Fajnenšel tajms: podaci o pandemiji po okončanju izolacije

Rubrika Fajnenšel tajmsa FT Coronavirus prati i analizira najnovije podatke tokom perioda ponovnog otvaranja sveta za putovanja, trgovinu i biznis.

Danak u ljudskim životima uzetih pandemijom i dalje raste, sa preko 11,9 miliona slučajeva širom sveta. Za sada je potvrđeno preko 540 500 preminulih od ovog virusa.

Svetska zdravstvena organizacija je ovu epidemiju proglasila pandemijom jer se proširila na preko 200 država širom sveta.

Ova redovno ažurirana stranica Fajnenšel tajmsa pruža uvid u širenje Covid-19, redovno osvežavanom novom grafikom i ostalim karakteristikama.

6. maj: Linkovi vezani za epidemijske krivulje i interaktivne reakcije u svetskim okvirima zamenjuju dosadašnje statičke mape.

5. maj: Svi grafovi i mape sada uključuju smrtne slučajeve u bolnicama gde su oboleli prijavljeni.

4. maj: Dodate su interaktivne tabele epidemijske krivulje i praćenje reakcija organa javne uprave.

29. april: Dodati su grafovi za stope smrtnosti veće od prosečnih, koje pokazuju da zvanične brojke smrtnih slučajeva prouzrokovanih virusom Covid-19 mogu značajno potceniti istinski efekat pandemije.

Prosečan broj i stopa smrtnih slučajeva od korone u Evropi je početkom marta nadmašio Aziju u tom periodu, a Italija, Španija i Britanija postale su nova globalna žarišta. Sredinom aprila se fokus preusmerio na Sjedinjene Države, gde je broj smrtnih slučajeva bio konstantno visok i trenutno predstavlja 12% svih dosad umrlih u svetu. Latinska Amerika je nedavno povećala svoj udeo u svetskoj “statističkoj torti” na više od polovine dosad registrovanih novih smrtnih slučajeva, podstaknutih naletom smrtnih ishoda u Brazilu i Meksiku.

FT nudi opciju provere podataka o pandemiji po zemljama pojedinačno, kao i da li je u njima korona dostigla svoj vrhunac.

Italija je nakon Kine zemlja najteže pogođena kovidom-19 jer se pandemija „prebacila“ na tle Evrope. Nakon nedelja strogog karantina, Italija je preokrenula trend izuzetno visoke stope smrtnosti, koja je napokon počela da pada.

Čini se da isto ovo važi i za nekoliko drugih zapadnih zemalja, dok je u Australiji rana primena mera karantina uspešno zadržala svakodnevnu stopu smrtnih slučajeva, ne prelazeći dvocifrenu brojku.

Pa ipak, na mnogim mestima se broj smrtnih slučajeva i dalje povećava. Najistaknutije među njima su zemlje sa brzo rastućim ekonomijama kao što su Brazil, Rusija i Indija, zemlje u kojima je svakodnevna stopa smrtnosti od korone trend u porastu.

Međutim, prisutna je i zabrinutost da izveštaji o smrtnosti od kovida-19 ne odražavaju stvarni uticaj korona virusa na globalnu stopu smrtnosti. Fajnenšel tajms je prikupio i analizirao podatke o natprosečnim stopama smrtnosti – onim koje prevazilaze globalne istorijske proseke – ustanovljavajući da je broj smrtnih slučajeva u nekim zemljama veći za 50% nego što je inače slučaj. U mnogim zemljama su ove prekomerne stope smrtnih ishoda veće od prijavljenih brojki (jedna od činjenica koju autori ovog teksta ističu u nekoliko navrata).

Nevesela slika još je istaknutija u najteže pogođenim gradovima i regionima sveta. U ekvadorskoj provinciji Gvajas je od početka marta bilo 10.000 smrtnih slučajeva više od tada uobičajenih prosečnih stopa, što je povećanje od preko 300%. U Londonu je ukupna smrtnost bila više nego dvostruka od prosečne stope, a ukupan broj smrtnih slučajeva u gradu Njujorku je od sredine marta bio četiri puta veći od postojeće.

Globalni odgovor na pandemiju

Od zatvaranja firmi do ograničenja kretanja, politike nekih zemalja pokazuju prve znakove ublažavanja mera primenjivanih tokom prošlog proleća.

Kako se Covid-19 širio, tako su vlade reagovale, sprovodeći mere zaštite s različitim stepenima ograničenja. Istraživači sa Blavatnikove škole javne uprave pri Univerzitetu u Oksfordu su sakupili podatke o nizu mera koje su rezultat vladinih reakcija, kao što su zatvaranje škola i radnih mesta uz ograničenja putovanja i okupljanja, kako bi time stvorili indeks doslednosti pridržavanja merama, preventive i ostalim procedurama vezanim za pandemiju (stringency index).

Zemlje istočne Azije, uključujući Južnu Koreju (kao dosad najuspešniju u borbi protiv korone) i Vijetnam su bile su prve koje su pratile Kinu u sprovođenju mera širokog obima, s tim da je većem delu Evrope, Severne Amerike i Afrike trebalo daleko više vremena kako bi primenili oštre mere i striktnija pravila.

Iznenadna primena stroge tronedeljne izolacije je bio odraz dešavanja u Indiji; taj potez je bio nužan, a indijski potkontinent se lansirao u sam vrh onih s izuzetno visokom stopom smrtnosti. Ovaj momenat je tu zemlju ustoličio kao prvu koja je premašila gornju granicu globalnog indeksa smrtnosti, dostigavši preko sto smrtnih slučajeva u jednom danu.

FT tim za vizuelni sadržaj i podatke

Globalna mapa izbijanja pandemije

Pandemijska situacija u Evropi

U 31 evropskoj zemlji, smrtni ishod premašuje sto lica. Trenutno, na evropski region otpada samo 10% svih novih slučajeva na dnevnom nivou, što je znatno niže od vrhunca (preko 80%, koliko je beleženo tokom marta).

Kovid-19 se proširio na svih 50 država SAD-a. U zemlji je potvrđeno više od 3,04 miliona slučajeva i 124 500 smrtnih slučajeva.

 

Srodni linkovi (FT tips):

Coronavirus tracked: the latest figures as countries start to reopen

Aviation industry prepares for sweeping changes in post-pandemic travel

Coronavirus: Sweden starts to debate its public health experiment

Why the US pandemic response risks widening the economic divide

Paranoia creeps into homeworking

*

Coronavirus pandemic: How safe is it to use public swimming pools?

