Geopolitički izazovi Nemačke 30 godina posle ujedinjenja

Brandemburška kapija fotografisana sa zapadne strane, Berlin 1988.

Trideset godina posle ujedinjenja, Nemačka je suočena s novim i neizvesnim geopolitičkim okruženjem kako nestaje globalni poredak koji je omogućio njen procvat. Zemlja se nalazi na političkom raskršću s pripremom za odlazak kancelarke Angele Merkel koja je na vlasti polovinu vremena od njenog ujedinjenja, pišu svetski mediji.

Promene okolnosti

Nemačko mirno ponovno ujedinjenje 3. oktobra 1990. bilo je trijumf liberalne demokratije i sidro političke stabilnosti, ali globalni poredak koji je to omogućio nestaje na horizontu, piše Filip Stivens (Philip Stephens) glavni politički komentator Fajnenšl tajmsa (The Financial Times).

Prisustvo SAD u Evropi je garantovalao bezbednost kontinenta, dok su, kako ukazuje Stivens, francusko-nemačko pomirenje i stvaranje Evropske unije vodili ka sistemu zasnovanom na pravilima u kojem je cvetala socijalna tržišna ekonomija.

Međutim, spoljašnja stabilnost na kojoj je izgrađen uspeh Nemačke zamenjen je najznačajnijom geopolitičkom nestabilnošću posleratnog doba, ističe komentator britanskog lista.

Rusija Vladimira Putina se vratila sa revanšizmom nastojeći da silom menja nacionalne granice. Kina je odbacila zapadni model u prilog državnog kapitalizma spojenog s političkom represijom. Sjedinjene Američke Države su se okrenule ka svojim unutrašnjim pitanjima, a nacionalizam se vratio u Evropu. To je, ističe Stivens, svet 19-vekovnog nadmetanja sila umesto kooperativnog internacionalizma druge polovine 20. veka.

Ipak, malo je znakova da je Nemačka promenila način razmišljanja. U vreme krize prvi nemački instinkt je da posreduje, što, ukazuje Stivens, u svetu u kome mnogi radije pucaju pravi, nije loša stvar.

Ali bilo da je reč o “ruskoj agresivnosti, turskom avanturizmu ili kineskom ekspanzionizmu”, novi globalni nered nudi izbore koji se ne mogu izbeći. Postoje vreme kada države, uključujući Nemačku, moraju da zauzmu stranu, zaključuje politički komentator Fajnenšl tajmsa.

Najboljih 30 godina

Nemačka je od ujedinjenja imala najboljih 30 godina u svojoj dugoj i komplikovanoj istoriji. Sledećih 30, međutim, biće teže, jer su nacionalni i regionalni izazovi s kojima se suočavala, bledi u poređenju s onima koji dolaze, ističe istoričar i kolumnista Gardijana (The Guardian) Timoti Garton Eš (Timothy Garton Ash).

U današnjem svetu zamućenom populizmom, fanatizmom i autoritarizmom, Nemačka je svetionik stabilnosti, uljudnosti i umerenosti, što su kvaliteti koji personifikuju nemačku kancelarku Angelu Merkel, navodi Garton Eš i dodaje da se nemačka demokratija, za razliku od nekih drugih, još nije suočila s testom velike ekonomske krize. To je rezulatat njene ekonomske snage, ali i posledica rasta izvoznih tržišta kakva je Kina, prednosti evra i rezervoara jeftine radne snage s istoka Evrope.

Međutim, ukazuje istoričar s Oksforda, nema garancija da će podjednako povoljne geoekonomske okolnosti, kao i benigno geopolitičko okruženje opstati u predstojećim godinama.

Dok za odnos Nemačke prema Evropi, uprkos ksenofobičnom evroskepticizmu Alternative za Nemačku (AfD) ne treba brinuti, pošto većina Nemaca dobro razume koliko je njihova budućnost neodvojiva od Evropske unije, to više ne važi za zapad, koji se u Nemačkoj predstavlja skoro kao relikt Hladnog rata, nešto poput zastarele teleks mašine. Dok je većina Evropljana zapanjena američkim predsednikom Donaldom Trampom (Trump), u Nemačkoj postoji poseban odnos prema SAD – nemački mediji sada o Americi govore na isti način kao o Kini i Rusiji.

Izazovi sveta u narednih 30 godina, poput klimatskih promena, veštačke inteligencije, pandemije kao što je COVID-19 i agresivan stav lenjinističko kapitalističke kineske super sile, zahtevaju globalno partnerstvo demokratija, a ne samo regionalno, ocenjuje Garton Eš i zaključuje da zato sledeći važan datum za nemačku istoriju nije 3. oktobar, što će biti lepa godišnjica, već 3. novembar kada će biti održani verovatno najvažniji američki izbori u istoriji modernog transatlantskog sveta.

Šta posle Merkel?

Trideset godina posle ujedinjenja i sama nemačka politika je na raskršću, ističe se u reportaži Tajmsa (The Times) novinarke En Meklvoj (Anne McElvoy) koja je izveštavala iz te zemlje u vreme ujedinjenja.

Ujedinjenje Nemačke 3. oktobra 1990. bio je diplomatski majstorski potez koji je označio kraj Hladnog rata i početak nove Evrope, ocenjuje Meklvoj, ukazujući da su prvi slobodni izbori na prostoru bivše Istočne Nemačke bili lansirana rampa za stidljivu ali odlučnu političarku s istoka – Angelu Merkel koja je posle bila na vlasti polovinu vremena otkada je njena zamlja ujedinjena.

Sada kada se Merkel priprema na povlačenje, naziru se promene i daleko je od očiglednog ko će je naslediti, ukazuje se u reportaži londonskog lista.

Posle migrantske krize došlo je do uspona krajnje desne nacionalističke Alternative za Nemačku (AfD), čija privlačnost leži u njenoj prilagodljivoj prirodi i sposobnosti da iskoristi teme koje liberali teško rešavaju, poput uticaja promene populacije na lokalne zajednice i teškoća u školskim odeljenjima u kojima mnoga deca ne govore nemački.

Ipak, trenutni politički ciklus pogoduje Demokratskoj hrišćanskoj uniji (CDU) Angele Merkel, delom, kako navodi Tajms, zato što je Nemačka prošla mnogo bolje u suočavanju s COVID-19. Oko 88 odsto Nemaca je zadovoljno kako vlada postupa tokom pandemije, što bi moglo oživeti oslabljenu popularnost CDU-a, ali je nezivesno ko će nasledit kancelarku.

Dok situacija u CDU deluje zbrkano, ona je ružičasta u poređenju s drugom glavom strankom Socijaldemokratskom partijom‚ koja je na silaznoj putanji otkada je sišla s vlasti 2005. S druge strane, glasači mlađi od 50 godina u pojedinim regionima podržavaju savez konezervativaca i Zelenih koji se smatraju probom za koaliciju na saveznom nivou.

Igrom sudbine, navodi se u reportaži, taj razvoj takođe ima korene u kraju Istočne Nemačke i novom početku 1990. Spor među starom gardom Zelenih oko podrške ujedinjenju završio je postepenim prenosom kontrole krilu koje je bilo više spremno na kompromise u parlamentu – i to krilo sada deluje kao najverovatniji pobednik dok se pomalja era posle Angele Merkel.

Istok manje veruje demokratiji

Izveštaj predstavljen nemačkoj vladi ranije ovog meseca pokazuje da je istok zemlje uveliko ekonomski sustigao zapad, ali i dalje ima manje poverenja u demokratiju, prenela je agencija Frans pres (Agence France-Presse).

BDP po stanovniku na teritoriji bivše Istočne Nemačke je na 79,1 odsto ostatka zemlje, dok je 3. oktobra 1990. bio na 37 odsto.

Izveštaj pokazuje da se smanjio i jaz u prihodima – prosečna zarada na istoku je 2018. bila 88,3 odsto proseka na zapadu. Jaz i dalje postoji, ukazuje AFP, delom zbog manje gustine naseljenosti na istoku gde ima više ruralnih oblasti, dok su urbane manje razvijene.

Uprkos poboljšanjima, ističe AFP, neki pokazatelji su manje povoljni.

Demokratiju kao najbolji politički sistem za Nemačku na zapadu zemlje podržava 91 odsto ispitanih, a na istoku samo 78 odsto. Takođe, dodaje AFP, razlike postoje u odnosu prema strancima i, mimo Berlina, u saveznim pokrajinama na istoku veća je podrška krajnjoj desnici – i do 20 odsto u nekim oblastima.

 

RSE

Pan-dejting u pandemiji: Korona virus i jezik ljubavi

Vrli novi rečnik: Ako poželite da se sastajete tokom pandemije, savladajte korona-žargon.

Kada je reč o vezama, korona virus je promenio sve, od udvaranja i „strategije kopčanja“ do zajedničkog života: unošenje slenga koji će obuhvatiti zabavljanje, odbacivanje i raskantavanje. Da li vam je prijatelj rekao za njihovo veče provedeno u „korona-lingu“ (coronalingus), i to baš u trenutku kada ste se oporavljali od brutalnog „zumpinga“? Možda znate predanog „kuomoseksualca“. A ukoliko želite da tokom dugotrajnog karantina “pronađete ljubav” ili naprosto sačuvate vezu koja je blago svenula, ovaj mali rečnik novih kovanica vam može pomoći da naučite značenje „karantinskog šatrovačkog“.

ドライブスルーお見合い (doraibusurū o miai): Provodadžisanje u drive-through restoranima (imenica)

Japanski put ka ljubavi

Pre pandemije, japanski samci bi u lovu na supružnika često očijukali na zabavama i drugim prigodnim događajima koje organizuju agencije za spojeve. Izbijanje pandemije korona virusa je, na opštu žalost, stalo na put sastancima uživo, ali ne i odlučnosti usamljenih srca da pronađu svoju ljubav. Sada, kada masovna okupljanja predstavljaju rizik od zaraze, tako se i agencije za uparivanje prilagođavaju novonastaloj situaciji. Brojne „provodadžionice“ doživljavaju nagli porast interesovanja među onima koji su željni da se uvežu, kopčajući parove putem mrežnih „omiai“ sesija: „singlice“ razgovaraju i procenjuju međusobnu kompatibilnost putem veb-kamere, a katkad se zagreju i za „on-nomi“: onlajn ispijanje pića.

Neke od ovih agencija koje su još malko preduzetnije idu i korak dalje: Sada organizuju i “omiai-vožnju”, auto-sesije u kojima samci koketiraju iz svojih automobila, na praznim parkiralištima ili salama za venčanje. Mesecima zapreteni u svojim domovima, usamljeni i zabrinuti za budućnost, sve je više slobodnjaka spremnih da se oprobaju u novim oblicima omiaija kako bi pronašli dušu za druženje, čak i ako to uključuje nezgodna predstavljanja koja se realizuju sa sedišta automobila. Ako ništa drugo, ukoliko ovaj moto-dejt ne prođe najidealnije – sjajno je što učesnici u dotičnom mogu da se hitro odvezu.

Miki Kobajaši

∗  ∗  ∗

Virtuelni karantinski koitusi (glagol)

Seks… još neočekivaniji u pandemiji

Zagrejani dueti razdvojeni karantinom više nisu ograničeni na reči izgovorene u slušalice ili vrcave poruke kojima se zatrpavaju u kucanju, tokom kojeg iskaču sugestije putem prediktivnog teksta („koji ti je k…c i šta u vezi toga ima novo…?“). Umesto toga, oni mogu da, roku od nekoliko sekundi, pređu na slanje remek-dela svojih genitalija (doduše stilizovanih). Tokom pandemije „seksinga“, portmanto koji unosi zebnju u srca razboritih roditelja je evoluirao u „korona-lingo“ (važna napomena: nikako ne mešati s onom irskom avio-kompanijom).

