Najinteresantniji modeli održivog poslovanja u 2020.

Od cipela koje se mogu reciklirati do pametnih uređaja koji smanjuju rasipanje hrane – čovek današnjice polaže nade u inovacije koje će inspirisati preduzetnike i njihove firme da preduzmu smelije održive akcije u 2020-toj i godinama koje će uslediti.

Ne samo da je u mnogim slučajevima ekološki pristup dobar za poslovanje, već će i kompanije koje u svom poslovanju nemaju održive strategije, po svemu sudeći, takođe uskoro shvatiti da u poslovnom pejzažu neće biti mesta za “održivu neodrživost”.

Kao prvo, ponašanje potrošača, koji i dalje favorizuju brendove sa jasnom održivom vizijom, to ne dozvoljavaju. Što je još važnije, sada smo na pragu nepovratnog urušavanja životne sredine i “zdravstvenog stanja” naše planete, a nakon mnogo decenija potiskivanja smislene i planirane akcije – poslovni subjekti više neće moći a da ne čine baš ništa u borbi protiv klimatskih promena.

Cilj urednika portala Springvajs je prepoznavanje i promovisanje važnih inovacija – od kojih su mnoge usredsređene na održivost – uz prioritet „sakupljanja“ inovativnih ideja pre nego što one pređu u mejnstrim.

Imajući ovo na umu, ljudi koji stoje iza tog portala su napravili listu svojih omiljenih održivih inovacija: Od reciklirajućih cipela i biorazgradive ambalaže, preko AI platformi koje su u stanju da redukuju količinu fabričkog otpada, do pametnih uređaja koji mogu da redukuju viškove upotrebljive hrane, odnosno njen otpad; Džejms Bidvel i saradnici nadaju se da će neki od ovih predloga, odnosno poslovni modeli, nadahnuti preduzetnike i njihova preduzeća širom sveta da učine više na jačanju zdravlja planete 2020. godine i kasnije.

01 . Biorazgradiva pakovanja za e-trgovinu

Australijsko-azijska kompanija „Better Packaging Company“ stvorila je vid ekološki prihvatljive ambalaže za e-trgovinu. Kompanija Better Packaging trenutno nudi nekoliko alternativa tradicionalnoj ambalaži, uključujući alternative plastici. Ova kompanija takođe proizvodi liniju koverata i paketa napravljenih od otpada iz krečnjačkih kamenoloma, nastalih sečenjem blokova; taj materijal je poput papira, ali je, za razliku od njega, vodootporan i može se reciklirati.

02.  Futurecraft Loop

Adidas je razvio patike za trčanje stoprocentno izrađene od materijala koji se može reciklirati: Futurecraft Loop su sačinjene od termoplastičnog poliuretana za višekratnu upotrebu (TPU) i ne sadrže lepak. Kada se iznose do tačke kada bi obično trebalo da budu odbačene, patike se mogu poslati nazad u Adidas. tamo se, zatim, operu, samelju u pelet i pretapaju u materijal koji može biti deo nekog novog para patika.

03. Bio-razgradive pak-folije

Australijski nezavisni lanac bakalnica Drake’s Supermarkets se udružio sa veletrgovinskim lancem IG Fresh iz Edelejda kako bi proizveli pak-foliju za voće i povrće koja se može kompostirati odnosno u potpunosti razgraditi. Lanac supermarketa IG Fresh želeo je da prestane sa korišćenjem polietilenske plastične folije koja se u prodaji često koristi za voće i povrće. Iako su sada dostupne brojne opcije za biorazgradivu i kompostnu ambalažu, izazov ovog projekta ležao je u iznalaženju i primeni novih materijala, koji bi postali upotrebljiva i efikasna zamena za tradicionalnu prianjajuću foliju.

04. Koncept-radnje i digitalna ambalaža

Takozvana digitalna ambalaža pokriva sve artikle iz Lašove koncept-prodavnice na tokijskom Šinđukuu. Ona je odmenila sve brend-nalepnice, liste sastojaka i oznake sa cenama. Kupci koriste aplikaciju Lush Labs za pristup video-zapisima i informacijama koje su se nekada, u formi etiketa, nalazile nalepljene ili ušivene. Ova aplikacija zamenjuje doskora tradicionalne elemente artikala. Osim što sprečava stvaranje ambalažnog otpada, “digitalna ambalaža” je posebno korisna zbog svog kapaciteta i fleksibilnosti. Ova prodavnica je, zapravo, savršen način ali i prostor za pružanje dodatnih materijala, poput mejkap tutorijala, koji se ne može “nalepiti” na sam proizvod.

05. AI platforma za fiting odeće

Kompanija Metail nudi dve usluge – MeModel i Composed (Foto: HBS Digital)

Metail ima platformu MeModel, koja preuzima nekoliko merenja od kupaca, a onda koristi svoj algoritam mašinskog učenja za predlaganje tačne i personalizovane preporuke za stil i veličinu. Kao aplikacija za maloprodajni model poslovanja, MeModel pruža analizu podataka da bi povećao efikasnost i raspolaganja zalihama a i snabdevačkog lanca, uz povećanje lojalnosti brendu uvidom u afinitete i ukuse kupaca.

06. 3D Skenovi i proizvodnja održivog džinsa

Američki startup Unspun ima za cilj smanjenje otpada u modnoj industriji nudeći potrošačima održive farmerke po meri. Za proizvodnju svoje održive odeće, kompanija koristi kombinaciju robotike i staromodnih šivaćih mašina. Unspun veruje da njegov model 3D skeniranja i personalizovanog krojenja nudi kupcima jedinstveni način smanjenja otpada tokom procesa sečenja i ukrajanja materijala u gotov proizvod. Ova kompanija sa sedištima u San Francisku i Hong Kongu koristi 3D infracrveni skener za premeravanje klijenata koji treba da uđu u njihove farmerke.

07. Patike od biljnih vlakana

Kompanija Reebok je lansirala Forever Floatride Grow, „biljnu“ patiku za trčanje. Ovo je došlo u sklopu važnog kompanijskog cilja, naime, smanjenja upotrebe plastike koja je, poput svake plastike, zasnovana na naftnim derivatima. Time bi ovaj poznati sportski brend stvorio obuću koja koristi uglavnom održive prirodne sastojke, bez ugrožavanja njenih performansi.

08. Program nagrađivanja održivih kupaca

Koin cilja na zajednicu proizvođača, trgovaca i korisnika, uz zajedničke vrednosti očuvanja životne sredine. Foto: Koin Rewards Website(SpringWise)

Britanska kompanija Koin Rewards pokrenula je održivi program nagrađivanja u saradnji sa API povezivanjem s karticama API Fidel. Cilj kompanije je izgradnja eko-sistema trgovaca, proizvođača i korisnika, udruženih eko-afinitetima i vrednostima. Aplikacija automatski nagrađuje kupce po izvršenju ekološki odgovorne kupovine. Štaviše, Fidelova API tehnologija omogućava korisnicima da povežu svoje kartice (Mastercard, Visa ili Amex) sa svojim Koin nagradama. To im omogućava da svoju Koin-nagradu konvertuju u gotovinu, i da ga troše kako god žele.  Ukratko, ovaj sistem funkcioniše tako da svaka kartica upisana u program ima svaku transakciju (na određenim lokacijama) evidentiranu u realnom vremenu. Odatle, vlasnik programa-aplikacije stiče bolje razumevanje i kontekst o tome kako kupci kupuju njihov brend – kako na mreži, tako i lično, u fizičkim radnjama.

API za transakcije povezuje kreditnu karticu kupaca sa njihovim računom, eliminišući potrebu za „karticama lojalnosti“, slučajnim QR kodovima, bar-kodovima ili kuponima koje večito negde zaturite. Ovo se dešava automatski, svaki put kad se izvrši transakcija.

Kako se API poboljšava i razvija, tako su i načini upotrebe i mogućnosti, u osnovi, ograničeni samo vašom (ne)maštovitošću.

09. Ugljen-dioksid pretočen u vrhunsku votku

Jedna njujorška kompanija za integrisanje tehnologija u zdrave životne stilove predstavila je svoj prvi proizvod – votku čiji je ugljen-dioksid u procesu proizvodnje “pokupljen” i iskorišćen za dobijanje alkohola. Koristeći sunčevu energiju za pokretanje sopstvenih proizvodnih procesa, kompanija preuzima ugljen-dioksid proizašao iz vrenja i zagreva ga, da bi ga potom pretvorio u utrživi proizvod. Elektrohemijska konverzija ugljen-dioksida u alkohol nije neka novost, ali je novina pitkost finalnog proizvoda, u ovom slučaju – najkvalitetnije votke.

10. Ekološka koža od Nopala

Jaka, savitljiva i meka na dodir, „biljna koža“ zvana Desserto pruža čitavom nizu industrija održivu alternativu životinjskoj koži. Proizvodi se od Nopala, vrste kaktusa, a postupak prerade i dizajn zadovoljavaju tehničke zahteve automobilske, modne i industrije nameštaja. Desserto “koža”, napravljena od organskih materijala, takođe “diše” i isteže se poput životinjske. Još bolje, delimično je biorazgradiv i bez PVC-a, ftalata i drugih opasnih hemikalija.

11. Džemper i ovca: Kupite džemper, a ovcu usvojite

Jedna od novozelandskih farmi sa kojima sarađuje Sheep Inc.

Kada kupci kupe džemper kompanije Sheep Inc., ne samo što će u posedu imati visoko kvalitetni proizvod od vune merino ovaca iz seoskih područja Novog Zelanda, već će klijentima redovno slati novosti o samim ovcama od čije je vune istkan njihov džemper: „Bitni događaji u životu ovce. Gde se ona sada nalazi i kada je poslednji put ošišana. Čak i da li se skoro ojagnjila“.

12. Višekratna ambalaža za održivu brzu hranu

Startup Returnr je razvio održivu šemu kojom se jednokratne kutije za poneti zamenjuju priborom za jelo i posuđem za višekratnu upotrebu. Kompanija distribuira svoje obnovljive kutije i šolje od nerđajućeg čelika zainteresovanim restoranima i kafićima, koji je zatim uvezuju s ambalažom korišćenom u porudžbinama za poneti. Potrošači Returnr-u plaćaju depozit od šest australijskih dolara, a nakon što pojedu hranu, ambalažu u kojoj su je poneli vraćaju u zamenu za depozit, ili se odriču depozita i nastavljaju da koriste posuđe.

13. Optimizovani i personalizovani šnajderaj

Indijska kompanija Myntra.com angažovala je krojače koji u radionice dostavljaju porudžbine kupaca. Nova usluga deo je stremljenja ove indijske kompanije da kupce učini još zadovoljnijima, uz što manji povrat sašivene odeće. Lokalni šnajderi uzimaju odeću iz skladišta i dostavljaju je kupcima. Uzimaju meru na licu mesta, već sašivene i ukrojene u konfekcijske brojeve, a potom se u roku od 24 do 48 sati vraćaju sa tom odećom samo blago doteranom – po merama određenog kupca.  U Mintri se nadaju da će promene na zahtev pojednostaviti život kupaca i smanjiti vraćanje odevnih predmeta (koji je već smanjen za 15-20%).

14. Pametni frižideri vs. bacanje hrane

Karma povezuje potrošače sa restoranima i prehrambenim prodavnicama, koji žele da svoju neiskorišćenu hranu prodaju s popustom (Foto:Karma)

Aplikacija švedskog startapa Karma povezuje potrošače sa restoranima i prodavnicama hrane koji žele da prodaju svoju neiskorišćenu hranu s popustom. U partnerstvu sa kompanijom Electrolux, Karma sada razvija pametni frižider koji će dodatno pomoći pri smanjenju bacanja nepojedene hrane ili viškova neiskorišćenih namirnica. Startap se udružio s ovim poznatim proizvođačem kućnih uređaja da bi zajedno napravili pametni frižider, koji će korisnici moći da otključaju pomoću aplikacije Karma.

15. Digitalni supermarket: veza između kupaca i proizvođača

Cilj američke startup firme Move je smanjenje troškova i otpada iz tradicionalnih supermarketa. U tom smislu, Move želi da kupce poveže sa proizvođačima. Nova platforma obećava visokokvalitetnu robu po nižim cenama – što podrazumeva i veću isplativost za proizvođače. Ovaj startap se, takođe obavezao da će biti transparentan u pogledu svojih proizvođača i troškova.