Svet se priprema za Trampov „bum“

Globalna ekonomska perspektiva izgleda obećavajuće – pogotovo ako ste azijski izvoznik, piše Fajnenšel tajms.

Svetska ekonomija će uživati u dvogodišnjem izobilju i sve to zahvaljujući Donaldu Trampu. Bila je to suština prošlonedeljne prognoze MMF-a, u kojoj su dominirali predsednikovi rezovi po pitanju trgovačkih taksi, kao i njihove neizbežne posledice: veliki rast deficita tekućeg računa SAD. Predsednik koji mrzi trgovinske deficite će ih ovim potezom veoma povećati. Kontrolisanje posledica ovog poteza biće veliki izazov za globalnu ekonomiju.

U svom najnovijem predviđanju (World Economic Outlook), MMF predviđa globalni rast od 3,9 odsto u 2018. i 2019. Ovo je nadgradnja od 0,2 procentna poena od poslednjeg kruga prognoze Fonda, i bio bi najbolji rezultat još od 2011. godine. Polovina ove nadgradnje tj korekcije usledila je zbog globalnih efekata koje proizvode Trampove mere ekonomskih podsticaja američke privrede (fiskalni stimulus). Ova prognoza izgleda stvarno obećavajuće – pogotovo ako ste azijski izvoznik.

Trampov fiskalni stimulus stvara snažan rast kod kuće ali ima i velike globalne efekte, jer su SAD već tako blizu punoj zaposlenosti. Njegov paket poreskih olakšica i planovi za potrošnju odnosno rashode podrazumevaju da su SAD na putu ka budžetskom deficitu od oko pet odsto bruto domaćeg proizvoda.

Stvorite puno dodatne potražnje kada ima malo nezaposlenih Amerikanaca da tu potražnju zadovolje, a prirodni rezultat koji se potom nametne je da će se potražnja „usisati“ kroz uvoz. Stimulus bi, takođe, mogao primorati američke Federalne rezerve da podiže referentne stope, kako bi se sprečilo pregrevanje privrede, što će značiti višu kamatu na dug prema strancima. Kao rezultat toga, MMF predviđa da će se deficit tekućeg računa SAD u periodu između 2017. i 2019. godine povećati za jedan puni procentni poen, na 3,4 procenta BDP-a. Ovo je neizbežna posledica politike Donalda Trampa.

Izostanak potražnje nakon američkog fiskalnog stimulansa će biti veliki podsticaj za ostatak sveta. Međutim, on takođe ispostavlja i teška pitanja za zemlje koje su, za razliku od Amerike, u suficitu tj „u plusu“ – zemlje kao što su Kina, Japan i Južna Koreja. Tramp, zbog toga, verovatno neće veselo tvitovati niti sebi javno čestitati zbog većih trgovinskih deficita SAD-a tokom njegovog mandata. Još je manje verovatno da će za takav razvoj situacije okriviti sebe. A postoji i ta mogućnost, naime, da će američka inflacija naglo porasti, što će Fed navesti da „povuče ručnu“ – sa, naravno, bolnim posledicama po globalni finansijski sektor i čitavu svetsku ekonomiju.

Već znamo kakav je Trampov odgovor na trgovinski deficit: on je uveo tarife na čelik, navodno da bi zaštitio američku nacionalnu bezbednost; predložio je, isto tako, i obiman paket tarifa za Kinu; potom, vrši pritisak na američke saveznike – od Kanade i Meksika, sve do Južne Koreje i Japana – da ponovo pregovaraju o trgovinskim sporazumima. A onda će, kako se američki deficit sa ovim zemljama bude širio i produbljivao, verovatno odgovoriti sa još više tih istih mera.

Problem s njegovom strategijom je u tome što trgovinske barijere gotovo nimalo ne utiču na trgovinske deficite. Umesto toga, one umanjuju ukupan obim trgovine i pomeraju ga. Kako ističe Joseph Gagnon iz Instituta Peterson, zemlje sa niskim trgovinskim barijerama, kao što su Švajcarska i Singapur, imaju neke od najvećih trgovinskih viškova, dok su jako zaštićeni Brazil i Indija imali deficite. Ono što, zapravo, odlučuje o deficitu na tekućem računu jeste razlika između štednje i ulaganja u zemlji. Uz ovakav svoj „podsticaj“, Tramp se odlučno trudi da u Americi proširi taj jaz.

S obzirom na to, ne bi imalo puno smisla kada bi američki trgovinski partneri reagovali kontra-merama na Trampov pritisak. Američki trgovinski deficit produbiće se onoliko koliko to bude bilo moguće. Trik je u iskorišćavanju tj sprovođenju sopstvenog udela u izvoznoj potražnji, sve dok Trampa konačno ne umilimo i stišamo taktičkim ustupcima, tako da se ovaj “glavni pregovarač i ključ svih sporazuma” napokon ne proglasi pobednikom. Ovu je taktiku posebno vešto primenila Južna Koreja: u zamenu za neka sasvim beznačajna obećanja koja se tiču upravljanja valutama i trgovinom vozilima, Seul je ponovo pregovarao o svom trgovinskom sporazumu sa SAD i tom se prilikom oslobodio Trampovih novih tarifa na čelik; Sada će ova zemlja nesmetano uživati u plodovima trgovine sa Sjedinjenim državama.

Izgleda da je Japan spreman da apsorbuje tarife koje im je Tramp „lupio“ na čelik, mada je odugovlačenje opasna igra kada je u pitanju ovaj američki predsednik. Kina je isuviše velika da bi lako izbegla suočavanje s Trampovim merama. Izgleda da je nekoliko zemalja koje imaju izuzetne suficite na tekućem računu, poput Singapura i Tajvana, promaklo njegovoj pažnji, dok su u evrozoni Nemačka i Holandija udobno izmakle Trampovim protekcionističkim potezima.

Širi američki deficit će povećati neuravnoteženost – karakteristika koja je odlikovala globalnu ekonomiju početkom 2000-ih. Nezadovoljan stanjem američkih finansija, MMF od Vašingtona zahteva “srednjeročni plan za obaranje rasta javnog duga”. Malo je verovatno da će ga od Trampa i dobiti. Jedna čvršća i „zategnutija“ finansijska regulativa mogla bi sprečiti da se dotok kapitala u SAD pretvori u nepotrebne viškove na Vol stritu. Međutim, američki trgovinski partneri mogu se, takođe, potpomognuti svođenjem trgovinskih neravnoteža na minimum.