Reč je pogrešna jer izostaje pravi smisao: razbijanje prljavog ekrana osetljivog na dodir verovatno pre vodi do anosmije (gubitka čula mirisa) nego do orgazma (ovde bi se daleko sretnije mogao upotrebiti izraz „farplay“: daljinska predigra). U svakom slučaju, dosta ljudi to radi. Snapchat, aplikacija na kojoj se mogu slati slike koje nestaju nakon što bivaju pregledane, namakla je 11 miliona korisnika dnevno otkako je karantin stupio na snagu (nisu svi bili u cilju seksualnog zadovoljenja ili nekog potonjeg viđanja uživo, naravno). Aplikacije za video-sastanke uvele su i video-uparivanja, što neizbežno dovodi do virtuelnih, jednokratnih druženja za jednu noć. Neki ljudi traže ljubav. Drugi samo pokušavaju da ublaže svoju frustraciju tokom karantina, bez namere da se sastaju kada se dotična izolacija ukine: Barem vas pametni telefoni oslobađaju stida, onako… ujutro. Mobilni je, ukoliko niste znali, ono što držite pred sobom: u nedostatku pametnijeg posla, dok se, istovremeno, spotičete. Ili zabijate u prolaznike…

Bo Frenklin

∗  ∗  ∗

Cuomosexual, zaljubljenici u Endrjua Kuoma (imenica)

(Ili: o privlačnosti jednog elokventnog političara)

Guverner Njujorka, Endrju Kuomo, imao je jednu daleko bolju verziju pandemije od većine političkih lidera. Epidemiolozi su pohvalili njegovu ranu i pravovremenu odluku da državu Njujork stavi u karantin. Zbog ovog poteza ga nisu pohvalili samo naučnici; Sve veći broj karantinom zatučenih Amerikanaca, uskraćenih u seksu i zaglavljenih u gledanje kablovske je u tom periodu preraslo u guvernerove poklonike, a zbog njegovog artikulisanog i empatičnog odgovora na pandemijsku krizu.

Ova brigada poklonika ima nekoliko javnosti poznatih članova. Trevor Noa („The Daily Show)“ se uživo u programu proglasio „kuomoseksualcem“ u emisiji „The Ellen Show“ – voditeljka, Ellen (Degeneres) je odgovorila „I ja se osećam kao kuomoseksualac“. Američki komičar Rendi Rejnbou je napisao pesmu a i pokrenuo liniju odeće posvećenu guverneru Kuomu: u jarko ružičastim džemperima, prslucima i majicama izjavljuju: „Od sada se identifikujem kao kuomoseksualac“… Rendi usput prodaje i kuomoseksualne šolje, maske za lice i tašne (U vreme pisanja ovog pisma, veruje se da je Kuomo i dalje solo).

Itan Kroft

∗  ∗  ∗

Zamping (Zumping)

Zamping, prekid veze tokom Zoom-a (imenica)

Digitalni zamping, čin vredan prezira

Telefon vam svetli i plavi kvadrat preplavljuje ekran: pozivnica za Zoom sastanak sa vašim dečkom. Pridružujete se pozivu. “Moramo da razgovaramo”, pucketa limenkasti glas. Ovo je, ubrzo shvatate, „smaranje“, ili zamping (Zoom-Dumping: zumping).

Slobodnjaci su se do pandemije retko „kopčali“ kroz video-pozive. Sada je tako normalno da „aspiranti“ tokom karantina flertuju kroz veb-kameru, obučeni u prigodne sveže košulje i patike za trčanje. Zoom, aplikacija koja obezbeđuje video konferencije je tokom pandemije osvojila ne samo radni već i društveni život. Ipak, neki su frustrirani jer su na video-pozivu „sapeti“ usled karantina, zbog čega se učesnici mogu osećati iscrpljeno i izolovani od slikice, malog prikaza vama nekako drage i daleke ali i često povremeno baš simpatične persone koja je s druge strane poziva… u Zumovoj virtuelnoj kutijici.

Koronanoja: paranoja izazvana karantinom – mnogima je to već problem. Na Zumu je neverbalne znakove poput kontakta očima i gestova rukama teško pokupiti iz mutnih piksela. Zvučnici su u prekidu i zvuk neretko zapinje. Osetljivi razgovori često deluju još hladnije i neprijatnije nego da su uživo. A tokom vašeg razgovora vas mami crveno dugme na ekranu, koje je „Kraj poziva“. Mnogi korisnici se odluče upravo na to.

Džoš Spenser

∗  ∗  ∗

Koronavirus i zahlađenje odnosa

Zajedničko uživanje u daljinskom gledanju filmova i serija (glagol)

Vaša digital-dejting karta je istekla

Karantinu je već nekoliko meseci, a ponestalo vam je stvari, tema i misli za reći i iskazati, pa makar i po svaku cenu, iako vašeg sagovornika to nimalo ne interesuje, zapravo, ne postoji čak ni nezainteresovanost. Ali ne brinite: više ne morate da razgovarate tokom onlajn uparivanja. Neka povici Gordona Remzija na svoje zamenike flertuju umesto vas. Jer, vreme je za „koronavirus i hlađenje“: gledajte film ili TV emisiju sinhronizovano sa svojim virtuelnim partnerom, a istovremeno i sa njim, dok razgovorate.

Mnogi parovi razdvojeni karantinom koriste Netflix Party opciju, popularnu aplikaciju koja povezuje uređaje učesnika kako bi mogli istovremeno da gledaju isti strim (usluga nije povezana sa zvaničnim uslugama samog Netfliksa). Ostali koriste Zum i odbrojavaju do tri, a zatim pritiskaju reprodukciju na odvojenim ekranima. Neki dvojci koriste ovaj virtuelni bioskop kao priliku za (usiljenu?) raspravu o temama emisija koje gledaju, kao da su Demosteni koji nastupaju u digitalnom amfiteatru. Iznureniji parovi, pak, preferiraju tišu kontemplaciju. I svi se oni brinu zbog tehničkih problema i strašnog „zaostajanja“.

Video-dejting možete osećati kao nešto formalno, transakciono ili – kao iscrpljujuće. Pa ipak, „korona i zahlađenje“ omogućavaju uparenima da uživaju u zajedničkoj tišini. Više, ah i napokon, nisu prinuđeni da pronalaze 30 slobodnih minuta u njihovim podjednako jednoličnim danima, jer ima mesta i za neobavezno ćeretanje – što nije slučaj u svrhovitim razgovorima ili frenetičnom zapitkivanju. Ovo je zajedničko iskustvo tokom karantina, a kojeg često nema u takvim stvarima. Ili je to neka nova vrsta „ljubavnog ostrva“?

Džoš Spenser

∗  ∗  ∗

Karantinderen (QuaranTinderen)

Karantinski Tinder (glagol): Prelazak na  holandski pandemijski

Tokom poslednjih nekoliko meseci Ton den Bun, glavni urednik holandskog rečnika Van Dale se bavio sastavljanjem liste novih holandskih neologizama na temu korone: Trenutno ih ima više od 700 (!). Većinom se radi o složenim rečima, kao što je to, recimo, kovanica „Hoestschammte“ (blam, ako se zakašljete na javnom mestu) i QuaranTinderen (Karantinska upotreba dejting-platforme Tinder).

Den Bun pripisuje dužinu i raznolikost svog spiska holandskoj kreativnosti i želji da jezikom izrazi holandsku originalnost. Ima tek 24 miliona onih koji govore holandski, a mnogi od njih žele da svoj jezik učine relevantnijim, time što će ga “obojiti” redovnim dodavanjem novih reči. Međutim, retko ih upotrebljavaju. Zvaničnici iz zdravstva su u maju govorili da bi samci tokom karantina trebalo da organizuju ustaljeno seksualno druženje (sex buddy) kako bi smanjili svoj ukupni društveni kontakt. Za one kojima takav prijatelj(ica) izostaje – tu je Tinder, koji spada među najpopularnije holandske aplikacije za „uzajamno zabavljanje“.

Rouzen Lejk

∗  ∗  ∗

Kovidivors (Covidivorce)

Prekid izazvan kovidom (imenica): Pošast razlaza

Izreka da bliskost rađa prezir pokazala se tačnom za mnoge parove prisiljene da beskrajne mesece provode zajedno u izolaciji. Neki naprosto žele “da ih se bude otkačeno”, trudeći se svim silama da odvrate drugu stranu… po svaku cenu (smišljeno se ogaditi – provereno najlakši način za raskantavanje). Studije su pokazale da duži periodi bliskosti, poput Božića i drugih praznika, često dovode do rasta razmirica jer su parovi prinuđeni da se tada suoče sa osnovnim izazovima u svojim vezama. Pandemija, zapravo, ima sve elemente produženog božićnog boravka u krugu vama bliskih – samo bez poklona ili pečene ćurke. Sada, dok vladajuće strukture širom sveta ublažavaju svoje granične blokade, advokati za razvode se pripremaju za preokret „zajedničkog razvoda“ – razdvajanja izazvanih naprezanjem tokom međusobne danonoćne zavisnosti.

Pored neprekidne bliskosti, mnoge veze su i u finansijskim strepnjama, brizi o deci i kućnim poslovima. Takve tenzije mogu nadahnuti neke ljude da napuste brakove kojima su odavno nezadovoljni. Emocionalni korona-tobogan se nastavlja.

Neki parovi se okreću savetovalištima kako bi rešili svoje probleme. Drugi su stigli do kraja puta. U Britaniji je javna služba za pravne savete (‘Co-op Legal Services’) doživela porast (za 42% ) broja upita o razvodu tokom perioda karantina, u poređenju sa istim periodom prošle godine. Slični trendovi zabeleženi su i u drugim zemljama sveta, uključujući Ameriku, Australiju i Saudijsku Arabiju. Nova bolest je na taj način pronašla brojne načine da uništi brojne živote.

Alija Šoaib

∗  ∗  ∗

冷静期 (Lěngjìng Qī)

1. Period hlađenja (imenica)

2. Čekanje od 30 dana za razvod u Kini

Kineska vlada želi da se parovi primire i „ohlade glave“, da bi potom nastavili dalje.

Kada je u aprilu počelo otvaranje nekih delova Kine, bilo je izveštaja o naglom porastu razvoda. Od Šangaja do Šenžena, parovi koji su se želeli da se razdvoje su opsedali ponovo otvorene vladine kancelarije – kako bi se registrovali za razvod.

Kada je reč o poništavanju braka, Kina spada u ona mesta mesta gde je to najlakše i najjeftinije odraditi. Kineske vlasti su, međutim, odlučile da to promene. U roku od nekoliko nedelja nakon popuštanja karantinskih mera, vlada je uvela 30-dnevno čekanje za parove koji se prijavljuju za razvod i taj je period zvanično priznat. Ideja je bila: dati parovima vremena da se predomisle. Nekoliko sati nakon ove vladine najave, termin „period hlađenja“ je postao viralan na Vejbou (Weibo), kineskoj verziji Tvitera.

Nekim korisnicima ove platforme je taj termin bio smešan, koristeći „hlađenje“ kako bi se narugali parovima koji nisu mogli da podnesu da budu zajedno u karantinu. Drugi su, pak, isticali kako bi ovaj zakon mogao da žrtve porodičnog zlostavljanja dovede u naknadnu opasnost od dodatnih 30 dana podnošenja nasilja u porodici. Dobrotvorne organizacije koje pomažu žrtvama porodičnog nasilja u Pekingu i Hubeju su izvestile da je povećan broj incidenata tokom karantina. Mnogi komentatori su koristili još jedan popularni hashtag: „usprotivimo se periodu hlađenja“.

Drugi su pohvalili ovaj plan. Kineska stopa razvoda raste od 2003. godine, kada su ublaženi zakoni o razvodima. U nekim delovima Kine, stopa razvoda približava se američkoj stopi. To izaziva bes u zemlji koja voli da se pohvali svojim poštovanjem tradicionalnih porodičnih vrednosti – i gde se radna snaga smanjuje. Vlasti, napokon, moraju da gaje nadu da su neki parovi tokom karantina pronašli i nešto drugo izuzev svađe: da li će za devet meseci doći do skoka broja novorođenčadi?

