Gugl i Fejs očekuju povratak u kancelarije u julu 2021… Mogu li to i ostali?

Planovi za nastavak uobičajenog poslovanja bi bili nerealni sve do sledećeg jula. Ipak, možda se nešto i može naučiti iz načina na koji to planiraju velike kompanije.

Ovog leta su mnoge poslovne zgrade ostale gotovo prazne, a izvršni direktori su se uhvatili u koštac sa pitanjem vraćanja izmeštenih zaposlenika u zajedničke radne prostorije; sada se, među kompanijama kao što su Google, Facebook i Uber pojavio nezvanični datum ponovnog otvaranja: jul 2021.

Organizatori velikih događaja uživo, poput filmskih premijera, koncerata pa čak i Olimpijskih igara 2020. su takođe najavili početak priprema za dobrodošlicu publici – sledećeg leta.

Iako stručnjaci upozoravaju vlasnike preduzeća da se ne oslanjaju previše na taj raspored, ovo je korisna vest; jer, više informacija o tome kako se ove kompanije pripremaju za naredno leto pruža i više alata za određivanje datuma povratka svih ostalih.

Zapamtite datum – ili, možda, nemojte

Na jednu stvar Gugl i Fejsbuk ne računaju: na široko rasprostranjenu vakcinu, pa čak ni na široko rasprostranjen povratak u „staru normalu“.

Tista Goš je epidemiološkinja američkog Centra za obaveštenja i prevenciju bolesti (CDC) i nekadašnja prva glava zdravstvene službe Kolorada, a sada viši medicinski direktor u kompaniji za digitalnu zdravstvenu zaštitu ‘Grand Rounds’. Ona misli da je planiranje povratka na uobičajeni način poslovanja do sledećeg jula „poželjan pravac razmišljanja“. I mada postoje velike šanse da će dotad biti odobrena prva vakcina protiv korone, ona misli da još uvek nije jasno kolika će biti efikasnost bilo koje od budućih vakcina, kao ni kojom će brzinom i lakoćom moći da se distribuira širom Sjedinjenih Država.

Ipak, korporacije poput Gugla angažuju konsultantske firme i epidemiologe kako bi im pomogle u prikupljanju i tumačenju velikih količina informacija o efektima Covid-19 na javno mnjenje. Fejsbuk je u javnim izjavama o ponovnom otvaranju sledećeg jula naveo „smernice zdravstvenih i vladinih stručnjaka“. Uz to, Međunarodni olimpijski komitet sarađuje sa Svetskom zdravstvenom organizacijom i japanskom vladom na praćenju ove pandemije.

Velike kompanije se pozivaju na ovaj datum i raspored budućeg poslovanja na osnovu niza faktora, uključujući zapažanja o konkurentima, ankete kupaca, analizu trendova ponašanja i aktivnosti na društvenim mrežama. Prema Darenu Mahoniju, koosnivaču i glavnom analitičaru u CompassRed-u, ove kompanije čak prate kretanje ljudi putem objedinjenih podataka sa mobilnih telefona. Njegova agencija za analitiku podataka u Vilmingtonu, Delaver, pomaže velikim organizacijama poput profesionalnih sportskih liga i prodajnih lanaca da prouče i prognoziraju tržišne trendove; njegovi su klijenti tokom pandemije postali sve zainteresovaniji za praćenje brojnih anketa o zaposlenima, kupcima i drugim zainteresovanim stranama.

Kompanije koje procenjuju da bi svoje zaposlene mogle bezbedno vratiti “pod krov firme” i pre jula 2021. takođe ne bi trebalo obeshrabriti, smatra Mahoni. „Velike firme mogu sebi priuštiti da svoj raspored rada planiraju na zaista duge staze“, kaže on.

Štaviše, ‘gotovo da sebi ne mogu priuštiti a da to ne učine. Za kompanije čija je radna snaga mnogobrojna – i koju je, samim tim, i teže vratiti u kancelarije u kratkom roku – produžavanje politike daljinskog rada za još čitavu jednu godinu omogućava zaposlenima da bolje planiraju životni i radni raspored, posebno školsku godinu svoje dece, a pre no što se vrate za kancelarijski sto. Volstrit žurnal je objavio da su to faktori koji su izvršnog direktora Alfabeta, Sundara Pičaja naveli na odluku da Guglove kancelarije i nadalje ostanu zatvorene. Slično viđenje situacije izrazila je i portparolka Ubera. Ona je za San Francisko kronikl izjavila da „Kao kompanija potekla na fleksibilnom radu, želimo da našem timu pružimo fleksibilnost, izbor i dugoročnu jasnoću kako bi mogli da planiraju unapred“.

Drugim rečima, kada najavljuju povratak u julu 2021. godine, mnoge kompanije uzimaju u obzir vreme koje će njihovim radnicima trebati da se ponovo prilagode poslovnom životu, onoliko koliko uzimaju u obzir i verovatnoću za očekivanom pojavom prve vakcine.

Postoje i druge poslovne procene na duži rok, one zbog kojih bi jul 2021. za ove organizacije mogao biti rok neophodan za njihovo ponovno otvaranje, čak i ako Covid-19 tek treba da bude neutralizovan. Olimpijske igre su, recimo, jedinstveno takmičenje sa bezbroj zainteresovanih strana širom sveta, a održavaju se tek svake četvrte godine (ovog leta su izostale). Predsednik MOK-a Tomas Bah je u martu istakao da „otkazivanje Igara nije opcija“. Umesto toga, u saopštenju MOK-a o novim datumima je navedeno da će njihovo održavanje – tačno godinu dana od planiranog – obezbediti organizatorima „maksimalno vreme“ za suočavanje s efektima virusa, uz minimalizovanje poremećaja u međunarodnom sportskom kalendaru, uključujući Zimske olimpijske igre 2022. godine.

Nema jednog, univerzalnog rešenja za sve firme

Ponovno otvaranje kancelarija malo uoči ili malo nakon  jula 2021. u velikoj meri zavisi od vaših poslovnih ciljeva, kaže Patrik Kalahan, koosnivač i izvršni direktor kompanije CompassRed. Ako ste zabrinuti zbog odgovornosti ili vas pre brine održavanje vašeg poslovanja nego njegov rast, onda bi rad na daljinu mogao biti logičnije rešenje, kaže on. Sa druge strane – kada je reč o firmama koje svoje klijente moraju da sretnu licem u lice, ili se oslanjaju na okupljanje ljudi da bi podstakli inovacije, a samim tim i konkurentnost na tržištu – one bi, možda, bile spremnije da ponovo otvore svoje kancelarije. Mnoge kompanije vraćaju svoje radnike postepeno, umesto da rizikuju štetu koja bi mogla nastati prevremenim otvaranjem i ponovnim zatvaranjem.

Imaće smisla da se neka mala preduzeća odreknu svog poslovnog prostora, ostajući da u dogledno vreme rade isključivo onlajn, kaže Radž Kumar, predsednik, osnivač i glavni i odgovorni urednik Deveksa. Ova medijska kompanija obezbeđuje međunarodnim razvojnim organizacijama i velikim korporacijama da dobiju terensku pokrivenost kriza i katastrofa (medijsko pokrivanje prirodnih katastrofa i kriznih žarišta). Kumar u tu kategoriju svrstava svoju kompaniju koja ima stotinjak zaposlenih širom sveta. „Imali smo zakup na isteku, a (po izbijanju pandemije i karantinskih mera) nismo ga ni obnavljali“, dodaje on. „A zašto biste to i činili, i to baš sada, ako zaista nemate jasnu predstavu kada će stvari krenuti na bolje?“

Po mišljenju epidemiološkinje Triše Goš, dok američke male i srednje kompanije odmeravaju šire trendove na nivou čitave zemlje, one ujedno treba i da pomno prate podatke o zdravstvenom stanju na veoma lokalnom nivou. Ona kaže da bi, u cilju utvrđivanja roka za ponovno vraćanje radnika u kancelarije i na teren, vlasnici preduzeća trebalo da prate stopu zaraženosti i broj testiranog stanovništva u sopstvenim zajednicama, na mikro-planu; putem veb-lokacija lokalnih zdravstvenih odeljenja ili neprofitnih resursa poput ’Covid Act Now’ (sa kojim je njena kompanija u partnerstvu). Da biste dobili najsvežije informacije, ona preporučuje da direktno kontaktirate Dom zdravlja ili zdravstvenu ambulantu na lokalu, i pokušate da sa medicinskim osobljem uspostavite komunikaciju. „A onda preduzmite preporučene mere bezbednosti kako biste zaštitili zaposlene na radnom mestu.“

“Dosta se toga uči u hodu” kaže Goš, misleći na mehanizme širenja virusa SARS-CoV-2 kao i načine njegovog obuzdavanja; a kako vremenom bude priticalo sve više informacija, moguće je da će neke kompanije pomerati svoje unapred navedene termine otvaranja. A drugi će još uvek živeti sa određenom neizvesnošću o tačnom datumu ponovnog ulaska u kancelarije, pa će nastaviti postepeni povratak na radna mesta. „Želim da naglasim da je moguće ponovo otvoriti firmu na bezbedan način. Samo treba da pristupimo polagano i bez žurbe, metodično i postepeno.“

 

Inc.com

 

Iz radijusa:

 

How the post-COVID workplace will change business for the better

A New Normal: Touchless Offices In The Post-Pandemic World

Reopening: The Tech-Enabled Office In A Post-Covid World

How we’ll get back to the lab during COVID-19

Three Effective Ways to Improve Building Ventilation

In A Remote World, We Are Still Designing For Social Creatures

Applying a Holistic, Health-Focused Design Approach to Built Environments

5 Ways To Achieve A Healthier Work Space Now And After COVID-19

How to navigate the transition to remote work during the COVID-19 pandemic

Bil Gejts: Prva vakcina možda neće biti savršena, a dok se ne pojavi – tu su monoklonska antitela

Gejts je na svom blogu izrazio mišljenje da bi prve vakcine mogle tek da „premoste jaz (stop-gap) pre no što one „prave“ postanu dostupne – pre svega bogatim zemljama.

Iako je optimističan u pogledu roka za izlazak prve vakcine protiv korone (početkom sledeće godine), osnivač Microsofta i filantrop koji podržava nekoliko globalnih inicijativa iz oblasti javnog zdravstva je rekao da ta prva vakcina možda neće biti i najoptimalnija.

U intervjuu koji je dao agenciji Blumberg, on je rekao da će razvijanje efikasnijih vakcina iziskivati više vremena, i da će one postati dostupne „tek mnogo kasnije“.

“Prva vakcina, u smislu efikasnosti protiv bolesti i njenog prenošenja, neće biti idealna i njeno dejstvo možda neće biti dugotrajno”.

Fondacija Bila i Melinde Gejts pruža finansijsku podršku nekolikim farmaceutskim kompanijama koje spadaju u najozbiljnije kandidate za proizvodnju prvih kompletnih i pouzdanih vakcina, uključujući i onu koju je britansko-švedska „AstraZeneca“ razvila u saradnji sa Univerzitetom Oksford.

Gejts je izrazio nadu da će uz vakcine biti razrađeni i efikasni lekovi za novi korona virus, koji će pomoći u spašavanju velikog broja života (recimo, lečenje monoklonskim antitelima, što je neka vrsta “delimične vakcine” koja neutrališe glavno koronino oružje, “proteinske šiljke” na površini virusa).

Kao deo dogovora sa predstavnicima američke vlade, kompanija ‘Džonson i Džonson’ čija je „kandidatska vakcina“ sada u prvoj i drugoj fazi ispitivanja na ljudima bi, jednom kada bude spremna, pružila Sjedinjenim Državama najmanje 100 miliona doza. Za razvoj svoje vakcine, kompanija Johnson & Johnson je, u okviru američkog CoVPN programa protiv kovida-19, potpisala ugovor vredan oko milijardu dolara.

Johnson & Johnson je poslednja u nizu brojnih farmaceutskih kompanija koje razvijaju korona-vakcinu, i kojoj je vlada Sjedinjenih Država ponudila svakoj ovoj kompaniji po milijardu dolara  SAD vakcinama, onda kada one budu spremne.

Sjedinjene Države sklopile su slične ugovore sa mnogim drugim kompanijama. Pretprošle sedmice je najavljen ugovor sa francuskim proizvođačem lekova Sanofi i njegovim britanskim partnerom GlaxoSmithKline vredan 2,1 milijarde dolara, radi obezbeđenja 100 miliona doza vakcine koju ta dva farmaceutska giganta zajednički razvijaju.

Foto: Gates Notes

Pre postizanja ovih sporazuma, američka vlada izdvojila je 1,2 milijarde američkih dolara za nabavku 300 miliona doza vakcine koju je razvio Univerzitet Oksford u saradnji sa kompanijom AstraZeneca, i još 1,6 milijardi američkih dolara za 100 miliona doza one koju je razvio Novavax. Obe kompanije taj novac koriste za finansiranje ispitivanja na ljudima.

Novavax je u javnost iznela da je njena vakcina uspešno prošla prvu fazu ispitivanja.

Ova američka biotehnološka kompanija je izvestila da je vakcina koju razvijaju „podstakla snažne reakcije (proizvodnjom sopstvenih) antitela“ kod testiranih volontera, a tokom prve faze njenog ispitivanja na ljudima.

Vakcina je isprobana na 50 dobrovoljaca starosti između 18 i 59 godina na dve lokacije u Australiji, saopštila je kompanija Novavax.

U svom izveštaju o nalazima nakon obavljenih testova, iz kompanije tvrde da je  njihova vakcina dala snažnu zaštitu od infekcije korona virusom.

Novavax je jedna od nekoliko farmaceutskih kompanija sa kojima je američka vlada unapred sklopila sporazume vredne milijardu dolara za obezbeđivanje vakcina.

Vakcina Novavaksa koristi protein iz novog korona virusa da bi kod ljudi indukovala imuni odgovor na njega.

Laboratorijski dizajnirana antitela mogu dobiti bitku protiv korone i pre no što prve vakcine stignu, piše Džon Koen za magazin ’Sajens’.

I dok je svet zaokupljen skupom trkom za vakcinom u kojoj su ulozi ogromni, prisutna je još jedna, podjednako ključna i konkurentna metoda: priprema za proizvodnju ciljanih antitela koja bi mogla da obezbede trenutno povećanje imunosti na virus.

Protiv korone se koriste i antitela; mehanizam delovanja delimično odudara od vakcina

Već su u toku klinička ispitivanja ovih monoklonskih antitela koja bi mogla da spreče a i da leče ovu bolest, a prvi nagoveštaji njene efikasnosti bi se mogli pokazati tokom narednih nekoliko meseci, uz dosta verovatnoće da bi doze monoklona bile spremne i pre završetka ispitivanja prvih vakcina. “Ako biste hteli da uložite novac, dobro biste učinili ukoliko biste ga uložili u razvoj monoklonskih antitela, a pre nego što konačno proizvedu prve pouzdane vakcine”, kaže Entoni Fauči, šef američkog Nacionalnog instituta za alergije i zarazne bolesti (NIAID).

“Antitela mogu biti važan “most” kojim bi se prevazišao jaz i ovaj vakuum, dok vakcina ne bude dostupna”, kaže Adžaj Nirula, potpredsednik kompanije Eli Lilly, jedne od nekoliko velikih kompanija koja ulaže u razvoj ciljanih antitela na koronu. Ona će verovatno da biti efikasnija od sada dostupnih lekova kao što su remdesivir i deksametazon, a antitela mogu zaštititi one zdravstvene radnike koji su najizloženiji riziku od zaraze, istovremeno smanjujući jačinu virusa kod hospitalizovanih pacijenata. Stvaranje ovog monoklona uključuje rastuće linije B ćelija koje stvaraju antitela u bioreaktorima, što izaziva zabrinutost da bi one mogle biti oskudne i skupe. Kompanije Lilly, AbCellera, AstraZeneca, GlaxoSmithKline, Genentech i Amgen su zajedno nastupili pred američkim Ministarstvom pravosuđa (DOJ), s pitanjem da li mogu da razmenjuju informacije o proizvodnji svojih monoklonskih antitela, a da ne krše antimonopolski  Zakon, “kako bi proširili i ubrzali proizvodnju.”

