Da li je nastupio povoljan trenutak za bezbedne posete vinarijama?

Nakon meseci izgubljenih prihoda, vinarije širom zemlje ponovo otvaraju svoje degustacione sobe sa velikim merama opreza, iako se pravila razlikuju od regiona do regiona i od vinarije do vinarije.

VinePair.com

Pravila degustacije u vinariji nekada su bila prilično jednostavna. Ne nosite parfem uoči odlaska u vinariju. Ne zaboravite da ispljunete gutljaj vina koji ste otpili. I ne tražite od osoblja koje vodi degustaciju da vam natoči „dobre stvari“. U ovim vremenima pandemije, ta su pravila naprosto vrlo jasna, ali ima još toga što bi se moglo razmotriti. Nosite masku. Perite ruke. Koristite sredstvo za dezinfekciju ruku. Držite se na razdaljini od najmanje dva metra od najbliže osobe. Utpišite se u listu-datoteku za „praćenje kontakata“ samo u slučaju da je neko u sobi za degustaciju zaražen virusom…

Ovo su tek neka od pravila koja su mnoge vinarije usvojile otkad su poslednjih sedmica i meseci ponovno otvorile svoje sobe za degustacije. Ali, da li će ove mere doprineti da se posetioci osećaju bezbedno? Kako bi to saznala, Lettie Teague, vinska kolumnistkinja Volstrit žurnala je odlučila da poseti Severni rukavac Long Ajlenda (North Fork), vinsku regiju najbližu njenoj kući.

Za sada niko nije odbio da nosi masku. Većina ljudi jednostavno izgleda srećno i zadovoljno što se ponovo radi na (iole) normalan i ustaljen način.

Moja prva stanica je bila Vinarija Lenz u Pekoniku (Lenz, Peconic), gde sam upoznala i svoju prijateljicu Alison, koja živi u mojoj blizini. Na ulazu u baštu vinarije dočekala nas je vinska instruktorka Kristin Regina, koja nam je pokazala sto – nakon što smo ruke natopili dezinfeksansom koji je mirisao na insekticid. „Sve dokle god ste za svojim stolom, ne morate nositi masku“, rekla je Regina. Došli  smo tamo sedmicu i po nakon što je vinarijama Severnog rukavca dozvoljeno da se otvore za ljubitelje vina, održavajući degustacije na otvorenom (a nekoliko dana nakon naše posete dozvoljeno im je da puštaju i ograničeni broj gostiju u svoje degustacione sobe).

Regina, s maskom na licu i rukavicama, kao uostalom i svo osoblje danas zaposleno u sobama za degustacije – rekla nam je da su obično potrebne rezervacije, ali s obzirom da smo svratili tokom radnog dana a oni nisu bili previše zauzeti, uspela je da nas smesti u jednu grupu.

„Ta žena ne nosi masku“, rekla je Alison, pokazujući na jednu njihovu staru mušteriju koja je ulazila u baštu preko znaka „Izlaz“. Regina je potrčala da porazgovara sa ženom, koja je držala masku na licu, ali je nije baš stavila. Gledanje drugih kako ne poštuju pravila zaštite (inače jasno propisana) nerviralo je i Alison i mene. Gledali smo još jednog gosta koji je došao radi degustacije, muškarca srednjih godina, kako prolazi sa pratiocem koji je imao masku. Glavni menadžer vinarije, Džerol Bejli (Jerol Bailey) je potrčao za njim.

“Kako dezinfikuju drvene površine?” – pitala se Alison, gledajući niz tablu drvenog stola za kojim smo sedeli. Zatim je dodala: “Hm, sve se radi samo u okvirima prihvatljivog rizika”, kao da ovim istovremeno i odbacuje tu misao. (Odgovor Lenza: drvo se čisti antibakterijskim sapunom i toplom vodom u pauzi između dve ture gostiju). Regina se vratila sa čašama za našu degustaciju belih vina. Tražila sam kiblu za ispljuvavanje probanog sadržaja, ali je odgovorila da to nije moguće. Šta kažete na plastičnu šolju? Odgovor je još uvek bio ne. To je protiv pravila, kako je još jednom naglasila.

Pravilo „samo bez ispljuvavanja“ jedno je od onih predloženih izveštajem pod nazivom „Najbolje prakse upravljanja degustacijama zanatskih napitaka tokom pandemije Covid-19“, kojeg je sačinio Koledž za poljoprivredu i bio-nauke na Univerzitetu Kornel. Karim Masud, vinar i vlasnik vinograda Paumanok mi je rekao da i on poštuje ovo pravilo. Kad sam se zaustavila kod njegove vinarije u Akvebogeu, Masud je proveravao rezervacije svojih soba za degustaciju za sedmicu unapred. Kao i mnogi proizvođači, i on je prešao s otvorenog načina degustacije na model po kojem se primaju samo gosti koji imaju rezervacije. Ostale vinarije Nort Forka koristile su sistem onlajn rezervacija ‘Tock’, pa je i on odlučio da se prijavi na ovaj sistem bukiranja svojih degustacija.

Vinarije koje koriste ’Tock’ plaćaju ili $199 mesečno plus 2% od prodaje ostvarenih kroz onlajn rezervacije realizovane ovim putem, ili mesečnu naknadu od 700 dolara. Ovo je Masudu omogućilo da zakazuje termine i ujedno kontroliše broj posetilaca u sobi za degustacije, arhivirajući profile posetilaca. Ta poslednja karakteristika, kako kaže, umanjuje potrebu za „unosom gostiju u datoteku tragova kontakata“. Kroz ovaj sistem, on prikuplja nepovratni depozit od 28 dolara po svakom posetiocu degustacije (do šest), uz još 26 dolara, koji se odnose na troškove same degustacije.

(Fotografija je ilustrativnog tipa)

Ima onih koji su prihvatili sistem ostavljanja depozita, rekao je Masud, ali se čini da većina njih, pokušava da, zapravo razume potrebu za nečim takvim (depozitom odnosno avansom) nakon što su vinarije mesecime gubile prihode. U Paumanoku smo svi sedeli na otvorenom, na međusobnoj udaljenosti od minimalnih dva metra, za jednim velikim izletničkim stolom fiksiranih nogara-kako bi se time sprečilo da klijenti da pomeraju stolove kao što su to činili u prošlosti, u vreme pre izbijanja pandemije (gostima se, takođe, po dolasku, meri telesna temperatura).

Bilo je kasno prepodne i do popodnevnih sati nije bilo drugih gostiju, pa sam mogla da probam vina iz berbe 2019. godine – po Masudovim rečima, bila je to veoma dobra godina za vinogorja Long Ajlenda. I zaista, Paumanokov živahni i osvežavajući Sovinjon Blan (2019, ($25) kao i Paumanokov Šenan Blan (Chenin Blanc, 2019, $29) pripadaju prošlogodišnjoj, najboljoj berbi u poslednjih nekoliko godina.

U podrumima Bedel u Kačoguu (Bedell Cellars, Cutchogue), dugogodišnji vinar Ričard Olsen-Harbik takođe je primetio izuzetno visok kvalitet prošlogodišnje berbe. Posebno su me impresionirala pomalo „tropska“ izdanja Bedelovih podruma iz prošlogodišnje berbe, recimo, Albarinjo ($40), kao i Bedelov Rosé, bogate arome (2019, $15), dok su u vinariji mahom zastupljeni Merlo, Kaberne Frank i Kaberne Sovinjon.

Prema Elizabet Hadson, koja vodi degustacione sobe u „Bedell Cellars“, vrtno i sobno izdanje Bedelovih degustacija su zasnovana po principu “ko prvi dođe, prvom mu se i servira”: sve dok broj posetilaca ne postane preveliki ili stvari zaprete da izmaknu kontroli. “Želela bih da počnem iskreno i bez predrasuda”, rekla je. Bedelovi podrumi su prilično prostrani i njihovi stolovi za piknik se mogu postaviti na međusobno bezbedno rastojanje.

Bedelovi posetioci se ne moraju podvrgavati merenju temperature, ali se od njih traži da potpišu list za praćenje kontakata. Hadsonova kaže da za sada to još niko nije odbio. Većina posetilaca jednostavno izgleda srećno i zadovoljno što “ponovo rade nešto tako uobičajeno”. Niko nije odbio da nosi masku, iako se Elizabet požalila što njena maska zaklanja osmeh namenjen gostima. “A onda (kao rešenje), počne prenaglašavanje pokreta”, rekla je ona, usput mašući rukama kroz vazduh.

Iako su maske i sredstva za dezinfekciju sada standard u vinarijama širom Sjedinjenih Država, protokoli i propisi znatno se razlikuju od jedne do druge vinske regije. A pravila se stalno menjaju. Krajem maja je u Kaliforniji nekim vinarima dozvoljeno otvaranje degustacionih prostorija. Pravila su se ponovo promenila početkom juna, a od trenutka kada je ovaj tekst napisan, neke degustacione sobe u Kaliforniji rade isključivo na otvorenom, pod vedrim nebom, dok su neke druge, u nekim okruzima, zatvorene. U otvorenim sobama za degustaciju zahteva se držanje međusobnog rastojanja, uz ograničenja u broju posetilaca tokom jedne degustacije. U Teksasu je 26. juna guverner Greg Ebot naložio da se degustacione sobe zatvore, ne bi li se tim potezom smanjila stopa zaraženih u toj američkoj državi.

U Vašingtonu su prošlog meseca neke vinarije počele da primaju svoje prve posetioce. Najstarija i najčuvenija vinarija u državi Vašington, Šato Sen Mišel nadomak Sijetla je počev od sredine juna posetiocima dozvolio vinske degustacije na otvorenom. Glavni direktor marketinga Francis Perrin planira da „maksimalno iskoristi“ 105 hektara ove vinarije. „Želimo da od jula uvedemo korpe za piknik i C.S.M. ćebad. On je dodao da će posetioci moći da za svoje skupove iznajmljuju ‘kabane’ (male „brvnare“). „Bili smo veoma kreativni i sposobni da preokrenemo ovu nezgodnu situaciju.“

Nema sumnje da će se pravila i propisi menjati „u hodu“, shodno trenutnom razvoju događaja. Nadam se da ćemo, zarad vinarija, njihovih zaposlenih i dragih im gostiju koji dolaze na degustaciju – uz nošenje maski i držanja na bezbednoj razdaljini – i svi mi, takođe, moći da doprinesemo tom srećnom poslovnom preokretu.

 

WSJ

Unikat kopije: Džesi Ingland

Zašto je umetnik Džesi Ingland isfotokopirao elektronsku knjigu “1984”?

Na sajtu Glif.rs već je bilo vesti o sukobu koji postoji između najveće e-kompanije koja je počela kao online prodavnica knjiga, Amazona, i tradicionalnih književnih izdavača, koji se osećaju ugroženi monopolom ove kompanije na digitalnom tržištu, kako Amerike tako i Evrope.

S tim u vezi, američki umetnik i Džesi Inglang napravio je projekat pod imenom “E-book backup” – on je fotokopirao ekran svog e-readera (mala je verovatnoća da je slučajno odabrao da taj rider bude marke Amazon Kindle), kako bi napravio fizičku kopiju elektronske knjige.

Da stvar bude još simboličnija i upečatljivija, roman koji je ovaj umetnik odabrao da “dedigitalizuje” je kultni klasik Džordža Orvela “1984”.

Na svom sajtu, Ingland objašnjava zašto se odlučio baš za taj roman i odakle mu ideja za ceo projekat: “Godine 2009, nekim korisnicima Amazon Kindla su iz njihovih e-readera izbrisani Orvelovi romani “1984” i “Životinjska farma”, bez prethodnog obaveštenja ili njihove saglasnosti; konkretno, kopije ovih romana su bile u ponudi izdavača koji nije imao na njih prava. Pošto su korisnici javno progovorili o tome kako su im e-knjige oduzete bez njihovog odobrenja, Amazon im je kasnije reinstalirao te naslove ili im je ponudio poklon kartice kao kompenzaciju za neugodnost, i obećao je da u budućnosti nikada neće tako nešto ponoviti.”

