Gejts: 2021. i posle

Na samitu GeekWire, osnivač Majkrosofta je govorio o pandemiji, klimatskim promenama i – cementu.

Getty Images / Inc.com

Pre no što se opšta situacija trajno poboljša, pandemijsko stanje će se još neko vreme pogoršavati, i ispostavljajući se kao pretnja bar još do kraja 2021. A najteži klimatski izazov, po njemu, neće biti automobili koje vozimo, već zgrade koje gradimo. I mada se stvari trenutno čine zastrašujućim, u opštoj slici – život će se i dalje poboljšavati.

To su samo neka od predviđanja koja je Gejts izneo tokom jednosatnog neformalnog ćaskanja na prošlonedeljnoj virtuelnoj konferenciji ’GeekWire Summit’. Odgovarao je na pitanja glavnog urednika GeekWire-a, i to u vezi najraznovrsnijih tema, u rasponu od njegovog preminulog oca, pa do anti-trast akcije koja cilja na visoko-tehnološke kompanije (Današnji poslovni lideri ne prave grešku zanemarujući svoje odnose sa vladinim zvaničnicima, rekao je, jer, „Svi su videli šta sam uradio i sada su daleko bolje upoznati“).

Evo nekoliko prognoza koje je Gejts tom prilikom izneo:

1. Pandemijska slika će se još neko vreme pogoršati, pre nego što se konačno poboljša.

„Od danas do kraja godine, stvari će se još pogoršavati“, rekao je Gejts, upitan za vremenski okvir i rok do konačne pobede nad kovidom-19. “Model je čak i pre nekoliko meseci pokazao da, sa više ljudi u zatvorenom prostoru, uz hladnije vreme, i Evropa i Sjedinjene Države doživljavaju povratno dejstvo korone. A to se, nažalost, pokazalo tačnim. Tako da možemo očekivati da će tokom jeseni doći do povećanja broja inficiranih i preminulih.”

Nakon toga, kako je potom dodao, stvari će se poboljšati: „Dobra vest je da će bolja terapija – pre svega ona koja se oslanja na monoklonska antitela – postati dostupna već do kraja ove ili početkom sledeće godine.“ Monoklonska antitela nastaju kloniranjem belih krvnih zrnaca i mogu biti ciljana na određene antigene (I Tramp je primio ovaj tretman kao deo „koktela“ korišćenog za svoj slučaj). Američka farmaceutska kompanija Ilaj Lili (‘Elly Lilly’) je nedavno zaustavila svoja ispitivanja monoklonskih antitela, iako se Gejts nada da će ih uskoro ponovo pokrenuti.

On je rekao i da su vakcine takođe na putu: “Verovatno da je to (odobravanje i puštanje u promet) početkom sledeće godine, dve ili tri od prvih šest koje su trenutno u trećoj fazi ispitivanja će verovatno dobiti odobrenje. I to je ono što nas pokreće na putu ka smanjenju prenosa (korone).”

Gejts je rekao da se nada da će, sa uskoro dostupnim vakcinama, škole moći da krenu ka ponovnom otvaranju. „Svakako do sledeće jeseni, nadam se da bismo mogli da vratimo obrazovanje na pravi put“, rekao je. „Dakle, SAD bi do kraja 2021. godine mogle biti u mnogo boljoj formi nego što su to trenutno.“

Ipak, upozorio je on, pandemija nigde neće biti istinski okončana dok svuda ne bude potpuno poražena. „Nećemo se potpuno vratiti u normalu dokle god se ne rešimo ovog virusa bilo gde u svetu“, rekao je Gejts, primetivši da su neke države, poput Novog Zelanda, Australije i Južne Koreje brzo zauzdale virus – samo da bi potom videle da novi talas zaraze stiže sa posetiocima iz inostranstva. „Dakle, globalna eliminacija, uz punu međusobnu saradnju: to bi bilo ono što mislimo da treba uraditi“, rekao je on.

2. Bićemo bolje pripremljeni za borbu protiv sledeće pandemije, kao i nekih današnjih bolesti.

Jedna dobra stvar koja proizlazi iz trenutne pandemije je to što donosioci odluka širom sveta, a posebno Sjedinjene Države, rade mnogo bolji posao obezbeđujući sredstva za iznalaženje pravog odgovora na pandemiju, rekao je Gejts. Ono što je možda još važnije je to što u trci za zaustavljanjem korone istovremeno došlo i do ubrzanja razvoja RNK vakcina. Tradicionalne vakcine deluju tako što „zaraze“ primaoca inertnim ili „mrtvim“ patogenima kako bi pokrenule imuni odgovor. RNK vakcine nisu celi patogeni, već samo njihov delić, „genetska poruka“ ili „ključ“ koji proizvodi sličan odgovor od strane imunološkog sistema. Budući da im nije potreban čitav patogen, RNK vakcine su bezbednije za primenu, lakše se proizvode i potencijalno su svestranije.

„To je pristup koji obećava, kako s aspekta maksimalnog skraćivanja roka potrebnog za stvaranje nove vakcine, tako i radi sticanja mogućnosti stvaranja opšte „fabrike“, generalnog pristupa, koja bi mogla da stoji i bude validan, bez obzira na to sa kojom ćete se bolešću suočavati u budućnosti“, rekao je Gejts. „Želimo da koristimo tu platformu kako bismo pokušali da napravimo i vakcine protiv HIV-a, malarije i tuberkuloze.“

3. Najteži izazov za klimatske promene neće biti automobili i vozila: Biće to zgrade.

Većina ljudi razmišlja o borbi protiv klimatskih promena u smislu čistijih izvora energije, poput sunčeve ili energije vetra, ili takvih rešenja kao što je vožnja električnih automobila. Gejts je rekao da podržava te inicijative, ali da se suočavamo sa težim problemom kada je u pitanju proizvodnja cementa i čelika. „Nemamo načina da napravimo cement čija proizvodnja ne uključuje značajne emisije (štetnih gasova)“, dodao je.

I mada promene u ljudskom ponašanju radi smanjenja emisije ugljenika mogu proizvesti značajne pomake, „ispostavlja se da je (razvoj) paleta naprednih tehnologija jedino rešenje“, rekao je on. “Bez inovacija, nema nikakvog načina (za osvajanje suštinski bitnih poboljšanja). Srećom, inovacije – iako ih je teško predvideti, u tih desetak različitih oblasti, ako ih imamo – onda možemo da radimo veoma dobro.” Gejts već podržava ’Heliogen’, startup koji istražuje načine korišćenja solarne energije za visoko-temperaturne primene, poput one u proizvodnji čelika i cementa.

4. Ako pogledate širu sliku, stvari postaju sve bolje.

Gejts je izuzetno optimističan, i taj je stav bio najvidniji kada je odgovarao na pitanje o razlozima za svoju nadu u napredak.

„Generalno, osnovni okvir (za sve ove akcije i inovacije) je težnja za vođenjem jednog boljeg života“, rekao je Gejts. “Polako, ali sigurno prepoznajemo kako se odnosimo prema manjinama i kako se odnosimo prema ženama. Polako, ali sigurno smanjujemo smrtnost od raka počinjući da shvatamo stvari poput dijabetesa i Alchajmera.” Ima i neuspeha, priznao je, a ova pandemija je odličan primer za to. Ipak, rekao je, „pre sto godina stopa smrtnosti dece pre pete godine života iznosila je oko 30 procenata. Nigde na svetu sada nije toliko loše“. Iako je smrtnost dece još uvek previsoka na nekim mestima, dodao je, “Napredak će se i dalje odvijati. I tako, znate, optimističan sam zbog svega toga.”

 

Inc.com

 

Iz radijusa:

How does Pfizer’s “90% effective” COVID-19 vaccine work?

How Pfizer’s COVID-19 vaccine works: mRNA

Watch: mRNA vaccines face their first test in the fight against Covid-19. How do they work?

Will AI save us from coronavirus?

Coronavirus: Commission approves contract with BioNTech-Pfizer alliance to ensure access to a potential vaccine

I was part of a trial for Pfizer’s covid-19 vaccine. It’s a miracle for genetic medicine.

Tiny variants in genes may dictate severity of coronavirus

Is the Pfizer Vaccine a Live Virus

Download the complete Our World in Data COVID-19 dataset

Champagne and questions greet first data showing that a COVID-19 vaccine works

Kineski sajam međunarodne trgovine (China International Import Expo, CIIE 2020)

Razvojna agencija Srbije i Privredna komora Srbije organizuju nastup srpskih privrednika u okviru nacionalnog štanda Srbije na predstojećem III Kineskom međunarodnom uvoznom sajmu “China International Import Expo” koji će se održati u Šangaju, NR Kina, u periodu od 05. do 10. novembra 2020. godine.

Nastup na međunarodnom sajmu omogućava izlagačima da predstave svoje proizvode i plasiraju ih na nova tržišta, kao i da pospeše postojeće i steknu nove poslovne kontakte.

“China International Import Expo” čiji su organizatori Vlada Narodne Republike Kine i Kineski međunarodni uvozno-izvozni biro (China International Import Expo Bureau) održava se u cilju podsticanja uvoza strane robe i usluga u Kinu, a u skladu sa nastojanjem Kine da promoviše globalizaciju i otvorenost tržišta.

Od ovog sajma se očekuje da bude platforma na kojoj bi zemlje učesnice predstavile svoje ekonomske potencijale i dobile priliku da ostvare kontakte sa kineskim partnerima. Očekuje se učešće predstavnika više od 100 zemalja i regiona, kao i 150.000 profesionalnih kupaca iz Kine i drugih zemalja.

Na sajmu “China International Import Expo” Srbija će se predstaviti sa nacionalnim štandom u hali za prehrambenu industriju.

Razvojna agencija Srbije snosi troškove zakupa prostora i izgradnje štanda dok izlagači snose troškove participacije koja iznosi 50 evra.

Izlagači samostalno organizuju i snose troškove puta, smeštaja i transporta eksponata.

CIIE je jedan od najvažnijih komercijalnih događaja koji se održava u Kini 2020. godine.

Razlozi za učestvovanje su za poslovnu sferu više nego poželjni i tako očigledni.

CIIE pruža dvosmerni kanal za ulazak globalnih kompanija na kinesko tržište, kao i za kineske kompanije, koje na ovom mestu  traže svoje buduće međunarodne partnere.

Cilj je promocija domaćih proizvoda i usluga u okviru sajma međunarodne trgovine u Šangaju, prestonici kineskog poslovanja.

Grad Šangaj i Kineska međunarodna komisija za organizaciju uvoza i izvoza potvrdili su da će se od 5. do 10. novembra 2020. održati treći po redu CIIE. Najava ovog događaja podudara se sa potpisivanjem trgovinskog sporazuma prve faze između Kine i Sjedinjenih Država, obavezujući Kinu da poveća uvoz mnogih proizvoda široke potrošnje i poljoprivrednih proizvoda iz SAD.

CIIE privlači uvoznike iz svih kineskih provincija i iz svih industrijskih grana, koji će se naći u Nacionalnom izložbenom i kongresnom centru tokom ovog sedmodnevnog sajma. Popunjeno je praktično 100% raspoloživih mesta za izlagače. Među potvrđenim izlagačima je i više od 150 američkih kompanija, među kojima su i lideri u granama svog poslovanja.

Organizatori CIIE uspostavili su opširan set planova i priprema da bi osigurali zdravlje prisutnih koji dolaze iz celog sveta, posvetivši javnom zdravstvu čitav jedan pododsek od 10.000 kvadratnih metara, kao i proizvodima i uslugama osmišljenim za borbu protiv pandemije korone.

Ovaj je događaj za Kinu od nacionalnog prioriteta; od 5. do. 10. novembra, ova će zemlja ugostiti, između ostalih, i visoke državne zvaničnike iz Pekinga, uključujući predsednika Sija Đinpinga. Tokom poslednje tri godine, od prve izložbe održane 2018., CIIE je postao glavna prilika za privlačenje pažnje na kinesko domaće tržište, kao i napore kineske vlade da što više intenzivira trgovinu proizvodima i uslugama na međunarodnom nivou.

ZAŠTO CIIE?

→ 400.000 kineskih kupaca

→ 57,8 milijardi dolara transakcija

→ 180 zemalja i regiona koji učestvuju

→ 3.800 preduzeća koja izlažu

→ 250 izlagača kompanija Fortune Global 500 i industrijskih lidera

Očekuje se da će Šangajski sajam međunarodne trgovine ove godine privući više od 150.000 kineskih kupaca, koji će kupovati u poslovne (profesionalne) svrhe

U 2019. godini učestvovalo je preko 120 zemalja i regiona

Zvanične statistike pokazuju da je prvi CIIE zaključen sa vrednošću predviđenih poslova koji prelaze 57,8 milijardi dolara

CIEE važi za jedan od najvažnijih komercijalnih događaja u domaćim i svetskim razmerama.

Izložba je najveći svetski trgovinski sajam i 2019. godine je više od 1.800 preduzeća učestvovalo u drugom CIIE. Preko 180 prijavljenih se ubraja u 500 najboljih, vodećih svetskih preduzeća, a NECC (Nacionalni izložbeni i kongresni centar) pokriva ukupnu izložbenu površinu od 75.000 kvadratnih metara.

China International Import Expo (CIIE) je platforma koja stranim kompanijama obezbeđuje proširenje svog poslovanja na tlu Kine, pružajući čvrstu podršku liberalizaciji trgovine i ekonomskoj globalizaciji, uz aktivno otvaranje kineskog tržišta ka svetu.

Tokom drugog CIIE (2019) potpisano je 53 značajna trgovinska dogovora, a samo u oblasti hrane je potpisano ugovora u vrednosti od 12 milijardi dolara. Održane su i brojne aktivnosti, uključujući i globalno lansiranje 14 novih proizvoda, šest lansiranja novih azijskih proizvoda i 33 lansiranja novih kineskih proizvoda, uz preko 70 novih novoobjavljenih proizvoda.

Prošle je godine pozvano preko 8000 profesionalnih posetilaca, a bilo je prisutno i nekoliko stotina hiljada drugih posetilaca.

Geopolitički izazovi Nemačke 30 godina posle ujedinjenja

Brandemburška kapija fotografisana sa zapadne strane, Berlin 1988.

Trideset godina posle ujedinjenja, Nemačka je suočena s novim i neizvesnim geopolitičkim okruženjem kako nestaje globalni poredak koji je omogućio njen procvat. Zemlja se nalazi na političkom raskršću s pripremom za odlazak kancelarke Angele Merkel koja je na vlasti polovinu vremena od njenog ujedinjenja, pišu svetski mediji.

Promene okolnosti

Nemačko mirno ponovno ujedinjenje 3. oktobra 1990. bilo je trijumf liberalne demokratije i sidro političke stabilnosti, ali globalni poredak koji je to omogućio nestaje na horizontu, piše Filip Stivens (Philip Stephens) glavni politički komentator Fajnenšl tajmsa (The Financial Times).

Prisustvo SAD u Evropi je garantovalao bezbednost kontinenta, dok su, kako ukazuje Stivens, francusko-nemačko pomirenje i stvaranje Evropske unije vodili ka sistemu zasnovanom na pravilima u kojem je cvetala socijalna tržišna ekonomija.

Međutim, spoljašnja stabilnost na kojoj je izgrađen uspeh Nemačke zamenjen je najznačajnijom geopolitičkom nestabilnošću posleratnog doba, ističe komentator britanskog lista.

Rusija Vladimira Putina se vratila sa revanšizmom nastojeći da silom menja nacionalne granice. Kina je odbacila zapadni model u prilog državnog kapitalizma spojenog s političkom represijom. Sjedinjene Američke Države su se okrenule ka svojim unutrašnjim pitanjima, a nacionalizam se vratio u Evropu. To je, ističe Stivens, svet 19-vekovnog nadmetanja sila umesto kooperativnog internacionalizma druge polovine 20. veka.

Ipak, malo je znakova da je Nemačka promenila način razmišljanja. U vreme krize prvi nemački instinkt je da posreduje, što, ukazuje Stivens, u svetu u kome mnogi radije pucaju pravi, nije loša stvar.

Ali bilo da je reč o “ruskoj agresivnosti, turskom avanturizmu ili kineskom ekspanzionizmu”, novi globalni nered nudi izbore koji se ne mogu izbeći. Postoje vreme kada države, uključujući Nemačku, moraju da zauzmu stranu, zaključuje politički komentator Fajnenšl tajmsa.

Najboljih 30 godina

Nemačka je od ujedinjenja imala najboljih 30 godina u svojoj dugoj i komplikovanoj istoriji. Sledećih 30, međutim, biće teže, jer su nacionalni i regionalni izazovi s kojima se suočavala, bledi u poređenju s onima koji dolaze, ističe istoričar i kolumnista Gardijana (The Guardian) Timoti Garton Eš (Timothy Garton Ash).

U današnjem svetu zamućenom populizmom, fanatizmom i autoritarizmom, Nemačka je svetionik stabilnosti, uljudnosti i umerenosti, što su kvaliteti koji personifikuju nemačku kancelarku Angelu Merkel, navodi Garton Eš i dodaje da se nemačka demokratija, za razliku od nekih drugih, još nije suočila s testom velike ekonomske krize. To je rezulatat njene ekonomske snage, ali i posledica rasta izvoznih tržišta kakva je Kina, prednosti evra i rezervoara jeftine radne snage s istoka Evrope.

Međutim, ukazuje istoričar s Oksforda, nema garancija da će podjednako povoljne geoekonomske okolnosti, kao i benigno geopolitičko okruženje opstati u predstojećim godinama.

Dok za odnos Nemačke prema Evropi, uprkos ksenofobičnom evroskepticizmu Alternative za Nemačku (AfD) ne treba brinuti, pošto većina Nemaca dobro razume koliko je njihova budućnost neodvojiva od Evropske unije, to više ne važi za zapad, koji se u Nemačkoj predstavlja skoro kao relikt Hladnog rata, nešto poput zastarele teleks mašine. Dok je većina Evropljana zapanjena američkim predsednikom Donaldom Trampom (Trump), u Nemačkoj postoji poseban odnos prema SAD – nemački mediji sada o Americi govore na isti način kao o Kini i Rusiji.

Izazovi sveta u narednih 30 godina, poput klimatskih promena, veštačke inteligencije, pandemije kao što je COVID-19 i agresivan stav lenjinističko kapitalističke kineske super sile, zahtevaju globalno partnerstvo demokratija, a ne samo regionalno, ocenjuje Garton Eš i zaključuje da zato sledeći važan datum za nemačku istoriju nije 3. oktobar, što će biti lepa godišnjica, već 3. novembar kada će biti održani verovatno najvažniji američki izbori u istoriji modernog transatlantskog sveta.

Šta posle Merkel?

Trideset godina posle ujedinjenja i sama nemačka politika je na raskršću, ističe se u reportaži Tajmsa (The Times) novinarke En Meklvoj (Anne McElvoy) koja je izveštavala iz te zemlje u vreme ujedinjenja.

Ujedinjenje Nemačke 3. oktobra 1990. bio je diplomatski majstorski potez koji je označio kraj Hladnog rata i početak nove Evrope, ocenjuje Meklvoj, ukazujući da su prvi slobodni izbori na prostoru bivše Istočne Nemačke bili lansirana rampa za stidljivu ali odlučnu političarku s istoka – Angelu Merkel koja je posle bila na vlasti polovinu vremena otkada je njena zamlja ujedinjena.

Sada kada se Merkel priprema na povlačenje, naziru se promene i daleko je od očiglednog ko će je naslediti, ukazuje se u reportaži londonskog lista.

Posle migrantske krize došlo je do uspona krajnje desne nacionalističke Alternative za Nemačku (AfD), čija privlačnost leži u njenoj prilagodljivoj prirodi i sposobnosti da iskoristi teme koje liberali teško rešavaju, poput uticaja promene populacije na lokalne zajednice i teškoća u školskim odeljenjima u kojima mnoga deca ne govore nemački.

Ipak, trenutni politički ciklus pogoduje Demokratskoj hrišćanskoj uniji (CDU) Angele Merkel, delom, kako navodi Tajms, zato što je Nemačka prošla mnogo bolje u suočavanju s COVID-19. Oko 88 odsto Nemaca je zadovoljno kako vlada postupa tokom pandemije, što bi moglo oživeti oslabljenu popularnost CDU-a, ali je nezivesno ko će nasledit kancelarku.