Ubrzo nakon što je počela pandemija, istraživači iz farmaceutske industrije i akademske zajednice su počeli da identifikuju, dizajniraju, podešavaju i sprovode laboratorijske testove monoklonskih antitela protiv SARS-CoV-2, virusa koji izaziva COVID-19. Većina ih deluje vezivanjem i „neutralizacijom“ proteina na površini virusa, ili neutralizacijom njegovog „šiljka“, koji inicira infekciju. Farmaceutska kompanija Lilly je, radeći sa AbCellerom, pokrenula 29. maja prvo istraživanje monoklonskog antitela na ljudima – ispitivanja iz prve faze – testirajući njegovu bezbednost i stepen podnošenja među hospitalizovanim pacijentima. Usledila su druga bezbednosna ispitivanja vakcine od strane Lillijevog kineskog partnera, Junshi Biosciences, kao i njujorškog Regenerona, koji su razvili koktel od tri monoklona.

Regeneron sada testira efikasnost svog monoklonskog koktela protiv COVID-19, koji u tri velika placebo-kontrolisana ispitivanja kombinuje to jest primenjuje antitelo na proteinske „šiljke“ virusa – antitelo koje je prvobitno uzeto od osobe koja se oporavila – i jednog antitela koje potiče od miša, kome je prethodno dat protein „korona-šiljka“. Ovaj probni postupak prevencije, čiji je razvoj koordiniran s NIAID-ovom ‘Preventivnom mrežom za sprečavanje kovida-19’ (CoVPN) – delom projekta ‘Warp Speed’ kojeg sprovodi Trampova administracija – regrutovano je dve hiljade lica u domaćinstvima (inače veoma izglednom mestu za prenošenje zaraze), a kod kojih je potvrđeno da su pozitivni na COVID-19. Jedna studija koju je preduzela ova kompanija ima za cilj da nadgleda skoro 2600 hospitalizovanih osoba sa teškim oblikom COVID-19, dok će se na drugoj grupi, otprilike upola manjoj, obavljati testovi ponašanja antitela na inficiranim osobama sa blagim ili umerenim simptomima. Kompanija Lilly je pokrenula sopstvena ispitivanja, uključujući ona iz treće faze, placebo-kontrolisanu studiju na 2400 stanovnika i osoblju zaposlenom u ustanovama za dugotrajno zbrinjavanje; ova kompanijska studija se vodi uz pomoć programa CoVPN.

„Trebalo bi da smo u mogućnosti da vrlo brzo uočimo signal o stepenu efikasnosti“ proisteklom ovim ispitivanjima, kaže Ejmi Dženkins, koja predvodi ‘Platformu za prevenciju pandemije’ (P3) pri Agenciji za napredne istraživačke projekte u oblasti odbrane, koja već dve godine ulaže napore za brži razvoj monoklonskih antitela protiv pandemija. Iako Dženkins okleva da napravi čvrstu prognozu, kaže da je vremenski okvir novembar-decembar „realan i konzervativan“. To je verovatno ranije nego što će se bilo koja vakcina pokazati sigurnom i efikasnom, kažu istraživači: “Ne bih želeo da kažem da bi to bilo pre kraja godine”, rekao je Entoni Fauči 27. jula na konferenciji za štampu, a u vezi pokretanja NIAID-ovog prvog ispitivanja vakcine za koronu.

Kristos Kiracous iz ‘Regenerona’ napominje da se tokom ispitivanja vakcine po pravilu mora sačekati nekoliko nedelja da bi imuni sistem mogao razviti odgovarajuće reakcije na prethodno date doze, a onda i još nekoliko sedmica za „slučaj“:  procenat rizičnosti po izlaganju organizma virusu SARS-CoV-2. To znači da ova ispitivanja zahtevaju dosta vremena i mnogo ljudi. Tome nasuprot, kada je reč o potencijalnom lečenju monoklonskim antitelima, „vaš se slučaj već zbio“, kaže Kiracous. A u studijama preventive (dakle, proučavanju efikasnosti delovanja antitela na koronu), mnogo je verovatnije da će do infekcije doći kontaktom unutar domaćinstva, nego što je to slućaj s ispitanicima koji odvojeno i pojedinačno učestvuju u istoj studiji.

Imunolog Denis Barton, čija istraživačka grupa radi u okviru kompanije ’Scripps Research’ je uspeo da izdvoji veoma snažna monoklonska antitela protiv SARS-CoV-2 za koja se nadaju da će ih primeniti u ispitivanjima na ljudima; on kaže da je optimističan jer će samo jedna doza monoklona uspeti da ljude mesecima štiti od infekcije.”Umnogome je lakše pobrinuti se za nekoliko delova virusa nego čekati na kompletno rešenje, ili iskorenjivanje pandemije koja je u toku.” Ista logika važi i za lečenje. „Napadnite virus snažno i što ranije“, kaže Barton.

Kiracous kaže da čak i ako monoklonska antitela ne pređu vakcine „u liniji finiša“, ipak mogu imati značajnu ulogu protiv COVID-19. “Dugoročno će nam biti potrebna oba pristupa”, kaže Kiracous. Retkost je da su vakcine stoprocentno efikasne i mnogi ljudi mogu odbiti vakcinu ili preskočiti imunizaciju iz drugih razloga. Štaviše, napominje on, stariji ljudi ili oni kojima je imunitet oslabljen možda neće zadobiti snažan imunološki odgovor svog organizma nakon vakcinacije.

Međutim, snabdevanje monoklonskim antitelom može delimično biti ograničeno zbog skromnih ulaganja. Operacijom Warp Speed je, na primer, izdvojeno osam milijardi dolara za šest različitih vakcina COVID-19; za monoklonska antitela, američka vlada je uložila oko 750 miliona dolara, od čega najveći deo u Regeneron, koji će proizvesti negde između 70.000 i 300.000 doza pre nego što uopšte ima podatke o efikasnosti. Iz kompanije Lilly kažu da će do kraja godine imati sto hiljada doza.

Ukoliko se pokaže da antitela deluju, jedna studija sa Univerziteta Duke procenjuje da bi samo Sjedinjenim Državama naredne godine moglo trebati skoro 40 miliona doza. Niko, međutim, ne zna koliko bi se te doze proširile, kaže Dženet Vudkok, koja je kao šefica Odeljenja za procenu i istraživanje lekova pri američkoj Upravi za hranu i lekove uzela dopust sa svog mesta, kako bi predvodila terapijske metoda programa Warp Speed. „Za razliku od vakcina, teško je predvideti broj tretmana za lečenje koji će biti dostupni“, kaže ona. Prevencija, koja bi bila pojedinačna intramuskularna doza, zahteva manje proizvoda od intravenske infuzije koja se koristi u lečenju, napominje ona, ali potrebna količina zavisi od veličine osobe.

COVID-19 Resource Center | SCIEX

Iako je način određivanja prioritet u distribuciji vakcine već pokrenuo veliku raspravu, još nije vođena takva diskusija o monoklonskim antitelima. Ministarstvo pravde je 23. jula izrazilo zabrinutost u vezi sa isporukom, odobrivši da šest kompanija koje su podnele molbu za razmenu informacija o proizvodnji mogu to i činiti (bez opasnosti od anti-monopolskog Zakona, koji je ovim kompanijama dotad predstavljao glavnu prepreku).

Regeneron nije deo te grupe, ali je Kiracous optimističan u pogledu zadovoljavanja potreba. „Dobra stvar kod nekih od ovih bioloških sredstava je što za prilično kratko vreme možete ubrzati proizvodnju“, kaže on. Nirula se slaže. “Ako budemo imali uspeha u ovim kliničkim ispitivanjima, imaćemo (ubrzo) na raspolaganju velike količine ovog leka”, kaže on.

Troškovi monoklona, posebno za veće doze potrebne za lečenje, mogli bi podeliti svet na utoke i nedostatke. “Malo je verovatno da će se cena ovog tretmana u bliskoj budućnosti spustiti do nivoa koji bi bio lako dostupan širom sveta”, kaže Set Berkli, koji je na čelu Saveza za vakcinaciju ‘Gavi’, a takođe predvodi jednu međunarodnu inicijativu za razvoj COVID-19 vakcine.

Dženkins kaže da je ključni cilj projekta P3, koji je za ispitivanja četiri farmaceutske grupe obezbedio 96 miliona dolara donatorskog novca, bio stvaranje monoklonskih antitela koja je u stanju da proizvede sam organizam, umesto velikih rezervoara za fermentaciju. Ideja, koja još nije testirana na korona virusu kod ljudi jeste da se u ljude ubrizga DNK ili njen RNK nosilac koji „dekodiraju“ željena antitela, omogućavajući čovekovim sopstvenim ćelijama da ih proizvedu. „Mislimo da možemo smanjiti troškove proizvodnje monoklonskih antitela“ kaže Dženkins.

Bez obzira na troškove, dokazi da monoklonska antitela deluju kao preventiva bi svima mogli biti od koristi: raspolaganje tim podacima bi proizvođačima vakcine dalo jasan signal da su antitela protiv površinskog proteina SARS-CoV-2 dovoljno efikasna da zaštite ljude. To bi zauzvrat moglo pružiti validan indikator za procenu vrednosti najizglednijih kandidata za konačne vakcine, kojima nedostaju realni podaci o efikasnosti. „Biće potresno na polju vakcine, potresno na pozitivan način“, kaže Majron Koen s Univerziteta Severna Karolina, koji vodi testiranje monoklonskih antitela na platformi CoVPN. „Pruža vam se hiljadu mogućnosti za brži napredak.“

 

* Ispravka od 5. avgusta: Ova priča je dopunjena informacijom da DNK i njen RNK nosilac još nisu testirani na ljudima kao nosiocima gena monoklonskih antitela. Strategija je, kako se izveštava, testirana na ljudima sa drugim vrstama oboljenja, mada još uvek nisu objavljeni rezultati.

 

Jon Cohen, ScienceMag.org

 

Srodni linkovi:

Gene therapy could put an end to future pandemics

New York Times, Coronavirus Vaccine Tracker

Radical shift in COVID-19 testing needed to reopen schools and businesses, researchers say

Next big COVID-19 treatment may be manufactured antibodies

Bill Gates lays out a possible timeline for a ‘stop-gap’ COVID vaccine

CORONAVIRUS (COVID-19) RESEARCH PROJECTS

Target Product Profile: antibody tests to help determine if people have recent infection to SARS-CoV-2: Version 2

Sweden’s top virologist has a message on how to defeat coronavirus: Open schools and no masks

Immunology Is Where Intuition Goes to Die

A Vaccine Reality Check: So much hope is riding on a breakthrough, but a vaccine is only the beginning of the end.

I’m a Nurse in New York. Teachers Should Do Their Jobs, Just Like I Did.

College-Educated Professionals Are Capitalism’s Useful Idiots – How I got co-opted into helping the rich prevail at the expense of everybody else

The Rise of Coffee Shaming – Personal-finance gurus really hate coffee.

Point Nemo: najudaljenija tačka sveta

Tačka u koju uranja svemirska letelica (slika dole) jeste najudaljenije mesto od prvog kopna. Ona je, ujedno, i prilično neobična.

Iako za nju zna tek nekolicina, ovo je sasvim specifična tačka u Tihom okeanu: preko stotinu svemirskih letelica je po okončanju svojih misija “sletelo” u njene dubine.

Njen naziv je “Point Nemo”.

Kuda krenete onda kada poželite da se malo udaljite od užurbanosti modernih vremena? Onda kada vas stres svakodnevnog života inspiriše da potražite najudaljeniju tačku na Zemlji… pa, možda ćete biti iznenađeni kada saznate da ih, zapravo, postoji nekoliko.

Međutim, ako ne patite od morske bolesti i ukoliko podnosite talase okeanske bure, onda ste možda u prilici da upoznate najudaljeniju tačku od kopna, poznatu i kao “okeanski pol nepristupačnosti”.

Budući da je njen zvanični naziv pomalo težak za izgovor, dobila je nadimak ‘Point Nemo’, po čuvenom pomorskom anti-heroju, kapetanu Nemu, kojeg je stvorio francuski autor naučne fantastike Žil Vern (Pojavljuje se u dva Vernova romana, u „Dvadeset hiljada milja pod morem“ i „Tajanstvenom ostrvu“, kao i u njegovoj predstavi „Putovanje kroz nemoguće“. Na latinskom, njegovo ime znači “niko”, što je izuzetno pogodan naziv za mesto koje ljudi posećuju izuzetno retko.

Point Nemo nalazi se na preko 1.600 kilometara od obale tri takođe veoma udaljena ostrva: Ostrva Ducie, jednog iz grupe Pitkernovih ostrva (Pitcairn), koja se nalaze na severu, Motu Nuija, iz grupe Uskršnjih ostrva (na severoistoku), i ostrva Maher (pokraj obala Antarktika).

Ova lokacija je prilično čudna i „nekonvencionalna“.

Koliko daleko je moguće odjedriti od kopna? (Foto: Chad Ehlers/ Alamy/ BBC)

Stručnjaci su dugo raspravljali o geografskoj zagonetki pronalaska „središta okeana“, ali bila je potrebna savremena tehnologija da bi se našlo potpuno rešenje. Okeanski pol nepristupačnosti je 1992. zvanično otkrio poznati geodeta hrvatsko-kanadskog porekla, Hrvoje Lukatela.

Umesto da pokrene ekspediciju, Lukatela je ostao na kopnu, izračunavši lokaciju ove tačke upotrebom specijalnog kompjuterskog softvera. Umesto da jednostavno zabode zastavicu u ravnu projekciju Zemlje, softver kojim se koristio je u mapu „ugrađivao“ elipsoidni oblik planete, “gađajući” ovu lokaciju do maksimalne tačnosti.

Malo je verovatno da će se ova tačka u doglednoj budućnosti značajnije pomeriti.

Okeanski pol nepristupačnosti, poznatiji kao “Point Nemo” (Foto: Timwi/ BBC)

“Lokacija tri jednakostranične tačke prilično je jedinstvena, a na Zemljinoj površini ne postoje druge tačke koje bi mogle zameniti bilo koju od ovih”, kaže Lukatela. Moguće je da bi bolja merenja ili obalska erozija pomerila lokaciju Tačke Nemo, „ali samo metar-dva“.

Nemo je toliko udaljen od kopna da su mu često najbliži ljudiastronauti. Međunarodna svemirska stanica kruži oko Zemlje na maksimalnih 416 kilometara. U međuvremenu, najbliže naseljeno kopno od Nema je udaljeno preko 2,700 kilometara.

U stvari, čitavo područje oko Point Nema je dobro poznato svemirskim agencijama.

Svemirska stanica ‘Mir’, pre nego što je pala u Tihi okean (NASA Photo / Alamy/ BBC)

To ta oblast je agencijama za kosmička istraživanja poznata kao “nenaseljeno područje Južnog Tihog okeana“. Ruske, evropske i japanske svemirske agencije naročito su ga koristile kao mesto za odlaganje otpada, jer je to tačka na planeti sa najmanje ljudi i najređim brodskim rutama.