Činjenica da Kina više ne zadržava rast renminbija trebalo bi da doprinese da se izbegne ponavljanje scenarija iz 2000-ih godina, mada bi i ostale azijske zemlje koje imaju veliki suficit trebalo da dozvole rast svojih valuta. Uzgred, veća javna ulaganja u Nemačku privredu bi pomogla da se  izbalansira ne samo evrozona već i svetska ekonomija.

Trampovi protekcionistički instinkti često se opisuju kao pretnja globalnom prosperitetu. Međutim, u naredne dve godine, njegov fiskalni stimulus samo će značiti da ćemo doživeti procvat upravo zahvaljujući Trampu. Nadajmo se da se kontradikcije koje su svojstvene njegovoj politici neće završiti njegovim slomom.

Financial Times

 

Nauka – rizik, tajna i misterija, a ne udoban biznis

Superkompjuter AlphaGo Zero pokazuje kako biznisi gube bitku s inovacijama. Da li je najbolje što čovek može da uradi s veštačkom inteligencijom igranje igara kao što su šah i go, ili je to dalji napredak kroz ključne naučne proboje, pita se Tim Harford u autorskom članku za Fajnenšel tajms.

Teško je ne biti impresioniran – uz to možda i pomalo uznemiren – napretkom. Superračunar “Duboko plavetnilo“ (Deep Blue) kompanije IBM je pre 20 godina (1997) pobedio je tada najvećeg svetskog šahistu, Garija Kasparova. Taj je računar bio astronomski skup hardver, brižno opsluživan i podučavan od strane ljudi.

Kompjuteru je bilo daleko teže da ovlada igrom Go, koja je mnogostruko komplikovanija od šaha. Ipak, kada se program AlphaGo uz fanfare pojavio 2016. godine, nakon nekoliko meseci obuke je lagano potukao najbolje svetske igrače.

Pretprošle nedelje je DeepMind, istraživačka firma za razvoj veštačke inteligencije objavila da je napravila superiornog AI igrača pod imenom AlphaGo Zero. Ovaj unapređeni model je brži, koristi manje hardvera, a „patosirao“ je svog prethodnika AlphaGo u 100 duela, ne dajući mu priliku ni za jednu pobedu. Uz sve to,  AlphaGo Zero je potpuno „samouk“ i uči bez ikakve ljudske asistencije: On je, štaviše, postigao ovakav nesvakidašnji rezultat nakon samo 72 sata prakse.

Neverovatan napredak kompanije AlphaGo Zero doprineo je već prisutnoj grozničavoj uznemirenosti što roboti preuzimaju ljudske poslove, izazivajući masovnu nezaposlenost. Pa ipak, ta anksioznost teško da se uklapa s visokim stopama zaposlenosti i razočaravajućim rastom produktivnosti koju vidimo u Sjedinjenim Državama, a posebno u Britaniji. Postoji veliki broj (ljudskih) poslova i profesija, ali, očigledno, ne i puno inovacija.

Za ovaj paradoks postoje različita moguća objašnjenja, ali najjednostavnije je ovo: AlphaGo Zero je izuzetak. Produktivnost i tehnološki napredak su slabi, jer istraživanje koje stoji iza napretka veštačke inteligencije zapretene u mašinu AlphaGo Zero nije tipičan način na koji pokušavamo da proizvedemo nove ideje.

Gledište Garija Kasparova u vezi veštačke inteligencije upregnute u igranje ljudskih igara je fascinantno. U svojoj nedavno objavljenoj knjizi „Deep Thinking“, on citira pokojnog kompjuterskog naučnika Alana Perlisa: “Optimizacija ometa evoluciju”. U slučaju kompjuterskog šaha, Perlisova maksima dobro opisuje istraživače koji su izabrali pragmatične „kratke rezove“ zarad brzog rezultata. Ipak, jedno dublje, rizičnije istraživanje biva danas zanemareno. IBM-ov prioritet sa Deep Blue mašinom nije bilo sticanje novih saznanja u oblasti AI, već pobeda – a pobeda je, u naučnom smislu, bila ćorskokak.

A ovoga bi se trebalo sramiti. Pioniri računarstva, Alan Tjuring i Klod Šenon (Claude Shannon) verovali su da bi šah mogao predstavljati plodno polje za istraživanje i razvoj veštačke inteligencije u nekim daleko značajnijim oblastima. Ta nada je bila brzo skrajnuta brutalnim pristupom, od kojeg se malo šta naučilo izuzev saznanja da ova mašina dobro igra šah..

Lako je shvatiti zašto bi jedna komercijalna kompanija imala jedva neko zrno interesovanja za tehnike ranog prepoznavanja obrasca, koje su pročišćene, prerađene i „oplemenjene“ u računaru AlphaGo. Gari Kasparov opisuje pokušaj njihovog korišćenja u šahu; posmatrajući kako bi velemajstori odmah osvajali igre u kojima su žrtvovali svoje najjače adute, figuru kraljice, mašina je, shodno njihovom „paternu“ tj obrascu (pogrešno) zaključila da bi morala žrtvovati svoju kraljicu u svakoj prilici.

Pa ipak, na kraju, ove tehnike prepoznavanja obrazaca su se pokazale daleko snažnijim i generalno primenjivim za razliku od metoda koje koriste najbolji šahovski kompjuteri; stoga, pitanje glasi: želimo li da promenimo naš svet ili da samo osvojimo šahovsku igru?

Nije ovo samo opominjuća priča koja se tiče šaha. Korporacije su „protegle“ pipke svojih ambicija i na mnoga druga mesta. Korporativne istraživačke laboratorije nekada su finansirale fundamentalna istraživanja od najvećeg značaja. Leo Esaki, koji je radio u korporacijama Sony i IBM dobitnik je Nobelove nagrade za fiziku, kao i Džek Kilbi iz kompanije Texas Instruments. Irving Lengmjuir (Irving Langmuir) iz Dženeral Elektrika dobitnik je Nobelove nagrade iz oblasti hemije. Laboratorije kompanije Bel (Bell Labs) iznedrile su toliki broj nobelovaca – zajedno sa samim Šenonom. Davno su prohujala vremena kada se kompanije nisu plašile ulaganja u fundamentalne nauke.

To se, vremenom, promenilo, kako pokazuje istraživački rad troje ekonomista – Ašiša Arore, Šeron Belenzon i Andrea Pataconija (Ashish Arora, Sharon Belenzon, Andrea Patacconi). Kompanije još uvek ulažu u inovacije, ali se fokus stavlja na praktične primene a ne na osnovne nauke, dok se rezultati istraživanja često prenose na manje poslovne jedinice, čija se intelektualna svojina može lako kupiti i prodati.