16. Platforma za dečju odeću

Trgovački internet startap Upchoose prodaje komplete odeće za bebe od organskog pamuka. Kada dete preraste veličinu, roditelji i negovatelji vraćaju proizvode sa popustom, kako bi je nosila neka sledeća beba. Novopečeni roditelji ne samo da štede vreme i novac, već i dalju održivost ako se odluče da kupe polovne ili „prethodno voljene“ garniture.

17. Eko-pult za kozmetičke i proizvode za domaćinstvo

Foto: SpringWise

Australijska firma Flora & Fauna kreirala je interaktivno tržište za proizvode i usluge koji ne proizvode otpad i viškove. Kupci mogu da  recikliraju i podučavaju se ekološkom načinu života kroz radionice. Prodavnica, takođe, uključuje i prvi “pult” odnosno radnju za eko-punjenje: svi proizvodi (tečnosti i praškovi) su rinfuza, pa ih kupci istaču i presipaju u svoje bočice i ambalažu: šampone, kondicionere, deterdžent za veš i druga sredstva.

18. Novi metodi recikliranja odeće

Kompanija Evrnu, koristi svoju inovativnu tehnologiju za reciklažu u proizvodnji, recimo, Adidasove limitirane serije dukserica s kapuljačom koje je dizajnirala Stela Mekartni. Ovaj “Infinite Hoodie” bio je prvi komad odeće u komercijalnoj proizvodnji na koji je primenjena ta nova metoda, nazvana NuCycl. Mada su brojni postupci reciklaže pamuka, od kojeg potom nastaju neki novi proizvodi, znatno je teže postići da to novo, reciklirano vlakno bude dovoljno čvrsto da bi se od njega sačinila neka nova odeća. To je zato što se većina recikliranih tkanina dobija usitnjavanjem upotrebljenih materijala na manje komade – proces koji neminovno slabi samu tkaninu u nastajanju. Umesto usitnjavanja, Evrnu koristi hemijski postupak za „rasplitanje“ pamučnih materijala do polimera (makromolekula), od kojih zatim ponovo stvara vlakna dobre čvrstine, pogodna za tkanje recikliranih proizvoda.

19. Kućno pravljenje šampona bez otpada

Američki startap Cleanyst stvorio je kućni aparat koji proizvodi alate za personalizovano čišćenje i održavanje higijene. Mašina – koju Cleanyst upoređuje sa Keurigom ili Nespressom u smislu jednostavnosti upotrebe – nekoliko minuta meša nekoliko svojih proizvoda. Koristi se posuda za višekratnu upotrebu, voda iz slavine i paketi koncentrata koje isporučuje kompanija. Otpad je minimalan, takoreći ga i nema, a pakovanja se mogu reciklirati.

 

SpringWise

Živimo li u simuliranom svetu?

Po svemu sudeći – ne, ali je ideja dovoljno luda da je vredna ozbiljnijeg razmatranja.

Kijanu Rivs, scena iz “Matriksa” (Foto: Warner Bros, Everett Collection/ WSJ)

Ideja da je svet koji doživljavamo tek “iluzija” koju napajaju moćni računari, popularizovani filmovima poput „Matriksa“, jeste upravo dovoljno “otkačena” da bi zavredela da se ozbiljno shvata. Ali, ako ćemo joj pristupiti iole ozbiljno, važno je razlikovati dva vrlo različita pitanja. Prvo: Da lije moguće postojanje tako bogato iskustvenog mentalnog sveta koji nije sačinjen od materije, kao što se čini, već od apstraktnih podataka? I, drugo: Da li je svet koji svakodnevno doživljavamo – univerzum kako ga opisuju postojeći zakoni fizike i činjenice kosmologije – jedan takav svet?

Odgovor na prvo pitanje je sasvim sigurno potvrdan. U stvari, ljudi svakodnevno, na sat ili dva “provode” u takvim svetovima koji su proizvod pojedinačnog uma, recimo onda kada sanjamo tokom REM faze. Predmeti i “stvari” koje vidimo u snu samo su obrasci neuro-električne pobuđenosti našeg mozga. Analogno tome, virtuelna stvarnost nas usmerava u takve “predmete”.

Snovi su prolazni, a trenutna virtuelna stvarnost nije sveobuhvatno iskustvo. Mi, kao ljudi, i dalje većinu svojih života proživljavamo u zajedničkoj stvarnosti, gde jedemo, pijemo i starimo. Ali mnogi stručnjaci smatraju da će jednog dana biti moguće sazdati veštački um, u potpunosti zasnovan na elektronskom (veštačkom) sklopu, koji će simulirati ljudske misaone procese, uključujući i samosvest. Takvi veštački umovi, koji bi „nastanjivali“ programirane svetove, mogli da u velikoj meri „zaborave“ na fizičku stvarnost, uprkos tome što su ugrađeni u nju.

Na naše drugo pitanje – da li je naš sopstveni percipirani svet, zapravo, „proizveden“ iz takvih apstraktnih podataka – najbolji odgovor je – zasigurno ne. Pre svega, ideja da je fizički svet koji doživljavamo kompjuterska simulacija postavlja osnovno pitanje: Od čega se sastoji računar?

Ostavljajući ovaj detalj po strani, u našem svetu su prisutni mnogi aspekti fizike koji ne izgledaju kao rezultat efikasnog „simulatora sveta“. Na primer, naša trenutno najtačnija formulacija zakona fizike zavisi od ideje da su prostor i vreme „glatki i kontinuirani“. Kada radite sa rednim brojevima, umesto samo sa brojevima 0 i 1, onda će u simulaciji postati daleko teže održavati preciznost.

Još opštije, naš svet se sastoji od izvanredno brojnih skrivenih složenosti. Možemo izračunati osobine protona na osnovu osnovnih zakona, ali ta su izračunavanja izuzetno komplikovana. Stoga bi bila loša strategija sazdati neki „simulirani svet“ iz tako teško izračunljivih sastojaka.

Osnovna magija „Matriksa“ nije neka novina. To je svojevrsna kompjuterska varijacija filozofskog pojma idealizma, prema kojem je takozvana fizička stvarnost u osnovi mentalna, a ne materijalna. Prema filozofu iz 18. veka, biskupu Džordžu Berkliju, svet je odraz aktivnosti u Božjem umu. Ali, Semjuel Džonson nije bio impresioniran ovom teorijom, jer priča koju je ispričao njegov biograf Džejms Bozvel kaže:

„Neko vreme smo zajedno razgovarali o genijalnoj sofisteriji biskupa Berklija kojom je nastojao da dokaže nepostojanje materije, kao i da je svaka stvar u univerzumu samo u sferi ideja. Nikada neću zaboraviti odvažnost sa kojom mu je Džonson odgovorio, snažno udarajući nogom o krupni kamen, sve dok mu se noga nije odbila o njega – ‘Ovim pobijam (Berklijev koncept)’. “

Taj udarac vredi kao hiljadu reči. Sasvim je moguće zamisliti simulirani svet. Ali ako je naš svet takav, onda um koji ga stvara, stvoren od Bog-zna-čega, deluje na načine nama vrlo tajanstvene i nedokučive.

 

Frank Wilczek, WSJ

Kako Kina postaje hajtek sila broj jedan

Kina već danas ulaže najviše novca u istraživanje. Planeri u Pekingu su zamislili da ta zemlja kroz nekoliko decenija preuzme svetski primat u nizu modernih industrija, od veštačke inteligencije do letova u svemir, donosi Dojče vele.

Rukovodstvo u Pekingu se, tokom aktuelne razmene carinskih udaraca sa Sjedinjenim Državama, često poziva na međunarodna pravila. Poruka glasi: hej, mi smo jedan običan fer učesnik globalne trgovine. To nije sasvim tačno – tehnokrate u Pekingu i dalje često posežu za instrumentima planske privrede. Među velikim planovima izdvaja se onaj pod imenom „Made in China 2025“.

U tom strateškom papiru je 2015. zapisano u kojim oblastima Kina želi da postane vodeća svetska sila. Lepeza je široka, od vazduhoplovstva i svemirskih letova preko industrijskih robota i softvera, sve do proizvodnje i izvoza brzih vozova. Tu su još i elektromobilnost, modernizacija električne mreže i proizvodnja čipova.

U mnogima od industrija na koje je Kina prionula trenutno prednjači Nemačka ili je do skoro prednjačila. U Pekingu su dobro prostudirali nemački koncept takozvane Industrije 4.0. No za razliku od Nemačke, kineske inicijative ne dolaze iz slobodne privrede već od rukovodstva partije odnosno države. Na svake dve godine se secira šta je sve urađeno i planovi se prilagođavaju.

Problem sa čipovima

Na polju telekomunikacija, brzih vozova i proizvodnje struje planeri u Pekingu su ubeđeni da će do 2025. zbilja biti bez premca na svetu. „Kine je nešto slabija, ali ipak veoma uspešna na polju robotske tehnike i vozila na alternativni pogon. Veliki problem su im i dalje industrija poluprovodnika i softvera“, kaže Žaklin Iv iz Merkatorovog instituta za kineske studije u Berlinu.

Najveći otpori dolaze iz Sjedinjenih Država. Sredinom aprila je Vašington uveo sedmogodišnju zabranu usmerenu protiv koncerna koji proizvodi mobilne telefone ZTE. Tako je američkim firmama zabranjeno da tom koncernu isporučuju čipove.

Neslavno su propali i pokušaji singapursko-kineskog koncerna Broadcom da za 146 milijardi dolara preuzme američkog proizvođača čipova Qualcomm. Ručnu kočnicu povukao je lično predsednik Donald Tramp, ubeđen da bi prelazak takvog tehnološkog znanja u ruke Azijaca narušio bezbednosne interese SAD. U međuvremenu je sedište Broadcoma prebačeno u SAD kako bi firma važila kao američka i mogla da kupuje druge kompanije.

Na polju poluprovodnika se pokazuje način na koji Kina planira. Kako piše agencija Bloomberg, državni Kineski integrisani fond za investicije u industriju bi za ovu godinu trebalo da dobije dodatnih 25 milijardi evra kako bi lakše gutao manje firme iz oblasti proizvodnje čipova. Žaklin Iv nam kaže da su Kinezi, suočeni sa zabranom nabavke američkih čipova za ZTE, snizili poreze za domaće proizvođače čipova kako bi podstakli proizvodnju.

Poluprovodnici su međutim osetljivo polje za zapadne vlade jer igraju bitnu ulogu i u industriji naoružanja. Bez njih razvoj novih oružanih sistema ne može ići očekivano, a isto važi za kineske snove o liderskoj ulozi u vazduhoplovstvu i svemirskim letovima. Kina teži razvoju moderne 5G mreže koja bi omogućila autonomnu vožnju i umrežavanje pametnih fabrika – i tu je i dalje upućena na poluprovodnike iz inostranstva. Propalo preuzimanje Qualcomma bilo je težak udarac.

Međunarodno znanje

Peking je pomalo promenio kurs kada se radi o razvoju veštačke inteligencije. Centralna vlast je planirala da ova tehnologija dostigne tržišnu težinu od 20 milijardi evra godišnje, no prilježni planeri pojedinih kineskih provincija i metropola bili su još brži – kažu da će do 2022. dostići 40 milijardi.

To je ujedno slaba tačka državno rukovođene industrije: kako bi se dopali ključnim ljudima partije u Pekingu, lideri u provincijama često prebace cilj. Posledica su kapaciteti koji nikome ne trebaju pa novoformirane firme teraju u propast. Upravo to se desilo kineskoj industriji solarnih panela.

Koncern za telekomunikacije Huawei uspešno drži korak sa američkim i južnokorejskim proizvođačima. Deo razloga je u tome što ima desetinu istraživačkih centara po svetu, gde je moguć kontakt sa međunarodnim stručnjacima za razvoj softvera i hardvera. NIO, mlada firma koja proizvodi električne automobile, na 30 mesta u svetu istražuje na polju tehnologije baterija – to zajedno rade kineski i strani stručnjaci.

IT-koncerni kao što su Baidu, Tencent i Didi, u Silicijumskoj dolini imaju istraživačke centre za veštačku inteligenciju. A gigantski koncern Alibaba – jednom napravljen kao kineski hibridni klon Amazona i Ebaya – narednih godina će uložiti deset milijardi evra u istraživački rad zajedno sa najboljim ljudima sa elitnih američkih unvierziteta. Alibaba širom sveta upošljava 25.000 inženjera i naučnika.