Dok situacija u CDU deluje zbrkano, ona je ružičasta u poređenju s drugom glavom strankom Socijaldemokratskom partijom‚ koja je na silaznoj putanji otkada je sišla s vlasti 2005. S druge strane, glasači mlađi od 50 godina u pojedinim regionima podržavaju savez konezervativaca i Zelenih koji se smatraju probom za koaliciju na saveznom nivou.

Igrom sudbine, navodi se u reportaži, taj razvoj takođe ima korene u kraju Istočne Nemačke i novom početku 1990. Spor među starom gardom Zelenih oko podrške ujedinjenju završio je postepenim prenosom kontrole krilu koje je bilo više spremno na kompromise u parlamentu – i to krilo sada deluje kao najverovatniji pobednik dok se pomalja era posle Angele Merkel.

Istok manje veruje demokratiji

Izveštaj predstavljen nemačkoj vladi ranije ovog meseca pokazuje da je istok zemlje uveliko ekonomski sustigao zapad, ali i dalje ima manje poverenja u demokratiju, prenela je agencija Frans pres (Agence France-Presse).

BDP po stanovniku na teritoriji bivše Istočne Nemačke je na 79,1 odsto ostatka zemlje, dok je 3. oktobra 1990. bio na 37 odsto.

Izveštaj pokazuje da se smanjio i jaz u prihodima – prosečna zarada na istoku je 2018. bila 88,3 odsto proseka na zapadu. Jaz i dalje postoji, ukazuje AFP, delom zbog manje gustine naseljenosti na istoku gde ima više ruralnih oblasti, dok su urbane manje razvijene.

Uprkos poboljšanjima, ističe AFP, neki pokazatelji su manje povoljni.

Demokratiju kao najbolji politički sistem za Nemačku na zapadu zemlje podržava 91 odsto ispitanih, a na istoku samo 78 odsto. Takođe, dodaje AFP, razlike postoje u odnosu prema strancima i, mimo Berlina, u saveznim pokrajinama na istoku veća je podrška krajnjoj desnici – i do 20 odsto u nekim oblastima.

 

RSE

Da li je na vidiku Hladni rat sa Kinom?

Peking se već suprotstavlja politici Vašingtona, piše Adam Sigal za Foreign Affairs.

Tri i po godine od svog prvog mandata, administracija američkog predsednika Donalda Trampa konačno je sastavila sveobuhvatnu strategiju za povratak američke tehnološke konkurentnosti u trci sa Kinom. Od presecanja lanaca koji snabdevaju kineske tehnološke gigante, preko zabrane svih transakcija s ovim poslovnim subjektima, do regulisanja pristupa podmorskim kablovima od kojih zavise i globalne telekomunikacije – mere Trampove administracije često su bile nepotpune, improvizovane, pa čak i štetne po neke velike potencijale američkog inovacionog sistema. Oni su, međutim, postavili obrise američke tehnološke politike prema Kini u bliskoj budućnosti. Ta politika počiva na ograničavanju protoka svoje tehnologije ka Kini, restrukturisanju globalnih lanaca snabdevanja i ulaganju u nove tehnologije kod kuće. Čak ni nova američka administracija verovatno neće odstupiti od ovih osnovnih postavki.

Iskristalizovala se i kontrastrategija Pekinga. Kina se utrkuje da razvije poluprovodnike i druge osnovne tehnologije kako bi smanjila svoju ranjivost na prekid lanaca snabdevanja koji prolaze kroz Sjedinjene Države. Tragajući za načinima koji bi doprineli postizanju ovog cilja, njeni lideri mobilišu tehnološke kompanije, ojačavaju veze sa zemljama koje učestvuju u kineskoj inicijativi ‘Pojas i put’ i održavaju kampanju sajber-industrijske špijunaže.

Obrisi „Tehnološkog Hladnog rata“ sada su postali jasni, ali ko će se prvi i najviše okoristiti –  ako će neko od njih uopšte imati koristi od ovog nadmetanja – to i dalje ostaje otvoreno pitanje. A tada će ovaj svet globalnog tehnološkog razvoja, raspolućen na dve super-strane, verovatno imati sporije inoviranje, barem na kraći period. Takođe će biti skupo. U izveštaju Dojče banke je iznesena procena da će u narednih pet godina troškovi ovog tehnološkog rata biti veći od 3,5 hiljade milijardi dolara. Ipak, lideri sa obe strane Tihog okeana gaje nadu da će ubrzati tehnološki razvoj kod kuće, čineći to pitanjem od nacionalne bezbednosti.

Tramp je odredio kurs američke tehnološke trke sa Kinom. Ako u novembru (odnosno januaru 2021.) dođe do promene administracije, promene politike će verovatno biti stvar preciznog podešavanja „detalja“. Da bi se rešile zabrinutosti koje TikTok, WeChat i druge kineske aplikacije pokreću zbog privatnosti podataka i cenzure, na primer, Sjedinjene Države bi na kraju mogle da se odluče za zamenu sveobuhvatne zabrane na osnovu zemlje porekla (aplikacije, softvera, hardvera, opreme, itd) jačanjem sopstvenog regulatornog okvira za privatnost. A nova administracija bi mogla uvesti i druge opsežne promene, koje bi uticale na tok trke ova dva rivala.

Na primer, ako bi Sjedinjene Države ojačale odnose sa svojim saveznicima, mogle bi pronaći partnere voljnije za saradnju u razvijanju međunarodnih standarda, zaštiti osetljive intelektualne svojine i ulagati u 5G i druge tehnologije u nastajanju. Trampova administracija predložila je oko 30% povećanja „civilnih“ finansiranja za veštačku inteligenciju i kvantne informacione nauke, ali bi i druge oblasti naučnog istraživanja takođe mogle dobiti prioritetno finansiranje. Pametnija imigraciona politika mogla bi da spreči mnoge od najboljih i najsjajnijih da svoje poslovne prilike traže u Australiji, Kanadi, Evropskoj uniji i Britaniji, i tako povećati američku konkurentnost u poluprovodničkoj tehnologiji i veštačkoj inteligenciji. Ali, sve ove promene bi se odigravale na marginama iste osnovne strategije: blokirati protok zapadne tehnologije ka Kini, ponovo uspostaviti neke visokotehnološke lance snabdevanja i oživeti američke inovacije. Ove suštinske odredbe su Pekingu jasne, kao što su postale i Vašingtonu. Kao rezultat toga, Kina se priprema za budućnost u kojoj se, kada je reč o suštinski važnim osnovnim tehnologijama, više ne može pouzdati u Sjedinjene Države.

Ove godine je kineski Nacionalni kongres predstavio petogodišnji plan u kojem će se u gradske i provincijske oblasti ali i kompanije uložiti blizu 1,4 biliona dolara za izgradnju „nove infrastrukture“, pre svega povezane s veštačkom inteligencijom, data centrima, 5G tehnologijom i industrijskim internetom (što je inicijalno i prioritet razvoja 5G mreže), kao i drugih novih tehnologija. Kineski kreatori politika posebno nastoje da smanje zavisnost svoje zemlje od Sjedinjenih Država u proizvodnji poluprovodnika. Peking je u oktobru 2019. osnovao fond za razvoj poluprovodničke tehnologije u iznosu od 29 milijardi dolara, a u avgustu su kineski zvaničnici uveli i druge politike kojima podržavaju domaću industriju čipova, uključujući poreske olakšice, podršku istraživanju i razvoju, kao i podsticaje za međunarodne kompanije za poluprovodnike da se presele u Kinu. Dva proizvođača čipova, podržana od vlade, su zaposlila više od 100 iskusnih inženjera i menadžera iz ’Taiwan Semiconductor Manufacturing Company’, vodećeg svetskog proizvođača čipova, kao i jednu firma za sajber sigurnost za koju je vezan nedavno otkriveni dvogodišnji poduhvat hakovanja kojim je ukraden izvorni kod, paketi za razvoj softvera i čip, koje je dizajniralo sedam tajvanskih firmi za proizvodnju čipova.

Kineska kontra-strategija

Foreign Affairs

Čini se da napori za smanjenjem tehnološke zavisnosti doprinose pokretanju opsežnije kineske ekonomske agende. Kineski državni štampani mediji u poslednje vreme promovišu novi način ekonomskog razmišljanja kineskog predsednika Sija Đinpinga, nazvanog „teorija dvostruke cirkulacije“. Iako su njene specifičnosti i dalje nejasne, čini se da teorija daje prioritet domaćoj potrošnji, tržištima i kompanijama, a u nastojanju da ojača kinesku tehnološku samodovoljnost nakon decenija rasta vođenog izvozom. Prema Volstrit žurnalu, kineski potpredsednik vlade Liju He je dosad radio na identifikovanju kompanija i privrednih grana koje su pod rizikom od američkih sankcija. Veruje se da bi posebno osetljive firme mogle dobiti više državnih sredstava za istraživanje i razvoj.

Takođe, kineska vlada nastoji  da mobiliše privatne tehnološke kompanije, podržavajući nacionalne ciljeve. Tokom  julskog sastanka sa kineskim preduzetnicima, Si je pozvao kompanije da pokažu patriotizam i inovativnost. Preko polovine od 25 poslovnih lidera na toj konferenciji radi na polju novih tehnologija, poput proizvodnje čipova, veštačke inteligencije i pametne umrežene proizvodnje. ‘Alibaba’ je septembra 2018. osnovao Pingtouge, sopstveno odeljenje za razvoj poluprovodničke tehnologije, a Baidu je jula 2019. proizveo Kunlun, svoj pametni čip. Alibaba i Tencent su najavili ogromna nova ulaganja u klaud-usluge i data-centre, kako bi podržali jednu novu infrastrukturu.

Čini se da Kina preinačuje i diversifikuje svoj lanac snabdevanja, a geografski i konceptualno se „razudila“ u potrazi za svim dobrim kreativnim opcijama. Tako se zainteresovala za rešenja otvorenog koda za koja veruje da neće biti predmet američkih sankcija. Huavej se, na primer, obavezao da će uložiti milijardu dolara kako bi privukao programere u svoju zamenu za doskorašnji Google Mobile Services otvorenog koda, a Kina aktivno i sa entuzijazmom učestvuje i u projektu razvoja RISC-V čipova baziranih  na otvorenom kodu. Štaviše, što su kineske tehloške kompanije manje dobrodošle za evropska tržišta, to će se više ove kompanije fokusirati na izgradnju digitalne infrastrukture i pružanje usluga zemljama koje su potpisale BRI.

Konačno, ako se i ovo najgore dodatno pogorša, Peking u svom tobolcu zadržava moćno sredstvo politike: uvek može da se osveti američkim tehnološkim firmama. Kinesko Ministarstvo trgovine je, po izveštaju, pripremilo „listu nepouzdanih entiteta“ – stranaca i preduzeća – koji su prekinuli isporuke kineskim kompanijama iz neekonomskih razloga; ove firme bi se mogle suočiti s ozbiljnim urušavanjem sopstvenih biznisa u Kini, zabranama ili ograničenjima trgovine, investicija, regulatornih dozvola i licenci. U nekim kineskim medijima i poslovnoj zajednici sugeriše se da bi Apple ili Qualcomm na kraju mogli biti kažnjeni zbog kampanje Vašingtona protiv Huaveja. Do sada je, međutim, Peking izbegavao takve akcije, izabravši umesto toga da se pozicionira kao suzdržani, odgovorni akter u trgovinskom sporu sa Sjedinjenim Državama.

Duga promena pravca

Modern War Institute – West Point

Kina i Sjedinjene Države se pripremaju za dugoročno tehnološko rivalstvo – ono kojem se verovatno neće promeniti kurs, bez obzira na ishod američkih predsedničkih izbora. Da bi ta konkurencija podstakla inovacije brzinom koja nadoknađuje i prateće gubitke, Peking i Vašington će morati da prevaziđu domaće političke barijere.

Kineska industrijska politika je ovoj zemlji omogućila da ostvari dobitak u oblastima kao što su superračunari, iako pekinški pravac tipa „od vrha nadole“ takođe može generisati i određenu neefikasnost, otpad i višak. Ono što je najvažnije, vlada dosad nije uspela da smanji jaz između Kine i Sjedinjenih Država u poluprovodničkoj tehnologiji, uprkos višedecenijskoj podršci toj industriji, a trenutni napori verovatno neće odmah rezultirati otkrićima.

U Sjedinjenim Državama, izvršne agencije i Kongres široko podržavaju jačanje inovacija. Članovi američkog Kongresa su tokom poslednjih šest meseci predstavili zakone koji odražavaju ovu posvećenost – jačajući domaću proizvodnju poluprovodnika, ili, na primer, preuređujući Nacionalnu naučnu fondaciju i stvarajući nacionalni data-klaud za istraživače. Jedan zakon teži da imigrantske vize učini lakše dostupnima onima koji rade u oblasti veštačke inteligencije i drugim tehnologijama od suštinskog značaja za nacionalnu bezbednost.

Takva politička pažnja na visokom nivou mora se pretvoriti u održivu dvostranačku podršku. Poslednje tri godine su bile upozorenje na intenzivnu tehnološku konkurenciju koja dolazi. Peking je jasno rekao da će se prilagoditi i odgovoriti na ova američka nastojanja. Vašington bi morao da učini to isto.

 

(Autor je predsedavajući saveta ‘Ira A. Lipman’ za nove tehnologije i nacionalnu bezbednost, i direktor Programa za digitalnu i kibernetsku politiku pri američkom Savetu za spoljne odnose)

 

Foreign Affairs

Pandemija i urbanizam: priprema za veliki povratak grada

Vizionarski odgovori na katastrofe su menjali život gradova nabolje.

Šesnaestog decembra 1835. godine, reke Njujorka pretvorile su se u led a Donji Menhetn je planuo. Dim se prvo probio kroz prozore petospratnog skladišta u blizini južnog kraka Menhetna. Ledene oluje su duvale u fasade obližnjih zgrada, i za nekoliko sati je centralna poslovno-trgovačka oblast postala gradska lomača, uočljiva sa preko sto pedeset kilometara.

Vatrogasci su bili nemoćni. U bunarima i cisternama je bilo malo vode koja je doticala, a reke su se tokom noći zamrzle – momenat kada su temperature, po jednom izveštaju, pale na 17 stepeni ispod nule. Požar je obuzdan tek pošto je gradonačelnik Kornelijus Lorens naredio gradskim vlastima da miniraju objekte u neposrednoj blizini požara, suspregnuvši plamen kontrolisanim eksplozijama.

A onda je iz ruševina izrastao jedan novi Menhetn: sazdan od kamena a ne od drveta, sa širim ulicama i višim zgradama. Najvažnija inovacija je, međutim, ležala izvan grada. Šezdeset pet kilometara severnije, njujorški zvaničnici su u okrugu Vestčester kupili veliko parče zemljišta koje se protezalo sa obe strane reke Kroton. Izgradili su branu na reci da bi stvorili jezero od 400 jutara (1.6km²) , kao i sistem podzemnih tunela za dotok pitke vode do svakog kutka Njujorka.

Inženjerski trijumf poznat kao ‘Krotonov akvadukt’ je otvoren 1842. Ovaj vodeni put je vatrogascima obezbedio obilne zalihe tekuće vode, čak i zimi. Što je još važnije, obezbedio je dotok čiste vode za građane, koji su prethodnih godina patili od jedne vrste epidemije izazvane zagađenom vodom; ova katastrofa je pokrenula revoluciju u higijeni. Tokom naredne četiri decenije stanovništvo Njujorka se učetvorostručilo, skočivši na 1,2 miliona – grad je bio na putu da postane jedna sasvim moderna metropola.

Grad 21. veka je „dete katastrofe“. Današnji komfor i infrastruktura koju uzimamo zdravo za gotovo iznedreni su iz viševekovnih nevolja: vatre, poplave i kuge. Visoke zgrade, podzemna železnica i podzemni kanali, sistemi za dovod pitke i odvođenje otpadnih voda, građevinska regulativa i propisi o javnom zdravstvu – sve je ovo iskovano tek nakon gradskih katastrofa, od strane vizionara i onih koji su taj grad vodili. Prirodne, uz one katastrofe koje je proizveo čovek su milenijumima oblikovali naše najveće gradove, ali i naše ideje o ljudskom napretku.

Nekada veoma praktični i korisni, drevni akvadukti Rima više nisu funkcionisali – prvo su ih oštetili osvajači, da bi ih zatim opustošili – gradsko stanovništvo se smanjilo na nekoliko desetina hiljada, ponovo oživljavajući tek tokom Renesanse, kada su inženjeri obnovili kontrolisani protok pitkih i otpadnih voda. Posledice Lisabonskog zemljotresa su se 1755. pokazale toliko poražavajućima da je prosvetiteljske filozofe poput Žan-Žaka Rusoa nagnao da se upitaju o realnim dometima gradske civilizacije, pozivajući na povratak u „prvobitno stanje“ odnosno, u “svet prirode i njenih iskonskih početaka”. Ipak, ovakve kataklizme su dovele i do rođenja jednog novog inženjerstva, onog koje je evoluiralo do tačke kada se čovek izveštio u građenju otpornijih objekata, posebno u večito trusnim područjima poput San Franciska i Tokija, ali i nebrojeno drugim urbanim naseobinama.

Američki površni i tragičarski odgovor na pandemiju je učinio da Amerika pre liči na devastiranu nego li najbogatiju zemlju u istoriji. Prelistavajući ovogodišnje sudbinsko-morbidne naslove, lako bi se moglo poverovati da smo izgubili sposobnost efikasnog odgovora na krizu. A možda i jesmo. Pa ipak, velika kriza uvek nađe način da razotkrije gde je nastupio lom, pružajući šansu novoj generaciji lidera da izgrade nešto bolje. A ponekad su efekti njihovih izbora dalekosežniji nego što se može i pomisliti.

Izum javnog zdravstva

I, kako je već Čarls Dikens opisao u jednom svom poznatom osvrtu, britanski gradovi su tokom prvih godina industrijske revolucije bili mračni i kužni. London, Birmingem, Mančester, Lids nisu patili od pojedinačnih epidemija koliko od preklapanja neprekidnih epidemijskih talasa: gripa, tifusne groznice, tifusa i tuberkuloze. Takođe su bili pretrpani otpacima, koji su se gomilali u podrumima, izlivajući se iz oluka, truleći na ulicama i začepljujući reke i kanale. U Notingemu – rodnom mestu Luditskog pokreta, koji je nastao u znak protesta protiv automatizacije tekstilne industrije – jedan galon rečne vode (oko 3.7l) je sadržavao 45 grama čvrstog otpada. Samo zamislite trećinu jedne šolje nepatvorene kanalizacije u jednom galonskom bokalu.

Nijedna epidemija tokom ere industrijalizacije nije toliko šokirala britansko društvo kao epidemija kolere 1832. godine. Prosečni životni vek pri rođenju je u zajednicama od sto i više hiljada žitelja pao na samo 26 godina. Kao odgovor na to, mladi vladin zvaničnik po imenu Edvin Čedvik, član nove Komisije za siromašne (preteča današnjeg Ministarstva za socijalna pitanja) je sproveo inspekciju gradske sanitarne infrastrukture. Ne baš elegantan i atraktivan, poznat po uvrnutom humoru ali i kao briljantni štićenik utilitarnog filozofa Džeremija Bentema, Čedvik je za vladu i strukture upravljanja imao možda previše dalekovide ideje. One su uključivale skraćenje radne satnice, prebacivanje troškova održavanja zatvora na „preventivni rad policije“ i ustanovljavanje vladinih penzija. U saradnji sa vladinim timom istraživača, Čedvik je pokrenuo jednu od najranijih studija javnog zdravstva u istoriji – mešavinu izrađivanja mapa, popisa stanovništva i „ronjenja“ po kontejnerima. Posmatrali su kanalizaciju, deponije i vodotokove. Intervjuisali su policajce, fabričke inspektore i mnoge druge dok su istraživali vezu između načina na koji je koncipiran grad i širenja epidemijskih bolesti.

Konačni izveštaj iz 1842. pod nazivom „Higijenski uslovi življenja britanskog radništva“ je izazvao revoluciju. Uobičajena onovremska mudrost je pretpostavljala da je bolest uglavnom rezultat individualnih moralnih nedostataka. Čedvik je pokazao da su bolesti prouzrokovane propustima u razvoju gradske sredine. Bolesti u gradovima su u Britaniji, po njegovom proračunu, svake decenije prouzrokovale preko milion nove siročadi, dece čiji su roditelji umirali od gradskih epidemija. Broj onih koji su umirali od siromaštva i bolesti u britanskim gradovima bilo koje godine tokom 1830-ih, kako je utvrdio, premašivao je godišnji broj poginulih u bilo kom vojnom sukobu u istoriji Britanskog carstva. Izbijanje kolere bio je glavni događaj koji je primorao britansku vladu da računa sa troškovima industrijskog kapitalizma. Isto tako, taj proračun i ocena bi izmenili i način na koji su zapadni gradovi razmišljali o ulozi države pri obezbeđivanju javnog zdravlja.