Smatra se da se preko sto svemirskih letelica danas nalazi upravo na ovom „groblju kosmičkih plovila“: od satelita i teretnih brodova do neispravne svemirske stanice ‘Mir’.

Umesto pojedinačnih spomenika istoriji svemirskih putovanja, ostaci svih ovih naprava nalaze se razbacani po okeanskom dnu, kaže svemirska arheološkinja Alis Gorman sa Univerziteta Flinders u Edelejdu, u Australiji.

“Svemirske letelice ne prežive u jednom komadu svoj ponovni prolazak kroz atmosferu“, kaže Gormanova. “Većina njih sagori pri paklenoj temperaturi. Komponente koje najčešće prežive ulazak su rezervoari za gorivo i delovi pod pritiskom, koja su deo sistema za gorivo. Oni su obično napravljeni od legura titanijuma ili nerđajućeg čelika, često zatvorenih u složena „pakovanja“ od ugljeničnih vlakana, otporna na visoke temperature. “

I dok manji delovi sagorevaju u atmosferi, ne ostavljajući ništa osim impresivnog svetlosnog traga, Alis Gorman kaže da se pretpostavlja kako veće delove 143 tone teškog ‘Mira’ sada ispiraju talasi na plažama Fidžija, dok su ostali potonuli u okeanske dubine.

“Kao i brodske olupine, i svemirske letelice postaju idealna staništa koja će kolonizovati šarolika bića okeanskih dubina“, kaže Gormanova. “Ukoliko nema preostalog goriva koje curi, onda ne bi trebalo da postoji ni opasnost po morski svet.”

Dugo se nagađalo šta su i ko su „žitelji“ koji bi mogli „nastaniti“ Point Nemo.

Umetnikov doživljaj Ktulua (Geo Images / Alamy/ BBC)

Uprkos pisanju 66 godina pre svog otkrića, autor naučne fantastike Hauard Filips Lavkraft (HP Lovecraft) je za lokaciju koja je bila u neposrednoj blizini okeanskog pola nepristupačnosti izabrao R’lyeh, potonuli grad koji je stanište njegovog legendarnog stvorenja, Ktulua (Cthulhu), kombinacije hobotnice i zmaja.

Okeanografi su 1997. zabeležili misteriozni šum udaljen manje od 1,240 kilometara istočno od Tačke Nemo. To je dovelo do velikog uzbuđenja (uz nešto malo strepnje). Zvuk, nazvan “The Bloop”, bio je glasniji čak i od plavog kita – što je dovelo do nagađanja da ga je stvorilo neko nepoznato morsko čudovište.

Međutim, od tada je američka Nacionalna uprava za okeane i atmosferu potvrdila da je taj „Bloop“ zvuk – leda. Kada veliki ledeni bregovi puknu i počnu da se lome, oni stvaraju snažne, ultra-niske frekvencije. Naknadni audio-snimci poznatih lomova leda imaju veliku sličnost s osim zvukom.

Dakle, ako Point Nemo nije zaista dom čoveka-zmaja-hobotnice, onda – šta tačno tamo živi? Verovatno ne puno toga, kaže okeanograf Stiven Dhont (Steven D’Hondt) s Univerziteta Rod Ajlend u Naragansetu.

Južnopacifički vrtlog, levo (Karsten Schneider/ Science Photo Library/ BBC)

To je zato što okeanska tačka nepristupačnosti leži u južnom delu Tihog okeana. Ovo je ogromna rotirajuća okeanska struja: istok i zapad su omeđeni kontinentima (Južnom Amerikom i Australijom), ekvatorom koji je na severu i snažnom antarktičkom cirkumpolarnom strujom koja potiče s juga.

Prema podacima NASA satelita, vode unutar ove „spirale“ su stabilne, sa površinskom temperaturom od 5,8C°C u Tački Nemo. Rotirajuća struja sprečava da hladnija voda, bogata hranljivim materijama, uđe u ovaj vrtlog.

Štaviše, pošto je region toliko izolovan od kopnenih masa, vetar i ne nosi mnogo organske materije u talasima koji zapljuskuju Point Nemo.

Kao rezultat toga, malo je toga što bi se moglo nahraniti ovim strujama. Bez materijala koji pada odozgo kao “morski sneg”, okeansko dno je takođe beživotno. D’Hondt ga opisuje kao “okeanski najmanje biološki aktivno područje na svetu”.

Ipak, postoji nekoliko izuzetnih tačaka u kojima neka jedinstvena bića mogu preživeti. Čak i ovde.

Hidrotermalni otvor, istočni Pacifik (Ken MacDonald / Science Photo Library/ BBC)

Tačka Nemo nalazi se blizu južnog kraja istočnog pacifičkog uspona, podmorske linije vulkanske aktivnosti koja se proteže sve do Kalifornijskog zaliva. Označava granicu tektonskih ploča Pacifika i Naske (Nazka), koje se postepeno odmiču. Magma obilno kulja u procepu između ovih ploča, stvarajući hidrotermalne otvore koji izbacuju toplu vodu i minerale.

To je ekstremno okruženje, mada neke bakterije uspevaju čak i ovde, dobijajući svoju energiju od hemikalija koje oslobađaju podvodne erupcije lave. Zauzvrat, bakterije održavaju u životu veća stvorenja, kao što je recimo “Jeti rak”, koji je prvi put primećen 2005. godine i nazvan tako po svojoj dlakavoj površini.

U ovim se dubinama još mnogo toga može otkriti, ali njena udaljenost čini Point Nemo skupim i izazovnim odredištem za neko detaljnije naučno istraživanje. Izuzev povremene trke jahti oko sveta, čija putanja tek ovlaš okrzne područje na kojem leži Tačka Nemo, posetilaca nema. To znači da je malo verovatno da će se pojaviti na vašim društvenim medijima, tako da morate upotrebiti svoju maštu kako biste je zamislili.

“Kada je miran dan i bez vetra, morska površina u srcu južnopacifičkog „Gira“ je jednostavno prelepa – bistre, žutoplave boje ljubičastog tona – jer voda sadrži tako malo čestica iz „stranog sveta“ i nije zamućena organskim materijama iz sedimenata na dnu, nastalih taloženjem mrtvog morskog sveta”, kaže D’Hondt.

Ili bi ih bilo, da nije smeća.

Sargaska riba (Histrio histrio) pliva pokraj odbačenog plastičnog konopa (David Fleetham / Visuals Unlimited / Science Photo Library/ BBC)

Kada je 2010. virtuelni bend Gorillaz objavio svoj album Plastic Beach, stvorili su izmišljenu pozadinu: navodno, muzika je snimana u za tu priliku posebno izgrađenom studiju na morskom otpadu u Tački Nemo.

Ovo nije toliko daleka pretpostavka kao što možda zvuči. Studija objavljena 2013. potvrdila je da se u južnom Tihom okeanu nalazi  velika mrlja plutajućeg otpada. Najveće nagomilavanje otpada bilo je u samom centru, oko 2.500 kilometara severoistočno od Tačke Nemo.

Smeće je uglavnom plastični otpad poput polistirena, filma, niti ribarskih mreža, raznog komađa i peleta ispranih s brodova, kao i s priobalja. Rotirajuća struja zarobljava smeće, razbijajući ga na sitne komade. Biolozi veruju da bi smeće moglo izbaciti ekosistem iz ravnoteže, pomažući širenju nekih vrsta dok bi neke druge trpele ovakvu situaciju.

Čak i na najudaljenijem mestu na planeti, čini se da se ne može uteći beznadežno lošim navikama čoveka.

 

Ella Davies, BBC

Knjižarstvo u doba Amazona

Nezavisna platforma BookShoop vs. Amazon: David koji se uhvatio u koštac sa pozno-kapitalističkim Golijatom

Foto: Jorg Greuel/Getty Images

Kada razmišljamo o najvećim svetskim onlajn prodavcima, pitanje koje često postavljamo je da li bi neko – izuzev decenijama prisutnog Amazona – mogao da sebi sačini iole neki prostor, odnosno „tržišnu nišu“, unutar koje bi mogao da postavi svoju „tezgu“ i prodaje knjige po modelu različitom od Bezosovog (prvenstveno se razlikuje po tome što značajno veći procenat od prodaje knjiga ide autorima i nezavisnim izdavačima). Ovo je priča o startapu koji želi da pomogne nezavisnim prodavcima knjiga da se nose sa takvim gigantom kakav je Amazon.

Knjige se sve češće kupuju preko interneta: par klikova na njihove „sličice“, mahom na veb lokaciji Amazona. Kliknuvši na sličicu sa „naslovkom“ željene knjige, ona se istog momenta “uparkira“ u vašu e-biblioteku, ili se, nakon nekoliko dana, pojavi u paketu na vašem kućnom pragu. Što bi se reklo, „laganica“. Prema BookStat-u, ovaj onlajn prodavac je danas (a zapravo već jako dugo) najdominantnija sila u američkoj prodaji knjiga – i ne samo njih. Amazonova prodaja literature zahvata preko 90 odsto e-knjiga i audio-knjiga, i oko 42-45% prodaje štampanih primeraka. U ovu surovu Amazonovu arenu (koju su mnogi već iskusili) uskočio je jedan novi, nezavisni internet-prodavac: Bookshop. Ovaj mala mrežna „Knjigoteka“ nada se da će ljubitelji literature prepoznati njihovu vrednost onda kada zažele da kupe neku – a kako bi bilo da ih, možda, i ne kupe na Amazonu, već na nekom drugom mestu? Cilj je da se nezavisnim prodavcima pruži šansa da uzmu jedan (doduše prilično mali) deo tržišnog kolača. „Ovde se, zapravo, ne radi o rušenju (Amazonove) trgovačke mreže i modela“, kaže izvršni direktor Bukšopa, Endi Hanter. „Radi se o jačanju ove, nešto drukčije, vrste poslovanja s knjigama. A spremni smo da naš biznis što više odaljimo od razarajućeg uticaja Amazona.”

Ovo je kao neka „anti-prekretnica“, ili „navodni preokret“, koji će se pokazati kao veliki poslovni izazov. Za početak, Amazon se u navikama potrošača uvrežio kao prvi izbor. Uprkos nedavnim pokretima koji zagovaraju „nešto što je drugo i drukčije“ od Amazona, većina kupaca u Sjedinjenim Državama gaji pozitivan stav o Džefu Bezosu i njegovoj mrežnoj „radnji u kojoj se sve prodaje.“ Piter Hildik-Smit, predsednik kompanije „Codex“ za istraživanje tržišta knjigama i njihovih kupaca, kaže da je u ovu brojku kupaca na Amazonu uključena i većina onih koji često posećuju nezavisne prodavnice; prema istraživanju iz 2019. godine, nešto više od tri četvrtine ove grupe ljubitelja „indie“ knjiga takođe koristi i usluge Amazona, i to u proseku pet puta mesečno. Hildik-Smit kaže da čak i među bibliofilima, „Nije baš kao da svi govore u smislu ‘Jao, Bože, stvarno ne volim taj Amazon. Ne kupujem tamo.’ ” Rezultat? Po njegovim rečima, “ishod je veoma varirajuće tržište.“

Ako ništa drugo, barem je to tržište Hanteru dobro poznato. On je i osnivač neprofitnog digitalnog izdavača „Električna literatura“ (Electric Literature), a isto tako osnivač i izdavač veb-stranice LitHub, kao i koosnivač i izdavač „Katapulta“ (Catapult), tako da je imao prilike da aktivno učestvuje u industriji prodaje knjiga, svedočeći i o borbi klasičnih izdanja u eri uspona e-trgovine. To je takođe ideja koja je u njemu dugo sazrevala: 2010. godine započeo je izdavaštvo u jednom obliku veoma nalik današnjem Bukšopu: kao organizaciji nezavisnih književnih izdavača. U to vreme je većina ljudi još uvek lično kupovala knjige, odlazeći do knjižara, ali Hanter je naslutio nadolazeće promene. “Čak i tada, na samom startu Amazonovog pohoda, ozbiljno sam se zamislio nad njegovim brzim usponom i onim što će taj proces (prodaje e-knjiga) učiniti tradicionalnoj knjižarskoj kulturi”, kaže on. Nakon što je pre godinu i po dana uspeo da Američkom udruženju knjižara napokon „proda“  svoj koncept za ’Bookshop’, Hanter je otpočeo sa radom. U početku je predložio da ABA „remontuje“ svoj onlajn marketinški centar za nezavisne knjižare, ’IndieBound’,  i pretvori ga u ovu vrstu platforme za elektronsku trgovinu. Pošto ABA nije bila spremna da postane mesto za maloprodaju, umesto toga je odlučila da sarađuje sa Hanterovim Bukšopom.

Evo kako to funkcioniše: Za nekoga ko kupuje knjige, Bukšop se neće mnogo razlikovati od Amazona (Budući da je platforma još uvek u beta verziji sklopljenoj za šest meseci, ipak neće biti tako besprekorno „sašivena“ kao Amazonova). Kliknete na sličicu s knjigom, skinu vam pare s kartice, a vi dobijete ono što ste odabrali. Prava razlika je u tome kako se deli zarada, kao i kako kupci otkrivaju knjige koje kupuju. Svakih šest meseci, deset odsto ukupnog profita biće podeljeno između nezavisnih knjižara; u zamenu za ovaj fer poslovni model, te će prodavnice pružati podršku ovom poslovnom poduhvatu – tako što će Bukšop promovisati svojim kupcima. Mnoge nezavisne knjižare su izuzetno naklonjene „pravim“, tradicionalnim knjižarama i ne veruju partnerima koji su isključivo u e-trgovini. “Sa dobrim razlogom”, kaže Hanter. Pridobijanje njihove podrške će, ipak, biti od presudne važnosti. „Nadamo se da ćemo im za nekoliko meseci poslati ček od prodaje njihovih izdanja, a sa njim u džepu će se osećati poprilično dobro“. Hanter, takođe, naglašava da bi svi koji žele da podrže internetprodavnicu lokalne nezavisne knjižare trebalo da nastave u tom pravcu.

Ovi prodavci (čije se knjige iz tradicionalnih knjižara naručuju i prodaju onlajn) takođe imaju mogućnost da se prijave za partnerski program kompanije BookShop, koja (fizičkim) prodavnicama nudi proviziju od 25% (svoje elektronske prodaje njihovih papirnih izdanja). Ako, recimo, prodavac knjiga ne želi da se bavi e-trgovinom, može se prijaviti za ovaj program i tada će, u suštini, prodavati svoje knjige putem Interneta kroz platformu Bookshop, koja svoje narudžbine realizuje uz pomoć velikog knjižarskog giganta, ‘Ingrama’.

Partnerski program je dostupan kako velikim tako i malim medijima, od najtiražnijih časopisa pa do uticajnih mikro-blogova o literaturi, uz proviziju od 10 procenata. Kada dođe vreme da se objave sezonski pregledi, vodiči za poklone i povoljne dilove, ili za književne kritike ili druge informacije o knjigama, ove medijske kompanije moći će da se povežu na Bookshop i dobiju novac za sve ono što su onlajn interesenti kliknuli na „kupi“ (inače, magazin Wired, iz kojeg je preuzet ovaj članak, učestvuje u takvim partnerskim programima koje ima BookStore). Trenutno je ovo uobičajena medijska praksa, ali velika većina prodajnih mesta se – na kraju, ipak! – povezuje, i “kači” na Amazon. „Bez obzira na to koliko se žalili na to što je prodaja zapaženih i popularnih izdanja na kraju „lanca ishrane“ povezana s Amazonom, njihovi izdavači, na sreću, ne mogu tek tako okrenuti leđa ni od značajnih prihoda koji im obezbeđuju i pridružene filijale (nezavisnih knjižara)“, kaže Deni Kejn iz svetski poznate knjižare iz Lorensa u Kanzasu, Raven Book Store.