Uz to se sa Zapada sve češće vraćaju naučnici kineskih korena koji donose pozamašno znanje. Većini, kaže Iv, nije samo do novca. „Mnogi veruju da u Kini mogu svojoj kreativnosti da daju više oduška jer tamo nema toliko restrikcija.“ To, dodaje naša sagovornica, važi i za brojne zapadne stručnjake koji novi život započinju u Kini.

Nije sve ružičasto

U proleće prošle godine je Erik Šmit, šef krovnog koncerna Alphabet u kojem je Google, upozorio da će Kinezi dominirati na polju veštačke inteligencije. Zemlja bi na tom polju mogla da preuzme primat do 2030. godine, rekao je on. „Verujete mi, ti Kinezi su odlični“, dodao je Šmit na jednoj konferenciji u Vašingtonu koju su pratili važni ljudi iz američke politike, privrede i vojske.

Nema zemlje na svetu koja više ulaže u istraživanje od Kine. Prema navodima Merkatorovog instituta za kineske studije, Kina je 2016. uložila 2,1 odsto svog BDP-a u istraživanje što je više od 230 milijardi dolara. Za 2020. je planirano povećanje tog udela na 2,5 odsto.

No Žaklin Iv kaže da čak ni Kina ne može da ostvari sve što je zacrtano u Pekingu. „Veoma, veoma je ambiciozna namera da se čitava kineska privreda automatizuje i digitalizuje. Ali kada se ode tamo i zađe u fabrike, mnoge su i dalje na nivou Industrije 2.0. Ništa tu ne pomaže ako u pogon stavite jednog industrijskog robota. Postoji raskorak između ambicioznih ciljeva Vlade i stanja na terenu.“

 

DW

Diplomatija nove ere za jačanje veza sa zemljama CIE

Napomena urednika: Poseta kineskog premijera Li Kećanga Mađarskoj i njegovo učešće na sastanku lidera Šestog susreta Kine i zemalja Centralne i Istočne Evrope od 26. do 29. novembra, predstavljaju važne diplomatske poteze nakon 19. Nacionalnog kongresa Komunističke partije Kine, potez kojim će se promovisati saradnja Kine i zemalja Centralne i Istočne Evrope (CIE) u okviru mehanizma “16+1”.

Inicijativa podstiče saradnju

Tokom proteklih pet godina, kineski krug prijatelja među zemljama Centralne i Istočne Evrope (CIE) brzo se proširio. Pre 2012. godine, bilateralni odnosi između Kine i zemalja CEEC-a bili su postojano dobri ali uopšteni i bez previše konkretnih poteza.

Kada je Kina predložila da razvije saradnju sa 16 zemalja CIE kroz mehanizam saradnje “16+1”, većina lidera i diplomata iz tih zemalja bilo je iznenađeno. Ono što je usledilo bila je drastična promena u stavu “čekaj i vidi” zemalja CIE. U početnoj fazi, ogromna raznolikost između 16 zemalja CIE odrazila se na stavove i aktivnosti zvaničnika, diplomata i stručnjaka iz tih zemalja.

Kada je marta 2015. godine Kina obelodanila opšti program Inicijative za pojas i put, 16 zemalja CIE bile su, iz kineske perspektive, posmatrane kao države koje se prostiru duž ekonomskog pojasa Puta svile. Sa jedne strane, i zahvaljujući brojnim uzajamnim razmenama u okviru mehanizma 16+1, zemlje CIE su počele da pokazuju sve više i više pozitivnih, ili barem neutralnih stavova prema Kini. S druge strane, fokus Inicijative za pojas i put utemeljen na pet glavnih stubova – koordinaciji međusobnih politika, povezivanju postrojenja i opreme, nesmetanoj trgovini, finansijskoj integraciji i vezama između ljudi – učinili su da zemlje CIE shvate da su to, ujdno, i ključne oblasti koje su im potrebne radi postizanja poboljšanja. Postoji, naravno, više mogućnosti u oblastima infrastrukture, trgovine i finansijske saradnje.

Nakon što je 2013. predsednik Si Đinping predložio pokretanje Inicijative o pojasu i putu, mehanizam saradnje između Kine i CIE i Inicijativa za pojas i put imaju komplementarne uloge u jačanju odnosa između dve strane.

Kineska inicijativa apelovala je na zemlje CIE ne samo zbog svojih potencijala za podizanje investicija i profita već i radi proširenja tržišta, ali i zbog kineskog pristupa razvoju, koji bi mogao pružiti alternativni model ekonomskog rasta za zemlje u razvoju.

Tako je kineska mudrost osvetlila jednu novu stazu, u zemljama koje žele da ubrzaju svoj razvoj, štiteći svoju nezavisnost.

Inicijativa za pojas i put takođe predstavlja izraz kineskih misli o međunarodnim odnosima i pokazuje kineski koncept izgradnje zajednice sa zajedničkom budućnošću čovečanstva. Stoga, strateški stavovi i praktični planovi za rešavanje percepcijskog jaza između Kine i zemalja CIE biće od ključne važnosti za razvoj mehanizma saradnje 16+1 u narednih pet godina.

Autorka Liu Minru je pridruženi istraživač u Centralnom kompilacionom i prevodilačkom birou CPC-a.

Liu Minru, China Daily

Evo kako izgleda infografika saradnje na relaciji Kina – CIES u proteklih pet godina:

 

“Iaora, Tahiti…”

…Ili, u prevodu s maorskog, “U Tahitiju je spas”. Pa, možda je tako kako kaže izreka domorodaca Francuske Polinezije. Jer, tamo se već stvaraju plutajući gradovi, nove forme jednog budućeg društva.

Kad nema zemlje – nema ni sukoba oko nje. Ovo je centralna ideja i konceptualna osovina oko koje se vrti projekat plutajućih gradova.

Plutajući gradovi u eksteritorijalnim vodama možda bi jednog dana, u ne tako dalekoj budućnosti, funkcionisali kao potpuno novi društveni oblici – kao inovativna državna ustrojstva zasnovana na eksperimentalnim, dosad nepoznatim odnosima u društvu. I ne samo to: oni bi bili samoodrživi, ekološki pozitivni i pacifistički projekat, zapravo stav čoveka prema čovečanstvu i planeti. Zvuči možda suludo, ali od naučne fantastike do stvarnosti korak je manji nego što i možemo pretpostaviti. Ovo je suštinski startap ideja u službi idealističkih ciljeva, piše Dejvid Gels za Njujork tajms.

U toku je izrada projekta „Floating Island“ na Tahitiju, u Francuskoj Polineziji. Kompanija Blue Frontiers gradiće i upravljati svojim eksteritorijalnim veštačkim ostrvima, sa ciljem da ih do 2020. godine izgradi desetak; na ostrvima koja će plutati u „ničijim“ tj međunarodnim vodama, a po uzoru na već dobro poznate eksteritorijalne krstarice-kockarnice i brodove za zabavu, biće podignute kuće, hoteli, kancelarije i restorani… cena? Prava sitnica:  oko 60 miliona dolara.

Ova je  ideja ujedno odvažna i veoma prosta, i mada naizgled deluje nemoguće sada je u tehnološkom smislu savladana: gradovi koji plutaju u međunarodnim vodama – nezavisne, samoodržive nacije na površini okeana i mora.

Dugo samo plod naučne fantastike, uz eksploataciju ideje o eksteritorijalnosti, ove „plutajuće strukture“ (Seasteading) su poslednjih godina sazrele i iz čiste fantazije prešle u sferu zbilje, koju sadašnjim tehnološkim sredstvima i postupcima već možemo doseći  – u bliskoj budućnosti. Već postoje kompanije, stručnjaci, arhitekte kao i zainteresovanost vlada i država da prvi prototip bude sagrađen do 2020. godine.

U središtu ovog poduhvata je Institut za razvoj pomorskih i nadvodnih struktura (“Seasteading Institute“), neprofitna organizacija sa sedištem u San Francisku. Grupa entuzijasta koja ga je 2008. godine osnovala provela je deset godina nastojeći da ubedi javnost kako koncept plutajućih gradova-ostrva nije baš sasvim sumanut.

Nije uvek bilo lako. Ponekad bi priča o plutajućim gradovima izgledala takva da je postajala meta sprdnje  i svojevrsna auto-parodija. Okupljanja ljudi u konceptualnom gradu Lerija Harvija iz 1986. u pustinji Nevada nazvanom Burning Man, koje je predstavljalo inspiraciju za zbijanje nebrojenih šala, dok su reference na film Kevina Kostnera “Vodeni svet” bile neizbežne. Projekat se delimično finansirao inicijalnom ponudom kripto-valute  (veoma svežem načinu pribavljanja sredstava osmišljenim u Silicijumskoj dolini, po kojem se novac može sakupiti stvaranjem i prodajom virtuelne valute) i crowdfundinga (prikupljanje novca od brojnih donatora za određeni projekt) ,

A onda, 2017. godine, sa rastom nivoa svetskih mora usled klimatskih promena, i sveprisutnom političkom situacijom napregnutom do tačke pucanja usled globalnog cunamija populizma, ova ideja postala je ne samo veoma praktična (ploveći eksteritorijalni gradovi kao bezbedna utočišta od domicilnih populističkih diktatura), već i neporecivo privlačna.

Vlada Francuske Polinezije je početkom ove godine dala odobrenje Institutu za nadvodne strukture iz San Franciska da otpočne testiranja u njenim vodama. Izgradnja bi mogla započeti uskoro, a prvi plutajući objekti – zapravo jezgro budućeg grada – mogli bi dočekati svoje prve stanovnike već kroz nekoliko godina.

“Ako biste imali plutajući grad, to bi u suštini bila start-up zemlja”, kaže Džo Kvirk (Joe Quirk) koji je predsednik ovog Instituta. “Bili bismo u stanju da stvorimo neverovatnu raznolikost država namenjenih ogromnoj raznolikosti koja krasi čoveka.” Kraće rečeno, veštačka ostrva kao eksteritorijalni prostori sa autonomnim upravama, bila bi po sistemu „za svakog ponešto“.

Termin „Seasteading“ počeo je da se pojavljuje barem od, recimo, 1981. godine, kada je jedan strastveni mornar po imenu Ken Neumajer (Ken Neumeyer) napisao knjigu “Jedriti farmom” (Sailing the Farm), u kojoj je izložio svoj koncept života i održivog boravka na plovilu (u njegovom slučaju, bila je to jedrilica). Na površine i dubine okeana gledao je, sasvim logično i razložno, kao na gigantski izvor hrane ili „farmu“, kako ga je u svojoj knjizi nazvao. Dve decenije kasnije, ova ideja privukla je pažnju Patrija Fridmana (Patri Friedman), unuka ekonomiste i Nobelovca Miltona Fridmana, koji je preuzeo ovaj pojam, utiskujući mu svoje ideje.

Poznat kao čovek slobodoumnih shvatanja Fridman je, još dok je bio na koledžu osnovao “namenske zajednice” („intentional communities“). U to vreme je živeo u Silikonskoj dolini, inspirisan razmišljanjima o velikim stvarima koje mogu služiti za opšte dobro ljudi. Tako  je 2008. godine napustio svoj posao u Guglu da bi osnovao Seasteading institut. Ovaj startap finansiran je novcem Pitera Tila (Peter Thiel), milijardera liberalnih shvatanja čuvenog po ulaganju u veoma hrabre start-up koncepte. U svom eseju iz 2009. godine,  Til je plutajuće strukture opisao kao „koncept – čije šanse, mada tek neznatne (jer je, u tehnološkom smislu, tada još uvek bio neizvodljiv) – ipak dovoljno intrigantan da bi se u njega ulagalo. U međuprostoru između sajber-svemira i vaskolikog Svemira otvara se mogućnost naseljavanja – okeana”, napisao je tada ovaj srčani libertarijanac.

