
„Insinuacijska anksioznost“, ili strah od primisli da su svi ostali zdravstveno nebezbedni – ovih dana i meseci stvara osećaj anksioznosti pri svakom susretu na piću, ili na otvorenom, koji dogovarate s vama bliskima.
Tokom jedne junske sedmice, Tereza, majka trogodišnjaka iz Pensilvanije je prisustvovala i venčanju i sahrani. Sahrana je prošla u atmosferi poštovanja, učtivosti i održavanja propisanog rastojanja među prisutnima. Venčanje nije bilo takvo.
Stigavši na svadbeno slavlje, Tereza se zadesila u omanjem ambaru preuređenom u “salu za zabavu”, samo da bi otkrila da teško da je neko od prisutnih 150 gostiju nosio masku. Ljudi su se grlili i zabavljali na plesnom podijumu. Hrana je poslužena na bazi švedskog stola, što je značilo da su gosti u redu za trpezom bili preblizu jedni drugima, nezaštićeni i dišući nad jelima. U portabl toaletima – jedinom mestu za održavanje higijene – nije bilo sredstava za dezinfekciju ruku a ni sapuna.
Usled same prirode asimptomatskog načina prenošenja korone i zvaničnih upozorenja o razvoju situacije u zatvorenom prostoru, znala je da bi nju i sve ostale goste ta zabava mogla potencijalno izložiti virusu. Ipak, i onako već napeta porodična dinamika joj je nametnula osećaj da će, ukoliko ona i suprug ne budu otputovali na granicu sa Zapadnom Virdžinijom, “to biti shvaćeno kao uvreda, namerno podrivanje”, kaže ona (zbog te “dinamike” je i tražila od novinarke Rebeke Dženings da se u ovoj priči ne koristi njeno pravo ime).
Pa ipak, ‘postavka scene’ je delovala gore nego što je mogla i zamisliti. Pandemija „nije bila čak ni zvanično priznata“, kaže ona. Bilo je jasno da je nedostatak mera predostrožnosti u “sceni venčanja” bila stvar namere: „Nevestin tata je bio veoma glasan na fejsbuku o tome kako su maske loše i glupe, a on ih ne nosi“, kaže Tereza. „[Moj muž] Ima jednog rođaka koji je na Facebook stavio neki komentar u kojem je maske nazvao „brnjicama slobode“. Izrazila je žaljenje što je uopšte prisustvovala tom venčanju.
Prisustvovati nekom takvom događaju, najgoroj noćnoj mori za jednog epidemiologa, ujedno je i odličan primer društvene „trapavosti“ tokom napuštanja karantina u trenutku dok je pandemija bila u usponu. I dok se neke (američke) države naslepo odlučuju za otvaranje barova i kancelarija, a druge panično odustaju od mera otvaranja, svaka društvena interakcija je danas opterećena s milion neizrečenih tenzija. Jednostavno traženje da „odmah popijete piće“ postaje test prisnosti među prijateljima; liftovi, koji su već predisponirani za to da se stranci u njemu osećaju čudno jedni do drugih, sada su postali još bizarnije mesto za procenu da li je osoba „bezbedna ili ne“. Pošto se veruje da su mladi ljudi s asimptomatskim manifestacijama korone vodeći uzrok širenja virusa, (kada, usled veoma blagih simptoma takoreći nisu ni svesni da su “negde usput” bivali zaraženi), naše početne ideje o tome ko se ponaša bezbedno a ko ne više ne „drže vodu“: već je prošlo nekoliko meseci od početka karantina, a nošenje maske je preraslo u politički stav, u momentu kada veliki deo Sjedinjenih Država odlučno odmahuje, negirajući da virus predstavlja pretnju. Žurke i okupljanja su se već mesecima ranije, tokom perioda izolacije smatrali izvodljivim u „području virtuelnog“, da bi se sada ponovo premestile u realne prostore – restorane, recimo – od kojih je svaki, ili nemali broj njih, uspostavio neke “svoje” procedure i pravila ponašanja.