Nudeći mnogo veću proviziju onima koji joj se pridruže, nezavisna platforma Bookshop se nada da će privoleti kako mikro-blogere tako i poznate institucije i organizacije, uz podrazumevani način na koji funkcionišu poslovni ekosistemi partnerske veze. “Imate sve te blogove o knjigama i najtiražnije časopise i uticajne vebsajtove koji se povezuju s Amazonom, jer im Amazon daje četiri i po procenta partnerske naknade za svaku knjigu koju prodaju”, kaže Hanter. „Trebalo je da imamo rešenje koje će prekinuti taj ciklus i stvoriti nešto što bi koristilo nezavisnima, koji oponašaju (Amazon).“

Do sada, čini se da je zavisnost od velikodušnog partnerskog sporazuma stvorila međusobnu sinergiju, i da je u vazduhu uzbuđenje usled širenja još jednog modela poslovanja sa dobrom svrhom (izuzev profita, koji je, prirodno, glavni i prvi razlog). “Izgleda da će Njujork tajms ući u upravni odbor kao pridruženi član, što je za nas ogroman pomak i od izuzetne važnosti”, kaže Hanter.

Autori koji su dobili pozitivne kritike, poput Malkolma Herisa ili Vijet Tan Ngujena (Malcolm Harris, Viet Thanh Nguyen) su na Tviteru već izrazili podršku projektu, a u planu je da dobiju širu podršku prodavaca knjiga. “Isplovili smo”, kaže Kolin Koleri (Colleen Calleri), koja radi u marketinškom odeljenju knjižare ‘Brooklin’s Books Are Magic’. „Knjižarstvu i prodaji knjiga je već tako dugo potrebna alternativa Amazonu, i srećna sam što je jedna takva napokon „porinuta“!“

Sve ovo izgleda obećavajuće, ali opet – obećava uz upozorenje da će zadatak koji stoji pred osnivačima Bukšopa biti neizmerno težak. Budući da Bookshop ne želi da snizi cene nezavisnih knjižara, moraće da ubedi potencijalne kupce da se prebace na njihovu plaformu čak i kada Amazon ili druga već opštepoznata mesta za e-trgovinu nude znatno bolje ponude. “U onlajn trgovini se sve vrti oko najniže cene “, kaže Hildik-Smit. “Zvuči veoma izazovno, i stavlja na iskušenje naše sposobnosti.”

U skladu sa narativom „Davida protiv pozno-kapitalističkog Golijata“, mali petočlani tim Bukšopa funkcioniše s jednog iznajmljenog mesta čije prostorije deli sa redakcijom uticajnog levo orijentisanog časopisa ‘The Baffler’s Manhattan’. Budući da planiraju da se odreknu tako zamašnog dela svog profita, verovatno će to biti poduhvat sa nevelikom, takoreći provizornom profitnom marginom. „Teško je pridobiti ljude koji će uložiti u ovaj projekat jer po svojoj prirodi on „prosledi dalje“ između  60 i 80 procenata svoje profitne marže, u zavisnosti od prodaje“, kaže on. BookShop će morati da proda knjige u vrednosti od oko šest miliona dolara kako bi postigao prihvatljiv poslovni model. Ukoliko uspe da zaradi i nešto više od toga, u tom će slučaju razmotriti dodatne načine za raspodelu tog profita nezavisnim knjižarima.

Možda će ove reči čuti i neko iz Bezosovog onlajn giganta.

 

Kate Knibbs, wired.com

Koliko IT giganti plaćaju AI talente?

Gotovo sve velike tehnološke kompanije imaju sopstvene projekte razvoja veštačke inteligencije i spremni su da stručnjacima iz ove oblasti daju višemilionska godišnja primanja ne bi li ih privoleli za sebe.

Start-up kompanije iz Silicijumske doline  oduvek su imale prednost regrutovanja u odnosu na industrijske gigante: iskoristite priliku i mi ćemo vam dati vlasnički udeo, koji bi vas mogao učiniti bogatim ako kompanija uspe.

Trenutna trka u tehnološkim industrijama koje obuhvataju veštačku inteligenciju mogla bi da ovo pitanje prednosti i najboljih olakša – ili će, ako ništa drugo, to olakšati za barem nekoliko potencijalnih zaposlenih koji puno toga znaju o veštačkoj inteligenciji.

Najveće tehnološke kompanije ulažu ogromne svote u razvoj veštačke inteligencije, unovčavajući svoje znanje na šarolike načine – od skeniranja lica na pametnim telefonima i „pričljivih“ gedžeta za kafu do kompjuterizovane zdravstvene zaštite i autonomnih vozila bez ljudske podrške. Budući da su u potrazi za budućnošću, AI ekspertima danas nude plate koje su zapanjujuće čak i u industriji koja se nikada, zapravo, i nije ustezala da zasipa bogatstvom vrhunske informatičke talente.

MIT Review je intervjuisao devet eksperata iz oblasti veštačke inteligencije kao i „dubokog učenja“, sada veoma aktuelne uže discipline unutar AI. Svi su oni, iz razumljivih razloga, tražili da ostanu anonimni. Tipični A.I. stručnjaci – uključujući one koji su sa upravo izašli iz škola sa informatičkim doktoratima pod miškom, ali i one sa nižim obrazovanjem i samo nekoliko godina iskustva, mogu biti plaćeni od $300.000  do pola miliona dolara godišnje ili više – u kešu ili u deonicama firme koja ih angažuje. Ovim stručnjacima, takođe, razne kompanije nude vrtoglave cifre samo kako bi prešli pod njihovo okrilje.

Poznata imena na polju veštačke inteligencije primaju nadoknadu kroz plate ili kompanijske akcije koje iznose jednocifrenu ili dvocifrenu brojku u milionima dolara u periodu od četiri ili pet godina. U određenom trenutku, ovi ugovori se obnavljaju ili se pregovara o novom ugovoru, što veoma podseća na način na koji profesionalni sportisti potpisuju svoje ugovore.

Na samom vrhu su rukovodioci sa iskustvom, koji i sami upravljaju A.I. projektima. Gugl je prošle godine podneo sudsku tužbu protiv svog dugogodišnjeg zaposlenika, Entonija Levandovskog (Anthony Levandowski), doskorašnjeg šefa Guglovog AI odeljenja za razvoj autonomne vožnje. Levandovski je 2007. započeo svoju karijeru u Guglu, i tokom deset godina (sve do 2017.) ukupno zaradio 120 miliona dolara, pre nego što se prošle godine pridružio Uber-u, tako što je ova firma preuzela veoma izgledni start-up čiji je on bio koosnivač. Ovaj slučaj privukao je obe kompanije u sudsku arenu na okršaj u kojem je ulog više nego dragocena intelektualna svojina Levandovskog, za koju obe firme smatraju da polažu prava.

Plate informatičara a pre svega talentovanih poznavalaca veštačke inteligencije toliko vrtoglavo rastu da postoji šala po kojoj je tehnološkoj industriji, da bi privukla vrhunske stručnjake, potreban budžet koji NFL i sponzori daju najvećim zvezdama američkog ragbija. “Ovo će olakšati stvari”, rekao je Kristofer Fernandez, jedan od Majkrosoftovih menadžera za zapošljavanje novih kadrova. “I to umnogome.”

Nekoliko je „katalizatora“ tj razloga koji su doprineli naglom ubrzavanju trenda udeljivanja astronomskih plata nadarenim informatičarima. Auto-industrija se sa Silicijumskom dolinom već neko vreme nadmeće za iste stručnjake, koji im mogu pomoći u izgradnji autonomno navodećih vozila. Velike tehnološke kompanije kao što su Facebook i Google takođe imaju puno novca za bacanje na probleme čije rešenje i ključ, kako misle, leži u razvoju veštačke inteligencije, poput izgradnje digitalnih asistenata za pametne telefone i kućne uređaje, kao i otkrivanje neprimerenih i uvredljivih sadržaja.

Od svega, ipak, najviše nedostaju novi talenti, a velike kompanije pokušavaju da ih uvrste u svoje redove onoliko koliko je to za sada moguće. Rešavanje teških A.I. problema nije isto što i pravljenje mobilne aplikacije koja je „hit sezone“. Po podacima jedne nezavisne montrealske AI laboratorije („Element AI“), danas u celom svetu nema ni 10.000 ljudi koji poseduju veštine potrebne za suočavanje s komplikovanim AI istraživanjima.

“Svedoci smo epohe u kojoj razvoj AI ne mora biti nužno dobar i po društvo, ali takvo je racionalno ponašanje ovih kompanija”, rekao je Endrju Mur, dekan računarstva na Univerzitetu Karnegi Melon (Carnegie Mellon), koji je nekada radio u Guglu. “Svako od njih grozničavo i sa strepnjom nastoji da za sebe obezbedi tu malu grupu ljudi koja je u stanju da radi na ovoj tehnologiji“.

Troškovi akvizicije A.I. laboratorije „DeepMind“, koju je Gugl 2014. kupio za 650 miliona dolara i pritom zaposlio oko 50 ljudi, dobro ilustruje o čemu je ovde reč. Prema raspoloživim podacima, “troškovi osoblja” ove britanske laboratorije, čiji je broj narastao na 400 zaposlenih, iznosio je u 2016. godini 138 miliona dolara. To znači da je svaki zaposleni u proseku dobio 345.000 dolara.

“Teško je nadmetati se sa gigantima, pogotovo ako spadate u manje kompanije”, rekla je Džesika Kataneo, izvršna regruterka firme CyberCoders, koja se bavi regrutacijom informatičkih talenata.

Najnaprednija istraživanja veštačke inteligencije bazirana su na skupu matematičkih tehnika koje se zovu duboke neuronske mreže. Ove mreže su matematički algoritmi koji su u stanju da, analizom podataka, sami odrede svoje zadatke. Tragajući za obrascima u milionima slika pasa, na primer, neuronska mreža može naučiti da prepozna određenog psa. Ova matematička ideja datira iz pedesetih godina prošlog veka, ali je sve do pre pet-šest godina tavorila na marginama kako industrije tako i akademskih rasprava.

Do 2013. godine Google, Facebook i još nekoliko kompanija zapošljavali su relativno mali broj istraživača specijalizovanih za ove tehnike. Neuronske mreže sada pomažu pri prepoznavanju lica na fotografijama postavljenim na Fejsbuku, identifikuju komande koje naložimo uređajima zvanim „digitalni asistenti“, i koji se već nalaze u našim dnevnim sobama (kao što je, recimo, Amazon Echo), a trenutno u riltajmu prevode strane jezike na Majkrosoftovom telefonskom servisu Skajp.

Koristeći se istim matematičkim tehnikama, istraživači unapređuju autonomna vozila i razvijaju bolničke usluge koje mogu identifikovati bolesti tokom procesa skeniranja, a tu su i malopre pomenuti digitalni pomoćnici koji ne samo što prepoznaju izgovorene reči već ih i shvataju; tu su i automatizovani sistemi za trgovanje akcijama, kao i roboti koji pokreću objekte koje nikada ranije nisu videli.

Sa tako malo dostupnih stručnjaka u oblasti veštačke inteligencije, velike tehnološke kompanije zapošljavaju najbolje i najsjajnije akademske građane. U tom procesu, oni na raspolaganju imaju ograničen broj profesora sposobnih da svoje studente podučavaju tajnama ovakvih tehnologija.

Kompanija Uber angažovala je 40 stručnjaka iz revolucionarnog A.I. programa univerziteta Carnegie Mellon iz 2015, kako bi ih zaposlila na projektu autonomno navodećih vozila. Tokom poslednjih nekoliko godina, četiri najpoznatija univerzitetska A.I. istraživača napustilo je amfiteatre, sale za predavanja i svoje profesure na Univerzitetu Stenford. Na Univerzitetu u Vašingtonu, šest od 20 profesora za veštačku inteligenciju sada je na odsustvu ili delimičnom odsustvu jer je angažovano za spoljne kompanije.

“Prisutno je ogromno usisavanje akademskih profesora, koje IT industrija prosto posrče”, kaže Oren Ecioni, koji odsustvuje s mesta profesora na Univerzitetu u Vašingtonu kako bi nadgledao „Allen“, neprofitni institut za veštačku inteligenciju.

Neki profesori pronalaze način za pravljenje kompromisa. Luk Zetlmojer (Luke Zettlemoyer) sa Univerziteta u Vašingtonu odbio je poziciju u laboratoriji u Sijetlu, za koju mu je Google nudio platu trostruko veću od dosadašnje (oko 180.000 dolara, prema izvorima dostupnim javnosti). Umesto toga, izabrao je mesto u Institutu Allen, položaj koji mu omogućava da nastavi s podučavanjem mladih informatičara.

“U Americi je brojno nastavno osoblje koje postupa na sličan način, razdvajajući vreme na ono koje provede u  komercijalnoj industriji i ono tokom kojeg predaje u okviru akademske zajednice”, rekao je Zetlmojer. “Nije za poređenje koliko su plate veće u industriji, pa profesori nemaju drugog razloga da ostanu na univerzitetu osim ukoliko zaista brinu o tome da budu deo akademske zajednice, unutar koje će moći da svoje znanje prenesu novim generacijama.”

U pokušaju da privuku nove A.I. inženjere, kompanije poput Gugla i Fejsbuka sačinile su nastavne programe sa ciljem da postojeće zaposlene podučavaju “dubokom učenju” i srodnim tehnikama. I neprofitne organizacije kao što su Fast.ai ili Deeplearning.ai, čiji je osnivač bivši profesor Stenforda koji je pomogao pri stvaranju laboratorije Google Brain, nude onlajn kurseve dubokog učenja.

Osnovni koncepti dubokog učenja nisu teški za razumevanje, i zahtevaju tek nešto malo više od srednjoškolske matematike. Pa ipak, zaista osvojiti ovu struku zahteva više značajnijih matematičkih i intuitivnih talenata koje neki zovu “mračnom umetnošću” (dark art). Potrebno je, uz to, i posebno znanje za polja kao što su autonomno navodeća vozila, robotika i zdravstvena zaštita.

Kako bi održale korak, manje kompanije traže talente na neobičnim mestima. Neki angažuju fizičare i astronome koji imaju neophodne matematičke veštine. Neke druge američke start-up kompanije tragaju za talentima u Aziji, Istočnoj Evropi i drugim mestima na kojima su plate daleko manje nego u Sjedinjenim Državama – pa je, samim tim, lakše da za svoju firmu pridobiju nekog briljantnog Kazahtanca nego „momka iz komšiluka“, koji je poreklom iz Kalifornije.

“Ne mogu se takmičiti sa Guglom, a i ne želim”, rekao je Kris Nikolson, izvršni direktor i koosnivač startup kompanije Skymind iz San Franciska koji je za sebe pridobio AI inženjere iz osam zemalja. “Tako da nudim vrlo primamljive plate stručnjacima doskora angažovanim u zemljama u kojima je inženjerski talenat finansijski potcenjen.”

Ali, i giganti u IT industriji rade to isto. Google, Facebook, Microsoft i drugi otvorili su A.I. laboratorije u Torontu i Montrealu, gde se se obavlja većina istraživanja koja nisu na teritoriji Sjedinjenih Država. Google, takođe, zapošljava i talente u Kini, gde je Microsoft već dugo prisutan.

Stoga i nije iznenađujuće što mnogi smatraju kako se nedostatak talenata iz ovih informatičkih oblasti neće ublažiti još dugi niz godina.

