite lekaru i nadležnoj zdravstvenoj službi, kao i da se sami testirate, ukoliko je to moguće.

3. Vremenom  je stopa smrtnosti u Kini opala

Jedan tračak nade u ovoj priči je to što su kineske zdravstvene institucije i vlasti postale sve bolje i efikasnije u lečenju infekcija i sprečavanju smrtnih slučajeva uzrokovanih epidemijom. „Čak je i u Hubeju, provinciji koja je prva i najteže pogođena virusom primetno smanjenje stope smrtnosti, uporedo sa pojačanim merama kineske zdravstvene službe, dok su kliničari napredovali u identifikaciji i lečenju obolelih“, objašnjava za portal Vox Europe Džulija Beluz (Julia Belluz).

Stopa se nije smanjila sama od sebe; Kina je preduzela drastične, čak autoritarne mere koje se moraju bespogovorno poštovati, ne bi li na taj način „zaključala“ pogođena područja i obuzdala širenje virusa, štiteći se tako od pretrpanosti bolničko-zdravstvenog sistema; jer, novi slučajevi se prvenstveno moraju izolovati u svojim domovima, a ne unutar zdravstvenih ustanova.

4. Na koronu su najranjiviji stariji građani

Španski grip ili Španska groznica 1918-1919 bio je najstrašnija pandemija novijeg doba, koja je pogađala uglavnom mlađu populaciju. Imao je bioloških poklapanja i sličnosti sa pandemijom gripa iz 1830-ih, što je nekim starijim ljudima 1910-ih dalo (doduše ograničen) imunitet.

Covid-19 nije takav. Dosad su smrtni slučajevi u Kini pogađali pre svega starije, koji u proseku imaju slabiji imunološki sistem od mlađih osoba, kao i višu stopu hroničnih oboljenja. Osobe svih uzrasta sa hroničnim medicinskim komplikacijama su takođe izložene većem riziku. Rizik od letalnog ishoda je realan i prisutan i kod mlađih, iako su stariji najizloženiji riziku od infekcije.

5. Korona je daleko teža od običnog gripa

Interesantno je uporediti Covid-19 sa jednom daleko poznatijom bolešću: sezonskim gripom. Na kraju krajeva, grip takođe, barem u početku, ima blage simptome kod većine ljudi, a može biti opasan i letalan među starijima, koji po pravilu pripadaju ranjivoj populaciji. Predsednik Tramp je nedavno, čak, napravio ovo poređenje.

Ali, kao što pokazuju podaci o smrtnim slučajevima, nema pravog poređenja. Prema dosadašnjim podacima iz Kine, oko šest procenata zaraženih starosti 60 i više godina umire; to je smrtnost preko šest puta veća od one među starijim Amerikancima zaraženim običnim gripom. Ukupna stopa smrtnosti od Covid-19 može biti 12 do 24 puta veća od običnog gripa (Procene stope smrtnosti za Covid-19 variraju i razlikuju se u zavisnosti od regiona, odnosno, od toga koliko se efikasno na nekom području odgovorilo na epidemiju.)

6. Stručnjaci, takođe, smatraju da je Covid-19 lakše prenosiv od običnog gripa

Postoji još jedan razlog zbog kojeg je Covid-19 teži protivnik od sezonskog gripa: njegov R0 („R nulto“) je veći od 2, što ukazuje da je zarazniji od tipičnog gripa. R0 procenjuje na koliko zdravih osoba, u proseku, zaražena osoba prenese svoju infekciju. „R0 je važan jer ako je veći od 1, infekcija će verovatno nastaviti da se širi, a ako je manja od 1, izbijanje novih žarišta će verovatno uminuti“, objašnjava za magazin Atlantik Ed Jong. R0 na Covid-19 je znatno veći od 1, što je razlog više za zabrinutost.

7. Strmoglavi pad trošenja novca na avio-karte, hotele i krstarenja

Upozorenja o izbegavanju mesta na kojima se nalazi mnogo ljudi (uz otkazivanje velikih okupljanja tipa konferencija ili manifestacija poput bostonske parade na Dan Sv. Patrika) su u SAD osujetili brojne planove za putovanja i  rezervacije, dok su posledice po avio-kompanije već kobne. Prema kompaniji za data-analitiku, Earnest Research, kupovina avio-karata pala je 16,5 odsto u poslednjoj nedelji februara u odnosu na godinu ranije. Krstarenja su takođe osetila sličan pad, dok hoteli tek sada počinju da primećuju blago opadanje prodaje.

Malo je verovatno da će ekonomski uticaj ostati ograničen na ugostiteljski sektor, dok društvena distanca i „držanje odstojanja“ tokom aktuelne pandemije nagoni ljude da izbegavaju kafiće, restorane, teretane, barove itd.

Više informacija potražite u članku kojeg je novinarka Rani Molla napisala za Recode.

8. Sjedinjene Države ne obavljaju dovoljno testova

Tromost delovanja Trampove administracije, kao i sporost u proizvodnji-primeni kompleta za testiranje (koje nije stoprocentno validno usled dugačkog perioda inkubacije) prerastao je u nacionalni skandal. A lako je shvatiti i zašto, kada uporedite stopu testiranja u Sjedinjenim Državama sa onim stopama u drugim zemljama pogođenim korona virusom. Južna Koreja se pre svih ističe svojim brzim uvođenjem opsežnog testiranja, uključujući inovativne programe provere stanja (U ovom trenutku, kada smo bez vakcine, testiranje je presudno radi utvrđivanja ko ima virus, što je presudno za njegovo suzbijanje. Više od bilo koje nedavne pandemije, korona virus postavlja pred čovečanstvo nove globalne izazove. Međutim, i za to će biti potrebno razviti “brze” odnosno instant dijagnostičke komplete za terenske uslove, koji se mogu primeniti na svakom mestu, kao i pouzdani naučni protokoli zasnovani na utemeljenim principima, kako bi se utvrdilo koga prvo treba testirati.

Probno testiranje se sprovodi u nekim delovima Sjedinjenih Država, kao što je Nju Hempšir, ali pred Amerikancima je još dug put do uspostavljanja nivoa testiranja trenutno prisutnog u Južnoj Koreji i Kini.

9. Otkazivanje javnih skupova i samoizolacija su od presudne važnosti

Covid-19 je brzo učinio nepopularnim javne skupove i konferencije u velikim prostorima (stadioni, sale za konferencije, pozorišta, bioskopi itd), nailazeći pritom i na opšte neodobravanje. Ova je promena stigla brzo i isprva se može činiti kao „zastrašujuća“, iako je daleko lakše uočiti i shvatiti logiku onda kada razumete teoriju koja se krije iza ove vrste „društvenog distanciranja“. Ključ je u “poravnavanju krivulje”: usporavanju stope porasta infekcija zaustavljanjem povećanja broja novih slučajeva, čak i ako se ukupan njihov broj ne promeni. Zato je samoizolacija toliko bitan faktor.

 „Poravnavanje epidemijske krivulje“ usporava stopu pojave novih slučajeva u bolnicama, istovremeno olakšavajući opterećenost zdravstvene infrastrukture i poboljšavajući zdravstvene izglede pojedinih pacijenata.

 

Američki CDC i Svetska zdravstvena organizacija preporučuju nekoliko osnovnih mera za sprečavanje širenja respiratornih bolesti poput virusa Covid-19:

  • Često perite ruke, i to najmanje 20 sekundi.
  • Zaustavite kašalj ili kijanje maramicom, a zatim je odložite u smeće.
  • Očistite i dezinfikujte predmete koji se često dodiruju.
  • Ostanite kod kuće ako ste bolesni.
  • Ako imate simptome Covid-19, kontaktirajte lekara i vašeg zdravstvenog radnika zaduženog za epidemiju.
  • NE dodirujte lice rukama ili bilo čime.
  • NE putujte ukoliko imate temperaturu i kašalj, najčešće simptome korone.
  • NE nosite masku za lice ukoliko vam je dobro i ako ste zdravi.

∗  ∗  ∗

Informacije o epidemiji koronavirusa, uključujući njegovu ozbiljnost, mogu se menjati tokom širenja. Evo još par praktičnih saveta, recimo –  kako da napravite svoj sanitarni sprej (bolje rešenje) i gel-dozer (takođe dobro rešenje, ali ne kao sprej).

 

Eliza Barclay, Dylan Scott, Vox.com/Future-Perfect

Seganova bledoplava tačka

Džon Meserli, (John G. Messerly, PhD), dugogodišnji član odeljenja za filozofiju i računarstvo na Teksaškom univerzitetu i pisac knjiga o evolutivnoj filozofiji pravi kratak osvrt na reči koje je napisao i izgovorio jedan od najpopularnijih svetskih naučnika s kraja prošlog stoleća.

Ilustracija: indac

Astronom Karl Segan (Carl Sagan) jedan je od mojih intelektualnih junaka i jedan od velikih sekularista dvadesetog veka. Pre trideset godina (1989), nakon što su oba Vojadžerova svemirska broda prošla Neptun i Pluton, Segan je poželeo poslednju sliku Zemlje sa „sto hiljada puta“ veće razdaljine od čuvenih fotografija Zemlje koje su uslikali astronauti programa Apolo. Nijedna fotografija nikada nije pružila bolju perpektivu uslova i prilika nas, ljudi; vredi je videti, a i saslušati ovo, najmanje jednom godišnje do kraja života. Hvala, Karl Segan.

(Gornja multimedijalna prezentacija ponovo je objavljena u internet-magazinu Instituta za etiku i nove tehnologije, 17. marta 2015.)

