Geopolitički izazovi Nemačke 30 godina posle ujedinjenja

Brandemburška kapija fotografisana sa zapadne strane, Berlin 1988.

Trideset godina posle ujedinjenja, Nemačka je suočena s novim i neizvesnim geopolitičkim okruženjem kako nestaje globalni poredak koji je omogućio njen procvat. Zemlja se nalazi na političkom raskršću s pripremom za odlazak kancelarke Angele Merkel koja je na vlasti polovinu vremena od njenog ujedinjenja, pišu svetski mediji.

Promene okolnosti

Nemačko mirno ponovno ujedinjenje 3. oktobra 1990. bilo je trijumf liberalne demokratije i sidro političke stabilnosti, ali globalni poredak koji je to omogućio nestaje na horizontu, piše Filip Stivens (Philip Stephens) glavni politički komentator Fajnenšl tajmsa (The Financial Times).

Prisustvo SAD u Evropi je garantovalao bezbednost kontinenta, dok su, kako ukazuje Stivens, francusko-nemačko pomirenje i stvaranje Evropske unije vodili ka sistemu zasnovanom na pravilima u kojem je cvetala socijalna tržišna ekonomija.

Međutim, spoljašnja stabilnost na kojoj je izgrađen uspeh Nemačke zamenjen je najznačajnijom geopolitičkom nestabilnošću posleratnog doba, ističe komentator britanskog lista.

Rusija Vladimira Putina se vratila sa revanšizmom nastojeći da silom menja nacionalne granice. Kina je odbacila zapadni model u prilog državnog kapitalizma spojenog s političkom represijom. Sjedinjene Američke Države su se okrenule ka svojim unutrašnjim pitanjima, a nacionalizam se vratio u Evropu. To je, ističe Stivens, svet 19-vekovnog nadmetanja sila umesto kooperativnog internacionalizma druge polovine 20. veka.

Ipak, malo je znakova da je Nemačka promenila način razmišljanja. U vreme krize prvi nemački instinkt je da posreduje, što, ukazuje Stivens, u svetu u kome mnogi radije pucaju pravi, nije loša stvar.

Ali bilo da je reč o “ruskoj agresivnosti, turskom avanturizmu ili kineskom ekspanzionizmu”, novi globalni nered nudi izbore koji se ne mogu izbeći. Postoje vreme kada države, uključujući Nemačku, moraju da zauzmu stranu, zaključuje politički komentator Fajnenšl tajmsa.

Najboljih 30 godina

Nemačka je od ujedinjenja imala najboljih 30 godina u svojoj dugoj i komplikovanoj istoriji. Sledećih 30, međutim, biće teže, jer su nacionalni i regionalni izazovi s kojima se suočavala, bledi u poređenju s onima koji dolaze, ističe istoričar i kolumnista Gardijana (The Guardian) Timoti Garton Eš (Timothy Garton Ash).

U današnjem svetu zamućenom populizmom, fanatizmom i autoritarizmom, Nemačka je svetionik stabilnosti, uljudnosti i umerenosti, što su kvaliteti koji personifikuju nemačku kancelarku Angelu Merkel, navodi Garton Eš i dodaje da se nemačka demokratija, za razliku od nekih drugih, još nije suočila s testom velike ekonomske krize. To je rezulatat njene ekonomske snage, ali i posledica rasta izvoznih tržišta kakva je Kina, prednosti evra i rezervoara jeftine radne snage s istoka Evrope.

Međutim, ukazuje istoričar s Oksforda, nema garancija da će podjednako povoljne geoekonomske okolnosti, kao i benigno geopolitičko okruženje opstati u predstojećim godinama.

Dok za odnos Nemačke prema Evropi, uprkos ksenofobičnom evroskepticizmu Alternative za Nemačku (AfD) ne treba brinuti, pošto većina Nemaca dobro razume koliko je njihova budućnost neodvojiva od Evropske unije, to više ne važi za zapad, koji se u Nemačkoj predstavlja skoro kao relikt Hladnog rata, nešto poput zastarele teleks mašine. Dok je većina Evropljana zapanjena američkim predsednikom Donaldom Trampom (Trump), u Nemačkoj postoji poseban odnos prema SAD – nemački mediji sada o Americi govore na isti način kao o Kini i Rusiji.

Izazovi sveta u narednih 30 godina, poput klimatskih promena, veštačke inteligencije, pandemije kao što je COVID-19 i agresivan stav lenjinističko kapitalističke kineske super sile, zahtevaju globalno partnerstvo demokratija, a ne samo regionalno, ocenjuje Garton Eš i zaključuje da zato sledeći važan datum za nemačku istoriju nije 3. oktobar, što će biti lepa godišnjica, već 3. novembar kada će biti održani verovatno najvažniji američki izbori u istoriji modernog transatlantskog sveta.

Šta posle Merkel?

Trideset godina posle ujedinjenja i sama nemačka politika je na raskršću, ističe se u reportaži Tajmsa (The Times) novinarke En Meklvoj (Anne McElvoy) koja je izveštavala iz te zemlje u vreme ujedinjenja.

Ujedinjenje Nemačke 3. oktobra 1990. bio je diplomatski majstorski potez koji je označio kraj Hladnog rata i početak nove Evrope, ocenjuje Meklvoj, ukazujući da su prvi slobodni izbori na prostoru bivše Istočne Nemačke bili lansirana rampa za stidljivu ali odlučnu političarku s istoka – Angelu Merkel koja je posle bila na vlasti polovinu vremena otkada je njena zamlja ujedinjena.

Sada kada se Merkel priprema na povlačenje, naziru se promene i daleko je od očiglednog ko će je naslediti, ukazuje se u reportaži londonskog lista.

Posle migrantske krize došlo je do uspona krajnje desne nacionalističke Alternative za Nemačku (AfD), čija privlačnost leži u njenoj prilagodljivoj prirodi i sposobnosti da iskoristi teme koje liberali teško rešavaju, poput uticaja promene populacije na lokalne zajednice i teškoća u školskim odeljenjima u kojima mnoga deca ne govore nemački.

Ipak, trenutni politički ciklus pogoduje Demokratskoj hrišćanskoj uniji (CDU) Angele Merkel, delom, kako navodi Tajms, zato što je Nemačka prošla mnogo bolje u suočavanju s COVID-19. Oko 88 odsto Nemaca je zadovoljno kako vlada postupa tokom pandemije, što bi moglo oživeti oslabljenu popularnost CDU-a, ali je nezivesno ko će nasledit kancelarku.

Dok situacija u CDU deluje zbrkano, ona je ružičasta u poređenju s drugom glavom strankom Socijaldemokratskom partijom‚ koja je na silaznoj putanji otkada je sišla s vlasti 2005. S druge strane, glasači mlađi od 50 godina u pojedinim regionima podržavaju savez konezervativaca i Zelenih koji se smatraju probom za koaliciju na saveznom nivou.

Igrom sudbine, navodi se u reportaži, taj razvoj takođe ima korene u kraju Istočne Nemačke i novom početku 1990. Spor među starom gardom Zelenih oko podrške ujedinjenju završio je postepenim prenosom kontrole krilu koje je bilo više spremno na kompromise u parlamentu – i to krilo sada deluje kao najverovatniji pobednik dok se pomalja era posle Angele Merkel.

Istok manje veruje demokratiji

Izveštaj predstavljen nemačkoj vladi ranije ovog meseca pokazuje da je istok zemlje uveliko ekonomski sustigao zapad, ali i dalje ima manje poverenja u demokratiju, prenela je agencija Frans pres (Agence France-Presse).

BDP po stanovniku na teritoriji bivše Istočne Nemačke je na 79,1 odsto ostatka zemlje, dok je 3. oktobra 1990. bio na 37 odsto.

