Pre no što se opšta situacija trajno poboljša, pandemijsko stanje će se još neko vreme pogoršavati, i ispostavljajući se kao pretnja bar još do kraja 2021. A najteži klimatski izazov, po njemu, neće biti automobili koje vozimo, već zgrade koje gradimo. I mada se stvari trenutno čine zastrašujućim, u opštoj slici – život će se i dalje poboljšavati.
To su samo neka od predviđanja koja je Gejts izneo tokom jednosatnog neformalnog ćaskanja na prošlonedeljnoj virtuelnoj konferenciji ’GeekWire Summit’. Odgovarao je na pitanja glavnog urednika GeekWire-a, i to u vezi najraznovrsnijih tema, u rasponu od njegovog preminulog oca, pa do anti-trast akcije koja cilja na visoko-tehnološke kompanije (Današnji poslovni lideri ne prave grešku zanemarujući svoje odnose sa vladinim zvaničnicima, rekao je, jer, „Svi su videli šta sam uradio i sada su daleko bolje upoznati“).
Evo nekoliko prognoza koje je Gejts tom prilikom izneo:
1. Pandemijska slika će se još neko vreme pogoršati, pre nego što se konačno poboljša.
„Od danas do kraja godine, stvari će se još pogoršavati“, rekao je Gejts, upitan za vremenski okvir i rok do konačne pobede nad kovidom-19. “Model je čak i pre nekoliko meseci pokazao da, sa više ljudi u zatvorenom prostoru, uz hladnije vreme, i Evropa i Sjedinjene Države doživljavaju povratno dejstvo korone. A to se, nažalost, pokazalo tačnim. Tako da možemo očekivati da će tokom jeseni doći do povećanja broja inficiranih i preminulih.”
Nakon toga, kako je potom dodao, stvari će se poboljšati: „Dobra vest je da će bolja terapija – pre svega ona koja se oslanja na monoklonska antitela – postati dostupna već do kraja ove ili početkom sledeće godine.“ Monoklonska antitela nastaju kloniranjem belih krvnih zrnaca i mogu biti ciljana na određene antigene (I Tramp je primio ovaj tretman kao deo „koktela“ korišćenog za svoj slučaj). Američka farmaceutska kompanija Ilaj Lili (‘Elly Lilly’) je nedavno zaustavila svoja ispitivanja monoklonskih antitela, iako se Gejts nada da će ih uskoro ponovo pokrenuti.
On je rekao i da su vakcine takođe na putu: “Verovatno da je to (odobravanje i puštanje u promet) početkom sledeće godine, dve ili tri od prvih šest koje su trenutno u trećoj fazi ispitivanja će verovatno dobiti odobrenje. I to je ono što nas pokreće na putu ka smanjenju prenosa (korone).”
Gejts je rekao da se nada da će, sa uskoro dostupnim vakcinama, škole moći da krenu ka ponovnom otvaranju. „Svakako do sledeće jeseni, nadam se da bismo mogli da vratimo obrazovanje na pravi put“, rekao je. „Dakle, SAD bi do kraja 2021. godine mogle biti u mnogo boljoj formi nego što su to trenutno.“
Ipak, upozorio je on, pandemija nigde neće biti istinski okončana dok svuda ne bude potpuno poražena. „Nećemo se potpuno vratiti u normalu dokle god se ne rešimo ovog virusa bilo gde u svetu“, rekao je Gejts, primetivši da su neke države, poput Novog Zelanda, Australije i Južne Koreje brzo zauzdale virus – samo da bi potom videle da novi talas zaraze stiže sa posetiocima iz inostranstva. „Dakle, globalna eliminacija, uz punu međusobnu saradnju: to bi bilo ono što mislimo da treba uraditi“, rekao je on.
2. Bićemo bolje pripremljeni za borbu protiv sledeće pandemije, kao i nekih današnjih bolesti.
Jedna dobra stvar koja proizlazi iz trenutne pandemije je to što donosioci odluka širom sveta, a posebno Sjedinjene Države, rade mnogo bolji posao obezbeđujući sredstva za iznalaženje pravog odgovora na pandemiju, rekao je Gejts. Ono što je možda još važnije je to što u trci za zaustavljanjem korone istovremeno došlo i do ubrzanja razvoja RNK vakcina. Tradicionalne vakcine deluju tako što „zaraze“ primaoca inertnim ili „mrtvim“ patogenima kako bi pokrenule imuni odgovor. RNK vakcine nisu celi patogeni, već samo njihov delić, „genetska poruka“ ili „ključ“ koji proizvodi sličan odgovor od strane imunološkog sistema. Budući da im nije potreban čitav patogen, RNK vakcine su bezbednije za primenu, lakše se proizvode i potencijalno su svestranije.
„To je pristup koji obećava, kako s aspekta maksimalnog skraćivanja roka potrebnog za stvaranje nove vakcine, tako i radi sticanja mogućnosti stvaranja opšte „fabrike“, generalnog pristupa, koja bi mogla da stoji i bude validan, bez obzira na to sa kojom ćete se bolešću suočavati u budućnosti“, rekao je Gejts. „Želimo da koristimo tu platformu kako bismo pokušali da napravimo i vakcine protiv HIV-a, malarije i tuberkuloze.“
3. Najteži izazov za klimatske promene neće biti automobili i vozila: Biće to zgrade.
Većina ljudi razmišlja o borbi protiv klimatskih promena u smislu čistijih izvora energije, poput sunčeve ili energije vetra, ili takvih rešenja kao što je vožnja električnih automobila. Gejts je rekao da podržava te inicijative, ali da se suočavamo sa težim problemom kada je u pitanju proizvodnja cementa i čelika. „Nemamo načina da napravimo cement čija proizvodnja ne uključuje značajne emisije (štetnih gasova)“, dodao je.
I mada promene u ljudskom ponašanju radi smanjenja emisije ugljenika mogu proizvesti značajne pomake, „ispostavlja se da je (razvoj) paleta naprednih tehnologija jedino rešenje“, rekao je on. “Bez inovacija, nema nikakvog načina (za osvajanje suštinski bitnih poboljšanja). Srećom, inovacije – iako ih je teško predvideti, u tih desetak različitih oblasti, ako ih imamo – onda možemo da radimo veoma dobro.” Gejts već podržava ’Heliogen’, startup koji istražuje načine korišćenja solarne energije za visoko-temperaturne primene, poput one u proizvodnji čelika i cementa.