Ulaganje Tila u ovaj koncept izazvalo je ogromnu pažnju medija. Međutim, nekoliko godina nakon osnivanja je prošlo a, Institut Seasteading nije proizve mnogo toga vrednog pažnje. Planirani prototip koji je 2010. trebalo da bude porinut u vode zaliva San Franciska u 2010. godini se nikada nije ostvario, a sam koncept plutajućih struktura postao je omiljena meta presnih šala o tehno-utopijskim fantazijama čije je ostvarenje pošlo naopako, čak postavši i glavna potka HBO serije “Silicijumska dolina”.

Ali tokom godina, osnovna ideja koja se zasniva na uzdržavanju – da plutajući grad u međunarodnim vodama može pružiti priliku da redizajniramo svoje društvo i vladajuće strukture – konstantno zadobija sve više pristalica. Kvirk, koji je autor ovog koncepta je 2011. godine posetio naseobinu Burning Man u Nevadi, kada je prvi put čuo i za ideju seasteadinga. Ona ga je zaintrigirala, pa je tokom narednih godina proučavao ovaj koncept.

Burning Man, u kome se jednom godišnje okupljaju inovatori, za Kvirka nije bio tek prosti uvod u koncept plutajućih naseobina: Bio je to model za vrstu društva koje bi bilo moguće upravo zbog autonomnosti seastanding koncepta. “Svako ko je barem jednom posetio Burning Man, bio bi fasciniran načinom na koji dosadašnja pravila nemaju svoje uobičajene parametre”, rekao je on.

Sledeće godine (2012), Kvirk se vratio u Burning Man, izlažući pred ostalim inovatorima svoj koncept plutajućih gradova formiranih po ugledu na geodetske kupole (delimična primena već postojećih sferičnih geodezijskih kupola sastavljenih od polihedrona). Ubrzo nakon toga uključio se u rad Seasteading instituta, preuzevši funkciju predsednika. Zajedno sa Fridmanom je napisao zapaženu studiju: “Seasteading: kako će plutajuće nacije obnoviti životnu sredinu, obogatiti siromašne, izlečiti bolesne i osloboditi čovečanstvo od političara”.

Seasteading je za Kvirka i saradnike uključene u ovaj projekt  daleko više od bizarnog i neobičnog hobija. Plutajući gradovi su, po njima jedinstvena prilika za ponovno ispisivanje pravila po kojima se upravlja društvom. “Kako vreme prolazi, vlade i državni režimi se jednostavno ne unapređuju niti poboljšavaju”, mišljenja je Kvirk. “Zaglavljeni su, a i mi s njima, u nekim prohujalim vekovima. To je zato što sam koncept posedovanja zemlje/zemljišta/teritorije podstiče nasilništvo u cilju monopola i kontrole drugih. “

A kad nema zemlje – nema ni sukoba oko nje. Ovo je centralna ideja, konceptualna osovina oko koje se vrti projekat plutajućih gradova.

Čak i da se uspešno pokrene nekoliko održivih struktura, ne postoji garancija da će se ova utopistička zajednica održati. Naravno, ljudi se, opšte uzev, sukobljavaju oko daleko više stvari nego što je to parče zemlje, dok su pirati veoma realna pretnja u određenim regionima. Iako pomorski zakon sugeriše mogućnost solidne pravne osnove za postojanje plutajućih gradova, nemoguće je sa sigurnošću predvideti na koji bi način postojeće vlade, države i političari reagovali kada bi se pojavili u svetu neki novi „susedi“ i državne tvorevine koje plutaju međunarodnim morima.

Kvirk i njegov tim sada se fokusiraju na projekat Floating Island u Francuskoj Polineziji. Vlada ove ostrvske države ustanovila je efektivno specijalnu privrednu zonu za Seastanding Institut i njihove dalje eksperimente, ponudivši 100 hektara plaža i obalskog pojasa na kojem projektantska grupa može da operiše.

Kvirk i njegovi saradnici stvorili su novu kompaniju, Blue Frontiers, koja će graditi i upravljati plutajućim ostrvima u Francuskoj Polineziji. Cilj: izgradnja desetak objekata do 2020. godine, uključujući kuće, hotele, kancelarije i restorane, po ceni od oko 60 miliona dolara. Da bi finansirao izgradnju, tim prikuplja novac po malopre navedenom metodu inicijalne javne ponude kroz kripto-valute i crowdfunding. Ukoliko se sve bude odvijalo po planu, objekti će imati „zelene krovove“, koristeći drvnu građu s lokacije gde će projekat biti sproveden, bambus i vlakna kokosa, kao i reciklirani metal i plastiku.

“Želim da plutajući gradovi postanu stvarnost do 2050. godine, nadam se da će ih biti na hiljade, a svaki od njih nudio bi različite načine upravljanja”, rekao je Kvirk. “Što se više ljudi bude kretali među njima, to će više izbora imati – a to znači i uvećanje verovatnoće da konačno možemo imati mir, prosperitet i inovacije koje će doprinositi čovečanstvu”.

Dejvid Gels, Njujork tajms 14/11/2017

Kina: kraj prodaje tradicionalnih vozila na fosilna goriva

Kina se pridružuje Francuskoj i Britaniji u najavi planova za okončanje prodaje benzinskih i dizel-motora.

Kinesko ministarstvo industrije razmatra vremenski rok za završetak proizvodnje i prodaje tradicionalnih vozila na fosilna goriva, uz promovisanje razvoja električne tehnologije, javili su državni mediji u nedelju 10. septembra, navodeći zvaničnika kabineta ministarstva industrije.

Izveštaji nisu dali nikakav ciljni datum, mada Peking povećava pritisak na proizvođače automobila kako bi ubrzao razvoj „strujaša“.

Kina, kao najveće auto-tržište po broju prodatih vozila, ovim najavljuje značajnije promene politike u oblasti globalne auto-industrije.

Zamenik ministra industrije, Sin Guobin (Xin Guobin), je u subotu na forumu posvećenom auto industriji izjavio da je njegovo ministarstvo započelo “istraživanje o formulisanju vremenskog okvira za zaustavljanje proizvodnje i prodaje vozila na  tradicionalne fosilne energente”, navodi novinska agencija Sinhua (Xinhua), kao i u tekstu glasila kineske Komunističke partije „Narodnom dnevniku“.

Francuska i Britanija su u julu najavile da će zaustaviti prodaju benzinskih i dizel motora do 2040. godine u sklopu napora za smanjenje zagađenja i emisije gasova staklene bašte (ugljenika), koji doprinose globalnom zagrevanju.

Komunistički lideri, takođe, žele da ograniče sve veće apetite koje Kina ima za uvezenu naftu, i stoga razmatraju koncept proizvodnje elektromobila kao obećavajuću industriju u kojoj njihova zemlja može, već u ranoj fazi globalnog razvoja, da zauzme vodeću ulogu.

Kina je prošle prošle godine nadmašila Sjedinjene Države kao najvećeg tržišta električnim automobilima. Prodaja kola na električnu energiju i benzinsko-električnih hibrida porasla je za 50 odsto u odnosu na 2015. godinu (na 336.000 vozila), ili 40 odsto svetske potražnje. Prodaja u SAD iznosila je 159.620.

Sinovo obraćanje ovim povodom, upriličeno u istočnom kineskom gradu Tjanđinu, nije dalo nikakve druge detalje o politici razvoja koncepta elektromobila i njihovoj budućoj proizvodnji, mada je navedeno kako Peking planira da “podigne razvoj i produkciju elektro-vozila na novi strateški nivo”.

Peking je podržao razvoj elektrovozila subvencijama vrednim milijarde dolara namenjenih R&D sektoru, istraživanju i finansijskom podsticanju budućih kupaca, ali takođe prelazeći i na tzv. „kvotni sistem“, koji će finansijsko opterećenje prebaciti sa države na same proizvođače automobila.

Prema predloženim kvotama, električna i hibridna elektro-benzinska vozila bi, u narednoj godini, trebalo da iznose osam procenata ukupne produkcije svakog proizvođača, 10 procenata u 2019. i 12 procenata u 2020. Auto-proizvođači koji ne ispune ovaj cilj mogli bi da otkupe viškove vozila od svojih konkurenata i na taj način nadomeste potrebnu kvotu.

Peking je naložio državnim kineskim energetskim kompanijama da ubrzaju instalaciju stanica za punjenje kako bi povećali privlačnost električnog koncepta.

Kineski proizvođač automobila BYD Auto, fabrika koja se bavi proizvodnjom auto-baterija u ime BYD Ltd., jeste najveći svetski proizvođač električnih vozila po broju prodatih jedinica. Ne samo što ova fabrika obezbeđuje akumulatore za hibridne elektro-benzinske limuzine (sedane) i SUV vozila u Kini, već ih prodaje evropskim taksi-službama koje rade isključivo sa potpuno električnim vozilima; BYD Auto, takođe, proizvodi i elektro-baterije za autobuse u Sjedinjenim Državama, Evropi i Latinskoj Americi, kao i za svoje, kinesko tržište.

Volvo automobili (Volvo Cars), koncern koji je u vlasništvu kineske kompanije Geely Holding Group, najavio je ove godine da u Kini planiraju proizvodnju električnih automobila namenjenih globalnoj prodaji, počev od 2019. godine.

General Motors Co., Volkswagen AG, Nissan Motor Co. i drugi auto-proizvođači najavili su da sa kineskim partnerima  pokreću, ili pak razmatraju zajednička ulaganja u razvoj i proizvodnju električnih vozila na teritoriji Kine, prenosi japanski Asahi Shimbun, i američka agencija Asošijeted pres.

Kina će uskoro, kako ocenjuju stručnjaci,  suvereno vladati svetskom  auto-industrijom, dok će se proizvodnja “dizelaša” veoma brzo ugasiti.

Jedna studija, sprovedena među izvršnim direktorima automobilskog sektora u 42 zemlje širom sveta pokazuje njihovo uverenje da će do 2030.  samo pet odsto vozila biti proizvedeno na teritoriji Zapadne Evrope. Izgleda da će se, po svemu sudeći, proizvodnja vozila na dizel prilično brzo ugasiti.

Procesi poput globalizacije, kao i pojave Kine koja nastupa kao najznačajnije tržište za prodaju motornih vozila, doveli su do dramatičnog nivoa zavisnosti nekih evropskih auto-proizvođača od „kineskog faktora“.

Prema istraživanju koje je sprovela agencija KPMG, i u kojem je svoje učešće uzelo 953 direktora iz auto-industrije u 42 zemlje, pokazuje snažnu uverenost da će Kinezi, u narednih petnaestak godina, potpuno zavladati svetskom automobilskom industrijom.

Čak dve trećine ispitanika smatra kako će do 2030. godine svega pet odsto automobila izaći iz fabrika u Zapadnoj Evropi, što bi u apsolutnim iznosima predstavljalo pad proizvodnje sa sadašnjih 13,1 miliona na 5,4 miliona godišnje do 2030.

Čak 76 odsto ispitanih rukovodilaca i donosilaca odluka u auto-industriji prognozira da će se u Kini do 2030. prodavati 40% svih automobila na svetu. Predviđanja, takođe, pokazuju da će do 2030. prodaja automobila u ovoj zemlji biti povećana za deset miliona, to jest na 33 miliona vozila, iako će njihovo učešće na globalnom tržištu ostati na oko trideset odsto.

Direktori koji su učestvovali u anketi agencije KPMG su, odgovarajući na pitanje koji su to „igrači“ koji bi mogli povećati svoj udeo u globalnom tržišnom kolaču, najviše poverenja ukazali nemačkoj fabrici BMW (njih 58% veruje da će ovaj auto-koncern povećati svoje učešće na globalnom tržištu), pa će tako smeniti Tojotu, koja je trenutno  na prvom mestu.

Pionir u razvoju električnih automobila, “Tesla”, napredovao je za tri mesta u odnosu na prošlu godinu, dok nemački Folksvagen, rastrzan skandalom “Dizelgejt” nije uspeo da se uvrsti u prva tri. Dajmler je zabeležio najveći skok: sa 16. pozicije na kojoj se nalazio u prošloj 2016. skočio je na treće mesto u ovoj godini, s obzirom da je 52% ispitanika ubeđeno kako će ovaj proizvođač povećati svoje tržišno učešće.

Prošle godine je, sa aspekta regulacije i donošenja novih propisa tj „pravila igre“, najznačajnija tema među proizvođačima vozila bila dizel tehnologija.

Više od 50% anketiranih rukovodilaca prognoziralo je da će prva tradicionalna tehnologija proizvodnje automobila koja će nestati iz proizvodnih hala biti dizel motori.