 

Noelle Mateer (tekst), Jessine Hein (originalna ilustracija)

The Economist

Klima-uređaji, vazdušne struje i COVID-19

Kako je korona virus zarazio neke, ali ne sve goste jednog restorana u Guangdžouu: Njujork tajms donosi da jedna ograničena studija kineskih istraživača sugeriše ulogu vazdušnih struja u širenju bolesti u zatvorenim prostorima.

U januaru 2020. je gošća jednog restorana u Guangdžouu zarazila virusom neke od prisutnih, u momentu kada još uvek nije pokazivala simptome – u to vreme je u tom restoranu korona-virus prenet na još devet osoba. Očigledno da je jedan od restoranskih klima-uređaja raspršio čestice virusa.

Tog dana je u tom restoranu bilo posluženo još 73 gosta, koji su jeli na istom nivou petospratnog ugostiteljskog objekta, a dobra vest je da se nisu razboleli –  a nije se razboleo nijedan od osmoro zaposlenih, koji su u to vreme radili na tom spratu.

Kineski stručnjaci su istražili ovaj slučaj koji će biti objavljen u julskom broju časopisa Emerging Infective Diseases, u izdanju američkog Centra za kontrolu i prevenciju bolesti (Centers for Control and Prevention, CDC). Treba reći da ova, kao i sve terenske studije, imaju svoja ograničenja. Istraživači, na primer, nisu vršili eksperimente kojima bi simulirali prenošenje vazduhom.

Ovakav način širenja virusa ilustruje neke izazove sa kojima će se restorani suočiti kada budu pokušali da ponovo krenu u posao. Ventilacioni sistemi mogu proizvesti složene obrasce protoka vazduha i držati virus visoko u vazduhu, pa jednostavno razmicanje stolova na dva metra – koje CDC savetuje ukoliko želite da se bezbedno odaljite od drugih – možda nije dovoljna zaštita za one koji žele da posećuju ugostiteljske objekte.

Ovaj rizik će umnogostručiti i sama priroda ishrane u restoranima, aktivnost koja je po sebi skopčana sa željom za druženjem i komunikacijom. Što duže ostajemo na kontaminiranom području, tim su veće šanse da bismo mogli udahnuti čestice virusa. Konzumacija hrane je takođe jedna aktivnost koja se ne može realizovati dok nosite masku. Aerosolne kapljice koje sadrže virus mogu se izbaciti u vazduh disanjem ili govorom, a ne samo kašljanjem i kijanjem.

CDC sada savetuje da „Izbegavate veća i manja okupljanja na privatnim mestima i javnim prostorima, u domovima vaših prijatelja, parkovima, restoranima, prodavnicama ili na bilo kom drugom mestu.“

Sa druge strane, svi oni koji su se u januaru razboleli u kineskom restoranu u Guangdžouu bili su za istim stolom za kojim je sedela i zaražena gošća, ili za nekim od dva susedna stola. Činjenica da su gosti za svim ostalim stolovima postavljenim na većoj distanci ostali zdravi i bez naknadno indikovanih simptoma jeste neki tračak nade: nagoveštaj da se korona virus prenosi uglavnom većim respiratornim kapljicama, koje brže padaju od manjih kapljica, poznatih kao aerosoli, koje kroz vazduh mogu „plutati“ satima. Kraće, veće kapljice su možda glavni uzročnici zaraze, dok one manje predstavljaju manju opasnost – veće kapljice imaju ograničen domet, dok aerosoli imaju daleko veći domet (ostaje da se vidi kolika je verovatnoća prenošenja korona virusa mikrokapljičnim putem).

“Mislim da je ovo dobro urađena studija, uz ograničenja koja ima svaka terenska studija”, rekao je Verner Bišof, direktor infektivno-epidemiološke Medicinske škole ‘Wake Forest’ u Severnoj Karolini. On sam nije bio uključen u istraživanje.

Jedna porodica je 24. januara otišla na ručak u restoran u Guangdžouu, velikoj metropoli na jugu Kine udaljenoj 130km od Hong Konga.

Porodica je prethodno napustila Vuhan, koji se nalazi oko 850km severno – najkritičniju tačku, iz koje je i otpočela epidemija korona-virusa, dan pre nego što su kineski zvaničnici zatvorili grad ali i čitavu provinciju Hubej, kako bi usporili širenje bolesti.

Na ručku je bilo pet članova porodice – označenoj kao „porodica A“ – koji su  izgledali zdravo. Ali, nešto kasnije tokom dana, jedna od njih (63-godišnja žena) je dobila temperaturu i počela da kašlje; otišla je u bolnicu, gde je test pokazao da je pozitivna na korona-virus.

U roku od dve nedelje, još devet njih koji su tog dana i tog trenutka ručavali na istom spratu ovog restorana takođe su bili pozitivni. Četvoro njih su bili rođaci prve zaražene žene. Mogli su se, zapravo, zaraziti i izvan restorana, jer su u restoran došli i otišli porodično.

Ali, za preostalih petoro gostiju koji su tog dana u tom trenutku jeli za obližnja dva stola, čini se da je upravo taj restoran i prisustvo porodice A pokraj njih bio izvor infekcije.

Sto Porodice A nalazio se na zapadnoj strani trpezarije površine 140 kvadratnih metara, smešten između stolova za kojima su dve (nepovezane) porodice, B i C, takođe ručale. Porodica B i porodica A „preklopile“ su se u trajanju od 53 minuta, a tri člana porodice B – bračni par i njihova ćerka su se razboleli. Porodica C je sedela pokraj porodice A, za drugim susednim stolom uz istu, zapadnu stranu trpezarijske sale, preklapajući se s njom 73 minuta, a njena dva člana – majka i njena ćerka –  takođe su se razbolele.

Klima-uređaj instaliran pokraj stola porodice C izduvavao je vazduh u pravcu juga, preko sva tri stola za kojima su sedeli inficirani gosti; jedan deo vazdušne struje se po svemu sudeći odbio o zid, natrag – u pravcu porodice C.

Budući da se korona-virus tada još uvek nije proširio izvan Vuhana, zdravstveni radnici bili su u stanju da identifikuju skorašnje kontakte porodica B i C, i tako utvrde da je restoran bio jedino verovatno mesto gde se njihova putanja ukrstila s putanjom korone.

Istraživači nisu naveli da li je još neko od ostalih tada prisutnih gostiju koji nisu zaraženi koronom bio član neke od tri inficirane porodice, niti da li su svi bili gosti za onih 12 preostalih stolova. Od tada prisutnih u restoranu, njih 73 je u karantinu provelo 14 dana, naknadno ne pokazujući bilo kakve simptome.

Dijagram prikazuje lokaciju klima-uređaja u restoranu u Guangdžouu i prvu zaraženu osobu iz porodice A, obeležene žutom bojom (CDC EID)

„Zaključujemo da se u ovom slučaju infekcija širila kapljično kroz vazduh, i da je prouzrokovana ventilacijom klima-uređaja“, napisali su autori studije. „Ključni faktor infekcije bio je pravac strujanja vazduha.“

Harvi Fajnberg, predsedavajući ‘Stalnog odbora za lečenje zaraznih bolesti i zdravstvene opasnosti 21. veka’ pri Nacionalnim akademijama nauka, inženjerstva i medicine je ovaj izveštaj opisao kao „provokativan i otrežnjujući“.

On je napomenuo da od sada, kada budu pravili raspored stolova u sali, restorani moraju imati na umu pravce strujanja vazduha. Ultraljubičasta svetla, koja imaju baktericidna svojstva, takođe bi se lako mogla ugraditi, uništavajući mikrokapljice virusa koje lebde u vazduhu. Nalazi ove studije mogli bi imati implikacije i izvan restorana i ugostiteljstva, na radnom mestu, čak i u domovima.

“Studija rasvetljava ona saznanja o kojima bi trebalo učiti “u hodu”, dok pokušavamo da konfigurišemo sigurne radne prostore”, rekao je Fajnberg. „Ne samo bezbedne prostore za restorane i zabavu, već i one u kojima radite.“

(Napomena: fotografije su ilustrativnog tipa)

Kenet Čeng, NYT

Verzija ovog članka pojavila se u štampanom izdanju 21. aprila 2020. godine, odeljak A, strana 7 njujorškog izdanja, uz naslov: ‘In a Restaurant in China, Air Flow Caused Some, but Not All, to Fall Ill’.

 

Top 100 documentaries about current state of affairs

Experimental virus drug Remdesivir fails in human trial

Johann Hari and Yanis Varoufakis: Another Now #1 | DiEM25 TV

Roger Waters and Yanis Varoufakis: Another Now #2 | DiEM25 TV

Brian Eno in conversation with Yanis Varoufakis: Reflecting on our Post-Virus World | DiEM25 TV

Noam Chomsky on why you should watch DiEM25 TV | DiEM25

Jeremy Scahill in conversation with Srećko Horvat: Capitalism, COVID-19 and US election | DiEM25 TV

David Graeber and Maja Kantar | DiEM25 TV

Yanis Varoufakis with Professor Noam Chomsky at NYPL, April 16, 2016 | DiEM25

Noam Chomsky On COVID-19 And His New Book: Internationalism Or Extinction

Stephanie Kelton and Yanis Varoufakis: Another Now #3 | DiEM25 TV

Ima li Kina demokratiju? (2/2)

Kineski predsednik Si Đinping je 2015. godine zatražio pomoć Karterovog centra (Carter Center) u vezi sa analizom izbornih zakona, podučavanja glasača, registracije kampanje i pravičnosti procedura, dodajući tom prilikom: “Demokratija nije samo određena ljudskim pravom da se glasa na izborima, već i pravom ljudi da konstantno učestvuju u političkim pitanjima na dnevnoj bazi. Demokratija nije dekoracija, već rešavanje ljudskih problema”. Kao konkretan odgovor na nalaze i predloge Karterovog centra, ustanovljeni su petogodišnji uslovi za izabrane zvaničnike, koji sada započinju dvanaestomesečni probni rad, i, napokon – ukoliko ne uspeju da postignu svoje ciljeve, naime, da dobace do zacrtanog učinka – bivaju odbacivani. Njihova druga godina proteći će u pregledu, proceni i prilagođavanju svojih ciljeva na osnovu povratnih informacija iz prve godine. U poslednjoj godini probnog mandata, Peking objavljuje rezultate i propagira svoja najbolja rešenja na nacionalnom nivou: velika čast u zemlji u kojoj se veoma polaže na valjanost vladinih poteza.

Kina još uvek nosi ožiljke od lidera kakav je bio Mao, koji je ignorisao sopstveni savet: “Ako ne pitamo i ne istražimo javno mnjenje, nemamo pravo da izrazimo svoje mišljenje. Javno mišljenje je naša smernica za akciju.” Danas, kineska vlada sve više troši na ankete i ispitivanje javnog mnjenja, a njeni petogodišnji planovi su, zapravo, rezultati intenzivnog anketiranja „baze“ to jest – naroda.

Džef Braun (Jeff J. Brown) kaže: “Moj mesni komitet u Pekingu (ono što su bile mesne zajednice u nekadašnjoj Jugoslaviji, prim. prev.) i gradska skupština stalno postavljaju najave, pozivajući grupe ljudi svih starosnih dobi, društvenih i profesionalnih profila – grupe zakupaca, vlasnika kuća, sugrađana starijih od 70 godina, žena ispod četrdeset godina, onih sa ili bez zdravstvenog osiguranja, penzionera – da odgovore na ankete. Komunistička partija Kine (KPK) je, zapravo, najveći istraživač na svetu i to sa razlogom: demokratska “diktatura naroda” u Kini je visoko angažovana na svakodnevnom nivou običnih građana, tj onih koji se svakodnevno susreću na ulici. To znam jer živim u kineskoj zajednici sačinjenoj od ljudi iz srednje klase s kojima se stalno susrećem i kod kojih se raspitujem o situaciji. Smatram da su odziv i demokratičnost njihove vlade daleko veći nego kod kuće (u Americi), gde političari članovima lokalne zajednice serviraju trivijalne predstave (‘The dog-and-pony shows’), u kojima glumataju zabrinutost i spremnost da pomognu – a to mislim najozbiljnije”.