Bruklinski novinar i voditelj poznatog podkasta, Džodi Avirgan (Jodi Avirgan) kaže da je s bliskim ljudima u više navrata bio u situaciji da otpočinje razgovor o pandemiji. „Pokušao sam da sa grupom prijatelja povedem razgovor na tu temu, u stilu: ’Hej, baš bi bilo okej porazgovarati neposredno i otvoreno, jer je sada normalno pričati o rizicima s kojima se suočavamo, o izloženosti i ponašanju.’ [Moramo]… Biti okej s tim što je ovo postao uobičajeni deo gotovo svakog razgovora, posebno ako nekoga poznatog prvi put sretnete posle dosta vremena.”
Osećaj je nešto manje čudan jedino u prilikama kad ljudi imaju dobar povod da iznesu drugima šta misle. „Mislim da je roditeljima čija su deca (poput mojeg) u dnevnom boravku bilo lakše da kažu: ’Šta su se svi ostali dogovorili?’ Dogovori roditelja se uglavnom postižu preko onih koji su zaduženi za našu decu, ali kada to uradimo direktno sa drugom osobom (roditeljem) s kojom imate srdačne odnose, to je ipak malo direktnija stvar.”
Postoji termin za ono što Avirgan opisuje kao ’insinuacijsku anksioznost’. Tes Vilkinson-Rajan, profesorka prava i psihologije na Univerzitetu u Pensilvaniji koristi zajedničku analogiju da bi ilustrovala ovaj koncept. „Recite da neko pokušava da nešto proda drugoj osobi, bilo savet ili proizvod, a savetnik joj kaže: ‘Imam ovde sukob interesa u kojem se nalazim. Evo mojih saveta, ali trebalo bi da znate da moj savet odražava činjenicu da dajem sve od sebe, ali sam više plaćen ukoliko prihvatite ovaj savet’.“ Ispada da u nekim slučajevima takav stav i iskren nastup zapravo, povećavaju nivo saglasnosti i prihvatanja saveta. I mada je ovo kontraintuitivno, Vilkinson-Rajan kaže da osoba koja prihvata savet često „oseća strepnju zbog insinuacije da će je ta osoba (koja ih savetuje) biti percipirana kao nepouzdana“.
Direktna povezanost s trenutnom situacijom prouzrokovanom pandemijom bi se mogla dobro opisati jednom scenom: hodate ulicom s maskom koja vam visi oko vrata, a zatim je, po automatizmu, podižete preko nosa i lica u momentu kada neka druga osoba prolazi mimo vas. S jedne strane, to bi moglo pokazati da je poštujete, ali bi isto tako moglo i da, od strane druge osobe, bude shvaćeno kao insinuacija na njenu higijenu i zdravstvenu bezbednost. Nijedna opcija – bilo da se radi o spuštanju maske ili njenom podizanju – ne deluje baš dobro za onog koji tu odluku donosi.
„Jedna stvar koja pomaže u ovakvim slučajevima je sposobnost delegiranja nekog za svoje odluke, što je gotovo poput igranja uloge nekakvog društvenog aduta“, objašnjava Vilkinson-Rajan. Nije baš u međusobnoj suprotnosti reći da se ne možete družiti jer planirate da se uskoro vidite sa članom porodice koji je zdravstveno rizičan. “Teže je nekom direktno reći: “Samo imam osećaj kao da prečesto odlazite u park.”
Svakodnevno odmeravamo neposrednu društvenu cenu, nekog poziva (da prisustvujemo nekom društvenom događaju) uz apstraktnu mogućnost izlaganja sebe ili drugih koroni, koja bi se mogla osetiti ili kao obična prehlada ili vas, možda, može i ubiti. To je izbor koji izgleda lak – sve dok se ne ispostavi da to nije – a to je onaj (izbor) koji obični ljudi, uglavnom, nikada ne bi trebalo da prave.

‘Rajli’, njujorška video-producentkinja je još krajem prošle godine planirala grupno putovanje parova u Meksiko, zakazano za avgust ove godine, ali je na kraju odlučila da ga otkaže kada se ispostavilo da su slučajevi korone počeli ponovo da se pojavljuju u američkim državama koje su se naglo ponovo otvorile. Bilo je jasno da okupljanje desetak ljudi iz različitih područja SAD može biti nebezbedno, bez obzira na to šta je propisano njihovim lokalnim zdravstvenim preporukama i smernicama (ni ‘Rajli’ nije želela da bude imenovana upravo kako bi izbegla pomenutu ’društvenu trapavost’).