Izveštaj pokazuje da se smanjio i jaz u prihodima – prosečna zarada na istoku je 2018. bila 88,3 odsto proseka na zapadu. Jaz i dalje postoji, ukazuje AFP, delom zbog manje gustine naseljenosti na istoku gde ima više ruralnih oblasti, dok su urbane manje razvijene.

Uprkos poboljšanjima, ističe AFP, neki pokazatelji su manje povoljni.

Demokratiju kao najbolji politički sistem za Nemačku na zapadu zemlje podržava 91 odsto ispitanih, a na istoku samo 78 odsto. Takođe, dodaje AFP, razlike postoje u odnosu prema strancima i, mimo Berlina, u saveznim pokrajinama na istoku veća je podrška krajnjoj desnici – i do 20 odsto u nekim oblastima.

 

RSE

Gde se završavaju granice Evrope?

02

Evropu je u istoriji oblikovala dvostruka mreža odnosa: Evropa je, u svom začetku, ono što je hrišćanstvo učinilo za jedinstvo evropskog kulturnog područja, a potom Kalvinova i Luterova Reformacija. Ipak, Evropu su u ne manjoj meri činile i ideje, težnje i ideali Evropljana. Evropa kao prostor, i Evropa kao ideal.

Šta je sve Evropa? Je li ona tek geografski prostor, kulturna, konfesionalna, politička ili komercijalna unija? Pariski Le Monde Diplomatique je objavio izvode iz nove knjige profesora primenjene geopolitike Mišela Fušea (Michel Fouche), pod nazivom “Povratak granica” (Le retour des frontières, CNRS Editions, June 2016).

Istorijski gledano, Evropa se može definisati kao hiljadugodišnja  civilizacija ponikla na rimskom pravu i hrišćanstvu. Filozof i istoričar Mark Krepon (Marc Crépon) kaže da je ova civilizacija zasnovana na dvostrukoj mreži međusobnih odnosa: u njih spadaju 1. one zemlje sa čijim narodima su održavani odnosi (trgovina, uvozizvoz, jezičko prevođenje i kulturne relacije), ali tu, takođe, spada i 2. ono što su “Evropljani” ugrađivali u “stvari” o kojima su sanjali, zamišljene ili već postojeće kao “nešto drugo”. Odsustvo jasnih prirodnih granica dovelo je do toga da Evropa bude definisana u odnosu na ono što je razlikuje od njenih suseda – razlike u odnosu, na, recimo, ratoborne muslimane arapsko-berberskog kraljevstva, vizantijskog i otomanskog carstva. Pad Carigrada (tadašnjeg Konstantinopolisa) 1453. bio je traumatično iskustvo: Papa Pije II je bio prvi koji je večito svadljivim hrišćanskim plemićima ukazao da moraju početi da misle kao Evropljani (europeicos) ukoliko ozbiljno nameravaju da ostvare željeni cilj, naime: da oteraju Turke iz Evrope.

Naziv “Evropa” ušao je u rečnik tadašnje diplomatije tek nakon Luterove i Kalvinove Reformacije, odmenjujući dotad saborni pojam “hrišćanstva”, koje je usled svojih nacionalnih i ideoloških podela bilo krhko. Evropa je postala politički ideal tek posle 1918. godine, kada se evropska svest pojavila u dva različita aspekta: 1.”evropejstvo” (‘Europeanism’), kao osećaj pripadnosti vekovima staroj civilizaciji, i 2. “evropeizam” (‘Europeism’)”, kao percepcija nastala urgentnom potrebom da se konačno “izgradi Evropa” i tako, napokon, okončaju njeni unutarnji sukobi i ratovi, a čiji su nagoveštaji počeli već 1930-ih godina. Ovo je proizašlo iz strahova od ponovnog pada u ratne ponore – kao očajnički lek i rešenje za sve one zemlje koje su pripadale Evropi. Nakon 1945. godine, uspostavljene su prve evropske zajednice na zapadnom delu kontinenta podeljenog među saveznicima: 1951. godine obrazovana je Evropska zajednica za ugalj i čelik, a zatim i Evropska ekonomska zajednica, sazdana 1957. Nakon 1991. godine i raspada Sovjetskog Saveza, usledio je geopolitički podsticaj da  se institucionalna Evropa proširi na istok.

15

Ono što se u svemu tome činilo kao novina bilo je uspostavljanje zajednice zasnovane na vladavini prava i raskidu sa prošlošću zasnovanoj na ravnoteži među rivalskim zemljama na kontinentu koji je oduvek bio bojno polje. Ovo stvaranje novog “Koncerta Evrope”, zasnovanog na ugovorima i institucijama, a ne na ravnoteži vojnih i ekonomskih snaga, razlikuje se od onoga što je Evropa bila dotad. Danas je, međutim, snaga ujedinjenja zasnovana pre svega kao potvrda primarnog značaja koji imaju mir i kompromis, ali koji su istovremeno i njena slabost u svetu sve većih egzistencijalnih pretnji i ogoljene sile koja se demonstrira u međunarodnim odnosima. Svaka zemlja ima svoje razloge zašto želi da bude ili da postane članica EU. Evropi je teško da na sebe gleda kao na koherentan entitet prilikom osmišljavanja zajedničke spoljne politike kada ekspanzija (koja se zemljama centralne Evrope čini kao prirodna posledica širenja NATO-a) pomera granice, a pritom su najbliži evropski susedi pozvani da uđu u Uniju. Kako Evropa da bude sigurna da su spoljne granice Šengenske zone pod kontrolom kada su one dosad premeštane već osam puta?

Ovo je zasnovano je na dvostrukoj mreži odnosa: na one relacije koje su evropske zemlje održavale sa drugim narodima, ali i one koje su “Evropljani” sazdali na stvarima o kojima su sanjali, zamišljali ili gledali kao na nešto Drugo.

Biti evropska država postalo je kriterijum za ulazak u EU, kao što je navedeno u članu 237 Sporazuma iz Rima (1957) a potom i Ugovora iz Mastrihta (1992). Nakon 1991., kada se o pitanju ekspanzije nije diskutovalo, Evropska komisija je rekla: “Biti “evropski” znači u sebi sadržati kombinaciju geografskih, istorijskih i kulturnih elemenata koji svi zajedno doprinose izgradnji evropskog identiteta. Zajednička iskustva međusobne blizine, ideja, vrednosti i istorijskih interakcija nemoguće je sažeti u jednostavnu formulu, i predmet je preispitivanja svake naredne generacije. Evropska komisija smatra da nije ni moguće niti u tom času zgodno utvrđivati granice Evropske unije, čije će konture biti oblikovane tokom mnogih godina koje dolaze. “Projekat će biti definisan od strane njenih članova, njegove prostorne dimenzije određene su zbirom država učesnica. Ovaj pristup je 2010. godine potvrđen od strane Grupe za budućnost EU 2030, koji je granicama posvetio samo jedan od 46 paragrafa.

Ovo je ostala osnovna evropska potka sve do pojave ozbiljnih kriza: sukoba u Ukrajini, izazova na području Šengenske zone i terorističkih pretnji. Neuspeh diskusije o spoljnim granicama EU objašnjava se podelom koje one (granice) izazivaju: Evropljani ne vole da se u javnosti uočavaju njihova međusobna neslaganja. Pristalice pristupanja Turske Evropskoj uniji, znajući da je pitanje granica oduvek bilo kontroverzno, potrudili su se da ih mandat  Grupe za budućnost EU 2030 ne spominje. Odbijanjem da se razgovara o granicama EU, kao i da se one uspostave, nameravalo se da se stavovi Evropske zajednice poklapaju sa Savetom Evrope, sastavljenim od 47 potpisnica Evropske konvencije o ljudskim pravima, koji uključuju Tursku (od 1950. godine) i Rusiju (od 1996.), ali ne i Belorusiju.14

Nestrpljivi kandidati

Neprekidno pomeranje granica održava nejasnoće koncepta geografske Evrope. Broj EU članica je od šest u 1951. narastao na 28 u 2016., i nakon brexita i odlaska Britanije pašče na 27. Međutim, među kandidatima za članstvo (Albanija, Makedonija, Crna Gora, Srbija, Turska) i potencijalnim kandidatima koji to žele da postanu (Bosna i Hercegovina, Gruzija, Kosovo, Moldavija, Ukrajina) raste nestrpljivost. Kako se mogu osećati kao deo evropske političke zajednice, ako njena teritorija još uvek nije uspostavljena? Na slikama evro-novčanica nema simbola zajedničkih ideala.