O Plavoj tački u beskraju, Karl Segan je napisao:

“Sa ovog udaljenog mesta posmatranja, Zemlja možda izgleda beznačajna. Ali za nas je drugačije. Pogledajte ponovo tu tačku. To je ovde. To je dom. To smo mi. Na njoj… svi koje volite, svi koje poznajete, svi za koje ste ikada čuli, svako ljudsko biće koje je ikad postojalo – živelo je tu. Skup svih naših radosti i patnji, hiljade samouverenih religija, ideologija i ekonomskih doktrina, svaki lovac i svaki sakupljač, svaki heroj i svaki strašljivac, svaki stvaralac i razarač civilizacije, svaki kralj i seljak, svaki mladi zaljubljeni par, svaka majka i svaki otac, dete puno nade, pronalazač i istraživač, svaki učitelj morala, svaki korumpirani političar, svaka superzvezda, svaki vrhovni vođa, svaki svetac i grešnik u istoriji naše vrste — svi smo živeli tamo: na čestici prašine osvetljenoj zrakom Sunca.

Zemlja je veoma mala scena u nepreglednoj kosmičkoj areni. Setite se reka krvi koje su prolili svi oni generali i vladari, da bi, u slavi i trijumfu, na trenutak postali vladari delića tačke. Setite se beskrajnih okrutnosti počinjenih od strane stanovnika jednog ćoška piksela prema jedva prepoznatljivim stanovnicima nekog drugog ćoška, njihovih toliko čestih nesporazuma, toliko želeći da poubijaju jedni druge, njihove  mržnje.

Naše zablude, naše umišljeno samouvažavanje, obmana da imamo neki privilegovani položaj u Svemiru su suočene sa ovom bledom tačkom. Naša planeta je usamljena mrlja zapretena velikom kosmičkom tamom. U našoj beznačajnosti u svom tom prostranstvu, ne postoji nikakva naznaka da će pomoć doći s nekog drugog mesta, da nas izbavi od nas samih.

Zemlja je jedino mesto za koje znamo da sadrži život. Ne postoji ni jedno drugo mesto, bar ne u skoroj budućnosti, gde bi se naša vrsta mogla odseliti. Posetiti, da. Naseliti, ne još. Sviđalo vam se ili ne, Zemlja je mesto gde se trenutno nalazimo.

Kažu da je astronomija iskustvo koje kroz poniznost izgrađuje karakter (“jer smo tek trun u beskraju prostora i vremena”). Verovatno ne postoji bolji pokazatelj glupavosti ljudske sujete od ove slike našeg sveta sa ovolike udaljenosti. Za mene, ona naglašava našu odgovornost da se jedni prema drugima odnosimo ljubaznije, i da sačuvamo i negujemo bledoplavu tačku — jedini dom za koji znamo.”

Fotografiju “Plava tačka u beskraju” (Pale Blue Dot) snimio je Vojadžer 1, šestog jula 1990. godine. Vojadžer je ovu fotografiju napravio na svom putovanju, sa same granice Sunčevog sistema, u momentu kada je bio udaljeniji od Plutona, na rastojanju od 6,4 milijarde kilometara. Četiri godine kasnije, Karl Segan objavio je istoimenu knjigu, Plava tačka u beskraju, o tome koliko su ljudi (ne)značajni i (ne)moćni u odnosu na Univerzum.

Oktobar 1994.

Reason & Meaning

Carl Sagan’s Pale Blue Dot

Ima li Kina demokratiju? (2/2)

Kineski predsednik Si Đinping je 2015. godine zatražio pomoć Karterovog centra (Carter Center) u vezi sa analizom izbornih zakona, podučavanja glasača, registracije kampanje i pravičnosti procedura, dodajući tom prilikom: “Demokratija nije samo određena ljudskim pravom da se glasa na izborima, već i pravom ljudi da konstantno učestvuju u političkim pitanjima na dnevnoj bazi. Demokratija nije dekoracija, već rešavanje ljudskih problema”. Kao konkretan odgovor na nalaze i predloge Karterovog centra, ustanovljeni su petogodišnji uslovi za izabrane zvaničnike, koji sada započinju dvanaestomesečni probni rad, i, napokon – ukoliko ne uspeju da postignu svoje ciljeve, naime, da dobace do zacrtanog učinka – bivaju odbacivani. Njihova druga godina proteći će u pregledu, proceni i prilagođavanju svojih ciljeva na osnovu povratnih informacija iz prve godine. U poslednjoj godini probnog mandata, Peking objavljuje rezultate i propagira svoja najbolja rešenja na nacionalnom nivou: velika čast u zemlji u kojoj se veoma polaže na valjanost vladinih poteza.

Kina još uvek nosi ožiljke od lidera kakav je bio Mao, koji je ignorisao sopstveni savet: “Ako ne pitamo i ne istražimo javno mnjenje, nemamo pravo da izrazimo svoje mišljenje. Javno mišljenje je naša smernica za akciju.” Danas, kineska vlada sve više troši na ankete i ispitivanje javnog mnjenja, a njeni petogodišnji planovi su, zapravo, rezultati intenzivnog anketiranja „baze“ to jest – naroda.

Džef Braun (Jeff J. Brown) kaže: “Moj mesni komitet u Pekingu (ono što su bile mesne zajednice u nekadašnjoj Jugoslaviji, prim. prev.) i gradska skupština stalno postavljaju najave, pozivajući grupe ljudi svih starosnih dobi, društvenih i profesionalnih profila – grupe zakupaca, vlasnika kuća, sugrađana starijih od 70 godina, žena ispod četrdeset godina, onih sa ili bez zdravstvenog osiguranja, penzionera – da odgovore na ankete. Komunistička partija Kine (KPK) je, zapravo, najveći istraživač na svetu i to sa razlogom: demokratska “diktatura naroda” u Kini je visoko angažovana na svakodnevnom nivou običnih građana, tj onih koji se svakodnevno susreću na ulici. To znam jer živim u kineskoj zajednici sačinjenoj od ljudi iz srednje klase s kojima se stalno susrećem i kod kojih se raspitujem o situaciji. Smatram da su odziv i demokratičnost njihove vlade daleko veći nego kod kuće (u Americi), gde političari članovima lokalne zajednice serviraju trivijalne predstave (‘The dog-and-pony shows’), u kojima glumataju zabrinutost i spremnost da pomognu – a to mislim najozbiljnije”.

Kako je demokratija osvajala bazu u narodu (oličenu kroz 62% udela među glasačima), tako je rasla i tolerantnost na greške. Danas, birači biraju lokalno stanovništvo koje neretko i lično poznaju, a za koje znaju da su iskreni, sposobni i odgovorni – oni koji su se dobrovoljno javili da rešavaju lokalne probleme i koji će, zauzvrat, dobiti mogućnost i privilegiju da biraju svoje najuspešnije saborce kako bi napredovali u okrugu i, na kraju, na pokrajinskom nivou. Tamo se glasanje nastavlja sve dok se tri hiljade najtraženijih (neplaćenih) volontera konačno ne sastane na Nacionalnom narodnom kongresu u Pekingu, gde se trude da postignu opštu saglasnost – presudno važan korak u liferovanju odluka koje iz seoskih sredina kreću ka vrhu; jednoglasje je važno i za donošenje odluka na nacionalnom nivou – onih koji se tiču pravosuđa, svih zakona i imenovanja viših zvaničnika.

Kako bi se osiguralo da se glas svih ljudi čuje na najvišem nivou, drugo telo, Kineska Narodna politička konsultativna konferencija tj KNPKK (People’s Political Consultative Conference, CPPCC), koja je masivni javni lobi odnosno opštenarodna interesna grupa a ne državni organ, konsultuje se sa Kongresom i, prilikom procesa oblikovanja zakona, reprezentuje posebne interese. Osam manjih stranaka, predstavnici svih industrija, sve trgovačke komore, seljaci, radnici, žene, mladi, formalni lobiji i, čak – nekada zakleti neprijatelj, Kuomintang na Tajvanu – svi oni daju kineskom državnom vrhu suštinski značajne političke savete, nadgledajući odluke Kongresa.

Kongres tada izabere svoj Stalni komitet (koji ostaje u Pekingu kako bi obezbedio valjani nadzor sprovođenja odluka), sedmočlani Upravni odbor Politibiroa (veoma slično kabinetu SAD-a) predsednika, premijera, uz obavezu javnog izglasavanja svake odluke kako bi se time omogućilo sprovođenje svih zakona. Predsednik ne može izabrati „svog premijera“ niti delovati na svoju ruku bez jednoglasne, demokratske podrške Upravnog odbora. Da bi se obezbedio demokratski, a ne autokratski ishod, predsednik ne bira i ne može odbaciti Stalni komitet, niti pak razrešiti ili raspoređivati vladine zvaničnike ili članove Kongresa.

Kao što i možemo očekivati u jednoj konfučijanskoj zemlji, Ustav još uvek ističe nadležnosti nad pravima, dok američki Ustav ovo ne pominje; Kina u svom ustavu navodi “demokratiju” u trideset tri navrata i, podsećajući na svoje rođenje na bojnom polju, očekuje da se svi ujedine iza odluka jednom kada one budu donete: “Svenarodni kongres i lokalni narodni kongresi na različitim nivoima konstituišu se kroz demokratske izbore i to primenom principa demokratskog centralizma – kroz demokratsku i otvorenu diskusiju tokom koje se formulišu politike i njeno sprovođenje pod uslovom da, kada se sporazum jednom postigne, politička diskusija oživi uz upotrebu postojećeg zakonodavstva; diskusija se potom suspenduje do izglasavanja tj trenutka postizanja jednoglasnog stava, kojim se, napokon, započinje s primenom donesenih političkih odluka”.