Kako je demokratija osvajala bazu u narodu (oličenu kroz 62% udela među glasačima), tako je rasla i tolerantnost na greške. Danas, birači biraju lokalno stanovništvo koje neretko i lično poznaju, a za koje znaju da su iskreni, sposobni i odgovorni – oni koji su se dobrovoljno javili da rešavaju lokalne probleme i koji će, zauzvrat, dobiti mogućnost i privilegiju da biraju svoje najuspešnije saborce kako bi napredovali u okrugu i, na kraju, na pokrajinskom nivou. Tamo se glasanje nastavlja sve dok se tri hiljade najtraženijih (neplaćenih) volontera konačno ne sastane na Nacionalnom narodnom kongresu u Pekingu, gde se trude da postignu opštu saglasnost – presudno važan korak u liferovanju odluka koje iz seoskih sredina kreću ka vrhu; jednoglasje je važno i za donošenje odluka na nacionalnom nivou – onih koji se tiču pravosuđa, svih zakona i imenovanja viših zvaničnika.

Kako bi se osiguralo da se glas svih ljudi čuje na najvišem nivou, drugo telo, Kineska Narodna politička konsultativna konferencija tj KNPKK (People’s Political Consultative Conference, CPPCC), koja je masivni javni lobi odnosno opštenarodna interesna grupa a ne državni organ, konsultuje se sa Kongresom i, prilikom procesa oblikovanja zakona, reprezentuje posebne interese. Osam manjih stranaka, predstavnici svih industrija, sve trgovačke komore, seljaci, radnici, žene, mladi, formalni lobiji i, čak – nekada zakleti neprijatelj, Kuomintang na Tajvanu – svi oni daju kineskom državnom vrhu suštinski značajne političke savete, nadgledajući odluke Kongresa.

Kongres tada izabere svoj Stalni komitet (koji ostaje u Pekingu kako bi obezbedio valjani nadzor sprovođenja odluka), sedmočlani Upravni odbor Politibiroa (veoma slično kabinetu SAD-a) predsednika, premijera, uz obavezu javnog izglasavanja svake odluke kako bi se time omogućilo sprovođenje svih zakona. Predsednik ne može izabrati „svog premijera“ niti delovati na svoju ruku bez jednoglasne, demokratske podrške Upravnog odbora. Da bi se obezbedio demokratski, a ne autokratski ishod, predsednik ne bira i ne može odbaciti Stalni komitet, niti pak razrešiti ili raspoređivati vladine zvaničnike ili članove Kongresa.

Kao što i možemo očekivati u jednoj konfučijanskoj zemlji, Ustav još uvek ističe nadležnosti nad pravima, dok američki Ustav ovo ne pominje; Kina u svom ustavu navodi “demokratiju” u trideset tri navrata i, podsećajući na svoje rođenje na bojnom polju, očekuje da se svi ujedine iza odluka jednom kada one budu donete: “Svenarodni kongres i lokalni narodni kongresi na različitim nivoima konstituišu se kroz demokratske izbore i to primenom principa demokratskog centralizma – kroz demokratsku i otvorenu diskusiju tokom koje se formulišu politike i njeno sprovođenje pod uslovom da, kada se sporazum jednom postigne, politička diskusija oživi uz upotrebu postojećeg zakonodavstva; diskusija se potom suspenduje do izglasavanja tj trenutka postizanja jednoglasnog stava, kojim se, napokon, započinje s primenom donesenih političkih odluka”.

Koliko to dobro u praksi funkcioniše “demokratska i otvorena diskusija tokom formulacije politike”? U vezi ovog pitanja, korisno bi bilo uporediti ga s američkim sistemom. I dok zapadne zakone često pišu lobisti – koji potom bivaju usvajani od strane izabranih predstavnika koji ih nisu ni pročitali – kinesko zakonodavstvo, kako to objašnjava američki venčer kapitalista Robin Dejvermen, ima različito poreklo i korene:

“Kina je džinovski probni portfelj s milionima razvojnih programa, mesto gde se stalno nešto isprobava, najveća svetska test-zona u kojoj se eksperimenti odvijaju posvuda. Danas su inovacije prisutne u svemu: od zdravstvene zaštite do smanjenja siromaštva, od obrazovanja do energije, od trgovine do transporta – sve je u konstantnom pokušaju inoviranja i ispitivanja u različitim zajednicama, a svaki od 662 grada u Kini eksperimentiše: Šangaj sa slobodnim trgovinskim zonama, Guidžou sa smanjenjem siromaštva, dvadeset tri grada sa reformama u obrazovanju, severoistočne pokrajine sa reformom državnih preduzeća (SOE, state-owned enterprise): pilot-škole, pilot-gradovi, pilot-bolnice, pilot-tržišta, pilot-sve. Gradonačelnici i guverneri, šefovi istraživačkih timova, svi oni dele svoje “laboratorijske rezultate“ sa Centralnom partijskom školom i objavljuju ih u svojim naučnim časopisima i državnim novinama. Visoka politika prolazi kroz ‘klinička ispitivanja’, počev prvo od malih gradova, koji generišu i analiziraju podatke nastale testiranjem.

Ukoliko statistika obavljenih ispitivanja izgleda obećavajuće, država će dodati još lokacija za testiranje i obaviti dugoročne prakse u cilju razvijanja. Testiranja i podešavanja traju od 10 do 30 godina, a potom se od 3000 članova Svenarodnog kongresa traži da pregledaju podatke i eventualno odobre ispitivanja na nacionalnom nivou u tri glavne pokrajine. Ako se uspešno prođe evaluacija od strane Kongresa, Državni savet [trust mozgova] doteruje plan do najsitnijih detalja i vraća ga pred 3.000 članova Kongresa na završno glasanje. Proces je veoma transparentan i, ako su vaši podaci bolji od mojih, nacrt za vaš budžet će proći a moj ne; glasovi Kongresa su gotovo unisoni, jer su kvalitet zakona i zakonodavstva po pravilu potkrepljeni ogromnom količinom podataka. Ovo omogućava Kini da za kratko vreme postigne mnogo toga: vaše pobedničko rešenje će se brzo naći širom zemlje, bićete heroj s naslovnih strana, pozivani u Peking na sastanke na visokom nivou, a bićete, naravno, i unapređeni. I, kao što već možete pretpostaviti, trka za iznalaženjem najboljih rešenja je intenzivna i nikada ne prestaje.”

Kineski državni savet – dve stotine naučnika, inženjera i administratora kojima predsedava premijer – koji je po tradiciji doktor ekonomskih nauka – svi oni zajedno sprovode analizu podataka i na osnovu njih pripremaju sugestije za sprovođenje probnih političkih rešenja, koja su tada u svojoj pilot-fazi. Oni sugerišu kompromisna rešenja i sprovode probne simulacije, objavljujući svoje nalaze u stručnim časopisima i prezentirajući ih na konferencijama. Svaku politiku oni transformišu u metriku, nešto samerljivo, kao što su privredni rast, zelena agenda, rodna ravnopravnost ili indeksi siromaštva; na taj način, oni vladino upravljanje zemljom pretvaraju u svojevrsnu optimizaciju nastalu na osnovu eksperimenata i statistike. Oni su, kako kaže Žang Vejvej, “neutralna vlada koja oblikuje nacionalni konsenzus”. Trust mozgova tj skup najkompetentnijih stručnjaka vrši proveru i verifikuje podatke a potom svoje preporuke dostavlja Politbirou; njega sačinjava dvadeset pet zvaničnika koji svi zajedno imaju hiljadugodišnje političko iskustvo (svako od njih po 40god). Oni svoje preporuke usavršavaju i prosleđuju sedmočlanom Upravnom odboru koji ga upodobljava u zakonodavstvo i, napokon, prezentuje pred tri hiljade članova Kongresa.

S obzirom da je ogromna većina podataka koja je u posedu vrhunskih eksperata ipak nešto više od pojedinačnog ličnog iskustva, većina zakona se oslanja na matematiku – ovo je jedinstvena odlika kineske kulture koja je spasila zemlju od katastrofa poput ruske ekonomske šok-terapije, katastrofalnih privatizacija nalik onima u Britaniji, ali i od američkog neoliberalizma. Ukoliko vlada kaže: “Smanjiti zagađenje ove godine, ne uključujte svoje grejalice do 22. novembra”, devedeset odsto ljudi će drhtati zbog tih podataka koje im je prenela njihova vlada. Ako predsednik želi da modifikuje politiku o klimatskim promenama i ukoliko je u stanju da svojih pet saradnika iz vladinih kabineta ubedi da glasaju sa njim, moći će da podnese svoj predlog u procesu ispitivanja predloga; međutim, ukoliko je bez čvrstih podataka, on i članovi kabineta neće moći da to predlože članovima Kongresa (istočnjačka verzija zapadnjačkog parlamenta).

Kineski političari gledaju na svoje zapadne kolege na način na koji naučnici gledaju ljude koji sa ulice iznebuha uđu u njihovu laboratoriju jer na sebe gledaju kao na naučnike. Jer, kineski naučnici svoju najveću snagu vide u oslanjanju na čvrste podatke. Proceduralno, po rečima premijera Vena Đijabaoa, “uspostavljanje političkih smernica naglašava rešenja za velike probleme, bilo da su te smernice relevantne za veliku strategiju društveno-ekonomskog razvoja zemlje ili da su proistekle iz duboke brige javnosti”. Iako ovaj proces nije u potpunosti na naučnoj osnovi a ni potpuno demokratičan, označavati ga kao “autoritaran” (po zapadnom konceptu i viđenju) značilo bi promašiti suštinu. Ako predsednik Si tvrdi da je globalno zagrevanje prevara, šokirani Kinezi bi ga smatrali za autokratu a ne za demokrate, očekujući njegov skorašnji pad.

Samo-korekcija usred eksperimenata – od zemljišne reforme 1950-tih i privatizacije tokom 1960-tih, preko Velikog skoka napred do Kulturne revolucije, Reforme i Otvaranja, sve do borbe protiv korupcije – sve ovo učinilo je da domaća politika svake naredne decenije bude gotovo neprepoznatljiva u odnosu na one prethodne. Čini se kako je, na osnovu ovih informacija, prilično korektno pretpostaviti da je ova kombinacija politike tipa „iz-baze-ka-vrhu“, uz sprovođenje demokratije i njenih odluka isključivo na osnovu podataka o mišljenju javnog mnjenja i Konfučijanske vrline „izvrsnih pojedinaca“ koji svoju vrlinu demonstriraju u obratnom smeru, „sa vrha ka bazi“ – da je takva politika kreirala opštu podršku vladinim politikama na nivou višem čak i od onog koji je prisutan unutar ultra-demokratskih mehanizama koji su ugrađeni u, recimo, politički sistem jedne Švajcarske. To praktično znači, kako kaže Tomas Fridman iz Njujork tajmsa, da,”Ukoliko bismo mogli da na samo jedan dan budemo kao Kina, mogli bismo da provereno, osvedočeno i primereno donosimo prave odluke”. Umesto toga, kao što je rekao državni sekretar Vilijem Sjuard, “Izabrali smo kralja na četiri godine i dali mu apsolutnu moć u određenim granicama koje, uostalom, on može svojevoljno tumačiti”.

Konačni rezultati kineske demokratije su impresivni. Toni Sejč (Tony Saich) s univeriteta Harvard, koji je više od jedne decenije bio prisutan na izborima u Kini, navodi kako je devedeset šest posto (!) kineskih građana zadovoljno svojom  nacionalnom vladom, a Edelmanov izveštaj za 2016. godinu kaže da devedeset odsto njih ima u nju poverenja. Istraživanja o svetskim vrednostima (World Values Surveys) pokazuju da osamdeset tri odsto Kineza misli da njihova zemlja u radi u njihovu korist kao pojedinaca, a ne u korist posebnih grupa – što je svedočanstvo od izuzetnog značaja.

[1] The China Wave: Rise of a Civilizational State by Weiwei Zhang

[2] William Sewell, I Stayed in China.