Ovakvi antagonistički koncepti doprinose teškoćama u dogovorima oko granica Evrope. Oni koji favorizuju federalno uređenje Evrope, njeno širenje vide kao prepreku integraciji; oni koji  su protiv federalizma, u neograničenom širenju granica prepoznaju mehanizam zaštite: nemačka CDU (Hrišćansko-demokratska unija predvođena Angelom Merkel protivi se britanskom evroskepticizmu. Kompromisna pozicija Francuske  je da se EU proširi na jug, čime bi napavili protivtežu uticaju koji Nemačka ima na istoku, dovodeći pod sebe Grčku u vreme mandata Valerija Žiskarda d’Estena (Valéry Giscard d’Estaing, 1974-81), kao i Kipar i Maltu (i početak pregovora sa Turskom) u mandatu Žaka Širaka (Jacques Chirac 1995 -2007).

Prvobitno su u Francuskoj bile prisutne dve vizije Evropskog projekta. Za Žana Monea (Jean Monnet, 1888-1979), ova jednom nejaka i rovita zajednica predstavljala je tržište koje će jednog dana biti izvor političke moći; stoga je trebalo da bude otvorena za čitav kontinent. Po Robertu Šumanu (Robert Schuman, 1886-1963), hrišćanskom demokrati obeleženom događajima poput nemačke aneksije Alzas-Mozela (Alsace-Moselle), samo je bilo potrebno okupiti u Uniju međusobno slične i homologne” zemlje koje po svojoj tradiciji, nasleđu i mentalitetu podsećaju jedna na drugu – da se nađu u jednoj proširenoj verziji Karolinške Evrope. Ovu viziju su 1994. ponovili nemački demohrišćani Volfgang Šojble (Wolfgang Schäuble) i Karl A. Lamers, koji su na neformalnom samitu održanom 25. juna 2016. koristili termin “Kerneuropa” (Jezgro Evrope), koje treba da ima šest osnivačkih zemalja (Belgija, Francuska, Nemačka, Italija, Luksemburg i Holandija).

Prevagu je, ipak, odnela Moneova anglo-američka vizija, ili je barem tako bilo do Brexita. Ona je imala ekonomski cilj: formirati jedinstveno tržište gde bi svi bili podvrgnuti istim pravilima o konkurenciji – kao i jedan horizont bez granica. Kako se vremenom i okolnostima geopolitička situacija promenila, tako su se menjali i motivi vezani za teritorijalno proširenje EU. U cilju opšte bezbednosti Evropljana, shvatilo se kako je bolje da njeni garanti budu susedne države koje bi pripadale istom klubu: nacionalnim interesima Nemačke potrebno je da i Poljska bude član EU, ali i obrnuto; u centralnoj Evropi i na Baltiku, EU, zajedno sa NATO-om, garantuje njihov nedavno povraćeni suverenitet. Želja za pristane na koncept EU se takođe delimično može objasniti političkim ciljevima: Evropska unija je u Portugalija sinonim za demokratiju i kraj kolonijalnih ratova; u Španiji, ona simbolizuje kraj frankizma; u Grčko, Evropa je sinonim za kraj vojne hunte. Pristupanje Irske i Britanije doprinelo je ukidanju sopstvenih kočnica i zastoja u širenju, istovremeno negujući popuštanje zategnutosti; Evropska perspektiva primorala je balkanske zemlje na međusobni dijalog.11

Jasna atlantska vizija

Ovo proširenje odgovara anglo-američkoj strateškoj viziji evropskog entiteta, koji bi se eventualno poklapaju sa teritorijom zemalja-članica Saveta Evrope, ali bez Rusije. Predsednici Džordž V. Buš i Barak Obama imali su osećaj da bi i Turska trebalo da uđe u EU. Potpredsednik Džo Bajden podržao je u tom smislu i ukrajinsku vlada, sa ciljem stvaranja “sanitarnog kordona” (cordon sanitaire) koji bi se prostirao od Baltika do Crnog mora. Sjedinjene države imaju jasnu viziju krajnjih granica; države-članice po tom pitanju imaju različite stavove, koji su rezultat njihovih nacionalnih interesa: Švedska je podržala baltičke države; Poljska je podržala Ukrajinu; Rumunija podržava Moldaviju i Gruziju; Grčka podržava Srbiju. Ove pozicije su legitimne; sve zajedno, one doprinose kontinuiranom širenju EU granica.

Za one države i političke snage koje insistiraju na geostrateškom značaju evropskog projekta u kombinaciji sa NATO-om, EU bi napokon u sebe usisala Tursku – ali ne i Rusiju. Jedina neizvesnost je južni Kavkaz: Jermenija, Azerbejdžan i Gruzija. To je vizija kako zemalja centralne Evrope i Baltika tako i onih iz severne i severozapadne Evrope. Ali, za one koji veruju da identitet treba da bude osnova evro-članstva, kao i da je taj identitet zasnovan na kulturi i vrednostima, za Tursku kao muslimansku zemlju u ovom klubu nema mesta. Ovo je stav konzervativne, neoliberalne Evropske narodne partije, koja je pre za sistem koncentričnih krugova: EU, evrozona, dakle manji krug. Isto važi i za Šojblea i francuske političare Žozefa Dola (Joseph Daul), Nikolu Sarkozija (Nicolas Sarkozy) i Alena Žipea (Alain Juppé). Partija evropskih socijalista je još otvorena za širenje kao priliku za širenje evropskih vrednosti (sekularizma uz insistiranje na demokratizaciji islama). Evropska komisija sprovodi politiku kontinuiranog širenja, omiljene ideje ove administracije koja se zalaže za depolitizovanje upravljanja Evropom – koja je za jedinstveno tržište, slobodnu i lojalnu konkurenciju i integracije – a koje bi, uz implicitnu podršku većine država, funkcionisala kao federacija.

Ostali u Francuskoj, poput predsednika Fransoa Olanda (François Hollande), kao i u Nemačkoj i Italiji veruju da je procena kapaciteta EU da apsorbuje nove članice trenutno ključna stvar koja se mora uzeti u obzir pre bilo kakvog daljeg širenja: Oni su, pre svega, za jednu dužu pauzu, tokom koje neće biti razmatranja pristupa novih članica Uniji, dok bi se istovremeno jačala evropska politika ka susednim državama – ali to bez intencija za njihov ulazak i privilegovana partnerstva.

Tu je i sve prisutnija ideja o jednoj Evropi koja bi bila više izdiferencirana, sa ekonomskim prostorom kojeg sačinjavaju 32 zemlje (verovatno uključujući Britaniju nakon 2019. godine); trenutna Unija, sa svojih 27 članova (zajedničkim tržištem, strukturnom politikom i vrednostima); tu je i jedna evrozonska EU, pretežno integrisana i usmerena ka fiskalnim i budžetskim uslovima i normativima; tu je i jedna Evropska unija oblikovana Šengenskom zonom, koja omogućava unutrašnju mobilnost i kontrolu svojih spoljnih granica, čak i ukoliko bi to značilo definisati jednu manju oblast koja bi bila pod bezbednosnom kontrolom Unije. A tu je i prostor ‘Šengen plus’; i, na kraju, tu je Evropa zemalja-osnivača, usmerena na Francusku, Nemačku i Italiju, plus nekoliko drugih u zavisnosti od konkretnih problema: Mediteran i Afrika za Španiju, Poljska u kontekstu Vajmarske grupe. Dana 25. juna 2016. godine, ministri spoljnih poslova šest država-osnivača EU izjavilo je da ‘prepoznaje različite nivoe ambicije među državama-članicama, kada je u pitanju projekat Evropskih integracija’. Ovo se odnosi na izazove evropskog suverenitet a- na odbranu, suverenost i bezbednost članica – sa kojima su suočene sve EU članice, iako je samo nekoliko država (Francuska, Nemačka Italija, Španija, Britanija) u stanju da konkretno odgovori na zadate probleme.