Jedna njena prijateljica je, međutim, nastavila potragu za nekim alternativnim rešenjem. „Slala je linkove do hotela u državama u kojima je broj slučajeva počeo naglo da raste, na mesta do kojih je nemoguće stići ni kada biste do njega vozili čitav jedan dan; samo se furiozno držala neke besmrtne ‘zombi’ iteracije te velike, tropske ture – koju smo planirali daleko pre nego što smo uopšte mogli da pojmimo šta nas čeka u narednoj 2020. godini”, rekla je Rajli.
Ona i njena prijateljica dotad nisu imale bilo kakav sukob, ali su njihovi suprotstavljeni pristupi po pitanju zdravstvene bezbednosti u vreme pandemije sada uzrokovali pritisak na njih. „Osećala sam se kao kreten. Bilo je teško jednostavno reći: „Ne želim da idem.“ Ko želi da ode na godišnji odmor gde vas čitavo vreme prosto muče krivica, anksioznost i nesigurnost? “ Sa druge strane, Rajli priznaje da je uzbuđenje njene prijateljice zbog putovanja verovatno posledica činjenice da je usled pandemije nedavno izgubila posao, i stoga je poželela nešto što bi joj ulilo tračak radosti. Želja za putovanjem sa prijateljima je, zapravo, savršeno ljudska reakcija kada ste četiri meseca van igre.
Vilkinson-Rajan ne krivi ljude koji se sramote na društvenim medijima zbog toga što javno proklamuju da nisu za držanje međusobne distance, ne odustajući od prisustvovanja događajima s većim brojem zvanica. “Zapravo, mislim da oni koji prave takve javno proklamovane izbore – a koji su sasvim u skladu s pravilima iz nadležnosti područja u kojem žive – svojevrsni odraz propusta lokalnih donosilaca odluka”, kaže ona. „Tim biznisima ne treba dozvoliti velika okupljanja. Firme se mogu smatrati odgovornima na način na koji pojedinci to ne mogu.”
U odsustvu nekog koherentnog federalnog plana na nivou čitave SAD, koji bi se efikasno nosio s rastućom pretnjom od korone, sve – doslovno sve što je važno, uključujući fizičku i ekonomsku sigurnost i budućnost građana – sada je određeno odlukama pojedinaca, i u njihovim je rukama. Ovde se lako može uočiti problem: U državama u kojima su brzo i naglo ukinuta ograničenja (donedavno nametnuta karantinom), uz ponovno otvaranje mesta na kojima se okuplja više osoba, kao što su ugostiteljski objekti koji se ponovo otvaraju – raste broj novih slučajeva infekcije i smrtnih ishoda.

Jedna stvar analogna ovoj zgodi, objašnjava Vilkinson-Rajan, jeste vožnja u pijanom stanju. „Jedna zaista rizična stvar po ostale učesnike u saobraćaju, i zato ne dozvolimo ljudima da to rade. Odista je apartna takva situacija, u kojoj vam je dozvoljeno da stvarate ogromne rizike po druge, dok, sa druge strane, vama – kao, recimo, pripitom pojedincu – deluje kao “razumna” primisao da su rizici u saobraćaju mali samo zato što, eto, možete sesti za volan pijani, misleći da vam je time dopušteno da vozite.”
A nije baš ni da su ekonomije u tim naglo otvorenim regionima SAD odjednom krenule uzlaznom putanjom. „Uspeli smo da oborimo našu ekonomiju [i] ubrzamo nezaposlenost a nismo uspeli da stavimo pod kontrolu taj prokleti virus“, rekao je Džef Šaman sa univeriteta Kolumbija, čija je struka vezana za pravljenje modela zaraznih bolesti. Obični ljudi su prepušteni haosu prilikom svake svoje rezervacije restorana, poslovne odluke ili poziva na zabavu, koji su tokom pandemije prerasli u prave male drame. Rezultat je, u suštini, anarhija.
Privatna preduzeća poput restorana i frizerskih salona sada su postala ideološka „ratna zona“, Ovakvi trenuci imali su potencijal da postanu nacionalne vesti, često u obliku “ljutitih gospođa „Karen“, uhvaćenih na video-snimku kako, recimo, besne na radnike javnih službi zbog nužne potrebe da nose masku. Neki se namerno iskašljvaju na barmene ili provociraju tuče nakon što je od njih zatraženo da nose masku, kao i da se pridržavaju razmaka od barem dva metra razdaljine… “čak” i kada se zna da je jedan jedini ponovo otvoreni bar u Mičigenu povezan sa više od 100 novih slučajeva Kovida-19.