Šta je bio izvor problema u slučaju kolere? Sva ta prljava voda. Čedvik je preporučio britanskoj vladi da poboljša sisteme odvoda otpadnih voda i stvori lokalne savete koji će uklanjati smeće i „smetnje“ iz domova i sa ulica – ljudski i životinjski otpad. Njegova ispitivanja su 1848. inspirisala definisanje dve ključne tačke britanskog nacionalnog zakonodavstva: Zakon o javnom zdravstvu i Zakon o uklanjanju smetnji i sprečavanju bolesti. Novi nacionalni zdravstveni odbor je konstantno održavao pritisak na javne uprave. Plodovi inženjerstva (popločavanje ulica, uvođenje čiste i odvođenje otpadnih voda) i nauke (bolje razumevanje bolesti) doprineli su zdravijem i dužem životu stanovništva. Očekivani životni vek je 1880. u Engleskoj i Velsu dostigao do četrdesete godine, da bi 1940. premašio šezdesetu.

Čedvikovo nasleđe je išlo dalje od puke statistike dugovečnosti; Iako se ne spominje često kao Karl Marks ili Fridrih Engels, njegov rad je imao ključnu ulogu u pokretanju jedne postepene revolucije u javnoj upravi Zapada. Zdravstvena zaštita i prihodovna podrška države (institucionalizacija socijalne politike), koji čine većinu troškova gotovo svake razvijene ekonomije u 21. veku, iznedreni su iz Čedvikovih izveštaja i nalaza. Dejvid Rosner, profesor istorije i javnog zdravlja sa njujorškog Univerziteta Kolumbija je to opisao jednostavno i upečatljivo: „Kada bih morao da odaberem samo jednu osobu koja je istinski promenila svet i epidemijske krize gradova, onda bi to bio Edvin Čedvik. Njegov populacioni pristup epidemijama iz 1830-ih je razvio potpuno novi način razmišljanja o bolestima u narednih pola veka. Čedvik je izmislio čitav savremeni etos javnog zdravstva Zapada“.

Zašto imamo nebodere

Svi znaju priču: U noći 8. oktobra 1871. godine je na jugozapadu Čikaga izbio požar u štali čiji su vlasnici bili Patrik i Ketrin Oliri. Legenda je za to okrivila kravu koja je prevrnula fenjer. Bez obzira na uzrok, olujni vetrovi su poterali vatru na severoistok, prema jezeru Mičigen. U zaostaloj, rastrošnoj eri 19. veka koji je simbolizovao gradsku ekspanziju, dve trećine čikaških građevina je bilo sazdano od drveta, što je grad učinilo savršenom potpalom. Požar je tokom naredna tri dana progutao dvadeset hiljada zgrada, dok je 300 ljudi skončalo u ovoj “kutiji šibica”. Trećina grada je ostala bez krova nad glavom. Čitava poslovna oblast – gotovo osam kvadratnih kilometara – pretvorena je u zgarište.

Čikago tribjun je 11. oktobra, dok je grad tinjao, objavio uvodnik s velikim naslovom: „Oraspoložite se“. Novine su potom nastavljale: „Usred katastrofe kojoj nema ravne u svetskoj istoriji, gledajući zgarišta kuća podizanih tokom tri decenije, žitelji ovog nekada lepog grada rešili su da ponovo podignu Čikago.“ A to im je, zapanjujućom brzinom, i uspelo. Do 1875. godine, turisti koji su pristizali u Čikago tražeći ostatke i tragove ovog požara žalili su se jer se, eto, „malo šta može videti“. Stanovništvo ovog grada se u narednih dvadeset godina utrostručilo, dostižući milion žitelja. Do kraja XIX veka su na zgarištu poslovnog kvarta nikle brojne zgrade, više od bilo koje druge slične vrste. Njihova dotad neviđena visina im je podarila i novo ime: neboderi.

Požar u Čikagu je omogućio uspon nebodera i visokogradnje na tri načina. Prvo, obezbedio je zemljište za podizanje novih zgrada. Požar je možda uništio poslovnu četvrt, ali je železnički sistem ostao netaknut, stvarajući idealne uslove za novogradnju. U Čikago se slilo toliko kapitala da su cene nekretnina u centru grada zapravo porasle u prvih 12 meseci nakon požara. „Požar iz 1871. je uništio bogato poslovno srce grada, tako da je bilo puno novca i motiva za hitnu obnovu“, rekao mi je Džulijus L. Džons, pomoćnik kustosa Čikaškom istorijskom muzeju. „A moglo je ispasti i drukčije: da je vatra uništila samo siromašna područja, poštedevši banke i poslovne kancelarije.“ Štaviše, rekao je prof. Dejvid Rosner, grad je iskoristio ostatke i “repove” požara kako bi „produžio“ svoju obalu do jezera Mičigen, jer je vatrena stihija obezbedila još više građevinskog zemljišta.

Drugo, kombinacija regulatornog i tehnološkog razvoja promenila je ono sa čega je Čikago ponikao. Osiguravajuće kompanije i gradske vlade su naložile izgradnju vatrootporne konstrukcije. Prvo je Čikago obnovljen ciglom, kamenom i gvožđem. Ali, vremenom, nagon za stvaranjem vatrootpornog grada u okruženju je dovelo do rasta cena nekretnina, što je, pak, podstaklo arhitekte i građevince da eksperimentišu sa čelikom – materijalom koji je tek tada postajao pristupačan za primenu u ondašnjim građevinskim novacijama. Ramovi čeličnih skeleta ne samo što su pružali bolju zaštitu od vatre već su, takođe, bili u stanju da izdrže veći teret, omogućavajući zgradama da rastu uvis.

Nevolja prisiljava ljude da postavljaju osnovna pitanja: čemu služi zajednica i kako se ona sastavlja? Koje su njene osnovne potrebe i kako da ih obezbedimo?

Treće, i najvažnije; rekonstrukcija nakon požara je bila povod za okupljanje mladih arhitekata koji su se, na kraju, međusobno utrkivali ko će od njih projektovati višu zgradu. U najjednostavnijoj verziji ove priče, vizionar i arhitekta Viljem Le Baron Dženi je vodio izgradnju prvog nebodera u istoriji, 42 metra visoke zgrade otvorene 1885. Izum nebodera je, međutim, bio rezultat timskog napora, sa Dženijem koji je ostalim projektantima služio kao neka vrsta igrača-trenera. 1882. Dženijev učenik, Danijel Barnem je u saradnji sa Džonom Rutom, koncipirao ove „četrdesetometarke“, s naglaskom na zgradu ‘Montauk’, koja je bila prva čelična visokogradnja u Čikagu. Još jedan Dženijev štićenik, Luis Saliven, zajedno sa Dankmarom Adlerom je projektovao 41 metar visoki ‘Vejnrajt’, prvi neboder u Sent Luisu. Rusko-američka spisateljica Ajn Rend je decenijama potom, u svom romanu „Veličanstveni izvor“ (The Fountainhead, 1943) utemeljila svoj lik mladog arhitekte Hauarda Rorka na izmišljenoj verziji Salivena i njegovog štićenika, Frenka Lojda Rajta. Lažni je narativ da su „Saliven i Rajt prikazani kao usamljeni orlovi, paragoni robusnog individualizma“, napisao je Edvard Glejzer u ‘Trijumfu grada’, dodajući da „Oni to nisu bili. Bili su sjajni arhitekti duboko uronjeni u lanac urbanističkih inovacija. “

Nemoguće je steći uvid u broj gradova koji su imali koristi od ovih uspešnih čikaških eksperimenata u podizanju visokih čeličnih konstrukcija. Omogućavajući građevincima da u visokogradnji pridodaju velike podne površine – bez potrebe za eksploatacijom dodatne površine zemljišta u širinu – neboder je, takođe, podstakao veću gustinu naseljenosti. Pronalaženje načina za bezbedno uklapanje većeg broja ljudi u gradove je dovelo do bržeg tempa inovacija, značajnijih eksperimenata u maloprodaji i širenje palete mogućnosti za porodice sa srednjim i niskim prihodima, omogućavajući im da se nastane u blizini poslovnih centara. Ljudi u gusto naseljenim oblastima takođe poseduju manje automobila, i zato svaki vlasnik vozila svake godine sagori stotine galona benzina manje od onih koji žive u vangradskim oblastima. Ekološki i ekonomski, kao i u pogledu jednakosti i mogućnosti, neboder – iskovan u arhitektonskom miljeu Čikaga nakon požara – predstavlja jedan od trijumfalnijih izuma u istoriji savremenog urbanizma.

Kroćenje parne džungle

U Njujorku se desetog marta 1888. godine „dogodilo“ jedno divno subotnje popodne. Volt Vitmen, „službeni pesnik“ njujorškog ‘Herald tribjuna’ je iskoristio taj vikend da obeleži kraj zime: “Forth from its sunny nook of shelter’d grass—innocent, golden, calm as the dawn / The spring’s first dandelion shows its trustful face.” Te subote uveče je gradski meteorolog, u lokalnim novinama od srca prepoznat kao „vremenski prorok“, predvideo „lepše vreme praćeno kišom“. A onda je meteo-mag otišao kući i uzeo slobodnu nedelju.

U međuvremenu su se dve oluje spojile u jednu. Iz Meksičkog zaliva se ka severu valjao sloj tamnih oblaka punih vode, dok je iz pravca Velikih jezera nastupao hladni vazdušni front koji je Minesotu već zasipao snegom, kotrljajući se dalje na istok. Ova dva fronta su se sudarila i spojila iznad Njujorka.

U ponedeljak, na dan kada je objavljena Vitmenova pesma, stanovnici su se probudili usred najgore mećave u istoriji SAD. Do četvrtka ujutro, oluja je u severoistočne delove države Njujork nanela sloj snega dubok preko 130 centimetara. Snežni nanosi su obrazovali formacije visoke i preko pet metara. Dostava hrane je bila obustavljena, a majkama je nedostajalo mleka. Stotine ih umrlo od gladi i izloženosti hladnoći. Kao i Lisabonski zemljotres, koji se dogodio pre više od jednog veka, tako i njujorška mećava iz 1888. godine nije bila samo prirodna katastrofa; bio je to i psihološki udarac. Velika njujorška mašinerija je ukočila i zaćutala. Gradska elektro-mreža, tada još u povojima, zamrla je. Poslovi i privreda su prestali da funkcionišu. Njujorški Weekly Tribune je 14. marta izvestio da su se „Nadzemna i izdignuta železnica kompletno pokvarili“:

Od automobila na ulicama nije bilo nikakve vajde, a prigradska železnica je blokirana smetovima; prekinute su telegrafske veze; berze nisu radile a gradonačelnik nije dolazio u svoju kancelariju; grad je bio ostavljen da funkcioniše hotimično i neplanski; vladao je haos.

Njujork, koji je sada bio zatrpan snegom, podsećao je na džunglu parnih mašina. Infrastruktura izdignute železnice je sablasno zveckala kvartovima kroz koje se protezala; žice i kablovi elektro-mreže duž ulica su se upetljali i visili sa hiljada stubova. Ipak, dve decenije nakon oluje, vozovi i žice su uglavnom nestali – barem onoliko koliko je neko iznad tla to mogao da vidi. Njujorški čelnici su shvatili da će – ukoliko žele da zaštite najvažnije elemente svoje infrastrukture od vremenskih nepogoda – morati da je stave pod zemlju.

Nakon nezapamćene mećave, prvo što je Njujork učinio bilo je ukopavanje kablova i žica. Početkom 1889. godine, telegrafska, telefonska i komunalna preduzeća dobila su rok od 90 dana da se oslobode sve svoje dotad vidljive infrastrukture. Industrijska „šuma komunalnih stabala“, odnosno, šarolikih namenskih stubova je počišćena, što je nekim stanovnicima omogućilo da po prvi put vide ulicu ispred svojih prozora. Pokazalo se da su podzemni vodovi jeftiniji za održavanje i da bi mogli ući u veću širinu opsega – što je na kraju značilo više telefona i više električne energije.

Drugo, i još važnije: Njujork je ukopavanjem svoje nadzemne železnice stvorio najpoznatiji metro-sistem u SAD. „Podzemni sistem brzog tranzita učinio je ono što izdignuta železnica nije mogla“, pisao je Njujork tajms u danima nakon snežne oluje, stavljajući akcenat na „neadekvatnost povišenog železničkog sistema u takvoj nuždi“. Čak i bez mećave – što prikazuje i Doug Most u svojoj „hronici nauke o podzemnoj železnici“, knjizi ‘The Race Underground’ – ulice Njujorka su postale neprohodne usled gužve pešaka, kolica, konja i kočija. Godinu uoči mećave, nadzemna železnica je zabeležila porast od 13 miliona putnika. Potreba za nekim alternativnim – verovatno podzemnim – vidom prevoza je bila očigledna. London je otvorio prvi deo svog metroa nekoliko decenija ranije. U Njujorku je ova mećava bila okidač za ubrzanu gradnju metro-sistema.

„Njujork je ponikao na katastrofama“, rekao je nedavno Mičel L. Mos, profesor urbanističke politike i planiranja na Njujorškom univerzitetu. „Tu je požar iz 1835. godine i izgradnja ‘Krotonovog akvadukta’. Tu je snežna oluja iz 1888. godine i izgradnja podzemne železnice. Tu je požar u fabrici košulja ‘Triangle Shirtwaist’ (1911), koji je na Menhetnu ubio 146 radnika. Frensis Perkins bi rekla: „Sporazum o novom poslovanju (Nju dil) je, zapravo, začet ovim fabričkim požarom, jer je katastrofa dovela do pojave njujorške državne komisije za uslove rada koja je, zauzvrat, doprinela uvođenju osmočasovnog radnog dana. Na sve ove katastrofe, Njujork je odgovarao promenama nabolje.“

Oktobra 1904. godine, nakon dugogodišnjih političkih borbi, pregovora sa dobavljačima i inženjerskih izazova, otvorena je prva njujorška metro-linija. Tlocrt ove trase (gore desno) bio je „gromolik“, jer je podsećao na izlomljenu strelicu; vodio je severno od gradske kuće do Velike centralne stanice (Grand Central Station), kačeći na zapadu 42. ulicu, a zatim ponovo skrećući ka severu i Tajms skveru, vodeći sve do 145. ulice i Brodveja, do Harlema. Linija podzemne železnice sa 28 stajališta, kojom je upravljala kompanija Interborough Rapid Transit je bila poznata kao IRT. Nekoliko meseci kasnije, Njujork se suočio sa presudnim testom: još jednom velikom zimskom olujom. I dok je mećava besnela, donosioci odluka u kompaniji IRT su izvestili o „446.000 prevezenih putnika“, rekordnom dnevnom maksimumu postignutom „bez ijedne nezgode“.

Pronaći našeg “unutarnjeg Čedvika”

Ne prizivaju sve nesreće bolje anđele naše prirode. Kompletno istraživanje urbanih katastrofa moglo bi pokazati nešto što je bliže suprotnom stanju stvari: kontrast uvrežen u večiti status kvo, „sklonost nepromenjenom stanju“, koji se može pokazati snažnijim od potrebe za hitnim promenama. Kako su proizvodna radna mesta opadala u drugoj polovini 20. veka, tako su gradovi poput Detroita i Jangstauna u Ohaju počeli da propadaju jer njihovi lideri nisu bili u stanju da predvide šta će sve zahtevati tranzicija u postindustrijsku budućnost. Jednom kada se unište poslovne oblasti – kao što je to zadesilo Čikago 1871. godine – priliv svežeg kapitala može postati spas iz takve situacije. Ali, kada su gradske žrtve isključivo siromašni ili pripadnici manjina, obnova nakon krize može teći sporo, ako se uopšte i dogodi. Uragan Katrina je 2005. poplavio Nju Orleans, raselivši nebrojeno mnogo svojih žitelja s niskim primanjima; mnogi od njih se više nikada nisu vratili u jedan od najlepših američkih gradova. Neke kataklizme se ne tiču toliko štete na objektima koliko nejednakosti i nepravde. „Prirodne katastrofe same po sebi ne čine ništa u zaustavljanju društvene nepravde“, primećuje Keanga-Jamahta Tejlor, profesorka afroameričkih studija na Prinstonu. „Bez društvenih kretanja ili društvenih preokreta, priznavanje nejednakosti nikada ne napreduje dalje od priznanja da je ’pred nama još dug put’.“

Njujork 1888. nije reagovao na mećavu gomilanjem lopata za sneg. Stvorio je čitavu infrastrukturu podzemne elektro-mreže i tranzita.

Ipak, katastrofe mogu da naše duhove usredsrede na zajedničku krizu, sruše političke i regulatorne barijere koje stoje na putu napretka i podstaknu tehnološke skokove, spajajući talente i novac u rešenje za velike probleme. „Katastrofe samo razotkrivaju već postojeće problematične tačke, i time stvaraju priliku da se malo vratite nazad i učinite ono što je trebalo učiniti u prvom mahu“, rekao je Mičel Mos. Njujork 1835. godine nije morao da pretrpi jedan toliko razoran požar da bi postao svestan potrebe za kaptivacijom i kanalisanjem izvora slatke vode. Pa ipak, tek je požar na Donjem Menhetnu “inspirisao” gradske čelnike da preduzmu konkretne korake.

Uobičajena odnosno „normalna“ vremena nisu zgodna za neko sporije, promišljenije preispitivanje prirodnih katastrofa. Kada bacimo pogled na svet oko sebe – na zastarelu ili raspadajuću infrastrukturu, neadekvatnu zdravstvenu zaštitu, rasizam i siromaštvo – isuviše je lako gajiti stav površne rezignacije tipa “upravo je sve onako kako je oduvek i bilo”. Nevolja nas može prodrmati iz transa samozadovoljstva i prisiliti nas da postavljamo prvobitna pitanja o svetu: Čemu služi zajednica i kako se ona sastavlja? Koje su njene osnovne potrebe i kako da ih obezbedimo?

To su pitanja koja bi trebalo da postavljamo o svom svetu dok se suočavamo sa pandemijom korone, usput razmišljajući o tome šta bi trebalo da usledi nakon nje. Najvažnije promene po okončanju ranijih katastrofa su prevazilazile samu katastrofu: One su u potpunosti objašnjavale uočene probleme ali i rešenja za njih. Njujork nije reagovao na mećavu 1888. gomilanjem lopata za sneg. Stvorio je čitavu infrastrukturu podzemne elektro-mreže i tranzita koji su grad učinili čistijim, pravednijim i efikasnijim.

Kao i u prošlosti, odgovor na kovid-19 bi na sličan način mogao biti dalekosežan. Najveća pouka se možda nalazi u saznanju da su, što se tiče opšte zdravstvene zaštite, moderni gradovi neadekvatno koncipirani – i to ne samo neadekvatno u odnosu na aktuelnu pandemiju već i u odnosu na druge vidove zaraznih bolesti i uslova u kojima se urbana sredina nalazi, poput zagađenja (koje doprinosi poboljevanju), ili prenaseljenosti (koje doprinosi širenju bolesti). Šta ako bismo osmislili gradove zasnovane na jednoj drukčijoj, svesnijoj odbrani od svih pretnji po naše zdravlje?

Odgovor na to bi mogao započeti garancijom univerzalne zdravstvene zaštite, bez obzira na specifični mehanizam. Kovid-19 je pokazao da je naše preživljavanje neraskidivo povezano sa zdravljem stranaca, “onih koji dolaze spolja”. Usled nejednakog pristupa zdravstvenoj zaštiti, između ostalog, mnogi građani – posebno Amerikanci sa niskim primanjima i nebeli Amerikanci – bili su nesrazmerno teže pogođeni pandemijom. Bilo je verovatnije da oni sa niskim primanjima žive u višegeneracijskim domaćinstvima, čineći puteve prenosa raznovrsnijim. Onima koji već žive u takvim kritičnim, prethodno postojećim uslovima, često nije bio dostupan rutinski pristup preventivnoj nezi – a među ljudima koji potiču iz takvih sredina je, tim sledom, i stopa smrtnosti od korone bila veća. Što se tiče zaraznih bolesti, rizik po bilo kog pojedinca predstavlja rizik po sve. U međuvremenu, usled svoje veličine, gustine i izloženosti stranim putnicima, najveći teret ove pandemije su isprva snosili ljudi iz gradova. Stoga, nema razloga za stav i razmišljanje da će se ovaj obrazac promeniti. U doba pandemija, univerzalna zdravstvena zaštita nije samo zaštitna mreža već je i stvar koja se tiče nacionalne bezbednosti.