00

Evropski projekat treba ponovo razmotriti, dogovarajući se o tome šta i kako države-članice mogu doprineti na odgovarajućem nivou: na nivou kontinenta, iz perspektive saradnje sa svojim južnim i istočnim susedima, i, u široj slici, na globalnom nivou s ostatkom sveta. Ovo se, naravno, ne tiče samo neke, jedne određene (ili privilegovane) zemlje, već je pitanje mogućnosti sprovođenja efikasne spoljne politike kojom će se promovisati zajedničke vrednosti i interesi: to je strateška autonomija unutar bezbednosnog okvira trgovinskih tokova (pristup sirovinama, bezbednost trgovačkih puteva, dakle samostalnost u oalučivanju o trgovačin partnerima koji su van EU, ali bez ugrošavanja bezbednosti EU); tu je čuvanje i obezbeđivanje kritičnih komunikacionih mreža i infrastrukture; buduća EU moraće imati efikasno političko i diplomatsko rukovođenje predstojećim krizama; to je i strateški dijalog sa zemljama u nastajanju; strategija delovanja kao Treće strana, koja bi u budućnosti predvodila multilateralnim forumima, ne bi li se tako izbeglo formiranje američko-kineskog duopola; to je i razvojna pomoć (EU je, za neupućene, najveći svetski donator).

Ukoliko članice-osnivači Evropskog projekta – Francuska, Nemačka, Italija i Beneluks – nisu u stanju da preformulišu zajedničku politiku primerenu našem svetu u budućnosti – kao što su to učinili tokom Hladnog rata i dekolonizacije – ukoliko osnivači EU oni ne deluju kao centar gravitacije – sa zajedničkom dijagnozom, diskusijom/dogovorom i izričitim odlučivanjem – onda ko će?

Rusija, Kina, Amerika?

Michel Foucher, Monde Diplomatique

Mišel Fuše je bivši ambasador i predsedavajući odeljenja za primenjenu geopolitiku Koledža za Globalne studije pri Zadužbinskoj kući humanističkih nauka (Foundation Maison des Sciences de l’Homme). Ovaj tekst sastoji se iz izvoda njegove nove knjige “Povratak granica” (Le retour des frontiers, CNRS Editions, June 2016).

 

Najteži poraz

“U narednim nedeljama i mesecima hektari novinske hartije i gigabajti prostora na vebu biće posvećeni mučnim procedurama odvajanja Britanije od EU. Kao što su isticali eksperti koje su pobornici brexita ismevali, biće to dug, komplikovan i bolan proces. Ali za sada me više zaokupljaju misli ličnije prirode”, piše ugledni engleski istoričar Timoti Garton Eš za Gardijan, a prenosi portal Peščanik.

Izgledi da se Britanija otcepi od Evrope jednaki su izgledima da se Trg Pikadili otcepi od Londona. Mi jesmo u Evropi i u njoj ćemo ostati. Britanija je uvek bila evropska zemlja, njena sudbina je neodvojivo povezana sa sudbinom evropskog kontinenta i tako će uvek biti. Ali Britanija je izašla iz Evropske unije. Zašto?

Evo jedne univerzalne istine: niko unapred ne zna šta će se dogoditi, ali posle, kada se nešto dogodi, svi imaju spremno objašnjenje. Da je samo tri odsto od 33 miliona Britanaca koji su izašli na referendum glasalo drugačije, sada biste čitali opširne članke u kojima se objašnjava da je na kraju ipak odlučila “ekonomija, glupani”, da je pobedio britanski pragmatizam, i slično. Čuvajte se iluzija retrospektivnog determinizma. Proces kojim milioni glasača dolaze do odluke obavijen je velom tajne. To je misterija demokratije.

Ovakav rezultat svakako nije bio neizbežan; samo smrt je neizbežna. Dok je trajala referendumska kampanja, mnoge TV stanice su emitovale snimke belih litica Dovera iz vazduha (vlasnici helikoptera su sigurno zadovoljni). Tačno je, činjenica da se neka zemlja nalazi na ostrvu je važna, ali geografija nije sudbina. U vekovima posle invazije Normana engleski vladari nisu pravili razliku između ostrvskih poseda i poseda u Francuskoj, s druge strane Lamanša. Kao i u ličnim odnosima, možete biti zajedno, a opet razdvojeni – ili razdvojeni, a opet zajedno.

Važnija od geografije je istorija. Kada Britanci kritikuju evropske zakone kojima se zamenjuju engleski, čuje se odjek Zakona o ukidanju prava žalbe Rimu Henrija VIII iz 1533, u kojem je objavljeno da je “Engleska carstvo za sebe”. Nekada Rim, danas Brisel. Kada engleski prodavac govori da “treba sami da upravljamo svojom zemljom”, on se poziva na tradiciju parlamentarnog suvereniteta koja seže u prošlost do Engleske revolucije u 17. veku i još dalje u prošlost. Što nije slučaj sa, na primer, Nemačkom, koja je od vremena Svetog rimskog carstva naviknuta na delovanje više različitih nivoa vlasti, od srednjovekovnog grada sa sopstvenim gradskim zakonima do zakona carstva više udruženih država.

Istorija ima uticaja, ali ne određuje nužno kako ćemo se ponašati danas. Kada su nemački istoričari pokušavali da otkriju zašto je Nemačka pošla svojim “posebnim putem” (Sonderweg) krajem 19. i početkom 20. veka, poredili su je sa Britanijom. Britanija je za njih bila merilo evropske normalnosti.

Dakle, naša jedinstvenost nije ništa jedinstveno. Ne postoji neka sasvim osobena i izuzetna Britanija sa ove strane Lamanša i gomila gotovo identičnih evropskih država s one strane. Britanija je sa svojom socijalnom državom i nacionalnim sistemom zdravstvene zaštite po mnogo čemu tipična posleratna evropska zemlja. Svaka evropska država ima sopstvene komplikovane i ponekad napete odnose sa idejom Evrope i nesavršenom stvarnošću Evropske unije.

Ipak, istina je da za razliku od većine evropskih zemalja Britanija (sa izuzetkom Kanalskih ostrva) nije na svojoj teritoriji doživela formativna iskustva dvadesetog veka, rat, poraz, okupaciju i fašističku ili komunističku diktaturu. Kada se Ujedinjeno Kraljevstvo priključilo Evropskoj ekonomskoj zajednici početkom sedamdesetih godina prošlog veka, razlog za to je bila pre svega ekonomska i politička kriza. Odnos Britanije prema onome što je danas Evropska unija uglavnom se zasnivao na razmeni i zavisio je od toga koliko Evropa ekonomski dobro stoji. Britanija je, da tako kažemo, u dobru uvek bila dobar prijatelj Evrope.