Projekat umetnika Džesija Inglanda "E-Book backup"

Kao da Inglandu nije bilo dovoljno što je isfotokopirao ekran svog e-čitača, te fotokopije je posle toga skenirao i ponovo ih ubacio u svoj Amazon Kindle. Prilično apsurdan i simboličan zaokret u projektu, koji se može tumačiti kao revoltirano-paranoičan odgovor na mešanje u ono što je kupovinom potrošač pretvorio u privatno vlasništvo. Sa druge strane, ovim činom svoju biblioteku Ingland je uvećao za jednu knjigu koju je praktično sam dizajnirao i izdao.

 

Priredio: Danilo Lučić

Glif.rs

Trendovi u kineskoj potrošnji u narednoj deceniji

Kineska ekonomija nikada ranije nije doživela transformacije koje mogu promeniti način na koji ljudi konzumiraju robu i usluge. S obzirom da je podrška države osnovni plus, ova zemlja će nastaviti da prelazi sa modela zasnovanog na investiranju na model koji se zasniva na potrošnji i uslugama. Od globalnog centra proizvodnje do aktivnog lidera u digitalnim inovacijama, odbrojavanje je već počelo. Ovaj proces će imati implikacije i na multinacionalne i na domaće kompanije. Kineska ekonomija će se oslanjati na rast potrošnje, a potrošači koji podstiču taj rast treba da se analiziraju i razumeju kako bi se od njih profitiralo.

Izazovi na kineskom tržištu

Prisutne su nedoumice. Sporiji rast srednje klase mogao bi imati vrlo različite efekte, s tim da se potrošači preusmere na funkcionalne potrebe. Takođe, ukoliko politike vlada širom sveta budu favorizovale protekcionizam, to bi dovelo do porasta nacionalizma. Jedna vlada koja bi gajila veći protekcionizam i nacionalističku politiku bi smanjila potrošnju, odaljujući time držanje i stanovišta kineskih potrošača od zapadnog načina života, doprinoseći većoj stopi štednje  među domaćinstvima.

TOP 10 POTROŠAČKIH TRENDOVA U KINI

01 Rast srednje klase definiše potrošnju. Tokom narednih deset godina potrošnja domaćinstava će rasti prosečno za 6% godišnje i dostići 56 biliona renminbija (€7.6mlrd), pri čemu srednja klasa potencijalno može predstavljati 65% domaćinstava. Do 2027. godine, prihodi domaćinstava će se povećavati za oko 5% godišnje, s industrijskim poslovima koji će se preraspodeliti na poslove u sektoru usluga. Kretanje stanovništva odvijaće se iz ruralnih u urbana područja u kojima su prihodi veći, što rezultira domaćinstvima sa niskim i srednjim dohotkom, pri čemu će veća potrošnja napredovati od osnovnih potreba ka diskrecionim kategorijama proizvoda. Kineska vlada podržava prelazak na ekonomiju zasnovanu na potrošnji i uslugama, sprovodeći politike za podsticanje potrošnje u oblastima zdravstva i penzija, obeshrabrujući štednju.

02 U Kini je, usled dugogodišnjeg sprovođenja politike jednog deteta, prisutno starenje stanovništva koje je produkovalo nove zahteve. Do 2027. godine će oko 324 miliona stanovnika ove zemlje biti starije od 60 godina. Procenat radno sposobne radne snage će se smanjivati, dok će se pritisak na socijalna davanja povećavati, stvarajući ekonomske izazove, uz proširivanje mogućnosti za proizvode i usluge prilagođene ovom demografskom okviru.

Stariji potrošači troše više robe i usluga povezanih sa zdravljem, poput dodataka ishrani, lečenja bolesti, nege starijih osoba i osiguranja. Optimalnost cena je važan faktor. Takođe postoji potražnja za smeštajem starijih, jer se mnogi „novi stariji“ neće moći osloniti na svoju decu radi nege.

03 Deca rođena devedesetih činiće 15% stanovništva, a deca rođena u 2000-ima predstavljaće 21% kineskog stanovništva u bližoj budućnosti (2027). Ova mlađa demografska kategorija razlikuje se od prethodnika u dva aspekta:

Dobijali su finansijsku podršku od svojih starijih i odrastali su u jednom životu poboljšanom tehnologijom i digitalizacijom. Konzumiraju više, ne fokusiraju se isključivo na manje cene (za razliku od starijih generacija koje su živele u Kini iz nekih drugih vremena), a takođe i traže trenutna zadovoljenja. Oni zahtevaju više standarde u pogledu praktičnosti i udobnosti, kvaliteta i raznolikosti. Za zadovoljenje potreba ove demografske kategorije potrebna je premijum kategorija ponude, odnosno prvoklasni i personalizovani proizvodi i usluge.

Stanovanje, zdravstvo i obrazovanje su područja koja će i dalje rasti, zbog većih porodica i promena životnog stila.

04 Kineska stopa urbanizacije nastaviće da se povećava tokom naredne decenije, sa 57% u 2016. na oko 70% 2027. Kineska vlada zauzima drugačiji pristup urbanizaciji, pomerajući fokus sa gradskih mega-centara na novoosnovane privredno-poslovne klastere. Ovo je omogućeno napretkom tehnologije u sektoru transporta i informacija. Brzi vozovi, i vozovi velikih brzina učiniće logistiku jeftinijom i bržom. Brza veza sa Internetom sa sobom nosi brojne mogućnosti, uključujući i gubljenje potrebe da fizički napuštate svoj dom.

Pomoću ove taktike širenja urbanizacije širom zemlje, umesto da se fokusiraju na već utvrđena urbana područja, ljudi širom Kine moći će da uživaju niže troškove života, više prostora za rekreaciju i manje zagađenja.

05 Vrednost ekonomije deljenja (sharing economy), koja se tako lako ukorenila u Kini je 2016. procenjena na oko 3,45 biliona renminbija ($520mlrd), što je uključivalo potrošnju kako konzumenata tako i preduzeća. Među kineskim potrošačima je već zaživela kultura plaćanja za pristup (usluzi, robi), umesto plaćanja za dobijanje u vlasništvo, a do 2027. godine ovaj model potrošnje postaće rutinski deo njihovog života.

Oblasti poput taksi prevoza i deljenja bicikala su primeri kako ekonomija deljenja može biti uspešna, omogućavajući većem broju ljudi robu i usluge u obimu koji nisu imali nikada ranije. Kina je dom za više šering-startapa od bilo koje druge zemlje na svetu. Tehnologija je ovde pozitivno odreagovala, smanjujući praktični jaz između ekonomije deljenja i ekonomije posedovanja.

06 Tehnologija će do 2027. dramatično preoblikovati maloprodajnu industriju u Kini, jer će ulazak IoT-a (interneta stvari) i AI (veštačke inteligencije) „digitalizovati“ akcije u stvarnom svetu, po sistemu „od palca do brojki“  (widgets to digits, obrazovanost radne snage od začetaka industrijalizacije 18. stoleća do danas). Uz njih, tu su još i autonomna vozila i bespilotne letelice (dronovi), koji poboljšavaju logistiku, uz „uvećanu“ realnost (augmented reality, AR), koji su izmenili iskustvo koje imaju kupci. Sektor maloprodaje će imati koristi od integracije podataka, a tu je i stalno korisnikovo kretanje-pomeranje između sfere kupovine van mreže i sfere interneta, što će pružiti naprednije iskustvo.

Uloga fizičkih prodavnica će se transformisati. Većina oflajn kanala malog formata biće digitalizovana i povezana sa mrežnim platformama, prevazilazeći barijere vezane za ekonomiju obima. Tokom čitavog „putovanja potrošača“, najuspešniji trgovci stupaju u kontakt sa kupcima putem onlajn i oflajn kanala. Bezgotovinske transakcije i sveprisutno praćenje svačije potrošnje postaće norma.

Uzmimo u obzir da su ukupna mobilna plaćanja kineskih proizvođača u bilionima tj. hiljadama milijardi dolara – u poređenju sa milijardama u Sjedinjenim Državama. Do 2027. godine će gotovo sve dnevne transakcije biti na mobilnim uređajima i biće ih moguće digitalno pratiti, što će kompanijama pružiti sredstva za generisanje neprocenjivih uvida u navike potrošača, a samim tim doprineti razvoju bolje prilagođenih proizvoda, usluga i opcija isporuke.

07 Personalizovani sadržaj u medijima i personalizovani marketing vodeći su put u Kini. Do 2027. godine personalizacija proizvoda i usluga postaće neophodnost i nužna potreba za preduzeća i poslovanje. Pojava AI, robotike, trodimenzionalne štampe i drugih tehnologija smanjila je troškove personalizacije dizajna proizvoda, proizvodnje i komunikacije s potrošačima.

08 Korporacije koje kontrolišu podatke imaće veliki uticaj i značajnu konkurentsku prednost. Podaci su nova „krovna“ valuta u svetu. Do 2027. godine Kina bi mogla imati ne manje od pet kompanija koje će izvlačiti, obrađivati, precizirati, rafinisati (prečišćavati), prodavati i kupovati podatke o potrošačima. Nova tehnologija koja podatke čini upotrebljivijima, tehnike poput mašinskog učenja, rešiće ovaj izazov koji će derivirati i razdvajati posedovanje podataka od njihovog integrisanja preko platformi.

09 Brz tehnološki razvoj stvara nove mogućnosti ali i rizike za potrošače pojedinačno kao i društvo u celini. Digitalizacija i privatnost biće u Kini glavni izazov, posebno ako mala grupa preduzeća poseduje milijarde lokacija na kojima kupci troše svoj novac, prateći njihove navike kroz spektar kupljenih proizvoda (zato je keš, koliko opasno zavodljiv zbog rada na crno i sive ekonomije, nažalost jedini način za obavljanje potpuno privatne kupovine a samim tim i za zaštitu privatnosti potrošača). Povreda privatnosti je veliki zadatak kojeg Kina treba da rešava. To može predstavljati ozbiljan problem ukoliko se ne uspostavi regulatorni okvir kojim bi se efikasno i praktično štitila privatnost kineskih potrošača.

Tu je, takođe, i zabrinutost usled nejednakosti inkluzivnog rasta. Digitalni jaz između onih koji imaju pristup tehnologiji i njenim prednostima i onih koji se neće širiti kako tehnologija bude napredovala. Da bi se to rešilo, potrebno je razumevanje i služenje različitim potrebama i težnjama građana kroz čitavu demografsku strukturu.

Sve je veći danak koji tehnologija uzima na štetu okoline i održivosti, što je problem koji se takođe mora rešiti. U novembru 2017. godine, za Singles’ Day – jednu od najvećih onlajn kupovina/rasprodaja u Kini, ukupan obim porudžbina na glavnim platformama za e-trgovinu iznosio je 850 miliona renminbija (nešto manje od 121 miliona dolara), podaci su kineskog Državnog poštanskog biroa (na zapadu je etablirana kupoholičarska svetkovina pod nazivom Black Friday, koji ovom prilikom pada 29. novembra; Dan zahvalnosti, još jedna zgodna prilika za trošak sa zadovoljstvom, pada dan pre, u četvrtak 28-og). Ovakvi događaju zahtevaju da se, recimo, sva ta roba kupljena tokom tog jednog dana otpremi kroz najmanje 331 milion paketa. Paketi i vozila potrebna za isporuku stvaraju velike izazove u zaštiti životne sredine i infrastrukturi, koji će postajati problematičniji kako industrija bude rasla.