Godfree Roberts, Quora

Si: Samo socijalizam može spasiti Kinu

Predsednik Kine Si Đinping rekao je juče, nekoliko dana posle reizbora u parlamentu, da “samo socijalizam može spasiti Kinu”.

Si, koji se smatra najmoćnijim kineskim liderom u poslednjih četvrt veka, u govoru na zatvaranju godišnje sednice parlamenta utvrdio je vodeću ulogu Komunističke partije Kine.

“Istorija je dokazala i nastaviće da dokazuje da samo socijalizam može spasiti Kinu. Samo razvojem socijalizma s kineskim karakteristikama moći ćemo da postignemo veliku renesansu kineske nacije”, rekao je Si, prenosi Beta pozivajući se na AFP.

Kineski lider, kom je parlament odobrio vremenski neograničenu vlast, naveo je da izuzetni uspon zemlje u poslednje četiri decenije “nije pretnja” ni za koga.

“Kina nikada neće žrtvovati interese drugih zemalja zarad sopstvenog razvoja. Samo oni koji imaju naviku da prete drugima vide druge kao pretnju. Niko ne treba da pogrešno razume ni da iskrivljuje iskrene želje i dela kineskog naroda za doprinos miru i razvoju čovečanstva”, rekao je Si.

U novom upozorenju Tajvanu, ostrvu koje se faktički otcepilo 1949, Si je izjavio da Kina “nikada” neće prihvatiti otcepljenje nijednog dela svoje teritorije.

“Dela i manevri usmereni na podelu zemlje su osuđeni na propast”, izjavio je on.

SAD su nedavno usvojile zakon kojim se visokim funkcionerima dozvoljava da posećuju Tajvan, i obratno. Peking se smatra jedinim legitimnim predstavnikom Tajvana i ne dozvoljava kontakte tajvanske vlade sa stranim zemljama.

Sledeće godine biće obeleženo 70 godina od osnivanja Narodne Republike Kine.

“Ovo je prekretnica u razvoju Kine”, rekao je kineski predsednik Si Đinping otvarajući prošlogodišnji kongres Komunističke partije Kine, i dodao da će zahvaljujući novoj viziji socijalizma sa kineskim karakteristikama Kina od 2020. do 2035. godine ostvariti cilj socijalističke modernizacije da bi do 2050. postala velika, moderna socijalistička zemlja koje je prosperitetna, jaka, demokratska, kulturno napredna, složna i lepa.

Neupućenima je uvod u Sijev izveštaj pod naslovom “Razmišljanja o socijalizmu sa kineskim karakteristikama” zvučao pretenciozno ali poznavaoci Kine kažu da je ono što je izložio najveća promena u doktrini Komunističke partije u poslednjih 36 godina.

Šta je to Si promenio? Na 11. kongresu, 1981. godine, najveća protivrečnost u kineskom društvu koju Partija treba da reši definisana je kao “protivrečnost sve većeg ljudskog materijala i kulturnih potreba naroda i društvene produkcije”.

Drugim rečima, Kina je suviše siromašna da bi zadovoljila kulturne potrebe sve brojnijeg stanovništva.

Predsednik Si sada je promenio tu definiciju i za najveću protivrečnost označio “nesklad između neadekvatnog i neravnomernog razvoja i sve većih potreba naroda za boljim životom”.

Umesto prosto “kulturnih potreba” pojavio se “bolji život” koji Si konkretizuje kao širok pojam koji ne obuhvata samo potrebu ljudi za materijalnim boljitkom i kulturnim napretkom, već i njihove sve veće zahteve za “demokratijom, vladavinom prava, pravdom i poštenjem, bezbednošću i čistijom životnom sredinom”.

Najprostije rečeno, Si pred Partiju prvi put stavlja činjenicu da Kinezi žele da imaju sve ono u čemu uživaju građani drugih razvijenih zemalja na svetu. Zemalja koje imaju drugačije političke sisteme.

Da socijalistička kineska država ne bi prošla kao sve druge socijalističke utopije u istoriji potrebno je da shvati šta narodu treba i da ima snage to i da isporuči.

Kina je u proteklih 20 godina 700 miliona svojih građana izvukla iz siromaštva, čak 140 miliona njih se našlo u srednjoj klasi, mereno zapadnim standardima.

Zahvaljujući reformama privreda je rasla dvocifreno na godišnjem nivou a i danas, u vreme opšte svetske stagnacije, prosečan godišnji rast je oko 7,5 posto.

Iz toga bi se dalo zaključiti da je Partija i do sada radila na boljem životu, kako ga je opisao Si.

I to je tačno ali je problem što sve to nije postignuto bez gubitaka. Prvobitne reforme počivale su na jeftinoj radnoj snazi, prljavim tehnologijama, teškim uslovima rada, a delovi Partije nisu ostali imuni na ono što se dešavalo i u svim ostalim perestrojkama u kojima su političari odlučivali o novcu – korupciju.

Kinezi otvoreno govore da su do pre pet godina za svakog zvaničnika bili gotovo sigurni da je korumpiran.

Pre pet godina, na prošlom, 18. kongresu KP Kine, Si Đinping je preuzeo kormilo od Hu Đintaoa i ubrzo zatim izrazio sumnju da će Partija, takva kakva je, imati snage da dovede Kinu do toga da postane svetski lider u privredi, vladavini prava i demokratiji.

Si vidi “socijalizam sa kineskim karakteristikama” kao istinsku demokratiju, ali elitističku. Da bi bila elitistička, Partija mora da bude prava elita, intelektualna i moralna.

Tokom njegovog prethodnog mandata stotine disciplinskih komisija pročešljalo je Partiju uzduž i popreko. Kažnjene su stotine hiljada članova, smenjene i uhapšene desetine hiljada, mahom zbog korupcije.

Od zvaničnika se danas više ne traži samo da budu ideološki potkovani, čak nije dovoljno ni da samo budu moralni. Pre svega se cene organizaciona sposobnost i razumevanje ekonomije.

“Da bi vodila veliku socijalističku zemlju sa više od milijadu i trista miliona ljudi, Partija mora da bude kako politički jaka, tako i vrlo kompetentna. Moramo da sačuvamo sposobnost da učimo”, rekao je Si u izveštaju pred Kongresom.

Za 90 miliona članova koliko ih ukupno ima Partija, organizovano je sto miliona obuka i obrazovnih kurseva. Svi zvaničnici višeg ranga podvrgnuti su revizijama rezultata, najviše BDP-a u gradovima ili provincijama kojima upravljaju i testiranju.

Na svim nivoima smenjeno je 17.000 zvaničnika jer testove nisu prošli. Čak 9.500 nije dobilo unapređenje. Kad se tome doda nekoliko desetina hiljada koji su smenjeni zbog plagijata, falsifikata i drugih prekršaja, otvorilo se mnogo mesta za novu klasu upravljača.

O tome govori i deo izveštaja Si Đinpinga koji kaže da će “produbiti reforme u poslovnom sektoru, rasturiti administrativne monopole, ubrzati reforme tržišnog formiranja cena faktora proizvodnje, olabaviti kontrolu pristupa tržištu u sektoru usluga i poboljšati mehanizme kontrole tržišta… Obezbediti da se vrednost valute i kamate formiraju tržišno i poboljšati sistem regulacije finansijskog sektora tako da se izbegnu sistemski finansijski rizici.”

Doslovno sve od navedenog nalazi se, u nekakvom obliku, negde u zakonima slobodnog tržišta zapadnih razvijenih zemalja.

Ekologija ne samo da nikada nije figurirala u izveštajima lidera Partije, već je Kina i na svetskoj sceni bila, s opravdanjem, dežurni loš momak kad je reč o brizi o životnoj sredini.

I ne samo u svetu, sami Kinezi su izvršili pritisak na vlasti da misle na zagađenje.

Aplikacije za praćenje zagađenosti su među najprodavanijim u velikim gradovima Kine, a neki Kinezi su čak i emigrirali jer ne žele da im deca rastu u vazduhu koji štipa za oči u grlo.

Si Đinping je shvatio da mora da obrati pažnju i na taj zahtev naroda pa je obećao da će “ova generacije odraditi svoj deo posla da bi korist imale buduće generacije”.

Kina je pristupila sporazumima o sprečavanju globalnog zagrevanja, neke od novoizgrađenih termoelektrana na ugalj smatraju se najčistijim tog tipa na svetu, a 24 odsto energije sada dolazi iz obnovljivih izvora.

Dakle, “socijalizam sa kineskim karakteristikama” može se posmatrati kao vrsta elitističke demokratije gde najmoralniji, pošteni, obrazovani i oprobano ekonomski sposobni pojedinci koji žele da se bave politikom, vode državni aparat koji brine o potrebama naroda i ne stoji na putu privrednicima – iako nikada neće biti opštenarodna demokratija zapadnog tipa, već “marskistička partija koja uči”.

Hakeri urušavaju nemačku infrastrukturu

Hakovanjem sve nestaje s lica zemlje: Elektrane, bolnice, snabdevanje vodom: Pošto je sve povezano na Internet, sve se može hakovati. Opasnost od hakerskog napada na infrastrukturu je prisutna i sasvim realna, pišu trojica nemačkih novinara za nedeljnik Špigl.

Nepoznata osoba je septembra ove godine putem interneta kontaktirala kanalizacionu mrežu velikog nemačkog grada. Sa kompjutera u SAD-u, haker je napao sisteme upravljanja pumpama, kojima se kontroliše protok otpadnih voda koje otiču u postrojenje za prečišćavanje. Danas su kanalizacioni sistemi – kao i gotovo svaki komad infrastrukture u Nemačkoj – visokotehnološki sistemi.

Kompleksni sistemi cevi, rezervoara, ventila i pumpi su međusobno umreženi i i njima se može upravljati iz kontrolnog centra. Ovi sistemi su delom direktno povezani svojim optičkim vlaknima, ali, delimično, i sa modemima koji se direktno povezuju na Internet. Mreža otpadnih voda velikog grada ponekad ima na hiljade takvih krajnjih tačaka – a time i hiljade potencijalnih ulaznih tačaka za sabotere.

Zbog toga, snabdevanje vodom pažljivo nadziru organi bezbednosti, baš kao što se nadgledaju i druga tzv. kritična infrastruktura u koje spadaju elektrane ili saobraćajnice. Bezbednosni organi dokumentuju svaki napad, a izveštaj stavljaju na raspolaganje kompanijama uključenim u proces neke komunalne operacije. Završni izveštaj o incidentu iz septembra navodi da su neke pumpe pozitivno odgovorile na američke pingove. U sledećem koraku, napadač bi verovatno pokušao da preuzme kontrolu nad modemima, a time i nad celokupnom kanalizacijom. Ono što zvuči bezopasno moglo bi se ispostaviti kao izuzetno neprijatna stvarnost „na terenu“.

Ciljevi primamljivi sajber-kriminalcima

Tokom velikih pljuskova, saboteri su u značajnoj meri paralizovali veliki grad: poplave, povratni smer bujice neprečišćene otpadne vode, velika oticanja otpadnih voda koje „žubore“ ulicama. U ovom konkretnom slučaju, napadači su verovatno bili neugodni: softver u modemima pumpe srušio se prilikom kontakta – kontrola jedinica više nije mogla da funkcioniše. Osim toga, IT stručnjaci kompanije prepoznali su napad i blokirali ga.

Grad poplavljen kanalizacijom iz toaleta desetina hiljada domaćinstava je poprilično neprijatna ideja i izgledno opasna po zdravlje. Tu je, međutim, prisutna i jedna daleko veća opasnost koja se proteže daleko izvan snabdevanja vodom. Čak i danas, tzv. kritična infrastruktura poput snabdevača električnom energijom i vodom, transportne rute, bankarstvo, zdravstvena zaštita i mediji predstavljaju primamljivu metu za sajber kriminalce, navodi se u poverljivoj analizi nemačke bezbednosne agencije.