Koliko to dobro u praksi funkcioniše “demokratska i otvorena diskusija tokom formulacije politike”? U vezi ovog pitanja, korisno bi bilo uporediti ga s američkim sistemom. I dok zapadne zakone često pišu lobisti – koji potom bivaju usvajani od strane izabranih predstavnika koji ih nisu ni pročitali – kinesko zakonodavstvo, kako to objašnjava američki venčer kapitalista Robin Dejvermen, ima različito poreklo i korene:

“Kina je džinovski probni portfelj s milionima razvojnih programa, mesto gde se stalno nešto isprobava, najveća svetska test-zona u kojoj se eksperimenti odvijaju posvuda. Danas su inovacije prisutne u svemu: od zdravstvene zaštite do smanjenja siromaštva, od obrazovanja do energije, od trgovine do transporta – sve je u konstantnom pokušaju inoviranja i ispitivanja u različitim zajednicama, a svaki od 662 grada u Kini eksperimentiše: Šangaj sa slobodnim trgovinskim zonama, Guidžou sa smanjenjem siromaštva, dvadeset tri grada sa reformama u obrazovanju, severoistočne pokrajine sa reformom državnih preduzeća (SOE, state-owned enterprise): pilot-škole, pilot-gradovi, pilot-bolnice, pilot-tržišta, pilot-sve. Gradonačelnici i guverneri, šefovi istraživačkih timova, svi oni dele svoje “laboratorijske rezultate“ sa Centralnom partijskom školom i objavljuju ih u svojim naučnim časopisima i državnim novinama. Visoka politika prolazi kroz ‘klinička ispitivanja’, počev prvo od malih gradova, koji generišu i analiziraju podatke nastale testiranjem.

Ukoliko statistika obavljenih ispitivanja izgleda obećavajuće, država će dodati još lokacija za testiranje i obaviti dugoročne prakse u cilju razvijanja. Testiranja i podešavanja traju od 10 do 30 godina, a potom se od 3000 članova Svenarodnog kongresa traži da pregledaju podatke i eventualno odobre ispitivanja na nacionalnom nivou u tri glavne pokrajine. Ako se uspešno prođe evaluacija od strane Kongresa, Državni savet [trust mozgova] doteruje plan do najsitnijih detalja i vraća ga pred 3.000 članova Kongresa na završno glasanje. Proces je veoma transparentan i, ako su vaši podaci bolji od mojih, nacrt za vaš budžet će proći a moj ne; glasovi Kongresa su gotovo unisoni, jer su kvalitet zakona i zakonodavstva po pravilu potkrepljeni ogromnom količinom podataka. Ovo omogućava Kini da za kratko vreme postigne mnogo toga: vaše pobedničko rešenje će se brzo naći širom zemlje, bićete heroj s naslovnih strana, pozivani u Peking na sastanke na visokom nivou, a bićete, naravno, i unapređeni. I, kao što već možete pretpostaviti, trka za iznalaženjem najboljih rešenja je intenzivna i nikada ne prestaje.”

Kineski državni savet – dve stotine naučnika, inženjera i administratora kojima predsedava premijer – koji je po tradiciji doktor ekonomskih nauka – svi oni zajedno sprovode analizu podataka i na osnovu njih pripremaju sugestije za sprovođenje probnih političkih rešenja, koja su tada u svojoj pilot-fazi. Oni sugerišu kompromisna rešenja i sprovode probne simulacije, objavljujući svoje nalaze u stručnim časopisima i prezentirajući ih na konferencijama. Svaku politiku oni transformišu u metriku, nešto samerljivo, kao što su privredni rast, zelena agenda, rodna ravnopravnost ili indeksi siromaštva; na taj način, oni vladino upravljanje zemljom pretvaraju u svojevrsnu optimizaciju nastalu na osnovu eksperimenata i statistike. Oni su, kako kaže Žang Vejvej, “neutralna vlada koja oblikuje nacionalni konsenzus”. Trust mozgova tj skup najkompetentnijih stručnjaka vrši proveru i verifikuje podatke a potom svoje preporuke dostavlja Politbirou; njega sačinjava dvadeset pet zvaničnika koji svi zajedno imaju hiljadugodišnje političko iskustvo (svako od njih po 40god). Oni svoje preporuke usavršavaju i prosleđuju sedmočlanom Upravnom odboru koji ga upodobljava u zakonodavstvo i, napokon, prezentuje pred tri hiljade članova Kongresa.

S obzirom da je ogromna većina podataka koja je u posedu vrhunskih eksperata ipak nešto više od pojedinačnog ličnog iskustva, većina zakona se oslanja na matematiku – ovo je jedinstvena odlika kineske kulture koja je spasila zemlju od katastrofa poput ruske ekonomske šok-terapije, katastrofalnih privatizacija nalik onima u Britaniji, ali i od američkog neoliberalizma. Ukoliko vlada kaže: “Smanjiti zagađenje ove godine, ne uključujte svoje grejalice do 22. novembra”, devedeset odsto ljudi će drhtati zbog tih podataka koje im je prenela njihova vlada. Ako predsednik želi da modifikuje politiku o klimatskim promenama i ukoliko je u stanju da svojih pet saradnika iz vladinih kabineta ubedi da glasaju sa njim, moći će da podnese svoj predlog u procesu ispitivanja predloga; međutim, ukoliko je bez čvrstih podataka, on i članovi kabineta neće moći da to predlože članovima Kongresa (istočnjačka verzija zapadnjačkog parlamenta).

Kineski političari gledaju na svoje zapadne kolege na način na koji naučnici gledaju ljude koji sa ulice iznebuha uđu u njihovu laboratoriju jer na sebe gledaju kao na naučnike. Jer, kineski naučnici svoju najveću snagu vide u oslanjanju na čvrste podatke. Proceduralno, po rečima premijera Vena Đijabaoa, “uspostavljanje političkih smernica naglašava rešenja za velike probleme, bilo da su te smernice relevantne za veliku strategiju društveno-ekonomskog razvoja zemlje ili da su proistekle iz duboke brige javnosti”. Iako ovaj proces nije u potpunosti na naučnoj osnovi a ni potpuno demokratičan, označavati ga kao “autoritaran” (po zapadnom konceptu i viđenju) značilo bi promašiti suštinu. Ako predsednik Si tvrdi da je globalno zagrevanje prevara, šokirani Kinezi bi ga smatrali za autokratu a ne za demokrate, očekujući njegov skorašnji pad.

Samo-korekcija usred eksperimenata – od zemljišne reforme 1950-tih i privatizacije tokom 1960-tih, preko Velikog skoka napred do Kulturne revolucije, Reforme i Otvaranja, sve do borbe protiv korupcije – sve ovo učinilo je da domaća politika svake naredne decenije bude gotovo neprepoznatljiva u odnosu na one prethodne. Čini se kako je, na osnovu ovih informacija, prilično korektno pretpostaviti da je ova kombinacija politike tipa „iz-baze-ka-vrhu“, uz sprovođenje demokratije i njenih odluka isključivo na osnovu podataka o mišljenju javnog mnjenja i Konfučijanske vrline „izvrsnih pojedinaca“ koji svoju vrlinu demonstriraju u obratnom smeru, „sa vrha ka bazi“ – da je takva politika kreirala opštu podršku vladinim politikama na nivou višem čak i od onog koji je prisutan unutar ultra-demokratskih mehanizama koji su ugrađeni u, recimo, politički sistem jedne Švajcarske. To praktično znači, kako kaže Tomas Fridman iz Njujork tajmsa, da,”Ukoliko bismo mogli da na samo jedan dan budemo kao Kina, mogli bismo da provereno, osvedočeno i primereno donosimo prave odluke”. Umesto toga, kao što je rekao državni sekretar Vilijem Sjuard, “Izabrali smo kralja na četiri godine i dali mu apsolutnu moć u određenim granicama koje, uostalom, on može svojevoljno tumačiti”.

Konačni rezultati kineske demokratije su impresivni. Toni Sejč (Tony Saich) s univeriteta Harvard, koji je više od jedne decenije bio prisutan na izborima u Kini, navodi kako je devedeset šest posto (!) kineskih građana zadovoljno svojom  nacionalnom vladom, a Edelmanov izveštaj za 2016. godinu kaže da devedeset odsto njih ima u nju poverenja. Istraživanja o svetskim vrednostima (World Values Surveys) pokazuju da osamdeset tri odsto Kineza misli da njihova zemlja u radi u njihovu korist kao pojedinaca, a ne u korist posebnih grupa – što je svedočanstvo od izuzetnog značaja.

[1] The China Wave: Rise of a Civilizational State by Weiwei Zhang

[2] William Sewell, I Stayed in China.

Godfree Roberts, Quora

Kraftverk: ravnoteža čoveka i mašine

Kraftverk su bili pioniri elektronske muzike, a Karl Bartos jedan od autora hitova „Model“ i „Robot“. U razgovoru za DW on govori o prvom nastupu – i o kraju. O vremenu kada se muzika pretvorila u sport. Intervju sa Karlom Bartosom, članom originalne postavke ove po svemu revolucionarne grupe uradio Dojče vele.

DW: Gospodine Bartos, 1990. godine ste zbog nesuglasica napustili Kraftwerk. Sada će biti objavljena Vaša autobiografija. Šta Vam je bilo važno da kažete?