Korporativni istraživači proizvode više patenata, ali ih je teže uočiti na stranicama naučnih časopisa. Kako kaže profesor Arora, istraživanje i razvoj postali su “manje I, više R” (manje istraživanje a više razvoj „Less Research, more Development“). Istraživanje AlphaGo-a, kaže on, predstavlja izuzetak od ovog pravila. A ovo je izuzetno bitno, jer i najosnovnije istraživanje na kraju završi kao komercijalno korisno. Volimo zlatna jaja, ali možda izgladnjujemo zlatnu koku.

Sve ovo ne mora biti katastrofalno ako bi druga istraživačka tela, kao što su univerziteti, popunjavali ovaj jaz između komercijale i ključnih istraživačkih proboja. Ipak, to nije nešto što bi trebalo uzeti zdravo za gotovo. Kao što je dokumentovao ekonomista Bendžamin Džouns (Benjamin Jones), teže je, naravno – pronaći/iznedriti nove ideje. Jedan od znakova ovoga se ogleda u složenosti sastava istraživačkih timova, koji su nikad veći i sačinjeni od enormnog broja sve uže specijalizovanih istraživača… koji su, uzgred, i sve skuplji…

Možda bi bilo naivno kada bismo naprosto podsticali kompanije da potroše više na fundamentalna istraživanja – ali neko mora da ih motiviše i na to podseća. Jedan interesantan pristup je kada bi sama država finansirala nagrade za inovacije koje bi išle u ruke istinski progresivnim rešenjima koje prave značajne naučne skokove i menjaju anticipaciju. Takve nagrade mobilišu javne fondove i javne ciljeve sve dok koriste agilnost i raznolikost pristupa privatnog sektora. Takve nagrade, međutim, funkcionišu samo u određenim situacijama.

Profesionalni sport je popularizovao praksu “marginalnih dobitaka”: brza optimizacija, u potrazi za probojem – tamo gde je sadašnja istraživačka granica „najtanja“. Ispostavilo se da su korporativna istraživanja imala isti obrt pre više decenija. Nema ničeg pogrešnog u marginalnim poboljšanjima i sitnim pomacima, ali se ne sme dozvoliti da ona istiskuju špekulativno istraživanje, koje je u samoj srži svakog istraživanja. Nauka, ona fundamentalna,  ima dublju i zbrkaniju praksu od sporta. Stoga moramo nastaviti da joj posvećujemo vreme, prostor i novac, kako bismo učinili da naučni skokovi budu veći – rizičniji.

Fajnenšel Tajms

Pol Manafort: život kao filmski triler (1/2)

Prekomorske aktivnosti Pola Manaforta imale su svog značajnog pokrovitelja: jednog ruskog oligarha

Napori bivšeg šefa Trampove kampanje da „pogura“ američke interese u Ukrajini, Gruziji i Crnoj Gori često su povezani sa – Olegom Deripaskom.

Ko je Pol Manafort i zašto je u žiži svetske javnosti poslednjih dana i meseci?

Paul John Manafort Jr. (rođ. 1. aprila 1949.) je američki advokat, lobista, politički konsultant i jedan od vodećih ličnosti Trampove predizborne kampanje kojoj se pridružio marta 2016., postavši njen prvi čovek od juna do avgusta 2016. Ranije je bio savetnik američkih predsedničkih kampanja republikanaca Džeralda Forda, Ronalda Regana, Džordža V. Buša i Boba Dola. Manafort je u Vašingtonu 1980. godine, zajedno sa direktorom Čarlsom Blekom i Rodžerom Stounom osnovao kompaniju Black, Manafort & Stone. Nakon što im se 1984. pridružio Piter Keli, kompanija je preimenovana u Black, Manafort, Stone & Kelly (BMSK).

Pol Manafort

Pol Manafort

Manafort je često lobirao u ime kontroverznih inostranih lidera kao što je ukrajinski predsednik Viktor Janukovič, Ferdinand Markos, bivši diktator sa Filipina, Mobutu Sese Seko, diktator bivše Demokratske Republike Kongo, i angolski gerilski lider Žonas Savimbi. Lobiranje u službi interesa stranih vlada zahtevalo je od njega registraciju svojih aktivnosti kod Odeljenja za pravosuđe po Zakonu o registraciji stranih poslovnih agenata (FARA); Međutim, do 2. juna 2017. Manafort nije registrovao. Manafort se 27. juna, najposle, retroaktivno registrovao kao inostrani poslovni agent.

Manafort je pod istragom više federalnih agencija. Federalni istražni biro (FBI) aktivno sprovodi krivičnu istragu protiv njega od 2014. godine u vezi sa poslovnim odnosima u doba dok je lobirao za Ukrajinu. On je, takođe, osoba za koju je zainteresovana američka kontraobaveštajna istraga oko mogućeg dogovora između ruske vlade i Trampovih sararadnika, sa ciljem da se utiče na predsedničke izbore 2016. godine. Nekoliko odbora američkog Senata takođe razmatra njegove dosadašnje aktivnosti.

Političko-konsultantska firma Pola Manaforta bila je aktivna već više od jedne decenijie i često se u svojim poslovima povezivala sa ruskim političkim interesima ne samo u Ukrajini već i u Gruziji, Crnoj Gori i drugim zemljama koje je Kremlj smatrao da su u sferi njegovog uticaja.

Ispitivanje koje su sproveli novinari Volstrit džornala (WSJ) pokazuje da su ovi napori bili širi kako po obimu tako i po svojim ambicijama, trajući duže no što je prethodno bilo izveštavano: počev još 2004. godine, a potom nastavljajući bez prekida sve do 2015. godine.

Ove su aktivnosti često uključivale jednu glavnu ličnost – ruskog oligarha Olega Deripasku, biznismena politički povezanog poslovima ruske države na međunarodnom nivou, čiji se poduhvati ponekad uklapaju u spoljnopolitičke ciljeve ruskog predsednika Vladimira Putina. “Sebe ne razdvajam od države (iz koje potičem)”, rekao je on 2007. za Fajnenšel tajms. “Nemam nikakvih drugih interesa.”

Rad i dela Pola Manaforta, čoveka koji je bio šef Trampove predsedničke kampanje, i tragovi koje je ostavio širom istočne Evrope, kao i njegove veze sa Olegom Deripaskom, objašnjavaju zašto je toliko interesantan američkim istražiteljima, koji su došli do saznanja o navodnom ruskom mešanju u predsedničke izbore 2016. godine.  Po rečima onih koji imaju informacije o ovoj istrazi, Članovi istražne komisije američkog Kongresa razmatraju Manafortove poslovne i političke veze ne bi li što više doznali o istorijatu njegovih veza sa Deripaskom.