“Naravno, potražnja prevazilazi ponudu, i taj se sled stvari u dogledno vreme neće promeniti” kaže Jošua Bengio (Yoshua Bengio), profesor na Univerzitetu u Montrealu i istaknuti istraživač na polju veštačke inteligencije. “Potrebno je mnogo godina da biste diplomce pretvorili u doktore iz ovih naučnih oblasti.”

 

New York Times

 

Vojadžer 1, naš izaslanik… napokon među zvezdama

Svemirska sonda Vojadžer je preko 20 milijardi kilometara daleko od Zemlje i treba je popraviti: Evo šta se dogodilo.

Hvatajući slabašne signale kroz NASA-ine džinovske tanjire radio-antena, koji su deo mreže Deep Space programa, jedva da se čuju bledi šapati nezamislivo nam udaljenog robotskog istraživača Vojadžer 1, koji nam dostavlja poruku: možda neću još dugo.

Vojadžer 1 je dosad najudaljenija istraživačka sonda, koji i dalje funkcioniše i komunicira sa NASA-om, dok sve više ubrzava leteći kroz duboki svemir.

Poruka nije doslovni S.O.S. signal, mada podaci iz Vojadžerovog sistema motora upozoravaju NASA-ine inženjere da je problem na pomolu: Vojadžer će uskoro izgubiti sposobnost usmeravanja svog tanjira za radio-komunikaciju sa Zemljom – taj je „tanjir“ zapravo parabolična antena velike snage i predstavlja „pupčanu vrpcu“ koja Vojadžer 1 drži u životu.

Gubitak kontakta s Vojadžerom 1 ukazuje na više nego briljantnu završnicu preko 40 godina duge karijere prepune čudesnih naučnih otkrića, odiseje koja je 5. septembra 1977. započela prvo istraživanjem Jupitera i Saturna, a nastavila se  dugogodišnjim zadatkom pronalaženja same ivice međuzvezdanog prostora.

Pre nekoliko decenija započela je „Velika turneja“ (“Grand tour”) sondi Vojadžer 1 i 2 (Vojadžer dvojka lansiran je par nedelja pre jedinice, 20. avgusta 1977), a njihove misije podarile su čovečanstvu izvanredne slike i otkrića napravljena tokom njihovog prolaska kraj Jupitera, Saturna, Urana, Neptuna i njihovih meseca.

Sonde Vojadžer 1 i 2 otkrile su aktivne vulkane na Jupiterovom mesecu Io, nagoveštavajući postojanje ogromnog vodenog okeana u tečnom stanju pod ledenom korom Evrope, još jednog od čak 69 Jupiterovih meseca, pobudivši u nama i radoznalost za Titanom, Saturnovim misterioznim mesecom neprekidno skrivenim pod oblacima. Vojadžeri su nam poslali zapanjujuće slike Jupiterovih oblačnih pojaseva i ogromnih olujnih sistema, otvorivši nam oči za izvanredne detalje Saturnovih prstenova.

Nakon putovanja dugog 21 milijardu kilometara (i to u ovom momentu, udaljavajući se sve brže), Vojadžer 1 je nedavno prešao taj čarobni prag gravitacionog dometa našeg Sunca, ušavši slobodno u međuzvezdani prostor (dobro, ne baš sasvim slobodno:  u svemiru je mikrogravitacija sveprisutna). Uz ogromna, još neistražena područja koja su pred sondom, svaki neblagovremen završetak Vojadžerove misije sada bi bio nesaglediv gubitak. Naučnici su beskrajno željni da saznaju nešto više o onome što leži između zvezda unutar naše galaksije.

Vojadžer 1: paljenje alarmne lampice motora

Bilo je neizbežno da će u određenom trenutku Vojadžerova sposobnost da ostane u kontaktu početi da bledi. Upravljanje toliko udaljenom svemirskom opservatorijom  pretpostavlja nekoliko tehničkih izazova, od kojih nije najmanji onaj koji se tiče održavanja radio-komunikacije na ogromnim distancama. NASA to radi tako što Vojadžerove glavne radio-tanjire tj antene održava usklađenima sa Zemljom i ogromnim radio-uređajima NASA-ine mreže Deep Space.

Kada bi svemirske sonde bile prepuštene da plove kosmosom po inerciji, tanjiri za radio-komunikaciju ovih svemirskih letelica postepeno bi se izokrenuli pa samim tim i prestali da svoj položaj usklađuju sa Zemljom, reagujući na suptilne ali uporne sile kosmosa i zvezda, poput pritiska nastalog od sunčeve svetlosti ili solarnog vetra.

Vojadžer 1 je sve do sada koristio set „mlaznica za kontrolu položaja“ (attitude control thrusters) koji su se palili u izuzetno kratkim i malim „ekspozicijama“ kako bi obezbedili suptilno upravljanje svemirskim brodovima sa ciljem održavanja „poravnanja“ tj usklađenosti sa rutom leta i kontrolnim centrom na Zemlji. Ali, u poslednjih nekoliko godina, NASA je primetila kako su ovi potisnici počeli da sve češće otkazuju, stvarajući sve manje i manje potiska. Sve slabiji potisak je, logično, zahtevao sve duže periode aktivnosti mlaznica i njihovog paljenja, ne bi li odradili svoj posao korekcije položaja.

Magična granica: fazni prelazak Vojadžera 1 iz heliosfere, u međuzvezdani prostor

Magična granica: fazni prelazak Vojadžera 1 iz heliosfere u međuzvezdani prostor

Kako pokvareni Vojadžer odšlepati „na kanal“ kod majstora?

Stvar je ista kao kada imate kola: ne nastavljate da vozite automobil onda kada motor započne da brekće, ukoliko planirate da dalje nastavite vožnju. Šta tada učinite? Pa, odvezete ga kod mehaničara.

S obzirom da dovođenje Vojadžera u podesno stanje „negde u nekoj radionici“ nije bila opcija, inženjeri NASA morali su da doslovce „izmaštaju“ kako da održe Vojadžerovo zdravlje tokom njegove misije, pritom koristeći već postojeće resurse na sondi. Sećate li se one scene iz filma Apolo 13, a zapravo realnog incidenta koji se desio između 11. i 17. aprila 1970. godine, kada su inženjeri morali da otkriju način na koji bi astronauti mogli da uspostave sistem uklanjanja ugljen-dioksida korišćenjem plastične kese i samolepljive trake?

Rešenje za Vojadžer 1 je glasilo: ponovo pokušati s uključivanjem jedne drukčije grupe motora, koji su bili ugašeni čitavih 37 godina.

Ova garnitura agregata kod Vojadžera jesu njegovi “potisnici za korekciju manevara“ (Trajectory correction maneuver, TCM)”. Nisu testirani toliko dugo pošto su ih NASA inženjeri poslednji put koristili pre gotovo četiri decenije, ne bi li tada pomogli manevrisanju Vojadžera 1 kroz Saturnov sistem, kako bi sonda napravila bliske prelete nad ovom planetom i njenim titanskim mesecom, Titanom. Jednom kada je let kroz Saturnov sistem okončan, TCM potisnici više nisu bili potrebni pa su 8. novembra 1980. ugašeni… sve do 28. novembra 2017.

Pre nešto više od četiri meseca, nakon 37 godina i 20 dana, NASA je naložila Vojadžeru da ispita TCM potisnike. Ovaj radio-signal putovao je kroz svemir 19,5 sati da bi stigao do svemirske sonde, dok su inžinjeri NASA čekali puni nade i nestrpljenja.

A zatim, nakon još 19 sati i 37 minuta sati ćutanja, NASA radio-antena Goldstoun u pustinji Mohave primila je od Vojadžera 1 poruku da su potisnici uspešno upaljeni. Štaviše, radili su perfektno, i to kroz seriju veoma kratkih pulsnih paljenja u trajanju od po 10 milisekundi.

Inače, sve Vojadžerove potisnike razvila je kompanija Aerojet Rocketdine. U pitanju je vrsta mlaznica MR-103 koja ne leti samo na Vojadžeru već se nalazi i na drugim svemirskim letelicama NASA-e, kao što su Cassini i Dawn.

NASA sada ima način kako da Vojadžerov komunikacijski radio-tanjir i dalje drži precizno uperen ka Zemlji još najmanje dve ili tri godine, prelaskom na TCM sistem onda kada aktuelni potisnici u nekom trenutku budu sasvim otkazali.

Vojadžerova zaostavština

Pokrenuta 1977. godine, primarna misija Vojadžera 1 bila je da napravi letove kroz Jupiterov i Saturnov sistem, pre nego što ga Saturnova gravitacija bude dalje „pogurala“ na put koji bi ga izvukao iz solarnog sistema, uputivši ga potom u međuzvezdani prostor.

Sada je Vojadžer 1 najudaljeniji ljudski predmet poreklom sa Zemlje, i to otkako je pre 20 godina (1998) nadmašio  poštovanja i divljenja vrednog Pionira 10. Od marta 2018. godine, Vojadžer 1 je udaljen više od 21 milijardu kilometara – što je ravno 141 distanci između Zemlje i Sunca.

Vojadžer 2, trenutno preko 10 milijardi kilometara daleko od Zemlje, imao je put koji se razlikovao od putanje njegovog blizanca: „dvojka“ je prvo krstarila prema Uranu, a zatim i Neptunu, nakon posete Jupiteru i Saturnu. Vojadžer 2 je postao jedini svemirski brod koji je posetio sve četiri planete koje važe za gasne gigante, i jedini je koji je ikada posetio Uran ili Neptun.

Međuzvezdani izaslanici

Po napuštanju područje gasnih giganata, oba Vojadžera postala su de facto „izaslanici“ ljudske rase koji hitaju ka drugim zvezdama, ploveći međuzvezdanim prostorom, postigavši dovoljnu brzinu zahvaljujući solarnim vetrovima tokom svojih međuplanetarnih preleta unutar Sunčevog sistema.

Od tog trenutka, misija oba Vojadžera preobrazila se od istraživača nama bliskih planeta u udaljene „predstraže“ i ispostave koje mere svojstva kosmičkog prostora oko sebe – brzinu i pravac solarnog vetra i njima pripadajućih magnetnih polja, kao i aktivnost čestica s električnim nabojem koje lete pokraj njih.

Sada se o sondama Vojadžer 1 i 2 može razmišljati kao o izuzetno udaljenim „meteorološkim stanicama“ koje nas izveštavaju o “kosmičkim vremenskim prilikama”, dok prevaljuju sve veće udaljenosti.

Naučnici uključeni u misije Vojadžera 1 i 2 već dugi niz godina proučavaju „tanke mlazeve“ podataka koje sa obe svemirske sonde „docure“ do Zemlje, čekajući dan kada bi jedna ili obe sonde mogle prijaviti promenu u njihovom čestičnom ili magnetskom okruženju – čekajući da se dogodi tzv “promena vetra” koja bi pokazala da je sonda ušla u međuzvezdani prostor.

Promena vetra

U avgustu 2012, Vojadžer 1 je i zvanično prešao nevidljivu a tako teško dostižnu granicu koja deli carstvo sunčeve gravitacije od ostatka svemira. Ovaj prelazak u međuzvezdani prostor ogledao se u velikom porastu čestica s električnim nabojem koje potiču iz međuzvezdanog prostora; to su čestice čiji je smer pomeren usled njihovog „odbijanja“ o solarne vetrove.

Razlika između međuzvezdanog prostora i „balona“ solarnog vetra prisutnog oko našeg Sunca je suptilna i ljudskim čulima ne bismo primetili promenu. Zapravo bi, u svakom slučaju, naša čula „prijavila“ samo prazan prostor koji nas okružuje i ništa više.

Ali sa svojim izuzetno osetljivim detektorom čestica i magnetnih polja, Vojadžer 1 nam upravo sada pruža prvu predstavu i sliku onoga što leži između zvezda. Što duže bude ostao u komunikaciji s nama, odlazeći sve dublje u svemir, tim će pre i saznanja o našoj galaksiji biti dublja i dragocenija.

KQED, NASA.GOV

 

Making China Great Again (3/3)

Ovo je treći i poslednji nastavak priče o usponu Kine i zalasku Sjedinjenih Država, članak iz pera Njujorkerovog dopisnika iz Pekinga, Juena Osnosa. Kao iskusan novinar i dnevni komentator – a uprkos svom oštrom kritičkom stavu prema Trampu, što je popularno među čitaocima nedeljnika u kojem je angažovan – Osnos ipak donekle ostaje zaglavljen u sferi klasičnih američkih sentimenata i resentimana, predrasuda i predubeđenja. I pored toga, Osnos ovde donosi nadasve korisne i zanimljive podatke o manje poznatim trenucima sa kineskog puta ka vrhu.

U konkretnom smislu, zašto je važno ako se Amerika povlači a Kina napreduje? Jedna oblast u kojoj su vidljivi efekti ovog rasporeda snaga jeste tehnologija, gde se kineske i američke kompanije utrkuju ne samo za profit već i za oblikovanje pravila koja se tiču privatnosti, pravičnosti i cenzure. Kina je ukinula jedanaest od dvadeset pet najpopularnijih veb stranica u svetu – uključujući Google, YouTube, Fejsbuk i Vikipediju – jer se plaši da bi ove veb lokacije zadominirale nad lokalnim konkurentima ili ohrabrili neslaganja s mejnstrim politikom. Kineska vlada promovisala je taj pristup kao doktrinu “sajber-suvereniteta”. U decembru je ova zemlja bila domaćin Internet konferencije koja je privukla američke direktore poput Tima ​​Kuka iz Epla, iako je Kina prisilila Apple da ukloni aplikacije koje dozvoljavaju korisnicima da zaobiđu “Veliki odbrambeni zid”.

Zaustavio sam pekinški taksi i krenuo u severozapadni deo grada, gde jedna kineska kompanija, Senstajm (SenseTime), razvija svoju tehnologiju za prepoznavanje lica, oblast koja je na preseku između nauke i ličnih (građanskih) prava. Kompaniju je 2014. osnovao Tang Sjaou, naučnik koji je ekspert u računarstvu i koji se obučavao na bostonskom M.I.T.-u. Po povratku u Hong Kong, krenuo je da podučava „mlade nade“ kineske informatike (Godinama su kineske start up firme zaostajale za onima iz Silcijumske doline, ali je taj paritet sada viši. Od četrdeset privatnih kompanija širom sveta koje su postigle status “jednoroga” u 2017. godini – što znači da su kao početničke firme uspele da zarade milijardu dolara ili više – petnaest je kinesko a sedamnaest američko).

Kancelarije kompanije SenseTime imaju elegantan, industrijski izgled. Niko ne nosi identifikacionu značku, jer kamere prepoznaju zaposlene, što dovodi do otvaranja vrata. Tamo sam se upoznao sa šeficom marketinga, Džun Đin  koja je svoj M.B.A stekla na Univerzitetu u Čikagu; radila je u kompanijama kao što su Microsoft, Apple i Tesla. Đin me je povela u pokaznu šetnju, kako bih stekao neki uvid u komercijalne vidove upotrebe tehnologije prepoznavanja lica. Zaustavio sam se pred mašinom koja je izgledala kao „vitka“ verzija ATM mašine, koja je procenjivala moju “sreću” i druge atribute; ova mašina je pretpostavila da sam muškarac starosti 33 godine i, na osnovu tih informacija, plasirala mi reklamu za skejtbording odeću. Kada sam ponovo stupio pred nju, mašina je revidirala svoju prethodnu kalkulaciju: sada mi je dala 41 godinu, pa mi je, shodno toj modifikovanoj proceni, emitovala reklamu za alkoholno piće (Tada sam imao 40).