Ovo je poprilično alarmantna projekcija za neke regione i auto-proizvođače, kao npr. indijske automobilske kompanije i samu Indiju, u kojoj je udeo indijskih dizelaša na tržištu veći od 60 odsto. Ove se promene, međutim, neće dogoditi preko noći, imajući u vidu da je u nekim segmentima auto-industrije – kao što je proizvodnja motora za velike kamione – dizel i dalje najizglednija konkurentna opcija.

Motori sa unutrašnjim sagorevanjem (ICE) će još dugo igrati važnu ulogu. I mada je trend redukcije prisustva motora s unutrašnjim sagorevanjem daleko ispod veoma aktuelnog trenda auto-elektrifikacije, proizvođači vozila i motora insistiraju na krucijelnoj važnosti koju bi mogla imati evolucija ICE motora. To bi značilo da proizvođači na globalnom nivou prihvataju da će revolucionarni koncept električnih vozila zahtevati još dodatnog vremena za njihovu primenu, kao i da ih je poprilično teško integrisati u već postojeće proizvodne i eksploatacione platforme.

Uzimajući ove faktore u obzir, postavlja se pitanje: kako bi 2023. godine, zapravo, moglo izgledati tržište inovativnim pogonskim tehnologijama?

Ukoliko bi dalji razvoj novih koncepata pogona bio uslovljen isključivo potražnjom, udeo električnih automobila bi mogao da poraste sa 4% u 2016. na svega sedam odsto u 2023. godini. Međutim, ukoliko se u obzir uzmu snažni trendovi koje bi na globalno tržište mogli imati zahtevi i uzus za smanjenjem emisije ugljen-dioksida u atmosferu – i ukoliko se cela stvar solidarno i jedinstveno „pogura“ iz vrhovnih struktura najmoćnijih zemalja sveta – prognozira se da bi razvoj novih pogonskih koncepata mogao biti daleko revolucionarniji, kao da bi učešće elektro-automobila mogao da do 2023. dostigne 30%. U tom slučaju, prvi put u istoriji bi se značajno redukovao broj proizvedenih vozila na pogon s unutrašnjim sagorevanjem.

Jedno od najznačajnijih, ako ne i ključno pitanje, glasi: kako izgraditi toliku infrastrukturu za lako i pristupačno punjenje auto-baterija – što je razlog zbog kojeg većina ispitanih direktora iz auto-sektora gaji uverenje da ova tehnologija neće uspeti.

Uspešno rešavanje problema prelaska većih razdaljina, uz gradnju gigantskih mreža za punjenje akumulatora trebalo bi da podstaknu dalji razvoj koncepta automobila na električnu energiju.

Kompanija Tesla Motors je u ovoj oblasti, sa svojom mrežom super-punjača, učinio da automobili ovog proizvođača budu nezavisni (s jednim punjenjem, iako u strogo kontrolisanim uslovima, Teslini agregati prelazili su i preko 1000km vožnje), unoseći na taj način istinsku revoluciju u auto-industriju.

Mreža super-punjača se prošle godine sastojala od 734 punkta za „dolivanje struje“, od kojih se 340 nalazi na severnoameričkom kontinentu.

Pored drastičnog povećanja broja punjača, neophodno je pomenuti i sve propratne napore koje je osoblje „Tesle“ uložilo kako bi postiglo da njihova mreža bude dostupna velikom broju korisnika – ova se kompanija, za razliku od svojih rivala, nije fokusirala isključivo na gradove i urbane sredine, već je  pokrivenost elektropunjačima razvijala na nacionalnom nivou.

Bavarski auto-gigant BMW se i dalje smatra vodećim proizvođačem u oblasti električnih vozila (u šta je uvereno 16 odsto ispitanih rukovodilaca), dok je „Tesla Motors“, poredeći s prethodnim istraživanjem, postigao veliki skok, na drugo mesto, pa je sa aktuelnih 14% glasova u njegovu korist najjači igrač sa najviše šansi za lidersku poziciju u industriji električnih vozila.

Interesantno je i to da su anketirani direktori iz oblasti auto-industrije značajno redukovali svoje poverenje u električna vozila koja proizvodi Tojota. Naime, broj korporativnih lidera koji su glasali za ovog japanskog proizvođača – a koji je prošle 2016. godine zauzimao laskavu treću poziciju – pao je sa 14 odsto u prošloj na svega 7% u ovoj godini.

Bela knjiga o budućnosti Evrope

Četiri su pravca buduće EU od ukupno pet, koliko ih je Žan-Klod Junker upravo predložio.

Uoči važnog sastanka Evropskog saveta održanog  9. i 10. marta, francuski, nemački, španski i italijanski lideri imali su neformalni mini-samit u Versaju, gde su odobrili ideju “Evrope u više brzina”.

Bio je to jedan od pet mogućih pravaca koje je predložio predsednik Evropske komisije Žan-Klod Junker u svojoj “Beloj knjizi” o budućnosti Evrope. Ipak,  među urednicima nekih važnijih evropskih medija preovladava stav da ni to nije dovoljno za oživljavanje Evropske unije – koja 25. marta slavi 60 godina postojanja, od trenutka kada je potpisan Rimski sporazum.

Mini-samit u Versaju nije ustanovio nikakvu jasnu i pozitivnu praksu  kako bi se smirile tenzije prisutne među EU članicama, tvrdi Erik Bonse za Tagescajtung (Tageszeitung):

Stvari se za evropske političare kreću punom brzinom. Za nedelju dana, oni nameravaju da proslave 60 godina otkako su u Rimu potpisani osnivački ugovori koji su bili ključni za građenje EU. Međutim, raspoloženje među dvadeset i osam članica teško da je slavljeničko. Mnogi su ljuti jer Angela Merkel gura u prvi plan što hitnije rezrešenje aktuelne rasprave o “Evropi u više brzina”. Oni se, naime, osećaju isključenima upravo zbog ovakvog njenog “podizanja lestvice”.

Kritika ne dolazi samo iz pravca grupe zemalja Višegradske grupe. Finska i Austrija takođe imaju velike rezerve. Čak je i Komisija EU nezadovoljna raspravom o budućnosti EU. EK je pre dve nedelje predstavila pet scenarija za reformu EU, ali oni u proteklim razgovorima nisu zauzeli neko značajnije mesto. Izgleda da je samo treća opcija, prema kojoj bi Nemačka i nekoliko partnera krenuli napred punom brzinom dok bi “sporije” zemlje članice ostavili iza sebe, imala kakvu-takvu privlačnost za Merkelovu. Na mini-samitu u Versaju, Španija i Italija su takođe izrazile simpatije za ovu opciju. Kada je u pitanju stanje evra ili situacija oko poreza i taksi, nekoliko EU članica želi isključivo vožnju u “brzoj traci”. Niko, međutim, ne zna kakav će biti pravac Evrope nakon Bregzita – pa čak ni Angela Merkel. Iz tog razloga postoji još dosta toga što bi trebalo uraditi pre početka samita u Rimu. I eto – umesto radosti i prijatne atmosfere, u vazduhu se i dalje oseća prisustvo skoro nepremostivih problema.

Poljski publicista Jakub Majmurek objašnjava da bi “dvobrzinskom Evropom mogla biti raspršena iluzija da sve EU članice žele čvršću i bliskiju integraciju. Podela između onih koji bi pripadali centralnom jezgru i ostatka EU kao nikad dosad podeliće EU članice a jaz će se nepremostivo produbljivati”. Ovo je trend koji će ostaviti nemale posledice po Poljsku, piše uvodničar poljskog izdaja Njuzvika.

Njuzvik Poljska, Varšava

Zemlje koje se trenutno integrišu (ukoliko se uvede “Evropa u dve brzine”) biće daleko manje sklone da ulaze u savez s onim zemljama koje su manje imućne – takva je, recimo, Poljska – a to će ih postepeno gurati dalje od centra. U dvobrzinskoj Evropi ne samo da će biti teško pristupiti Evropskim sredstvima već takođe i zalagati se za sopstvene interese. Izvan glavnog kruga integracije (kojem pripadaju one ‘brže’ članice EU), možemo slobodno da zaboravimo naš san, naime, da će Poljska biti u toj grupi pa samim tim sa još nekoliko zemalja iz ‘tvrdog jezgra’ imati i centralnu ulogu u oblikovanju politike EU o energiji, odbrani i politici prema Istoku. Ovo sve više zabrinjava, jer – u slučaju daljih tenzija između SAD i Rusije – moramo posedovati evropsku solidarnost kako bismo obezbedili energetsku i vojnu bezbednost.

Koliko će Bregzit uticati na ostatak EU? Da li će on dovesti do raspada, ili će nakon njega započeti novi pritisak na evropsku koheziju “, pita se uvodničar torinskog dnevnika La Stampa, Stefano Stefanini.

La Stampa, Torino

“Versajska četvorka” nema nikakvih sumnji  u to da bi Unija trebalo da i dalje prati liniju ideje o “dvobrzinskoj Evropi”. Ovo nije nova ideja. […] Uniformni odgovor 27 članica EU koji su dale 23. juna prošle godine u vezi britanskog referenduma [tj. Bregzita] ne bi trebalo da nas dovede u zabunu: on je odbrambene prirode i suštinski vođen zaštitom nacionalnih interesa. Jedinstvo je pre formalno nego stvarno; ono je nepostojeće kada je u pitanju budućnost EU; svako ima svoje prioritete. Jedna Evropska unija po principu  à la carte može predstavljati svrsishodnu taktiku, i vežba u postizanju konsenzusa, ali mi i dalje nemamo pojma kuda EU ide. Postoje četiri pravca od ukupno pet koje je predložio Junker u svojoj “Beloj knjizi” o budućnosti Evrope.

“Ova Bela knjiga je prilično sumorna”, iznosi Dagens Nyheter.

“Znaci unutrašnjeg konflikta i starenje stanovništva su evidentni, dok je globalni uticaj Evrope sve manji. “Pet scenarija predloženih kako bi se izbegla Evropa u dve brzine teško da će rešiti problem, tvrdi se u komentaru urednika, uz podsećanje da “EU à la carte” već postoji jer nisu sve države članice usvojile jedinstvenu valutu. Naprotiv, postoji rizik da bi se, usled brojnih predloženih smerova budućeg kretanja Evropske unije, izgubile važne vrednosti onda kada EU direktive postanu svojevrsno uplitanje kroz različita pravila i angažovanja. Osim toga, postoji verovatnoća da će manje članice EU izgubiti svoj uticaj ukoliko bude usvojen koncept EU na više (tj. barem dva) koloseka.

 

13. 03. 2017 (Alternatives économiques)

Vox Europ 

Otvorene kancelarije: trend poguban za rad i učinak

01

Radna mesta iziskuju više zidova, a ne manje, piše Lindsey Kaufman. Ona radi kao stariji kopirajter u jednoj njujorškoj reklamnoj agenciji. Živi u Bruklinu. Njene osvrte, kolumne i eseje objavljuju Washington Post, Our Town Downtown i xoJane.

Moj šef je pre godinu dana najavio da će se naša velika reklamna agencija sa sedištem u Njujorku preseliti u novi prostor sa “otvorenim kancelarijskim prostorom”: bez zidova, bez pregrada – svi su na “vetrometini”, a radni stolovi neograđeni i može im se slobodno pristupiti sa svih strana. Nakon devet godina rada u njoj, kao iskusna i priznata uposlenica, bila sam prinuđena da svoju privatnu kancelariju zamenim stolicom postavljenom za dugački, zajednički sto. U tom sam se trenutku osetila kao da mi je šef je ukrao svu odeću i ostavio me da stojim u donjem vešu.

08Naš novi, moderni kancelarijski prostor u četvrti Trajbeka (Tribeca) je divno prozračan, pa ipak – izuzetno ugnjetavački i tlačiteljski. Nema ničeg što bi u njemu bilo privatno. Prvog dana sam zauzela svoje mesto za stolom dodeljenim našem kreativnom odeljenju, pored jedne zgodne žene koja je, kako mogu da pretpostavim, u prošlom životu bila brodska sirena u kombinaciji s obilnom količinom psovki koje je iz sebe izbacivala u okolni prostor. Čitavog tog prvog dana na novom radnom mestu ona je neprestano prekidala ostale mešajući im se u radne zadatke i obaveze, vičući i grohotom se smejući, sve to u kombinaciji sa glasnom muzikom koju je otpanjila. Kao neko ko pije izuzetne količine vode, čak sam se pribojavala da će mi koleginice i kolege “lupati recke” koliko često idem do toaleta.