10 Tokom protekle decenije, dva uticaja su oblikovala odnos kineskih potrošača prema kulturi i načinu života. Prvo, potrošači su imućniji i imaju veći pristup zapadnoj kulturi i načinu života, zahvaljujući otvorenoj politici i tehnološkom razvoju Kine. Drugo, vlada podstiče jačanje kineskog kulturnog nasleđa uključivanjem istog u nacionalno obrazovanje.

Rascep/razlike u načinu života potrošača gotovo su ravnomerno raspodeljeni po dohodovnim grupama, generacijama i geografskom području. To je kod potrošača takođe uočljivo i kroz izabrane izvore pouzdane informacije.

 

Marketing to China

CONSUMPTION TRENDS IN CHINA OVER THE NEXT 10 YEARS

Gugl i rodna ravnopravnost

Seksizam u Guglu je ovog meseca imao svoj epilog i davanjem zvanične izjave: Istraživanje povodom optužbi uposlenica jer ih je ova kompanija, navodno, plaćala slabije; međutim, došlo se do prilično iznenađujućeg i potpuno suprotnog zaključka: muškarci su već godinama unazad u Guglu primali niže plate od ženskog osoblja.

Gugl je ovim možda pokazao zbog čega ima pravo na epitet izuzetne kompanije ali da je, nažalost, i izuzetak koji pokazuje (ili dokazuje) pravilo: da žene jesu slabije plaćene, kao i da mnogo teže napreduju u karijeri – samo zbog toga jer su žene.

Uprkos izvesnim pritužbama koje potiču od nekih doskorašnjih uposlenica kako najveća internet kompanija na svetu diskriminiše žene, istraživanjem se obelodanilo nešto sasvim drugačije: da su muškarci bili ti koji su godinama unazad bili slabije plaćeni od lepšeg pola.

Jedna od najvećih svetskih tehnoloških korporacija se poslednjih godina suočava s velikim pritiscima javnosti nakon što je nekolicina njenih bivših zaposlenica podigla tužbu zbog navodne diskriminacije po rodnoj osnovi. Ovo je dovelo i do zamašne istrage američke državne agencije za ravnopravnost, a krajem prošle godine žene koje su tužile Gugl su proširile svoju tužbu, koja bi mogla uticati na preko 8.000 sadašnjih i nekadašnjih radnica.

Radi se ni manje ni više već o IT gigantu najvećeg formata. Usled pritisaka feminističkih organizacija i medija koji su godinama pisali, a zasnovano na optužbama nekadašnjih radnica, naime, o tome kako ovaj informatički gigant sprovodi rodnu diskriminaciju nad ženama i kako ih za isti posao plaća slabije – Gugl je odlučio da sprovede veliku internu istragu. U želji da ovaj problem reše efikasno, tačno, nepristrasno i da napokon dođu do konkretnih rezultata, angažovali su jednu nezavisnu agenciju da sprovede istragu o svim uslovima rada, kao i da posebno obrati pažnju na potencijalne razlike koje bi postojale između žena i muškaraca na istom radnom mestu.

Nakon sprovedene istrage, došli su do zaključka da razlika u prihodima među polovima zaista postoji, ali ne nauštrb žena več – muških radnika. Preko 10.000 muškaraca je godinama bilo slabije plaćeno u u ovoj kompaniji, na istim radnim mestima ili su morali da rade više za istu platu. Da bi ispravila nepravdu, kompanija je odlučila da isplati razliku svim oštećenima (muškarcima), od ukupno 9,7 miliona dolara.

Kritičari sada tvrde da to ne znači da diskriminacije prema ženama nije bilo jer “nije razlika u platama jedini način na koji bi zaposlene žene mogle biti diskriminisane”. Kažu kako žene imaju većih problema ukoliko žele da napreduju unutar kompanije, iako ovo još nije potvrđeno nikakvim ozbiljnijim istraživanjem.

Opširnije pročitajte na stranici Njujork tajmsa

Startap koji zapošljava u ime kanadske vlade

Talent Cloud je pilot-projekat koji pokušava da modernizuje način na koji Kanadska savezna vlada angažuje izvođače radova pod ugovorom, pritom obezbeđujući zaštitu radnih prava zaposlenih. Kraće rečeno, “neki novi klinci” iznašli su način da višestruko brže i efikasnije odaberu prave ljude i angažuju ih na potrebnim pozicijama u javnim službama Kanade.

“Odmetnuta” grupa saveznih državnih službenika sa sedištem u Otavi gradi prvi svetski „motor za regrutaciju“ radnika koji žele da rade u vladi. GC Talent Cloud već privlači međunarodnu pažnju zbog pokušaja da se ponovo zamisli način na koji savezna vlada angažuje za kratkoročne poslove. Ovaj pilot-projekat trenutno je smešten u kancelariji glavnog službenika za informisanje, u Sekretarijatu Odbora za trezor.

Tim samoproglašenih inovacijskih entuzijasta koja stoji iza startup firme Talent Cloud nemaju nikakvog iskustva u odabiru kadrova, ali imaju ambicije da razreše jedan od najneefikasnijih, najskupljih i najtvrdokornijih problema u kanadskoj vladi – problema s menadžmentom tj upravljanjem. Prema javno dostupnim izveštajima o budžetima i državnim računima, Otava troši 12,9 milijardi dolara godišnje na ugovore sa spoljnim saradnicima. Veliki deo ove sume se troši na konsultante, izvođače radova, zaposlene na određeno vreme i druge privremene radnike – takozvanu javnu službu u senci – jednostavno zato što procedura za trajno dobijanje posla traje predugo.

Dugoročna vizija Talent Cloud-a nije ništa drugo do revolucija u odabiru kadrova, koja je decenijama izbegavala vladine reformatore. Ako bi bio uspešan, ovaj pilot-projekat mogao bi da uspostavi novi sistem odabira kadrova, koji bi zamenio stari i prespori sistem koji je trenutno još uvek aktuelan: sistem trajno zaglavljen u pravila i procedure… toliko da je državi potrebno 197 radnih dana kako bi zaposlila novog radnika.

Ambiciozni cilj ovog tima je da proceduru regrutacije novih uposlenika i njihov puni stalni angažan u državnoj službi smanji na 30 dana, kao i eliminisanje agencija za zapošljavanje i drugih posrednika, ali i da se većem broju vladinih radnika omogući pristup beneficijama i sindikalnoj zastupljenosti (jer, u tom slučaju, sindikati brane radna pravo uposlenika). Stoga, ne iznenađuje da unutar birokratskih struktura kanadske vlade ima onih koji na ovaj projekat gledaju sa skepticizmom.

Tim remetilaca sadašnje kolotečine

Talent Cloud je počeo sa četiri zaposlena iz vladine birokratije koji su radili na raznovrsnim inovativnim projektima u „Prirodnim reusursima Kanade“ (Natural Resources Canada) sa ciljem da javni službenici postanu fleksibilniji u tome kako i gde (tj na kojoj poziciji) rade. Počeli su da se sastaju nakon radnog vremena kako bi razgovarali o tome kako direktno angažovati i bolje upravljati vladinim „letećim radnicima“ tj „ugovorcima“, onima koji dolaze na određeno vreme a onda odlaze – a ne da ih zaposle preko agencija za zapošljavanje.

Tokom naredne tri godine, oni su razvili plan, ali nisu imali prostorije za svoj startup, a ni novac. Pokucali su na vrata zamenika ministra sve dok nisu uspeli da prikupe budžet za pilot projekat. Glavni oficir za informisanje Aleks Benej (Alex Benay), koji je sam sebe smatrao „disruptorom“ tj remetiocem rutine unutar kanadske vlade, obezbedivši im utočište u okviru svoje kancelarije pri Odboru za državni trezor.

Kao rezultat toga, Talent Cloud je počeo da u kanadskoj vladi sprovodi svoj koncept kao tim „čudaka“ koji radi izvan normalne birokratske hijerarhije, nezavisno od Komisije za javne usluge i Kancelarije glavnog odbora za ljudske resurse, organa koji su obično nadležni za donošenje i sprovođenje politike zapošljavanja.

 „Na miru i u tišini smo čitavu stvar postavljali dobre tri godine, gurajući celu stvar do kraja, pre nego što smo bili spremni za Trenutak premijere“, kaže Lorin Hanter (Lauren Hunter), koja je idejni arhitekta projekta.

“Govorimo o promeni paradigme, a dobro izvršena promena paradigme zahteva trajnu predanost. Ponekad vlada nije dobra u istrajnosti za posvećenim ispunjavanjem sopstvenih obaveza, tako da se morate osloniti na „odmetničke“, drukčije vrste timova i one koji nisu deo sistema da biste videli stvari koje vlada ne vidi, a potom da instalira stvari koje vlada tj država nije nije bila u stanju ni da zamisli.

Kako funkcioniše Talent Cloud

Vlada trenutno zapošljava svoju radnu snagu na dva načina. Stalni radnici su uglavnom regrutovani preko Komisije za javne usluge i njene internet stranice GC Jobs, na kojoj se prošle godine prijavilo 325.000 Kanađana. Međutim, više hiljada ljudi – niko ne zna koliko ih je – angažovano je preko agencija za zapošljavanje u okviru kompleksne mreže za regrutovanje radnika u vladi na privremenim poslovima.

Talent Cloud je sada potpisao saradnju sa 12 odeljenja ministarstava, koja su spremna da eksperimentišu s regrutovanjem radnika koji koriste internet-platformu. Isprva je ovaj pilot-projekat počeo samo s realizacijom plana kako da regrutuje visoko-tehnološke radnike, ali sada regrutuje za sve poslove – od naučnih radnika do političkih analitičara.

Ovaj sajt nije ni nalik ijednoj postojećoj veb-stranici kanadske vlade. Nekoliko pozicija za poslove objavljenih na ovoj platformi napisano je jednostavnim jezikom i pruža detalje koji se obično ne nalaze u dosadnim, uštogljenim objavama za već ustanovljene pozicije istaknutim na zvaničnoj vladinoj veb-stranici GC Jobs. Oglašavanje za vladine poslove koje ide kroz stranicu startap firme Talent Cloud uključuje opis radnog okruženja, kulturu i stil rukovođenja, ko će biti vaš menadžer i da li se rad može obaviti na daljinu, to jest da li je vazan ili ne za kancelarije vladinih ustanova. Takođe će vam reći i koliko se njih prijavilo za određenu poziciju.

Hanter kaže da je Talent Cloud dizajniran da promeni ponašanje kako menadžera za zapošljavanje tako i kandidata, kako bi dobili bolja poklapanja sa zahtevima pozicija, odnosno “uklapanja u tim”.

Ne postoje neki bitni zahtevi, premda se tražene veštine i prethodno iskustvo kategorišu kao „lepo bi bilo da ih kandidat(kinja) ima“ ili, pak, da ih „moraju imati“. Ideja je da kandidati ispričaju svoju priču i pokažu svoje sposobnosti, a ne samo da nabrajaju gde su ranije radili. Hanterova je rekla da vlada propušta talente jer ne zna kako da proceni za šta su sve kandidati sposobni, kao i zato što ne mogu da razmišljaju dalje od uskih klasifikacija poslova. Tim iz Talent Cloud-a se odnosi na „stvaranje nevidljivog vidljivog“ tako što dozvoljava kandidatu da pokaže svoje znanje, veštine ili iskustvo stečeno na prethodnim poslovima ili u – njihovim životima.

Tradicionalne vrste akreditiva, kao što su univerzitetske ili fakultetske diplome, ustupaju mesto sposobnostima koje su kandidati pokazali u svom radu u drugim „epizodama“ svog života. Tehnički divovi kao što su Google, Apple ili Shopify od kandidata ne zahtevaju diplome.