Karl Bartos: Već kod Džordža Orvela može da se pročita: stvarnost se odigrava u glavi. To znači da nema objektivnosti. Međutim, već četrdeset godina slušamo istu priču o Kraftverku i mislim da jedna drugačija perspektiva može samo da koristi. Potrudio sam se da objasnim proces stvaranja naše muzike. Da ispričam kako nastaju kreativne misli.

Pre nego što ste 1975. godine postali član Kraftverka, dugo ste u Dizeldorfu svirali u raznim grupama. Kakva je bila atmosfera u to vreme?

Mislim da je bio svojevrstan i to priličan poklon doživeti šezdesete i sedamdesete godine. Muzika 60-ih godina za moju generaciju je imala neverovatnu snagu. Imala je poruku da ne treba verovati svemu što autoriteti kažu. Mislim da su u to vreme mladi u čitavom svetu međusobno komunicirali. Bez zaobilaženja autoriteta. I tome je doprinela ta zaista zanimljiva muzika.

Zatim ste na akademiji „Robert Šuman“ u Dizeldorfu studirali muziku. Tada ste i stupili u kontakt sa Kraftverkom koji je za nastup tražio klasičnog bubnjara.

Kada mi je profesor Ernst Gebler tada prosledio tu informaciju, mislio sam da je to samo jedan od mnogih nastupa koje sam u to vreme imao. U to vreme bilo je neverovatno mnogo bendova, neverovatno mnogo mogućnosti za nastupe. Di-džejevi još nisu bili izmišljeni. Na koncertu smo se od samog početka veoma dobro razumeli, ali nismo tačno znali kuda sve to vodi. Ništa nije bilo definisano, bilo je otvoreno.

Bili ste na snimanju albuma „Radio-Aktivität“, a od albuma „Trans Europa Express“ učestvovali ste u pisanju pesama. Kako je zapravo muzika nastajala u Kraftverku?

U studiju „Kling-Klang“ smo imali „Writing Sessions“, to znači da smo sedeli u krugu i improvizovali. Poput džez muzičara. Bila je druga polovina sedamdesetih, kompjutera još nije bilo. Imali smo jedan muzički automat koji je mogao da ponovi šesnaest tonova. To je bila jedina mašina u našem studiju. Improvizovali smo, gledali jedni u druge, smejali se kao ludi i sve to snimali. Na tim probama nastao je sirov materijal za naše kompozicije. U suštini je to bila predivna zabava koju smo preneli u muziku. Iz toga je nastao polifonijski stil kompozicije, višeglasje.

Da li je grupa tada bila svesna ili da li se govorilo o tome koliko je Vaša muzika bila ispred vremena?

Značaj Kraftverka nismo mogli da predvidimo. Kada smo radili na sekvenceru (elektronski uređaj za snimanje, ponavljanje i obradu muzičkih podataka, prim. red), bio je to u stvari nastavak upotrebe muzičkih automata koje smo u Evropi imali od prosvetiteljstva. Automatska muzika oduvek je bila zanimljiva. Uz pomoć elektronike ta ideja je zapravo nastavljena. Ali mislim da je u drugoj polovini sedamdesetih kod nas odlučujuće bilo to da je ravnoteža čoveka i mašine zaista funkcionisala. Dolaskom kompjutera to se promenilo. Ne želim da kažem da sa kompjuterom ne može da se postigne nikakva interakcija, ali… mi smo napravili i nekoliko grešaka u razmišljanju.

Na koje greške mislite?

Ideju improvizacije pokušali smo da prenesemo na digitalnu platformu. Na početku smo napravili grešku što smo kanale predproducirali. Mislili smo da improvizujemo proizvoljno ih paleći i gaseći. Ali to naravno nije bila improvizacija, već takoreći naizgled-improvizacija.

I međuljudski odnosi su se pogoršavali. Hobi, vožnja bicikla, u osamdesetim godinama postaje sve važnija pojedinim članovima benda.

Zamislite sada da na biciklu pređete 200 kilometara. Šta ste posle toga još u stanju da uradite kada se vratite kući i sednete na stolicu? Puls pada na ispod pedeset, više nemate nikakvih želja, apsolutno ste srećni. Kada se to nastavi godinama, jednostavno više nema nagona da se pravi muzika. Šta se s nama desilo u drugoj polovini osamdesetih godina? Sa ove vremenske distance rekao bih: od muzike smo napravili sport. Ona je postala neka vrsta takmičenja. Zaboravili smo šta je naša glavna kompetencija: autonomna fantazija.

Može li prosto da se kaže da više nije bilo melodija?

Znam šta mislite, ali za mene odgovorajuće metafore ostaju polifonija i monofonija. Ranije smo radili polifono, utroje smo razvijali i izmišljali našu muziku. Zato su je karakterisali živost i višeglasje. A u drugoj polovini osamdesetih godina postala je monotona. Nastalo je jednostavno ređanje muzičkih informacija. Postoji jedan algoritam u elektronskoj muzici ili u obradi teksta: Copy-and-paste. Kopi-pejst nije polifonija.

Nakon izlazka iz grupe Kraftverk, Karl Bartos radio je kao muzičar, di-džej, muzički producent i kompozitor. Njegova autobiografija (u prodaji od 25. avgusta) otkriva zanimljive detalje o radu grupe Kraftverk, čija muzika je snažno uticala na razvoj hip-hopa, tehno i elektro-pop muzike.

DW

Šta sve možeš kad si Robinhood

Procena vrednosti start-up firme za aplikacije Robinhood, koja je sa svojim akcijama izašla na berzu, dostigla je više od pet i po milijardi dolara.

Ruska kompanija DST Global, predvođena ruskim milijarderom Jurijem Milnerom je u drugoj investicionoj rundi podigla inicijalni ulog na350 miliona dolara. U ovom trenutku, Robinhood vredi 5.6 milijardi dolara

Prema pouzdanim izvorima, vrednost startapa Robinhood Markets Inc. procenjena je na oko 5,6 milijardi dolara u novom krugu finansiranja, što je četvorostruko povećanje tokom samo jedne godine; ovakva situacija samo je odraz izuzetnog rasta popularnosti koju su među milenijumskom generacijom zadobile aplikacije za berzansku trgovinu.

Ovaj start-up iz Silicijumske doline je u završnoj fazi obezbeđivanja oko 350 miliona dolara od grupe investitora na čijem je čelu ruska firma DST Global, prema učesnicima koji su upoznati sa prikupljanjem ovih sredstava.

DST je pre godinu dana vodio zadnju rundu dokapitalizacije ove start-up firme, nakon kojeg je kompanija vrednovana na 1,3 milijarde dolara.

Portparol Robinhood-a u ovom trenutku odbija da komentariše aktuelne poteze firme koju predstavlja.

Ova senzacionalna procena uvrstila je Robinhood među 15 najvrednijih kompanija za privatne tehnologije u Sjedinjenim Državama, što predstavlja ambiciozna predviđanja investitora da firma može privući značajan deo tržišta finansijskim uslugama.

Berzanska aplikacija ove firme, kreirana pre tri godine, dosad je privukla više od četiri miliona korisnika čime je približno udvostručila korisnički pul u odnosu na prethodnu godinu – ponudom besplatnog trgovanja akcijama, čime se podrivaju čak i diskontni brokeri, koji po običaju naplaćuju male naknade za svoje usluge.

Pitanje je da li će Robinhood imati dovoljnu moć ubeđivanja kako bi svoje korisnike uverio da plaćaju premijum usluge, kao što je „Gold“, koja, recimo, počinje od 6 dolara mesečno i obezbeđuje mogućnosti trgovanja nakon radnog vremena kao i pozajmljivanje kapitala. Robinhood, takođe, zasniva svoju zaradu i kroz kamate na računima klijenata, kao i prodajom njihovih akcija berzanskim dilerima (onima koji diluju hartijama od vrednosti ili drugom imovinom, koji ih kupuju ili prodaju po određenim cenama u svako doba).

Od prošle godine, srednja starost korisnika Robinhood-a je bila oko 30 godina, što znači da nije previše verovatno da će imati dovoljno novca na rezervnim računima koji bi potrošili na zamašnije brokerske aktivnosti, u poređenju sa starijim klijentima. Kompanija računa na to da će sredstva mlađih investitora vremenom narastati, i da će biti u mogućnosti da ii prodaju dodatne usluge. Robinhood nastoji da smanji troškove tako što izbegava izdavanja za marketing, a takođe smanjujući i opšte troškove.

Investitori, isto tako, vide priliku u nedavnom uvođenju Robinhood-a u trgovinu kripto-valutama poput bitkoina, prema osobi upoznatoj s investicionim planovima ove firme. Ova trgovanja se takođe obavljaju bez provizije.

Trenutno vrednovan oko 5,6 milijardi dolara, Robinhood je već procenjen na trećinu E* Trade Financial Corp., koja ima tržišnu kapitalizaciju od 15 milijardi dolara (E*Trade je kompanija za finansijske usluge koja pruža onlajn posredovanje i srodne proizvode i usluge pre svega pojedinačnim maloprodajnim investitorima). Za investitore u ovom najnovijem krugu, da bi zaradili povraćaj svojih investicija, ukoliko žele solidniji povraćaj uloženih sredstava, mogu biti sigurni da će Robinhood u budućnosti biti evaluiran takođe toliko: 15 milijardi dolara!).

Robinhood su 2012. godine osnovala dva 20 diplomca matematike sa Stenforda, Vladimir Tenev (poreklom Bugarin) i Baiju Bhatt (druga generacija Amerikanaca, indijskog porekla). Danas, u svojim 30-tim godinama, dvojica osnivači kažu da su 2011. pronašli inspiraciju u pokretu Occupy Wall Street, želeći da ovom aplikacijom obezbede da finansijske usluge budu dostupne svima, bez obzira na prihode.