4. Ako pogledate širu sliku, stvari postaju sve bolje.
Gejts je izuzetno optimističan, i taj je stav bio najvidniji kada je odgovarao na pitanje o razlozima za svoju nadu u napredak.
„Generalno, osnovni okvir (za sve ove akcije i inovacije) je težnja za vođenjem jednog boljeg života“, rekao je Gejts. “Polako, ali sigurno prepoznajemo kako se odnosimo prema manjinama i kako se odnosimo prema ženama. Polako, ali sigurno smanjujemo smrtnost od raka počinjući da shvatamo stvari poput dijabetesa i Alchajmera.” Ima i neuspeha, priznao je, a ova pandemija je odličan primer za to. Ipak, rekao je, „pre sto godina stopa smrtnosti dece pre pete godine života iznosila je oko 30 procenata. Nigde na svetu sada nije toliko loše“. Iako je smrtnost dece još uvek previsoka na nekim mestima, dodao je, “Napredak će se i dalje odvijati. I tako, znate, optimističan sam zbog svega toga.”
Gejts je na svom blogu izrazio mišljenje da bi prvevakcine mogle tek da „premoste jaz“ (stop-gap) pre no što one „prave“ postanu dostupne – pre svega bogatim zemljama.
Iako je optimističan u pogledu roka za izlazak prve vakcine protiv korone (početkom sledeće godine), osnivač Microsofta i filantrop koji podržava nekoliko globalnih inicijativa iz oblasti javnog zdravstva je rekao da ta prva vakcina možda neće biti i najoptimalnija.
U intervjuu koji je dao agenciji Blumberg, on je rekao da će razvijanje efikasnijih vakcina iziskivati više vremena, i da će one postati dostupne „tek mnogo kasnije“.
“Prva vakcina, u smislu efikasnosti protiv bolesti i njenog prenošenja, neće biti idealna i njeno dejstvo možda neće biti dugotrajno”.
Fondacija Bila i Melinde Gejts pruža finansijsku podršku nekolikim farmaceutskim kompanijama koje spadaju u najozbiljnije kandidate za proizvodnju prvih kompletnih i pouzdanih vakcina, uključujući i onu koju je britansko-švedska „AstraZeneca“ razvila u saradnji sa Univerzitetom Oksford.
Gejts je izrazio nadu da će uz vakcine biti razrađeni i efikasni lekovi za novi korona virus, koji će pomoći u spašavanju velikog broja života (recimo, lečenje monoklonskim antitelima, što je neka vrsta “delimične vakcine” koja neutrališe glavno koronino oružje, “proteinske šiljke” na površini virusa).
Kao deo dogovora sa predstavnicima američke vlade, kompanija ‘Džonson i Džonson’ čija je „kandidatska vakcina“ sada u prvoj i drugoj fazi ispitivanja na ljudima bi, jednom kada bude spremna, pružila Sjedinjenim Državama najmanje 100 miliona doza. Za razvoj svoje vakcine, kompanija Johnson & Johnson je, u okviru američkog CoVPN programa protiv kovida-19, potpisala ugovor vredan oko milijardu dolara.
Johnson & Johnson je poslednja u nizu brojnih farmaceutskih kompanija koje razvijaju korona-vakcinu, i kojoj je vlada Sjedinjenih Država ponudila svakoj ovoj kompaniji po milijardu dolara SAD vakcinama, onda kada one budu spremne.
Sjedinjene Države sklopile su slične ugovore sa mnogim drugim kompanijama. Pretprošle sedmice je najavljen ugovor sa francuskim proizvođačem lekova Sanofi i njegovim britanskim partnerom GlaxoSmithKline vredan 2,1 milijarde dolara, radi obezbeđenja 100 miliona doza vakcine koju ta dva farmaceutska giganta zajednički razvijaju.
Pre postizanja ovih sporazuma, američka vlada izdvojila je 1,2 milijarde američkih dolara za nabavku 300 miliona doza vakcine koju je razvio Univerzitet Oksford u saradnji sa kompanijom AstraZeneca, i još 1,6 milijardi američkih dolara za 100 miliona doza one koju je razvio Novavax. Obe kompanije taj novac koriste za finansiranje ispitivanja na ljudima.
Novavax je u javnost iznela da je njena vakcina uspešno prošla prvu fazu ispitivanja.
Ova američka biotehnološka kompanija je izvestila da je vakcina koju razvijaju „podstakla snažne reakcije (proizvodnjom sopstvenih) antitela“ kod testiranih volontera, a tokom prve faze njenog ispitivanja na ljudima.
Vakcina je isprobana na 50 dobrovoljaca starosti između 18 i 59 godina na dve lokacije u Australiji, saopštila je kompanija Novavax.
U svom izveštaju o nalazima nakon obavljenih testova, iz kompanije tvrde da je njihova vakcina dala snažnu zaštitu od infekcije korona virusom.
Novavax je jedna od nekoliko farmaceutskih kompanija sa kojima je američka vlada unapred sklopila sporazume vredne milijardu dolara za obezbeđivanje vakcina.
Vakcina Novavaksa koristi protein iz novog korona virusa da bi kod ljudi indukovala imuni odgovor na njega.
I dok je svet zaokupljen skupom trkom za vakcinom u kojoj su ulozi ogromni, prisutna je još jedna, podjednako ključna i konkurentna metoda: priprema za proizvodnju ciljanih antitela koja bi mogla da obezbede trenutno povećanje imunosti na virus.
Već su u toku klinička ispitivanja ovih monoklonskih antitela koja bi mogla da spreče a i da leče ovu bolest, a prvi nagoveštaji njene efikasnosti bi se mogli pokazati tokom narednih nekoliko meseci, uz dosta verovatnoće da bi doze monoklona bile spremne i pre završetka ispitivanja prvih vakcina. “Ako biste hteli da uložite novac, dobro biste učinili ukoliko biste ga uložili u razvoj monoklonskih antitela, a pre nego što konačno proizvedu prve pouzdane vakcine”, kaže Entoni Fauči, šef američkog Nacionalnog instituta za alergije i zarazne bolesti (NIAID).