Na kraju radnog dana, uputila sam jedno “zbogom” ka 12 pari očiju za koje sam pomislila da me gledaju osuđujuće jer u 5:04 popodne “već odlazim”. Najkraćim mogućim putem uputila sam se ka prodavnici “Beats” kako bih kupila najbolje slušalice koje bi, kako sam se iskreno nadala, bile u stanju da ponište buku konstantno razdragane “brodske sirene” koja je sedela tik do mene.

07

Uprkos očiglednim problemima, model otvorenih kancelarija nastavio je da zadire među radna mesta i zaposlene širom Amerike. Danas oko 70 odsto američkih kancelarija nema nikakve ili ima niske pregrade, prema Međunarodnoj asocijaciji za radna postrojenja (International Facility Management Association). Silikonska dolina prednjači u rušenju zidova i pregrada. Google, Yahoo, eBay, Goldman Sachs i American Express – sve ove kompanije su svesrdno prihvatile i primenile ovaj model “otvorenosti” radnog prostora i njegove potpune izloženosti. Izvršni direktor Fejsbuka Mark Zakerberg angažovao je čuvenog arhitektu Frenka Gerija (Frank Gehry) u osmišljavanju najvećeg otvorenog radnog prostora u svetu u kojem bi radilo gotovo 3.000 inženjera. Kao biznismen, Majkl Blumberg veoma je rano počeo da prednjači u u primeni ovog koncepta; on je bio među prvima koji su primenili trend otvorenog prostora. Blumberg je za ovakvu promenu radnog ambijenta rekao kako se “ovim konceptom promovišu transparentnost i pravičnost”. On je, čak, ovaj model i slavodobitno preneo u sopstveni radni prostor u trenutku kada je postao gradonačelnik Njujorka, uspostavljajući na svom radnom mestu u Gradskoj kući “boks za bikove” (bullpen) kao “simbol otvorene komunikacije i dostupnosti gradonačelnika svim građanima”.

10Ove “otvorene kancelarijske hale” idealne su za maksimalno iskorišćavanje kompanijskog prostora uz minimiziranje troškova. Šefovi vole mogućnost što boljeg nadziranja svojih zaposlenih, ubeđenih da tako obeshrabruju potajno gledanje pornografskih filmova, konstantno “blejanje” na društvenim mrežama i neograničenu ličnu upotrebu mobilnih telefona – sve ono što ne treba da uđe u radni sat prilikom obračuna njihovih plata.

Poslodavci, međutim, stiču jedan lažni osećaj o većoj produktivnosti.

Jedna studija iz 2013. pokazala je da su mnogi radnici u otvorenim kancelarijama isfrustrirani usled prisutnih smetnji koje dovode do slabijeg radnog učinka. Skoro polovina ispitanih radnika zaposlenih u otvorenim ofisima izjavilo je kako je “nedostatak akustičke privatnosti i izloženost buci” za njih postao ozbiljan problem – nedostajali su im mir i tišina, ili sopstvena muzika koja ih inspiriše za rad, ili im je naprosto smetao “vodopad stranih zvukova i signala”  koji ih je prosto zapljuskivao na otvorenom prostoru. Više od 30 procenata njih žalilo se na nedostatak vizuelne privatnosti.

11

U međuvremenu, “lakoća interakcije” sa kolegama – problem koji je koncept otvorenih kancelarija navodno trebalo da popravi – bio je naveden kao problem među nešto manje od 10 posto zaposlenih (u bilo kojoj vrsti kancelarije). Zapravo, istraživanja pokazuju da su upravo oni koji rade u svojim privatnim kancelarijama najmanje skloni da svoju sposobnost da komuniciraju sa kolegama identifikuju kao problem “jer njihova kancelarija ima zidove”. U jednoj prethodnoj studiji, istraživači su zaključili da je “gubitak produktivnosti zbog ometanja bukom… u otvorenim kancelarijama udvostručen u odnosu na privatne kancelarije”.

05Nedeljnik Njujorker je u svom osvrtu na istraživanja vezana za ovakav inovativni dizajn radnog mesta utvrdio kako je navodna korist od otvorenih kancelarija u izgradnji novih prijateljstava jednostavno maska kojom se zabašuruju negativne posledice koje ovakav radni ambijent ima po radni učinak. I dok zaposleni s jedne strane osećaju kao da su navodno deo jednog opuštenog, inovativnog preduzeća, ta vrsta ambijenta, kada se podvede crta, šteti zaposlenima u ovakvim prostorima baš kao što narušava i njihovu produktivnost, kreativno razmišljanje i zadovoljstvo.

Osim toga, dokazano je da osećaj privatnosti pojačava radni učinak na poslu, dok u suprotnom može izazvati osećanje bespomoćnosti. Pored neprestanog uznemiravanja i neželjenih upadica sa strane, moje kolege i ja sada smo takođe i podložniji zarazi i bolestima: Prošle sezone, talas gripa je poput domina redom pokosio sve moje saradnike, piše Lindzi Kaufman za Vašington post.

14

Radeći u novom, otvorenom prostoru priznajem da sam stekla i neke dodatne zanimljive, neočekivane i naknadne veze sa svojim već starim drugarima, dodaje Lindzi. Pa ipak, uprkos svemu, ovo i nije neka uteha jer je moj lični učinak na poslu treskom udario na najniži nivo svih vremena. Sada mojih 12 saradnika i ja sedimo za jednim stolom gledajući se međusobno i razgovarajući od devet pre podne do pet popodne. To vam je kao da ste u srednjoj školi sa gomilom odraslih. Oni koji su, sve donedavno, decenijama radili u svojim kancelarijama sada su se na “vetrometini” i otvorenom prostoru pokazali kao najglasnijiji i najgrublji. Takvi, sve dosad, nisu morali ni da uzimaju u obzir koliko prenošenje ličnih navika bučnog reagovanja iz svojih kancelarija na zajedničku radnu površinu sada utiče na ostale, tako da sada jedni drugima izvikuju svoje ideje preko zajedničkog radnog stola; uz to – da nesreća bude čak i veća – ispovrtali su sve stare, izlizane viceve “iz dobrih starih vremena”, koje smo svi čuli već po 100 puta, a koje sada neumorno recikliraju.

06Kao rezultat toga, jedini trenutak kada mogu da efikasno radim jeste onda-i-samo-onda kada nikoga drugog nema uokolo, ili ako se izolujem u neku od onih malih – a  uvek tako željno traženih – zastakljenih “kockica” (Cubicle: soba za sastanke), smeštenih po obodu ove “šljakerske pustopoljine”.

I za kraj, jedna poruka poslodavcima: ukoliko žele da koncipiraju zaista uspešan model funkcionisanja otvorenih kancelarija, morali bi da pod hitno preduzmu mere u cilju poboljšanja radnog učinka. Oni bi, kao prvo, trebalo da stvore više privatnih prostora – i to takvih da više ne izgledaju poput akvarijumske staklene kugle. Oni bi, takođe trebalo da primene i pravila ograničenja međusobne interakcije: ako je, recimo, jedan kolega sa slušalicama na ušima, onda je to znak da treba da mu se obratite nekom narednom prilikom ili mu naprosto samo pošaljete e-mail. I molim vas, uvažite još jednu molbu: eliminišite muziku koja zapljuskuje naše uši, mozgove i radna mesta. “Metalika” u 3 popodne nije baš uvek u skladu sa pripremom za važan sastanak koji započinje u 4 popodne.

03

Sa druge strane, kompanije mogu da jednostavno prihvate i primene još jedan novi trend u obavljanju posla, naime: da zaposlenima omoguće da rade od kuće. Ovakav model povećao je produktivnost, jer zaposleni više sati provedu radeći a manje pauziraju. Povrh toga, one koji rade od kuće manje prekidaju i ometaju.

A mene, kada sam kod kuće, najviše ometa – frižider.

Lindzi Kaufman, Vašington post

Čarolija brojeva: lepota skrivena u matematici

00

Koncept lepote u nauci i matematičkim formulama pojava je koju su zapazili još prvi matematičari. Lepotu i nauku, recimo, jako lepo ilustruje metod pomoću kojeg  matematičari rešavaju kvantnu teoriju ili opisuju gravitaciju. Od formule E = mc² do teorije struna, matematička lepota je hiljadama godina inspirisala fizičare da sastave neke od najzanimljivijih opisa stvarnosti. “Lepota je baklja koju držite u uverenju da će vas napokon dovesti do istine”, kaže ser Majkl Atijah (Michael Atiyah).

Francuski fizičar Pol Dirak

Francuski fizičar Pol Dirak

Pol Dirak (Paul Dirac) je imao oko za lepotu. U jednom eseju iz maja 1963. ovaj britanski nobelovac je devet puta pomenuo lepotu. To je učinio u četiri maha, i to u četiri uzastopne rečenice, dakle „s predumišljajem“. U tom članku, Dirak je predstavio način na koji fizičari vide prirodu. Rečju „lepota“, međutim, nikada nije definisan jedan zalazak sunca, niti jedan cvet, ili priroda u bilo kom tradicionalnom smislu. Dirak je govorio o kvantnoj teoriji i gravitaciji. Lepota leži u matematici.

001Šta to u matematici znači „biti lep“? Ne radi se o izgledu simbola na stranici. To je, u najboljem slučaju, od sekundarne važnosti. Matematika postaje lepa snagom i elegancijom svojih argumenata i formulama; kroz mostove koje gradi između prethodno nepovezanih svetova. Onda kada iznenađuje. Za one koji uče jezik, matematika ima isti kapacitet za lepotu kao umetnosti, muzika, nebo ispunjeno zvezdama u najtamnijoj noći.

“Lagani razvoj Mocartovog koncerta za klarinet je zaista divno muzičko delo, ali ne bismo zbog toga otštampali stranicu s notama i stavili je na zid. Ne radi se o tome da delo nije lepo: Radi se o muzici i idejama, kao i o emocionalnoj reakciji”, kaže Viki Nil (Vicky Neale), matematičarka sa Univerziteta u Oksfordu. “Ista je stvar i s jednim matematičkim delom. Nije u pitanju kako ono vizuelno izgleda, već je u osnovi svega estetika misaonih procesa.”

Skeniranje mozga matematičara pokazuje da njihovo posmatranje formula koje smatraju lepima izaziva u njima aktivnost u istoj emocionalnoj regiji mozga kao i kada se uživa u nekom velikom umetničkom ili muzičkom delu. Što je formula lepša, to je veća aktivnost u medijalnom orbito-frontalnom korteksu. “Što se tiče reakcije našeg mozga, matematika za njega ima istu lepotu kao i umetnosti. Postoji zajednička neurofiziološka osnova”, kaže ser Majkl Atijah (Michael Atiyah), počasni profesor matematike univerziteta u Edinburgu.

01

Pitajte matematičare o najlepšoj jednačini: veoma često bi vam kao iz topa mnogi od njih dali isti odgovor: nju je u 18. veku napisao švajcarski matematičar Leonard Ojler (Leonhard Euler). Ona je kratka i jednostavna: eiπ+1=0. Ona je po mnogim matematičarima savršen uzor urednosti i kompaktnosti, a to je čak i za oko laika koji se ne razume u brojeve i matematičke nauke. Njena lepota, međutim, dolazi iz dubljeg razumevanja postavljenih odnosa: ovde je pet najvažnijih matematičkih konstanti zajedno uvezano u jednu. Ojlerova formula spaja svet kružnica, imaginarne brojeve i eksponencijale.