Ali važnija od doverskih litica, Henrija VIII i ekonomske krize sedamdesetih godina bila je Margaret Tatcher. Ne ona Margaret Thatcher koja je nosila džemper sa zastavama iz kampanje “Evropa ili propast” kada se na referendumu 1975. glasalo za ostanak u Evropi, pa ni premijerka iz osamdesetih koja je progurala jedinstveno tržište – bez čega ne bi bilo ni jedinstvene valute koja danas izaziva razdor u Evropi. Ne, to je Margaret Thatcher naknadne pameti koja u svojim memoarima piše o “suštinski neengleskom ustrojstvu” Evropske zajednice (EEZ) i tim povodom čak citira Kiplingovu pesmu „Norman i Saksonac“: „Kad se Saksonac uzjoguni, oštro te pogleda i kaže, ’to nije pošteno’ / Onda mu se, sine, bolje skloni s puta.“

Foto: The Guardian

T. G. Eš: “Kao Anglo-Evropljaninu, ovo je najveći poraz u mom političkom životu”. Foto: The Guardian

To je Margaret Thatcher koju sam video na skupu organizovanom povodom nemačkog ujedinjenja u letnjikovcu Čekers 1990. godine, sa mentalnom predstavom o Evropi koja je odgovarala stanju iz 1940. (opasna Nemačka, slaba Francuska) i tinjajućim besom zbog toga što je Helmut Kohl uspeo da iznudi ujedinjenje. Konačno, to je i Margaret Tačer (Margaret Thatcher) na kraju životnog puta, za koju biograf Charles Moore tvrdi da bi prva glasala za izlazak Britanije iz EU.

Njena politička ostavština je oblikovala dve generacije evroskeptičnih političara i novinara povezanih sa Vestminsterom. Neki od tih novinara su postali političari, na primer, Michael Gove i Boris Johnson. Jedan prijatelj mi je ispričao anegdotu o Borisu Johnsonu iz vremena kada je bio dopisnik Dejli telegrafa (Daily Telegraph) iz Brisela. Kada bi zakasnio na konferenciju za novinare, pitao je kolege: „Šta se događa i zašto je to loše za Britaniju“. Kao što vidite, uvek je bio ciničan. Nekada sam mislio da je to zabavno.

Tu su i novinari koji se ponašaju kao političari i serviraju poluistine i kompletne laži. Nivo partijske podeljenosti i distorzije u britanskim medijima, od naslovne strane Sana pod naslovom „Kraljica podržava brexit“ do naslovne strane Ekspresa na kojoj je objavljeno da će EU zabraniti britanske čajnike, ne može se uporediti ni sa čim u Evropi. A učinak njihove kampanje je tako snažan zato što iz dana u dan, iz godine u godinu, nastupaju sa pozicija emocionalno privlačne priče o hrabrom i slobodoljubivom malom ostrvu koje je postalo moćna imperija. Objavljujući svoju podršku za izlazak pre tri meseca, pošto je dugo lutao tamo-amo „kao kolica u supermarketu“, dok je pokušavao da otkrije koja pozicija mu najviše odgovara, Johnson je izjavio da smo „upravljali najvećom imperijom koju je svet video… zar zaista nismo sposobni da isposlujemo nekoliko trgovinskih sporazuma?“

Gove, jednako nadaren pisac i govornik, pevao je istu pesmu u raznim tonalitetima. Znak raspoznavanja brexitera je nostalgični optimizam: nekada smo bili veliki sami za sebe, zašto to ne bismo bili ponovo? Što je greška u rasuđivanju („Kartagina je nekada bila velika, pa zato to može biti ponovo“), ali zvuči privlačno.

Naravno, pogrešno je svaljivati svu krivicu samo na njih. Pogledajte se u ogledalu i ponavljajte sa mnom: i mi smo krivi. Kako smo kao edukatori dopustili da se jedna tako prozirna priča provuče kroz časove istorije i građanskog vaspitanja u školama i na univerzitetima? Kako smo kao novinari dozvolili da evroskeptična štampa odnese prevagu i oboji dnevne vesti na radiju i televiziji? Kako smo mi, proevropski glasači, toliko potcenili bolni osećaj gubitka zbog evropeizacije kod ljudi koji su glasali za bregzit? („Govori u svoje ime”, reći ćete. Pa i govorim u svoje ime.)

I zašto generacije britanskih političara nisu uspele da formulišu pozitivan program u prilog projektu evropskih intergacija koji danas skraćeno nazivamo „Evropom“? Tony Blair je održao nekoliko dobrih proevropskih govora – u Poljskoj, Nemačkoj i Belgiji. Kada je trebalo da govori u Oksfordu, molio sam ga da javno nešto kaže o primedbama koje je u privatnim razgovorima upućivao na račun evroskeptičnih medija. Pored njegovih spin doktora je prošao samo jedan kratak i nejasan pasus. (Bivši premijeri su hrabri i elokventni, ali tek kada postanu bivši.)

Ipak, uzroci ovog debakla su evropski koliko i britanski. Kao što često biva, seme propasti je posejano u trenutku trijumfa; hibris prethodi nemezi. Bilo bi preterano tvrditi da je zid kod Dovera bio podignut samo zato što je pao zid u Berlinu, ali veza postoji. Tačnije, tri veze. Kao protivuslugu za podršku ujedinjenju Nemačke, Francuska i Italija su tražile od Nemačke da se vremenski obaveže na uspostavljanje preuranjene, nestabilne i prenapregnute evropske monetarne unije. Nakon oslobađanja od kontrole Sovjetskog Saveza, mnoge siromašne zemlje istočne Evrope su se našle na putu članstva u EU, što je uključivalo i slobodu kretanja. Tako je 1989. godina otvorila vrata globalizaciji koja će proizvesti nekoliko spektakularnih dobitnika i mnoštvo gubitnika.

01

Svaka od tih zverki ostavila je prepoznatljiv trag na dan britanskog referenduma. Pošto je finansijska kriza razotkrila strukturne neodstatke evrozone, ekonomska slabost Evrope je poslužila kao ključni argument za izlazak, baš kao što je ekonomska snaga bila argument za ostanak na referendumu 1975, kada je Margaret Thatcher nosila onaj čuveni džemper sa zastavama evropskih zemalja. Na dan ovog referenduma, Dejli mejl je objavio: „Što se tiče 19 zemalja zarobljenih u katastrofalnu jedinstvenu valutu, po sistemu jedna veličina za sve, pitajte nezaposlene mlade ljude u Grčkoj, Španiji ili Francuskoj koliko je evro doprineo njihovom prosperitetu.“

Proširenje Evrope na istok 2004. godine bilo je praćeno velikim pokretom ljudi ka zapadu i, pošto je Blair velikodušno precenio politiku otvorenih vrata, oko dva miliona nih je došlo u Britaniju. Kasnije su im se, u potrazi za poslom, pridružili Grci i Španci jer je njihove zemlje uništavao evro. Upravo zato što je Britanija, uprkos tačerizmu, i dalje evropska socijaldemokratija, s velikim socijalnim povlasticama, s dostupnim nacionalnim zdravstvom koje je „po potrebi besplatno“ i državnim školama za sve, pritiske na te javne službe – i na stambeni fond u zemlji koja decenijama gradi premalo stanova – akutno su osetili najsiromašniji građani. To sam čuo od stare belkinje iz radničke klase i od britanske frizerke azijskog porekla, da ne pominjem Sirijca koji drži piceriju u mom komšiluku. Bilo bi pogrešno proglasiti te ljude rasistima. Njihove brige su široko rasprostranjene, autentične i ne mogu se olako otpisati. Ali populistički ksenofobi poput Nigela Faragea koriste te emocije, povezuju ih s podzemnim engleskim nacionalizmom i govore, kao što je on učinio u času pobede, o trijumfu „stvarnih, običnih, poštenih ljudi“. To je Orwellov jezik prisvojen za ciljeve ekstremne desnice.

Stapanje i snaženje takvih nezadovoljstava je šira reakcija na posledice globalizacije – čije je oličenje EU. Poljuljani brzom demografskom i kulturnom promenom kao i društvenom i ekonomskom liberalizacijom, sa osećanjem (opravdanim) da je nejednakost porasla jer je globalizacija nekima donela bogatstvo dok je druge – manje obrazovane, manje mobilne i prilagodljive – pretvorila u gubitnike, ti „obični ljudi“ uzvikuju: „Ne mogu da prepoznam svoju zemlju“. Nije teško navesti ih da za svoje probleme okrive daleke kosmopolitske i birokratske elite u senci. (Na primer, ljude poput mene. Kad sam tvitovao da sam u utorak glasao za ostanak, neko ko se zove Andy Keech je odgovorio: „nikad živeo u socijalnom stanu, nikad brinuo kako će platiti račun za gas # glas za odlazak“.) Boris Johnson je, naravno, klasičan proizvod elite (Iton, Oksford), ali on izvodi populistički trik elitnog antielitiste, itonskog čoveka iz naroda.