“Antitela mogu biti važan “most” kojim bi se prevazišao jaz i ovaj vakuum, dok vakcina ne bude dostupna”, kaže Adžaj Nirula, potpredsednik kompanije Eli Lilly, jedne od nekoliko velikih kompanija koja ulaže u razvoj ciljanih antitela na koronu. Ona će verovatno da biti efikasnija od sada dostupnih lekova kao što su remdesivir i deksametazon, a antitela mogu zaštititi one zdravstvene radnike koji su najizloženiji riziku od zaraze, istovremeno smanjujući jačinu virusa kod hospitalizovanih pacijenata. Stvaranje ovog monoklona uključuje rastuće linije B ćelija koje stvaraju antitela u bioreaktorima, što izaziva zabrinutost da bi one mogle biti oskudne i skupe. Kompanije Lilly, AbCellera, AstraZeneca, GlaxoSmithKline, Genentech i Amgen su zajedno nastupilipred američkim Ministarstvom pravosuđa (DOJ), s pitanjem da li mogu da razmenjuju informacije o proizvodnji svojih monoklonskih antitela, a da ne krše antimonopolski Zakon, “kako bi proširili i ubrzali proizvodnju.”
Ubrzo nakon što je počela pandemija, istraživači iz farmaceutske industrije i akademske zajednice su počeli da identifikuju, dizajniraju, podešavaju i sprovode laboratorijske testove monoklonskih antitela protiv SARS-CoV-2, virusa koji izaziva COVID-19. Većina ih deluje vezivanjem i „neutralizacijom“ proteina na površini virusa, ili neutralizacijom njegovog „šiljka“, koji inicira infekciju. Farmaceutska kompanija Lilly je, radeći sa AbCellerom, pokrenula 29. maja prvo istraživanje monoklonskog antitela na ljudima – ispitivanja iz prve faze – testirajući njegovu bezbednost i stepen podnošenja među hospitalizovanim pacijentima. Usledila su druga bezbednosna ispitivanja vakcine od strane Lillijevog kineskog partnera, Junshi Biosciences, kao i njujorškog Regenerona, koji su razvili koktel od tri monoklona.
Regeneron sada testira efikasnost svog monoklonskog koktela protiv COVID-19, koji u tri velika placebo-kontrolisana ispitivanja kombinuje to jest primenjuje antitelo na proteinske „šiljke“ virusa – antitelo koje je prvobitno uzeto od osobe koja se oporavila – i jednog antitela koje potiče od miša, kome je prethodno dat protein „korona-šiljka“. Ovaj probni postupak prevencije, čiji je razvoj koordiniran s NIAID-ovom ‘Preventivnom mrežom za sprečavanje kovida-19’ (CoVPN) – delom projekta ‘Warp Speed’ kojeg sprovodi Trampova administracija – regrutovano je dve hiljade lica u domaćinstvima (inače veoma izglednom mestu za prenošenje zaraze), a kod kojih je potvrđeno da su pozitivni na COVID-19. Jedna studija koju je preduzela ova kompanija ima za cilj da nadgleda skoro 2600 hospitalizovanih osoba sa teškim oblikom COVID-19, dok će se na drugoj grupi, otprilike upola manjoj, obavljati testovi ponašanja antitela na inficiranim osobama sa blagim ili umerenim simptomima. Kompanija Lilly je pokrenula sopstvena ispitivanja, uključujući ona iz treće faze, placebo-kontrolisanu studiju na 2400 stanovnika i osoblju zaposlenom u ustanovama za dugotrajno zbrinjavanje; ova kompanijska studija se vodi uz pomoć programa CoVPN.
„Trebalo bi da smo u mogućnosti da vrlo brzo uočimo signal o stepenu efikasnosti“ proisteklom ovim ispitivanjima, kaže Ejmi Dženkins, koja predvodi ‘Platformu za prevenciju pandemije’ (P3) pri Agenciji za napredne istraživačke projekte u oblasti odbrane, koja već dve godine ulaže napore za brži razvoj monoklonskih antitela protiv pandemija. Iako Dženkins okleva da napravi čvrstu prognozu, kaže da je vremenski okvir novembar-decembar „realan i konzervativan“. To je verovatno ranije nego što će se bilo koja vakcina pokazati sigurnom i efikasnom, kažu istraživači: “Ne bih želeo da kažem da bi to bilo pre kraja godine”, rekao je Entoni Fauči 27. jula na konferenciji za štampu, a u vezi pokretanja NIAID-ovog prvog ispitivanja vakcine za koronu.
Kristos Kiracous iz ‘Regenerona’ napominje da se tokom ispitivanja vakcine po pravilu mora sačekati nekoliko nedelja da bi imuni sistem mogao razviti odgovarajuće reakcije na prethodno date doze, a onda i još nekoliko sedmica za „slučaj“: procenat rizičnosti po izlaganju organizma virusu SARS-CoV-2. To znači da ova ispitivanja zahtevaju dosta vremena i mnogo ljudi. Tome nasuprot, kada je reč o potencijalnom lečenju monoklonskim antitelima, „vaš se slučaj već zbio“, kaže Kiracous. A u studijama preventive (dakle, proučavanju efikasnosti delovanja antitela na koronu), mnogo je verovatnije da će do infekcije doći kontaktom unutar domaćinstva, nego što je to slućaj s ispitanicima koji odvojeno i pojedinačno učestvuju u istoj studiji.
Imunolog Denis Barton, čija istraživačka grupa radi u okviru kompanije ’Scripps Research’ je uspeo da izdvoji veoma snažna monoklonska antitela protiv SARS-CoV-2 za koja se nadaju da će ih primeniti u ispitivanjima na ljudima; on kaže da je optimističan jer će samo jedna doza monoklona uspeti da ljude mesecima štiti od infekcije.”Umnogome je lakše pobrinuti se za nekoliko delova virusa nego čekati na kompletno rešenje, ili iskorenjivanje pandemije koja je u toku.” Ista logika važi i za lečenje. „Napadnite virus snažno i što ranije“, kaže Barton.
Kiracous kaže da čak i ako monoklonska antitela ne pređu vakcine „u liniji finiša“, ipak mogu imati značajnu ulogu protiv COVID-19. “Dugoročno će nam biti potrebna oba pristupa”, kaže Kiracous. Retkost je da su vakcine stoprocentno efikasne i mnogi ljudi mogu odbiti vakcinu ili preskočiti imunizaciju iz drugih razloga. Štaviše, napominje on, stariji ljudi ili oni kojima je imunitet oslabljen možda neće zadobiti snažan imunološki odgovor svog organizma nakon vakcinacije.