Prema zvaničnicima koji su upoznati sa ovim pitanjem – Oleg Deripaska, globalni trgovac ruskim aluminijumom i metalima i vlasnik investicionog holding giganta „Bazni element“ – ponudio je da pred obaveštajnim komisijama američkog Doma i Senata svedoči o navodnom ruskom mešanju u američke izbore, a u zamenu za imunitet. Zvaničnici Kongresa odbili su ovu Deripaskinu ponudu, ne želeći da se mešaju u istragu koju je po istom pitanju pokrenuo američki Federalni istražni biro.

Specijalni savetnik američkog Ministarstva pravde Robert Miler (Robert Mueller), u sklopu svoje istrage o tvrdnjama američkih obaveštajnih agencija da je došlo do mešanja Rusije u američki izborni proces, ispituje Manaforta o mogućim kršenjima zakona o lobiranju i pranju novca, navodi WSJ, citirajući osobu koja je upoznata sa ovom stvari.  Ovog jula su FBI agenti koji su radili s Milerom izvršili pretres Manafortove kuće u Virdžiniji.

Iako su Manafort i Deripaska na kraju izgubili novac, što je 2014. kulminiralo podnošenjem peticije (tj formalnog pismenog zahteva suda, a po nalogu suda) na Kajmanskim ostrvima, Manafort je u narednim godinama nastavio da radi u Ukrajini. On je početkom ove godine podneo poresku prijavu u kojoj stoji da je njegova firma zaradila više od 17 miliona dolara radeći za proruske stranke u Ukrajini u periodu od 2012. do 2014. godine. Manafortov neuspeh oko obelodanjivanja punog obima svog delovanja u Ukrajini doveo je avgusta 2016. do njegovog odlaska s mesta šefa Trampove predsedničke kampanje.

Evgenija Kljukač (Evgenya Klyukach), korporativna portparolka Olega Deripaske izjavila je da odbija da komentariše ovaj slučaj. Deripaska je, u pritužbi koju je ovog maja podneo protiv lista Associated Press pred američkim Okružnim sudom u Vašingtonu D.C., naveo da ga je ovaj list oklevetao u martovskom članku o njegovim navodnim finansijskim vezama koje ima s Manafortom. U pritužbi na članak AP-a stoji da “Gospodin Deripaska nikada nije imao bilo kakav aranžman, bilo ugovorno ili na neki drugi način, sa g. Manafortom u cilju osnaživanja interesa ruske vlade”, kao i da je “g. Deripaska još pre više godina prekinuo svoje odnose sa gospodinom Manafortom.” AP sada radi na svojoj odbrani od Deripaskine tužbe.

Manafort je odbio da bude intervjuisan za ovaj članak. Njegov portparol, Džejson Maloni, upućuje na prethodnu pismenu izjavu Manaforta u kojoj je rekao: “Radujem se susretima s onima koji sprovode ozbiljne istrage po ovim pitanjima, kako bi se diskutovalo o stvarnim činjenicama”.

Miler je poslao sudski poziv Maloniju da se pojavi na sudu, tražeći od njega podatke vezane za njegove aktivnosti sa Manafortom i zahtevajući da svedoči pred Velikom saveznom porotom. U svojoj izjavi, Maloni je rekao da “želi da dobije savet advokata pre nego što bilo šta bude komentarisao javno” u vezi s ovim pitanjem. On je odgovorio na pitanja ovog lista pre no što mu je uručen Milerov sudski poziv.

Deripaska (49) je svoje bogatstvo zaradio u potresu proizvedenom raspadom Sovjetskog Saveza, kada se pojavio kao glavni akcionar sovjetskog alu-kombinata „Rusal“, nekadašnjeg najvećeg svetskog proizvođača aluminijuma. Sjedinjene Države su u jednom trenutku onemogućile Deripaskin ulazak u Ameriku usled američke zabrinutosti o njegovim mogućim vezama sa organizovanim kriminalom koje je dotad navodno imao, a o čemu je Volstrit džornal pisao 2009. Sumnje i podozrenja na ovu temu Deripaska je javno osporio. Stejt department je odbio da komentariše trenutni status njegove vize.

Nakon što je 2000.  obezbedio predsedavanje Rusijom, Putin je javno predstavio svoj „svečani dogovor“ kojim ovekovečuje savez države sa oligarsima: izjasnio se da ne želi revizije aukcijskih privatizacija sprovedenih tokom 90-tih, koje su državnu imovinu pretvorile u lična bogatstva – pod uslovom da, naravno, ta „ličnost“ tj oligarh podržava nacionalne prioritete i državne interese.

Manafort je svoju karijeru izgradio višegodišnjom političkom ekspertizom koju je obezbeđivao firmama u vlasništvu velikih međunarodnih „snagatora“ poput Mobutua Sese Sekoa u Zairu, Ferdinanda Markosa na Filipinima ili angolskog pobunjenika Žonasa Savimbija. Veliki deo njegovog rada s licima i kompanijama koje su bile u ruskom državnom interesu išao je preko firme „Davis Manafort Partners“ (DMP), političke konsultantske kuće koju je Manafort vodio sa svojim poslovnim partnerom, Rikom Dejvisom (Rick Davis).

Deljenje američke „političke mudrosti“ i ekspertize inostranim firmama nije ilegalno. Naprotiv. Manafort, koji je radio sa Deripaskom, ponekad je izgledao kao da se angažuje na inostranom delovanju koje su neki ljudi – neki bivši američki ambasadori u regionu – videli kao potencijalno u suprotnosti sa navedenim američkim pozicijama u tom trenutku u toj zemlji. Njihove lične relacije datiraju od 2004. a trajale su još bar do 2007. godine, iako su Manafort i njegova firma nastavili da do 2015. pružaju svoje savetodavne usluge strankama bliskim Olegu Deripaski – to jest ruskom zvaničnom interesu.

Maloni je rekao da se “Rad g. Manaforta za g. Deripasku i njegovu kompaniju, Rusal, obavljao u cilju unapređenja trgovinskih interesa.”

Gruzijski projekt

U jednom ranijem poslovnom projektu, koji dotad nije bio poznat, Manafortova firma radila je sa Deripaskom sa ciljem povratka jednog prognanog, proruski orijentisanog gruzijskog političara u Gruziju, koja je 2004. godine izabrala prozapadno orijentisanog predsednika, nakon takozvane Ružičaste Revolucije iz 2003. godine (prvobitno “Revolucije ruža”, naziv koji je kasnije preinačen).