Lepota zapretena u drugim formulama može biti i očiglednija. Svojom epohalnom formulom E=mc2, Albert Ajnštajn izgradio je most između energije i mase, dva koncepta koja su ranije bila Odvojeni Svetovi. Kosmolog Megi Ejdrin-Pokok (Maggie Aderin-Pocock), ju je prozvala ’najlepšom’. “Zašto je tako lepa? Jer je u pitanju sasvim životna stvar. Od ove formule pa ubuduće,  energija će imati masu, a masa se može pretvoriti u energiju. Ova četiri simbola karakterišu čitav Svet i Svemir. Teško je zamisliti kraću formulu koja poseduje više snage”, kaže Robbert Dijkgraaf, direktor Instituta za napredne studije u Prinstonu, gde je, uzgred, i Ajnštajn takođe predavao, i to među prvima u svojoj oblasti.022

Ajnštajn je bio, takođe, možda i najveći pobornik lepote i estetike matematičkih i fizičkih formula. Večito u sukobu s „kvantašima“, tj pobornicima kvantne fizike, jedan od njegovih argumenata kojeg je neprekidno ponavljao je i taj da „formule kvantnih fizičara nisu lepe“. A to je već po sebi, po njegovom ubeđenju, bio indikator njihove netačnosti (ispostavilo se da nije bio u pravu).

Jedan od razloga za postojanje gotovo objektivne lepote u matematici jeste i to što koristimo reč „lepo“ kako bismo takođe ukazali na njenu sirovu snagu u ideju. Jednačine ili rezultate proizašle iz matematike koji se smatraju lepim, skoro su kao napisane pesme. Snaga svake varijable (tj. promenljive) nešto je što je deo iskustva. Ukoliko se osvrnemo na matematiku ili, recimo, na prirodu, one se po pravilu opisuju sa samo nekoliko simbola – a upravo im to daje grandiozni osećaj elegancije i lepote”, dodaje Dijkgraaf. “Drugi element je osećaj da njena lepota odražava stvarnost. Ona je odraz osećaja za red i uređenost koji su deo zakona prirode. “

017Moć jedne jednačine da poveže domene matematike koji nam izgledaju potpuno neuklopivo i nepovezano je prilično česta pojava. Profesor Markus Du Sotoj (Marcus Du Sautoy) koji na Univerzitetu Oksford predaje matematiku gaji veliki sentiment za Rimanovu formulu koja mu je „slaba tačka“. Bernhard Riman (Bernhard Riemann) je 1859. (iste godine kada je Čarls Darvin zapanjio svet svojom knjigom „O poreklu vrsta“, u kojoj je izložio svoju teoriju evolucije), objavio formulu koja otkriva koliko prostih brojeva (tzv. prim-brojeva ili primova) postoji unutar skupa prirodnih brojeva, gde su primovi celi brojevi deljivi samo sa samim sobom i jedinicom (kao što su 2 , 3, 5, 7 i 11). Dok jedna strana jednačine opisuje proste brojeve, druga je kontrolisana nulom (tj. nulama).004“Ova formula pretvara ove nedeljive proste brojeve, u nešto sasvim drugo”, kaže Du Sotoj. “S jedne strane, imate te nedeljive proste brojeve i onda te Riman vodi na taj svoj put koji vas odvodi negde potpuno neočekivano, do onih stvari koje danas zovemo Rimanovim nulama. Svaka od ovih nula dovodi do zapisa – i to je, onda, kombinacija svih ovih zapisa zajedno, koja nam kazuje kako su prosti sa druge strane raspoređeni po svim brojevima “.

015Pre više od 2.000 godina, drevni grčki matematičar Euklid rešio je numeričku zagonetku na tako divan način da i danas izmamljuje osmeh divljenja – recimo matematičarki Viki Nil, i to svaki put kad joj ova Euklidova padne na pamet. “Kada mislim o lepoti u matematici, moje prve misli nisu vezane za jednačine. Za mene je to mnogo više od prostog argumenta; to je način razmišljanja, specifičan, jedinstveni način na koji se neki dokaz izvodi”, dodaje ona.

Euklid je dokazao da postoji beskonačno mnogo prostih brojeva. Kako je to postigao? Počeo je tako što je zamišljao univerzum u kojem količina prostih brojeva nije beskonačna (kada bi, dakle, postojala dovoljno velika tabla, oni bi svi mogli da se popišu kredom).

On se, potom, upitao šta bi se desilo kada bi se svi ovi prosti brojevi zajedno pomnožili: 2x3x5, i tako dalje, sve do kraja liste, a rezultat bi pridodao na broj 1. Ovaj ogroman novi broj nam daje odgovor. Ili je on već sam po sebi prost broj – pa bi tako i inicijalna lista prostih brojeva bila nepotpuna – ili je deljiv sa manjim prostim brojem. Ali, ukoliko Euklidov broj podelimo bilo kojim primom koji je zabeležen na ogromnoj-a-konačnoj-tabli, uvek bi preostala jedinica. Ovaj broj nije deljiv s bilo kojim primom s liste. “Ispostavilo se da u ovoj kalulaciji stvar doterujete do apsurda, kontradikcije”, kaže Nilova. Dakle, početna pretpostavka – da je količina prostih brojeva konačna – mora biti pogrešna.

“Ovaj je dokaz za mene stvarno predivan.Potrebno je samo malko više porazmisliti kako biste se udubili u suštinu, ali, zapravo, ne podrazumeva niti iziskuje godine proučavanja nekih teških matematičkih koncepata. Iznenađujuće je da možeš da dokažeš nešto tako teško na ovako elegantan način”, dodaje Nilova.

008

Evo tog briljantnog Euklidovog rezonovanja samo na blago „zafelširan“ način:

Uzmimo, na primer, da smo se uzjogunili i tvrdimo da su 3 i 5 “jedini prosti brojevi”. OK, kaže Euklid, pomnožimo onda 3 i 5 i rezultatu dodajmo jedinicu, tj., 3×5+1=16.  Ha, broj 16 nije deljiv sa 3 ili 5, ali je deljiv sa 2, a 2 nije deljiv nijednim drugim brojem osim samim sobom, dakle prost je. Sada moramo popustiti i priznati da naš novi skup prostih brojeva mora da sadrži i dvojku, tj. prosti brojevi su sada 2, 3 i 5.

Odlično, pomnožimo sada sve te proste brojeve i dodajmo rezultatu jedinicu, tj., 2x3x5+1=31. Aha, 31 je broj koji je deljiv jedino samim sobom, prema tome prost je. Naš skup “jedinih prostih brojeva” mora da uključi i broj 31, tj. on sada sadrži brojeve 2, 3, 5 i 31. Ovakvim postupkom možemo od bilo kog konačnog skupa prostih brojeva generisati nove i nove proste brojeve i to tako da je, množenjem “svih prostih brojeva” i dodavanjem jedinice, dobijen ili novi prost broj (kao što je broj 31 u gornjem primeru) ili složen broj koji je deljiv nekim prostim brojem koji se ne nalazi u našem polaznom skupu (kao što je bio slučaj sa brojem 2 u gornjem primeru). I tako do beskonačnosti. Dakle, prostih brojeva ima beskonačno mnogo. Koliko god daleko išli po brojnoj osi, uveć ćemo naići na neki prost broj. Phew.

19Da pogledamo ponovo našu listu prostih brojeva manjih od sto: 2, 3, 5, 7, 11, 13, 17, 19, 23, 29, 31, 37, 41, 43, 47, 53, 59, 61, 67, 71, 73, 79, 83, 89, 97… Primetimo odmah da prostih brojeva manjih od 100 ima manje nego prirodnih brojeva  manjih od 100,  te da se “razređuju” na neki način:  recimo, u dekadi od 10 do 20 ima ih četiri (11, 13, 17, 19), dok ih u dekadi od 20 do 30 ima samo dva (23 i 29), itd. Bez obzira što su prosti brojevi “ređi” od prirodnih brojeva – ili od parnih brojeva, svejedno – njih ipak ima podjednako “beskonačno mnogo” koliko i prirodnih brojeva.

Ipak, postoji beskonačno i postoji beskonačno. Na primer stepena broja 2 ima takođe beskonačno mnogo na brojnoj osi, ali između brojeva 1 i 1000 njih ima tačno deset: 1, 2, 4, 8, 16, 32, 64, 128, 256, 512. Prostih brojeva u istom intervalu ima 72 komada.

U teoriji brojeva, i u matematici uopšte, prosti brojevi su izuzetno značajni zbog sledeće ognjene teoreme: Svaki prirodan broj može da se na jedinstven način napiše kao proizvod prostih brojeva. Fundamentalna stvar. Imam bilo koji broj i on može da se jednoznačno razloži na proizvod svojih faktora. Na primer, 15=3×5, ili 60=2x2x3x5, itd.

08

Iza estetski izuzetno prijatnih tj lepih procesa nalazi se izuzetno lepa matematika. Pa, barem ponekad, ako ništa drugo. Hana Fraj (Hannah Fry), predavačica egzotičnog predmeta pod nazivom „matematika gradova“ na UCL godinama je kvarila vid zureći u Navje-Stouksove jednačine (Navier-Stokes). “One su jedna posebna matematička rečenica koja je u stanju da opiše čudesno lepo i raznoliko ponašanje gotovo svih tečnosti na planeti Zemlji”, kaže ona. Shvatanjem ove formule, možemo potom razumeti ponašanje svih fluida, svih elemenata u tečnom agregatnom stanju: protok krvi u telu, kako brodovi klize kroz vodu, ili kako da napravimo sjajne čokoladne prelive.

17U svom eseju iz 1963. godine, Dirak je uzdigao lepotu sa estetskog nivoa na nešto daleko više (ili, možda, dublje): na put ka Istini. “Daleko je važnije imati lepotu u jednoj jednačini nego je primeniti u eksperimentu”, napisao je on, nastavljajući: “Čini se da, ako se deluje i razmišlja sa stanovišta kreiranja lepote u jednačinama, i ukoliko se sluša sopstveni unutarnji glas, onda tu sigurno postoji linija napretka.” Na prvi pogled šokantna izjava, Dirak je njom definisao ono što je danas postalo uobičajeno matematičko razmišljanje: kada neka lepa jednačina izgleda u suprotnosti sa prirodom, krivica leži ne na matematici već na njenoj primeni na pogrešni aspekt prirode.

“Istina i lepota su usko povezani, ali nisu isto”, kaže Atijah. “Nikada niste sigurni da li imate istinu „u rukavu“. Sve što možemo da učinimo je da neprekidno težimo ka sve boljim i savršenijim istinama, a svetlost koja vas na tom putu vodi je – lepota. Lepota je baklja koju držite pred sobom i pratite stazu koju ona osvetljava, u uverenju da će vas napokon dovesti do istine.”

Nešto što je blisko veri u matematičkoj lepoti je fizičare konačno dovelo do osmišljavanja dva najzanimljivija opisa stvarnosti: prvi je supersimetrija, a drugi teorija struna (a potom na nju nadograđena i teorija superstruna). U Supersimetričnom svemiru, svaki poznati tip čestice ima svog težeg, nevidljivog blizanca. Po teoriji struna, realnost ima 10 dimenzija, ali je njih šest „sklupčano“ tako čvrsto da su (za sada) skriveni od nas i naše tehnologije. Matematika koja stoji iza obe teorije se veoma često opisuje kao lepa, ali uopšte nije jasno da li je to tačno – u svakom slučaju, ima mnogo onih koji misle da ove teorije poseduju ogromnu matematičku lepotu.006Ovde matematičare neprekidno vreba opasnost. Lepota je nepouzdan vodič. “Možete, bukvalno, biti zavedeni nečim što nije tačno. I to je rizik koji preuzimate”, kaže Dijkgraaf koji radi u institutu čiji je moto “Istina i lepota”, dok su na grbu iscrtane jedna naga i jedna obučena žena. “Ponekad pomislim da fizičari, kao nekada Odisej, moraju da se privežu za brodski jarbol kako ih ne bi zavele zavodljive sirene matematike.”

Može biti da su matematičari i naučnici još jedini koji bez oklevanja koriste reč “lepo”. Nju retko koriste i književni, umetnički ili muzički kritičari, koji možda strahuju da će zvučati previše „prostosrdačno“, odnosno da će ovaj pojam biti shvaćen kao površan, ili, čak, kao – kič.

“Veoma sam ponosan što je u matematici i nauci još uvek prisutan koncept lepote. Mislim da je to neverovatno važan koncept u našim životima”, kaže Dijkgraaf. “Osećaj lepote koji doživljavamo u matematici i nauci je višedimenzionalni osećaj lepote. Ne razmišljamo da li je u bilo kakvom sukobu s onim što je duboko, ili zanimljivo, ili moćno, ili značajno i sa smislom. Za matematičara, sve je obuhvaćeno ovom jednom rečju: lepota.”