U Los Anđelesu je krajem prošlog meseca jedan meksički restoran dobrovoljno zatvorio svoja vrata kako bi svom osoblju obezbedio potreban odmor i zonu komfora od stalnog uznemiravanja gostiju. Hugo’s Tacos najavio je da će privremeno zatvoriti svoja dva tako-štanda nakon što su radnici u više navrata bivali verbalno provocirani i vređani i, čak, u jednom slučaju, polivani pićem.
Suvlasnik Bill Kohne rekao je da su pritužbe na nesavesne kupce počele tek nakon Dana sećanja (Memorial Day), “kada se činilo da je puno njih naprasno odbacilo ono što je do pre neki dan prihvatalo za normu, naime, tokom perioda kada su se pridržavali mera izolacije koja je trajala nekoliko nedelja (ili meseci)”, kaže on. Jednog junskog dana je zamolio svog upravnika objekta da provede neko vreme u osmatranju tako-štanda, i za samo sat vremena video je pet konfrontacija. „Terali su inat, upućujući mu pogrdna imena, odstupajući unazad dva metra nakon što im je rečeno da stave masku, obično govoreći nešto tipa: „Vidi. Ja sam na javnom mestu, na trotoaru, i sad mi ne možeš ništa.”
Bil kaže da je, iako ih još uvek plaća, dao zaposlenima dve nedelje odmora „kako bi svi imali malo vremena da odahnu i ostanu kod kuće sa svojim porodicama. Naše osoblje je već podložno ovakvom ponašanju i ljutnji mušterija.”

„Javno zdravstvo nije politička stvar“, kaže Kone. „Ono postaje simbol onoga u šta verujete ili koga podržavate, a nije ništa od toga. To je do nas: Ovde živimo u državi sa dobrim vođstvom, ali oni to ne mogu da izguraju sami. To je problem na nacionalnom nivou, i potrebno mu je nacionalno rešenje.”
Ako sada uđete u posao i komunicirate sa zaposlenima, osećaj je čudniji nego ikad, dok i kupci i radnici neprekidno spekulišu o bezbednosnim navikama “onih drugih”, a sada je to preraslo i u politički stav. Rebeka Dženings, novinarka koja je potpisala ovu priču na kraju dodaje da joj je “Krajem juna u frizerskom salonu u Aleksandriji u Virdžinij stilista s maskom na licu izmerio telesnu temperaturu i potom dao jedan formular da ga potpišem pre nego što sam i sela na stolicu. Noć pre toga nas je restoran koji smo rezervisali moji roditelji i ja smestio za sto koji se nalazi u zatvorenom prostoru, a ne u bašti. Preleteli smo preko nelagodnih pogleda koji su nam bili upućeni s ostalih stolova u sali – sali koju smo u tom trenutku delili sa još najmanje desetak drugih gostiju; međutim, kada mi je do ušiju doprla poznata pesma – koja je bila siguran znak da se ovde slavio nečiji rođendan – svi mi prisutni, svako pomalo zagrejan svojim vinom i ovim krhkim dokazom normalnog života – pridružili smo se u njenom pevanju. Svako mesto nalik ovom bilo je pojednako bizarno kao i ona druga, ali iz potpuno drugih razloga.”
Ne bi trebalo na sebe preuzimati teret odgovornosti za donošenje odluka čije su posledice doslovce pitanje života ili smrti, posledice koje su za nas možda nevidljive, iako su i te kako prisutne. „Smešno je to“, suvo se nasmešio Avirgan, „Učenje uspostavljanja granica između vas i okoline, što je verovatno dobra životna lekcija. Ali je, ujedno, sam način da se to nauči prilično us_an.”
(Rebeka Dženings prati popularnu i internet kulturu u rubrici ‘The Goods’ na portalu Vox)
NYMag
U prolazu:
39 of the best podcasts for curious minds
Opinion: Why you find it so hard to resist taking bad advice
The Best Podcasts of the Year (So Far)
Indie Wire: The 50 Best Podcast Episodes of 2020 (So Far)
L’été comme jamais
Like this:
Like Loading...