Natanijel Rotšild

Natanijel Rotšild

Kako je izjavio politički konsultant blizak Manafortovom DMP-u, početkom 2004. godine je jedan od Deripaskinih investicionih partnera, Natanijel Rotšild (Nathaniel Rothschild), potomak familije znamenitih britanskih magnata pozvao Dejvisa, Manafortovog partnera, da zajedno odu u moskovsku kancelariju oligarhove holding kompanije, Basic Element. Tamo su se sastali sa Igorom Giorgadzeom, bivšim ministrom gruzijske državne bezbednosti. Cilj sastanka: Pomozite nam u izradi plana kako da Giorgadze povrati svoj uticaj u Gruziji.

Ovaj konsultant tvrdi da je Deripaska angažovao Manafortov DMP da se pobrine za sprovođenje „Gruzijskog projekta“.

Gruzijske vlasti optužile su Giorgadzea da je 1995. organizovao pokušaj atentata na gruzijskog predsednika Eduarda Ševarnadzea. Od svog dobrovoljnog egzila tj bekstva iz Tbilisija u Moskvu, Giorgadze je osnovao političku partiju pod pokroviteljstvom Rusije.

Nakon Ružičaste revolucije, novi predsednik je Gruziju udaljio od Kremlja. Predsednik Džordž V. Buš podržao je njegov politički kurs ka zapadu.

Deripaska mu se suprotstavio proruskom strategijom, tvrdi ovaj politički konsultant. Natanijel Rotšild bi uložio novac u Gruziju – prvenstveno u vinograde i vinarstvo – da bi, potom, pozvao gruzijsku vladu da Giorgadzeu dopusti bezbedan povratak u zemlju.

“Giorgadze je bio osoba od poverenja, Rusiji lojalna i pouzdana figura koja ne bi odbegla na Zapad“, rekao je Kenet Jalovic, američki ambasador u Gruziji od 1998. do 2001. godine, sada direktor programa za rešavanje konflikata pri Univerzitetu Džordžtaun.

Od Rotšilda je bilo nemoguće dobiti komentar o svojoj navodnoj ulozi u „Gruzijskom projektu“. Dejvis nije odgovorio na zahteve medija za komentar, kao ni Giorgadzeov advokat, Gagi Moziašvili.

Konsultant-svedok izjavio je da su Natanijel Rotšild i Dejvis krajem 2004. u Tbilisiju ručali s novim predsednikom Gruzije, Mihailom Sakašvilijem, ali je ovaj potopio te planove i nade, odlučno odbacivši njihovu zamisao o “vinogradarstvu u Gruziji“.

Maloni je rekao da je DMP bio uključen u „Gruzijski projekt“, ali da Manafort u njemu nije igrao nikakvu ličnu ulogu niti se izjašnjavao o tome da li je Deripaska bio uključen u ovaj projekat. Sakašvili je odbio da ovo komentariše.

Berni Sanders, miljenik velikog američkog biznisa

Zašto veliki američki biznis sluša Bernija Sandersa?

Džef Imelt (Jeff Immelt) ima neke savete za nadolazeću generaciju korporativnih lidera: “Slažem se sa prvih pet minuta govora Bernarda ‘Bernija’ Sandersa”. To je izjava koju ne očekujete da čujete od šefa jedne multinacionalne korporacije, ali jeste jedna koju je potpisnica ovih redova, Rana Foruhar iz Fajnenšel tajmsa čula prošle nedelje tokom razgovora sa Džefom Imeltom, izvršnim direktorom korporacije General Electric. Možda je to zbog toga što će Imelt, koji će se još samo nekoliko sedmica nalaziti na čelu ove 123 godine stare industrijske grupe predati upravljanje ovim tehnološkim gigantom na Džona Flenerija (John Flannery), pa mu je ugodnije da tek sada „progovori od srca“ – unapred, i uoči onoga što Imelt naziva “penzionisanjem” (što nije sasvim sigurno).

Ali pretpostavka je da je on samo glasno izgovorio ono što danas svaki pametan korporativni lider mora da shvati. Finansijska kriza iz 2008. godine, njene kontinuirane ekonomske posledice i politički populizam koji je potom usledio promenili su paradigmu globalnog poslovanja iz korena. Na tom polju, Imeltovo iskustvo upravljanja Dženeral Elektrikom u proteklih nekoliko godina (od 2000-te) nudi neku vrstu post-populističkog „priručnika“ za globalne kapitaliste.

Koje su lekcije? Kao prvo, kako sam kaže, “potrebno je više od proste potrošnje” da bi se ekonomija bogatih zemalja kao što su SAD ili onih u Evropi pokrenula. To je deo populističke poruke oko koje se pristalice Sandersa, (da ne pominjemo brojne Trampove glasače)  i Imelt mogu složiti.

Ekonomski model Sjedinjenih Država je u proteklih 40 godina zasnovan na nekoj vrsti globalizacije koja podstiče niske plate i Izmeštanje poslova tj autsorsovanje (outsourcing). Ideja je bila da će jeftinije stvari nadoknaditi gubitak radnih mesta i niže zarade. Ali, u ekonomiji koja se sastoji od 70% potrošačkih troškova – i u kojoj zarade za većinu stanovništva nisu porasle još od devedesetih – ta matematika prestaje da funkcioniše. “Globalizacija ne može predstavljati samo ono što je vezano za outsourcing i niske zarade”, tvrdi Imelt. Naime, raste broj istraživanja koja pokazuju da su niske zarade pre uzrok, a ne samo simptom, problema globalizacije).

Najbolji način za raspodelu prednosti globalizacije, prema Imeltu, jeste da kopirate Nemce, a naročito model kompanije “Mittelstand” (model po kojem funkcionišu mala i srednja preduzeća u Nemačkoj, Austriji i Švajcarskoj)  vertikalno integrisanih proizvodnih ekosistema, često ustanovljenih od strane neke velike poslovne grupe i uz to okružene manjim firmama koje to podržavaju. Po ovom modelu, visoko kvalifikovani (i visoko plaćeni) radnici stvaraju proizvode sa visokom dodatom vrednošću, idealnu za izvoz.

Veliki izvoznici obično za svakog pojedinog zaposlenog kreiraju osam lanaca snabdevanja, što je jedan od razloga zbog kojih je bilo koji broj zajednica u SAD željan da ih privuče – za svaki dolar ekonomske vrednosti koju stvaraju, sama zajednica zarađuje još 1,50 dolara. Zbog toga, iako je tehnologija smanjila ukupan broj radnih mesta u SAD, pozicije koje postoje mogu možda i dalje podržati veliku količinu visokokvalitetne ekonomske aktivnosti.