Dva su načina na koje bi gradski čelnici mogli rekoncipirati gradove kako bi spasli živote građana. Prvo, mogli bi da zaustave motorni saobraćaj. Iako se može učiniti da je problem saobraćaja izmešten podalje od trenutnog problema s pandemijom, studija iz 2013. je otkrila da dugoročno izlaganje zagađenju automobila i kamiona u SAD prouzrokuje 50.000 prevremenih smrtnih slučajeva na godišnjem nivou. Respiratorni uslovi otežani zagađenjem mogu povećati ranjivost na druge bolesti, uključujući i one zarazne. Globalni karantin usled pandemije nam je ukazao kako bi mogla izgledati alternativna budućnost urbanih konglomerata. Gradovi bi mogli ukloniti većinu automobila iz gradskih područja i „vratiti“ ulice građanima. Kratkoročno, ovo bi pomoglo našim naporima u borbi protiv pandemije, dajući restoranima i barovima više otvorenog prostora. Dugoročno, to bi nabolje transformisalo gradove – bilo bi dodato znatno više prostora za šetače i biciklističke staze, a urbani način življenja bi ih učinio zdravijim i atraktivnijim.

Drugo, gradovi bi mogli da iz temelja preispitaju svoj dizajn, kao i namenu modernih zgrada. Buduće pandemije izazvane virusima koji se prenose vazduhom su neizbežne – istočna Azija ih je u ovom veku već imala nekoliko; pa ipak previše modernih zgrada postiže energetsku efikasnost – sprečavanjem protoka svežeg vazduha koji pritiče spolja, urbane sredine se „zapečate“ – stvarajući tako savršenu Petrijevu posudu za bilo koju bolest koja uspeva u neprovetravanim enterijerima. Gradske vlasti bi trebalo da osavremene standarde ventilacije kako bi kancelarije postale manje rizična mesta. Zatim, uzimajući u obzir da sve više Amerikanaca radi na daljinu kako bi izbeglo prenatrpane vozove i loše provetrene kancelarije, lokalne vlasti bi isto tako trebalo da podstaknu građevinske preduzimače da prazne zgrade pretvore u stambene komplekse, donošenjem novih zakona o zoniranju ali i poreskim olakšicama. Pretvaranje praznih kancelarija u stanove bi povećalo broj stambenih jedinica u bogatijim gradskim sredinama, koje i inače pate od nedostatka pristupačnih mesta za život; proširilo bi, takođe, poresku osnovicu ali i dodatno smanjilo vožnju do posla, dopuštajući većem broju porodica da imaju domove u centru grada.

Sve u svemu, ovo je vizija prepravljenog grada 21. veka, koji uzima u obzir javno zdravlje, i ujedno postižući fini trik da istovremeno bude naseljeniji a i prostraniji. Urbano okruženje sa upola manje automobila bi predstavljao, zapravo, trijumf. Vrednost zatvorenih kancelarijskih i maloprodajnih prostora bi se umanjila, dok bi oni otvoreni postali sve važniji, a gradske ulice bi bile vraćene ljudima.

„Trenutno, uz sveprisutnu koronu, svi polažemo nade u jedno – jedan lek, jednu vakcinu – i to govori koliko je naša vizija društva postala sužena“, kaže Rosner, istoričar javnog zdravlja sa univerziteta Kolumbija. Njegov heroj, Čedvik, otišao je korak dalje. Koristio je egzistencijalnu krizu kako bi prepisao preventivna pravila modernog upravljanja. Oblikovao je naše razmišljanje o odgovornosti države prema siromašnima onoliko koliko je preoblikovao savremeni grad. Trebalo bi gajiti nadu da će naš odgovor na ovogodišnju pandemiju biti „čedvikovski“ –  po svojoj sposobnosti da nam pomogne u sagledavanju postojeće nepravde, koju je ova pandemija potpuno ogolila.

Jednog dana, kada korona bude tek bleda uspomena, neki istoričar gradskih katastrofa bi, gledajući zapise ovog našeg trenutka, mogao zapaziti da su ljudi nakon požara gledali u nebo; da su im pogledi nakon mećave bili uprti nadole, u tle; a da su se, posle kuge, napokon, osvrnuli oko sebe, susrevši jedni druge.

∗  ∗  ∗

Ovaj članak će se pojaviti u štampanom izdanju oktobarskog “Atlantika”, pod naslovom „Kako je katastrofa oblikovala savremeni grad“ (How Disaster Shaped the Modern City).

* Ilustracije: Mark Harris; slike kompanije Interborough Rapid Transit; Nacionalna meteorološka služba; Wiley & Putnam / Artokoloro / Britanska biblioteka / Alamy; Thomas Kelly /Američka  Kongresna biblioteka

* Derek Tompson za magazin Atlantik piše o ekonomiji, tehnologiji i medijima. Autor je „Hit Mejkera“ i voditelj podkasta Crazy/ Genius.

Džon Miršajmer: kidanje veza između Kine i SAD kao rizik od ulaska u nuklearni rat

Da li je snažnija eskalacija sukoba između Sjedinjenih Država i Kine neizbežan proces?

Tako barem misli poznati američki politikolog John Mearsheimer, jedan od vodećih teoretičara „neprijatnog realizma“. Ovaj profesor političkih nauka na Univerzitetu u Čikagu je pre više od dve decenije prvi predvideo aktuelni sukob između dve supersile.

Rođen 1947, Miršajmer je diplomirao na Vest Pointu, a zatim pet godina služio kao oficir u američkim vazduhoplovnim snagama, period tokom kojeg je i magistrirao na međunarodnim odnosima (1974), da bi na Kornelu 1980. stekao doktorat iz istog predmeta. Od 1980. do 1982. bio je postdoktorski saradnik Centra za međunarodne poslove Univerziteta Harvard. Tokom akademske godine ’98-’99. bio je saradnik njujorškog Saveta za spoljne poslove ‘Vitni H. Šepardson’. Na Čikaškom univerzitetu je od 1982. Istaknuta intelektualna figura, član je Američke akademije nauka i umetnosti. Prevođen i na srpski, njegove knjige su u kurikulumima svakog ozbiljnijeg univerziteta (krajem prošle godine je posetio Beograd). Na Istoku i Zapadu je podjednako rado viđen i citiran.

U nastavku slede izvodi iz nedavnog video-intervjua za Asahi Shimbun, u kojem je Miršajmer izneo svoju analizu i viđenje razloga koji stoje iza sukoba, kao i narednog verovatnog poteza Sjedinjenih Država.

*  *  *

AS: Sukob između Sjedinjenih Država i Kine je intenziviran, posebno od izbijanja pandemije. Kineski državni mediji proglasili su pandemiju signalom koji označava kraj američkog stoleća. U međuvremenu je u novi izveštaj američke vlade uneto da Peking očigledno vidi sebe kao „uključenog u ideološko nadmetanje sa Zapadom“. Mislite li da su dve zemlje već započele pravi Hladni rat? I, ukoliko je tako, zašto?

JM: Pravi hladni rat počeo je pre korona virusa, a sama korona nije mnogo bitna. A ni ideologija nije mnogo bitna. Ono što je bitno jeste ravnoteža snaga. A činjenica je da je Kina u poslednjih 20 godina postala tako moćna.

Ozbiljni su izgledi da bi (Kina) mogla postati azijski regionalni hegemon. A Sjedinjene Države ne tolerišu konkurente. Ideja da će Kina postati regionalni hegemon je za Sjedinjene Države neprihvatljiva.

Dakle, sukob interesa je generisan ovom fundamentalnom promenom koja se dešava unutar ravnoteže snaga supersila. Ovo suparništvo pokreće konkurenciju. I samo bih još napomenuo da ćete čuti puno priča o činjenici da su Sjedinjene Države liberalna demokratija a da je Kina komunistička država. Pa je, prema tome, ovo i svojevrsni ideološki sukob.

AS: U knjizi „Tragedija politike velike moći“ koju ste objavili 2001. godine ste na jednom mestu rekli da nikada neće doći do mirnog uspona Kine, i da ste predviđali sukob između SAD i ove zemlje. Kada je, po vašem mišljenju, došlo do te presudne tačke, prekretnice u njihovom bilateralnom odnosu?

JM: Na to je teško odgovoriti jer je sve zapravo pokrenuto još početkom devedesetih, kada je Kina otpočela svoj uspon. Tada je počelo.

U tom unipolarnom trenutku (kada je po rušenju Berlinskog zida SAD jedno vreme ostala bez ozbiljnijeg rivala u svetskoj politici i ekonomiji), Kina je s entuzijazmom nezadrživo krenula napred. Pored toga, bilo je mnogo događaja od značaja za razvoj ove situacije. Najvažnije je da je ulazak Kine u Svetsku trgovinsku organizaciju 2001. godine stvarno omogućio ubrzanje njene ekonomije – do te mere da možete precizirati datum kada su Sjedinjene Države priznale da je uspon Kine problem, i da će Kina, na neki način, morati da bude „sapeta“.

AS: Neki analitičari u Sjedinjenim Državama i Japanu tvrde da, dok su bilateralne ekonomske veze između Sjedinjenih Država i Kine doživljavale konstantan rast tokom 14 godina takozvane ‘politike uključenosti’ (Kine u svetske ekonomske i trgovačke tokove), nije bilo lako izvodljivo da bilo koja zemlja podstakne neki otvoreni rat. Da li se slažete u ovoj konstataciji?

JM: Pa, brojni su stručnjaci to isto izjavljivali i pre Prvog svetskog rata. Govorili su da u Evropi postoji ogromna ekonomska međuzavisnost i da se, shodno tome, niko ne bi usudio da otpočne rat jer bi na kraju ubio koku koja nosi zlatna jaja. Ali, uprkos tome, imali smo Prvi svetski rat. Ono što vam govori ta situacija (s početka XX veka) je da možete imati ekonomsku saradnju, a istovremeno i suparništvo na polju bezbednosti.

A ono što se ponekad dogodi je da ovaj bezbednosni rivalitet postane toliko intenzivan da u jednom trenutku prevagne nad ekonomskom saradnjom, i tada imate sukob. Napravio bih, ipak, korak dalje i rekao da, ukoliko pogledate šta se danas dešava u svetu – da ekonomska saradnja između Sjedinjenih Država i Kine počinje da lagano nestaje – onda, samim tim, prisustvujete njihovom ne samo ekonomskom već i bezbednosnom rivalstvu.

Kao što vam je dobro poznato, Sjedinjene Države su svoje oružje uperile ka kompaniji Huawei technologies. SAD žele da unište Huawei.

Sjedinjene Države bi želele da kontrolišu 5G. Sjedinjene Države žele da ostanu na prvom mestu svih savremenih sofisticiranih tehnologija današnjice, pa u tom pogledu Kineze doživljavaju kao pretnju. A to vam govori da ne samo što ovde na sceni imate vojno, već i ekonomsko suparništvo.

AS: Za razliku od ere Hladnog rata, danas niko precizno ne zna kakav je i koliki kineski nuklearni arsenal. Rekli ste da, budući da Istočna Azija nema nekakav centralni front poput Evrope nekada, postoji mogućnost rasplamsavanja rata između Sjedinjenih Država i Kine oko istočne Azije. Mnoge zemlje koje okružuju Kinu, posebno Japan, kao i druge zemlje koje ne poseduju nuklearno oružje bi bile ranjive na napad iz Kine. Mislite li da bismo u budućnosti mogli prisustvovati izbijanju rata na području Istočne Azije?

JM: Dozvolite mi da odgovor započnem s par reči o Hladnom ratu, a zatim uporedim situaciju u istočnoj Aziji sa situacijom u Evropi tokom  ere Hladnog rata. Suparništvo između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza je u toj epohi bilo usredsređeno na centralnu Evropu. Nekada smo razgovarali o centralnom frontu, na kojem ste imali Varšavski pakt s jedne, i NATO sa druge strane.

A kada bismo govorili o potencijalnom američko-sovjetskom ratu, on je uključivao taj centralni front (na tlu Istočne i Srednje Evrope). Dakle, na tom centralnom frontu su bile razmeštene snage dve supersile, do zuba naoružane nuklearnim oružjem. To je značilo da bismo imali Treći svetski rat u Srednjoj Evropi; imali biste dve ogromne armijske grupe koje su se obrušile jedna na drugu, svaka sa hiljadama nuklearnih bojevih glava.

Nije iznenađujuće to što, dok smo tokom Hladnog rata igrali ratne igre, bilo izuzetno teško – ako ne i nemoguće – otpočeti rat upravo u toj vrućoj zoni Srednje Evrope jer se niko – s koje god da je suparničke strane pravilno rasuđivao – ne bi usudio da ga započne, s obzirom na „lepe izglede“ i mogućnost od otpočinjanja nuklearnog Armagedona.

Sada, za razliku od situacije u Istočnoj Aziji, koja je centralna tačka rasplamsavanja sukoba između Sjedinjenih Država i Kine, postoje tri mesta na kojima biste mogli imati taj budući rat: Južno kinesko more, Tajvan i Istočno kinesko more.

Te oblasti nisu ekvivalentne centralnom frontu u hladnoratovskoj Srednjoj Evropi. A moguće je, takođe, zamisliti jedan konvencionalni rat potpuno ograničenog okvira dejstva koji bi izbio u jednoj od ove tri oblasti. Mnogo je lakše zamisliti da bi se desilo takvo šta nego nekakav rat koji bi po obimu bio nalik centralnom, srednjoevropskom frontu tokom Hladnog rata.

To ne znači kako je „samorazumljivo“ da će se rat u istočnoj Aziji desiti. Ne tvrdim to, ali je prisutna razumna verovatnoća da će se Sjedinjene Države, Kinezi, i možda neki od američkih saveznika poput Japana zadesiti u pucnjavi u, recimo, Istočnom kineskom moru.

U tom slučaju, ukoliko taj vojni poduhvat Kina izgubi, ili ako ga izgubi SAD, postojaće ozbiljno iskušenje da, „u nastavku programa“, poražena strana upotrebi nuklearno oružje; jer, Sjedinjene Države su se obavezale da će, ukoliko Japan izgubi konvencionalni rat, one upotrebiti nuklearno oružje za odbranu Japana. A neko bi sada mogao prokomentarisati da je nezamislivo da bi Sjedinjene Države ili Kina upotrebile svoje nuklearno oružje.

Mislim, međutim, da to ovde neće biti slučaj jer biste to nuklearno oružje koristili na moru (okeanu). A po svoj prilici, ne biste gađali ni kinesko kopno. Pa, prema tome, moguće je razmišljati u smislu “ograničenog nuklearnog rata”, u kojem će upotreba atomskog oružja  biti u ograničenim okvirima.

Dakle, veoma brine to što bismo imali ne samo rat između Sjedinjenih Država i Kine, već i to što postoji ozbiljna mogućnost da se u tom ratu upotrebi nuklearno oružje.  Mislim da je, na jedan veoma bitan način, verovatnoća od izbijanja nuklearnog sukoba danas daleko manja nego što je to bio slučaj tokom Hladnog rata.

AS: Visoki kineski zvaničnici su Sjedinjenim Državama jednom prilikom iznele predlog da bi dve supersile mogle podeliti Tihi okean i da, onda, svaka uživa u sferi svog uticaja. Mislite li da će Sjedinjene Države ikada prihvatiti takvu ideju?

JM: Ne, Sjedinjene Države neće prihvatiti deljenje moći. Deljenje vladavine i moći onako kako ste je opisali bi značilo dozvoliti Kini da postane regionalni hegemon u Aziji, a SAD to neće tolerisati. Amerikanci su spremni da ulože izvanredne napore samo kako bi sprečili da Kina postane njihova ravnopravna konkurencija.

Ovde je možda zgodno prisetiti se da su Sjedinjene Države u XX veku bacile na smetlište istorije četiri potencijalna rivala: carsku Nemačku, carski Japan, nacističku Nemačku i Sovjetski Savez.

Ukoliko se desi  da Kina postane regionalni hegemon u Aziji, ona na tom kontinentu neće imati pretnji koje bi je zabrinjavale, pa će biti slobodna da ušeta u područje zapadne hemisfere i tu formira vojne saveze sa zemljama poput Kube i Venecuele. Zbog toga se SAD trude da spreče kinesku dominaciju nad Azijom.

AS: Vaš esej iz 2014. pod nazivom „Reci zbogom Tajvanu“ je bio predmet široke rasprave. Mislite li da će Sjedinjene Države dići ruke od Tajvana ukoliko Kina interveniše?

JM: Verujem da će se Sjedinjene Države boriti da odbrane Tajvan ako ga Kina napadne. Po mom mišljenju, nezamislivo je da bi Sjedinjene Države ostale po strani i dopustile Kini da osvoji Tajvan. Da (dosad) nismo branili Tajvan, to bi imalo pogubne posledice po naš odnos sa Japanom, Južnom Korejom i ostalim našim saveznicima u istočnoj Aziji.

Rekao bih, međutim, da je to i razlog što su urednici časopisa ’National Interest’ stavili naslov „Zbogom Tajvanu“; možete zamisliti moguću situaciju u narednih 30 ili 40 godina gde je Kina narasla toliko da Sjedinjene Države jednostavno ne mogu odbraniti Tajvan usled geografskog položaja.

AS: Kina je ojačala svoju strategiju efikasnog odvraćanja američkih nosača aviona od prilaska Tajvanskom tesnacu. Da li bi SAD mogle da krenu u razmeštanje svojih vojnih snaga u Aziji usred neke potencijalne krize?

JM: Ne mislim da će nosači aviona biti od velike pomoći. Mislim da ubrzano dolazimo do tačke u kojoj nosači aviona postaju glineni golubovi (sitting ducks). Mislim da će biti nužno osloniti se na druge vrste vojne sile: Taktičke letelice koji poleću sa kopnenih aerodroma, balističke rakete, podmornice i tako dalje.

AS: Kako ocenjujete Trampovu politiku prema Kini?

JM: Mislim da je Tramp mudro shvatio da je za Sjedinjene Države važno da zadrže Kinu, ne samo u vojnom već i ekonomskom smislu.

AS: Njegova administracija, međutim, nije uspela da ostvari rezultat.

JM: Mislim da je problem sa Trampovom administracijom u tome što je loše obavio posao u vezi domaćih (američkih) odnosa sa saveznicima poput Japana i Južne Koreje, Filipina, Australije i Vijetnama, i tako dalje. Ovde nam je potrebno američko liderstvo sposobno da sastavi kohezivnu strukturu Alijanse, onog saveza koji bi mogao da suspregne Kinu. A Trampova administracija je američke saveznike tretirala s prezirom.

AS: Ako predsednik Tramp ne bude ponovno izabran, već predsednik postane Džo Bajden, kandidat Demokratske stranke, mislite li da bi Sjedinjene Države mogle obnoviti odnose sa svojim ključnim saveznicima poput Japana, Južne Koreje i Nemačke? Šta mislite da je najefikasniji način koji bi Bajdenova administracija trebalo da primenjuje kako bi zaustavila Kinu?

JM: Ukoliko Joe Biden bude izabran za predsednika, a demokrate dođu na vlast,  mislim da će doći do oporavka veza s našim saveznicima u Evropi i istočnoj Aziji, i da ćemo se prema njima ponašati na isti način na koji smo se ophodili sve dok Tramp nije preuzeo dužnost.

Tramp je anomalija. Tramp je neprijateljski raspoložen na veoma specifične načine. Tramp je neprijateljski raspoložen prema američkim saveznicima jer smatra da su američki saveznici „iskoristili“ Sjedinjene Države. Smatra da to naročito važi za Nemačku. Ova i još neke zemlje iz Alijanse se, po njegovom mišljenju, „besplatno grebu“ (free riders); Slobodno se, misli on, i neometano grebu, iskorišćavajući Sjedinjene Države na njenom tlu. I on je zbog toga veoma ljut. Ta ga je ljutnja dovela do toga da gotovo sve američke saveznike tretira poprilično loše.