Ovakve mašine za facijalno prepoznavanje koriste se u restoranima da bi zabavile goste koji čekaju. Ali, oni takođe sadrže i skriveni element veštačke inteligencije: slike se prikupljaju i upoređuju sa bazom podataka u kojoj su lica V.I.P. klijenata. “Konobar ili konobarica se pojavljuju i možda vam obezbedimo mesto”, kazala je Đin. “To je lepota A.I.”

Đin mi je zatim pokazala kako ovu tehnologiju koristi policija, rekavši mi da njena firma „ostvaruje blisku saradnju sa Biroom javne bezbednosti”, koji Senstajmove algoritme primenjuje na milione ID fotografija. Kao demonstraciju načina na koji se koristi baza podataka o zaposlenicima kompanije, na ekranu je osvanula slika uživo na kojoj je bila prikazana saobraćajna gužva na obližnjoj raskrsnici. “U realnom vremenu, ona obuhvata sve atribute automobila i pešaka”, rekla je. Na susednom ekranu, trag nalik onom u video-igri „Pakmen“ pokazivao je kretanje jednog mladića gradom – a sve zasnovano samo na identifikaciji njegovog lica. Đin je dodala: “Može se poklapati sa osumnjičenom osobom čija je fotografija već u kriminalističkoj bazi podataka. Ukoliko je nivo sličnosti iznad određenog praga, onda se hapšenje može izvršiti na licu mesta. Potom je nastavila: “Radimo sa preko četrdeset policijskih biroa širom zemlje. Pokrajina Guangdong je uvek vrlo otvorena i prihvata najnovije tehnologije, tako da smo, samo prošle godine, pomogli policijskom birou Guangdonga da reši mnoge zločine “.

U Sjedinjenim Državama, gde policijska odeljenja i FBI takođe usvajaju tehnologiju vizuelne identifikacije, facijalno prepoznavanje lica je na meti kongresne debate o privatnosti građana, a s tim u vezi i problema s policijskim sprovođenjem zakona. Sudovi tek treba da razjasne kada gradske vlasti ili neka kompanija mogu da prate neku osobu, čije je lice „prepoznato“ od strane AI. Pod kojim se uslovima mogu koristiti biometrijski podaci za pronalaženje osumnjičenih za zločine, ili, pak, kada i da li se uopšte takvi podaci smeju prodavati oglašivačima (kao što sada, recimo, prodaju informacije o našim IP adresama, pa na „kućni prag“ naših računara preko interneta počnu da redovno pristižu reklame koje nam, navodno „odgovaraju“). U Si Đinpingovoj Kini, koja pre svega vrednuje red i poredak, ovakvih debata nema previše. U Šenženu, lokalna vlada koristi softver za prepoznavanje lica kako bi odvratila pešake koji nepropisno prelaze ulicu (dok se, istovremeno, na prometnim raskrsnicama objavljuju njihova imena i slike). Gradske vlasti Pekinga koriste mašine za prepoznavanje lica u javnim prostorijama za odmor kako bi sprečile ljude da kradu toaletni papir; softver limitira korisnike toaleta da ne smeju potrošiti više od šezdeset centimetara papira u roku od devet minuta.

Pre nego što je Tramp preuzeo vlast, kineska vlada je daleko nadmašivala Sjedinjene Države u razvoju onih vrsta veštačke inteligencije koje pogoduju špijunaži i bezbednosnom sektoru. Prema In-Q-Telu, investicionom ogranku američke obaveštajne zajednice, američka vlada je 2016. potrošila oko 1,2 milijarde dolara u razvoj  A.I. programa opšte namene (dakle javne, a ne tajne projekte). Kineska vlada, u svom sadašnjem petogodišnjem planu je za veštačku inteligenciju izdvojila 150 milijardi dolara.

Budžetom koji je Trampova administracija predložila za tekuću 2018. godinu smanjila bi se izdavanja za naučna istraživanja za petnaest procenata, ili, prevedeno u novac, iz kase će se za američku nauku potrošiti 11,1 milijardi dolara manje nego 2017. Ovi rezovi uključuju i smanjenje troškova Nacionalne naučne fondacije za razvoj “inteligentnih sistema”, i to za deset odsto. Erik Šmit, tadašnji predsednik Guglove kompanije “Alphabet”  je prošlog novembra rekao u Vašingtonu da će smanjenje razvojno – istraživačkog budžeta u oblasti osnovnih nauka pomoći Kini da prevaziđe Sjedinjene Države u veštačkoj inteligenciji u roku od jedne decenije. “Do 2020. godine, oni (Kinezi) će uhvatiti kopču s nama. Do 2025, biće bolji od nas. Do 2030. godine, dominiraće A.I. industrijama”, rekao je. Šmit, koji predsedava Savetodavnom odboru za inovacije u oblasti američke odbrane dodao je da zabrana ulaska građanima Irana u SAD takođe predstavlja prepreku razvoju američke tehnologije.

Iran je dosad iznedrio neke od vrhunskih kompjuterskih naučnika iz oblasti informatike i računarstva. „Želim ih ovde. Želim da rade za Alphabet i Google. Sasvim je blesavo ne dopustiti takvim stručnjacima da uđu u našu zemlju.”

Ovakav neslućeno brz kineski napredak u naučno-tehnološkim oblastima proizveo je zanimljive reakcije. Australijski mediji obelodanili su nastojanja kineske Komunističke partije da utiče na australijsku vladu. U decembru je Sem Dastijari, član Australijskog senata podneo ostavku nakon što se otkrilo da je jednog od njegovih donatora, poslovnog čoveka koji je predstavljao kineski strani uticaj, upozorio da je njegov telefon verovatno meta obrade australijske obaveštajne agencije. Australijski premijer Malkolm Turnbul najavio je zabranu stranih političkih donacija, navodeći “uznemiravajuće izveštaje o uticaju Kine (na Australiju)”.

Britanska izdavačka kuća „Cambridge University Press“ je prošlog avgusta izazvala uzbuđenje među naučnicima nakon što je s jedne od svojih kineskih veb-lokacija uklonila više od tri stotine akademskih članaka koji su spominjali osetljive teme (poput dešavanja na pekinškom trgu Tjenanmen), ne bi li tako udovoljili kineskim cenzorima. Kembridž je odustao od poteza (Još jedan akademski izdavač, Springer Nature, branio je svoju odluku da cenzuriše samog sebe, rekavši da je bilo neophodno “sprečiti potencijalno daleko veće posledice po naše kupce i autore”).

Neki od stratega iz političkih krugova u Pekingu gaje zabrinutost tim povodom. Oni misle da se njihovi lideri izlažu riziku od prebrzog povlačenja poteza u cilju „popunjavanja praznine“ koja je stvorena povlačenjem Amerike iz svoje globalne uloge. Otišao sam da se vidim s jednim od najmudrijih pekinških analitičara Amerike, Đijem Kinguom, dekanom Odeljenja za diplomatiju na Univerzitetu u Pekingu. “Sjedinjene Države ne gube vođstvo. One ga prepuštaju. A vi za to (od nas Kineza) čak ne tražite ni otkup”, rekao je. “Izgleda da se Trampova vizija može opisati ovako: Ako već Kina ima „besplatnu vožnju“, zašto i mi to ne možemo? Ali, problem je u tome što je Amerika prevelika. Ako se (svi) vozite besplatno, javni prevoz će kolabirati.”

A možda je najbolje rešenje da Kina Amerikancima pomogne u vožnji autobusa. Najgori scenario je da Kina vozi autobus u trenutku kada nije spremna. Isuviše je skupo i nema dovoljno iskustva”. Đia, uz osmeh na osedeloj  glavi, dodaje kako kineski univerziteti nemaju dovoljno vremena potrebnog za solidnu obuku studenata u oblastima od kojih kineska država puno očekuje: “Kinezima je u prošlosti spoljni svet bio veoma daleko. Sada im je taj svet veoma blizu. Međutim, ova promena dogodila se prebrzo da bi mogla biti svarena.”

Džozef Naj, politički analitičar sa Harvarda – koji je skovao danas poznati izraz mekana moć ili “meka sila” (soft power) da bi opisao kako su upotreba ideja i njihova privlačnost efikasniji od upotrebe gole sile – kazao mi je da je Kina donekle poboljšala svoju sposobnost ubeđivanja. “Američka mekana moć potiče iz našeg civilnog društva, od Holivuda, preko Harvarda, do Fondacije Bil Gejts”, rekao je. “Kina to i dalje ne razume. Još uvek se za to nisu otvorili. Mislim da će ih to, na duži rok, zaboleti.”

Naj predviđa da Trampova nepopularnost neće izbrisati prednost koju SAD još uvek imaju u domenu meke sile, osim pod određenim uslovima. “Tramp verovatno neće biti smatran za prekretnicu u američkoj istoriji, već pre kao signal (koji ispada iz koloseka)“, još jedan u plejadi čudnih likova koje naš politički proces izbacuje, kao što su Džo Mekarti ili Džordž Volas”, rekao je on. “Dve me stvari mogu opovrgnuti. Prva bi me opovrgla ako bi nas Tramp uveo u veliki rat. Druga je ukoliko bude ponovo izabran, i otme se kontroli pa naruši unutrašnju ravnotežu* državnih grana tj stubova moći, ili naruši našu reputaciju kao demokratskog društva. Mislim da to nije verovatno, ali još uvek nemam dovoljno poverenja u svoj (neargumentovani) sud da bih vas ubedio (checks and balances*:sistem koji svakom ogranku vlasti dozvoljava da izmeni ili stavi veto na ono što čini neka druga grana vlasti, sprečavajući na taj način svaku pojedinačnu granu vlasti da zadobije i vrši preveliku moć nad ostalim).

Pomoćnici iz Bele kuće su rekli da je krajem prošle godine uspostavljena dvostepena strategija, u kojoj će Tramp nastojati da sa kineskim predsednikom Sijem održi već uspostavljene srdačne odnose, dok niži zvaničnici uvode stroge mere. Do kraja 2017. godine, Stejt department, Savet za nacionalnu bezbednost i druge agencije radili su na političkim instrumentima odvraćanja od kineskog uticaja, uvođenjem novih trgovinskih praksi i nastojeći da oblikuju tehnologije budućnosti. Majkl Grin, koji je bio glavni savetnik Džordža V. Buša za Aziju mi je rekao: “Oni na to gledaju kao na ratni plan: rade sa saveznicima, rade sa članovima Kongresa.”

U svojoj strategiji nacionalne sigurnosti, američka administracija je predložila da bi, u cilju sprečavanja krađa trgovinskih tajni mogla ograničiti vize strancima koji putuju u Sjedinjene Države kako bi studirali ili se specijalizovali u oblastima nauke, inženjerstva, matematike i tehnologije; upravljačke strukture SAD posvetile su se “slobodnom i otvorenom Indo-Pacifiku”, kojim bi na terenu verovatno proširile vojnu saradnju sa Indijom, Japanom i Australijom. Robert Lajthajzer, predstavnik Sjedinjenih Država u oblasti trgovine, razmatra nekoliko potencijalnih tarifa kako bi kaznio Kinu zbog njene navodne krađe intelektualne svojine i dampinga izvoza na američkim tržištima. “Ne tražimo trgovinski rat”, rekao mi je visoki zvaničnik Bele kuće uključen u pitanja o Kini. “Ali predsednik u potpunosti veruje da se moramo suprotstaviti predatorskom ponašanju Kine u industrijskoj politici kojom je ’iskopala grob’ američkoj proizvodnji, a to sve više radi i u visokotehnološkim sektorima.”

Ukoliko Bela kuća preduzme takve akcije, mogli bi se sukobiti sa Trampovim osećajem međusobnog poštovanja koje postoji između njega i Sija. U međuvremenu, mnogi kineski stručnjaci opisuju pristup američke administracije kao neuslovan. U prvih jedanaest meseci Trampovog predsednikovanja nijedan od njegovih sekretara kabineta nije održao neki značajniji govor koji bi se doticao Kine. Mesto pomoćnika državnog sekretara za pitanja istočne Azije i Pacifika, najviša pozicija u Stejt departmentu za taj region sveta – koju su nekada držali Viljem Averel Harimen, Ričard Holbruk i Kristofer Hil – ostalo je nepopunjeno. Dejvid Lempton, direktor kineskih studija pri Školi za napredne međunarodne studije Džons Hopkins, rekao mi je: “Čini mi se kao da se radi o gomili pijanaca u automobilu, koji se bore za kontrolu nad volanom.”

U desetinama intervjua koje sam radio i u Kini i u Sjedinjenim Američkim Državama, skoro da nije bilo osobe koja je očekivala da će Kina u skorije vreme zameniti SAD u ulozi najbitnije svetske sile. Pored ekonomskih teškoća Kine, njen politički sistem, uključujući ograničenja slobode govora, verskog opredeljenja, civilnog društva i interneta, odvraća neke od najhrabrijih i najpreduzetnijih glava. Sijev sistem podstiče zavist među autokratama, ali nimalo oduševljenja među njenim običnim građanima koji žive širom sveta. A za sve razgovore Sija o “kineskom rešenju” i slavnom autoportretu u kineskom akcionom filmu “Wolf Warrior II”, Kina tek treba da ozbiljno odgovori na globalne probleme poput izbegličke krize ili građanskog rata u Siriji. Globalno liderstvo je skupa igračka; to znači da od svojih ljudi zahtevate da doprinose dobrobiti drugih ljudi – da, recimo pošalju svoje mlade vojnike da poginu daleko od svoje kuće.

Kada je predsednik Si 2015. godine obećao afričkim nacijama da će oprostiti brojne milijarde dolara kredita koje su uzele od Kine, kao i da će im uz to pružiti i dodatnu finansijsku pomoć, neki u Kini su se uznemirili: da li je njihova zemlja zaista dovoljno bogata da to uradi? Kina “ne traži da nas odmeni na istom položaju, ne kao neka vrsta Zemljinog planetarnog predsednika”, rekao je Danijel Rasel. “Nema nameru da oponaša Ameriku kao obezbedioca globalnih roba i dobara, niti da bude arbitar koji nagoveštava univerzalne principe i zajednička pravila”.

Pre će biti da naš svet ulazi u doba u kojem nema očiglednih lidera, u “doba nepolarnosti”, kako je to opisao Ričard Has, predsednik Saveta za odnose s inostranstvom, u kojem nacionalističke sile – Kina, SAD i Rusija – bitku biju s nevladinim grupama i to po svakoj temi, od Doktora bez granica do Fejsbuka, od ExxonMobila do Boko Harama. Prirodno je da Amerikance plaši ta mogućnost, ali Šivšankar Menon, bivši indijski sekretar za spoljnu politiku misli da će SAD zadržati kredibilitet i liderstvo. “Sjedinjene Države su jedina meni poznata sila sposobna da preokrene tokove, bivajući kritična prema sebi u procesu samo-preispitivanja”, rekao je on. “Dve godine nakon ulaska u Irak, ljudi koji su radili unutar sistema su se upitali: ‘Činimo li ispravnu stvar?’ ” Menon je u prošlosti imao prilike da vidi kako se ova zemlja iznova uzdizala: “Dosad u mom životu – tri puta. Bio sam u ’68, na Zapadnoj obali SAD. Video sam šta su Sjedinjene Države učinile 80-tih godina kako bi iznova otkrile sebe. Ono što je učinila nakon 2008. godine bilo je izvanredno. Po meni, ova situacija (sa Trampom) će doći i proći. A Amerika to sebi može priuštiti.”