 „Na ljudska bića moramo gledati drukčije, baš kao i na njihove kapacitete, koje moramo promatrati na raznovrsne načine“, kaže Hanterova. “Neki od najboljih programera na svetu izašli su iz srednje škole i odmah pokrenuli sopstvene kompanije. Tražeći isključivo univerzitetske diplome, mi bismo sve najbolje talente zanemarili od samog početka.“

Još jedno dugotrajno iritirajuće dejstvo po one koji se prijavljuju za radne pozicije u kanadskom javnom servisu je obaveza da komisiji predoče originalne kopije njihovih diploma ili svedočanstava o stepenu i vrsti stručne spreme. Ova dokumenta moraju biti obezbeđena za svaki posao na koji se prijavljuje, a njihovo pronalaženje često podrazumeva prekopavanje tavana ili podruma roditeljskih kuća. Talent Cloud potvrđuje sve te akreditive i reference tako da ne moraju ponovo da se obrađuju svaki put kada neko podnese zahtev za posao. Tim ovog startapa će, takođe, proveriti rezultate testova koje kandidati za posao preuzimaju za određene pozicije, kako bi ih mogli ponovo koristiti kada se prijave za neki drugi posao.

Promene poput ovih će uštedeti dosta vremena u popunjavanju kadrova. Komisija za zapošljavanje u javnoj službi procenjuje da se oko 112 od 197 dana, koliko je potrebno osoblju da odabere prave kandidate za pozicije, utroši na beskonačni pregled papira, procenu i evaluaciju.

Odbacivanje posrednika

Projekat prati ista pravila za zapošljavanje, uključujući one za službene jezike, privatnost i pristupačnost, ali regrutuje direktno za odeljenja, zaobilazeći agencije i preusmeravajući naknade koje naplaćuju u poboljšanje benefita.

Hanterova je sklona da oslanjanje ministarstava na agencije za privremeno zapošljavanje nazove “tamnom stranom” gig ekonomije (to su radnici s kratkotrajnim ugovorima ili frilenseri, nasuprot stalno zapolenima). Agencije naplaćuju marže na plate isplaćene radnicima, što je jedan dugogodišnji rukovodilac agencije rekao da se kreću od 20% do 60%, ali mogu ići niže ili više u zavisnosti od specifičnosti veština uposlenika i potražnje.

“To je mračna strana jer ljudi koji su najugroženiji završe u tim situacijama”, kaže Hanterova. „Želimo Kanadu da pokaže, kao poslodavac ali i na međunarodnom planu, šta znači stvoriti „tržište frilenserima“ koje štiti prava radnika (tj. frilensera). Novac koji vlada troši na režijske troškove koje joj uzimajuposredničke agencije je novac koji se može direktno pretvoriti u beneficije za radnike – i još uvek može uštedeti novac kanadskih poreskih obveznika.

Hanter naglašava da “ne puca u agencije za privremene poslove”. “Niko nije odlučio da troši stotine miliona dolara godišnje na nabavke koje iziskuju velike režijske troškove. To je samo krajnji rezultat upotrebe zastarelog kadrovskog sistema koji ne funkcioniše. ”

Zaštita prekarnih radnika u javnoj službi

Talent Cloud ispunjava termine u rasponu od tri meseca do tri godine. Nakon tri meseca rada zaposleni imaju pravo na beneficije, a nakon šest meseci ispunjavaju uslove za sticanje penzija.

Kao najveći poslodavac u zemlji, tvrdi Hanterova, kanadska vlada bi trebalo da uspostavi „zlatni standard“ za sve poslodavce koji zavise od privremenih radnika. Kanađani za koje se smatra da su u nesigurnim ili nestalnim, kratkotrajnim i frilenserskim radovima sada čine do 30% ukupne radne snage ove severnoamerčke zemlje.

 „Vlada Kanade je jedan od najvećih korisnika zapošljavanja frilensera u zemlji a mnogi od ovih radnika nemaju mogućnosti da ostvare bilo kakva radna prava, beneficije ili sindikalnu zastupljenost. Način na koji ćemo se ponašati na tržištu će postaviti nacionalnu „lestvicu“ za ono što će ova privremena ekonomija izgledati u Kanadi “, kaže Hanterova.

GC Talent Cloud je nastupio u oktobru prošle godine. Očekuje se da će do početka marta biti popunjeno 25 pozicija, dok još desetine pozicija obrađuju. U roku od pet godina, ovaj startap se nada da će procesirati 20.000 ljudi, od kojih će barem polovina dobiti beneficije koje sada, kao privremeni radnici, ne dobijaju.

Entuzijasti i skeptici

Projekat je privukao pažnju Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj, koja ga prati kao studiju slučaja za gradnju modela zapošljavanja u javnim službama.

Talent Cloud takođe sarađuje sa Institutom za tehnologiju u Masačusetsu na blokčejnu za prepoznavanje akreditiva koji bi radnicima omogućio da njihovi akademski i radni zapisi budu zaštićeni od neovlašćenog pristupa, a poslodavci će imati obavezu o čuvanju poverljivosti njihovih podataka i osloniti se na validnost njihovih dokumenata.

“Ako bi neko u vladi imao mandat da osmisli budući sistem za frilensere, mi, u tom slučaju, ne bismo radili ovaj posao”, kaže Hanterova. “Mi to radimo zato što je ova teritorija još nije zaposednuta, a naravno od kritične važnosti za budućnost Kanade.”

Ukratko, Talent Cloud radi na riziku i inovacijama koje vlada pokušava da podstakne u javnom servisu. Ali, kao i kod najradikalnijih ideja koje se pojavljuju unutar birokratije, ima onih koji na ovaj projekat gledaju sa skepticizmom.

Dugogodišnji birokrati primećuju da je vlada i ranije išla ovim putem, sarađujući sa agencijama koje nikada nisu radile kao što su se njihovi državni poslodavci nadali. Oni tvrde da je Talent Cloud moderan tvist za konsalting i reviziju Kanade i njegovog prethodnika, Biroa za konsalting u menadžmentu. Vlada je, takođe, 70-tih godina stvorila pul za pomoćnu radnu snagu u okviru javnog servisa, ali je nakon nekoliko godina raspuštena.

“Sve što oni, zapravo rade svodi se na osnivanje sopstvenog aparata za regrutaciju kadrova koji će zameniti posredničke agencije za zapošljavanje”, kaže jedan visoki kanadski birokrata. A ta percepcija i jeste, zapravo, problem za sindikate radnika iz javnih službi, posebno one koji žele da sve manje ugovarača radi u vladi.

Sindikati su godinama protestovali zbog angažovanja „ugovoraca“, jer rade posao koji bi mogli obavljati stalno zaposleni. Tim Talent Cloud-a bi se mogao suočiti sa teškom borbom kako bi privoleli sindikate da podrže njihove napore, jer sada govore i o obezbeđivanju benefita onima koji su zaposleni po ugovoru.

Hanterova ističe da će privremeni radnici koje njihov startap regrutuje biti uglavnom za privremene pozicije, koji su klasifikovani kao sindikalni poslovi (a samim tim i sindikalna prava). Svi poslovi će biti dobijani putem javnih konkursa.

Debi Davijo je predsednica Profesionalnog instituta javne službe Kanade (PIPSC), druge po veličini federalne unije, koja predstavlja profesionalce, od naučnika do revizora za tehnološke radnike. Ona kaže da je veliki problem sa autsorsingom (radom na daljinu, tj putem interneta) to što javni službenici žele da dopru do boljih radnih pozicija – onih koje sada dobijaju radnici po ugovoru sa specifičnim veštinama – ali im država ne daje šansu (tj finansijsku potporu) da se obuče za takve pozicije.

PIPSC je već dugo vremena tvrdio da su prakse ugovaranja produbile veštine IT radnika u vladinom IT sektoru. Vlada koristi ugovarače za najnovije ili napredne tehnološke veštine, ostavljajući javne službenike da obavljaju rutinske ili niže zadatke, bez ikakvog dodatnog finansiranja njihovog usavršavanja na redovnoj osnovi.

Davijo kaže da „Talent Cloud ne utiče na sav pul talenata koji se trenutno u javnom servisu – talente koje kanadska vlada ne obučava, ne usavršava niti priprema za zahteve budućih poslova. Možda je to sve što nam je potrebno kako bismo dobili potrebne profile radne snage.“

Photo: GC Talent Clou, Lorin Hanter. Foto: Fred Chartrand

Ketrin Mej, policyoptions.irpp.org

CEO Fejsbuka Mark Zakerberg: “Problemi će trajati još godinama”

Glavni izvršni direktor Fejsbuka Mark Zakerberg, kojeg zakonodavci sa svih meridijana kritikuju već mesecima, baš kao i zagovornici privatnosti i neki investitori, izjavio je da je „ponosan na napredak koji smo postigli (u Fejsbuku)“, boreći se protiv dezinformacija kao i za što bolju zaštitu ličnih podataka korisnika, a sve to u jednoj od najturbulentnijih godina koje je ova kompanija imala.

“Da budemo sasvim jasni, rešavanje ovih pitanja predstavljaće izazov koji će trajati daleko duže od samo jedne godine (kako su neki prognozirali)”, rekao je Zakerberg na Fejsbuku. “U vezi nekih od ovih pitanja, kao što je mešanje u američki izborni proces ili društveno štetni nastupi u javnosti, to su problemi koji se nikada ne mogu u potpunosti rešiti.”

Ova godina je bila jedna od onih u kojoj se ova društvena mreža gotovo svakodnevno izvinjavala javnosti i svima koji imaju nalog na Fejsbuku, a nakon višestrukog izigravanja poverenja svojih korisnika. Zakerberg je u aprilu prvi put svedočio pred američkim Kongresom, objašnjavajući zašto je Fejsbuk dozvolio da podaci korisnika padnu u ruke neovlašćenih trećih lica. U svojoj izjavi u petka (28. dec), Zak je izneo stav da je „Fejsbuk sada drugačija kompanija“, koja se promenila, i da će biti proaktivnija u pogledu rešavanja realnih problema korisnika ali i legislative.

“U osnovi smo promenili svoj DNK kako bismo se više fokusirali na sprečavanje štete pri pružanju svih naših usluga”, napisao je on.

Udari na reputaciju Fejsbuka takođe su pogodili i cenu deonica, koje su ove godine pale za 24 posto do zatvaranja u četvrtak (27. dec 2018), dok je njegov indeks u S&P 500 pao za 6,9 odsto. Akcije su u petak u Njujorku (13:32) pale za oko jedan odsto, na 133,28 dolara.

Na Zakerbergovoj listi stvari koje je Fejsbuk ostvario 2018. godine, neke ostaju nedorečene, ili već uveliko kritikovane. On, na primer, piše da Fejsbuk automatski ruši 99 odsto terorističkih sadržaja pre nego što neko i pokuša da ga prosledi dalje, kroz opciju deljenja na ovoj društvenoj mreži, ali se ne kaže da se ova statistika odnosi samo na sadržaj Islamske države i Al Kaide. On, takođe, ukazuje na alate i mogućnost brisanja svakog beleženja prethodno objavljenog sadržaja (opcija „clear history”), koju je kompanija tek počela da gradi. Fejsbuk je u maju najavio ovo novo sredstvo za poboljšanje korisničke privatnosti, ali će i dalje biti potreban dugi niz meseci pre nego što bude spreman za korisnike.

 

Bloomberg

Mirko Ilić, dizajner: To za koga odlučite da radite delimično pokazuje ko ste ili koliko ste očajni

„Čovjek se spašava od srčanog udara tako što pamti lijepe stvari, a ne ružne“, rekao je na početku pulskog susreta sigurno jedan od najuspješnijih umjetnika u svijetu porijeklom iz Bosne i Hercegovine, dizajner, ilustrator i strip autor Mirko Ilić.

U Zagrebu se školovao i napravio prve uspješne profesionalne korake. U Ameriku je otišao zato što bi na svakom drugom mjestu bio gastarbajter. Tamo je Amerikanac. I to vanserijski uspješan. Danas njegovi radovi iz različitih kreativnih perioda čine stalne postavke u najreprezentativnijim svjetskim muzejima.