Ne verujem da će to biti slučaj ako Bajden postane predsednik, a demokrate se vrate u Belu kuću. Mislim da ćemo imati mnogo bolje odnose između Japana i Sjedinjenih Država. A Japan neće morati da troši beskrajno puno vremena pokušavajući da pronikne šta je to tačno Trampova politika, i šta on to radi iz minuta u minut. (Ukoliko Bajden postane predsednik) Imaćemo više pravilnosti i izvesnosti u našoj spoljnoj politici.

I mislim da će to biti dobro. Ali bih isto tako napomenuo kako da verujem da će, kao i Tramp, i demokrate biti sklone suzdržanosti. Ako demokrate pobede Trampa u novembru, ne mislim da će biti ikakvog umanjenja američke restriktivne politike.

Prošlog oktobra sam u Kini proveo  17 dana. Tada sam razgovarao sa svim prvacima kineske spoljne politike. S aspekta američko-kineskih odnosa, gotovo svi s kojima sam pričao veruju da nije važno hoće li Tramp ove godine pobediti ili izgubiti; Kinezi veruju da Amerikanci gledaju Kinu „preko nišana“, i da to (američki izbori u novembru) ništa neće promeniti. Mislim da su u pravu.

AS: Kakav bi, po vašem mišljenju, trebalo da je pristup Japana protiv nedavnog jačanja kineskih vojnih snaga?

JM: Mislim da su Kinezi nesumnjivo ojačali svoje vojne kapacitete u odnosu na Japan. Posebno je jasno da raste opasnost od nuklearnog oružja srednjeg dometa (INF). Naravno, neke od tih raketa nemaju nuklearne bojeve glave. U pitanju su konvencionalne, ali u svakom slučaju arsenal raketa srednjeg dometa usmerenih na Japan, čiji je broj uveliko porastao.

Mislim da se ovde moraju desiti brojne stvari. Pre svega, Japanci će morati da potroše mnogo više novca na odbranu. Drugo, moraće da mnogo više sarađuju sa Sjedinjenim Državama. Zapravo je vrlo važno da ove dve strane rade zajedno. I mislim da će Japanci morati da razmeštaju sopstvene INF ili rakete srednjeg dometa, a ne nuklearne. Mislim da se  za nuklearno odvraćanje u ovom trenutku Japanci mogu osloniti na Sjedinjene Države.

AS: Ostrva Senkaku predstavljaju jednu od najopasnijih tačaka razdora između Kine i Japana. Da li bi Sjedinjene Države rasporedile svoje vojne snage protiv Kine kako bi zaštitile ovakva nenaseljena ostrva?

JM: Sjedinjene Države su jasno stavile do znanja da će pomoći Japanu u odbrani Senkakua. Mislim da je potrebno da Sjedinjene Države “sasvim pojasne” da će pomoći Japanu u odbrani ovog arhipelaga, a Sjedinjene Države i Japan moraju da razviju vojne kapacitete kako bi ga odbranile. Tako moraju da zajedno rade kako bi stvorili jednu značajniju moć odvraćanja, koja će odbiti Kineze od zauzimanja tih sićušnih, pustih ostrva.

* * *

Kenji Minemura je stariji dopisnik iz oblasti diplomatije. Radio je kao šef odseka za dopisnike Ministarstva spoljnih poslova u Vašingtonu, a prethodno kao dopisnik iz Pekinga. Takođe je aktivan kao istraživač pri Školi za javne politike Univerziteta u Hokaidu.

Kenji Minemura (Asahi Shimbun)

 

Srodni linkovi:

John J. Mearsheimer: The Burden of Irresponsibility

Da li SAD i Kina mogu da izbegnu Tukididovu zamku?

Džon Miršajmer, “Velika Zabluda”

Džon Miršajmer, “Tragedija politike velikih sila”

The Thucydides Trap: Are the U.S. and China Headed for War?

Destined for War: Can America and China Escape Thucydides’s Trap?

Kina i SAD mogu izbjeći Tukididovu zamku i Kindlebergerovu zamku

Krv nije vod(k)a: Sovjetska pra-studija kao jedno od potencijalnih rešenja za koronu

Jedna decenijama stara sovjetska studija nagoveštava moguću strategiju protiv koronavirusa.

Bračni par virusologa iz Moskve testirao je vakcinu na sopstvenoj deci 1950-ih. Danas, propratni efekti koji su u SSSR tada uočeni bude novu nadu u odbrani od korone.

Ruski stručnjaci za poliologiju (dečju paralizu), uključujući doktorku Marinu Vorošilovu i dr Mihaila Čumakova (levo); Kenijev Institut u Mineapolisu, par prati terapeuta koji vežba noge trogodišnjeg dečaka (Foto: Bettmann Archive)

MOSKVA – Dečacima je to bila samo poslastica. Za njihove roditelje, ugledne medicinske istraživače, ono što se tog dana dogodilo u njihovom moskovskom stanu 1959. godine je predstavljalo eksperiment od vitalnog značaja, čiji su ulog bili nebrojeni životi širom sveta – uključujući i živote sopstvene dece koja su poslužila kao zamorci.

“Formirali smo neku vrstu linije fronta”, prisetio se dr Petar Čumakov, koji je u to vreme imao sedam godina. U sva dečja usta roditelji su ubacili po kocku šećera natopljenu oslabljenim poliovirusom – probnom verzijom vakcine protiv užasne bolesti zvane dečja paraliza. “Pojeo sam kocku šećera s vakcinom iz majčine ruke.”

Danas ta ista vakcina protiv poliomijelitisa pridobija sve veću pažnju istraživača – uključujući i onu braću koja su u međuvremenu takođe postala virusolozi poput svojih roditelja – stari recept je moguće sredstvo protiv novog korona virusa, a delom je zasnovano na istraživanjima njihove majke, Marine Vorošilove.

Doktorka Vorošilova je ustanovila da od žive vakcine protiv polija (dečje paralize) ima neočekivanih koristi koje, kako se čini, mogu postati relevantna u trenutnoj borbi protiv pandemije: Oni koji su dobili vakcinu nisu oboleli od drugih virusnih bolesti mesec dana, a ni kasnije. Počela je da svojim dečacima daje vakcinu protiv polija svake jeseni, kao zaštitu od gripa.

Sada se neki naučnici iz nekoliko zemalja živo zanimaju za zamenu postojećih vakcina, poput one sa živim polio virusom i druge, recimo, one protiv tuberkuloze, kako bi videli mogu li pružiti bar privremenu rezistenciju na korona-virus. Među njima su i Rusi, koji se oslanjaju na dugu istoriju istraživanja vakcina – i na ruske istraživače, koji nisu zabrinuti zbog toga što bi bili ismevani kao ludi naučnici, koji eksperimentišu na sebi i svojim bližnjima.

Deca u Blekbernu, Britanija, primala su doze oralne polio vakcine 1965 (Associated Newspapers, Shutterstock)

Stručnjaci savetuju da se toj ideji – kao i mnogim drugim predloženim načinima borbe protiv pandemije – mora pristupati s velikim oprezom.

“Mnogo nam je bolje s vakcinom koja indukuje specifični imunitet”, rekao je u telefonskom intervjuu dr Paul A. Offit, ko-izumitelj vakcine protiv rota virusa i profesor Medicinskog fakulteta Perelman na Univerzitetu u Pensilvaniji. Svaka korist od ponovne primene vakcine, kako kaže, “dosta je kraćeg veka i strukturalno nepotpuna” u poređenju sa vakcinama koje su prilagođene, odnosno strogo namenske za specifično oboljenje).

Ipak, dr Robert Gallo, vodeći zagovornik ispitivanja polio-vakcine u rešavanju korona-virusa je rekao da su prenamenjene vakcine „jedno od najinteresantnijih područja imunologije“. Galjo, koji je direktor Instituta za ljudsku virusologiju na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Merilendu je rekao da čak i ako oslabljeni polio virus pruži imunitet na samo mesec dana, „čak je i to period dovoljan da se virusna krivulja izravna i počne da pada, što bi spaslo mnogo života. “

Prisutni su, međutim, i neki rizici.

Milijarde ljudi uzelo je živu poliovirusnu vakcinu, umalo iskorenivši tu bolest. Međutim, u izuzetno retkim slučajevima, oslabljeni virus koji se koristi u vakcini može mutirati u jedan opasniji oblik, izazvati opasniji polio i njime zaraziti druge. Rizik od takve teže forme dečje paralize procenjuje se na jedan slučaj u 2,7 miliona vakcinacija.

Iz tih razloga, javne zdravstvene organizacije poručuju da jednom kada se u nekom području eliminiše poliomijelitis koji se prirodno javlja, tada se mora prestati s rutinskom upotrebom oralne vakcine, kao što su to pre 20 godina učinile SAD.

A ovog juna je američki Nacionalni institut za alergiju i zarazne bolesti (N.I.A.I.D.) odložio studiju koju je osmislio institut dr Galjoa, Klivlendska klinika, Univerzitet u Bafalu i Centar za napredne tretmane protiv raka Roswell Park, kako bi testirali efikasnost žive polio vakcine protiv korona virusa – koristeći zdravstvene radnike kao subjekte odnosno ispitanike. Agencija je izrazila zabrinutost za njihovu zdravstvenu bezbednost, ne isključujući mogućnost da živi poliovirus pređe u vodu i zarazi druge, kažu neki od istraživača upoznatih sa praktičnom primenom ove studije. N.I.A.I.D. je odbio da ovo naknadno komentariše.

Ipak, i druge zemlje napreduju. Ispitivanja sa polio vakcinom započela su u Rusiji, a planirana su u Iranu i Gvineji Bisao.

Dr Robert Gallo, direktor Instituta za humanu virologiju Medicinskog fakulteta Univerziteta u Merilendu (Jim Watson / AFP/ Getty)

Specifična vakcina protiv koronavirusa bila bi ona koja „istrenira“ imuni sistem da ciljano koristi taj virus, a u svetu je trenutno više od 125 kandidata za ovakvu primenu vakcine.

Preuređene, odnosno prenamenjene vakcine, za razliku od toga, koriste žive ali oslabljene viruse ili bakterije da bi stimulisale urođeni imuni sistem da se, barem privremeno izbore protiv patogena.

Prva polio vakcina, koju je razvio Džonas Salk (Jonas Salk) nastala je tako što je ovaj američki doktor koristio „inaktivirani“ virus – deliće ubijenog virusa. Vakcina se morala ubrizgati, što je bila prepreka kampanji za imunizaciju u siromašnijim zemljama.

Kada je ta vakcina široko uvedena 1955. godine, dr Albert Sabin je testirao vakcinu koristeći živi ali oslabljeni poliovirus, koji se može uzimati oralno. Ali u Sjedinjenim Državama, pošto je Salkova vakcina već bila u upotrebi, vlasti nisu bile spremne da preuzmu uočeni rizik od sprovođenja ispitivanja sa živim virusima.

Sabin je dao je svoja tri soja atenuiranog (oslabljenog) virusa bračnom paru virusologa u Sovjetskom Savezu, dr. Mihailu Čumakovu, osnivaču instituta za poliološka istraživanja koji sada nosi njegovo ime, i dr Marini Vorošilovoj.

Dr Čumakov se vakcinisao, ali lek namenjen prevashodno deci je iziskivao testove na deci, pa su ga on i dr Vorošilova dali svoj trojici sinova i nekolikim nećacima i nećakama.

Njihov eksperiment omogućio je Čumakovu da ubedi visokog sovjetskog zvaničnika, Anastasa Mikojana, da nastavi sa širim ispitivanjima, što je na kraju dovelo do masovne proizvodnje oralne polio vakcine koja se koristi širom sveta. Sjedinjene Države započele su oralnu vakcinaciju protiv polimijelitisa 1961. godine nakon što se pokazalo da je u SSSR-u bezbedno prošla.

Dr Albert Sabin, koji je razvio oralnu polio vakcinu, u boci sa kulturom tkiva ispituje stepen oštećenosti ćelija usled virusa (Bettmann Archive, Getty Images)

“Neko je tada morao biti prvi”, rekao je doktor Petar Čumakov u intervjuu. „Nikad se nisam ljutio. Mislim da je bilo jako dobro imati takvog oca, koji je bio dovoljno uveren da je ono što radi ispravno i siguran da neće naštetiti svojoj deci.”

On je rekao da je njegova majka, ako ništa drugo, imala još više entuzijazma u pogledu ispitivanja novih vakcina na njihovim dečacima.

“Bila je potpuno uverena da nema razloga za bojazan”, rekao je.

Nešto što je dr Vorošilova primetila pre više decenija je obnovilo trenutno interesovanje za oralnu vakcinu.

Tipično zdravo dete je domaćin za desetak ili više respiratornih virusa koji uzrokuju malo ili nikakvu bolest. Ipak, dr Vorošilova nije mogla da uoči nijedan od ovih virusa, i to ubrzo nakon što su njeni sinovi imunizovani protiv polija.

Izbijanje virusa Korona

• Često postavljana pitanja i saveti

Ažurirano 24. juna 2020

Koji je najbolji materijal za masku?

Naučnici širom zemlje pokušali su da identifikuju svakodnevne materijale koji dobro filtriraju mikroskopske čestice. U nedavnim testovima, HEPA filtri za peći postigli su odličan rezultat, kao i vrećice za usisivač, tkanine slične pidžamama od flanela i ona na jastucima čija je gustina pamučnih niti barem 600. Ostali testirani materijali uključuju slojevite filtere za kafu, šalove i bandane (trake od pamučnog platna). Oni su bili nešto manje efikasni, iako su uhvatili izvestan procenat čestica.

Da li je teže vežbati dok nosite masku?

U junskom komentaru objavljenom na vebsajtu British Journal of Sports Medicine ističe se da pokrivanjem lica tokom vežbanja “dolazi do problema s potencijalnim ograničenjem funkcije disanja, uz nelagodnost”, što je stanje koje zahteva “njihovo uravnoteženije korišćenje u odnosu na moguće štetne efekte”. Maske menjaju samu vežbu, kaže Sedrik Brajant, predsednik i glavni naučni saradnik Američkog saveta za zdravo vežbanje, neprofitne organizacije koja finansira istraživanja i sertifikuje fitnes-stručnjake. „Prema mom ličnom iskustvu,“ kaže on, „otkucaji srca se ubrzavaju pri istom relativnom intenzitetu onda kada nosite masku.“ Tokom izvođenja poznatih vežbi, neki vežbači bi s maskom na licu takođe mogli osetiti i vrtoglavicu, kaže Len Kravic, profesor fitnesa na Univerzitetu u Novom Meksiku.

Čuo sam za lek koji se zove deksametazon. Da li funkcioniše?

Prvi tretman deksametazonom pokazao je da ovaj steroid smanjuje smrtnost kod teško obolelih pacijenata, tvrde britanski naučnici. Čini se da lek smanjuje upalu izazvanu imunološkim sistemom, štiteći zdrava tkiva. U studiji je deksametazon smanjio stopu smrtnosti pacijenata na ventilatorima za jednu trećinu, a procenat fatalnih ishoda kod pacijenata koji su bili na kiseoniku za jednu petinu.

Šta je plaćeno odsustvo za pandemiju i za ko su potencijalni korisnici?

Paket pomoći omogućava mnogim američkim radnicima plaćeno odsustvo ukoliko im je potrebna pauza zbog virusa. Kvalifikovani radnici dobijaju dve nedelje plaćenog bolovanja ako su bolesni, pod karantinom ili traže dijagnozu ili se preventivno zbrinjavaju,  ili ako se brinu o bolesnim članovima porodice. Ovaj paket omogućuje 12 sedmica plaćenog dopusta osobama koje se brinu za decu čije su škole zatvorene ili čiji je pružalac brige o deci nedostupan zbog korona virusa. Ovo je prvi put da su Sjedinjene Države federalnim zakonom uvele opšte plaćeno odsustvo, uključujući u paket i one koji obično ne ostvaruju takve beneficije, kao što su radnici sa skraćenim radnim vremenom i radnici u privredi. Ova mera, ipak, isključuje najmanje polovinu radnika iz privatnog sektora, uključujući i one koje su angažovali najveći poslodavci u zemlji, i time pružajući malim poslodavcima značajan slobodan put da svojim radnicima uskrate odsustva ove vrste.

Da li se dešava asimptomatski prenos Covid-19?

Za sada, čini se da dokazi pokazuju da se ovo dešava. Široko citirani rad objavljen u aprilu ukazuje na to da su oboleli najzarazniji oko dva dana pre pojave očiglednih koronavirusnih simptoma, a procenjuje se da je 44 procenta novih infekcija posledica prenosa od onih koji još nisu pokazali simptome. Nedavno je jedna vrhunska ekspertkinja Svetske zdravstvene organizacije izjavila da se prenošenje koronavirusa sa ljudi koji nisu imali simptome “dešava vrlo retko”, ali je kasnije povukla tu izjavu.

Koliki je rizik od infekcije korona virusom dobijenom sa površine zaraženih predmeta?

Dodirivanje kontaminiranih predmeta i potom inficiranje bakterijama obično nije način na koji se virus širi. Ali, i to se može dogoditi. Brojna istraživanja gripa, rino-virusa, korona virusa i ostalih mikroba pokazala su da se respiratorne bolesti, uključujući novi korona virus, mogu proširiti dodirom zagađenih površina, posebno u mestima kao što su centri za negu, radni prostori, kancelarije i bolnice. Međutim, da bi se bolest proširila na ovaj način, potrebno je da se odigra jedan poduži lanac događaja. Najbolji način da se zaštitite od korona virusa – bilo da se radi o površinskom prenošenju ili bliskom ljudskom kontaktu – i dalje je održavanje međusobne razdaljine („socijalna distanca“), pranje ruku, izbegavanje doticanja lica i nošenje maski.

Kako krvna grupa utiče na korona virus?

Jedna studija naučnika iz Evrope je bila prvi dokaz snažne statističke veze između genetskih varijacija i kovida-19, bolesti uzrokovane korona-virusom. Novo istraživanje je pokazalo da je krvna grupa “A” bila povezana sa 50 procenata porasta verovatnoće da će pacijentu trebati kiseonik ili da će otići na ventilator (veštačka pluća).

Koliko je ljudi izgubilo posao zbog koronavirusa u SAD-u?

Stopa nezaposlenosti je u maju pala na 13,3 odsto, saopštilo je ministarstvo rada 5. juna, što je neočekivano poboljšanje na nacionalnom tržištu rada jer se stopa zaposlenosti vraćala brže nego što su ekonomisti očekivali. Oni su prognozirali i da će stopa nezaposlenosti porasti na čak 20 odsto, nakon što je u aprilu dostigla 14,7 posto, što je najviša stopa otkako je američka vlada počela da vodi službenu statistiku nakon Drugog svetskog rata. Stopa nezaposlenosti je, međutim, pala, a poslodavci su otvorili 2,5 miliona novih radnih mesta, nakon što je u aprilu više od 20 miliona poslova izgubljeno.

Koji su simptomi korone?

Uobičajeni simptomi uključuju temperaturu, suv kašalj, umor i otežano disanje ili nedostatak daha. Neki od ovih simptoma preklapaju se sa simptomima gripa, što otežava otkrivanje, mada su curenje iz nosa i zagušeni sinusi ređa pojava. Američki CDC takođe u simptome dodaje i groznicu, bol u mišićima, grlobolju, glavobolju i novi gubitak osećaja za ukus ili miris kao simptome na koje takođe treba obratiti pažnju. Većina ljudi se razboli pet do sedam dana nakon izlaganja, ali simptomi se mogu pojaviti i u roku od samo dva dana, ili, možda, tek za 14 dana.

o Kako se mogu zaštititi tokom letenja?

Ukoliko putovanje avionom predstavlja neizbežnu varijantu, morate preduzeti neke korake da biste se zaštitili. Najvažnije su dve stvari: Što češće prati ruke i prestati njima dodirivati lice. Ako je moguće, odaberite sedište pokraj prozora. Studija sa Univerziteta Emori otkrila je da je tokom sezone gripa najsigurnije mesto za sedenje blizu prozora, jer su ljudi koji sede na sedištima do prozora tokom leta imali manje kontakta sa potencijalno obolelim osobama. Dezinfikujte tvrde površine. Kada dođete do svog sedišta s rukama koje su vam čiste, koristite maramice za dezinfekciju da biste njima očistili čvrste površine na vašem sedištu, poput naslona za glavu i ruke, kopče sigurnosnog pojasa, daljinac, ekran, džep na poleđini sedišta ispred vas kao i stočić koji se nalazi na njemu. Ako je sedište tvrdo i od neporoznog materijala, od kože ili imitacije kože, možete i njega obrisati (inače, upotreba maramica na tapaciranim sedištima može dovesti do toga da vlažnost sedišta doprinese do boljeg širenja klica, a ne da njihovog suzbijanja).