GE operacije koje se tiču avionskih motora, na primer, uticale su na to da je ovo odeljenje proizvelo potpuno nove poslovne servise analize podataka koji potiču od hiljada senzora „nakačenih“ na svaki motor, razvijajući tako opremu koja će nas „konsultovati“ o tome kako da te motorne agregate koristimo.

Često se događa da udruživanje velikih i po plasmanu prodaje vodećih preduzeća koje stvaraju ove poslove podrazumeva „trku ka dnu“, bilo putem poreskih podsticaja, bilo subvencija za preduzeća ili nešto slično. Ipak, Imelt kaže da se najvažnija stvar za General Electric tiče odlučivanja o tome gde locirati svoje poslovne operacije, a da ta lokacija istovremeno bude i stecište budućih talenata za biznis ove korporacije – talentni pul (pool) koji ima tendenciju da bude u funkciji podrške kvalitetu lokalnog obrazovnog sistema.

Razmotrimo najnoviju fabriku Dženeral Elektrika izgrađenu u Lafajetu u američkoj državi Indijana. Ovaj pogon nalazi se u blizini univerziteta Perdju (Purdue), renomirane visokoškolske ustanove za obuku budućih inženjera. Iako je ovde zaposleno nekoliko stotina radnika koji će na kraju svoj rad sjediniti u mlazni motor, zaposleni ne moraju nužno imati završen četvorogodišnji stepen iz oblasti elektrotehničkog ili industrijskog inženjeringa; jer, oni već imaju koristi od proizvodnog ekosistema u kojem se nalaze. “Prisutna je tendencija da gradovi koji imaju koledže poseduju snažnije sekundarne obrazovne programe i programe stručnog usavršavanja, i to je ono stvara bolju radnu snagu”, kaže Imelt (možda nije loše napomenuti da se u Vest Lafajetu, na 30 minuta vožnje od centra Lafajeta, zapravo, nalazi viša škola koja je vrhunska i to ne samo za Indijanu već na nivou čitave SAD).

Lekcija i pouka ove priče je da su javna dobra suštinski važna i od neprocenjivog značaja. Biznis ne funkcioniše u nekom laissez-faire vakuumu (laissez-faire:  neograničena sloboda konkurencije, nemešanje države u ekonomska pitanja). Političke odluke oblikuju i usmeravaju i biznis, dakle, politika nesagledivo utiče na poslovanje kompanija, a ekonomska vrednost prelazi na zajednice (ili zemlje) koje ulažu u stvari kao što su obrazovanje i obuka.

Konačni i možda najvažniji Imeltov savet budućim korporativnim liderima je „da provode što je moguće više vremena u fabrikama, a što manje u Davosu“. Kako je rekao, “nekako se dogodi da davoski ’globalni mislioci’ prerastu realne zahteve biznisa, otuđujući se i sve više udaljavajući od zdravorazumskih potreba. Globalizaciju smo napravili kao sopstvenu političku partiju. Ta “Stranka” je na globalizaciju gledala kao na teoriju, iz apstraktne dimenzije, umesto da razume njen uticaj na obične ljude, ili na kritično važne investicije, koje su neizostavno potrebne za izgradnju konkurentnosti. Mi smo racionalizovali outsourcing kao ’samo dobar posao’, ignorišući širi ekonomski uticaj (globalizacije) na zajednice, dobro sakriveni iza trgovinskih sporazuma poslove koji su uvek bili bolji za kompanije ali ne i za radnike“. On priznaje da je GE takođe bio deo ovog globalnog poslovnog trenda i globalizacije u svim njenim dobrim i lošim izdanjima (ovih dana, Imelt zdušno podržava ponovno usvajanje Severnoamerčkog sporazuma o slobodnoj trgovini, NAFTA).

Iako Imelt poziva izvršne direktore da se pridruže pokretu „Occupy“ (gaji uobičajene korporativne stavove o potrebi za što manjom državnom regulativom i poreskim reformama koje će ići na ruku poslovanju), on upozorava da je „već i previše poslovnih lidera postalo neupotrebljivo, van dodira s realnošću, kako ih doživljavaju ostali. To je nešto što sa sobom nosi merljivi korporativni rizik, a što, recimo, svedoči o usponu i padu Uberovog egzekutivca, Travisa Kalanika (Travis Kalanick). To je, takođe, nešto o čemu bi se Bernie Sanders nesumnjivo složio ne samo s Imeltom već sa velikim delom poslovnih lidera.

FT

 

Kina i Evropa idu dalje – bez Trampa

 

Čini se da Sjedinjene Države i Evropa srljaju u jedan prilično ružan raspad svoje višedecenijske veze (čak stoletne – računajući još od vojnog saveza kojeg su Francuska, Britanija i SAD imali u Prvom svetskom ratu). Kina je, u međuvremenu, spremna da se ustremi i uzvrati.

Peking je u odličnoj poziciji da kapitalizuje glavne političke pukotine koje su se pojavile između Evrope i Trampove administracije. Neslaganja su brojna ali su ona najkrupnija uočljiva u domenu klimatske, trgovinske i odbrambene politike.

Jedna nova dinamika odnosa se u četvrtak 1. juna najjasnije videla u Briselu, kada se Kineski premijer Li Kećjang sastao sa kolegama iz EU na godišnjem evropsko-kineskom samitu. Nekoliko sati kasnije, predsednik Tramp je objavio povlačenje SAD iz klimatskih sporazuma u ​​Parizu.

“Ako su mir i prosperitet predmet globalnog ekonomskog poretka, Trampova ih administracija ne nudi Evropljanima”, konstatovali su u svojim napisima analitičari firme za ekonomske studije „High Frequency Economics“. “Jedna nova osovina moći, zasnovana na ekonomskoj moći, formiraće se između Evrope i Kine ukoliko Sjedinjene Države nastave da izbegavaju svoju ulogu globalnog lidera.”

Čini se da je Peking bio uzrujan, a tražio je i da ovaj samit bude pomeren za kasniji termin u junu.

Međutim, jedan bliskiji odnos ove dve velike ekonomije lakše je opisati nego ga ostvariti. Ovde se ključni izazovi tiču kompatibilnosti ekonomskih sistema koje promovišu kako Evropa tako i Kina, kao i razlike oko gorućih problema, uključujući i ljudska prava.

Čija je, uostalom, globalizacija?

Evropa i Kina uznemirene su konfrontacijom sa Trampom i njegovim stavom o budućnosti sadašnjih trgovinskih sporazuma.