Ne, to nije samo britanska posebnost; to će pre biti britanska varijanta jedne sveevropske i donekle svezapadne pojave. Učesnici kampanje Glasajte za odlazak ponavljali su slogan „povratimo kontrolu“ češće nego što Daleki iz serije Doctor Who metalnim glasom ponavljaju „Likvidiraj“ – i to su činili zato što je njihova mantra bila ubitačno delotvorna. „Povratimo kontrolu“ je povik Marine Le Pen u Francuskoj, Geerta Wildersa u Holandiji, nacionalističke Partije zakona i slobode u Poljskoj – i Donalda Trumpa u SAD. To je evropska verzija trampovske jeftine retorike.

Za mene, doživotnog engleskog Evropljanina, ovo je najveći poraz u mom političkom životu. Osećam se gotovo onoliko loše koliko sam se osećao dobro kada je pao Berlinski zid. Mislim da ovo najavljuje kraj Ujedinjenog Kraljevstva. Većina Engleza i Velšana izvela je Škotsku iz Evropske unije u kojoj je većina Škota očigledno želela da ostane. Nikog ne treba da čudi ako Škotska sada raspiše referendum za nezavisnost unutar Evropske unije. Taj rezultat će ugroziti teško stečeni mir i napredak u Irskoj. Šta će se dogoditi sa otvorenom, skoro 500 kilometara dugačkom granicom između Republike Irske i Severne Irske?

Pokazalo se da je moja domovina, Engleska, podeljena u sebi: London i svi ostali, siromašni i bogati, mladi i stari. (Oko 75 odsto mlađih od 25 godina glasalo je za ostanak.) Bio je to Crni petak za pola Engleske, a Dan nezavisnosti za drugu polovinu. Godinama ćemo plaćati ekonomsku cenu za ovo, što će verovatno najteže pasti siromašnijim Englezima, onima koji su glasali za brexit. Sada ćemo morati da se borimo da Engleska – ta draga zemlja dragih ljudi – ne postane mesto zlobe, mraka i zatucanosti.

Izlazak bi se još gore mogao odraziti na Evropu. „Ovo nije kriza za Evropsku uniju“, uveravao nas je danas Martin Schulz, predsednik Evropskog parlamenta na četvrtom kanalu Radija BBC. Kakvo smešno samozadovoljstvo. Ovo je velika kriza za EU, jedna od najvećih u njenoj istoriji. Marine Le Pen, koja danas diktira pravac francuske politike, tvitovala je „pobeda za slobodu“ i predložila francuski referendum. Geert Wilders je zatražio holandski, dok je lider italijanske Lige za sever dodao: „Sad smo mi na redu“. Idući za Nigelom Farageom, oni pozdravljaju „patriotsko proleće“. Jedna za drugom, ankete pokazuju da između trećine i polovine stanovništva u mnogim evropskim zemljama deli „britansko“ nepoverenje u EU. Ako iz toga ne izvučemo pouku, 23. jun 2016. mogao bi biti početak kraja Evropske unije.

02

Vladimir Putin će zadovoljno trljati ruke. Nezadovoljni Englezi su zadali težak udarac zapadu i idealima međunarodne saradnje, liberalnog poretka i otvorenih društava kojima je Engleska u prošlosti tako mnogo doprinela.

“Biti poražen a ne predati se, to je pobeda“, rekao je heroj poljske međuratne borbe za nezavisnost Józef Piłsudski. „Pobediti i uspavati se na lovorikama, to je poraz“. Mi engleski Evropljani moramo priznati da smo doživeli poraz, ali nećemo se predati. Najzad, uz nas je 48 odsto onih koji su glasali za ostanak u EU na ovom referendumu.

U narednim nedeljama i mesecima hektari novinske hartije i gigabajti prostora na vebu biće posvećeni mučnim procedurama odvajanja Velike Britanije od EU. Kao što su isticali eksperti koje su pobornici brexita ismevali, biće to dug, komplikovan i bolan proces. Ali za sada me više zaokupljaju misli ličnije prirode.

Kao engleski Evropljanin, vidim pred nama dva zadatka koji su u izvesnom smislu u sukobu. S jedne strane, pošto su građani već doneli takvu odluku, moramo učiniti sve da smanjimo štetu nanetu ovoj zemlji. A ako se pokaže da će „ova zemlja“ morati da se oprosti od Škotske, onda neka Engleska koja preostane bude zemlja Charlesa Dickensa i Georga Orwella, a ne Nigela Faragea i Nicka Griffina. Pošto smo najavljivali da će posledice brexita biti pogubne, sada se moramo potruditi da dokažemo kako nismo bili u pravu. Biću srećan ako u tome uspemo.

S druge strane, kao Evropljani, moramo učiniti sve što možemo da Evropska unija izvuče pouku iz ovog bolnog obrta, čije uzroke treba tražiti ne samo u staroj britanskoj istoriji već i u novijoj evropskoj. Naime, ako se EU i evrozona ne promene, preplaviće ih mnoštvo kontinentalnih verzija Faragea. A uprkos svim svojim manama, Unija je još uvek vredna spasavanja. Držim se svoje parafraze čuvene opaske Winstona Churchilla, velikog engleskog Evropljanina, o demokratiji: ovo je najgora od svih mogućih Evropa, ako ne računamo sve druge Evrope koje smo isprobali.

Međutim – i tu smo nastaje raskorak – ono što je najbolje za Britaniju nije nužno najbolje za ostatak Evrope, i obrnuto. Ako se pokaže da su pobornici brexita bili u pravu kada su bezbrižno obećavali da Britanija može izvući sve ekonomske prednosti i zaobići sve loše strane članstva u EU – pristup jedinstvenom tržištu bez slobodnog kretanja ljudi, i tako dalje – onda će njihovi francuski, holandski i danski istomišljenici sigurno uzviknuti: „Hoćemo i mi tako.“ Na kraju krajeva, ko ne bi voleo i jare i pare? Politička logika, dakle, zahteva da brexit bude vidljivo bolan za Britaniju, kako bi se drugi obeshrabrili. Veoma bih se začudio ako neki od našin francuskih i drugih partnera ne bi sledili tu logiku. U stvari, već čujem kako govore da Britanija mora da završi dvogodišnje pregovore o izlasku pre nego što uopšte započne razgovore o budućim trgovinskim i finansijskim aranžmanima.

U meni se bore moje dve duše, engleska i evropska. Naravno, pravno govoreći, pošto je čovek građanin EU samo na osnovu toga što je građanin neke od država članica, ja, zajedno sa ostalim Britancima – ili bar s Velšanima i Severnim Ircima ako Škoti odluče da se odvoje – više neću biti „evropski građanin“ počevši od 2018. ili 2019. godine, kad se završe pregovori o izlasku. Ali kao što će Britanija uvek ostati evropska zemlja, tako ću i ja, šta god da se dogodi, ostati Evropljanin.

Od kontinentalnih prijatelja dobio sam mnogo poruka, a jedna me je posebno dirnula. Stigla je od jednog francuskog intelektualca i glasi: “Ce n’est qu’un au revoir, mes frères / Ce n’est qu’un au revoir” (Ovo je samo doviđenja, braćo, samo doviđenja“), što je francuska verzija pesme Auld Lang Syne. Ispod toga je dodao samo: „Volimo Englesku“.

The Guardian, 24.06.2016.

Peščanik, 28.06.2016.