Međutim, snabdevanje monoklonskim antitelom može delimično biti ograničeno zbog skromnih ulaganja. Operacijom Warp Speed je, na primer, izdvojeno osam milijardi dolara za šest različitih vakcina COVID-19; za monoklonska antitela, američka vlada je uložila oko 750 miliona dolara, od čega najveći deo u Regeneron, koji će proizvesti negde između 70.000 i 300.000 doza pre nego što uopšte ima podatke o efikasnosti. Iz kompanije Lilly kažu da će do kraja godine imati sto hiljada doza.
Ukoliko se pokaže da antitela deluju, jedna studija sa Univerziteta Duke procenjuje da bi samo Sjedinjenim Državama naredne godine moglo trebati skoro 40 miliona doza. Niko, međutim, ne zna koliko bi se te doze proširile, kaže Dženet Vudkok, koja je kao šefica Odeljenja za procenu i istraživanje lekova pri američkoj Upravi za hranu i lekove uzela dopust sa svog mesta, kako bi predvodila terapijske metoda programa Warp Speed. „Za razliku od vakcina, teško je predvideti broj tretmana za lečenje koji će biti dostupni“, kaže ona. Prevencija, koja bi bila pojedinačna intramuskularna doza, zahteva manje proizvoda od intravenske infuzije koja se koristi u lečenju, napominje ona, ali potrebna količina zavisi od veličine osobe.
Iako je način određivanja prioritet u distribuciji vakcine već pokrenuo veliku raspravu, još nije vođena takva diskusija o monoklonskim antitelima. Ministarstvo pravde je 23. jula izrazilo zabrinutost u vezi sa isporukom, odobrivši da šest kompanija koje su podnele molbu za razmenu informacija o proizvodnji mogu to i činiti (bez opasnosti od anti-monopolskog Zakona, koji je ovim kompanijama dotad predstavljao glavnu prepreku).
Regeneron nije deo te grupe, ali je Kiracous optimističan u pogledu zadovoljavanja potreba. „Dobra stvar kod nekih od ovih bioloških sredstava je što za prilično kratko vreme možete ubrzati proizvodnju“, kaže on. Nirula se slaže. “Ako budemo imali uspeha u ovim kliničkim ispitivanjima, imaćemo (ubrzo) na raspolaganju velike količine ovog leka”, kaže on.
Troškovi monoklona, posebno za veće doze potrebne za lečenje, mogli bi podeliti svet na utoke i nedostatke. “Malo je verovatno da će se cena ovog tretmana u bliskoj budućnosti spustiti do nivoa koji bi bio lako dostupan širom sveta”, kaže Set Berkli, koji je na čelu Saveza za vakcinaciju ‘Gavi’, a takođe predvodi jednu međunarodnu inicijativu za razvoj COVID-19 vakcine.
Dženkins kaže da je ključni cilj projekta P3, koji je za ispitivanja četiri farmaceutske grupe obezbedio 96 miliona dolara donatorskog novca, bio stvaranje monoklonskih antitela koja je u stanju da proizvede sam organizam, umesto velikih rezervoara za fermentaciju. Ideja, koja još nije testirana na korona virusu kod ljudi jeste da se u ljude ubrizga DNK ili njen RNK nosilac koji „dekodiraju“ željena antitela, omogućavajući čovekovim sopstvenim ćelijama da ih proizvedu. „Mislimo da možemo smanjiti troškove proizvodnje monoklonskih antitela“ kaže Dženkins.
Bez obzira na troškove, dokazi da monoklonska antitela deluju kao preventiva bi svima mogli biti od koristi: raspolaganje tim podacima bi proizvođačima vakcine dalo jasan signal da su antitela protiv površinskog proteina SARS-CoV-2 dovoljno efikasna da zaštite ljude. To bi zauzvrat moglo pružiti validan indikator za procenu vrednosti najizglednijih kandidata za konačne vakcine, kojima nedostaju realni podaci o efikasnosti. „Biće potresno na polju vakcine, potresno na pozitivan način“, kaže Majron Koen s Univerziteta Severna Karolina, koji vodi testiranje monoklonskih antitela na platformi CoVPN. „Pruža vam se hiljadu mogućnosti za brži napredak.“
* Ispravka od 5. avgusta: Ova priča je dopunjena informacijom da DNK i njen RNK nosilac još nisu testirani na ljudima kao nosiocima gena monoklonskih antitela. Strategija je, kako se izveštava, testirana na ljudima sa drugim vrstama oboljenja, mada još uvek nisu objavljeni rezultati.
“Banangedon” ili “Bananapokalipsa” neminovno dolaze. Vrlo je verovatno da će negde u narednoj deceniji banane nestati, kao žrtve gljivičnog patogena poznatog kao Panamska bolest. Ova pošast maršira zemljinom kuglom, ugrožavajući budućnost najpopularnijeg voća u svetu, donosi poslovni portal Bloomberg.
Činjenica je da Panamska bolest može biti uzrok ove nailazeće katastrofe, ali je ona, zapravo, i simptom većeg problema koji ugrožava globalnu poljoprivredu: neuspeh diverzifikacije. Tokom proteklih nekoliko vekova težilo se ka usvajanju jedne cenjene sorte, što je automatski značilo da se – bukvalno – svi aduti polože na jednu biljnu kulturu, kojom bi se zasadila čitava farma.
Najporazniji su rezultati jedne studije slučaja o opasnostima monokulture, sprovedene u Irskoj tokom 1840-ih. Po otkriću krompira u Novom svetu, Irci su počeli da ga masovno gaje. Međutim, dok su Inke i ostali narodi kultivisali hiljade sorti krompira, Irci su odgajali najviše tri vrste, uglavnom domaće sorte poznate kao “Lamper” (Lumper).
Ova sorta krompira pokazala se izuzetno produktivnom. Pa ipak, i pored svega, bila je podložna patogenoj gljivici poznatoj kao plamenjača (Fitoftora infestans, Phytophthora infestans) – najštetnijem oboljenju krompira, paradajza i plavog patlidžana. Godine 1845. godine, ovaj organizam je uništio celokupni godišnji zasad Lampera, a potom i širom Evrope. Procenjuje se da je milion ljudi umrlo od gladi i to samo u Irskoj, dok je još dva miliona ljudi emigriralo usled gladi i očaja.