Da li je motiv da iznuda novca ili tek širenje straha, užasa i osećaja neizvesnosti – izloženost društva visokih performansi povećava se onda sa razvojem i širenjem svetske računarske mreže, pa se njegova ranjivost povećava eksponencijalno. Zbog toga bi trebalo razmotriti ovakve sabotaže, obaveštavaju nadležni nemački organi. Tu je takođe činjenica da bi sabotaže mogle povrediti i ljude mogli je”nešto sa čim se takođe računa i ima u vidu”.

Koje su kompanije posebno ranjive na hakerske napade?

Broj IT upada i oštećenja po sektorima, prema podacima Nemačke savezne kancelarije za informatičku sigurnost (BSI)

Prema rečima mnogih stručnjaka za IT bezbednost,  bolnice su mete koje će privući posebnu pažnju sajber napadača. Razlog tome je što su IT sistemi javnih bolnica često beznadežno zastareli. Jedan sasvim jednostavan zlonamerni program kao što je “WannaCry” takođe je pogodio bolnice u Britaniji – a to je moglo biti tek neka vrsta zagrevanja, uvežbavanja prstiju od strane napadača. “U narednih pet do šest godina, nemačke bolnice postaće izuzetno ranjive”, kaže jedan anonimni IT specialista. Klinike, jednostavno, nemaju novca za takvu vrstu modernizacije.

Pomračenje digitalnog uma na Čistu sredu 2016.

Na Čistu sredu (Ash Wedneday) sredinom 2016. godine, na primer, pao je računarski sistem bolnice Lukas u Nojsu, gradu u nemačkoj saveznoj državi Severna Rajna-Vestfalija. Na nekim ekranima se pojavila otkupna „nota“, napisana na lošem engleskom jeziku. Sve datoteke računara su šifrovane, a ukoliko osoblje bolnice želi da se fajlovi „otključaju“, treba da se obrate ucenjivaču na e-mail adresu. Ukoliko bi klinika pokušala da uđe na bilo koji način u svoje podatke, to bi rezultiralo zahtevom za otkup. “Umesto plaćanja otkupa, pozvali smo nemačke organe da otvore državnu krivičnu istragu i podneli smo žalbu”, rekao je portparol bolnice Andreas Kremer. Istraga je i dalje u toku (!!!)

Rukovodstvo ove zdravstvene ustanove u Nojsu je tada odlučilo da, nakon napada, kliniku vrati u „pre-digitalnu fazu“  i naprosto se isključi iz računarske mreže. “Isključili smo sve sisteme kako bismo sprečili širenje malvera”, kaže Kremer. Doktori više nisu gledali rendgenske snimke na tabletima, laboratorijske vrednosti zapisivane su olovkom na papiru, a telefonski pozivi zamenili su elektronsku poštu.

“Mnogi zaposleni su izjavili da se na poslu osećaju kao pre 15 godina”, kaže portparol ove bolnice. Lekari su, iz bezbednosnih razloga, odložili operacije koje je trebalo da budu blisko praćene laboratorijskim testovima. Lukas klinika je privremeno takođe isključila rad na hitnim slučajevima, i tako uspela da smanji ozbiljnost štete prouzrokovane ovim sajber napadom. Hakerski napad nije ugrozio negu pacijenata, rekao je Kremer. Ipak, posledice su bile ogromne. Klinika je bila prinuđena da obnovi svoj celokupni informatički sistem. Cena: milion evra.

Bolnica u Nojsu je gotovo da je poklekla kao žrtva ucene koju su joj priredili obični kriminalci; oni su, verovatno, napali veoma različite objekte i operacije prema „shotgun” principu. Ali, šta ako počinioci – iz bilo kojeg razloga – ciljaju na celokupnu zdravstvenu infrastrukturu Nemačke? Hakeru koji je tek „polu-iznenađujući“ u svojim namerama i planovima, i bez neke posebne opreme, zapravo je lako da locira medicinsku opremu preko Interneta. Na primer, mnoge mašine koje obavljaju rad pluća ili srca su prilično izložene jer imaju svoje IP adrese s kojima je moguće izaći na Internet. Da bi se mašina preuzela ili čak isključila, potrebno je tehničko znanje – ali daleko od toga da je nemoguće.

Počinilac, gotovo svako…

Iako proizvođači ističu da njihovi uređaji ne bi trebalo da budu povezani na Internet, jedva da ima klinike u Nemačkoj koja se pridržava ovih uputstava. Čak je i nemački konglomerat Siemens nedavno morao da isporučuje softverske ispravke za svoje kompjuterske tomografe. Američka bezbednosna agencija je utvrdila da će čak i “napadač s malim poznavanjem informatičkih veština” moći da iskoristi ranjivosti sistema i otvoren pristup uređajima.

Sprečavanje napada teško da je izvodljivo. Na kraju krajeva, svi potencijalni počinioci dolaze pod lupu istrage: od problematičnih klinaca i kriminalnih ili ekstremističkih organizacija, do stranih obaveštajnih službi. U ogromnoj većini slučajeva, nakon izvršenog napada nije moguće pratiti njihov trag i poreklo, zbog čega pravi počinioci i njihovi motivi često ostaju pod velom tajne, kaže se u analizi nemačkih državnih organa.

Olakšavajuća okolnost može biti činjenica da su internet terorizam i masovni sajber napadi preskupe igrarije.

Teroristički napadi kroz internet kanale i magistrale mogući su već dugo vremena – ali su skupi i postaju sve skuplji, kažu stručnjaci. Savezno ministarstvo unutrašnjih poslova trenutno nema konkretna saznanja da li terorističke organizacije poseduju tehnička znanja za ovakav oblik napada. Napadi “islamske države” (IS) u Nemačkoj dosad je karakterisala velika jednostavnost u postupanju pojedinaca koji su regrutovani: počinioci bi naprosto nabavili oružje ili bi, čak, upotrebljavali svakodnevne predmete (nož, sečiva) kako bi usmrtili ili povredili.

Navodni “sajber-kalifat” pod okriljem “Islamske države”, koji je izazvao uzbuđenje u 2015. godini napadima na francusku televizijsku stanicu TV5 Monde i Centralnu komandu američkih oružanih snaga, verovatnije će biti ruski pronalazak. Prema nemačkim bezbednosnim organima, iračko-sirijska teroristička grupa nije u mogućnosti izvršiti kompleksne špijunske operacije ili sabotaže u globaloj računarskoj Mreži. Postoje brojne indikacije da su napadi koji se pripisuju “sajber kalifatu” zapravo sprovedeni pod lažnom zastavom i identitetom, te da iza njih stoje hakeri pod kontrolom Kremlja, kažu izvori iz bezbednosnih struktura. Ova sporna činjenica, međutim, teško da može olakšati ranjivost državne i privatne infrastrukture, čiji je uzrok umreženost i povezanost na Internet.

Jörg Diehl , Nicolai Kwasniewski, Fabian Reinbold (Der Spiegel)

Američka ekonomska dijagnoza: rast zabrinutosti od ekonomskih rizika

Neizvesnost podstaknuta planovima američkog predsednika Donalda Trampa za podsticanje ekonomskog rasta podstakla je zabrinutost američkih ekonomista u vezi rizika skopčanih sa ekonomskom slikom Sjedinjenih Država, iako su izgledi za ponovnu pojavu recesije na kratak  rok, po njima, neveliki, pokazuje jedna tromesečna studija.

Ključne su procene – uključujući one o privrednom rastu koji ove 2017. godine trebalo da iznosi 2,2 odsto, a 2,4 odsto u 2018. godini, tek možda neznatno modifikovane u odnosu na mesec jun, rezultati su novog kvartalnog istraživanja američke Nacionalne asocijacije poslovnih ekonomista (NABE).

Ono što je novost je to da je, u poslednjem sondiranju, 48 odsto od pedesetak anketiranih ekonomista smatralo kako preovlađuju opasnosti od usporavanja i kočenja ekonomskih aktivnosti. U svom junskom izveštaju, ova je Asocijacija iznela podatak da je njihov udeo iznosio 36%.

Udeo ekonomskih stručnjaka koji procenjuju da bi ekonomski rast mogao da nadmaši već postojeće prognoze smanjen je sa 60% na 43%.

Analitičar iz NABE-a i glavni ekonomista Američke asocijacije za građevinsku industriju, Ken Simonson, pronalazi niz mogućih razloga kojima se potkrepljuju – i rastu – pesimističke procene stručnjaka.

“Verovatno je posredi bojazan zbog situacije sa Severnom Korejom, a izgleda moguće i da je Američka centralna banka (Federal Reserve), sve bliže konačnoj odluci o zaoštravanju svoje monetarne politike”, izjavio je Ken Simonson agenciji AFP a prenosi londonski Dejli mejl.

Simonson, međutim, napominje kako rizik od ekonomskog usporavanja ne znači nužno i da treba očekivati recesiju.

Verovatno je da je na promenu raspoloženja uticao i blagi optimizam u pogledu uspeha Trampovih planova, iznosi svoju pretpostavku ovaj ekonomski analitičar.

U ovoj novoj studiji, udeo anketiranih koji očekuju smanjenje određenih poreza do kraja 2017. godine je pao na 73%, sa 83 odsto koliko je iznosio u u prethodnom kvartalnom istraživanju, objavljenom u junu.

Sprovođenje plana vezanog za američku infrastrukturu u ovom trenutku očekuje 61 odsto ispitanih, u odnosu na 83 odsto koliko je njihov udeo iznosio u junskoj studiji.

Pritom, trebalo bi napomenuti i da su ove brojke znatno više od onih koje postoje u NABE-ovom šestomesečnom istraživanju objavljenom u avgustu, a kojim je obuhvaćen veći broj ekonomskih stručnjaka.

Ken Simonson izražava sumnju u vest da će vašingtonski donosioci odluka pre kraja naredne godine imati gotov konačan predlog obimnih promena poreskog sistema, s obzirom na kompleksnost ove tematike kao i na oštra razmimoilaženja koja su, po ovom pitanju, nastala u američkom Kongresu.

Pa ipak, rezultati najnovije studije koju je sačinio NABE pokazuje da je, prema procenama, gotovo tri četvrtine anketiranih ekonomista izjavilo da su šanse za novu recesiju 25% ili čak i manje. Preostalih 25 odsto ispitanih mišljenja je da su izgledi za novi finansijski mehur između 26% i 50%.

Ovo istraživanje je sprovedeno u trenutku dok je Hjustonom harao uragan Harvi, a pre nego što je uragan Irma zadesio Floridu. Procene o štetama nastalim ovim vremenskim kataklizmama nisu bile uključene u istraživanje.

Analitičari podvlače da uragani i slične vremenske katastrofe po pravilu suzbijaju ekonomski rast gledano iz kratkoročne perspektive, što se potom obično nadoknadi intenzivnijim aktivnostima koje su deo obnove katastrofom pogođenih područja.

Prognoza mesečnog rasta plata (izuzev za farmere, vojna lica, bezbednosne službe, samozaposlene i one u kućnoj radinosti) je za 2017. godinu bila nepromenjenih 178.000, mada se uočava da je prosečna nezaposlenost doživela blagi pad, na 4,4 odsto, u odnosu na junskih 4,5 odsto.

Ekonomisti očekuju da će Federalne rezerve nastaviti sa strategijom postepenog povećanja kamatnih stopa, pri čemu centar ciljnog opsega fonda iznosi 1,375 procenata na kraju godine, a 2,125 procenata do kraja 2018. godine, u odnosu na trenutni ciljni opseg koji je od 1,00 do 1,25 procenata.

Nakon dvodnevnog sastanka  FED-u, u sredu, su analitičari izneli mišljenje da postoje dobre šanse za povećanje stope rasta u decembru.

Progon WikiLeaksa i budućnost novinarstva

Nedavna najava ministarstva pravde SAD da će razmotriti mogućnost da podigne optužnicu i krivično goni WikiLeaks i možda uhapsi njegovog osnivača Juliana Assangea nečuven je i veoma opasan potez koji preti da ugrozi slobodu medija i prava novinara. Verovatan povod za podizanje optužnice su objavljivanje poruka Stejt departmenta 2010. godine i nedavno otkrivanje hakerskih alatki koje koristi CIA.