Šta činiti ukoliko osetimo simptome?

Ako ste bili izloženi korona-virusu ili pretpostavljate da ga imate, ukoliko imate povišenu temperaturu ili simptome poput kašlja ili otežanog disanja, pozovite lekara. Oni bi trebalo da vam daju savete da li treba da se testirate, kako se testirati i kako potražiti medicinski tretman bez potencijalne infekcije drugih osoba ili njihovog izlaganja.

Jedna studija koja je u Sovjetskom Savezu sprovođena u periodu između 1968. i 1975. je obuhvatila izvanrednih 320.000 ispitanika (teško dostižna brojka u sprovođenju medicinskih opita). Ovo istraživanje je nadgledala doktorka Vorošilova, koja je otkrila smanjenu smrtnost od gripa kod ljudi imunizovanih drugim (prenamenjenim) vakcinama, uključujući oralnu polio-vakcinu.

Vorošilova je za ova otkrića osvojila najviša priznanja u Sovjetskom Savezu, jer je pokazala veze između vakcinacije i kolektivne zaštite protiv virusnih bolesti, verovatno podsticanjem imunog sistema.

Rad dr Vorošilove i dr Čumakova je nesumnjivo uticao na razmišljanja i stavove njihovih sinova, kao i na njihovo zdravlje – ne samo da su svi postali virolozi, već su, poput roditelja, prihvatili samotestiranje.

Dr Mihail Čumakov, dr Marina Vorošilova i njihovi sinovi, s leve strane, Petar, Konstantin i Ilija Čumakov, u njihovoj kući blizu Moskve 1960 (Foto: Petar Čumakov)

Danas je dr Petar Čumakov glavni naučnik Instituta za molekularnu biologiju Instituta Engelhardt pri Ruskoj akademiji nauka i koosnivač jedne kompanije u Klivlendu koja se bavi suzbijanjem raka virusima. On je razvio oko 25 virusa kao tretman protiv malignih tumora – i sve ih je, kako kaže, testirao na sebi.

Petar Čumakov sada uzima i polio vakcinu, koju uzgaja u sopstvenoj laboratoriji, kao moguću zaštitu od koronavirusa.

Molekularni biolog dr Ilija Čumakov je u Francuskoj pomogao u sekvenciranju ljudskog genoma.

Dr Aleksej Čumakov, koji nije ni bio rođen kada su njegovi roditelji eksperimentisali na njegovoj braći je veći deo svoje karijere proveo istražujući maligna oboljenja na klinici Sedars-Sinaj u Los Anđelesu. Tokom svog rada u Moskvi, razvio je vakcinu protiv hepatitisa E, koju je prvo testirao na sebi.

“U pitanju je stara tradicija”, kaže Aleksej Čumakov. “Inženjer treba da stane pod svoj most u trenutku kada preko njega po prvi put prelazi neki teži teret.”

Dr Konstantin Čumakov je pomoćnik direktora Kancelarije za istraživanje i kontrolu vakcina Američke Uprave za hranu i lekove, koja bi bila uključena u odobravanje svih koronavirusnih vakcina za upotrebu u SAD. U saradnji sa dr Galjoom i drugim stručnjacima je i koautor nedavno objavljenog članka u časopisu Science, koji zagovara istraživanja čiji bi krajnji cilj bio zamena postojećih vakcina.

Dr Konstantin Čumakov je u jednom intervjuu rekao da se ne seća da je 1959. pojeo kocku šećera sa kulturom blage verzije živog virusa poliomijelitisa- imao je tada pet godina – ali, i pored toga, odobrava eksperiment svojih roditelja kao korak ka spašavanju nebrojenog broja dece od dečje paralize.

“Bilo je to ispravan čin”, rekao je Konstantin tim povodom. „A danas bi odmah iskrsla pitanja poput „Da li ste za ovo dobili dozvolu od etičke komisije?“

Autor: Endrju Kramer

• Objavljeno 24. juna 2020. Ažurirano 25. juna 2020

Oleg Macnev (Moskva)

 

Kodovi pored puta:

Google Developers’ regional accelerators

Google Cloud for Startups

Startup Cities: Why Only a Few Cities Dominate the Global Scene

HubSpot for Startups

Google has launched a new healthcare API to combat COVID-19

Serbia’s startup ecosystem at a glance | EU-Startups

Spotlight on 10 kickass female founders from Serbia

The Big Reset: From a Crisis Mode To Entrepreneurial Mindset

Is Remote Work Here to Stay? Find Out From Global Leaders

3 strategic business focuses for the remainder of 2020

Zoom losing to Teams in the video conference race to the top

11 DevOps trends that will matter most in 2020

AI continues to flourish in business despite the pandemic and a turbulent economy

Google has launched a new healthcare API to combat COVID-19

60 ways to get the most value from your big data initiatives

5 Ways Artificial Intelligence Revolutionizing the Nightclub Experience

From Tech to Deep Tech

Startups & scale-ups – Communitech

Ren Žengfej: Kako se postaviti prema Sjedinjenim Državama?

Poslovni dnevnik Volstrit žurnal donosi priču o osnivaču kineskog visokotehnološkog giganta koji je rešio da “skine rukavice”, a što je, po njegovim rečima, “reakcija usled pritisaka koji Sjedinjene Države vrše na kompaniju Huawei”.

Osnivač kompanije Huawei Technologies Co. Ren Zhengfei  se decembra 2018. pripremao da okupi svoje najbolje rukovodioce u Argentini, kako bi razgovarali o velikoj reorganizaciji kineskog tehnološkog kolosa – trenutak kada je saznao da je njegova ćerka pritvorena tokom zaustavljanja u Vankuveru.

Njegova ćerka, gđa Meng Vanžu (Meng Wangzhou), takođe zaposlena u Huaveju na poziciji glavne finansijske direktorke je tražena od strane Sjedinjenih Država zbog navodnog pomaganja Huaveju da “izigra” sankcije koje je je međunarodna zajednica nametnula Iranu. Pozvala je oca kako bi mu rekla da je bolje da opozove svoje putovanje u Latinsku Ameriku. „Tata, krenuli su za tobom. Molim te da se paziš“, rekla je gospođa Meng u poruci koju je preneo njen suprug, nekada zaposlenik Huaveja.

Ren je ignorisao ćerkin savet. U pratnji trojice bliskih poslanika krenuo je nesmetano putem preko Dubaija i Brazila. Susrećući se u odmaralištu u podnožju Anda, rukovodioci su osmislili plan za decentralizaciju najvećeg svetskog proizvođača telekomunikacione opreme, počev od Argentine.

“Bilo je rizično, ali ako bih se ponašao kao da sam uplašen onda bi i svi ostali bili takvi, zar ne?”, rekao je Ren u intervjuu. “A ionako sam morao da neodložno otputujem (u Argentinu).”

Huavej je ovim Argentinskim samitom brzo postavio nove temelje, upravo kad su se Sjedinjene Države pripremale da ubrzaju kampanju u kojom bi osujetili poslovne planove kompanije koju je Ren osnovao pre 33 godine. Huaveijeva bitka sa Sjedinjenim Državama je ovog 75-godišnjeg preduzetnika, nekadašnjeg kineskog vojnog inženjera koji se izdigao iz komunističkog sistema razmišljanja, postavio na globalnu scenu, mesto koje je već tako dugo izbegavao.

U pitanju je globalna igra dominacije: da li će Kina ili SAD kontrolisati telekomunikacijske mreže nove generacije – osetljive i strateški značajne blokove koji podržavaju internet i savremene vidove komunikacije širom sveta. Američki zvaničnici upozoravaju da bi Peking mogao usmeriti Huavej na sabotažu ili špijuniranje putem 5G mreža, obećavajući čitavom svetu da će obezbediti velike brzine bežične razmene podataka za nove tehnologije kao što su, recimo, automobili sa automatskim upravljanjem.

Tehničar instalira novu Huawei 5G stanicu na poslovnoj zgradi u Pekingu. (Getty Images)

Huavej poriče da će ikada svoje telekomunikacione mreže koristiti za špijuniranje, a Peking kaže da ne raspolaže nikakvim pravilima, naredbama ili nalozima kojima bi „privoleo“ privatne kompanije poput Huaveja da to čine (to jest da koriste svoje bazne stanice za špijunažu u korist Kine).

Ren je uhodao u sedište kompanije Huaveija u Šenženu, crpeći veštine stečene tokom svog radnog veka provedenog u “vojnom režimu funkcionisanja”.

Usredsredivši se na američki kontranapad, g. Ren je oko sebe okupio savetodavnu grupu njemu bliskih pomoćnika a zatim otposlao kompanijske rukovodioce širom sveta, kako bi razvejao brige zabrinutih potencijalnih kupaca. jer, tužbe su presudni deo strategije, kao što je navedeno u memorandumima koje je objavio The Wall Street Journal.

Do kritičnog momenta prevage došlo je ove godine, kada je Britanija odbila Trampovu administraciju i oslobodila prostor Huaveju za izgradnju 5G mreža.

Još je, međutim, daleko od toga da će njegov „kontranapad“ imati konstantnu prevagu. SAD su tokom proteklih 18 meseci ispaljivale na Huavej salve napada – od krivičnih optužnica, preko stavljanja te kompanije na crnu listu dobavljača, uz ograničenja prodaje njenih proizvoda u Sjedinjenim Državama.

Kupci isprobavaju mobilne telefone serije P40 u glavnoj prodavnici kompanije Huavej u Hangdžou (Barcroft Media/Getty)

Protekli mesec je doneo neke nove probleme. Vašington je u maju sprečio Huavej da nabavi američke čipove, a Huavej je preteći najavio svoj plan o što je moguće manjem oslanjanjanju o SAD po bilo kojoj stavki – naročito onih koje se tiču visokotehnoloških komponenti. To je nagnalo britanske zvaničnike da razmotre poslovanje svojih telekom operatera, ne bi li ih “postavile” nešto podalje Huaveija, što je dovelo u pitanje njegovi tamošnji već postignut poslovni trijumf.

Ćerka g. Rena i dalje nije u mogućnosti da napusti Kanadu, jer se bori protiv izručenja Sjedinjenim Državama. I ona i Huavej negiraju bilo kakvo postojanje nekog krivičnog dela. Slučaj bi se mogao povlačiti godinama, nakon prošlonedeljne presude na vankuverskom sudu upodobljene baš po „ukusu“ i očekivanjima koje je, po ovom pitanju, američko pravosuđe zahtevalo od kanadskog.

Ćerka g. Rena, Meng Vanzhou napušta Vrhovni sud Britanske Kolumbije nakon prvog dana rasprave o ekstradiciji u Vankuveru. (AFP via Getty)

Rast neto dobiti u 2019. je usporen do svog najnižeg nivoa u poslednje tri godine, budući da je Huavejev “prekookeanski” i svaki drugi inostrani biznis bio „pritisnut“ – i u međuvremenu postajući se sve više oslanjajući na kupce kod kuće. Huavej je isključen sa 5G tržišta, uključujući Novi Zeland i Australiju. Odsečen od Guglovih popularnih aplikacija, ovaj vrhunski brend za pametne telefone gubi svoje poslovne teritorije u inostranstvu, dok je nekad snažan procvat i etabliranost među potrošačima predstavljalo više od polovine kompanijskih prihoda.

Prodaja Huaveijeve pametne telefonije je u porastu, čineći ga svetskim brendom br. 2 iako je njegov tržišni udeo ove godine u padu.

Ova priča o borbi koju g. Ren vodi protiv SAD tokom pretresnog postupka zasnovana je na desetinama intervjua sa sadašnjim i bivšim zaposlenima Huaveija, saradnicima gospodina Rena, internim dokumentima Huaveija i intervjuima sa Renom tokom prošlog novembra i u martu.

U Argentini su dani kompanijskih sastanaka i dogovora rezultirali planom restrukturiranja; u neke od strateških mera spada i prenošenje većeg broja ovlašćenja sa globalnih na regionalne šefove, koji su vodili Huaveijeve globalno razgranate terenske operacije u više od 170 zemalja. Novi plan uključuje smanjivanje nivoa rukovodstva u sedištu i pružanje veće lokalne autonomije, na primer, omogućavajući regionalnim šefovima da nezavisno zaključuju ugovore, navodi se u kopiji plana u koji je WSJ dobio uvid.

Ren je rekao da će za realizaciju čitave inicijative, zacrtane dogovorom pod Andima biti potrebno pet godina, dodajući da ga je za kreiranje ovakve poslovne strategije inspirisala hirovita filozofija američkog vojnog upravljanja.

“Ljudi dodeljeni Pentagonu po dužnosti ne moraju nužno imati svetlu budućnost, dok ljudi koji rade na terenu mogu brže napredovati”, rekao je Ren, objašnjavajući važnost koju pridaje radnoj snazi kompanije na prvim borbenim linijama, to jest na terenu. “U Huaveju će biti isto tako.”

U mesecima koji su usledili, Huavej je postao snažnije prisutan širom sveta, promovišući svoja gledišta nizom javnih događaja, uz agresivnije reagovanje na poteze Zapada.

Na svom terenu, kod kuće, Ren je u kompaniji održavao motivacione govore koji su se ticali „zbijanja sopstvenih redova“, kako bi motivisao osoblje, evocirajući svoju bogatu vojnu prošlost i zaleđinu, otposlavši snažna upozorenja o činiocima potrebnim za Huaveijev opstanak i nesmetano funkcionisanje.

Zaposlena u Huaveju, u sedištu kompanije u Šenženu (Noel Celis/AFP/GETTY)

Nešto više od mesec dana nakon hapšenja njegove ćerke, g. Ren je posetio istraživački i razvojni centar Huavej u Hangdžuu, naloživši zaposlenima da „uče od američkog tehnološkog giganta Gugla i “stalno napredujući, a tokom svog kretanja napred ubijajući praćenjem traga krvi”, (ovaj citat je po prepisu, koji su potvrdila dvojica rukovodilaca iz Huaveja).

U februaru u Huaveijevom kampusu u Vuhanu, Ren je okupljenim zaposlenima rekao da je “kompanija ušla u ratno stanje” (takođe citat prema autentičnom prepisu).

Gospodin Ren i dalje sa velikim poštovanjem govori o Sjedinjenim Državama, čak i kada je na ovoj poziciji koja mu nalaže da nadgleda borbu s Vašingtonom. Ren ostaje veliki poštovalac američke kulture i često upućuje pohvale predsedniku Trampu, ponekad se izražavajući pola u ironijskoj šali a pola u zbilji: Rekao je da je pozlaćena dvorana u novom Huaveijevom kampusu u Donguanu, u blizini Šenžena, nazvana “Trampovim koridorom”.

Huavej i dalje spada u najprodavaniju telekomunikacijsku opremu, osiguravši preko devedeset velikih 5G ugovora širom sveta. Tržišni udeo u globalnim prihodima od telekomunikacija.

Putovanja uzduž i popreko Sjedinjenih Država tokom 1990-ih su izvršnog direktora Huaveja „nanela“ i u Silicijumsku dolinu, gde je vodio beleške o svojim sastancima s tamošnjim rukovodiocima.

„Bio sam u Sjedinjenim Američkim Državama mnogo puta i tokom svake posete bih bio duboko impresioniran smelim, inovativnim duhom američkog naroda“, napisao je Ren u svom eseju iz 1998. godine pod nazivom „Šta možemo naučiti od američke nacije?”

„Kroz pozitivan uticaj različitih kultura imigranata tokom mnogih generacija, u Sjedinjenim Državama cveta i kultura inovacija.“ napisao je u svom putnom dnevniku.

Jugozapadna kineska provincija Guidžou u kojoj je 1944. rođen Ren, prekrivaju bujna brda isprekidana živopisnim selima. Dujun, gdje je Ren išao u srednju školu, ispresecan je modernim auto-putevima. Ovaj region je popularna destinacija za odmor kineskih turista i stovarišno-špeditersko čvorište tog dela Kine.

Gradilište Huavejevog Centra za agregiranje internet-podataka ‘Huawei Cloud’ u kineskoj provinciji Guidžou. (Ou Dongqu / Xinhua / Zuma Press 

Kada se gospodin Ren rodio, Guidžou je bio u zapećku i skrajnuta tačka Kine. Sin dva školska pedagoga, Ren i njegovih šestoro braće i sestara su preživeli Doba gladi pod Maovim katastrofalnim “Velikim skokom napred”, a Ren je često govorio o tome kako se izdržavao i snalazio se u siromaštvu.

Nakon što je završio fakultet sa diplomom inženjera, Ren se na kraju pridružio vojsci u svojoj struci – radeći kao inženjer. U svojim ranim 30-im se njegovo ime često pojavljivalo u naslovima državnih medija, bivajući zapažen po svojim poboljšanjima i pronalascima kojima je unapređivao proizvodne sisteme u fabrikama. Njegov doprinos su prepoznali i priznali donosioci odluka u Pekingu, i na kraju je 1982. dobio i “svoju stolicu” u Nacionalnom kongresu Komunističke partije Kine.

Napustivši vojsku u času njene masovne razgradnje, Ren je 1987. postao koosnivač Huaveija, radeći iz svog stana u Šenženu kao uvoznik telekomunikacijskih sklopki – uređaja koji povezuju telefonske pozive i to iz – Hong Konga. Kompanija je počela da proizvodi i prodaje proizvode širom ruralnih oblasti duž obale i estuara Biserne reke, a potom proširivši svoj posao i  na gradove matične provincije Guangdong.

Iz Huaveja dodaju još i to da kineska vlada nikada nije imala udela (u ovoj kompaniji), iako je analiza WSJ-a  utvrdila da je godinama imala koristi od državne finansijske pomoći u iznosu od više desetina milijardi dolara. Huavej takođe tvrdi i da nikada nije primio ili imao bilo kakav „poseban tretman“ od strane države.

Kako je Huavej prekoračio domen domaćih telekomunikacijskih ugovora, tako je započeo i svoje poslovanje u inostranstvu: otvorio je svoju prvu inostranu filijalu u Rusiji, da bi se kasnije proširio na zapadnu Evropu. Njegovi su se prihodi tokom prve polovine 1990-ih iz godine u godinu udvostručavali.

Pokušaji Huaveija da uđu na tržište Sjedinjenih Država početkom 2000-ih su privukli pažnju zvaničnika u Vašingtonu. Jedan od zamenika g. Rena, Ken Hu je 2011. napisao otvoreno pismo u kojem je pozivao američke istražne organe da sprovedu istragu o „sumnjivim radnjama Huaveija“, ne bi li tako ova kompanija razrešila dugogodišnju zabrinutost američkih zvaničnika da je Huavej, korišćenjem svoje telekom-opreme, obezbeđivao i pristup špijunskoj mreži kineske vlade. Američki Komitet za obaveštajne delatnosti je prihvatio ovu ponudu Huaveja, koji je na dobrovoljnoj bazi obezbedio pristup američkoj istrazi  – da bi naredne (2012.) godine objavio izveštaj na 52 stranice u kome je upozoravao da se Huaveju i njegovom glavnom kineskom rivalu “ne može do kraja verovati da nisu pod uticajem Pekinga”. Od tada se ova kompanija uglavnom nalazi na „dugom štapu“ od strane iz Sjedinjenih Država.

Huavej je tokom narednih nekoliko godina prerastao u globalno dominirajućeg proizvođača telekom opreme – uprkos američkom stavu – a pozicija Vašingtona uperena protiv te kompanije se i naknadno učvrstila. Do 2019. godine, Ren se fokusirao na suprostavljanje sve intenzivnijem američkom napadu.

Ren Žengfej  je, u cilju što bolje defanzivne reakcije, sastavio listu osoba koje čine unutrašnji krug članova odbora Huaveja za stratešku koordinaciju. Među njima je i Ketrin Čen (Catherine Chen), Huaveijeva šefica za odnose s javnošću; Song Liuping, zadužen za pravna pitanja poslovanja, i Liang Hua, dugogodišnji izvršni direktor Huaveija koji ima i titulu predsednika upravnog odbora, i koji upravlja finansijama kompanije u odsustvu gđe Meng.

Song Liuping, Huaveijev direktor za pravna pitanja (levo), spada u Renov unutrašnji krug saradnika (Hector Retamal / AFP / Getty)

Ketrin Čen je u memorandumu na 14 stranica od oktobra 2019. iznela dalju kompanijsku strategiju, koju je saopštio Ren Žengfej. U ovom dopisu, čiji sadržaj ranije nije objavljen, predstavljen je ‘trokraki plan’ uzvratnih mera: 1. angažovanje stranih medija, 2. borba na pravnom frontu, i 3. ulaganje u tehnologiju.