Uprkos ovoj tragičnoj lekciji o opasnostima od monokulture (gajenja samo jedne sorte voća, povrća ili žitarica, kao i domaćih životinja), farmeri koji su gajili useve često su imali običaj da favorizuju nekoliko cenjenih sorti. Ovo je bio racionalan izbor, posebno za proizvođače useva namenjenih globalnim tržištima, gde su ekonomije obima težile da homogenosti daju prednost nad različitostima. Ali ovaj izbor se, kao po običaju, može i te kako loše završiti.
A takva je sudbina zadesila i bananu. Iako banane postoje u stotinama oblika, veličina, boja i ukusa, jedna sorta je krajem 19. veka ipak postala „plod masovne opsesije“: bila je to banana „Veliki Mišel“ (Gros Michel), inače u anglofonoj kulturi poznata kao „Veliki Majk“ (Big Mike). Ova sorta, nastala u jugoistočnoj Aziji, prerasla je u najpopularniji komercijalni usev.
Veliki Majk je imao puno toga dobrog: ogromne grozdove ukusnih, slatkih banana, otpornost na modrice i sposobnosti da ostane sveža čak i kada su nemarno nabacane u brodska skladišta puna. Velike kompanije za proizvodnju i distribuciju banana kao što je čuveni United Fruit posadio je Gro Mišel na rasadnim plantažama širom Latinske Amerike i Kariba.
Kao i većina jestivih banana i Big Mike je bio sterilan, a uzgajivači su ga proširili rezanjem tj kalemljenjem, dok bi kalem ili „pelcer“ postajao osnova nove biljke. Svaka plantaža banana je tada bila mesto odgajanja ne samo jedne vrste već i onih sorti banana koje su imale isti genetski materijal kao i druge. Ovo je, očigledno, bila ekstremna monokultura: stoprocentno kalemljenje ubilo je prirodan način dobijanja biljke, a samim tim i ploda.
Nekako u isto vreme kada je ova sorta postala zlatni standard za poznavaoce banana, neke biljke počele su da trule i ubrzano tamne od dna do vrha lista, pre nego što bi cela biljka usahnula i umrla. Iako uzgajivači u početku nisu imali predstavu šta je to zadesilo Velikog Majka, na kraju su otkrili uzrok: opaka gljivica poznata kao Fusarium cubense.
Iako se prvi put pojavila u Australiji, ova gljivica uništila je prvo plantažu banana u Panami, a ubrzo je ovaj štetni mikroorganizam postao poznat kao Panamska bolest: Bio je otporan na fungicide, i jednom kada bi se doselio na plantažu, obično je do kraja uništavao svaku biljku i plod. Da stvar bude još gora, zemljište koje je bivalo zagađeno gljivicama ostalo bi zatrovano decenijama, što je uzgajivače primoravalo da napuste zemlju prvoklasnih zasada.
Odgajivači su u početku pokušali da fusarium gljivicu prevaziđu krčenjem tropskih šuma i uklanjanjem obolelih stabala, nastojeći da tropske šume „očiste“ sečenjem i postavljajem novih plantaža kako bi uspešno nastavili gajenje Velikog Majka. Međutim, ubitačna gljivica neumorno ih je pratila. Do 20-ih godina prošlog veka, nestašice ovog ubedljivo najpopularnijeg svetskog voća postajale su sve veći problem. Fusarijumu možemo zahvaliti na čuvenom hitu koji je u to vreme, 20-tih godina prošlog veka opevao nestašicu banana Gro Mišel. Pesma se zove “Da! Nemamo banane!” (Yes! We Have No Bananas!), a jula 1923 napisali su je i izveli Frenk Silver, Irving Kon, jul 1923. (Pesma je bila omiljena i kasnije među brojnim velikim muzičarima, a Beni Gudmen ju je uvrstio u svoj stalni repertoar)
Velike voćarske kompanije su očajnički pokušavale da nađu zamenu. United Fruit je tokom 20-tih sproveo obimna istraživanja, ali se uzdržao od ideje o uvođenju novih sorti na tržište. Potrošači bi jeli samo Velikog Majka, razmišljali su vlasnici kompanija, pa bi bilo kakav pokušaj pronalaska zamene značio sigurnu smrt za biznis.
United Fruit je svim silama nastojao da zaštiti Gro Mišela. Planski su poplavili zaražena polja, pogrešno verujući da bi „davljenje u vodi“ uklonilo ovu gljivicu. Umesto toga, voda je uništila mikrobiološke takmace, a fusarium gljivica se vratila sa zapanjujućom silom i u još surovijoj formi.
Jedna manja voćarska kompanija, Standard Fruit je, u tom momentu, predosetila da je doskora nevidljiva opasnost konačno postala i te kako prisutna i pogubna, pa je otpočela da eksperimentiše sa novom familijom banana.
Ove banane, poznate pod nazivom Kevendiš (Cavendish) dobile su ime po vojvodi od Devonšira, Viljemu Kevendišu, koji je 1834. obezbedio rasadni „nulti primerak“ ove sorte. Kevendiš, ozbiljni i genijalni poznavalac hortikulture i nauke o biljkama, distribuirao je sadnice banane koja bi uskoro ponela njegovo ime i to ubrzo nakon što se proširila velikim delom sveta, čak i pored toga što nije postala komercijalna sorta. Kao i njen aristokratski zaštitnik, i Kevendiš je pomalo bila biljka pod „staklenim zvonom“, tj osetljiva i neotporna na spoljne uticaje, s obzirom da je poticala iz rasadnika i staklene bašte a ne iz prirode: lako je zadobijala tzv „modrice“ (pečate koji vremenom tamne) i mogla se lako pokvariti u brodskom spremištu.
Standard Fruit je, međutim, uprkos tome, otpočeo da Kevendiš „ustoličuje“ tj uvodi kao naslednika Velikog Majka, osmislivši kutije za zaštitu ove sorte banana od oštećenja tokom tranzita; takođe su počeli da koriste i rashladne uređaje, kako bi osetljive banane ostale sveže do ulaska u prodavnice i korpe kupaca. Kupci su bili zagrejani za Kevendiš, iako je United Fruit i dalje ostao skeptičan. Jedan izvršni direktor u Hondurasu tvrdio je da su “sorte prljave reči” kada su u pitanju banane na velikim gradskim tržištima u Sjedinjenim Državama. Međutim, United Fruits priklonili su se neizbežnom sledu događaja, pa su 1962. godine okončali svoje oslanjanje na Velikog Majka.