Povod dolasku na Sa(n)jam knjige u Istri gdje smo se sreli bio je predstavljanje knjige o aktu u grafičkom dizajnu.

S obzirom na to da se nalazimo na pulskom Sa(n)jam knjige u Istri, među piscima i urednicima, sjetila sam se kako ste rekli da su pisci i urednici veći megalomani nego umjetnici.

Gdje sam to rekao?

U jednom intervjuu.

Moram vam reći jednu važnu stvar, ja u intervjuima često lažem.  Zato što mi je dosadno, a uz to novinari često sve pogrešno napišu. Stoga kad citirate moj intervju postoji mogućnost da ja to nisam rekao.

U svakom slučaju meni se dopalo zbog toga što književnici/e često zanemare vlastite propuste u tekstu, ali su vrlo spremni korigovati rad dizajnera i sugerisati izmjene.

Svi loši pisci bi trebali imati knjigu stripa jer je potrebno puno sličica da se to korigira.

Što znači da je ljudima poput vas, koji su formirani na temelju stripa, bilo kasnije sve drugo lakše raditi.

Ne znam da li je olakšalo. Možda.

Kad smo kod olakšanja, ovaj dio sigurno niste izmislili niti su novinari krivo interpretirali, a tiče se vašeg citiranja Wima Wendersa koji je rekao kako se „sreća čudnovato dogodi samo talentovanim“.

Da, da, to je Wim Wenders rekao, nisam ja tako pametan.

To je pretpostavljam i vaš odgovor kad vas pitaju da li je bila potrebna sreća za svjetski uspjeh.

To je jedna „koincidencija slučaja“ (smijeh). Ako nikada niste ništa napisali, najčešće ne dobijete nagradu za pisanje.

Da se još malo vratimo na pisce, urednike i dizajnere.

Je li vi imate neki problem s njima pa ga rješavate preko mene? Izgleda da sam ja ovdje samo nevina žrtva.

Ponekad imam. Ali bih voljela da se podsjetimo kako ste uvijek govorili da ste imali sreću što ste ilustrovali pametnije od sebe, poput Slavenke Drakulić i Veselka Tenžere. Koliko dizajneri i ilustratori mogu naučiti iz „pametnog teksta“ i koliko je važno da ga zaista i pročitaju?

To je izuzetno važno. Zato što svi imamo nekakve šablone i nekakve ideje. Ako sad kažete kava i ponovite to nekoliko puta, svaki put ilustrator ima sličnu ideju o kavi. Međutim, ako je to tekst o kavi u kojem ima puno rečenica, onda vam te rečenice daju drugačiju perspektivu koja vam do tada nije pala na pamet. Ta drugačija rečenica napravi drugačiji način razmišljanja, a on rezultira drugačijim radom. Često jedna mala rečenica, mali sklop riječi može proizvesti vizual koji je puno dramatičniji. Ili završite na istom mjestu. Vi najčešće kad idete ulicom i pjevušite nešto, to su uglavnom dvije-tri iste pjesme. Osim ako niste nešto ulovili usput. Pjesma koju ste čuli sinoć prvi put i koja vam je ostala u glavi, ona vam je promijenila perspektivu.

Da ne kompliciram, hoću reći da se svi rodimo glupi i prazni i svi se punimo. Jedino što se neki odustanu puniti, a neki nastave. Pjesme, tekstovi i sve oko nas nam stvara nove ideje. I to je važno. Misliti da sve znate je kraj. Praviti se da sve znate je nešto drugo, onda ste iskompleksirani pa je to obrambeni sistem.

Da li nakon toliko godina rada i rezultata postoji nešto u profesiji što danas ne znate?

Svaki dan ima nešto. To je ljepota profesije. Zašto raditi ako mislite da sve znate? Ako ste napravili danas svoj najbolji tekst, zašto raditi drugi osim za plaću? Ako znate da vam je to najbolji tekst, zašto živjeti? Kako za deset godina reći – ja sam svoj najbolji tekst napisala prije deset godina. Užas.

Reći ću vam nešto, ja sam crtao stripove za Polet koji je bio najlošije otisnuta stvar na svijetu. I meni su rekli da crtam stripove koji se ne mogu otisnuti, odnosno da nisam prilagodio mediju. Onda je Polet nestao, a ti stripovi koje sam crtao neprilagođen mediju su po raznim muzejima i institucijama. Jedan od tih loše otisnutih stripova danas se nalazi u Muzeju moderne umjetnosti (MoMA) u New Yorku. Šta bi bilo da sam onda razmišljao kako se to ne tiska i kako je loše i kako me ne plaćaju i rekao da su im dvije crte dovoljne… Kad radite za to kakav je medij, kakav je urednik i uvjeti, to je vaš problem. A ako radite zato što volite, to je nešto sasvim drugo i nema nikakve veze s tim.

Ali to i dalje nije garancija da će rad na kraju biti u MoMA-i.

Zašto biste imali garanciju. Vama je lijepo dok radite. Ostalo je dodatak jelu. Vi dok radite uživate u onome što radite i u tome kako ono što radite izgleda. Sad bi vi da radite i da znate da će to na kraju završiti u muzeju. E onda morate biti kćerka nekog od poznatih političara.

Vaše iskustvo pokazuje da se najbolje uradi onda kada se ne radi ni za novac ni sa opterećenjem da će urađeno jednoga dana da se nalazi u Muzeju moderne umjetnosti, kao što su vaši stripovi, dizajn omota ploča, plakata za film, a sve je uglavnom nastajalo u osamdesetim kada baš i niste bili previše plaćeni za to.

Da li je s novcem ili ne, to sad više nije važno. Da li vi znate koliko je Michelangelo dobio za Sikstinsku kapelu? Postoji jedan predivan umjetnik za kojeg nitko ne zna zato što je bio dobar. Zvao se Morandi, talijanski slikar. Kada biste došli kod njega kupiti sliku, niste mogli kupiti ono što je već naslikao, morali ste kupiti unaprijed. On bi na naličju platna napisao vaše ime, i uzeo bi prvo platno, neovisno o tome za koliku cijenu slike se dogovorio. I kad mu dođe trenutak, a to se može desiti i za šest mjeseci, on zgrabi to platno i tek nakon što naslika i to se osuši, on okrene i pogleda čije je. Trenutno se Morandi, ako već govorite o novcu, prodaje za 100, 200 i 300 tisuća dolara. Ovi koji su plaćali tisuću na neviđeno su dobro prošli.

Ne mislim ja da je novac kriterij za bilo šta, ali s obzirom na to da vi živite u dijelu svijeta gdje se ne može živjeti bez novca…

A ovdje se može?

Lakše je.

Mislite da je ovdje lakše umirati bez novca nego tamo?

Kako god, zanima me na koji način mladim ljudima koji rade u vašem studiju, a formirani su na drugačijim vrijednostima, približavate ovo o čemu ste pričali meni?

Ko god odluči raditi za mene, vjerojatno ima ideju za koga radi. To za koga odlučite raditi djelomično pokazuje ko ste ili koliko ste očajni.

Da se malo uozbiljimo i posvetimo temi vašeg dolaska u Pulu na San(j)am knjige u Istri.

Ja nisam neozbiljan, vi ste neozbiljni.

Sad ću biti ozbiljna i posvetiti se jednom od povoda dolaska, knjizi „Head to Toe: The Nude in Graphic Design“ koju ste predstavili i u Puli, a uradili sa Stevenom Hellerom. Shvatila sam da kad ne postoji knjiga o nečemu, vi sjednete i napravite je.

Da, povremeno, ako su vizuali interesantni, naravno.

Šta je bilo presudno za posvećivanje temi obnaženosti u grafičkom dizajnu?

Ta me je tema uvijek interesirala. Unatoč tome što sam vizualni tip, ja sam toliko zainteresiran za to da povremeno i kad ne vidim idem po opip.

Živimo u eri…

Kojoj eri da prvo to definiramo?

U onoj do koje je konačno došla svijest o zloupotrebama ženskog tijela u različite svrhe.

Zašto ženskog? U mojoj knjizi ima i golih muškaraca.

Ali uz golo muško tijelo neće ići slogan „prianja za svaku podlogu“ kao što je to bio slučaj sa reklamom za automobilske gume.

To je bilo prije osam godina. Pamtite oglase od prije osam godina?

Hoćete reći da je dizajner napravio dobar posao?

Zapravo vi opravdavate taj dizajn zato što ste ga zapamtili, a onih tisuću dobrih niste zapamtili.

Pamtim i dobre.

Kažite mi jedan od prije osam godina.

Sve što je radio pokojni Anur Hadžiomerspahić je dobro.

Tu se ja ne bih složio. Nitko ne radi sve dobro, ali je jako puno toga dobrog napravio.

Da ste njega pitali dok je bio živ sigurno bi vam rekao da nešto nije dobro napravio. Ima i njegovih radova u knjizi „Head to Toe: The Nude in Graphic Design“.

Kad dizajner zna da li je nešto dobro ili nije?

Ako je kasno navečer i ima potrebu nekoga probuditi da mu to pokaže, kad mu se odjednom iz nepoznatog razloga piški, kad mu dođe da poljubi ekran… i to je predivan trenutak koji traje deset minuta, a onda sve ispočetka.

Osim što pamtim dizajn od prije osam godina, pamtim i vaš intervju od prije 18 kada ste rekli kako vjerujete u kreativnu lijenost. Je li tako još uvijek?

Naravno, zato s vama pričam umjesto da radim.

A da li još uvijek kad nemate ideju odmah, sačekate sa realizacijom do posljednjeg časa pred rok za predaju dizajna?

Da, mada mi se sad desilo, nakon što sam dobio popis teatarskih predstava za koje trebam raditi plakate, da sam odmah uradio dva, a onda su mi javili kako se moram strpjeti sa ostalim jer još uvijek ne znaju ni ko će u njima glumiti ni ko će ih režirati. Meni se svidjela ideja i ja sam, prije nego što su uopće počele probe, napravio plakate.

Kad smo kod pozorišta, na istom principu spoznaje da nešto ne postoji, napravili ste knjigu sa plakatima predstava nastalih prema dramskim tekstovima Shakespearea. Kako se niko ranije tim nije bavio?

Zašto mene pitate i meni je izgledalo nemoguće. Pazite, u cijeloj Engleskoj to nitko nije napravio.

Jesu li vam se zahvalili?

Neke predivne stvari su se desile. Ja volim da u svojim knjigama imam puno stranaca, kad kažem stranaca mislim neamerikanaca. I otkrio sam da u Gruziji postoje nevjerojatno dobri plakati za Shakespearea. Malo sam se namučio dok do toga nisam došao. Oni su bili jako zahvalni i iznenađeni da ih je netko našao. Ta knjiga se dosta dobro prodala. Relativna je stvar šta je dobra prodaja, ali se dosta dobro prodala u Engleskoj. U Engleskoj je to neko vidio i onda su mi se ovi iz Gruzije javili osam mjeseci kasnije kako su ih kontaktirali iz Victoria and Albert Museuma i kako žele organizirati izložbu u Victoria and Albert Museumu. Neke plakate sam imao od prije, onda sam za knjigu skupio originale jer sam želio napraviti popratnu izložbu koja se u Americi desila na dva mjesta i u cijelom procesu sam shvatio da imam ogromnu količinu tih plakata.

Postoji nešto što se zove Folger Library, to je vjerojatno najveća američka institucija za Shakespearea i ja sam ih pitao da im plakate doniram, naravno da su to oni objeručke prihvatili, dao sam im nekih 380 plakata i onda se ispostavilo da sam im dao najveću privatnu kolekciju Shakespeareovih plakata. Sve to je dobro.

Očigledno ste jako nesebični. Vidi se to i na primjerima podrške kolegama koje preporučujete muzejima koji imaju vaše radove u stalnim postavkama.