Menon misli “da se, u stvari, vraćamo na tu istorijsku normu, odvojene multiverzume, paralelne svemire a ne na jedan, što je (tokom istorije) bio samo jedan izuzetak. Ako se vratite na koncept Evrope u devetnaestom stoleću, ljudi su u osnovi tada živeli u različitim svetovima i kontrolisali su međusobne interakcije. Kina neće preuzeti odgovornost za sve što se dešava na Bliskom Istoku ili u Južnoj Americi. “Mi, na neki način, u mnogo ne baš uvek primetnih formi, već živimo na ovaj način. “Tehnologija nam je olakšala ovakav životni stil, jer iTunes i dalje nastavlja da vam prodaje još više od iste vrste muzike – ne izlaže vas nečem novom. Kada odete u Peking, vi i dalje slušate svoju muziku i zapravo ste još uvek u svom “balonu”. Dakle, to je istorijska aberacija i retkost, kada kažete da ste “globalizovani”. Ali, šta to znači? “

Jednog kasnog novembarskog popodneva otišao sam u Peking da posetim izvesnog profesora koji je dugi niz godina proučavao Sjedinjene Države. Nedavna politička previranja u Americi su ga dezorijentisala. “Imam velike probleme da s tim izađem na kraj”, rekao je dok mi je posluživao šolju čaja. “Volim Sjedinjene Države. Mislio sam da bi multikulturalizam Sjedinjenih Država mogao i ovde  funkcionisati. Ali, ako tamo ne bude funkcionisao, onda neće ni ovde.”

Po njegovom mišljenju, izvorni američki zavet urezan i u Ustav sada se rasplinjava. “U prošlosti ste se držali zajedno zbog zajedničkih vrednosti koje nazivate slobodom”, rekao je. Umesto nje, pojavljuje se jedna cinična, politika „nultog zbroja“ (zero-sum), povratak filozofiji krvi i tla koja prednost daje interesima, a ne nadahnuću.

U tom smislu, primetio je profesor, najveće iznenađenje u odnosima između Kine i Sjedinjenih Država je – njihova sličnost. U obe zemlje, ljudi besni zbog dubokog jaza u bogatstvu i šansama za uspeh preusmeravaju svoja nadanja ka liderima koji su „nacionalistički nostalgičari“, i koji im podstiču neke vizije o pretnjama koje dolaze iz ’spoljnog sveta’. “Kina, Rusija i Sjedinjene Države se, zapravo, kreću u istom pravcu”, rekao je on. “Svi pokušavaju da ponovo budu sjajni.”

 ♦ “They’re all trying to be great again.” ♦

Juen Osnos (Njujorker)

 

Katalonija, Lombardija, Škotska… zašto sada?

Woodrow Wilson ga je iskoristio da bi rasparčao carstva stare Evrope; Vladimir Lenjin ga je promovisao u cilju rušenja imperijalizma; Ujedinjene nacije su ga upisale u prvi član svog utemeljujućeg dokumenta. Pravo naroda na samoopredeljenje jedno je od načela međunarodnog prava od Versaja, a potvrđeno je i u brojnim međunarodnim pregovorima, od Kašmira 1948. do Vijetnama 1973, kao i prilikom utvrđivanja državnih granica u istočnoj Evropi 1990.

Od Kirkuka do Barselone, nacionalno pitanje ponovo izbija u prvi plan, zbunjujući lidere modernih demokratija i remeteći tradiciju tehnokratskog centrizma. Dok se Socijalistiška partija Španije sprema da podrži stavljanje Katalonije pod čvršću kontrolu desne vlade u Madridu, a italijanski predsednik Evropskog parlamenta uspaničeno šalje upozorenja autonomistima u severnim regionima Lombardije i Veneta, nosioci vlasti širom Evrope ponovo otvaraju udžbenike međunarodnog prava.

Pitanje prava na nacionalno samoopredeljenje ponovo je aktuelno i unitarističke države će morati da se nose sa tim. Čini se da je naročito levica psihološki nespremna za erupciju pokreta kojima cilj jeste borba za demokratiju i socijalnu pravdu, ali čiji glavni pokretač više nije klasa, već nacija i etnička pripadnost. Evropska unija je zarobljena u pravnom vakuumu. Njen osnivački sporazum ne uključuje pravo na samoopredeljenje naroda – već to pravo ograničava na već priznate države, kao što je navedeno u članu 50.

Odredbe međunarodnog prava o tom pitanju postoje samo zato što su se pred kraj Prvog svetskog rata neki ljudi žestoko borili za načelo samoopredeljenja: potčinjeni narodi nekadašnjeg Nemačkog, Austrougarskog i Ruskog carstva, predsednik Wilson, koji je izdejstvovao da načelo bude uključeno u utemeljujući dokument Lige naroda, i boljševici. Pošto je pravo na samoopredeljenje prihvatio u teoriji, Lenjin je do leta 1920. godine shvatio da borba za nacionalni suverenitet može srušiti imperijalističke sile koje su napadale Rusiju. Kominterna je naredila komunističkim partijama širom sveta da podrže sve „nacionalne revolucionarne pokrete“, čak i one koje ne predvodi radništvo ili levica.

Pre sto godina, dakle, političari svih profila, od konzervativaca do boljševika, posedovali su razvijeno teorijsko razumevanje nacionalnog pitanja, sukobljenih interesa i opštih načela na osnovu kojih o njima treba suditi. Danas to nije slučaj.

„Načelo“ kojim Pedro Sánchez, lider španskih socijalista, opravdava svoje protivljenje nezavisnosti Katalonije izvodi se iz odredbi ustava njegove zemlje. Ali ako ustav ima apsolutni prioritet, onda bi odredbe 2. stava u članu 1. Povelje Ujedinjenih nacija bile suvišne. Jedino načelo kojeg se drži predsednik Evropskog parlamenta Antonio Tajani kada prekoreva autonomiste u Lombardiji i Venetu jeste strah od „umnožavanja malih država“ – a to ne može biti argument u međunarodnom pravu.

Da bismo pošli dalje, moramo razumeti šta se događa: zašto regioni, države i narodi upravo sada ponovo otvaraju pitanje prava na nacionalno samoopredeljenje? U slučaju Španije i Italije to je jasno: kombinacija mera štednje, korupcije i političke skleroze u centru sputava funkcionisanje regionalne demokratije. Tako su autonomni regioni kao što je Katalonija gurnuti na put nezavisnosti, dok su oblasti kao Lombardija i Veneto podstaknuti da zahtevaju fiskalnu autonomiju od suštinski disfunkcionalnog državnog centra.

Ali u nekim drugim zemljama na delu je dinamika akcije i reakcije: Britanija napušta EU; škotska vlada traži drugačije rešenje, što pojačava tenzije u odnosima sa centrom; republikanci u Irskoj pripremaju teren i vrebaju priliku za referendum o ujedinjenju Irske koji im je obećan devedesetih godina, kada su svi verovali da će ekonomija rešiti sve probleme takve vrste.

Isti proces se na nešto drugačiji način odvija na francuskom Pacifiku, na Novoj Kaledoniji, gde je indigenom narodu Kanak obećano održavanje referenduma o punom suverenitetu 2018. Kada sam razgovarao sa njihovim liderima u januaru, malo ko je verovao da će biti dovoljno podrške za odvajanje od Francuske. A onda, posle predsedničkih izbora, kada su tamošnji doseljenici u velikom broju glasali za Marine Le Pen i njenu radikalno desničarsku i rasističku platformu, dinamika se promenila.

Zahtevi za autonomijom i nezavisnošću se umnožavaju, a vodeće leve partije zaostaju u razumevanju jednog temeljnog principa: pod određenim okolnostima, nacionalno pitanje može biti u skladu sa borbom za socijalnu pravdu. Štaviše, ono se može naći u samoj žiži te borbe. I to je situacija koja se neće uskoro promeniti.

Nezavisno od ekonomskih teškoća i rasne polarizacije, postoji i jedan pozitivan faktor koji pokreće progresivne nacionalizme, od Škotske do Katalonije, a to je tehnološka promena. Društva bogata informacijama nagrađuju razvoj ljudskog kapitala; zato su mogućnosti da se školujete na maternjem jeziku, da učestvujete u bogatoj nacionalnoj kulturi, da stvarate jedinstvene lokalne ponude i prilike za ulazak stranih investicija, danas važnije nego ikad. Ako regioni, narodi i države koji traže više slobode proizvode utisak da iza njihovih zahteva stoji „kulturni nacionalizam“, to je rezultat delovanja tehnoloških promena i globalne konkurencije.

Drugi efekat delovanja ovih sila je širenje uspešnih velikih gradova i brzo propadanje manjih mesta. U velikim gradovima sa gustim informacionim i kulturnim mrežama možete preživeti globalizaciju. U manjim mestima to je teže. Zato se kao logična ekonomska strategija nameće formiranje „regiona“ ili manjih država koncentrisanih oko jednog velikog grada, uz razvoj suburbane i ruralne ekonomije u sinergiji sa velikim gradskim centrom, a ne velikih unitarnih država. Da Barselona nije bila toliko globalno uspešna, podrška za katalonski nacionalizam bila bi znatno manja.

Jedan dablinski finansijski savetnik mi je rekao da irske kompanije često imaju problem kada kineskim investitorima treba da objasne šta je „Irska“: Ginis, James Connolly i James Joyce nisu dovoljni. Koliko teže mora biti predstaviti im Lombardiju ili Veneto kao legitimne globalne destinacije za investiranje, uz sve negativne efekte prisustva korumpirane i polufunkcionalne italijanske države?

Razumeti zahteve za secesiju i autonomiju ne znači automatski i pristati na njih: međunarodno pravo predviđa zakonite i legitimne referendume kao sredstvo provere takvih zahteva – utoliko je to što su EU i Španija uskratile Kataloniji pravo na takav referendum sramno.

Evropski sud pravde je u decembru objavio tumačenje prema kojem se primena odredbi člana 1. Povelje Ujedinjenih nacija, koji državama koje još nisu stekle nezavisnost garantuje pravo na samoopredeljenje, može nametnuti primenom zakonskih mera. To tumačenje još nije testirano u Kataloniji, Flandriji ili Škotskoj, ali i to će se uskoro dogoditi.

The Guardian, 23.10.2017.

Peščanik.net, 26.10.2017.

Katalonija i pitanje otcepljenja

Ekonomista Vladimir Gligorov je za portal Peščanik.net izneo svoj pogled na Kataloniju i njeno otcepljenje od Španije, upoređujući sličnosti i razlike ovog slučaja sa raspadom Jugoslavije.

– Otcepljenje unutar EU podrazumeva fiskalnu devoluciju, to jest prenos fiskalnih nadležnosti naniže

Španija je već sada fiskalno visoko decentralizovana, pa otcepljenje Katalonije u tom smislu ne bi imalo ozbiljnije posledice

– S obzirom na snažno protivljenje centralnih vlasti, otcepljenje Katalonije, ukoliko se dogodi, bilo bi jednostrano, a ne sporazumno

– Ako ishod referenduma bude pozitivan i ako vlada Katalonije odluči da odluku sprovede, to će verovatno dovesti do ispita ili krize legitimiteta, tačnije do sukoba centralne i secesionističke vlasti

– Secesija je dugotrajan proces i ustavna rešenja su uvek moguća, osim ako zahtev za secesijom ne dovede do represije i sukoba sa dugoročnim posledicama

Katalonija će na referendumu odlučiti da li da se odvoji od Španije. Nameće se poređenje s pokušajem Kvebeka da napusti Kanadu. Međutim, za razliku od Španije, gde je vrhovni sud referendum o otcepljenju proglasio neustavnim, u Kanadi je vrhovni sud objavio da je savezna vlada dužna da poštuje odlučno izraženu demokratsku odluku Kvebeka i uđe u pregovore o odvajanju, iako Kvebek ni po kanadskom ni po međunarodnom pravu nema pravo na otcepljenje. Slučaj Katalonije razlikuje se i od slučaja Škotske koja ima ustavno pravo da se otcepi ukoliko tako odluči. Katalonski scenario nije blizak ni odluci Britanije da napusti EU, jer Ugovor o EU dopušta takvu odluku. Uz volju i pravo na otcepljenje, moraju biti zadovoljena još tri najšire prihvaćena kriterijuma: odluka ne sme biti doneta preko noći; ona mora biti rezultat čina samoopredeljenja, bez intervencija spolja; u državi koja se osamostaljuje ne sme doći do sužavanja postojećih građanskih prava ni u jednom segmentu populacije.

Šta se dešava ako se – kao što je slučaj s Katalonijom – savezna vlada protivi otcepljenju, a najviši sud odluči da je secesija u suprotnosti sa zakonom, to jest da je ustav ne dopušta? U tom slučaju secesija se mora sprovoditi suprotno volji savezne vlade i suprotno zakonu. Na koji način se to može izvesti?

Proteklih decenija dogodilo se nekoliko postupaka otcepljenja. Neki od njih su protekli pod nadzorom Saveta bezbednosti, a neki pod nadzorom Međunarodnog suda pravde ili međunarodnih savetodavnih komisija (poput Badinterove komisije). Neka otcepljenja su obavljena uz posredovanje Ujedinjenih nacija ili Evropske unije (uloga Martija Ahtisarija na Kosovu i Miroslava Lajčaka u Crnoj Gori najznačajniji su primeri te dve vrste posredništva), dok su druga – u onim slučajevima kad se nije radilo o aneksiji (kao što se dogodilo na Krimu) – bila unilateralna. U slučaju Katalonije je malo verovatno međunarodno učešće, tako da će Katalonci i njihova vlada, ako to odluče, morati da sprovedu jednostrano otcepljenje. Na koji način bi to mogli da učine?

Pogledajmo primer otcepljenja Slovenije, u to vreme republike u okviru Jugoslavije. Jugoslovenski vrhovni sud bio je protiv otcepljenja i jugoslovenska vlada poslala je vojsku da spreči slovenačke vlasti u preuzimanju kontrole nad državnim granicama. Slovenačke vlasti prestale su da plaćaju poreze, zapravo doprinose saveznim vlastima. Badinterova komisija, koja je osnovana da bi savetovala Evropsku ekonomsku zajednicu (EEZ), dala je mišljenje da je otcepljenje zasnovano na referendumu opravdano ukoliko se država, u ovom slučaju savezna država Jugoslavija, nalazi u poodmaklom stadijumu raspadanja. Referendum je bio prvi korak ka izgradnji slovenačke države i osnova za njeno priznanje od strane EEZ, a kasnije EU.

Države su stvarni entiteti, a ne pravne tvorevine – to je prihvaćeno tumačenje međunarodnog prava koje je Međunarodni sud pravde potvrdio u slučaju Kosova. Drugim rečima – unutrašnji suverenitet prethodi spoljašnjem, a ne obrnuto.

I Crna Gora se odlučila za jednostrano preuzimanje fiskalnih nadležnosti, ali obrnutim redosledom (Jugoslavija je tada već bila federacija samo dve države – Srbije i Crne Gore). U prvom koraku Crna Gora je stekla finansijsku nezavisnost, to jest nije više slala doprinose u savezni budžet niti je iz njega primala sredstva; umesto toga je živela od sopstvenog novca. Olakšavajuća okolnost je bilo to što se savezna vlada nije protivila: primanja Crne Gore iz saveznog budžeta bila su veća od njenih doprinosa. U sledećem koraku Crna Gora je kao valutu usvojila nemačku marku, uz objašnjenje da je jugoslovenski (srpski) dinar inflatoran i da je praktično fiskalni instrument savezne vlasti. Tek tada – uz posredovanje i nadzor EU – Crna Gora je održala referendum i postala samostalna država.