Ali, umesto da su se potrudili da diverzifikuju tržište banana, čelnici iz United Fruits odlučili su da u poslovanju rade samo sa bananama iz familije Kevendiš – i samo Kevendiš! – sprovodeći strategiju na čiju pogubnost ih je upozoravao Robert Stouver, tada vodeći autoritet za biljne bolesti a posebno bolesti južnog voća. On je biznismenima detaljno objasnio kako bi uzgajanje samo jedne sorte lako moglo dovesti do katastrofe; monokulturno uzgajanje bilo čega dovodi do slabljenja vrste.Jer, isti princip nedostatka genetskog diverziteta i otpornosti pogađa ne samo banane već i konje, pse, ptice, morževe, kaktuse ili trešnje. Zaključak je bio da bi, poput nesretnog Velikog Majka, i Kevendiš mogao da vremenom postane ranjiv prema novim vrstama gljivice.
Ono što je izvesno usledilo nakon nekoliko godina jeste nova varijanta panamske bolesti pod nazivom TR4, koja je počela da u jugoistočnoj Aziji pustoši plantaže zasađene Kevendišom. Sada je nestanak kevendiške banane samo pitanje vremena. A kada se to dogodi – a dogodiće se – svetu će biti potrebna zamena.
Ovoga puta, varijeteti sorata ne bi trebalo da budu prokazana reč. Milijarde ljudi koji konzumiraju banane zaista lako mogu prihvatiti nekoliko izbora, odnosno nekoliko različitih sorti ili varijeteta sorte. Ukoliko uzgajivači mogu da žive sa takvim „biznis modelom“, koji bi podrazumevao uzgoj nekoliko sorti a ne samo jednu, svima će nam biti bolje kada neka opaka gljivica sledeći put bude skresala naše omiljeno voće i zaradu plantažera – a nas kupce ostavila praznih stomaka.
Nakon prvog, sledi i drugi deo sage o budućnosti ljudske vrste. Šta će se dešavati sa čovekom za nekoliko hiljada, miliona ili milijardi godina – ovakvo i slična pitanja oduvek su golicala maštu. Da li će čovek kakvog danas znamo, ili, bolje rečeno, kakav će to “čovek” postojati u nekoj veoma dalekoj budućnosti koj se prostire “do samih granica vremena”, i kakve bi uopšte oblike poprimili njegov um i telo? Evo jednog zabavnog i inteligentnog predviđanja koje nije tek proizvod mašte već i određenih saznanja o pravcima kojima se kreće razvoj nauke i tehnologije, životinjskih i biljnih vrsta, klime, planete Zemlje i konačno naše galaksije i Univerzuma. Tekst je objavljen na vebsajtu Futurism.
Civilizacija Tipa 1 je odavno izumrla. Ljudska vrsta, čiji je broj uveliko umanjen, opstaje jedino u kolosalnim “Utvrđenjima” sazdanim tokom Ledenog doba. Evolutivni točak vraća nas ka životinjskom carstvu; ljudska rasa, međutim, stagnira, nepromenjena – sve do bliskog prolaska male patuljaste zvezde narandžaste boje, “Gliese 710” kroz Oortov oblak asteroida.
Blizina prolaska ove zvezde pokrenuće asteroidnu kišu unutar Sunčevog sistema; jedna od kometa udara o tle Aljaske, u blizini jednog obalskog Utvrđenja, oštetivši ga u tolikoj meri da su stanovnici bili prisiljeni da potraže utočište u divljini. Većina preživelih umire, ali će neki od njih uspeti da se prilagode “novom” okruženju – vraćajući tako našu vrstu na Darvinovu prirodnu selekciju: opstaće samo najjači i najprilagodljiviji.
Za 4.7 miliona godina…
Nakon što je prošlo nekih tri miliona godina, izbeglice s Aljaske evoluirale su u mnoštvo živopisnih oblika. Čovekova inteligencija je u tom trenutku s recesivnim osobinama; uspavana je ali i dalje nije sasvim odumrla. Ukratko, čovek ponovo zadobija neke osobine četvoronožaca, prerastajući u opasnog, kosmatog hominida-predatora, ili neku vrstu čovekolikog preživara, spremnog da učini svako zlo i prevaru samo da bi opstao.
Među mnogim vrstama koje su tada nastale izdvaja se hominidna podvrsta glatke kože, sposobna da se kreće u vodi, s debelim slojem potkožnog masnog tkiva kako bi opstala u u ledenim arktičkim morima; ova “akvanoidna” rasa, nastala evolucijom iz čoveka Tipa 1, predstavlja vrhunskog predatora koji poseduje tek neke prigušene osećaje i osećanja nekadašnjih ljudi, a čiji će jedan izdanak dalje evoluirati u neku vrstu bića koja je mešavina foke i leoparda.
Za 9 miliona godina…
Hominidni predatori ponovo evoluiraju u dvonožna stvorenja, da bi ponovo prohodali na dve noge. Pripadnici nove vrste su krupni, visoki 2.4 ili 2.8 metara – veličina je relikt ostao nakon Ledenog doba. Ostaju im i ona, nekada davno genetski stvorena, izuzetno izoštrena čula kao i biološka poboljšanja. Sintetička telepatija, “um košnice” u koji su svi umreženi, i jedan “internet” koji povezuje sva bića – sve će ovo postati permanentne ljudske osobine.
U međuvremenu, planeta se izvlači iz produženog perioda Ledenih doba. Promene Zemljine orbite, vulkanske supererupcije i istrebljenje fitoplanktona koji su se hranili ugljenikom – gasom koji je glavni „krivac“ za globalno zagrevanje i efekat staklene bašte – uvodi nas u period globalnog zagrevanja. Iz preostalih Utvrđenja izlaze njihovi stanovnici; nepripremljeni za novi svet, ubrzo će morati da se bore za život i između sebe, a uskoro će biti istrebljivani od novonastalih vrsta predatora.