Uvijek to spominjem i postalo je dosadno, ali odrastao sam na Mladenu Stilinoviću koji je rekao: „An Artist Who Cannot Speak English Is No Artist“ (ako umjetnik ne govori engleski, umjetnik nije umjetnik), i to je mene uvijek živciralo i mislim da samo zato što su neki ljudi iz Francuske ili Bosne, da nije fer da nisu u nekim muzejima. Jer svatko iz nepoznatih razloga gura samo svoje. Vi ste iz Bosne, vi to nikada ne biste shvatili.

Znam da ste u tom kontekstu spominjali Bućana koji bi bio sigurno poznatiji vani da ne potiče iz male kulture.

On je nevjerojatno poznat vani, manje je poznat ovdje, ali da je vani, bio bi još deset puta poznatiji.

Ali zaboravio sam vam reći jedan podatak kada smo razgovarali o plakatima iz Gruzije. Gruzija je bila u ratu ali je meni bilo lakše dobiti plakate za Shakespeara iz Gruzije nego ih dobiti iz Sarajeva. Jer vaši su negdje u nekim podrumima koji prokišnjavaju i gdje se raspadaju. Tako da vi koji se busate u svoju nacionalnu kulturu, puštate da ona propada.

Ja sam bio skupio kolekciju od 20 plakata za Olimpijske igre u Sarajevu. Ne znam da li znate ko je radio plakate za Olimpijske igre u Sarajevu.

Ismar Mujezinović.

Mislim iz vana. Radio ih je Andy Warhol naprimjer. Dvadeset najpoznatijih umjetnika svijeta su radili plakate za Olimpijske igre u Sarajevu. Ja sam ih sve skupio i htio sam ih pokloniti Sarajevu.

I onda sam nakon tri-četiri mjeseca shvatio da vi nemate instituciju kojoj ja to mogu pokloniti.

Iz jedne institucije su mi čak rekli da će to, ako dam, na kraju završiti na eBay-u, da će netko prodati.

Tako da sam ja kroz fondaciju u kojoj sam direktor to pokloni MoMA-i i bili su jako sretni jer su to dobili. A vi ih nemate sve u Sarajevu. Prema tome, ako neko iz Sarajeva bude studirao Olimpijske igre i plakat, može otići u MoMA-u i studirati. O tome treba razmišljati, o tome treba brinuti.

Potpuno se slažem i bez namjere da amnestiram Bosnu i Hercegovinu i Sarajevo, kada se posjeti MoMA stiče se utisak da mnogo više Amerikanci vode računa o ukupnom evropskom kulturnom nasljeđu.

Nemojte sad Europa, maloprije smo bili Balkan.

Govorim i za ozbiljne zemlje, ne samo za nas.

Koje ozbiljne zemlje?

Holandija naprimjer.

I Crna Gora.

Dobro, samo još kratko da se vratimo na onaj dio da je besmisleno biti zadovoljan onim što smo uradili prije deset godina. Šta vam danas može predstavljati izazov u radu?

Sve je izazov. Ja da sad dobijem da nacrtam malu ilustraciju za nepoznate novine, meni bi bio izazov. Mene nije briga za koga je, koliko je plaćeno i tako dalje nego da li ja to mogu napraviti drugačije nego juče, da li to mogu napraviti bolje nego juče. Kada govorimo o teatru, ja upravo radim plakate za teatar u Beogradu.

Za Jugoslovensko dramsko pozorište?

Da. Da li mislite da ja to radim za novac?

Vjerujem da ne.

Da li mislite da ja to radim da mi cijeli svijet vidi plakate?

Nema potrebe.

Ja radim zato što to mene veseli, jer smo napravili dobar dogovor. Ja svake sezone radim nešto potpuno drugačije, ovo je sad druga sezona. Odlučim što radim, oni kažu sviđa mi se-ne sviđa mi se i to je sve.

Mogu reći da im se ne sviđa?

Mogu, ali onda moraju naći nekoga drugog i meni je to sasvim u redu. Mene su odbijali i prije, i ljepše i mlađe i mene ne zanima napraviti nešto što se njima ne sviđa. To je glupo. Mene zanima napraviti nešto što će mene veseliti, a njima odgovarati. Da ja sad izmišljam neke gluposti, trošim puno više vremena. U ovom slučaju sam ja protiv sebe, a ja sam dosta velika stoka i nije me lako zadovoljiti.

Pretpostavljam da više vremena trošite na pozorišne plakate nego kad dizajnirate za kruzere i luksuzne hotele čiji su vlasnici su sigurno bolje platiše.

Ne, na sve trošim onoliko vremena koliko mislim da je potrebno da napravim nešto dobro. Neke stvari se dese preko noći, neke se dešavaju mjesec dana. Meni je to nebitno.

Kada ste u Sarajevu imali predavanje o neofašističkim simbolima, nisam još uvijek imala svijest o tome koliko se desnica radikalizira kod nas. Da li to znači da se sa distance bolje vidi?

Ne, nego je mene zanimalo a vas nije.

Ali ste mislili da Trump neće pobijediti.

On i nije pobijedio. Prevarili su vas. Jeste li čuli za Ruse koji su utjecali na izbore? Trump još uvijek misli da je pobijedio a svi mislimo da je tu netko nešto varao.

Ali je sad tu.

To ne znači da je pobijedio, samo je tu.

Kada su vas pitali ko će pobijediti, a vaše prognoze su bile drugačije, rekli ste i da vam je drago što ga Amerika ima te tako pokazuje da ni velike zemlje nisu imune na glupost.

To je u jednom trenutku bilo dobro za Ameriku, to je još uvijek dobro za Ameriku, da ne misle da su posebni. U svim zemljama je jednak postotak kretena, pametnih, lijepih i ružnih… Za vas ima u nekim zemljama više ružnih nego ovdje zato što mjerite po svojim mjerilima. U principu, isti je postotak svugdje. Što znači ako zemlja ima tri i pol stanovnika, ima jednog glupog. Odnosi su uvijek manje-više isti. Postoji u jednoj mjeri zaglupljivanje sredine. To su Kardashians i slični. Ali zaglupljivanje ne može biti trajno uspješno, osim u slučaju nekih diktatura.

Koliko se Amerika danas razlikuje u odnosu na onu u koju ste otišli da ne biste bili gastarbajter nego Amerikanac?

Ja sam još uvijek Amerikanac i nisam gastarbajter.

A koliko se Amerika promijenila?

Amerika se dosta promijenila, na ružnije, ali Amerika nije izolirano mjesto. Sve se promijenilo na ružnije. Koju god zemlju pogledate promijenila se na ružnije. U nekim zemljama barem ne pucaju (smijeh) ali to nije neminovno dobro.

Prije tri godine, isto na Sa(n)jam knjige u Istri, promovisana je knjiga o Poletu za koju ste radili naslovnicu. Kako vam iz današnje perspektive izgledaju osamdesete koje pomalo idealiziramo?

Meni izgledaju izvrsno jer sam tada bio mlad. Prvo godište je Poleta je u MoMA-i što je dosta simpatično – najlošije otisnuta novina na svijetu…

Nažalost ova sredina za sada nije stvorila ništa bolje pa se mora sjećati toga. U nekim drugim sredinama to bi bilo djelomično zaboravljeno ili svedeno na pravu mjeru. Ali ako ja odem u pet pristojnijih kafića ovdje, u Bosni ili Srbiji, a još uvijek moram čuti Azru i Džonija Štulića, onda pokazuje da vi niste napravili novog Džonija Štulića i novu Azru. Što ne znači da je Džoni bio dobar, nego vi niste izmislili ništa bolje.

Imali smo Feral.

Nisam ga slušao.

Ali imam jednu malu priču. Moj studio je na 32. ulici između Druge i Treće avenije, a moj Subway je na 32. ulici i parku. I ja idem predveče subwayom i odmah pored subwaya parkiran je jedan od onih tour autobusa. I ekipa stoji pored autobusa i puši. I ja pogledam i kažem: „Zdravo.“ I tako se ja pozdravim sa Dubiozom koji imaju koncert u mojoj ulici, izašli su iz autobusa jer ne mogu pušiti u njemu. I sviraju u mojoj ulici povremeno.

 

Kristina Ljevak, buka.com

Kina: 12 provincija sa najvećim rastom privatnih investicija

Porast privatnih investicija u mnogim provincijama premašio je rast njihovog BDP-a u prva tri kvartala ove godine, pri čemu je više puta zabeleženo da je prosečna stopa rasta iznosila 8,7 odsto. Privatna ekonomija pokreće ekonomski rast u mnogim provincijama, zahvaljujući preferencijalnim politikama koje je najavila centralna vlada i lokalne vlasti.

Na osnovu statističkih podataka iz pokrajinskih statističkih biroa, medijskih izveštaja kao i podataka šangajske firme Wind Information, analitičari „Instituta za ekonomska istraživanja 21. veka“ sačinili su naučni rad o rastu privatnih investicija u 12 kineskih provincija (gradova) u prva tri kvartala 2018. godine.

Hajde da pogledamo.

12: Šandong

Rast privatnih investicija: 3,2 odsto

Dodata vrednost u privatnom sektoru: 3.039,9 milijardi juana (438,23 milijardi dolara)

Radnik u Weiqiao Pioneering, filijali kompanije Weiqiao Aluminum, vodeće privatne kompanije u Šandongu, 26. februar 2018. godine. Foto [IC]

11. Hebei

Rast privatnih investicija: 6,1 odsto

Dodata vrednost u privatnom sektoru: 1.726,9 milijardi juana

Radnik podešava mehanizme jednog preduzeća u privatnom vlasnštvu, Žangđakou, provincija Hebei, 14. novembra 2018. [IC]

10: Sečuan

Rast privatnih investicija: 9,6 odsto

Dodata vrednost ostvarena u privatnom sektoru: 17,308 milijardi juana

Fotografija snimljena 31. oktobra 2018. godine prikazuje Muzej avijacije LCA, prvi privatni vazduhoplovni muzej smešten u tržnom centru u Čengduu u provinciji Sečuan. [IC]

09: Guangdong

Rast privatnih investicija: 9,8 procenata

Dodata vrednost privatnog sektora: 3.783,7 milijardi juana

AI lekarski servis na 4. međunarodnom sajmu „Internet & Expo“ u Fošanu, Guangdong, 24. oktobra 2018. [IC]

08: Đangcu

Rast privatnih investicija: 10,5 procenata

Dodata vrednost privatne ekonomije: 3.754,1 milijardi juana

Pogled na fabriku Golden Eagle Textile Co Ltd, privatnu kompaniju u Jižengu u provinciji Đangsu, 24. aprila 2018. [IC]

07: Čongking

Rast privatnih investicija: 10,8 odsto

Dodata vrednost u privatnom sektoru: 746,85 milijardi juana

SUV modeli u fabrici Lifan Automobile Co Ltd u Čongking, 29. oktobar 2018. Lifan je među prvih 100 privatnih preduzeća u Čongkingu. [IC]

06: Guižu

Rast privatnih investicija: 14,7 odsto

Dodata vrednost privatne ekonomije: 5.428 milijardi juana.