Prema beleškama gospođe Čen, g. Ren je strategiju javnog angažmana kompanije opisao kao “Kampanju Žele-zeke“, trudeći se da nastupa isključivo dobrodušno, i imajući „meki“ (Marshmellow) pristup prema svakom pokušaju napada i optužbi. Huavej je želeo da preokrene javne sumnje u kompaniju „šarmiranjem“ i udovoljavanjem medijima 8po svaku cenu), pa je ovaj „softi“ pristup primenjivao na sve napade, optužbe i uvrede. Strategijom je upravljao g. Ren, koji do tog trenutka jedva da je ikada davao intervjue stranim medijima ili govorio na globalnoj medijskoj sceni.

„Ne guramo prejako, mada (ovakav meki pristup) i dalje čine naše poruke lepšim“, bio je opis strategije koji je dala gđa Čen. Ona je dodala da je „Ren ukazao pravi put za nas, a to je da usvojimo zapadnjački način razmišljanja za rešavanje problema sa kojima se susrećemo na zapadnom tržištu.”

Ren je u zadnje vreme dao na desetine intervjua, često se smejući i preuzimajući na sebe pozornost svetske javnosti i „svetla reflektora“ na način koji za njegove saradnike predstavljao pravo iznenađenje.

Jedan kasniji dopis je citirao Rena, u kojem je opisivao pobedu kompanije pošto je uspela da uveri Britaniju da Kini dozvoli gradnju 5G mreže „što ravno uspehu Staljingradske bitke, prekretnice koja je promenila globalnu sliku sveta“.

Huaveijeva kontra-ofanziva je marta 2019. ušla u novu fazu. Ren Žengfej je duže vremena upozoravao da bi Huavej trebalo da odloži vreme za poslovanje, i još malo popričeka na rešavanje postojećih problema sa SAD, ali mu je napokon „dosadilo da američki zvaničnici budu jedini glas koji se čuje u sobi“. Kompanija je, stoga, odlučila da podnese tužbu, stavljajući na iskušenje Američki odbrambeni ukaz, kojim su federalne agencije SAD odvraćale potencijalne američke ugovarače od kupovine opreme i proizvoda kompanije Huavej.

U cilju najave ove tužbe, Huavej je organizovao konferenciju za štampu u Šenženu. Nasmejani kompanijski rukovodioci u odelima su pozirali pred stotinama novinara, govoreći o zakonskoj odredbi Sjedinjenih Država koja se zove „Akt prisvajanja-konfiskacije i ukidanja građanskih prava“, a zapravo, po pravnicima koji brane ovu telekomunikacionu kompaniju, neustavno delovanje primenjeno na Huavej, koje je ovakvim američkim zakonodavstvom osuđen kao entitet koji je počinio krivično delo.

Na konferenciji za novinare nije bilo navedeno niti pak do kraja jasno da li su se članovi vašingtonske filijale ove kompanije usprotivili Huavejevoj tužbi ili su je podržali. U e-poruci gospođi Čen, pre nego što je podneta, nazvali su tajming „velikom greškom“ koja će označiti zastoj u naporima za saradnjom s američkim zvaničnicima. “Pokretanje sudskog postupka protiv zakonskih odredbi druge zemlje će verovatno ohladiti ili u potpunosti eliminisati bilo kakvu spremnost američkih vladinih agencija da sarađuju sa Huaveijem”, napisali su rukovodioci američke filijale Huaveja.

Ren je rekao da nema internog neslaganja oko odluke po pitanju tužbe On je još rekao i da je ona neophodna i nuždom iznuđena protivmera usled američkog nemilosrdnog napada na Huavej.

Kompanija je 5. decembra 2019.  podnela drugu tužbu u Sjedinjenim Državama, ovaj put optužujući američku Saveznu komisiju za komunikacije da krši sopstvena zakonska prava koja bi trebalo da imaju američki građani, a zbog odluke kojom je kupcima iz ruralnih područja zabranjeno da koriste subvencije za kupovinu Huavejeve opreme. Teksaški sudija je odbacio prvu tužbu, dok drugi postupak čeka pred apelacionim sudom u Nju Orleansu.

“Činjenica je da smo bili prisiljeni da progovorimo, i da ustanemo i branimo svoju poziciju”, rekao je g. Ren u jednom intervjuu. „Amerika nam maše štapom pa nakon udarca sleva ne možemo naprosto čekati da naredni usledi zdesna.“

Ren veruje da se njegov agresivniji pristup pokazao uspešnim – a prema nekim procenama je u pravu. Huavej nastavlja da sklapa nove ugovore o izgradnji 5G mreža, kojih ima više od devedeset. Čak i sada, dok se Britanija još uvek koleba, druge evropske zemlje poput Nemačke su najavile da planiraju da uđu u posao sa Huaveijem, a kineske diplomate su pripretile da će smanjiti uvoz iz nekih zemalja koje ovoj kompaniji zabranjuju pristup njihovom telekom tržištu.

„SAD je moćna zemlja i ima moćnu upravljačku strukturu, tako da ljudi uglavnom veruju onome što im kažu (u američkim medijima)“, rekao je g. Ren. „Kako vreme prolazi, sve više i više činjenica izlazi na videlo, a boja neba se menja iz crne u tamno sivu, u neku svetliju i neutralniju sivu – i nadamo se, uskoro, u jedan svetliji ton.“

Huavej je prošle godine kupio velike količine američke tehnologije uprkos tome što je na „crnoj listi“ – neki od dobavljača koji su osigurali licence od službenika Ministarstva trgovine, poput MicrosoftCorp-a i drugih, naime, preko formalno-pravne tehnikalije odnosno “rupe u zakonu” kojom se od zabrane izuzimaju one američke komponente proizvedene u međunarodnim (offshore) vodama – naloživši ogromno povećanje kineskih troškova u buduća istraživanja i razvoj (R&D), ne bi li na taj način popunila praznine u svom lancu snabdevanja.

Ipak, izbijaju i neki novi požari. Tužioci s februara ove godine proširili postojeću optužnicu protiv Huaveija, i u nju uključili navode o krađi tehnologije i reketiranju – optužbi koja se tradicionalno koristi za progon osoba i entiteta koji pripadaju organizovanom kriminalu. Zvaničnici Trampove administracije otkrili su planove o ograničavanju pristupa Huaveju tajvanskom proizvođaču svojih čipova, dovodeći u pitanje sposobnost ove kineske kompanije da nabavi napredne procesore i otvori vrata prema njenim rivalima – kao što je to, recimo, švedska kompanija Ericsson AB. prošle sedmice je najveći kanadski telekom operater izjavio da se za isporuku 5G opreme ipak okreće Eriksonu, sporazumom koji će umanjiti zavisnost Kanade od Huaveija.

Ren je 2013. rekao rukovodiocima novozelandskog telekom operatera i izglednom kupcu Huavej tehnologije da bi želeo da se, po povlačenju sa funkcije, nastani u ovoj pacifičkoj ostrvskoj zemlji i u njoj otvori – kafe bar. Sada se ova ideja o penzionisanju čini dalekom – rekao je on u jednom prošlogodišnjem intervjuu, i da ju je odložio kako bi se pre svega fokusirao na krizu u Huaveju.

Ren, ipak, ima razloga za optimizam. Eksplozija u radu na daljinu povećava potražnju za mrežnim uslugama ove kompanije. Potražnja za laptopovima, tabletima i drugim uređajima Huaveja naglo raste, rekao je on. Huavej je donirao sanitetski materijal područjima teško pogođenim koronom – „zaradivši“, u znak zahvalnosti, neobičan tvit od njujorškog guvernera Endrjua Kuoma. Kada pandemija jednom bude okončana, Ren kaže „da ćemo onda, zapravo, imati brigu da možda nećemo biti u stanju da proizvedemo dovoljno [telekom] opreme kako bismo udovoljili tim potrebama“.

Iako se neće obavezati za naslednika, niti ga proglašavati, Ren je ove godine drastično umanjio svoje javne nastupe. Pandemija je onemogućila prijem narudžbina kupaca i posetilaca iz inostranstva, a Ren je već imao nekoliko direktnih sastanaka licem u lice. Nakon kratkog razgovora sa istoričarem Juvalom Noom Hararijem (Yuval Noah Harari) na Svetskom ekonomskom forumu u Davosu prošlog januara, Ren je ostao u Šenženu, s entuzijazmom održavajući ohrabrujuće, poletne rezgovore s onima koji su bili na prvim linijama fronta protiv pandemije, međusobno komunicirajući preko softvera za video-konferencije.

Renov govor na Svetskom ekonomskom forumu u Davosu januara 2020 (Thierry Falise / LightRocket / Getty Images)

On je nedavno podstakao osoblje svoje kompanije da promovišu video-snimak članova šangajskog baleta koji vežbaju Labudovo jezero dok na sceni nose hirurške maske. Na zvaničnom Tviter nalogu, kompanije Huavej, on se dotakao „duha preživljavanja“ koji postoji među plesačima.

Dok se naša kompanija penje naviše, ja ću postepeno odstupati zbog svog fizičkog stanja, i neću biti u mogućnosti da se penjem dalje sa kompanijom“, rekao je Ren. „Sada znamo gde su naše neuralgične tačke i gde bi trebalo da se poboljšamo.“

 

WSJ

 

U prolazu:

Back to the future: are drive-in theaters the future of safe cinema trips?

What Is Social Distancing? Here Are 10 Ways To Keep The Coronavirus Away

Social Distancing 101 For COVID-19 Coronavirus: Here Are The Dos And Don’ts

Life after lockdown: How has coronavirus changed the movie industry as we know it?

Keeping your distance to stay safe

N.Y.C. Reopens 100 Days After First Virus Case

How to Practice Social Distancing

France vows ‘zero tolerance’ of police racism after wave of protests

Ethical algorithm design should guide technology regulation

Artificial Intelligence and Emerging Technology Initiative

Sony World Photography Awards 2020 winners announced

Brookings Institution: Policy 2020

Den Braun, Mondadori, prevodioci i sineasti

Kada je 2013. piscu ’Da Vinčijevog koda’ zatrebalo da se njegova nova knjiga istovremeno prevede na nekoliko velikih jezika, ono što je usledilo je do te mere bilo neobično da je poslužilo kao inspiracija za snimanje filma o prevodiocima. Tekst je za Gardijan napisala Džulija Vebster Ajuso.

Mondadorijev prevodilački bunker (scena iz filma „Prevodioci“)

Francuska prevoditeljka Karol Delporte (Carole Delporte) je marta 2013. odletela u Milano da bi odradila posao za koji je prvo pažljivo procenjena i „trijažirana“, a onda i konačno odabrana. Jedino je njenom suprugu i ćerkama u Parizu bilo dozvoljeno da dobiju informaciju gde je i kojim povodom Delporte otišla.

Nakon ulaska u svoj hotel, Delporte se obrela u impozantnoj modernističkoj zgradi smeštenoj u industrijskoj zoni na periferiji grada. Kada je stigla, odveli su je u podrum, gde su joj dva čuvara stavila telefon i torbu u ormar. Potom je ušla u veliku prostoriju u kojoj se čuo zvuk kucanja sa računarskih tastatura: tu se već nalazio tim od 10 prevodilaca iz šest zemalja: Ovde je u naredna dva meseca Delporte trebalo da u potpunoj tajnosti radi na prevođenju „Inferna“, tada neobjavljenog četvrtog romana Dena Brauna iz hit-serijala o dogodovštinama Roberta Lengdona; i ta knjiga ovog američkog pisca je, poput njegovih prethodnih, promptno postala bestseler.

‘Inferno’ je trebalo da se nađe u prodaji deset godina nakon objavljivanja ‘Da Vinčijevog koda’ – jedne od najprodavanijih knjiga svih vremena; roman je, u stvari, deo serijala koji prati avanture glavnog protagoniste nekolikih Braunovih dela: Lengdona, harvardskog semiotičara, profesora “nauke o simbolima“ (Lengdon je posveta Braunovom duhovnom ocu, Umbertu Eku… koji je jako voleo da čita Borhesa, a ovaj pak Servantesa, Kafku, Poa, Keveda, Šekspira, Bjoj-Kasaresa, Džojsa, Dantea, Vitmena, Vajlda i još ponekih, itd…); Lengdona, sklonog da s neizmernim uspehom i visprenošću dešifruje zamršene misterije zapretene u religijama i verskim knjigama, ne bi li predupredio katastrofalne događaje – u ovom slučaju smrtonosnu pandemiju.

Ali, ova priča ne tiče se njegovih pitkih romana začinjenih intrigantnim i izvesno zabavnim, a po nekima čak i “nedokučivim”, zapletima. Očigledno kako je ovaj nečuveno uspešni pisac iz Alabame razblaženi koncentrat Ekovog opusa, i knjiga poput ‘Imena ruže’ ili ‘Fukoovog klatna’ itd: ovde je reč o sasvim jedinstvenom iskustvu Braunovih prevodilaca, koje postalo inspiracija za film ‘Prevodioci’ francuskog reditelja Režisa Roansara (‘Les Traducteurs’, Régis Roinsard). U njegovom filmu, ispada da je “procurilo” deset stranica romana (koji je u filmskoj verziji preimenovan u ’Dedalusa’), a profesionalcima koji su radili na njenom prevodu je nametnut rok kako bi pronašli onoga ko je “pokupio” tih deset strana i predao “javnosti”. A u realnosti je, zapravo, jedanaest prevodilaca u Mondadorijevom bunkeru imalo samo jedan posao: prevesti ’Inferno’ što pre i što kvalitetnije, uz garanciju da će prevodi biti objavljeni u istom trenutku i istog dana kad i engleski original.

Tajna lokacija u kojoj se Delporte našla bilo je sedište najveće italijanske izdavačke kuće, ’Gruppo Mondadori’. Ovaj izdavački kolos je od 1975. smešten u već poznatom zdanju brazilskog arhitekte Oskara Nimajera: betonska je to konstrukcija prepoznatljiva po svojim lukovima i crnim zatamnjenim prozorima, dragulju brutalističke arhitekture, izdignutom nad jezerom površine od dva hektara. „Pomalo nas je podsećalo na rad u nekakvom kriznom štabu,“ priseća se Delporte. „Bili smo pod pritiskom rokova i morali smo da odradimo vrhunski posao. Nemojte smetnuti s uma da će je, kao i druge njegove knjige, čitati milioni.”

Zdanje ’Mondadorija’, sazidano po nacrtu Oskara Nimajera (Mondadori Portfolio / Getty)

Za razliku od Roansarovog filma, ovaj prevodilački „bunker“ nije bio nikakvo „luksuzno utočište“ od Sudnjeg dana. Umesto toga, bila je to veoma prostrana sala za konferencije, opremljena automatom za kafu, frižiderom, mikrotalasnom pećnicom i štampačem. Iako smeštena u podrumu, Delporte je pamti kao ugodnu i komfornu, sa dva velika prozora kroz koje je dopiralo i ponešto od prirodne svetlosti; na sto svakog od prevodilaca je postavljena zastavica, što je neodoljivo podsećalo na Olimpijske igre (čega ima u Roansarovom filmu): neka vrsta “vizuelnog markera” za jezik na koji se knjiga prevodi: španski, italijanski, francuski, nemački, portugalski i katalonski.

I dok su neki agilni prevodioci radili pojedinačno i solo, većina njih je u parovima obrađivalo tri hiljade stranica rukopisa. Delporte, koju je angažovala francuska izdavačka kuća JC Lattès je tokom prevoda sarađivala sa Dominikom Deferom (Dominique Defert), s kojim je već radila i na nekim drugim bestselerima, uključujući biografiju Stiva Džobsa iz pera Voltera Ajzaksona. „Za taj posao su vam potrebne psihološki čvrste ličnosti“, kaže Delporte. „Raditi u bunkeru mesec i po dana je vrlo neobično iskustvo.“

Cilj je bio preduprediti prevremeno “curenje” sadržaja romana u javnost. Pet godina ranije, Stefani Majer, autorka mega-bestselera ‘Sumrak’ je skrepovala svoj peti bestseler iz serijala o vampirima, ’Ponoćno sunce’, nakon što se nedovršeni nacrt „iskrao“ na internet. Naoružano osoblje obezbeđenja je 24/7 čuvalo ulaz u “bunker”. Pristup internetu bio je onemogućen. Prenosni računari se ni u kom slučaju nisu mogli izmeštati iz prostorije u kojoj je knjiga prevođena. Da bi potražili neke neophodne podatke koji se nalaze na Mreži (neophodna rutina kada je reč o Braunovim knjigama, krcatim filozofemama i spiritualnim šarenišom), prevodioci su morali da dele četiri druga računara koja su bila povezana na Internet, uz to se koristeći svojim rukom pisanim beleškama. Njihove papirne kopije engleskog rukopisa su se nakon rada na prevodu, uzimale sa stolova da bi se pohranile u sef, u kojem su se nalazile preko noći. Bez čuvara se, čak, nije išlo ni do kupatila ili toaleta.

Prevodioci su se striktno povinovali potpisanom ugovoru, odnosno „strogoj preporuci“ da u kancelarijskoj kantini međusobno ne razgovaraju, niti započinju bilo kakvu komunikaciju – a posebno ne sa zaposlenima u Mondadoriju, od kojih su neki bili novinari. „Morali smo da garantujemo da sadržaj knjige neće biti na raspolaganju nikome izvan te prostorije“, priseća se ‘Mondadorijev’ urednik, Frančesko Anzelmo.

U uglu sobe se nalazila tabla na kojoj su se mogla ispisivati eventualna pitanja; ona bi se potom prenosila Braunu. „Svi smo sebi postavljali gotovo identična pitanja, pa je taj sistem bio dobar jer smo ipak, na neki način, uspevali da zajedno ‘porazgovaramo’ o njima“, kaže Delporte. Da li je radno vreme tržnice odgovaralo dobu dana u kojem se akcija odigrava? Ili, da li je možda bilo moguće pucati na nekoga iz tog ugla na stepeništu? „Mora da je Braun pomislio nešto tipa „Hej, pa ovi prevodioci su totalno otkačeni!“ priseća se Delporte, „mada smo, u svakom slučaju, mi bili njegovi prvi čitaoci.“

Ovakva vrsta prevodilačkog karantina nije postojala samo u Italiji. U Londonu su holandski, norveški, švedski, danski i turski prevodioci imali veoma slično iskustvo, boraveći u suterenu Transworld Publishers-a, ogranku izdavačke kuće Penguin Random House. „Imali smo sve što nam je bilo potrebno. Jedino što nismo imali je internet “, kaže turski prevodilac Petek Demir Inšek. “Morali smo da potpišemo sporazum u kojem izjavljujemo kako ćemo platiti veliku kaznenu nadoknadu ukoliko se bilo kome izlanemo na čemu trenutno radimo.” Razlog za podelu prevodilaca u dve grupe je pridodavanje još jednog nivoa sigurnosti, kaže Anzelmo: „Što je manje ljudi u istoj prostoriji, tim su manje mogućnosti da se iz nje išta izvuče.“

Precizna podešavanja na „međunarodnom“ nivou učinila su da Braunovi romani postanu posebno pogodni za primenu ove nove izdavačke strategije. ‘Inferno’ prati zgode Lengdona koji putuje iz Firence u Veneciju, a onda do Istanbula, dok se ’Poreklo’ uglavnom odvija u Španiji. „Braunov ‘Inferno’ je za nas bio posebno važan jer je scena postavljena u Italiji“, kaže Anzelmo. „Osećali smo se nekako više uključeni u knjigu upravo izbog tog istovetnog nacionalnog i kulturnog zaleđa.“

Ovaj “prevodilački triler” osmišljen za rad na ‘Infernu’ bila je prva prilika za takvu vrstu prevođenja. Obično bi prevod Braunovih (i ostalih) romana započinjao tek nakon što bi izašlo englesko izdanje, kada već dospe u vrh liste bestselera; ovakva situacija je ostavljala evropske izdavače da se previjaju i dovijaju kako bi što pre izradili svoje verzije prevoda. To je bio slučaj sa ‘Izgubljenim simbolom’, nestrpljivo i tako dugo iščekivanim nastavkom ’Da Vinčijevog koda’, koji je izašao nakon što su se u bioskopima pojavila dva blokbastera sa Tomom Henksom u glavnoj ulozi, i pošto su već privukli ogromnu globalnu publiku. I dok je ’Izgubljeni simbol’ već prvog dana oborio rekorde prodaje u SAD, Britaniji i Kanadi, njegovi prvi prevodi na italijanski, španski i francuski stigli su do čitalaca tek mesec dana kasnije.