Kako predsednički izbori utiču na berze?

Među investitorima kola gomila mitova o uticaju predsedničkih izbora na investicije ali kada se prouče njihovi portfelji, zapravo, nije bitno koja će stranka osvojiti Belu kuću, piše analitičarka En Kejts Smit na portalu Kiplinger.

Svake četiri godine, politika i finansije se prožimaju dok Amerikanci biraju predsednika a investitori pokušavaju da shvate šta će ishod predsedničke trke značiti za njihove portfelje. Pogled unazad na istoriju pokazuje da su ciklusi predsedničkih izbora zaista u korelaciji sa berzanskim ishodima mada ne na takav način da biste mogli očekivati promene na berzi u isti dan i sat  na način na koji na primer mesečeve mene utiču na plimu i oseku.  A što se tiče ishoda izbora? Njihov uticaj će vas možda iznenaditi. U tekstu ispod je nekoliko stvari koje investitori treba da razmotre u izbornim godinama.

Predsednički ciklus

Berzansko trgovanje, najvećim delom opada i raste u skladu sa četvorogodišnjim izbornim ciklusom – tako je bar  u poslednje 182 godine. Ratovi, slaba tržišta i recesije imaju tendenciju da počinju  u prve dve godine mandata predsednika, kaže The Stock Trader’s Almanac; snažna tržišta i prosperitet „padaju“ u drugoj polovini mandata. Od 1833, Dow Jones Industrial Average indeks je rastao u proseku 10,4% u godini pre predsedničkih izbora, a skoro 6%, u proseku, u izbornoj godini. Nasuprot tome, u prvoj i drugoj godini mandata predsednika, prosečni dobici su bili 2,5% i 4,2%, respektivno. Značajan nedavni izuzetak od tog pravila je 2008, kada je Dow potonuo skoro 34%.

Ali niko ne mora da vam kaže da je sadašnji ciklus sve samo ne ponavljanje tog proseka. Dow je poskočio impresivnih 27% u prvoj godini drugog mandata predsednika Obame, a 7,5% u drugoj godini. Prošle godine, koja je trebalo da bude najjača godina u ciklusu, Dow Jones industrial (DJIA) je pao za  2%. “S obzirom da su protekle tri godine, bile toliko izvan svih prethodnih ciklusa, nismo sigurni šta će doneti 2016″, kaže Džim Stek, (Jim Stack), istoričar tržišta i izdavač biltena InvesTech Research.

Demokrata ili Republikanac?

Možete snažno navijati za jednu stranku ili drugu kada su u pitanju vaša lična politička opredeljenja, ali kada je u pitanju vaš portfelj, sasvim je nebitno koja će stranka pobediti u trci za Belu kuću. Konvencionalna mudrost može sugerisati da republikanci, koji su navodno više naklonjeni poslovnim krugovima od demokrata, donose više koristi kapitalu. U stvari, gledajući unazad do 1900, demokrate su nešto bolje kada je reč o kretanju cena akcija, sa prosekom rasta Dow Jones indeksa od skoro 9% na godišnjem nivou, u poređenju sa skoro 6% godišnje tokom republikanskih predsednika. Ali, normalne varijacije u godišnjim promenama berzanskih kretanja umanjuju tu razliku, kaže Ras Kesterić (Russ Koesterich), glavni investicioni strateg u investicionom fondu BlackRock. On zaključuje da je fokus na to koja će partija osvojiti Belu kuću neopravdan – bar sa stanovišta investiranja.

Podeljena ili ujedinjena vlast?

Još jedna urbana legenda je da “tržišta bolje posluju kada je vladavina podeljena između dve stranke”, kaže Koesterich. Teorija iza legendi kaže da “podeljene snage spasavaju obe strane od njihovih najgorih instinkata. Kada nijedna partija nema kontrolu, vlada je donekle sputana, ostavljajući tržište da se slobodno razvija. “Ali, ova teorija nema istorijsku verifikaciju. InvesTech je proučio prinose na akcije od 1928. godine po tri odvojena scenarija. Standard & Poor ‘s 500 indeks akcija dobijao je na godišnjem nivou 16,9% kada je jedna strana kontrolisala Belu kuću i oba doma Kongresa; 15,6% godišnje, kada jedna stranka kontroliše oba doma Kongresa a druga strana upravlja iz Bele kuće; a samo 5,5% na godišnjem nivou kada su dva doma Kongresa bila u pod različitom vlašću. Podeljeni Kongres, međutim, ne vodi uvek do potprosečnih rezultata na berzi. U dve godine posle izbora 2010. i 2012. godine, S & P 500 je porastao 19% i 42%, respektivno.

Politička kristalna kugla

Izborni rezultati nisu impresivan “lakmus papir” tj. indikator kod predviđanja berzanskih rezultata, ali obrnuto nije slučaj. Ispostavilo se da berza ima tajanstvenu sposobnost da predvidi kome će Bela kuća biti dom u naredne četiri godine. Ako berza tri meseca pre izbora raste,  stavite novac na onog ko trenutno vlada Belom kućom. Gubici tokom ova tri meseca imaju tendenciju da signaliziraju da druga stranka pobeđuje.

Ubedljivi statistički pokazatelji

U 22 slučaja predsedničkih izbora od 1928. godine, u 14 su akcije na berzi rasle u tri meseca pre datuma izlaska na birališta. U 12 od tih 14 slučajeva, aktuelni predsednik (ili aktuelna partija) su osvojili Belu kuću. U sedam od osam izbora kojima su prethodila tri meseca berzanskih gubitaka, dotadašnja izvršna vlast je morala da pakuje kofere. Izuzeci od ove korelacije dogodili su se 1956. godine, 1968. i 1980. Prema Staku, S & P 500 ima stopu uspešnosti od 86,4% u predviđanju ishoda izbora.

 

Kiplinger

Naučna disciplina koja proučava – neznanje

Često smo skloni da razmišljamo o neznanju kao o nečemu što bi trebalo da se prevaziđe ili nekako iskoreni mada je, zapravo, baš neznanje onaj glavni pokretač koji podstiče, prvo radoznalost, a samim tim i – razvoj nauke, donosi NYT.

07

Negde sredinom 80-ih godina prošlog veka, profesorka hirurgije sa Univerziteta u Arizoni, Marlis Vit (Marlys H. Witte) je predložila da se počne s uvođenjem predmeta “Uvod u medicinsko i drugo neznanje”.

Mora se reći da ova njena ideja nije bila baš najbolje prihvaćena; službenik izvesne fondacije kojoj se profesorka Marlis obratila kao potencijalnom finansijeru ovog predmeta joj je odgovorio kako će radije podneti ostavku nego što bi podržavai predmet iz oblasti – neznanja.

Prijateljski su joj napominjali da makar promeni naziv “predmeta”, kako bi bila “probojnija” za moguće finasijere ali ona, ipak, nije htela da odustane od koncepta da to ipak bude “predmet o neznanju”. Pedagozi i nastavni sloj prečesto propuštaju da naglase koliko, zapravo, ima nepoznanica u okviru nekog klasičnog školskog predmeta, discipline ili zadate teme. Marlis Vit je nekoliko godina kasnije napominjala da “Današnji tradicionalni udžbenici posvećuju najviše osam do deset stranica raku pankreasa”, a da pritom nikada ne kažu svojim učenicima i studentima kako, zapravo znamo jako malo o ovome.” Marlis je pre svega želela da njeni studenti počnu da shvataju granice (ne)znanja, kao i da razumeju da dobra i prava pitanja po pravilu zaslužuju podjednaku pažnju kao i odgovori. Napokon se pojavio i finansijer: bio je to Američki medicinski Savez – asocijacija koja je prva učinila da njena zamisao postane stvarnost… pa se njeni studenti rado prisećaju tog predmeta pod nazivom “(Ne)znanje stotinu i jedan”.