Kupac razgleda bočice čili-sosa marke Lao Gan Ma brend u Žunđiju, provincija Guižu, 8. avgust 2018. Osnovan 1996. godine, Lao Gan Ma postao je jedan od najpoznatijih kineskih brendova za sosove [IC]

05. Žeđjang

Rast privatnih investicija: 17,2 odsto

Dodata vrednost privatne ekonomije: 2.586,7 milijardi juana

Sklapanje automobila na savremenoj liniji fabrike Belge, poslovnog poduhvata nastalog zajedničkim ulaganjem Belorusije i kineskog privatnog proizvođača Geeli; ova fabrika proizvodi beloruska vozila namenjena ruskom tržištu u Borisovu, Belorusija, 5. jula 2018. godine. [IC]

04: Anhui

Rast privatnog sektora: 18,7 procenata

Dodata vrednost privatne ekonomije: 1.254,6 milijardi juana

Prodavnica robne marke “Tri veverice” u Anhuiju u Vuhanu, provincija Hubei, 8. septembar 2018. [IC]

03: Fuđian

Rast privatnih investicija: 19,2 odsto

Dodata vrednost privatne ekonomije: 1.564,1 milijardi juana

Radnici u proizvodnji litijumske baterije na savremenoj fabričkoj liniji firme Amperex Technology u Ningduu, provincija Fuđian, 10. januara 2018. [IC]

02: Hunan

Rast privatnih investicija: 23,9%

Dodata vrednost u privatnom sektoru: 1,519,2 milijarde juana

Pogled na štand kompanije Sany, poznatog proizvođača mašina iz provincije Hunan tokom 17. Kineskog međunarodnog sajma u Šangaju, 2. novembra 2015. [IC]

01: Šanksi

Rast privatnih investicija: 25,9 procenata

Dodata vrednost u privatnom sektoru: 910,8 milijardi juana

Privatna knjižara locirana u visokotehnološkoj zoni Xi’an u provinciji Šanksi, 15. novembar 2018. [IC]

 

China Daily

Nomofobija – bolest modernog doba

Zašto smo zavisni od smartfonova?


Kada nam mobilni telefon nije u rukama, osećamo se kao da deo nas nedostaje; kada nemamo pristup internet mreži, postajemo nervozni, a ukoliko nešto ne postavimo na društvene mreže, deluje kao da se nije ni dogodilo. Prema podacima Ujedinjenih nacija, više ljudi na planeti ima mobilni telefon nego pristup vodi, struji ili toaletu.

Ovakvoj opsednutosti mobilnim telefonima psiholozi su još pre deset godina u Velikoj Britaniji dali i zvaničan naziv: nomofobija. Ali šta nas to gotovo magnetski privlači kod pametnih telefona?

Tristan Haris, insajder kompanija iz Silicijumske doline, opisao je brojne tehnike koje koristi industrija novih tehnologija da bi zadržala naš pogled što duže usmeren ka pametnom telefonu.

„Smartfon je, u stvari, kao slot mašina! Kad god proveravam svoj telefon, govorim u sebi isto što bih rekao da gledam u slot mašinu: Šta sam sad dobio?”, objašnjava Haris i dodaje da je to način da se okupira ljudski mozak i učvrsti navika. „Skoro kao kad neko povuče ručicu na slot mašini, pa dobije manju ili veću nagradu. Ova vrsta tehnike je ugrađena u sve te proizvode”, tvrdi Haris.

Ovo su reči koje opisuju upravo ono što nas privlači kod pametnih telefona. To je slično želji da se dobiju lajkovi na Fejsbuku ili Instagramu, ili novi pratioci na Tviteru. Postoji cela „zbirka” tehnika koje su usmerene na to da se naviknemo da upotrebljavamo telefon što je duže moguće.

Postavlja se pitanje da li su dodatni elementi proizvoda, aplikacije, dizajnirani s namerom da služe ljudima ili da ljudi služe njima, upravo zato što navode na konstantno korišćenje proizvoda.

Da li, onda, Silicijumska dolina programira aplikacije ili ljude?

„Bilo da im je to bila namera ili ne, te aplikacije oblikuju misli, osećanja i akcije ljudi. Često slušamo priču da je tehnologija neutralna i da samo od nas zavisi kako i koliko ćemo je koristiti, ali to jednostavno nije istina. Nije neutralna, jer oni koji su je napravili žele da je mi koristimo na određeni način i tokom što dužeg perioda. Upravo tako oni prave novac”, zaključuje Tristan Haris.

Nova ekonomija

Zašto ne menjamo mišljenje

Istraživači sa Stenforda su 1975. pozvali grupu studenata da učestvuje u istraživanju o samoubistvu. Pokazani su im parovi oproštajnih pisama samoubica. U svakom paru jedno pismo su napisali nasumično odabrani ljudi, a drugo je napisala osoba koja je potom izvršila samoubistvo. Od studenata je onda traženo da kažu koja pisma su prava a koja lažna.

Neki studenti su otkrili da imaju istinski dar za ovo: od 25 parova oproštajnih pisama uspešno su 24 puta identifikovali prava. Ostali studenti pokazali su se kao beznadežni slučajevi: pravo oproštajno pismo su pogodili tek deset puta.

Kao što obično biva u psihološkim istraživanjima, ceo scenario je bio izmišljen. Iako je polovina oproštajnih pisama doista bila prava – dobijena su u Kancelariji islednika za smrtne slučajeve u Los Anđelesu – studentski rezultati su bili izmišljeni. Studenti kojima je rečeno da su gotovo uvek pogađali u proseku nisu bili ništa bolji od onih kojima je rečeno da su uglavnom grešili.

U drugoj fazi istraživanja prevara je otkrivena. Studentima je rečeno da je stvarna svrha eksperimenta bila da se odmeri njihova reakcija na mišljenje o tome da li su u pravu ili nisu (što se takođe ispostavilo kao laž). Na kraju je od njih traženo da procene koliko oproštajnih pisama su zaista tačno prepoznali i kolika bi prosečan student bio u stanju da pogodi. E, tu se desilo nešto neobično. Studenti iz grupe sa tobožnjim visokim ocenama u pogađanju sada su rekli da misle da su, u stvari, dobro pogađali, znatno bolje od prosečnog studenta, iako, kao što im je neposredno pre toga rečeno, nisu imali nikakvog osnova za takvu tvrdnju. A studenti kojima je prvobitno bilo saopšteno da su loše pogađali sada su rekli da misle da su bili znatno lošiji od prosečnog studenta – što je takođe bio neosnovan zaključak.

„Jednom uobličena uverenja“, suvoparno zaključuju istraživači, „čudesno su otporna“.

Nekoliko godina kasnije, nova grupa studenata sa Stenforda je uključena u srodno istraživanje. Dati su im na uvid biografski podaci o paru vatrogasaca Frenku K. i Džordžu H. U Frenkovoj biografiji je stajalo da mu se nedavno rodila ćerka i da voli da roni s kiseonikom. Za Džordža je pisalo da ima malog sina i da igra golf. Među biografskim podacima nalazili su se i njihovi odgovori na nešto što su istraživači nazvali Testom rizično-konzervativnog izbora. U jednoj verziji Frenk je bio uspešan vatrogasac koji je na testu uvek pokazivao da teži najbezbednijim opcijama. U drugoj verziji, Frenk na testu takođe bira najbezbednije opcije, ali je loš vatrogasac te su ga nadležni nekoliko puta zvali na raport. I opet, usred istraživanja, studentima je rečeno da su ih obmanuli tako što su im dali potpuno izmišljene biografije. Potom je od studenata zatraženo da opišu vlastita uverenja: koji stav prema riziku treba da ima dobar vatrogasac? Studenti koji su dobili prvu verziju mislili su da rizik treba izbegavati, a studenti koji su dobili drugu verziju bili su uvereni da rizik treba prihvatiti.

Čak i kada im se predoči da su „njihova uverenja potpuno pogrešna, ljudi ne uspevaju da ih revidiraju“, zaključuju istraživači. U ovom slučaju, neuspeh je bio „posebno impresivan“, jer dva podatka nikada nisu dovoljna da se na osnovu njih izvode opšti zaključci.

Stanfordske studije grupe stručnjaka iz 70-ih godina 20. veka su se pročule. Njihov kontrastav da ljudi ne mogu da misle ispravno bio je zaprepašćujući. Danas više nije. Hiljade sličnih eksperimenata je potvrdilo (i produbilo) ove nalaze. Svako ko prati naučna istraživanja – ili bar povremeno pročita članak u časopisu Psihologija danas – zna da svaki diplomirani student može da potvrdi da su naizgled razboriti ljudi često iracionalni. Retko kad je taj uvid tako važan kao danas. Pa ipak, jedna ključna zagonetka ostaje: Kako smo postali takvi?

U novoj knjizi Enigma razuma (Harvard), proučavaoci kognicije Hugo Mercier i Dan Sperber pokušali su da odgovore na to pitanje. Mercier, koji radi u Francuskom institutu za istraživanja u Lionu, i Sperber, koji sada radi na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti, ukazuju na to da je razum evoluciono svojstvo poput dvonožnog hoda ili trobojnog vida. Razum je nastao u afričkim savanama, i treba ga razumeti u tom kontekstu.

Ako to ogolimo od kognitivno-naučničkog žargona, Mercier i Sperber o razumu kažu otprilike sledeće: Najveća ljudska prednost nad ostalim živim bićima je naša sposobnost da sarađujemo. Saradnju je teško uspostaviti i gotovo podjednako teško održati. To je tako jer je za svaku individuu švercovanje uvek najbolji način ponašanja. Razum se nije razvijao za rešavanje apstraktnih, logičkih problema, pa čak ni da olakša zaključivanje iz novih podataka; on se razvijao da reši probleme koje sa sobom nosi život u saradničkoj grupi.

„Razum je adaptacija na hipersocijalne niše koje su ljudi razvijali oko sebe“, pišu Mercier i Sperber. Ono što sa „intelektualističke“ tačke gledanja izgleda čudno ili očito budalasto, pokazuju se kao mudro sa „interakcionističkog“ stanovišta.

Osvrnimo se na ono što se naziva „pristrasno potvrđivanje očekivanog“ (confirmation bias) – sklonost ljudi da prihvate informaciju koja potvrđuje njihova uverenja, a da odbace onu koja im protivreči. Među mnogim identifikovanim oblicima pogrešnog mišljenja, pristrasno potvrđivanje očekivanog je jedna od najdokumentovanijih pojava i predmet je mnogih eksperimenata koji zaslužuju da uđu u udžbenike. Jedan od najpoznatijih izveden je, opet, na Stanfordu. Za taj eksperiment istraživači su obrazovali grupu studenata koji su imali suprotstavljena mišljenja o smrtnoj kazni. Polovina je bila za smrtnu kaznu i smatrala je da ona doprinosi smanjenju kriminala, a druga polovina je bila protiv smrtne kazne i smatrala da smrtna kazna nema nikakav uticaj na stopu kriminala.

Od studenata se tražilo da reaguju na dve studije. Jedna je sadržala podatke u prilog argumentu o preventivnom delovanju smrtne kazne, a druga podatke koji to delovanje osporavaju. Obe studije – već znate – bile su izmišljene, oblikovane tako da predstave nešto što je, objektivno gledano, bila podjednako ubedljiva statistika. Studenti koji su podržavali smrtnu kaznu cenili su podatke koji idu u prilog prevenciji kao vrlo ubedljive, a podatke o nepostojanju efekta prevencije kao neubedljive; studenti koji se protive smrtnoj kazni reagovali su obratno. Na kraju eksperimenta, studente su ponovo pitali kako gledaju na smrtnu kaznu. Oni koji su počeli kao zagovornici smrtne kazne sad su je još jače podržavali, a oni koji su joj se suprotstavljali bili su još više protiv.

Ako je razum oblikovan da donosi valjane sudove, onda je teško zamisliti ozbiljniju njegovu manjkavost od pristrasnog potvrđivanja očekivanog. Zamislite, kažu Mercier i Sperber, miša koji misli kao i mi. Takav miš, „sklon uverenju da u okolini nema mačaka“ uskoro bi postao doručak. U meri u kojoj pristrasno potvrđivanje očekivanog navodi ljude da odbacuju dokaze o novim ili zanemarenim pretnjama – što je ljudski ekvivalent za mačku iza ćoška – pretnja je ono čemu se opiremo. Činjenica da i mi i pretnja opstajemo, tvrde Mercier i Sperber, dokazuje da ona mora imati neku adaptivnu funkciju, a ta funkcija, nastavljaju oni, povezana je sa hipersocijabilnošću.