Za 9.5 miliona godina…
Nove ljudske vrste ubrzano se uzdižu kroz Kardaševljeve tipove civilizacije, prvo dostižući status tipa 1 a potom i status tipa 2. Planete su kolonizovane ali ne putem teraforma (izmene sastava tla i atmosfere) već proizvođenjem takvih bioloških oblika ljudskog bića koji bi najbolje odgovarali svakoj pojedinačnoj planeti koja se kolonizuje, kao i uslovima drukčijim od onih na našoj matičnoj planeti Zemlji. Ljudski intelekt će se “daunloudovati” na svaku novu planetu. Otkriće kompjutronijuma, obezbediće kompletnu digitalizaciju čovekovog uma. Ljudska egzistencija bi u tom slučaju, za sve one koji tako izaberu, sada u potpunosti mogla biti vantelesna.
Za 50 miliona godina…
Čovečanstvo, entitet koji bi se sada mogao opisati svojim intelektualnim a ne genetskim ili telesnim nasleđem, širi se kroz galaksiju dostigavši Tip 3 civilizacije.
Galaksija se kolonizuje sondama na solarni pogon koje u sebi nose pohranjenu digitalizovanu verziju Ljudskog intelekta. Kada konačno stignu do neke egzoplanete, pogodne za razvoj ljudskog oblika života, nano-sonde od hemijskih supstanci koje će naći na licu mesta stvaraće tela praktično ni iz čega, udahnjujući im ljudski um koji je kao “seme” bio očuvan u sondi.
Za 100 miliona godina…
Ne pronašavši nijedan drugi oblik inteligentnog života, “Ljudske vrste” počinju da razlažu gasne gigante u gotovo svakom zvezdanom sistemu, prikupljajući sve elemente teže od helijuma kako bi stvorili što više kompjutronijuma. Helijum se agregira u “mini-sunca”, održive mikro-supernove koje bi mogle da se iskoriste ukoliko se pojavi potreba za većim brojem kompjutronijuma – entiteta koji je smenio/nasledio čovekovo postojanje od krvi i mesa.
Novi elementi koriste se kako bi se proizveli tzv. “Matrjoška mozgovi”(MBrains) oko gotovo svake zvezde u galaksiji. Ovi mozgovi su ogromne kompjutronijumske “čaure” slojevito ugnježdene oko zvezda, pri čemu se iz unutrašnjih slojeva isisava energija namenjena onim procesorskim mozgovima smeštenim u spoljne orbite. Ovi neizmerno moćni i u svemu nenadmašni kompjuteri obavljaju zadatke brzinom od više sekstiliona jotaflopsa, sadržavajući u sebi netelesnu inteligenciju čitave ljudske vrste.
Za milijardu godina…
Ljudska inteligencija širi se kroz vidljivi Univerzum, stvarajući kompjutronske Matrjoška-mozgove oko gotovo svake zvezde u svakoj galaksiji. Ljudi više nemaju svoja tela od krvi i mesa – ona su digitalni entiteti koje je moguće preuzeti tj daunloudovati, i koji se nalaze unutar kompjutera veličine sunčevog sistema.
Sve zvezde koje poseduju 0.4 mase našeg Sunca se razlažu i “prepravljaju” kako bi postale zvezde male mase – crveni patuljci M-klase sa potencijalnim životnim vekom koji se meri trilionima godina. Ovakva privremena mera odlaže neumitni kraj “Zvezdonosne” (steliferne) ere.
Za 100 triliona godina…
Čitav Univerzum sada je sačinjen od kompjutronijuma i programabilne materije – Univerzum je, zapravo, samo čovečanstvo. Svaki delić materije i svaki kvantum energije upregnut je u aktivnosti ljudske misli obimne poput samog kosmosa. Kosmos je ljudski duh.
I dok svetla zvezda lagano ali neumitno trnu, “ljudska vrsta” odlazi ka novim izvorima energije. Hokingova radijacija nastala raspadom crnih rupa, i kosmička energija obezbeđuju energiju potrebnu za obradu informacija da bi se, najzad, pokrenulo programiranje Uma-po-sebi ka prostor-vremenskom kvantnom Univerzumu. Materija kosmosa lagano prerasta u Ljudski um.
Omega
Nakon nezamislivih kalpa i vremena koje je proteklo, tokom kojih je “čovečanstvo” osvojilo potpunu kontrolu nad svim zakonima fizike, ovaj gotovo bogu nalik Um odlučuje da je došlo vreme za pripremu „bekstva“ iz umirućeg Univerzuma, čiju je energiju „usisao“ čovek tj njegov surogat – kompjutronijum. Kvantnim tunelima on dopire do mirijada umnoženih, sestrinskih univerzuma – na kojima će biti moguće da se priča, istorija, vreme i evolucija ponove u svojoj beskonačnoj varijaciji, a mudrost i znanje približavaju beskraju.
Kosmički Singularitet, iz kojeg su proistekli vreme, prostor, materija i praktično sve što postoji – više nemaju značenja – baš kao što se izgubio i značaj dalje evolucije čoveka. Čovečanstvo postoji u vantelesnim entitetima koji, poput nomada, putuju kroz mirijade beskonačno brojnih Univerzuma.
Da li će nauka o genetici promeniti način na koji razmišljamo o našoj nacionalnoj pripadnosti? U svakom slučaju, ova naučna disciplina je promenila način na koji ja gledam na svoje poreklo, piše Anthony Whitehead za magazin The Spectator
Izjašnjavanje o nacionalnoj pripadnosti predstavlja jednu izjavu duboko utemeljenu u osećaju identiteta. Kazati “Ja sam Britanac” ukazuje na to da se nekako, na neki način, sastojim od “nečeg britanskog” (Britishness) – a to “britansko” utkano je u mene, kao prva suština mojeg bića, koje je “britansko”.
Osim što ja lično, očigledno, nisam nešto posebno “britanski štof”. Rezultati mog DNK testa o etničkoj pripadnosti kažu da sam 63 posto Irac, 20 posto Zapadni Evropljanin, 11 odsto skandinavske a tri odsto iberijske krvi. Šta bih vam, nakon ovakvih rezultata testa, rekao u vezi svojih osećanja o nacionalnoj pripadnosti?
Pola epruvete moje pljuvačke bilo je sve što je konačno pokazalo ko su moji preci i kakva je moja genealogija – malo pljuvačke bilo je dovoljno da nauka dođe do ovih brojki i rezultata. A jednom kada se već dođe do ovakvih nalaza, prva neposredna reakcija bila bi otprilike ovakva: “Pa, rezultat testa ništa ne menja na stvari. Ja sam Britanac, rođen sam u Engleskoj, od roditelja takođe rođenih u Engleskoj, i to je to.”