U više slučajeva – ne samo u Jugoslaviji – otcepljenja su bila praćena teritorijalnim sukobima. Otcepljenje Makedonije je bilo izuzetak, jer niko nije osporavao njene teritorije. Makedonija je napravila dogovor sa krnjom Jugoslavijom (nakon secesije Slovenije i Hrvatske) o izmirenju nerešenih imovinskih sporova, prvenstveno u vezi sa imovinom Jugoslovenske narodne armije, nakon čega je usledio pun prenos fiskalne i monetarne vlasti. U drugim slučajevima – u Jugoslaviji i drugde – dolazilo je do sukoba oko teritorija. Zbog vojnih i civilnih sukoba i nasilja, međunarodna zajednica je u većini takvih slučajeva bila primorana da se umeša. U većini takvih slučajeva, kao u slučaju Krima i istočne Ukrajine, dolazi do spoljnog mešanja, naročito vojnog, što često za rezultat ima legitimisanje secesije koju takva intervencija treba da spreči i delegitimisanja spoljne aneksije.

Slučaj Španije uporediv je sa slučajem Jugoslavije zbog asimetričnog federalizma dve države. Za razliku od binarnih federacija kao što su bile Čehoslovačka ili državna unija Srbije i Crne Gore, otcepljenje Katalonije dovodi u pitanje ustavni poredak i stabilnost preostalog dela federalne Španije. Jugoslavija nije bila u stanju da se nosi sa otcepljenjem Slovenije, a da se pritom ne raspadne. To brine i centralnu špansku vlast – da će otcepljenje Katalonije voditi drugim otcepljenjima i potencijalnom raspadu Španije.

Posebno je zanimljiv slučaj otcepljenja Kosova od Srbije gde je 1991. godine sproveden referendum o otcepljenju koji je vrhovni sud Srbije proglasio nezakonitim. Nakon što je ubedljiva većina građana glasala za otcepljenje, kosovske vlasti su se fiskalno odvojile od Srbije i upravljale Kosovom kao paralelnom državom, iz senke. Srbija je na to odgovorila proglašavanjem vanrednog stanja u pokrajini. Naposletku je došlo do nasilne pobune i međunarodne vojne intervencije. Savet bezbednosti je dobio zadatak da nadzire proces izgradnje države, kontroliše granice i nadgleda pravni sistem. Kosovo je proglasilo nezavisnost 2008. godine, a Međunarodni sud pravde je 2010. presudio da u tom procesu nije bilo kršenja zakona.

Finansijska nezavisnost i kontrola nad teritorijom ključni su u svim slučajevima otcepljenja, dok međunarodna zajednica zahteva ispunjenje prethodno navedenih dodatnih uslova. U slučaju Katalonije, kao i u slučajevima Kvebeka i Škotske, granice su jasne i neupitne, a pitanje kontrole nad teritorijom je rešeno. Preostaje pitanje ko će tom teritorijom upravljati.

To je pravno pitanje, i pre svega pitanje ko ubira poreze i pruža javne usluge. Nakon otcepljenja u okviru EU pravni standardi ne bi smeli da se pogoršaju. Spoljna intervencija je malo verovatna i ne igra važnu ulogu u slučaju Katalonije. Dakle, ključno je pitanje fiskalnog otcepljenja, posebno s obzirom na članstvo u evropskoj monetarnoj uniji.

Zapravo, unutar EU secesija se svodi na potpuno preuzimanje fiskalne vlasti na lokalnom nivou, sa izuzetkom fiskalnih obaveza prema Evropskoj uniji. Dobar primer za to je raspad Čehoslovačke koji se dogodio dok je država bila van Evropske unije, ali se očekivalo da će se u budućnosti pridružiti Uniji. Sve što je preostalo da se uradi bilo je da dve države naslednice stvore zasebne fiskalne sisteme.

Kontrola granica sa zemljama van EU je značajna; ona predstavlja tačku u kojoj se može otvoriti pitanje o kontroli nad teritorijom. Ako Katalonija izlaskom iz Španije izlazi i iz EU, ona onda mora uspostaviti kontrolu nad svim svojim granicama, uključujući i onu prema Španiji. To nije moguće bez saglasnosti Španije i EU, ukoliko se žele izbeći sukobi oko granica, to jest oko kontrole nad teritorijom. Šta preostaje Kataloniji ako taj pristanak izostane?

Katalonija se može odlučiti na preuzimanje fiskalne vlasti. To je uobičajena strategija otcepljenja – uspostavljanje unutrašnjeg suvereniteta pre osvajanja spoljašnjeg.

Španija je već fiskalno decentralizovana, i to na asimetričan način. Provincije, poput Katalonije, ubiru većinu poreza i šalju ih centralnim vlastima. Katalonski doprinos španskom budžetu veći je od primanja iz budžeta. Centralna vlast ubira i socijalne i zdravstvene doprinose, kao i doprinose za fond za nezaposlene. U slučaju Jugoslavije, socijalni fondovi su bili lokalni (kao i u EU). Za razliku od Španije, u Jugoslaviji nisu postojale službe i korporacije pod kontrolom centralnih vlasti, osim u slučaju proizvodnje oružja i municije. Federalnu vlast činile su vojska, centralna banka i zaposleni u federalnoj vladi (međusobne obaveze u pogledu zajedničkog duga prema inostranstvu bile su dogovorene nekoliko godina pre raspada države).

Katalonska zakonodavna tela morala bi da ustanove fiskalni sistem nove države. Španija bi prestala da prima poreze i doprinose iz Katalonije. To bi najverovatnije dovelo do konfrontacije zato što centralna vlast očigledno namerava da nastavi s pravnim i ostalim merama u pokušaju da opovrgne odluke katalonske vlade. Vrlo je verovatno da će centralna vlast direktno preuzeti neke od fiskalnih i budžetskih nadležnosti, a malo je verovatno da će Katalonija stvarati paralelnu državu, kao što je to učinilo Kosovo nakon što je centralna vlast osujetila zahtev za otcepljenjem.

Razlika između jugoslovenskih država i većine drugih slučajeva otcepljenja je u tome što se savezni budžet Jugoslavije, kao i budžet EU, uglavnom oslanjao na doprinose iz republika, a ne na porez (sa izuzetkom carina). Ni socijalno osiguranje nije bilo centralizovano. Zato su jugoslovenske republike mogle da se otcepe na način koji je sličan britanskom odvajanju od EU. Stvari stoje drugačije s federalnom državom sa centralizovanim sistemom poreza i socijalnog osiguranja. Da bi postala zaista fiskalno nezavisna, država koja želi otcepljenje mora preuzeti fiskalnu vlast i sistem socijalnog osiguranja.

Za razliku od EU, Jugoslavija je imala zajedničku vojsku. Španija takođe ima vojsku, kao i centralnu upravu nad policijom i drugim službama bezbednosti. Centralna vlast ih može iskoristiti da nametne svoju volju provincijama. To može dovesti do krize legitimiteta i ispita legitimnosti ne samo centralne vlasti nego i države koja se otcepljuje. U velikom broju istorijskih slučajeva, upravo je to bio uzrok nasilnih sukoba za kontrolu nad teritorijom otcepljene države.

Ukoliko se ispit legitimiteta – tačnije, utvrđivanje prava na prinudu i prava na upravljanje Katalonijom – ne može izbeći, za centralnu vlast bi bilo povoljnije da proizvede utisak da sledi oštar, dugotrajan i skup pravni i fizički sukob nego da u takav sukob zaista uđe. Efekat odvraćanja proizveden konkretnim ispoljavanjem sile nestaje ako se kosi sa osećajem za pravdu onih koji su podvrgnuti prinudi. Međutim, bez obzira na pretnje sukobom, secesionisti prvo moraju održati referendum da bi uopšte izazvali krizu legitimiteta. Prenos fiskalne vlasti, pogotovo kada je postepen, umanjuje budući rizik za centralnu vlast: kada jednom dođe do pravog ispita legitimiteta, država će se manje oslanjati na upotrebu sile da bi odnela prevagu.

Iako je Španija decentralizovana i predstavlja, slično Kanadi, labavu federaciju, Katalonija bi o otcepljenju prvo morala da pregovara sa španskim centralnim vlastima, da bi izgradila sopstveni budžet i fondove socijalnog osiguranja. Nije lako sprovesti unilateralno preuzimanje fiskalne vlasti ukoliko joj se centralna vlast snažno protivi. Legalitet centralne vlasti teže je osporiti kada njene intervencije nisu nasilne već su administrativne prirode. Da bi se ostatak Španije ubedio da dozvoli Kataloniji da se postepeno otcepi, potrebna je dugoročna i nepokolebljiva posvećenost Katalonije ostvarivanju samostalnosti. Ta posvećenost zavisi od dugoročnih prednosti koje samostalnost ima u odnosu na savez sa Španijom – prednosti koje možda i ne postoje.

Secesije su uglavnom dugotrajni procesi. U slučaju Jugoslavije, može se tvrditi da je kampanja za samostalnost Hrvatske počela osnivanjem Jugoslavije. Čak i kada postoji dugotrajna politička volja za samostalnošću, to ne znači da je otcepljenje neizbežno. U nekim slučajevima, poput već pomenutog Kvebeka, demokratska i ustavna rešenja mogu zaustaviti secesionističke trendove. Federalizacija Španije izvršena posle Frankove diktature otvara mogućnost za takvo rešenje. Članstvo u EU takođe bi trebalo da doprinese stabilnosti država članica, kao što je bio slučaj u velikom broju centralnoevropskih i balkanskih zemalja, s brojnim unutrašnjim etničkim i ostalim podelama. Dakle, u većini slučajeva se može pronaći ustavno rešenje koje će oslabiti podršku ideji otcepljenja. Pravo pitanje je kako pronaći takvo rešenje onda kada je država već stavljena na ispit legitimiteta secesionističkim referendumom.

Tekst na engleskom

Peščanik.net, 06.10.2017.

Srodni link:

Knjiga Vladimira Gligorova „Zašto se zemlje raspadaju – slučaj Jugoslavija“

3 načina da započnete biznis u Rusiji

Razmišljate o registraciji kompanije u Rusiji, ali ne znate kako to da uradite? Portal Russia Beyond nudi odgovor – evo spiska stvari koje treba da znate pre donošenja bilo kakvih velikih odluka o izmeštanju poslovanja u ovoj zemlji smeštenoj u 11 vremenskih zona.

Na sreću, proceduru za osnivanje preduzeća u Rusiji aktivno je pojednostavila ruska vlada. Danas ovaj proces obično traje samo tri dana i nije značajno drugačiji za strance u poređenju sa ruskim državljanima. Hajde da pogledamo koje pravne opcije postoje:

1. Registrovanje individualnog preduzeća

Najjednostavnija i najjeftinija opcija je registracija biznisa kao samostalnog preduzetnika. Prema advokatu Alekseju Tarasovu iz službe evropskih pravnih službi u Moskvi za registrovanje takvog posla, trebalo bi kod notara podneti overeni prevod pasoša, dokument koji navodi mesto boravka (npr. boravišnu dozvolu ili dozvolu za privremeni boravak) i potvrdu plaćanja državne naknade (800 rubalja ili 14 dolara).

Tri dana nakon podnošenja prijave centru za javne usluge, dobićete izvod iz Jedinstvenog državnog registra pojedinačnih preduzetnika i moći ćete da  pokrenete svoj posao i radite u Rusiji.

“Ovaj poseban oblik poslovanja daje stranim državljanima zakonska prava i odgovornosti, ali ujedno znači da će on ili ona odgovarati svojom imovinom prema obavezama proisteklim sopstvenim poslovanjem“, kaže Tarasov. “Ipak, ovaj pravni status znači manji nivo administrativne obaveze u poređenju sa drugim pravnim licima. Još jedan pozitivan aspekt ogleda se u oslobađanju osobe od obaveze vođenja računovodstvene evidencije, koja mu daje priliku da iskorišćeni novac koristi kako treba, bez plaćanja dodatnog poreza na prihode. “

Prodaja vašeg biznisa biće takođe moguća opcija (ali samo kao imovina koju drži strani državljanin) i lako ga je zakonito likvidirati, premda otklanjanje dugova neće biti lako. Nakon likvidacije, otplata duga će ostati obaveza vlasnika.

2. Osnivanje preduzeća sa ograničenom odgovornošću (Limited Liability Company, LLC)

Uspostavljanje LLC preduzeća će uzeti malo više vremena i resursa. Prijava se podnosi nadležnom poreskom organu i tražiće od vas na uvid pravnu adresu (to može biti lična adresa), osnivačka dokumenta i minimalni početni kapital od 10.000 rubalja (172 dolara). Treba, takođe, odrediti generalnog direktora buduće firme (koji bi trebalo da ima strano državljanstvo) i biti spremno da redovno priprema i dostavlja mesečne računovodstvene izveštaje. Obavezno je, takođe, otvoriti bankovni račun za firmu i napraviti pečat.

“Da bi registrovali LLC preduzeće, strani državljani moraju da obezbede notarizovani prevod pasoša kao i da u njegovoj pratnji bude ovlašćeni prevodilac tokom odlaska u Federalnu poresku službu, ukoliko ne govore ruski“, kaže Aleksandar Arakelijan, advokat u firmi „BGP parnični postupci“. “Važnost potpisa biće overena a prijava dostavljena registratorskoj službi zajedno sa svim neophodnim osnivačkim dokumentima i naknadom za registraciju od 4.000 rubalja (69 dolara).”

Registrovanje preduzeća kao LLC podrazumeva da će svi prihodi biti podložni porezu od 13 odsto (ako stranac dobije status ruskog poreskog rezidenta) ili 15 odsto – ukoliko strano lice nema status poreskog obveznika na teritoriji Ruske Federacije.

“U poređenju sa individualnim preduzetništvom, LLC neće zadržati svog vlasnika odgovornog za svoja prava i obaveze, naravno, ako nisu odgovorni za bankrot“, kaže Tarasov. “Dakle, u ovom pravnom licu osnivač će naprosto moći da proda svoj udeo.”

3. Kupovina udela u postojećoj firmi

Ako strani državljanin odluči da kupi udeo u postojećem preduzeću, onda će morati da registruje ugovor kod notara i dostavi sve neophodne dokumente relevantnim organizacijama, kaže Arakelijan.

Pre donošenja takve odluke treba razmisliti o proveri računovodstvene evidencije firme i ispitati ugovor o zakupu kojim se utvrđuju prava i obaveze vlasnika kompanije, preporučuje Tarasov. “Tek nakon ove provere, neko može odlučiti da kupi ovu kompaniju ili ne,” kaže on.

Šta treba imati na umu?

Započinjanje poslovanja od od nule nije tako teško i svako ima pravo da to učini, ali ukoliko je potrebno potvrditi tj na neki način označite prisustvo vaše start-up firme na određenoj teritoriji, možda je dobra ideja da kupite udeo u postojećoj firmi – smatra Sergej Voronjin, advokat i upravljački partner u kompaniji “Pravno rešenje“.

“Što se tiče druge opcije, treba se odlučiti o obimu potencijalnog učešća u tekućem poslovanju i uzeti u obzir sektor u kojem kompanija posluje”, ističe stručnjak. “Ukoliko je odluka već doneta, onda se u obzir mogu uzeti dva načina doprinosa poslovanju: Prvo, to može biti finansijski doprinos, a drugo, može biti intelektualna svojina ili materijalna investicija“.

Prema Voronjinu, uobičajeno je da se inostrane kompanije registruju u Rusiji kao filijale stranih korporacija ili malih privatnih preduzeća. “Ako je preduzeće osnovano od stranog preduzetnika, obično je to individualno preduzetništvo ili zajednička kompanija sa drugim zainteresovanim stranama (LLC). Ako govorimo o ruskoj grani međunarodne kompanije (koja je poreklom ruska), to je obično LLC “, objašnjava on.

Ksenija Zubačeva, Russia Beyond (25sept 2017)