Predmeti egzotični poput ovog su i dalje su retki, zapravo gotovo da ih i nema, mada su poslednjih godina naučnici ubedljivi u svojim tvrdnjama da usredsređivanje na nepoznato može da pobudi latentni, skriveni poriv radoznalosti, dok isključivo isticanje samo onog što nam je poznato može dovesti do iskrivljenog razumevanja jedne bitne stvari, a to je: kakva je prava priroda znanja?

02

Stručnjak za neurologiju s Univerziteta Kolumbija, Stjuart Firstejn (Stuart J. Firestein) je 2006. godine započeo da drži predavanja iz “predmeta o naučnom neznanju”, pošto je, na svoje zaprepašćenje, otkrio da mnogi njegovi studenti veruju i gaje iluziju kako se danas zna gotovo sve o mozgu (duhovitost u vezi ovoga je njegov komentar: “Posumnjao sam da bi udžbenik-knjižurina od 1414 strana iz neurologije mogla da bude glavni krivac za ovu masovnu studentsku samoobmanu”).

Po njegovim tvrdnjama koje se pojavljuju u njegovoj knjizi koja datira iz 2012. o tome na koje sve načine neznanje podstiče razvoj nauke – mnogobrojni naučni fakti i “dokazi”, jednostavno, nisu dovoljno čvrsti da bi bili “večito nepromenjivi”, već im je, u stvari” suđeno da nailaze na žestoko osporavanje i revidiranje od strane generacija koje tek dolaze.

Firstejn piše i da otkrića u nauci nikada nisu bila rezultat nekakvo linearnog, urednog i pedantnog “procesa” – kako to mnogi njegovi studenti u svojim glavama zamišljaju – već najčešće podrazumevaju, prema njegovim rečima, “tapkanje u prostoriji u kojoj vlada mrkli mrak, kada počinjete da se sudarate s neidentifikovanim objektima dok tražite jedva uočljiva prikazanja”. Doktor Firstejn, potom, poziva svoje kolege naučnike iz različitih disciplina da svoje studente podučavaju onome što ih zaista uzbuđuje — ne, u svakom slučaju o hladno i neosetljivo predstavljenim činjenicama već o intrigirajućim, sasvim nepoznatim, nazovimo ih tek predosećajima — čime ovaj eminentni neurolog pokušava da uspostavi novu relaciju između studenata, učenika i mladih naučnika i istraživačkog procesa.

Predstaviti nesaglediva područja neznanja manjima nego što ona zaista jesu, a “čvrsta i ustanovljena saznanja” stabilnijim i solidnijim, studente često navodi da počnu da se navikavaju na pogrešno shvatanje odnosa između pitanja i odgovora na njega.15Mi, u stvari, o neznanju (pre)često razmišljamo kao o nečemu što bi trebalo prevazići ili iskoreniti, kao da je neznanje, naprosto, tek nedostatak tj odsustvo znanja. Ali, treba biti svestan da odgovori na trenutna pitanja nikako ne predstavljaju kraj zapitavanja; naprotiv – trenutni “odgovori” trebalo bi da posluže tek kao provokacija za neka nova pitanja.

Majkl Smitson (Michael Smithson), profesor sociologije sa Državnog Univerziteta u Australiji koji je svojim studentima ovog leta održao onlajn kurs iz “neznanja”, voli da upotrebljava analogiju koja sledi: Što više bude raslo “ostrvo znanja”, tim će pre njegova obala biti sve duža i duža. Prostije rečeno: što se više budemo uljuljkivali da je u srcu našeg malog ostrva znanja sve veće područje izvesnosti, tim pre će obale neznanja našeg ostrva postajati sve veće.

A upravo je to prostor u kojem se neznanje i znanje dodiruju. Bolje rečeno, što je više onih stvari koje navodno “znamo”, tim se pre više možemo dalje upitivati. Naravno da odgovori ne treba i ne mogu da pobeđuju pitanja, već se pitanja, upravo suprotno, međusobno umnožavaju. Odgovori po pravilu kreiraju neka nova pitanja.

Treba napomenuti, takođe, kako radoznalost nije tek neko “duševno raspoloženje”, stvar dobre volje da se za nešto zainteresujemo, niti je naročita sposobnost za nešto (npr. za nauku, istraživanja) statični nacrt, dispozicija; radoznalost je strast ljudskog uma koja treba i mora da se neprekidno širi.

Mapirati ove obale koje treba da pripadnu “ostrvu znanja” (sjajna metafora koja veoma slikovito i tačno prikazuje sićušnost našeg znanja naspram ogromnog prostranstva koje je i nadalje neizmerni “okean neznanja”) zahteva od nas shvatanje šta je to “psihologija nepoznatog”: to je Obala koja neprekidno raste, i gde odgovori samo rađaju neka nova pitanja. To je teren koji je karakterističan po tome što su u njemu kontradiktorne, suprotne i nejasne informacije. Ishod naše samoupitanosti je stanje u kojem se osećamo nesigurnima, kako su pokazali psiholozi, doprinoseći da naše emocije budu još intenzivnije: ne samo osećanja iznenađenosti i uzbuđenosti, već i osećanja frustracije i konfuzije.

21

Granično područje između onog što je potpuna nepoznanica poznata teritorija predstavlja ono mesto na kojem započinjemo borbu protiv sopstveniih predrasuda, kako bismo istražili i prihvatili sve one podatke koji odstupaju. Ovo je, u stvari, borba koju je 1962. fizičar, istoričar i filozof nauke Tomas Kun (Thomas S. Kuhn) opisao 1962. godine u svom klasiku pod nazivom “Struktura naučnih revolucija.” Nasuprot tome, u središtu našeg “ostrva” je utešno i sigurno, “bezbedna zavetrina” čime bi se mogli objasniti razlozi zbog kojih se biznisi žilavo bore kako bi uvek ostali inovativni – a samim tim i konkurentni na tržištu. Onda kad stvari idu dobro, firme započinju da “izostaju iz prakse učenja novih stvari, i potom se neminovno uparlože”, kaže prof. Geri Pizano (Gary P. Pisano) sa Harvardske poslovne škole (Harvard Business School). Oni tada počinju da beže od neizvesnosti, tražeći bezbedno utočište u unutrašnjosti ostrva.

“Nauka o (ne)znanju — ili kako se zove agnotologija jeste termin koji je postao popularan i široj javnosti zahvaljujući Robertu Proktoru (Robert N. Proctor), istoričar nauke na Univerzitetu Stenford. Ova “naučna disciplina je tek u svom nastajanju. Ova nova istraživačka je rasuta u komadiće i još uve nije sistematično povezana jer je još uvek relativno mlada i zbog toga što prevazilazi tradicionalno zacrtane granice naučnih disciplina. Ipak, pridavanje pažnje nepoznatom, uz predstavljanje i osvetljavanje onih slučajeva koji mogu da sjajno ilustruju plodotvoran odnos između pitanja i odgovora koji na njega usledi, uz istraživanje “psihologije nepoznatih oblasti” predstavlja neophodnost današnje ozbiljne nauke.

Stoga bi svi koji se bave obrazovanjem – profesori i nastavnici – trebalo da dužnu pažnju posvete odnosu koji postoji između neznanja i kreativnosti koju ona proizvodi, uz “strateško kreiranje neizvesnosti” koja bi buduće naučnike uvek iznova podsticala na istraživački proces.

Izgleda da je došao trenutak da “na neznanje gledamo kao na uobičajenu pojavu, a ne kao na nekakvu devijaciju,” odvažno izjavljuju sociolozi Linzi Mekgoj (Linsey McGoey i Matijas Gros (Matthias Gross). U tom slučaju će naši studenti postati inteligentniji i radoznaliji: ukoliko, uz sve dosadašnje “naučne dokaze i činjenice”, budu upoznati i s teorijama koje barataju nepreglednom teritorijom našeg naučnog neznanja.

 

nytimes.com