Mercier i Sperber više vole izraz „pristrasnost u moju korist“ (myside bias). Ljudi nisu nasumično naivni. Suočeni s argumentom nekog drugog, vrlo smo vešti da u njemu uočimo slabosti. Gotovo po pravilu stanovišta za koja smo slepi su naša sopstvena stanovišta.

Nedavni eksperiment koji su obavili Mercier i neke evropske kolege jasno pokazuje tu asimetriju. Od učesnika se tražilo da reše neke jednostavne primere rasuđivanja. Potom su zamoljeni da objasne svoje odgovore, i pružena im je prilika da izmene svoje prvobitno mišljenje ako su uočili greške. Većina je bila zadovoljna svojim prvobitnim rešenjima; manje od 15 posto promenilo je svoje mišljenje u drugom koraku.

U trećem koraku, učesnicima je prikazivan jedan po jedan isti problem zajedno sa njihovim odgovorom i sa odgovorom drugog učesnika, koji je došao do drugačijeg zaključka. Ponovo im je pružena prilika da promene svoj odgovor. Međutim, tu je izveden jedan trik: odgovori koji su im prikazivani kao tuđi bili su u stvari njihovi i vice versa. Gotovo polovina učesnika shvatila je šta se dešava. U drugoj polovini učesnici su odjednom postajali veoma kritični. Skoro 60 posto je sada odbijalo odgovore sa kojima su ranije bili zadovoljni.

Prema Mercieru i Sperberu, ovo iskrivljavanje odražava evolutivni zadatak razuma: on treba da osujeti da nas drugi članovi naše grupe izigraju. Kroz život u malim grupama lovaca-skupljača, naši preci su prevashodno bili zaokupljeni svojim društvenim položajem i nastojanjem da oni ne rizikuju svoj život u lovu dok ostali ostaju bezbedni u pećini. Tu je od male koristi bilo jasno rasuđivanje, a više se postizalo iznošenjem ubedljivih argumenata.

Među mnogim pitanjima o kojima su brinuli naši preci svakako nisu bili preventivni efekti smrtne kazne ili idealna svojstva vatrogasaca. Niti su morali da se nose s izmišljenim studijama, lažnim vestima ili tviterom. Otuda ne čudi da nas naš razum danas izdaje. Mercier i Sperber pišu: „To je jedan od mnogih slučajeva gde se okruženje odveć brzo menja da bi se razum prirodnom selekcijom izborio sa takvim promenama.“

Stiven Sloman, profesor na Braunu, i Filip Fernbah, professor na Univerzitetu Kolorado, takođe proučavaju kogniciju. I oni veruju da je socijabilnost ključna za funkcionisanje ljudskog uma ili, preciznije, za njegovo manjkavo funkcionisanje. Oni su počeli svoju knjigu, Iluzija znanja. Zašto nikad ne mislimo sami (Riverhead), osvrtom na toalete.

Bezmalo svako u SAD, pa i u čitavom razvijenom svetu, zna šta je toalet. Tipičan toalet ima vodu za ispiranje i keramičku šolju s vodom. Kad se povuče ručica ili pritisne dugme, šolja se napuni vodom i sve što se tu nalazilo ode u odvodni kanal i kanalizaciju. Ali, je li to doista tako?

U istraživanju sprovedenom na Jejlu, od diplomiranih studenata se tražilo da rangiraju svoje razumevanje svakodnevnih naprava kao što su toaleti, patent-zatvarači ili cilindrične brave. Potom je trebalo da napišu iscrpno objašnjenje kako data naprava funkcioniše, korak po korak, i da ponovo rangiraju svoje razumevanje naprave. Pokazalo se da je uloženi napor učinio da studenti postanu svesni svog neznanja, jer su sledeće ocene sopstvenog razumevanja pale. (Pokazalo se, recimo, da su toaleti mnogo komplikovaniji nego što to izgleda.)

Sloman i Fernbah taj efekat nazivaju „iluzija o dubini razumevanja“ i pronalaze ga na svakom koraku. Ljudi veruju da znaju daleko više nego što stvarno znaju. Ono što nam omogućuje da istrajavamo u svom uverenju su drugi ljudi. U slučaju mog toaleta, neko drugi ga je smislio tako da mogu lako da ga koristim. U tome su ljudi sjajni. Mi se oslanjamo na znanje drugih još od vremena kad smo otkrili kako da lovimo zajedno, što je verovatno bilo ključno za našu evoluciju. Toliko dobro sarađujemo, tvrde Sloman i Fernbah, da jedva umemo da kažemo gde naše razumevanje prestaje a počinje razumevanje drugih.

„Jedna posledica prirodnosti naše podele kognitivnog rada“, pišu oni, jeste to što ne postoji „oštra granica između ideja i znanja jedne osobe“ i ideja i znanja „drugih članova“ grupe.

Odsustvo granice ili, ako vam više odgovara, konfuzija, takođe je bitna za nešto što nazivamo progresom. Kako ljudi izumevaju nova oruđa za nove načine života, tako istovremeno stvaraju nove oblasti neznanja; ako bismo svi insistirali na, recimo, ovladavanju principima obrade metala pre no što se latimo noža, bronzano doba se ne bi skoro okončalo. A kad je reč o novim tehnologijama, tu je nepotpuno razumevanje oslobađajuće.

A to nas baca u nevolje, objašnjavaju Sloman i Fernbah, u oblasti politike. Jedna je stvar što ja koristim toalet a da ne znam kako on funkcioniše, a sasvim druga da li sam za ili protiv zabrane imigracije, a pri čemu ne znam o čemu doista govorim. Sloman i Fernbah navode istraživanje obavljeno 2014, ubrzo pošto je Rusija anektirala ukrajinski Krim. Ljude su pitali kako bi SAD trebalo da reaguje i mogu li da nađu Ukrajinu na geografskoj karti. Što im je geografija bila slabija, to su više bili za vojnu intervenciju. (Ljudi su bili tako nesigurni u to gde je Ukrajina da je prosečna greška iznosila 1.800 milja, što je razdaljina između Kijeva i Madrida.)

Istraživanja i o mnogim drugim pitanjima daju slične obeshrabrujuće rezultate. Po pravilu, jaka osećanja vezana za neko pitanje ne nastaju iz dubokog razumevanja, pišu Sloman i Fernbah. I ovde naša zavisnost od mišljenja drugih čini problem većim. Ako je, recimo, vaš stav o zakonu o dostupnoj zdravstvenoj zaštiti neosnovan, a ja se oslanjam na njega, onda je i moje mišljenje o tome neosnovano. Ako pričam s Tomom i on odluči da se slaže sa mnom, njegovo mišljenje je takođe neosnovano, ali sada kad se nas troje slažemo, osećamo da smo još više u pravu. Ako sada svi odbacimo bilo koju informaciju protivnu našem mišljenju kao neuverljivu, dobijamo, pogađate, Trampovu administraciju.

„Eto kako zajednica znanja postaje opasna“, ističu Sloman i Fernbah. Njih dvojica su izveli svoju verziju eksperimenta s toaletom zamenjujući kućne naprave temama javne politike. U studiji koju su obavili 2012, pitali su ljude za mišljenje o temama kao što su: Treba li država da pokriva troškove zdravstvene zaštite? Ili: Treba li plaćati učitelje po učinku? Od učesnika je traženo da rangiraju svoja mišljenja zavisno od toga u kojoj meri se slažu sa navedenim predlozima. Zatim je trebalo da objasne što podrobnije mogu kako bi tačno izgledala primena svakog od tih predloga. Mnogi su se tu našli u škripcu. Kada su ih ponovo pitali za mišljenje, intenzitet njihovog uverenja bio je slabiji tako da su se slagali ili protivili manje strasno.

U ovom rezultatu Slouman i Ferenbah vide malo svetlo na kraju tunela. Ukoliko mi – ili naši prijatelji, ili stručnjaci na CNN-u – budemo provodili manje vremena pridikujući, a više podrobno razmatrajući implikacije političkih predloga, shvatićemo koliko nemamo pojma i postati skromniji. To bi, po njima, „mogao da bude jedini oblik mišljenja koji bi mogao da rasprši iluziju o dubini našeg razumevanja i promeni stavove ljudi“.

Nauku možemo videti i kao sistem koji koriguje prirodne sklonosti ljudi. U dobro vođenoj laboratoriji malo je mesta za pristrasnost u svoju korist; rezultati moraju biti isti kad se eksperiment ponovi u drugim laboratorijama i kad ih dobijaju istraživači koji nemaju razlog da potvrde ranije dobijene rezultate. I to je razlog, moglo bi se reći, za to što se taj sistem pokazao kao uspešan. U svakom datom trenutku iskrsavaju neslaganja, ali na kraju metodologija pobeđuje. Nauka ide napred čak i ako se mi zaglavimo u mestu.

U knjizi Poricanje do groba. Zašto ignorišemo činjenice koje bi nas mogle spasiti (Oxford), Džek Gorman, psihijatar, i njegova kći Sara Gorman, specijalista za zdravstvenu politiku, ispitivali su jaz između toga šta nam nauka poručuje i šta mi govorimo. Oni se bave otpornim uverenjima koja ne samo da su očigledno pogrešna već i potencijalno smrtonosna, kao što je uverenje da su vakcine rizične. Naravno, rizično je ne biti vakcinisan; zbog toga su vakcine i stvorene. „Imunizacija je jedna od pobeda moderne medicine“, ističu Gormanovi. Ali koliko god brojne naučne studije zaključivale da su vakcine bezbedne i da nema veze između imunizacije i autizma, protivnici vakcine ostaju nepokolebljivi. (Oni sada u neku ruku mogu videti na svojoj strani i Donalda Trampa koji je rekao da su on i njegova supruga odobrili da se njihov sin Baron vakciniše, ali ipak nisu poslušali savet pedijatara kada to da učine.)

Gormanovi, takođe, tvrde da su načini mišljenja koji sada deluju kao autodestruktivni mogli u nekom trenutku da budu adaptivni. Isto tako, mnogo strana posvećuju pristrasnom potvrđivanju očekivanog, koje po njima sadrži jednu fiziološku komponentu. Oni navode istraživanje koje sugeriše da ljudi doživljavaju pravo zadovoljstvo – kao injekciju dopamina – kada naiđu na informaciju koja potvrđuje njihova uverenja. „Lepo je osećanje kada to ‘čvrsto prianja uz naše uverenje’ čak i kada nismo u pravu“, kažu oni.

Gormanovi se ne zaustavljaju na pukom nabrajanju naših grešaka; oni žele da ih isprave. Mora postojati način, tvrde oni, da se ljudi ubede da su vakcine dobre za decu, a da je oružje opasno. (To je još jedno rasprostranjeno a statistički nepotkrepljeno uverenje koje bi želeli da diskredituju: da posedovanje oružja čini da budemo zaštićeniji.) Ali tu leže baš oni problemi koje su sami navodili. Izgleda da nije dovoljno samo pronaći ljude s tačnim informacijama; tačne informacije ljudi naprosto zanemaruju. Apelovanje na emocije je nešto bolje, ali očigledno deluje protiv promovisanja pouzdane nauke. „Treba smisliti način“, pišu oni na kraju knjige, „kako se odnositi prema tendencijama koje vode pogrešnim naučnim uverenjima“.

Enigma razuma, Iluzija znanja, i Poricanje do groba su knjige pisane pre novembarskih izbora 2016. Ipak, anticipirale su Kelian Konvej i navalu „alternativnih činjenica“. Tih dana izgledalo je kao da je čitava država bila uključena u džinovski psihološki eksperiment kojim ili niko nije rukovodio ili je to radio Stiv Benon. Razboriti ljudi mogu da pronađu rešenje. Ali, što se toga tiče, literatura ne nudi uverljive argumente.

 

Elizabet Kolbert, The New Yorker

Peščanik.net, 30.08.2018.