Šta god da mislimo o WikiLeaksu – a naročito ako ne mislimo ništa dobro – važno je da razumemo koliko je ova optužnica opasna po budućnost novinarstva u SAD. Mediji neprestano objavljuju poverljive podatke. Optužnica protiv WikiLeaksa znači da bi slična sudbina uskoro mogla zadesiti mnoge novinare. Čak i najoštriji kritičari WikiLeaksa treba da osude ovaj postupak kao ozbiljnu pretnju pravima koje štiti Prvi amandman.

Mnogi to možda ne primećuju, ali poverljive informacije završavaju na naslovnim stranama Njujork tajmsa, Vašington posta i Vol strit džurnala praktično svake sedmice. Kao što je pre više od 40 godina primetio novinar Njujork tajmsa Max Frankel povodom objavljivanja Pentagonskih dokumenata, bez prava na publikovanje tajnih informacija „izveštavanje o diplomatskim, vojnim i političkim temama u skladu sa standardima na koje je naša javnost navikla ne bi bilo moguće – bilo da su u pitanju dešavanja u svetu ili u Vašingtonu – pa bi se funkcionalni sistem komunikacije između vlade i građana obrušio i nestao“.

Nema boljeg primera za to od aktuelnih medijskih izveštaja o Trumpovoj administraciji: oni podrazumevaju objavljivanje informacija koje bi administracija radije zadržala za sebe. Bilo da je tema ostavka kontroverznog savetnika za nacionalnu bezbednost Michaela Flynna, plan Trumpove administracije da pokrene nove vojne ofanzive širom sveta ili davanje dozvole za torturu zatvorenika – američki građani bi bili neuporedivo manje obavešteni da te informacije nisu objavljene.

Nije teško pogoditi kako će kritičari WikiLeaksa odgovoriti na ove argumente. Očigledno je da deo američke javnosti ovu organizaciju vidi kao neprijatelja zbog objavljivanja prepiske Hillary Clinton pred izbore i da želi da ova organizacija i njen osnivač budu primereno kažnjeni. Neki će reći, „Julian Assange nije novinar“ ili „on nije američki državljanin“ i tako pokušati da ga odvoje i udalje od drugih medijskih kuća.

To je neverovatno kratkovido. Kakve god primedbe da imate na uredničke procene ljudi iz WikiLeaksa, ne može se poreći da oni objavljuju važne informacije koje zavređuju da se nađu u medijima. Da, oni su uspeli da na sebe navuku bes dve uzastopne američke administracije, baš zato što se dosta materijala koji objavljuju smatra „poverljivim“. Ali to rade svi mediji, ako imalo vrede.

Možda mislite da su premise WikiLeaksa pogrešne, da organizacija nastupa neodmereno ili da otvoreno zastupa određene političke opcije češće nego što to čine tradicionalne novinske kuće. Ali to ne znači da treba dozvoliti da se osvetničkom i neprihvatljivom optužnicom dovede u pitanje sloboda medija kao takvih. (Uzgred, prava iz Prvog amandmana nisu ograničena samo na američke državljane, već su univerzalna i važe za svakoga ko se nađe u pravnoj nadležnosti SAD – bio državljanin ili ne – suprotno onome što misli direktor CIA.) I da li neko zaista veruje da će se Trumpova administracija – poznata po neprikrivenoj mržnji prema medijima – zaista zaustaviti na WikiLeaksu?

Peter King, republikanac koji podržava Trumpa, gostovao je na CNN-u i izjavio da je zadovoljan zbog toga što je ministarstvo pravde najzad „pronašlo način da kazni“ WikiLeaks. To je isti onaj Peter King koji je u poslednjih 10 godina u više navrata pozivao na krivično gonjenje novinara. U mandatu administracije Georgea Busha izjavio je da novinare Njujork tajmsa treba pohapsiti na osnovu zakona o špijunaži. Zatim je u Obaminom mandatu tražio isto za novinara Gardijana Glenna Greenwalda zbog izveštavanja o Snowdenovim dokumentima. To su novinari koji će uskoro doći na red, ako ministarstvo pravde uspe u svojoj nameri.

Pre samo nekoliko sedmica, Trump je nazvao Njujork tajms i druge vodeće novinske kuće „neprijateljima američkog naroda“. On neprestano napada medije zbog kritičkog izveštavanja o njegovim „lažnim vestima“, a u kampanji je više puta pretio da će tužiti novinare ili medijske kuće, pa je čak otvoreno predlagao da se zakoni izmene tako da se olakša sudsko gonjenje medija i novinara. Nemojte misliti da će ova administracija propustiti priliku da presedan uspostavljen ovom optužnicom iskoristi protiv bilo kog medija koji objavi sadržaj koji joj se ne dopada.

Ako Trumpovo ministarstvo pravde ostvari svoju pretnju sledeći put će se na meti naći izdavač do koga vam je stalo, novine koje se Trumpu ne sviđaju – možda baš one koje čitate svakog jutra. Zato ustanimo u odbranu prava WikiLeaksa – jer bi Njujork tajms, Vašington post ili Gardijan mogli biti sledeći.

 

Trevor Timm, The Guardian, 21.04.2017.

Peščanik

Erik Šmit: Preduzetnici rizikuju sve kako bi svet promenili nabolje

Predsednik Alfabeta (Alphabet) Erik Šmit (Eric Schmidt) juče je izjavio da je „umoran od apatije društva prema promenama“, dodavši da su „preduzetnici lek za tu bolest“.

10

“Postajem sve uvereniji kako moramo proizvesti što više preduzetnika – ne samo ovde u Americi već posvuda”, rekao je Šmit. “I to u svakoj industriji, širom sveta.” Kasnije je još dodao: “Ja sam lično umoran od igre nultog zbira (zero sum game), da neko mora da izgubi kako bi neko drugi dobio, ili obratno, sit sam stvaranja konkurencije tamo gde je nema, kao i kreiranja situacije u kojoj bi svako mogao da kaže „Oh, pa, ništa se tu ne može promeniti”. Mislim da ima puno dokaza da se jako puno stvari menja nabolje, i da sve postaje mnogo, mnogo bolje.”

Šmit je na godišnjem skupu akcionara uzeo reč kako bi diskutovao o oblastima koje obećavaju dalji kompanijski rast a to su inovacije i dalji razvojni programi: od laboratorijski uzgajane govedine, kao sjajne alternative koja bi odmenila ekološki štetno uzgajanje govečeta, do autonomnih vozila bez vozača koja su, po njegovom mišljenju, već predugo bila samo prototipovi u razvoju.

Treba se podsetiti da je Erik Šmit iz svog džepa dao milion dolara kako bi pomogao tehnološkim startap firmama  koje, kako je rekao, „nastoje da rešavaju ključne probleme“.

Šmit je posebno apostrofirao neke od uglednih kompanija kao što su Starbaks (Starbucks) i SAP, koje su, naravno, stvorili – preduzetnici.

“To su ljudi koji, na neki način, veruju da svet mogu učiniti drukčijim i boljim”, rekao je Šmit. „A oni su spremni da posvete svoje živote, svoje vreme, da sve svoje stave na kocku i rizikuju gro svog kapitala kako bi, zajedno s drugim preduzetnicima koji su poput njih, stvarali bukvalno milione radnih mesta i, konačno, i milijarde dolara svog bogatstva.”

03

Ne samo što preduzetnici osnažuju svaku privredu i ekonomiju – oni se, takođe, bave rešavanjem najvećih društvenih problema, ukazao je Šmit, koji je jedan od vodećih ličnosti Gugla. On je, u svom obraćanju akcionarima, odgovarajući na njihova pitanja, kao primere naveo „Američki sistem međudržavnih auto-puteva, projekat identifikacije ljudskog genoma i spuštanje čoveka na Mesec, koji su istorijski primeri revolucionarnosti preduzetnika“, a uz njih, kao ne manje bitne, pomenuo je „otkriće i masovnu proizvodnju ličnih računara kao i Internet revoluciju“.

“Preduzetnici su – kao posebna vrsta ljudi – već sami po sebi oni koji će neminovno smisliti nova i bolja rešenja u hemiji, medicini, transportu ili informatici”, rekao je on. “Nažalost, mi kao da smo po pravilu uvek raspoloženi da pominjemo i glorifikujemo i mislimo samo na neke preduzetne pojedince. Međutim, tu se zapravo radi o ‘ekosistemima ljudi’: posebnim, preduzetnim osobama koje su sposobne da, na kraju dana, sklope veličanstvenu priču i to samo iz njenih delića.”

On se požalio da je društvo tokom protekle decenije bile manje sklono za postizanjem saglasja i konsenzusa o glavnim univerzalnim izazova koji hitno zahtevaju revolucionarna rešenja. Bio neko preduzetnik ili ne, kako je Šmit obrazložio – svako od nas trebalo bi da prepozna i prihvati moćan impuls zajedničkog, globalnog činjenja dobra u ime opšteg napretka.

“A ja, što moram da naglasim, iako nisam preduzetnik, imam ogromno poštovanje prema njima”, rekao je Šmit, pozivajući akcionare, kao i donatore, političke igrače i sve građane da deluju u cilju opšteg svetskog napretka. “Čini mi se da je suštinsko pitanje i problem u nedostatku mašte kao i u nedostatku radoznalosti, izostanku stalnog postavljanja najboljeg pitanja na svetu: ‘Šta je to što bi trebalo da svi činimo?’ Ako nas sećanje vrati unazad, podsetićemo se velikih reči Džona Kenedija (John F. Kennedy): ‘Šta je to što vi možete da učinite za svoju zemlju?’ “

Šmit je izložio svoja zapažanja na prvom godišnjem sastanku akcionara Alfabeta otkad je ona postala krovna tj. matična kompanija pod kojom se nalazi i Google. Deoničari su glasali protiv svih šest predloga stavljenih na sto ispred njih, uključujući i zahteve koje bi obavezivali članove Guglovog upravnog odbora da podnose izveštaje o operacijama lobiranja u kojima ova kompanija učestvuje, ističući i nedostatak transparentnosti, posebno kada se radi o visini plata i rodnoj ravnopravnosti zaposlenih.

Akcionari su, takođe, postavljali pitanja vezana za izostanak besplatnih podsticaja i poklona koje bi Alfabet trebalo da nudi polaznicima kompanijskih kurseva i pripravnicima (što je kompanija odmah uvažila, otklonivši nedostatak), preporučujući još intenzivniju primenu „zelenih“ rešenja u sklopu energetske samoodrživosti kompanije, kao i zaštitu ptica od vetro-generatora. Jedan od akcionara se tokom panela obratio šefici finansija Ruth Porat sa “lejdi CFO“, dok je Majkl Pasof, direktor Proksi Impakta (Michael Passof, Proxy Impact), doveo u pitanje odluke i ponašanje upravnog odbora Alfabeta, kritikujući ga zbog „nedostatka transparentnosti“ vezanih uskraćivanje podataka o rodnoj i platnoj strukturi ove kompanije.

I dok tokom Q&A sesije članovi Upravnog odbora Alfabeta odgovarali na pitanja akcionara – koji su kao sporne isticali upravo kompanijske „ideale“ i prioritete u procesima donošenja odluka, barem je Erik Šmit uspeo da akcionarima jasno stavi do znanja kako i koliko ceni – preduzetnike.

Čitav akcionarski panel Alfabeta možeter pogledati  u nastavku:

Entrepreneur.com

Milenijumska generacija želi da se isključi iz novčanih tokova

Milenijumovci (Millennials), generacija Y ili bilo koji drugi marketinški termin koji se koristi kako bi se opisali svi koji danas imaju između 18 i 35 godina, postali su nešto slično kao “catnip” za industriju finansijskih usluga (Catnip: Neko ili nešto veoma atraktivno ili privlačno određenoj osobi ili grupi).

02

Milenijumovci već danas predstavljaju najveći deo američke radne snage a njihovo radikalno drugačije – po nekima i vrlo razorno – ponašanje kao potrošača ostavlja za sobom pustoš u onim industrijama koje se bore da drže korak sa uvidima kako, gde i na šta i ova generacija troši svoj novac. Priču donosi Fajnenšel tajms.