Gardijan

SSSR u 10 objekata: Raj konstruktivističke komune

0001

Arhitektura Sovjetskog Saveza odražava raznoliku istoriju dugu 74 godine – od nametanja staljinističkih čudovišnih objekata – poput zdanja moskovskog Ministarstva spoljnih poslova  do komunalnih šema projektovanih da reformišu (ili eliminišu) porodični život.

Nekoliko godina nakon revolucije 1917. oktobra, u  sedište Komunističke internacionale stigao je predlog kojeg je podneo slikar i vajar Vladimir Tatlin, a kao deo konkursa za podizanje javnih skulptura širom Sovjetskog Saveza. Podignut na obali Neve, njegova veoma visoka nakrivljena čelična struktura mogla bi da u sebe primi čitavu zgradu Kominterne, s velikom količinom stakla čija je rotacija trebalo da predstavlja simbol revolucije i dijalektičke misli.

Najpoznatija zgrada u istoriji 74 godina starog Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR) nikada nije izgrađena; U stvari, teško je verovatno da je ikada i mogla biti podignuta, iako današnja tehnologija čini da ovakav objekat bude daleko izvodljivji nego kada je tokom druge decenije XX veka prvi put predložen. Narativ ove arhitektonske metafore takođe je trebalo i da na uzoran način sumira sovjetski državni socijalizam. Ovo nam zdanje, zapravo, takođe puno govori o jednoj državi čija je istorija bila daleko od monolitne, koja je srljala od potpune otvorenosti do državnog terora i obratno, arhitektonske forme koja je simbolizovala puno toga – od masovne proizvodnje do kulture nesvakidašnjeg spektakla koji se događa jednom i nikada više, od sovjetizacije do intenzivnog angažmana u sredinama s lokalnim, autohtonim tradicijama.

1 | Marsova Polja, Petrograd – Lev Rudnev, 1917

Ovaj spomenik palim revolucionarima, postavljen u sam centar paradne piste popularne tokom carističke ere, zapravo je započet u vreme između Februarske revolucije koja je oborila cara i Oktobarske revolucije koja je boljševike dovela na vlast. Trg je okružen teškim pločama od crvenog granita, prekrivenog crvenim zastavama sa natpisima koje je smislio komesar za prosvetu, Anatolij Lunačarski – vizuelni efekat odisao je širinom i prostranošću i bio je veoma originalan i impozantan. Rudnev, njegov asistent i mladi arhitekta je, nakon 30 godina, izašao na loš glas zbog svojih projekata staljinističkih solitera u Moskvi i Varšavi.

2 | “Traktornaja” stanovanje i razvoj, Lenjingrad – Gegelo, Nikolski i Simonov, 1925.

Svojevrsni izuzetak u sovjetskoj arhitekturi, prvi veliki stambeni koncept i kompleks u SSSR-u bila je “Traktornaja”, koja je preuzela štafetu od klasične arhitektonske tradicije Petrograda, sa svojom atraktivnom matricom korišćenja boja, mirnim i urednim rasporedom, i njegovim čudnim dekonstruisanim Trijumfalnim lukovima. Sovjetsku arhitekturu je u tom daleko logičnije i primerenije uporediti s nordijskim klasicizmom u jednoj savremenoj Švedskoj ili Finskoj nego u okvirima sovjetskog konstruktivizma. Ova naselja su bila dom radnicima koji su radili u metalurškom kombinatu “Putilov” a koji su bili okosnica boljševičkog ustanka iz 1917. (danas je taj objekat deo oblasti „Narvskaja zastava, koja je bila ogledni uzorak avangardne arhitekture 20-tih godina XX veka.

3 | Narkomfin zadružni dom, Moskva – Mojsej Ginzburg, 1928.

Društvene ideje zapretene iza fasada ove napuštene zgrade pale su u zaborav već nakon nekoliko godina po njenom završetku, iako su arhitektonski koncepti  koji se u njoj ogledaju preuzeti od zapadnoevropskih arhitekata kao što su Le Korbizije (Le Corbusier), Vels Kouts (Wells Coates) i Denis Lasdun (Denys Lasdun). Sama zgrada, koja je smeštena na izuzetno skupoj parceli, sada je u stanju raspadanja. Ironično, mnoge od ovih ideja o društvenim prostorima i objektima za masovno stanovanje bile su široko prihvaćene pri koncipiranju luksuznih stanova širom sveta.

(“Narkomfin” zgrada. Ovaj projekat Mojseja Ginzburga poizvod je ideala socijalističke utopije. Fotografija: Itar-Tass Foto agencija/Alamy)

4 | Majakovskaja, metro stanica, Moskva – Aleksej Duškin, 1938

Moskovski metro – zajedno sa svojim kasnijim srodnim izdancima u Petrogradu, Kijevu, Bakuu, Taškentu, Harkovu, Erevanu i drugde – polaže pravo na titulu projekta sovjetske arhitekture koji može najviše zapanjiti. Od svih jedinstveno koncipiranih stanica moskovske podzemne železnice Majakovskaja stanica možda najviše oduzima dah. Njen velelepni hol u hromu i mermeru je proizvod jednog od najtežih i najopasnijih građevinskih projekata tokom 1930-tih, bez ikakvih mera bezbednosti za radnike, s visokom stopom nezgoda i rasprostranjenom upotrebom osuđenika na prinudnom radu. Na zasvođenom plafonu ove neverovatno duboke stanice – podignutoj da ujedno posluži i kao skrovište, što se i desilo tokom Drugog svetskog rata – sastoji se od svetlucave serije mozaika od kojih vas hvata vrtoglavica; ova stanica je idejno čedo velikog realističkog slikara Aleksandra Dejneka, koji ovim mozaikom prikazuje “24 sata sovjetskog neba”.

(Sa svojim hromiranim elementima i mermernim holovima, Majakovskaja je najlepša metro-stanica u Moskvi. Fotografija: Gary Hershorn/ Reuters)

5 | Ministarstvo spoljnih poslova, Moskva – Gelfrejk i Minkus, 1948

Po okončanju Drugog svetskog rata, razorena sovjetska država preusmerava dragocene resurse u naizgled kapriciozne projekte kao što su to sedam Trijumfalnih solitera. Njih šest smešteno je duž moskovskog Vrtnog prstena – ove titanske, čudovišne zgrade zauzimaju čitave gradske blokove i rastu u visinu poput tornjeva Kremlja, navodno na insistiranje samog Josifa Staljina. Još tri je izgrađeno u sveže zaposednutim – novim, ili “bratskim” – gradovima: Rigi, Varšavi i Pragu. Najbolje od “Moskovske sedmorke” ispalo je Ministarstvo spoljnih poslova, gordo uzdignutog i veoma nalik gotici, čiji “vizuelni ritam” pridaje ovom tornju osećaj zastrašivanja, užasa i zla – odgovarajući svojoj nameni na vrhuncu Hladnog rata između Sovjetskog Saveza i Zapada.

6 | Železnička stanica Dubulti,  Jūrmala  – Igors Javeins, 1977

Kada je 1956. godine Nikita Hruščov osudio “ispade” staljinističke monumentalnosti, sovjetska arhitektura prošla je kroz treću od svojih brojnih iznenadnih stilskih preokreta i faza, vraćajući se ovog puta modernizmu. Neki od rezultata bili su banalni iako je puno toga zračilo optimizmom kao i arhitekturom slobodne forme. Ova železnička stanica na obali mora u Letoniji je vrhunski primer, predstavljajući entuzijazam kroz skulpturalne “betonske ljuske” – strukture koje su Sovjeti pozajmili iz kalifornijske arhitekture 1950-tih. Jasnoća, obilje svetla i lakoća ovih konzolnih formi prkose gravitaciji, stojeći između Baltičkog mora i reke, a danas prostor za umetničku galeriju i biletarnice. Datumi realizacije ovog projekta, međutim, opisuju ovu arhitektonsku priču na ne tako ohrabrujući način: zgrada izgleda kao klasični dizajn iz 1950-tih, iako je završena tek 1977. godine, kada je arhitektonski trend po čijem je uzoru već odavno prohujao.

(Stanica Dubulti slovi za jedini moderan umetnički prostor u Evropi koji ujedno funkcioniše I kao železnička stanica. Fotografija: Alamy)

7 | Krematorijum, Kijev – Avram Milecki, 1968-1981

Ova sumorna, jedinstvena građevina danas je često omiljen sadržaj fotografskih publikacija na teme tipa “Fenomenalni objekti futurističke sovjetske arhitekture”. Čudna, majci nalik stvorenja, postavljena su na dnu brda u blizini glavnog groblja ukrajinske prestonice, grada Kijeva. Kapija kroz koju se prolazi do ove strukture (krematorijuma, nad kojim se nadvija dim) nalaze se uvijena metalna vrata, koja podsećaju na radove švajcarskog skulptora HR Gigera koji je stvorio čudovište iz filma „Uljez“ (Alien) Ridlija Skota; sve ovo opasano je betonskim prstenom u koji su uklesani “plamenovi”. Ovaj period ukazuje na činjenicu da je krematorijum prvobitno pripojen zidom dodatnih skulptura koje simbolizuju patnje 20. veka, patnje koje je Kijev iskusio u većoj meri nego većina svetskih gradova. Kontroverzna od samog svog nastanka, ova struktura bila je prekrivena slojem maltera pre nego što je zgrada otvorena.

8 | Ministarstvo autoputeva, Tbilisi – Georg Čakava, 1974

Ovo je fotogenični “grozd” kancelarija smeštenih u višespratnicu. To je kancelarijski blok sastavljen od nekoliko mini-tornjeva koji se ukrštaju na svom putu niz brda, izbijajući na obalu reke Kura. Inspirisan “grozdovima” povezanih kuća u persijskom stilu u Starom gradu koji je deo Tbilisija – u skladu sa svojim arhitektom – stoji kao usamljeni spomenik na glavnom putu izvan glavnog gradu Gruzije; teškoće u prilazu objektu, ukoliko želite da ga posetite pešačeći, ujedno su i neka vrsta znaka – dokopati se Ministarstva autoputeva pešačenjem možda i treba da predstavlja teškoću.

(Grupa solitera kpoja je danas prerasla u glavnu poslovnu zgradu Gruzijske banke. Foto: David Mdzinarišvili/Rojters)

9 | Gradske kapije, Kišinjev – Skvorcova, Marković i Spasov, 1980

Kasna sovjetska arhitektura je često kompromis između teške, dekorativne monumentalnosti koja je obeležavala Staljinovu eru i masovne produkcije i modernosti iz 20-ih i 60-ih. Gotovo manijakalna pompeznost i veličina Gradske kapije Kišinjeva kombinovana je s baroknim osećajem za osnu simetriju i tehnologijom rada s montažnim betonom, uz obilje arhitektonskih bravura i majstorluka. Ovo su bukvalno prve zgrade koje vidite dok se s aerodroma približavate moldavskoj prestonici, a kako dalje približavate samom centru, zgrade su sve manje i ruševnije – oronulost Kišinjeva je u potpunoj suprotnosti od načina na koji je projektovana većina prestoničkih gradova.

10 | Palata pionira, Dnjepropetrovsk – Amozov, Solodovnjik, Garsija Ortega i Klever, 1991

Datum završetka ovog objekta u industrijskoj metropoli na istoku Ukrajine jedan je od nekoliko kandidata za “poslednje sovjetsko zdanje”. On pokazuje još jedan stilistički preokret u sovjetskoj arhitekturi; ovaj put forma upućuje na lakoću dodira, čak i na određenu dozu humora koji je nedostajao većini objekata koji su proizvod post-sovjetske arhitekture: nedostajalo im je humora – onoliko koliko ga je nedostajalo i Leonidu Brežnjevu dok je bio na čelu SSSR. Ova palata za mlade podignuta je kako bi praktična za korisnike, mada je bila krcata pomalo blesavim prostornim detaljima Svemirskog doba. Mladi naraštaji su uživali uz okrugle brodske prozore, lavirinte, “leteća šetališta” i bizarne raznobojne skulpture, na osami i u izdašnom zelenilu pokraj reke Dnjepar. Ideja za Palatu pionira bila je da se na taj način “javno” podižu sovjetska deca, kao i da budu dobri komunisti – iznenađujući za generaciju klinaca koji su ovo zdanje koristili od 1990. godine.

The Guardian