Neizbežno je, ipak, da naša radoznalost napokon bude zagolicana. I onda počinjemo da nagađamo: Pošto je irsko nasleđe po mojoj majci iz Korka (Cork) bio predvidljiv, skandinavski element u meni učinio mi se daleko zanimljivijim. Ja sam plavokos i sa severa Engleske, tako da je sama pomisao o sebi-kao-potomku-Vikinga bila po sebi uzbudljiva. Da li je trag mojeg porekla, možda, uključen i u moje ime? To me je živo zanimalo.
I već sam se, kao što vidite, osećao kao daleko veći “internacionalac” nego dotad. Nakon testa – sve te stvari koje povezujemo sa pasošem i zvaničnom nacionalnošću, s kulturnim krugom kojem sam lojalan od najranijeg detinjstva i moj osećaj identiteta su se izmenili. Medicinski efekti DNK analize često su predmet ozbiljnije diskusije, a što se tiče političkog aspekta priče o poreklu građana – oni se uopšte i ne pominju.
DNK na svoj jedinstven način pruža novi uvid u to ko smo mi i odakle potiču naši preci. U Britaniji, a Engleskoj posebno, čini mi se da u vezi toga postoji izvesna, opšta zbunjenost i konfuzija. One stare, “večite i nepobitne izvesnosti” – od vere do Britanske imperije – vremenom su otišle u prošlost – a mesto u našim srcima koje su ranije zauzimali Naši Bogovi i Carevine sada nastanjuju najraznovrsnije emocije: od šovinističkog ushićenja, do samoprezira zbog nacionalne pripadnosti. Činjenica je da se nalazimo u dobu turbulentnih previranja i usred jedne od najvećih migracija u ljudskoj istoriji, pa izgleda da će se “uznemirenost” usled saznanja o našem pravom identitetu dalje samo još više povećavati – a ako je odluka Britanaca na referendumu o izlasku iz EU išta pokazala i dokazala, onda je to da se građani Britanije osećaju veoma različito oko toga ko su i gde im je mesto.
Ali, iznad svega ovoga, iznad svih priča,legendi, mitova, mašte, zanesenosti, vere i emocija lebdi – DNK. Ne morate se oko toga s drugima žučno raspravljati ili padati u ropac. Umesto toga, imate grafikon, takozvanu “piticu”. I, šta god da pokazuje, teško da je iznenađujuće to što ne osećate neku odanost prema genetski bliskim osobama i mestima odakle svi mi kao “braća i sestre po genima” potičemo. Sada, kada gledam sjajne skandinavske krimi-drame, pitam se: osećam li nakon rezultata DNK testa da mi je bliskije to sumorno sivilo, ili predeli puni vode i hladnoće? Izgleda blesavo, ali mi se i dalje uporno čini – a i pričinjava – kako nastojim da se “povežem” s tom mojom “švedskošću” koju nosim u sebi.
Kao što se i etnička pripadnost “poremetila”, nakon testa moje pljuvačke, ova analiza je takođe ponudila neke specifičnije informacije. Moja DNK je upoređivana s nalazima mojih drugih osoba iz baze podataka. Kao rezultat ovog testa, sada sam bio u mogućnosti da kontaktiram oko 150 osoba širom sveta čiji su DNK segmenti odgovarali mojoj DNK.
Ova poklapanja se, sasvim izvesno, odnose na mene. Većina njih će verovatno biti moji rođaci po četvrtom ili petom kolenu. Neki od “lovaca na poreklo”, kakav sam i ja, koriste vebsajtove kako bi postavili svoj onlajn profil, dok su neki od njih stavili i svoje fotografije. Vilica mi se opustila do patosa kada sam kliknuo na sliku Marka iz Pensilvanije. Taj Mark je pljunuti ja – ličimo kako jaje jajetu. Izvesna Pattie iz Kalifornije može da mi bude mlađa sestra, toliko smo međusobno slični.
Čudno je kako u sebi počinjete da se mirite s činjenicom da su ovi ljudi zapravo, po svom genetskom poreklu isti kao i vi. Oni su, genetski gledano, poput mene. To što idealizujem i obožavam švedskuobalu ne znači da su ti afiniteti utemeljeni i u mojoj porodičnoj-etničkoj-genetskoj pripadnosti. Zamislite ovo: Ako ste izbeglica koja je proterana iz svoje matične zemlje, ili čak i ako se osećate strancem u svojoj zemlji, uvid u DNK omogućava da spoznate ne samo odakle ste već i da prepoznate koji su i odakle su vaši (relativno) bliski rođaci.
Što se više povećava broj nas koji želimo uvid u sopstveni DNK, eksponencijalno se povećava i broj ljudi koji se mogu povezivati sa drugima na bazi sličnog etniciteta.
Ova je slika i prestava u samom početku ne samo zanimljiva već mislim i poprilično “zastrašujuća”. Jasno je kako DNK ima potencijal da bude iskorišćen – a i zloupotrebljen – u kombinaciji sa, recimo, etničkim čišćenjem. Uzmimo kao primer ovaj test: ukoliko niste dovoljno spremni da smireno i prisebno primite rezultate koji pokazuju ko ste vi, zapravo – onda ima dobrih šansi i da istrpite posledice usled vašeg neprihvatanja činjenica. Ili, kao primer, eugenika: Nemam baš neku preteranu želju da pronalazim i okupljam svoje daleke rođake u cilju osnivanja neke nove skandinavsko-irske rase – ipak, ko može da kaže da neko drugi, sa možda “čistijim” rezultatom nego što je moj, možda neće biti tako naklonjen rasističkoj selekciji jedinki? Ono što mi se nametnulo kao pitanje glasi: šta bi, da je imao ovu tehnologiju, učinio jedan Adolf Hitler? I takođe, šta bi s ovom tehnologijom učinio neki novi, budući, potencijalni Hitler?
Ova pitanja još više zabrinjavaju budući da se 21. vek smatra epohom u kojoj je gotovo nemoguće razgovarati o rasnoj tematici na otvoren, iskren i pošten način. Međutim, pošto je genetski “duh iz lampe” već izašao u svet – iz epruvete u kojoj je bio zapreten – možda bi bila dobra ideja da počnemo da razmišljamo o tome kako ćemo u budućnosti upravljati političkim posledicama ovog bekstva.