Otuda i ime aplikacije subverzivnog naziva, “Robin Hud”, heroja iz naroda koji “uzima od bogatih da bi davao siromašnima”

Evo i jednog dobrog saveta mladima u Srbiji: Milenijimovci u Americi, umesto krpica i putovanja, svoje pare troše na nešto mnogo pametnije – ulažući ih u kupovinu berzanskih akcija.

Milenijumovci (oni koji su rođeni posle 1980. godine), umesto kafe i proizvoda na “Amazonu”, kupuju akcije na berzi, pokazala su istraživanja, a potvrdio Vlad Tenev, jedan od osnivača i glavni izvršni direktor startup firme Robinhood u intervjuu za “Biznis insajderov” podkast pod nazivom “Success! How I Did It” (Kako sam postigao uspeh).

On kaže da milenijumovci koriste njihovu aplikaciju za besplatnu trgovinu akcijama i dodaje da “zapravo pružamo mogućnost ljudima da rade nešto što nisu mogli nikada pre”.

Podaci prikupljeni tokom nekoliko godina aktivnosti na aplikaciji pokazuju da prosečan 30-godišnjak češće kupuje akcije nego što ih prodaje i da će pre kupiti nekoliko deonica različitih firmi kako bi imao što raznovrsniji asortiman.

Umesto da ulažu ušteđevinu sa računa, milenijumovci na Robinhood-u radije investiraju novac koji bi inače potrošili na stvari koje su poželjne, ali ne i neophodne, na primer, kafu ili proizvode koje se nude na “Amazonu”. Podaci takođe pokazuju da milenijumovci zarađuju i uspevaju da uštede novac upravo zahvaljujući Robinhood aplikaciji.

– Ovi ljudi kupuju jednu ili dve deonice sa 50 različitih stokova i stvaraju bogat portfolio, a pritom troše veoma male količine novca. Takva vrsta transakcije nekada bi koštala hiljade dolara i ljudi to naprosto ne bi uradili – objašnjava Tenev.

Mnoge osobine milenijumovaca su iznenađujuće, kaže on.

– Tokom nekoliko godina korišćenja aplikacije prikupili smo zaista zanimljive podatke i možemo da pratimo ponašanje ljudi koji duže koriste aplikaciju. Korisnici koji su se pridružili pre dve godine imaju više novca na računu nego što su prijavili pre dve godine. Naša ideja je bila da Robinhood posluži i kao instrument štednje, a naša očekivanja se izgleda potvrđuju – rekao je Tenev.

Dakle, ukoliko volite da trgujete deonicama, Robinhood je aplikacija za vas. Omogućuje trgovanje u realnom vremenu i nije potrebno ništa uplatiti unapred. Za skeptike – aplikacija je zaštićena do 500.000 dolara.

Robinhood aplikacija, koja inače omogućava trgovanje deonicama, a bez plaćanja taksi, planira da uđe i na tržište kriptovaluta. Tako je korisnicima u Sjedinjenim Američkim Državama već od februara omogućeno da trguju bitkoinom i i itirijumom (ethereum) bez plaćanja nadoknada, a očekuje se da će im se uskoro pridružiti i ostale kriptovalute.

Trgovanje bez plaćanja taksi predstavlja prednost koju Robinhood ima u odnosu na druge platforme, poput Coinbase, gde takse iznose između 1,5% i 4%. Razlog za ovu odluku je prilično jednostavan, budući da mu je cilj da privuče još korisnika, pa iz kompanije tvrde da se situacija ni u budućnosti neće menjati, kao i da ne planiraju profit koji bi došao od taksi koje bi korisnici plaćali. Oni ističu da je osnovni cilj Robinhood Crypto da poboljša usluge koje korisnici potražuju, te na taj način stimuliše nove klijente da im se pridruže.

Budući da je vrednost kriptovaluta prilično nestalna, Robinhood Crypto korisnicima nudi procene, pa kada potvrde kupovinu ili prodaju, aplikacija pretražuje ponude na tržištu, kako bi pronašla najpovoljniju. Kako bi se kontrolisala nestalna vrednost, ovaj servis, u slučaju da ne može da pronađe ponudu koja je u granicama onoga što korisnik traži, čeka sve dok se ova ne pojavi, te potom o njoj obaveštava korisnika. Kada usluga bude postala dostupna u februaru, moći će da je koriste u nekoliko američkih država – Kaliforniji, Masačusetsu, Misuriju, Montani i Nju Hempširu, a Robinhood Crypto, kako navode mediji, planira da se uskoro proširi na još država, te podrži i druge kriptovalute – bitcoin cash, litecoin, ripple, ethereum classic, zcash, monero, dash, stellar, qtum, bitcoin gold, omisego, NEO, lisk i dogecoin.

Rolfe Winkler, Douglas MacMillan

WSJ

Duga istorija američkih političkih zabluda (2/2)

Sledi drugi deo priče o američkim zabludama, prikaza knjige Kurta Andersena „Zemlja fantazija” (Fantasyland), nedavno objavljenom u magazinu Foreign Affairs.

Američke političke stranke su sve do 1960-tih svoje stavove o imigraciji jasno odeljivali od onih koji su se ticali rasnog pitanja – na te dve stvari gledalo se kao na dva različita problema. Pre američkog Građanskog rata, demokrati koje su zagovarali ropstvo su oberučke prihvatali nove Amerikance – imigrante; te bi novopečene useljenike potom uhvatili u svoju „franšizu“, žmureći na svojee izborne prevare, premlaćujući abolicioniste (zagovornike ukidanja ropstva), ili izazivajući rasne nerede. Platforma Demokratske stranke je polovinom 19 stoleća, iz godine u godinu, osuđivala abolicioniste, pozdravljajući “ugnjetavane iz svih nacija” (misleći na novopečene bele useljenike) te napadajući republikance zbog njihovih starovremskih anti-imigrantskih predrasuda.

Sa druge strane, isti ljudi koji su se borili protiv ropstva često su prezirali imigrante, čineći sve kako bi ograničili njihovo političko učešće. Čak je i Abraham Linkoln tiho inkorporirao nativiste (tzv „domoroce“, one koji su rođeni u SAD) u novu Republikansku partiju, iako je odbio da im pruža dalje ustupke. Kao što je istoričar Dejvid Poter napisao: “Nijedan događaj u istoriji republikanske stranke nije bio presudniji ili sretniji od ovog potajnog ujedinjenja. Republikanska stranka je dobila stalnu, „zadužbinski“ trajnu podršku nativista, čijim je glasovima, po svemu sudeći, Linkoln izabran za presednika 1860. godine. Ovaj savez je ojačavao partiju pri svim narednim izborima, tokom više od jednog stoleća u budućnosti. “Ovi dvojni savezi – Vigovci (a kasnije i republikanci) koji su se pridružili kritičarima ropstva i nativistima – i  sa druge strane demokrati, koji su se povezali sa rasistima i imigrantima – držali su u velikoj meri odvojena ta dva pitanja: pitanje ropstva i pitanje imigracije.

Još jednom, 1960-te su promenile sve. Kongres je 1965. usvojio Hart-Cellerov Zakon koji je otvorio vrata novom talasu useljenika (imigracija u Sjedinjene Države je radikalno zamrla tokom 1920-ih godina). Glavna suprotnost ovom zakonskom aktu poticala je od segregacionista koji su se plašili toga da će, za razliku od pretežno evropskih emigranata koji su dotad pristizali, u Sjedinjene Države u budućnosti početi da pritiču „nebelački“ useljenici. Nove tenzije narasle su uporedo sa  generacijama onih useljenika koje su u Novi svet došle tek nakon što je Hart-Cellerov akt usvojen u Kongresu: bio je to jedan od najvećih talasa imigracije u američkoj istoriji. Te napetosti su bivale sve više usmerene na stranačke politike, dok se unutar samih stranaka odvijalo usaglašavanje po rasnim, etničkim i nacionalnim linijama. Demokratska stranka zagovara građanska prava i podržava otvorenu imigraciju; vremenom, afro-amerikanci, azijski Amerikanci i oni iz zemalja španskog govornog područja bivali su „ponešeni“ (ili pak „ugurani“) u redove demokrata. Istovremeno, belačko stanovništvo rođeno u SAD odlučno se preusmerilo ka Republikancima.

Da bi se stvari još dodatno pogoršale, Američki statistički biro je po popisu iz 2000. godine počeo da objavljuje zapaljiva demografska predviđanja: Sjedinjene Države su neumitno postale nacija u kojoj su većina – manjine. Ovo je, zapravo, preterano pojednostavljeno pitanje jer biro za statistiku koristi standard koji podseća na “jednokratno pravilo”, klasifikujući ljude mešovitog etničkog porekla kao manjine. Niko, međutim, ne poriče da se lice američke nacije menja. Niko ovu promenu nije bolje simbolizovao od pojave samog Obame, tog simbola „većinom manjinske Amerike“. Ništa nije bolje oličavalo uzvratni udarac „razočaranih belačkih domorodaca“ od Trampa.

Političko prestrojavanje shodno različitim pogledima na rasno i imigrantsko pitanje značilo je da su početkom ovog veka, po prvi put, rasa i etnička pripadnost uredno mapirali identitet stranaka. Uzmite samo jedan pokazatelj podele: gotovo 90% republikanskih članova Predstavničkog doma su beli muškarci; među demokratama, broj belih muškaraca u stranci iznosi 43 procenta. Politički sistem koji je ranije u istoriji „razvodnjavao“ pitanje nacionalnog identiteta sada to pitanje ima u svojoj pogoršanoj varijanti. Iako većina Amerikanaca očekuje od političara da u politiku uključe i razlike zarad javnog interesa i društvenog značaja, današnja konfiguracija dve najveće američke političke partije podtakla je da tribalistička, plemenska pitanja isplivaju na površinu. Stranke su u više navrata isticale uvek isto, opasno pitanje u politici: ko se računa kao pravi Amerikanac, ko se ubraja u njih?