Ron Hauard, Omar Saj, Felisiti Džons, Tom Henks, Rita Vilson i Den Braun, Berlinale

Anamarija Rafo, jedna od tri italijanske prevoditeljke koje su radile u bunkeru je u svojoj preko tri decenije dugoj karijeri prevodila autore poput Kena Foleta i Roberta Herisa. Pre nego što je uzela da prevodi ‘Inferno’, radila je u vrsnom petočlanom timu, sa ciljem da italijanska verzija ‘Izgubljenog simbola’ bude završena za manje od dve nedelje. „Uprkos vrlo brzom prevođenju, izgubili smo tih 15 dana u odnosu na svetsku premijeru koju su imali neki prevodi ovog romana“, kaže Rafo. „U međuvremenu, neki čitaoci su knjigu kupili na engleskom jer nisu mogli da čekaju.“

U vreme kada je ‘Inferno’ objavljen, bilo je očigledno da su se evropska izdanja morala pokrenuti istovremeno sa engleskom verzijom, naročito u vreme kada kupovina knjige na engleskom nikada nije bila lakša. „Danas, od trenutka kada izađe u Sjedinjenim Državama ili Britaniji, praktično svaki bestseler (i gotovo svaku knjigu) možete naručiti na Amazonu i dobiti je u roku od nekoliko dana, što nije bilo slučaj pre 20 godina”, kaže Anzelmo. Ova je praksa još zastupljenija u zemljama kao što je Holandija, gde široko poznavanje engleskog jezika predstavlja pravi izazov za holandske prevodioce. „Ovo je sada mnogo važnije za lokalna tržišta: da se prevodi jedne knjige objave istovremeno, istog dana.“

Izdavači su 2017. odlučili da to ponovo urade za ‘Poreklo’, Braunov peti roman u seriji o Lengdonu. Ovog puta se 26 prevodilaca okupilo u Barseloni, gde je postavljena scena za deo radnje ovog romana. Prevod je organizovala ’Grupo Planeta’, vodeća izdavačka grupa u Španiji i Latinskoj Americi. “Radom na ovoj knjizi je dodatno usavršena čitava procedura”, kaže Rafo. Ovoga puta, prevodioci koji su bili u Milanu i Londonu sada su se našli u istoj prostoriji. Bezbednost je dodatno pojačana i nikome nije dozvoljeno da unosi sopstvene laptopove. Umesto u podrumu, sada su bili u sobi bez prozora na petom spratu ‘Planete’, potpuno izolovani. Rafo pamti kako je klimatizacija konstantno radila maksimalnim kapacitetom. „U Milanu su ga zvali bunker, a u Barseloni smo ga zvali iglo“, kaže ona.

„Usaglašavanje radne satnice i dnevnog rasporeda je bio mali kulturni šok za sebe,“ kaže Delporte. Nordijci su želeli da počnu u osam ujutru, dok su Mediteranci više voleli da se probude kasno i rade do večeri. Kako je grupa ovih frilensera odavno svikla na udobnost svojih domova, trebalo je prilagoditi se novim uslovima. “Rad na knjizi je okupio gomilu pustinjaka, grupu u kojoj je svaki od njih imao svoje ustaljene navike”, kaže Klaudija Konde (Claudia Conde), jedna od španskih prevoditeljki. „Dakle, zajednički rad je bio prilično čudan. Bila je to sasvim izuzetna situacija.”

Timski rad se napokon isplatio. Kada je maja 2013. objavljen u Italiji, ‘Inferno’ je u prva 24 sata prodat u preko 50 hiljada primeraka. ’Poreklo’ je u Španiji veoma brzo rasprodato (prvi tiraž je bio 600 hiljada primeraka), a ’Mondadori’ i ’Planeta’ najavili su dodatnih sto hiljada kako bi zadovoljili potražnju italijanskih i španskih čitalaca.

U filmu koji opisuje njihov rad na knjizi, prevodioci se transformišu u figure nalik nekakvim „tajnim agentima“, dok su u potrazi za izvorom iz kog je prevod iscureo u javnost. Veštine Delporteove i njenih kolega, ipak, i napokon, nikada nisu izgledale tako glamurozno. „Interesantno je snimiti film o našoj profesiji“, kaže ona. „Što je dobro, jer podstiče diskusiju o našem pozivu.“

Na mnoge načine, ovo je suprotno onome za što su se prevodioci prijavili kada su birali svoje samotne, zakulisne linije delovanja. Grčki prevodilac iz Roansarovog filma izjavljuje: „Da sam želeo da radim u kancelariji bez zidova i prostoru gde je svačije radno mesto jedna prelako uočljiva „kockica“, ne bih se odlučio za ovu profesiju.“

Ali, u stvarnosti su iskustva stečena radom na ovom prevodu ustanovila određeni ‘esprit de corps’, osećaj ponosa i međusobne odanosti koju dele članovi grupe. „Malo je prevodilaca koji bi se mogao pohvaliti da je sa grupom vrhunskih prevodilaca radila na istom tekstu, u isto vreme i – u istoj prostoriji“, razmišlja Rafo. „Lepo je kada ste u mogućnosti da razmenjujete ideje“, kaže Demir Inšek. “To je, obično, usamljenički posao.” Sposobnost da zajedno reše probleme i jedni drugima objasne brojne istorijske i kulturne reference; iskustvo koje je većina njih uzimala kao svojevrsno ‘oslobađanje’, uprkos tome što su nekoliko nedelja bili zatvoreni. „Bila su to dva meseca patnje“, uzdahnula je Rafo. “Mada, to bih to ponovo učinila – koliko već sutra.”

 

Julia Webster Ayuso, The  Guardian 30/04/2020

 

The launch of DiEM25 at Volksbühne Theatre | DiEM25

#Spain: Beyond the Balcony – Organising for European Solidarity

Enrico Giovannini and Yanis Varoufakis: Another Now #4 | DiEM25 TV

Tariq Ali and Maja Pelević: Visible skies above, a tsunami of banalities below | DiEM25 TV

Umberto Eco: ‘People are tired of simple things’

Pravi neprijatelj nije korona već – glad

“Umesto korone, usmrtiće nas glad”, izjavljuje jedan od stanovnika Nju Delhija. Jer, globalna nestašica hrane je na pomolu, donosi Njujork tajms.

Ono što je pogubnije od aktuelne pandemije jeste globalna nestašica hrane, kao i nemogućnost proizvodnje i transporta namirnica do potrošača. U tom smislu, zemlje zapada, Evropska Unija, SAD, Kanada i još neke od najrazvijenijih žele da što hitnije pokrenu svoje ekonomije s mrtve tačke.

Stručnjaci tvrde da se svet dosad nije suočio sa glađu poput ove. Broj onih koji se suočavaju s akutnom glađu bi se do kraja ove godine mogao udvostručiti na 265 miliona.

U Kiberi, najvećem slemu Najrobija, stanovnici već neko vreme žive u ekstremnom siromaštvu. Blokada izazvana korona-virusom je prouzrokovala glad među brojnim žiteljima ove “karton-male”.

U toj najvećoj sirotinjskoj četvrti glavnog grada Kenije, ljudi koji očajnički žele da pojedu makar šta su pre neki dan pokrenuli stampedo kako bi se dokopali brašna i ulja koje se besplatno delilo; tom prilikom je bilo povređenih, a dve osobe su stradale.

U Indiji, hiljade radnika dvaput dnevno stane u red za hleb i prženo povrće, kako bi utolili glad.

Siromašna domaćinstva širom Kolumbije kače crvenu odeću i zastave o svoje balkone i prozore, kao javni znak upozorenja da u toj porodici vlada glad.

„Nemamo novca, a sada smo u situaciji da moramo da preživljavamo“, kaže Paulina Karuši, koja je izgubila posao u zlatari u Najrobiju. Ona i dete žive u dve sobe, koje dele sa još četvoro rođaka. “A to znači – ne jesti puno.”

Pandemija korona-virusa donela je glad milionima ljudi širom sveta. Opšti karantin i propisane mere držanja distance uzrokovali su sve masovnija otpuštanja i sve manju potražnju za radnom snagom – a samim tim su usahli i prihodi; uz to, velika je verovatnoća da će nastupiti poremećaji u poljoprivrednoj proizvodnji i doskorašnjim linijama snabdevanja; sve ovo je donelo brige jednom ne baš malom delu čovečanstva: kako namaknuti dovoljno sredstava da bi se prehranili?

Aprilska raspodela obroka u Nju Delhiju (Rebecca Convay/ NYT)

Korona-virus se ponekad naziva „izjednačiteljem“ (Great Equalizer) jer od njega podjednako poboljevaju i bogati i siromašni, ali – kada je u pitanju hrana – ova „zajednička crta“ se okončava. Siromašni, uključujući i velike delove siromašnijih naroda i zemalja jesu oni koji sada gladuju – pritom se suočavajući sa gladovanjem na duge staze, a možda i smrtnim ishodom usled nedostatka namirnica.

“Korona virus je bio sve samo ne takav neki izjednačitelj (bogatih i siromašnih)”, rekla je Aša Džafar, volonterka koja je nakon kobnog stampeda u Najrobiju donosila hranu porodicama nastanjenim u straćarama Kibere. „Ovo je bio sjajan pokazatelj, kada se zavesa razmakla na trenutak, prikazujući dubinu klasnih podela, ujedno razotkrivajući koliko je ova zemlja duboko nejednaka.“

Trenutno se već 135 miliona ljudi suočava s akutnom nestašicom hrane, ali bi sada, uz globalnu pandemijsko-ekonomsku krizu, na kraju ove godine moglo da bude pogođeno još 130 miliona, rekao je Arif Husein, glavni ekonomista Svetskog programa za hranu, agencije koja radi pod okriljem Ujedinjenih nacija. Procenjeno je da bi do kraja godine ukupno 265 miliona ljudi moglo biti doterano na samu ivicu gladi.

„Nikada ranije nismo videli ništa slično“, rekao je Husein. “Za početak, to nikad i nije bila lepa slika, ali ovo što se trenutno događa je dosad nezapamćeno – potpuno neistražena teritorija.”

Svet je i u prošlosti doživljavao teške krize gladi i nestašica hrane, ali su one bile regionalne i uzrokovane jednim ili drugim faktorom – bilo ekstremnim vremenskim prilikama ili ekonomskim slomovima, ratovima ili političkom nestabilnošću.

Pijaca za trgovinu naveliko u Mandavi, u centru Kabula, Avganistan, mart 2020 (Jim Huylebroek/NYT)

Kriza uzrokovana glađu, kažu stručnjaci, globalna je i prouzrokovana mnoštvom faktora povezanih s pandemijom i pratećim prekidom ekonomskog poretka: iznenadnim gubitkom prihoda za bezbroj miliona onih koji su već jedva preživljavali od danas do sutra; kolapsom cena nafte; široko rasprostranjenim izostankom čvrste odnosno stabilne valute, a usled presušivanja izvora prihoda koji su doskora poticali od turizma; naglim povratkom gastarbajtera – jer, trenutno nemaju zaradu koju bi poslali svojima kući; uza sve to  i tekući problemi poput klimatskih promena, porasta stope nasilja i kriminala, nagle i prinudne dislokacije stanovništva i humanitarne katastrofe.

Već sada – od Hondurasa, preko Južne Afrike, do Indije – svakodnevno se dešavaju protesti i pljačke; razlog izbijanja ovih nereda je masovna frustracija zbog trenutnog karantina koji je zaustavio poslove i privredu, kao i zabrinutosti zbog aktuelne gladi i nestašica hrane. Prekidom nastave za više od 368 miliona dece, ta su deca izgubila mogućnost da konzumiraju hranljive obroke i užine koje inače dobijaju isključivo u – školi.

Globalno uzev, nema nedostatka hrane ili masovnog gladovanja prouzrokovanih pandemijom. Međutim, logistički problemi u rutinskim poljoprivrednim radovima u polju, žetvi i transportu hrane će u mesecima koji dolaze pogoditi pre svega siromašne zemlje koje su najviše izložene takvoj situaciji, posebno one koje se oslanjaju na uvoz, rekao je Johan Svinen, generalni direktor Međunarodnog istraživačkog instituta za pitanja ishrane i prehrambenu politiku iz Vašingtona.

Iako je sistem distribucije hrane i maloprodaje u bogatim nacijama organizovan i automatizovan, Svinen kaže da su ti sistemi u zemljama u razvoju „radno intenzivni“, čineći „ove lance snabdevanja daleko ranjivijima na propise uvedene usled virusa Covid-19, kao i prinuđenosti na održavanje distance“.

Pa čak i ukoliko ne dođe do velikog porasta cena hrane, situacija u vezi s obezbeđivanjem hrane za siromašne će se verovatno pogoršati širom sveta. Ovo se posebno odnosi na ekonomije poput Sudana i Zimbabvea koje su se borile s ovim problemom i pre izbijanja globalne epidemije korone, ili one poput Irana, koje su u značajnijoj meri koristili svoje prihode od nafte za finansiranje kritično važnih dobara, poput hrane i lekova.

U Venecueli, pandemija bi mogla da zada razorni udarac milionima koji već žive u najvećem svetskom – mirnodopskom – ekonomskom kolapsu.

Prazan Trg ‘Kandelarija’ u Karakasu u Venecueli, posledica nacionalnih mera karantina primenjenh u martu (Adriana Loureiro Fernandez /NYT)

U „procvetalom“ slemu ’Petare’ na periferiji Karakasa, mere karantina su ostavile bez posla Fredija Bastarda i još petoro drugih članova njegovog domaćinstva. Životne namirnice, koje im je doskora obezbeđivala država kroz socijalni program – a koje su pre krize stizale samo jednom u dva meseca – već su odavno nestale.

„Već razmišljamo o prodaji stvari koje ne koristimo u kući kako bismo kupili hranu“, rekao je 25-godišnji Bastardo, po zanimanju čuvar. “Imam komšije koje nemaju hranu i brinem se da, ukoliko izbiju protesti i neredi, ne bismo uspeli da izađemo odavde.”

Neizvesnost u vezi sa hranom raste i u Indiji, gde se radnici koji ne žive od mesečnih primanja već od dnevnih nadnica, sa malo ili nimalo podrške od socijalnog programa, suočavaju s neveselom budućnošću u kojoj je  glad neposrednija pretnja od virusa.

Procenjuje se da je, uporedo s rezanjem primanja, pola miliona ljudi napustilo gradove kako bi se vratilo svojim kućama, pokrenuvši “najveću masovnu seobu Indijaca od nezavisnosti do danas”, rekao je Amitab Behar, izvršni direktor Oxfam-a za ovu zemlju.

Pre nekoliko noći, stotine radnika migranata koji su zaglavili u Nju Delhiju nakon što je u martu uvedeno zatvaranje prestonice (uz nedovoljno dobro upozorenje stanovništva), sedeli su u senci lokalnog mosta čekajući da stigne hrana. Gradska uprava Delhija postavila je kuhinje sa kuvanim jelima „na kašiku“, ali radnici poput Nihala Singa ipak ostaju gladni jer je poslednjih dana prava navala na ove centre.

“Umesto korona virusa, ubiće nas glad”, prokomentarisao je Sing, koji se nadao da će u ovoj javnoj kuhinji imati barem jedan obrok dnevno. Uobičajena je scena da se migranti koji čekaju u redovima potuku za tanjir pirinča ili sočiva. Sing je rekao da se stidi da moli za hranu, ali mu ne preostaje nikakva druga mogućnost.

“Mere izolacije su pogazile naše dostojanstvo”, rekao je.

Čekanje u redu za obrok u Nju Delhiju, gde nadničari sa malo ili nimalo socijalne zaštite tvrde da je glad daleko neposrednija pretnja od virusa (Rebecca Conway/ New York Times)

Izbeglice i oni koji žive u zonama sukoba će verovatno biti najteže pogođeni.

Policijski sat i ograničenja kretanja već uništavaju male prihode raseljenih lica – izbeglica iz Ugande i Etiopije, isporuku semena i poljoprivrednog alata u Južnom Sudanu i raspodelu pomoći u hrani u Centralnoafričkoj Republici. Mere zatvaranja u Nigeru, u kojem živi skoro 60.000 izbeglica, koje beže od sukoba u Maliju, dovele su do naglog skoka cena hrane, podaci su Međunarodnog komiteta za spašavanje (čiji je osnivač Ajnštajn).

Posledice ovakvih vremenskih i prostornih ograničenja, nametnutih sprovođenjem mera izolacije „mogu prouzrokovati više patnji od same bolesti“, rekao je Kurt Tjossem, regionalni potpredsednik ovog Komiteta za Istočnu Afriku.

Ahmed Bajuš, građevinski radnik koji je iseljen u provinciju Idlib na severu Sirije je rekao da su se on i mnogi drugi prijavili za primanje hrane od raznolikih humanitarnih grupa, ali da ta pomoć još ne pristiže.

“Očekujem pravu glad ako se na severu (Sirije) nastavi ovako”, rekao je Ahmed.

Pandemija, takođe, otežava napore nekih afričkih zemalja u suzbijanju istorijske najezde skakavaca, koja je već opustošila Istok i Rog Afrike. Ovo je najgora najezda u tom regionu decenijama unazad, a usledila je odmah nakon godine koju su obeležile ekstremne suše i poplave. Međutim, navala ovih novih rojeva u kojima se nalaze milijarde skakavaca bi mogla dodatno produbiti neizvesnost oko pribavljanja hrane, rekao je Siril Feran, šef istočnoafričkog tima za oporavak pri UN FAO (Food and Agriculture Organization).

Zabrane putovanja i zatvaranja aerodroma, rekao je Feran, prekidaju snabdevanje pesticidima koji bi mogli pomoći u ograničavanju populacije skakavaca i tako spasti pašnjake i useve.

Potraga za zaklonom ispod drveta tokom naleta skakavaca u Laisamisu, gradu u okrugu Marsabit, Kenija, februar (Kadija Farah/NYT)

I, dok mnogi gladuju, u većini zemalja vlada zabrinutost da će nestašica hrane dovesti do socijalnih nemira. U Kolumbiji su stanovnici priobalne provincije La Gvahire otpočeli blokade puteva kako bi skrenuli pažnju na nestašicu hrane koja im je preko potrebna . U Južnoj Africi su nemiri uzrokovali provale u obližnje bakalnice i kioske sa hranom, fizički se suočavajući s lokalnom policijom.

Čak i dobrotvorna raspodela namirnica i obroka može ljude izložiti virusu u trenucima kada otpočne neki takav stampedo za hranom, kao što se to desilo u Kiberi početkom aprila.

“Ljudi su se dozivali mobilnim telefonima a onda su pristigli sa svih strana i bukvalno navalili na javnu kuhinju”, priseća se Valentajn Akinja, zaposlena u oblasnoj državnoj kancelariji na čiju je adresu ova hrana došla. „Ljudi su izgubili svoje poslove. Taj prizor pokazuje kolika je glad među ovdašnjim stanovništvom.”

Da bi ublažile uticaj ove krize, neke zemlje propisuju cene prehrambenih proizvoda, besplatno dostavljajući osnovne namirnice, i planiranjući kako da šalju novac najsiromašnijim domaćinstvima.

Ipak, zajednice širom sveta takođe uzimaju stvari u svoje ruke. Neki prikupljaju novac kroz onlajn platforme za grupno finansiranje (crowdfunding), dok drugi započinju programe za kupovinu obroka porodicama kojima je hrana sada najpotrebnija.

Jednog popodneva pre nekoliko dana, volonterka Aša Džafar je sa grupom dobrovoljaca prošla kroz Kiberu i pritom desetinama prisutnih porodica podelila zalihe šećera, brašna, pirinča i sanitarnih uložaka. I sama rodom iz tog kraja, Aša je otpočela razvoz hrane nakon što je od brojnih tamošnjih porodica čula priče da oni i njihova deca uveče idu gladni na počinak.

Za sada razvozim hranu za oko 500 porodica. Ali uz sve pozive za pomoć koje dobijam, kako kaže, “to je samo kap u okeanu.”

Abdi Latif Dahir, NYT 22. april, 2020

Lokdaun aplink:

Roscosmos TV Studio

NASA Live: Official Stream of NASA TV

How do I stop spending 95% of my waking day aimlessly browsing the internet?