03Donosioci odluka u velikim korporacijama izgaraju da pribave što je moguće više ovih informacija – o tome ko su, zapravo, ti “milenijumci”, gde mogu da ih pronađu i kako da postanu deo njihovog poslovanja – pre svega deo njihove matrice u trošenju finansijskih sredstava – a i oni zaposleni u vrhu kompanija koje barataju novcem se ne razlikuju jer i njih isto zanim:. I njima su milenijumci enigma koju treba dešifrovati – pre svega kako bi doprli do njihovog novca.

Međutim, u industriji koja se već dugo okrivljava za beskrvnost, mušku predominantnost i ustajalost – industriju koja se po tradiciji poziva na prevagu belih sredovečnih muškaraca zaposlenih na tržištu upravljanja investicijama – izgledi da ovakve “bele kragne” pridobiju pažnju nadiruće potencijalne klijentele starosti od 18 do 35 godina je posebno obeshrabrujući zadatak.

Istraživanje o tome kakav je obrazac razmišljanja i ponašanja “generacije Y” je već pokazalo da će se menadžeri koji rade sa nekretninama i kešom svojski potruditi da ubede ovu novu vrstu “milenijumskih investitora” da se odvoje od svog novca, i to na isti onaj način na koji su to činili njihovi roditelji i dedovi. A najnovija u dugom nizu studija na ovu temu čini da se menadžeri i dalje osećaju nelagodno.

01

Prema istraživanju američkog fonda Leg Mejson (Legg Mason), koji je za potrebe svoje studije anketirao više od 5.000 bogatih individualnih investitora u preko 19 zemalja, rezultati su porazni za bele kragne koje žele da ih pridobiju: manje od jedne petine ispitanika iz generacije Y reklo je da će biti spremno da svoj novac drži u fondu sa slabim performansama –  nešto više od godinu dana, pre nego što bi sasvim odustali od njega.

04Nasuprot tome, skoro tri puta više investitora starijih od 40 godina izjavilo je da bi, i pored slabih performansi fonda u koji su uložili, ostavili da njihov novac i dalje (još neko vreme) stoji u njemu, izveštava Leg Mejson.

Ovo predstavlja problem za industriju čija isplativost zavisi od količine finansijskih sredstava koja uspeju da se prikupe i, na kraju, i zadrže. Sva eventualno nova sredstva se primaju s velikom zahvalnošću, ali što je ta aktiva “lepljivija” to jest primamljivija, tim bolje za fond-menadžere.

05Nik Hangerford (Nick Hungerford), ne-egzekutivni direktor kompanije Nutmeg za onlajn investitorski menadžment, osnovane 2011. a već 2012. stekavši veliko bogatstvo i poslovno-finansijsku podršku giganta za menadžment nekretnina, Schroders, ujedno i najveći britanski fond koji je listiran, smatra da bi “tradicionalne investicione kuće trebalo da budu i te kako nervozne”.

“Menadžeri imovine trebalo bi da se zabrinu da li će [milenijumovci] uzimati aktivnog učešća u njihovim investicijama – kao što treba da budu zabrinuti i zbog toga što su pripadnici generacije Y spremni za brzo i beskompromisno povlačenje svojih sredstava iz fondova.

06“Za fond-menadžere je izuzetno nezgodno to što su milenijumovci veoma zahtevni i konstantno traže sve bolju uslugu, ali zato – da nesreća po njih bude veća – po pravilu ulažu daleko manje od drugih starosnih grupa. Potiču iz generacije koja je navikla da se iz trenutka u trenutak “šaltuje” i prebacuje na nešto drugo, ali, još uvek, kao klijenti, nisu previše visoko cenjeni.”

Endrju Pauer (Andrew Power), konsultant iz Dilojta (Deloitte), autor brojnih izveštaja o uticaju koji milenijumovci imaju na poslovanje s investicijama dodaje: “Menadžeri koji se bave aktivom treba da se zabrinu u vezi tog trenda, jer kada neko lako i bez osvrtanja prebacuje [sredstva], verovatno da njihov novac neće ostati u okviru istog fonda (već će ga promeniti).”

07Značajno je, takođe, povećana verovatnoća da će ova generacija investitora povlačiti svoj novac daleko pre i lakše nego već postojeći klijenti, što, takođe, već stvara ogromne probleme menadžerima kada su u pitanju performanse fondova i njihovo predstavljanje i rejting na berzi. Takvi klijenti za sobom povlače nužnost akumuliranja i zadržavanja veće količine novca u fondu – tzv. “mrtvog” novca kojeg će morati da drže deponovanog u skladu sa tim naglim i iznenadnim povlačenjem keša na koje su milenijumovci navikli, a po rekordno niskim kamatnim stopama – čime se sami fondovi ulaze u negativnu teritoriju na mnogim tržištima, što bi umnogome umanjilo povraćaj tj profitne prinose.

08Pol Trejnor (Paul Traynor), rukovodilac međunarodnog penzionog i osiguravajućeg fonda BNY Mellon kaže da “Ukoliko napravimo pretpostavku da su ovi ljudi daleko nestabilnijeg i “fluidnijeg” stava po pitanju toga gde će ulagati svoj novac, menadžeri će biti primorani da uvek u fondovima imaju deponovano više novca nego što su ga imali  dosad – a realnost je da je keš kojeg niko ne koristi, već samo leži kao depozit, skup. Nesumnjivo da ovakva situacija veoma lako može da umanjuje i ruši performanse fonda, bez sumnje. “

09Tu su, isto tako, i druga pitanja koja takođe treba da budu rešena. Milenijumovci su postali radno sposobni i ušli su u radni proces otprilike u isto vreme kada je počela i svetska finansijska kriza 2008, tako je ova situacija u njih usadila urođeno nepoverenje u finansijske institucije – na način na koji to prethodne generacije nisu imale.

Generacija Y pridaje veliku vrednost fer cenama i transparentnosti, u skladu sa studijama Dilojta, nešto sa čime se tržište na kojima rade fondovi hvataju u koštac.Izuzev godišnje naknade za upravljanje njihovim investicijama – postoje i fiksne naknade koja se plaćaju finansijskim kućama, i, prema nekim procenama, lako se može desiti da se tu pojavi između 11 i 13 dodatnih slojeva troškova. A to je nešto što milenijumovci ne “opraštaju”.

10“Da bi se prevazišao ovaj negativan stav uvrežen u pripadnicima generacije Y, menadžeri treba da se fokusiraju na transparentnost cena”, kaže Danijel Kobler, iz Dilojta.

“Sve naknade treba da budu jasne, razumne i poštene. U digitalnom dobu, milenijumovci imaju daleko veća očekivanja po pitanju transparentnosti. Kod njih ne prolazi taktika prećutkivanja skrivenih troškova.”

Ali, već je nešto i učinjeno kako bi sefondovi obratili-privukli-dopali milenijumovcima, od kojih 80 odsto njih poseduje pametne telefone, a 90 posto ih proverava u roku od 15 minuta nakon buđenja.

Mulimenadžerski fond Seven Investment Management, u želji da osvoji milenijumovce, angažovo je programere video igara kako bi “gejmifikovali” njihovu klasičnu aplikaciju za mobilne telefone. Ovaj britanski butik fond radi na zajedničkom ulaganju sa firmom Precious Blue Dot, čiji su programeri napisali neke verzije za video-igru Donkey Kong namenjenu igračima na Nintendo konzolama.

11

Ove dve kompanije radile su na aplikaciji pod nazivom MyFuture, koja klijentima omogućava da se “igraju” s različitim finansijskim scenarijima. Tako oni koji igraju ovu “finansijsku igricu” preduzimaju određene finansijske poteze kao što je prodaja imovine, povećanje ili smanjenje plate, ili smanjenje troškova školarine.

12Četiri petine viših službenika koji upravljaju imovinom očekuju da će tržište fondova biti poremećeno od strane spoljnih učesnika na isti način na koji je kompanija Apple dokrajčila muzičku industriju uvođenjem iTunes. Prema anketi 400 visokih rukovodilaca koju je sproveo holding za finansijske usluge State Street (kastodi banke koja trguje hartijama od vrednosti u svoje ime a za račun klijenta i na taj način se ova banka pojavljuje na berzi dok ime pravog vlasnika akcija ostaje skriveno), 79 odsto njih strahuje da će se suočiti s direktnom konkurencijom sa ne-tradicionalnim učesnicima u menadžmentu nekretninama.

Nutmeg je takođe izjavio da razmatra korišćenje aplikativnih funkcija mobilnog telefona poput geo-lokacija, kako bi se klijentima omogućilo da uplaćuju u svoj portfolio kada stignu na određene destinacije – kako bi suzbili loše navike, na primer, posete restoranima brze hrane.

13Već su načinjeni okvirni koraci u cilju zadobijanja ove demografske grupe, a očekuje se da će u budućnosti biti i urađemo i daleko više – ne samo zbog saznanja da će postojeći fondovi morati da se prilagode ovoj generaciji kako bi nastavili da manje-više uspešno rade posao, već i zbog straha da bi drugi igrači mogli da se probiju na tržište i popune eventualnu prazninu, koja bi nastala ukoliko bi se fondovi povukli, primorani lošim rezultatima u radu s “milenijumskim klijentima”.

Martin Gilbert, izvršni direktor i koosnivač globalnog fonda za menadžment nekretninama, Aberdeen Asset Management, sumirao je svoje raspoloženje, koje je, inače, uobičajeno i kod njegovih kolega angažovanih po istom zadatku – da vrbuju milenijumce s namerom da ih privole da investiraju svoj novac kod njih. Gilbert kaže: “Ja sam izvršni direktor i plaćen sam da budem paranoičan, tako da i imam paranoju povodom ovoga što nam se događa s milenijumovcima.”

15Kako milenijumovci definišu finansijski uspeh?

Istraživanje koje je ove godine objavila kompanija Facebook, studije koja je  analizirala konverzaciju američkih radno sposobnih milenijumovaca, pokazuje da se oni međusobno uveliko podržavaju, slušaju i dogovaraju na platformama društvenih medija. Stoga uopše ne iznenađuje otkriće da se njihove ideje i stavovi o finansijskom uspehu nezamislivo razlikuju od stavova i ideja njihovih roditelja.

Skoro polovina anketiranih milenijumovaca sa Fejsbuka izjavilo je da je broj jedan pokazatelj finansijskog uspeha “biti rasterećen dugova, ne biti zadužen”. Jedna petina njih izjavila je kako je posedovanje sopstvenog doma najbolji pokazatelj finansijskog uspeha. Otprilike samo je jedan od njih deset rekao da je “biti u stanju da se povučete i odete u penziju relevantan pokazatelj finansijskog uspeha”.

14

Milenijumovci su izuzetno zainteresovani za štednju, ali su oprezni u vezi svega što je označeno i vodi se kao “investicija”. Prema navedenoj studiji Fejsbuka, 86 odsto njih izjavilo je da aktivno štede ili da to pokušavaju. Odgovori u drugom istraživanju, međutim, ukazuju na to da je ovo često usmereno ka štednji sa kratkoročnim ciljem (kao što je npr. štednja da skupio novac za odlazak na odmor), a ne štednja kao ulaganje za budućnost.

Prema ovoj analizi, više od polovine njih izjavilo je da su štedeli “samo zato što žele da budu odgovorni”, iako milenijumovci imaju tendenciju da ne ulažu dovoljno novca, a da su među njima 1,6 puta veće šanse nego među pripadnicima starijih generacija da nemaju bilo kakvih investicija. I dok polovina njih izjavljuje kako “nemaju dovoljno novca da bi ga investirali”, četvrtina njih kaže da “ne znaju kako da to učine”.

Više od polovine anketiranih milenijumovaca je reklo da smatraju kako nemaju kome da se obrate za dobre i prave finansijske smernice – što pruža jasnu priliku i šansu za dalji rast sektora digitalnih finansijskih usluga, koji je već u ogromnom usponu.

Financial Times