Podvlačeći pitanje nacionalnog identiteta, konflikt stranaka sada opterećuje političke institucije Sjedinjenih Država: uobičajen poredak stvari ali i funkcionisanja Kongresa; poremećene su i norme koje su nekada držale predsednika pod lupom i „zauzdanog“, kontrolišući ujedno nepristrasnost sudova i medija. Sve – od crkava do omladinskih izviđača, zahvaćeno je ovim društvenim sukobom generisanim viševekovnim zabludama. Pomešajmo sada taj širi društveni sukob oko identiteta sa dugačkim istorijatom američkih zabluda i rezultat je očigledan: dobijamo naciju koja je zaista upala u stanje rasula.

Loš trip

Andersen završava svoju knjigu neubedljivom i slabašnom nadom da je američki um prepun zabluda sada dostigao svoj vrhunac, te da će Amerikanci nekako, kako god, „naleteti“ na put koji će ga ipak izvesti na stazu “ravnoteže i pribranosti”. Kakve su šanse da se to dogodi? Dosadašnja istorija, natopljena rasnim pitanjem, koja se odvija paralelno sa pričom o Zemlji zabluda, nudi dve veoma različite perspektive budućnosti američke nacije.

S jedne strane, nacionalne institucije su uglavnom otporne, pa čak i u današnjem degradiranom medijskom okruženju: većina Amerikanaca – ne računajući tu Trampa, izgleda – jednostavno teško prelazi preko laganja za koje lažov ne snosi posledice. Klatno američke politike možda će još neko vreme nastaviti da se snažno njiše ka suprotnim polovima, iako se osnovni demografski trendovi – sve manje belih Amerikanaca – što je toliko zabrinulo republikanske lidere nakon njihovog poraza na predsedničkim izborima 2012. godine – nisu nimalo promenili. Iz godine u godinu, Sjedinjene Države bivaju sve manje belačke; beli nacionalizam ne nudi dugoročne izglede za politički uspeh. Umesto toga, svaka politička struktura biće primorana da se suoči sa situacijom na terenu, u stvarnosti – situacijom koja je neizbežna i nikako zanemariva. Republikanci će konačno morati, prisiljeni situacijom, da političku poruku svoje „male vlade“ odele od implicitnih (a ponekad i eksplicitnih) apela za belačkim suprematizmom. Demokrate će, pak, morati da zadobijaju odanost svojih birača tako što će se direktno baviti pitanjima ekonomskih prilika, umesto da simpatije birača privlače svojom antipatijom prema Republikanskoj partiji.

Naravno, na obe strane ostrašćene biračko-stranačke baze možda neće dozvoliti svojoj matičnoj partijii da izvrši neophodna podešavanja. Za to postoji puno presedana. Američka politika je često funkcionala sa partijom dominantne većine i (često regionalnom) manjinom. Stranka koja ne uspeva da održi korak sa vremenom se u američkoj istoriji može lako uočiti, naime, na primeru Demokrata odmah po izbijanju Američkog građanskog rata (stranka koja je dotad u Beloj kući imala samo dva predsednika za 72 godine), ili republikanaca po izbijanju velike međuratne ekonomske krize – Velike depresije (samo jedan republikanski predsednik u Beloj kući za 36 godina).

Sa druge strane, demokratije mogu doživeti i svoj slom. Kao što su politikolozi Robert Mickey, Steven Levitsky i Lucan Ahmad Way upozorili 2017 (takođe u magazinu Foreign Affairs), u velikim demokratijama je više nego teško postići dogovor sa svojom bazom i simpatizerima iz dominantne etničke grupe (koja podržava određeni – dotad ustaljeni – kurs, npr kurs o etničko-rasnim i imigrantskim pitanjima). Sjedinjene Države su pokušale da postignu nešto slično nakon svog Građanskog rata, tokom perioda oporavka i rekonstrukcije, kada su republikanci pokušavali da Južnjacima „nametnu“ rasnu ravnopravnost. Oporavljene belačke snage tada su se oduprle rasnim reformama i abolicionistima, sačinivši otvoreno autoritarne režime koji su odbacivali glasove gotovo svih crnaca – a i mnogih belaca – širom američke „južne pruge“ (Deep South states). Do sredine tridesetih godina prošlog veka, na primer, država Misisipi imala je više od dva miliona građana, ali je samo oko 6.000 njih glasalo na „midterm“ kongresnim izborima (inače genijalan regulator podobnosti političke vrhuške: usred predsedničkog mandata, nakon dve godine od postavljenja predsednika, održavaju se midterm izbori u Kongresu; ovim se reguliše da obećanja političke većine budu redovno ispunjavana, jer se – u slučaju da stranka čiji je kandidat osvojio predsednički mandat ne ostvaruje izborima obećane ciljeve – može desiti da Kongresom i bitnim ekonomskim, političkim, zakonodavnim i društvenim pitanjima upravlja ona partija koja nema svog predsednika na čelu Amerike. Zato su midterm izbori toliko važni, čak unekoliko i važniji od predsedničkih; u istoriji američke demokratije se veoma često događa da ne-predsednička partija ima glavnu reč u upravljanju državom).

U ovom scenariju, pritisak rasnih i etničkih promena može dovesti do toga da stara rasna politika južnjaka preraste u nacionalnu. Andersenova istorija američkih zabluda olakšava zamišljanje visokoparnih priča kojima bi se moglo opravdati potiskivanje birača na drugi politički pol, inače već fino iskrivljenu karakteristiku američke politike. Političari vladaju okruzima u kojima su došli na vlast zahvaljujući predizbornim smicalicama i nameštanju izbornih rezultata, uskraćujući kriminalcima pravo glasa, „pročišćavajući“ glasačke liste neposredno uoči izbora, namećući ograničavajuće zahteve za registraciju, donoseći zakone o glasačkim orijentacijama, zatvarajući biračka mesta i smanjujući vremenski okvir za izlazak na biračko mesto – sve to skupa otežava glasanje mnogim crnim, latinoameričkim, siromašnim i mladim ljudima. Fantazije o „masovnoj prevari birača“ mogle bi da ustoliče ova ograničenja. Trampova pobeda, ostvarena sa gotovo tri miliona manje glasova od svog protivnika, mogla bi označiti početak vladavine političke manjine.

Koje god se vizije budu pokazale kao preciznije i ispravnije, bura koja vlada američkom politikom neće u skorije vreme utihnuti, jer američka nacija nastavlja da se suočava sa ubrzano preobražavajućim identitetom (ipak, na kraju, nečeg pozitivnog u Andersenovoj živopisnoj istorijatu američkih zabluda). Istorija američke političke misli, po Andersenu, obiluje propovedanjem neistina, fantazija i ludosti. Ali, to je i priča o zemlji koja već pet vekova opstaje i napreduje – uprkos svim lažima koje šapuće samoj sebi.

Zemlja ponikla na fantazijama, zabludama i lošim tripovima: setimo se još jednom restorana „Comet Ping Pong Pizza“, koji je bio u centru “Pizzagate” skandala. Glasine koje su 2016. plasirane u „belačkim“ medijima etiketirale su ovo mesto kao sedište kruga koji je seksualno zlostavljao decu. Krugom su, prema ovim lažnim vestima koje su ubrzo postale viralne, upravljali – pripadnici američke Demokratske stranke.

James Morone, Foreign Affairs

Kako pomiriti ljude i robote?

U narednim godinama, gotovo svi aspekti naših ekonomija i privreda biće preobraženi automatizacijom. Istorija i ekonomska teorija ukazuju na to da su strahovanja od tzv. “tehnološke nezaposlenosti”, termin koji je Džon Mejnard Kejnz uveo u ekonomiju skoro pre jednog veka, neutemeljena.

Inteligentne mašine transformišu način na koji proizvodimo, radimo, učimo i živimo širom sveta. Gotovo svaki aspekt naših ekonomija će se radikalno promeniti.

Glavne logističke kompanije i pojedinačni vozači koriste nove tehnologije za optimizaciju svog planiranja rute. Kompanije kao što su BMW i Tesla već su izbacile na tržište auto-pilot funkcije u svojim automobilima, koje se proizvode uz pomoć sofisticiranih robota. Associated Press koristi veštačku inteligenciju kao asistenta pri pisanju vesti. 3D štampači se koriste za proizvodnju rezervnih delova – kako one za mašine tako i za ljude. AT&T, u saradnji sa kompanijom Udacity nudi online “nano-struke” u analizi podataka („nanodegrees“) Dronovi već dopremaju zdravstvenu opremu i lekove na udaljene lokacije u siromašnim zemljama. (Nanodegree, strukovni kursevi koje obezbeđuju kompanije Udacity i AT&T, između ostalih, predstavljaju sertifikacionu mrežu obučavanja od 6-12 meseci (10-20 sati nedeljno) po ceni od 200 dolara mesečno. Cilj je podučavati se osnovnim veštinama programiranja koje će vas kvalifikovati za početne programerske i analitičke pozicije u kompanijama kao što je AT&T)

Ove izvanredne nove tehnologije obećavaju veću produktivnost, veću efikasnost i veću sigurnost, fleksibilnost i udobnost. Međutim, one takođe podstiču i strahove zbog svog uticaja i efekata koje mogu imati na “ljudske” strukovne profile, poslovne veštine i – plate. Ovi strahovi su dodatno podgrejani skorašnjim studijom Karla Fraja i Majkla Ozborna (Carl Frey, Michael Osborne) sa Univerziteta u Oksfordu, kao i onom koju je sačinio McKinsey Global Institute (MGI); u obe studije iznosi se stav da bi se veliki broj radnih mesta, kako u zemljama u razvoju tako i u razvijenim zemljama, tehnički, mogao veoma brzo automatizovati. Istorija, kao i ekonomska teorija, međutim, ukazuju na to da je zabrinutost usled porasta tehnološke nezaposlenosti – nastale prodiranjem tehnologije po svim dimenzijama i frontovima, izraza koji je još ekonomista Džon Mejnard Kejnz (John Mainard Keines) skovao pre gotovo jednog veka – mogla biti bespotrebna i pogrešno postavljena.

U budućnosti, baš kao što je to bio slučaj i u prošlosti, tehnološke promene će verovatno uvećati produktivnost i prihode, ujedno povećavajući potražnju za radnom snagom. Dodajmo uz to i da će se pad cena i poboljšanje kvaliteta, kao i potražnja za robama i uslugama, takođe uvećati. Mnogi od danas stvorenih i “friških”profila zanimanja nije se čak moglo ni zamisliti, baš kao što je tek mali broj onih koji su pre jednog veka bili u stanju da predvide kako će razvoj automobilske industrije i masovnog saobraćaja doprineti razvoju motela i drive-in  restorana.

U svom novom izveštaju, McKinsey Global Institute zaključuje da je, po jednom umerenom scenariju, brzina i širina proboja automatizacije obima oko 15% današnje svetske radne snage jednaka poslovima za 400 miliona radnika koji bi mogli biti ukinuti između 2017. i 2030. A brži tempo automatizacije bi izazvao i daleko veća pomeranja na tržištu rada – u korist mašina a na štetu čoveka.

Dobra vest je da cje, kao rezultat planiranog povećanja potražnje za robom i uslugama – pre svega usled povećanja prihoda, rastućih zdravstvenih potreba nastalih starenjem stanovništva i ulaganja u infrastrukturu, energetsku efikasnost i obnovljive izvore – prilično izvesno da bi se stvorilo dovoljno novih radnih mesta kako bi se kompenzovali gubici radnih mesta. Novi poslovi će se, međutim, značajno razlikovati od poslova koji su nestali usled automatizacije, uz nametanje tereta bolnih troškova tranzicije na radnike, preduzeća i društvene zajednice.

U zavisnosti od brzine automatizacije, 75-375 miliona radnika ili 3-14% globalne radne snage biće primorano da se do 2030. godine prekvalifikuje i svoja zanimanja prebaci u druge, nove strukovne profile. U Sjedinjenim Državama i drugim razvijenim ekonomijama, gde se automatizacija po svemu sudeći brže odvija, 9-32% radne snage će možda morati da promeniti svoja stručna zanimanja i veštine povezane s njima.

Svi su izgledi da se u ovim zemljama smanjuje broj radnih mesta u preovlađujućim kategorijama zanimanja – kao što su ona u direktnoj proizvodnji ili rutinski, administrativni poslovi koji zahtevaju srednjoškolsko obrazovanje, dok će se zapošljavanje u kategorijama zanimanja poput pružanja zdravstvenih usluga i nege, obrazovanja, građevinarstva ili menadžmenta, kao i radnih mesta koja zahtevaju fakultet ili napredni stepen, povećati.

Prema jednom nedavnom istraživanju, većina Amerikanaca zabrinuta je da će automatizacija povećati nejednakost u prihodima. Njihova zabrinutost je, izgleda, opravdana. Pošto mnoga zanimanja sa srednjom platom podležu automatizaciji, polarizacija prihoda u Sjedinjenim Državama i drugim razvijenim zemljama će se verovatno nastaviti. Ukoliko radnici, koji su usled automatizacije izgubili posao, ne mogu brzo da nađu novi, povećava se nezaposlenost, uz potiskivanje nivoa plata nadole.

Dakle, šta se može učiniti kako bi se ubrzao i olakšao prelazak iz jedne u drugu struku  (tj prekvalifikacija), na koji će ljudi, usled masovne automatizacije, biti prisiljeni? Za početak, fiskalna i monetarna politika, potrebne da bi se postigli održivi nivoi agregatne tražnje za zaposlenima s punim radnim vremenom, sada su na kritičnom nivou. Politike za unapređenje ulaganja u infrastrukturu, stanovanje, alternativnu energiju i brigu o mladima i starim licima mogu podstaći ekonomsku konkurentnost i inkluzivni rast, dok, za to vreme, stvaraju milione radnih mesta u zanimanjima koja u budućnosti mogu doživeti ekspanziju, a ne gašenje, prouzrokovano automatizacijom.

Drugi odgovor na potencijalni gubitak poslova u budućnosti mora biti dramatično proširenje i redizajn programa obuke zaposlenih. Tokom protekle dve decenije, u većini zemalja OECD-a pali su izdaci vlade za obučavanje u novim veštinama i prilagođavanje novim zahtevima na tržištu rada. To je u Sjedinjenim Državama takođe u sadejstvu sa značajnim padom troškova poslovanja namenjenih prekvalifikaciji.

Ovi trendovi se nužno moraju preokrenuti. Doživotno učenje treba da postane realnost svih zaposlenih. Poslovi će se stalno menjati, dok će mašine, za to vreme konstantno preuzimati neke naše poslove i zadatke, a ljudske aktivnosti zahtevaće od nas neke stalno nove, drukčije veštine. Analiza MGI-a pokazuje da će kognitivne sposobnosti višeg nivoa – kao što su logično razmišljanje, veće komunikacijske veštine i poboljšane društvene i emocionalne veštine – postati sve važnije, dok mašine već danas preuzimaju naše rutinske operacije koje su sada uobičajene na radnom mestu – uključujući i kognitivne zadatke poput prikupljanja podataka i obrada.

Za zaposlene koji imaju srednje radno iskustvo, sa decom, hipotekama i drugim finansijskim obavezama, biće neophodna obuka čija se dužina meri nedeljama i mesecima – a ne godinama. Biće, takođe, neophodna i finansijska podrška za takvu obuku. Slanje ljudi na dvogodišnje školovanje potrebno do diplome – i to o sopstvenom a ne o trošku kompanije –  nije valjan odgovor na ovaj izazov.

Umesto toga, nano-struke i dosad stečena iskustva će, po svemu sudeći, u budućnosti igrati važnu ulogu. Stručna praksa u nemačkom stilu – koja kombinuje rad u učionici i praktičan rad, i koja učenicima omogućava da zarade platu tokom školovanja mogu se ispostaviti kao značajna rešenja čak i za radnike srednjih godina koji su u tranziciji. Saradnja između kompanija i obrazovnih institucija, kako AT&T (u čijem upravnom odboru radi jedan od autora), Starbucks, kao i druge firme, pokazuju da su u stanju da radnicima pruže nove strukovne veštine ili poboljšanje starih, za kojima je sve veća potražnja.

Možda su neophodni poreski i drugi podsticaji koji bi ohrabrili veća poslovna ulaganja u obuku radne snage, posebno malih i srednjih preduzeća. Vlade će, takođe, morati da ponude univerzalne i prenosive socijalne pogodnosti poput zdravstvene zaštite, brige o deci i penzionog osiguranja, kao i podrške tranziciji radnicima koji su prisiljeni da često menjaju poslove, zanimanja i poslodavce. Švedski saveti za sigurnost radnih mesta, kojima upravlja privatni sektor i koja se finansiraju iz poreza na zarade za kompanije, pružaju radnicima isključenim iz radnog procesa sveobuhvatan paket podrške za dohodak, obuku, učenje i procenu kod socijalnog radnika.

Kao i tehnologije koje su postojale u prošlosti, i automatizacija danas obećava veliko povećanje produktivnosti, i od koje će koristi imati pojedinci, zajednice i društva. Ali, za milione radnika, put ka budućnosti u kojoj je automatizacija sve dominantnija može biti dug i težak. Na nama je da napravimo političke i investicione izbore koji mogu olakšati tranziciju i smanjiti njene troškove, kao i osigurati da se dobit od prihoda ravnomerno raspodeljuje.

U Danskoj, recimo, maksimalna automatizacija i robotizacija doveli su i do pomeranja strukovnih profila, rasta nezaposlenosti nema, a potražnja za “novim” vrstama poslova nezadrživo raste. Danski model mogao bi biti samo početak jednog šireg, globalnog trenda. Problem je, zapravo, u “kašnjenju”, tj permanentnom zaostajanju procesa preobuke, dokvalifikacije ili prekvalifikacije. Permanentno zaostajanje moglo bi se, barem donekle, preduprediti ili ublažiti “obukom unapred”, odnosno, obukom koja bi se sprovodila tokom perioda u kojem nove mašine još uvek nisu uvedene u proizvodni proces. Ovo, međutim, značajno povećava troškove automatizacije i osavremenjivanja radnog procesa.

 

Project Syndicate

Da li je ski-industrija na klizavoj padini?

Sa još jednom zimom i turističko-takmičarskom ski-sezonom koja nas zahuktalo očekuje na padinama planinskih centara, i predstojećom Zimskom olimpijadom u Južnoj Koreji koja je tu, „iza ćoška“, skijanje je u ovom trenutku sport koji uživa izuzetnu medijsku pokrivenost.

Skijanje je više nego samo uzbudljiv sport; na njega se gleda i kao na glamuroznu industriju koja ispunjava i troši naše slobodno vreme (a i novac), pružajući nam zdrave sportske aktivnosti, turističke ugođaje i gostoprimstvo.

Ali, kao i drugi sportovi koji su tradicionalno povezani s određenim nivoom ekonomskog statusa i količine novca – poput golfa, recimo – i skijanje se nalazi pred brojnim izazovima – ali i izglednim šansama za razvoj.

Izgleda da je učešće novih ski-turista ujednačenije nego pre, pa je u ekspanziji – ili je, barem, u konstantnom održavanju blagog rasta; ovo je slučaj sa tradicionalnim područjima kontinentalne Evrope i Sjedinjenih Država i Britanije, a sve veći interes postoji među građanima zemalja kao što su Rusija i Kina.

Brojni su faktori koji utiču na ski-industriju: tu treba uzeti u obzir starosni profil skijaša, konsolidaciju poslovanja, tehnološke i klimatske promene – pa čak i Bregzit.

“Industrija ’zimskih radosti’ se gotovo posvuda suočava s izazovom stvaranja dugoročnog rasta”, kaže švajcarski istraživač Loran Vana (Laurent Vanat). On svake godine objavljuje Međunarodni izveštaj o snegu i planinskom turizmu, koji predstavlja detaljan pregled ključnih faktora u ski-industriji.

“Ovo tržište je na mnogim mestima više nego zrelo i u potpunosti razvijeno, a bejbi-bumeri danas još uvek predstavljaju većinu učesnika-klijenata. Ova generacija će se progresivno povlačiti sa nekih zrelih tržišta, bez adekvatne zamene – a sve usled nedostatka ski-entuzijazma među budućim generacijama”.

Bogati u mehuru

I zaista, u Britaniji – gde je – prema turističkoj firmi SkiWeekends.com – ski tržište vredno blizu 3.4 milijarde evra, odnosno tri milijarde funti – više od dve trećine onih koji skijaju stari su između 43 i 65 godina.

A ovu neumoljivu statistiku potvrđuje i Čarls Oven, generalni direktor kompanije European Pubs Ltd koja posluje u barovima i restoranima u francuskim odmaralištima čiji su posetioci iz Britanije ali i drugih zemalja.

“Kao ni golf, ni skijanje nije jeftin sport, a postoji i „mehur bogatstva“ odnosno kritična masa finansijskih sredstava koje treba dostići – to je, uglavnom, moguće tek kako postajemo stariji”, kaže on. “Lako mogu zamisliti situaciju na budućem tržištu skijanja, na kojem, ukoliko ne budemo pažljivi, možda nećemo imati dovoljno mladih ljudi za skijanje, baš kao ni regularne skijaše koji iz sezone u sezonu redovno odlaze na skijanje.”

Oven kaže da se, naročito za britanske ski-operatere, postavlja izazov osvajanja tržišta evro-kontinentalnog skijanja, usled potencijalniih nus-efekata Bregzita i izlaska Britanaca iz Evropske unije.

Sa padom vrednosti britanske funte nakon britanskog referenduma o ostanku u Evropskoj uniji – to jest po izlasku iz nje – britanskim skijašima je sve skuplje da odu na skijanje do nekog od zimskih centara zemalja evro-zone.

“Zapravo, sve je više ljudi iz ski-industrije koji su doslovce prestravljeni razvojem događaja”, kaže on. “Nema nikakve garancije da će Britanci i dalje nastaviti da pohode planine u ovakvom broju. U Francuskoj su zabrinuti ako kompanije iz Britanije prestanu da prodaju praznične ski-pakete, tamo će, stoga, biti potrebno restrukturisati tržište”.

On kaže da je u nekim “britanskim” odmaralištima u Francuskoj već došlo do demografskih promena, u skijalištima kao što su Val-d’Isere ili Meribel, gde se sve više pojavljuju skijaši iz kopnene Evrope. On, takođe, kaže da je sve više ruskih skijaša koji ulaze na francusko tržište, naročito u okolini Kuršvela (Courchevel).

I mada priznaje probleme s kojima se ova industrija suočava,  Oven kaže da je ski-tehnologija značajno napredovala – sa udobnijim pancericama i paraboličnim, zakrivljenim skijama – što početnicima potencijalno olakšava savladavanje osnova ovog sporta.

U međuvremenu, niskobudžetne avio-kompanije posetiocima takođe olakšavaju dolazak u zimska odmarališta, a neki od značajnih anticipatora novih formi poslovanja, poput firme AirBnB, kažu da bi skijaši sada, uz pomoć njihove platforme, mogli sa sklapaju sopstvene turističko-putne pakete, bez daljnje potrebe za boravkom u skupim hotelima i kućama.

Vreme uživanja

U tradicionalnim alpskim ski-utočištima srednje Evrope su se, za to vreme, odvijale neke druge promene, kako bi ova industrija ostala relevantna i privlačna i u 21. veku.

Zapravo, podaci za prethodnu zimsku sezonu 2016-2017 iz Statističkog zavoda Austrije prikazuju da je bilo porasta posete: 68,57 miliona noćenja (više za 0,1%), dok je broj dolazaka bio 18,82 miliona (povećan za 2,5%).

Dr Robert Kaspar sa Univerziteta Schloss Seeburg u Austriji kaže da posetioci sada dolaze na kraće odmore, obično na produžene vikende, a takođe zahtevaju da u njihove planinarske boravke budu uključene drukčije, raznovrsnije aktivnosti.

“Danas ljudi žele da u planinama imaju drukčija iskustva, na primer jahanje konja, a tu je i razvoj kulinarskih ‘čarolija’. Iako sada dolaze na kratko, ljudi žele da imaju ugodno vreme kao i da dobro pojedu”, kaže on.

“Uloženi su napori da se celo iskustvo postane intenzivnije i atraktivnije. U trenutnoj atmosferi koja vlada, vezanoj za terorističke napade širom planete, ljudi takođe žele da posećuju zemlje koje se smatraju sigurnim, a takođe žele i da budu fizički aktivniji nego što su nekada bili.”

Pored toga, Kaspar kaže da je veći obim trgovine i razmene posetilaca među susednim ski-centrima takođe doprineo da se skijališta međusobno spajaju. Tako je došlo i do ukrupnjavanja skijaških regiona, a time i do osnaživanja ski-biznisa.

“To je dobro, jer je skijašu na austrijskim stazama obezbeđeno da, tokom jednog dana, može da prokrstari daleko širim područjem, posećujući veći broj staza nego što je to mogao ranije”, kaže Kaspar.

Ključni posetioci austrijskih Alpa su Nemci, a drugo tržište koje je zaljubljenicima u ski-sportove dovoljno zanimljivo jeste – Holandija; tamo još uvek ima dovoljno posetilaca iz Britanije. “Uvek postoje mogućnosti za nove posetioce, a sada su u značajnijem broju počeli da pristižu i naši ruski posetioci”, dodaje on.

Na onom žilavom ali sve ranjivijem tržištu, kaže Kaspar, postoji nekoliko nedostataka: sklonost ljudi da unajmljuju skije a ne da ih kupuju, što negativno deluje na proizvođače opreme, a i dalje je uporno prisutna i opasnost od klimatskih promena, odnosno od globalnog otopljavanja, koje utiče na dostupnost snega u zimskim odmaralištima smeštenim na ispod 1.000 metara nadmorske visine.

Kinezi, potpuno fokusirani

I dok razvijene ski lokacije gostima nude inovacije, kako bi ih posetio što veći broj posetilaca, jedna narastajuća nacija skijaša gaji nadu da će se njihova velika zemlja pretvoriti u globalno čvorište zimskih sportova.

“Zimski sportovi su zaista postali veoma važni u Kini”, kaže Sajmon Čedvik (Simon Chadwick), profesor sportskog preduzetništva u Poslovnoj školi u Salfordu.

“Sport kao što  skijanje, kao i razvoj industrije opreme za zimske sportove, definitivno postaju prioritet. Postoji veliki interes, a on se odnosi na rast kineske srednje klase kao i činjenicu da je Peking za četiri godine (početkom 2022.) domaćin Zimskih olimpijskih igara.

“U Pekingu se priča da se novac uzima od letnjih olimpijskih sportova i preusmerava na zimske (sportove i takmičenja).”

Čedvik kaže da je na Univerzitetu Cinghua u toku istraživanje koje bi trebalo da im pomogne da razviju sve aspekte ključne za podizanje zdrave industrije zimskih sportova.

“Kinezi su potpuno fokusirani na sve aspekte: od otvaranja i pokretanja skijaških centara, do komercijalizacije i prodaje skijaške opreme i odeće”, kaže Čedvik.

“Što se tiče tržišta, Kina je značajna prilika za industriju kao celinu, a ova grana može tamo da raste, dok u Britaniji, Sjedinjenim Državama i Evropi postoji konstantna pretnja od pomanjkanja interesa”.

Loran Vana, međutim, upozorava da – ukoliko se što pre ne iznađu brži načini podučavanja mlađih naraštaja kako da skijaju, uključujući i Kineze, industrija će se veoma uskoro suočiti sa neizvesnom budućnošću.

“U suprotnom, može se dogoditi da mladima postane dosadno, pa onda započnu da se bave nečim drugim. A ukoliko ne uspostavimo nove metode podučavanja mladih generacija – razvijajući tehnike obuke koje će im oduzeti nekoliko sati a ne nedelju dana pa i više – osnovni strukturni problemi ski-industrije ostaće zauvek prisutni”.

Bill Wilson, novinar biznis rubrike, BBC News