Sa ovakvim Sjedinjenim Državama, koje podstiču strahove usled mogućeg protekcionizma, Brisel i Peking zagovaraju slobodnu trgovinu. Ali, to ne znači da su Kinezi i Evropljani na istoj strani.

Kineski predsednik Si Đinping je u ulozi branioca globalizacije, što je otvoreno i rekao u svom uvodnom izlaganju na ovogodišnjem samitu u Davosu, najavljujući svoju ulogu domaćina međunarodnog samita i velikom planu Kine da što intenzivnij podstiče slobodnu svetsku trgovinu.

Ali inicijativa Si Đinpinga “Jedan pojas, jedan put”, za koju neki kritičari kažu da je “u suštini neokolonijalni projekat sa Kinom u svom centru”, izazvala je oprezne reakcije u Evropi.

Top evropski lideri nisu krajem maja bili prisutni na Pekinškom samitu čiji je fokus bio na planu Novog puta svile – tranzitne rute između Kine i Evrope – dok su ključne lobističke grupe javno izražavale svoju sumnju.

“Za uspešnu izgradnju ovog puta, trgovina mora teći u oba smera. Ovaj put, takođe, mora biti i ekonomski održiv i politički prihvatljiv u svim zemljama kroz koje će proći”, kaže Horhe Vutke (Jorge Wuttke), predsednik Evropske trgovinske komore  u Kini, koji je svoje mišljenje izneo u članku napisanom za Fajnenšel tajms.

On je rekao da na svakih pet vozova punih kineskog tereta, koji svake sedmice napuštaju kineski grad Čongking i kreću put Nemačke, samo je jedan voz koji se s nemačkom robom vraća natrag u Kinu.

Kupovina moći

Jedno od najosetljivijih pitanja u EU je sve veći broj evropskih kompanija koje su preuzete tj. kupljene od strane kineskih firmi.

Prošle godine su kineske direktne investicije u zemljama EU porasle za 77%, na 35 milijardi dolara, prema studiji grupe Rodijum (Rhodium) i Merkator Instituta za kineske studije (MERICS). To je više od pet puta ukupnih investicija realizovanih u 2013.

Za razliku od toga, direktne investicije EU kompanija u Kini pale su na osam milijardi dolara u 2016., što je pad već četvrtu godinu zaredom.

Kinesko investiranje u Evropi je posebno usmereno na kompanije koje razvijaju visoke tehnologije a tu su i napredna proizvodna preduzeća, navodi se u studiji Rodijuma. Taj trend je proizveo strahovanja u zemljama poput Nemačke, plašeći se gubitka presudnih industrijskih tehnologija koje prelaze u ruke kineskih kupaca tj investitora.

Vlada, takođe, i posebna zabrinutost zbog toga što Kina ne dozvoljava sličan stepen ulaganja u ključne sektore svoje ekonomije.

Uoči ovonedeljnog klimatskog samita u Parizu, evropske kompanije pozvale su Peking da u vezi globalizacije “preduzme korake” i „pređe s reči na dela“ tako što će im omogućiti bolji pristup za investicije još uvek zabranjenim kineskim industrijama.

Početkom ove godine je Evropska trgovinska komora žestoko kritikovala Peking zbog svoje strategije jačanja kineske hajtek industrije, poput robotike i električnih automobila.

Trgovinski sporovi

Brisel i Peking su, takođe, već po tradiciji ispunjavali svoje kvote u deljenju trgovinskih „packi“ i „ćuški“ među sobom.

Najnoviji primer je iz maja ove godine, kada je Evropa “ošamarila” Kinu antidampinškim carinama na cevi i creva proizvedenim od kineskog čelika i gvožđa. Ovo je bila samo jedna od nekoliko desetina sličnih mera izrečenih u poslednjih nekoliko godina.

Kineske kompanije, od kojih su mnoge u vlasništvu države, optuživane su za dampingovanje čelika na inostranom tržištu po veoma niskim cenama, dok je za to vreme potražnja za njim usporena kod kuće.

Peking, međutim, ima druge prioritete: kineske čeličane i dalje rade punim kapacitetom jer fabrike za proizvodnju čelika čuvaju milione radnika na njihovim dobro plaćenim poslovima.

Ali, tu je takođe i cena koja se za to plaća: Sindikati i političari u industrijskom srcu Nemačke, Belgije i severne Italije ogorčeno komentarišu ovakve trgovinske prakse Kine.

Nova era

Pa ipak, postoje oblasti u kojima Evropa i Kina treba da budu u stanju da pronađu zajednički jezik. Klimatski izazovi su najbolji primer.

U nacrtu izjave uoči pariskog klimatskog samita, Peking i Brisel su se dogovorili da ubrzaju ono što nazivaju “nepovratnim” udaljavanjem od fosilnih goriva.

Istovremeno, očekivana Trampova odluka o povlačenju SAD sa samita u ​​Parizu osnažila je uslove za intenziviranje saradnje između Kine i Evrope.

“Ovo je osnova promene obilja značajnih sistemskih transformacija u raspodeli globalnih snaga”, kažu analitičari iz High Frequency Economics. “Budite spremni na njih.”

 

CNN Money

Dafni Selfe: večna mladost i lepota

Nakon pauze od skoro šest decenija, jedan neočekivani susret u sedamdesetoj godini života je raketnom brzinom nanovo lansirao jednu od najgrandioznijih karijera u industriji visoke mode. I nakon dve decenije, Daphne Selfe (88) još uvek je živahna i prisutna u modnom biznisu. Fajnenšel Tajms donosi priču o ovoj nadasve interesantnoj preduzetnici, koja je vrlo unosnu nišu za svoj startup pronašla u modnoj industriji – i to sa 70 godina.

“Oduvek su me učili da, ako radite za nekog, tada budete što prijatniji i što je moguće više od pomoći. Nešto od toga je do vaspitanja. Moji roditelji su bili tako dragi, ali i strogi – takav njihov stav mi je usadio disciplinu i radnu etiku. Ovakav pristup životu, svetu i poslu mi je omogućio da imam karijeru u ovoj industriji onoliko dugo koliko imam.

Počela sam da radim kao model krajem 1940-ih, kada sam imala 20 godina. Tada je sve bilo sasvim drukčije. Morao si da za snimanja nosiš sav svoj pribor za ulepšavanje – šnale, češljeve i ukrase za kosu, tri para cipela, rukavice, šešire, nakit i, naravno – šminku. Sada odete na snimanje i na setu vas sve to, i još mnogo više, spremno čeka.

Ipak, moja rana karijera manekenke trajala je samo pet godina, sve dok se nisam udala. Bilo je to 1950-ih a tada naprosto, kao žena, ne biste očekivali da treba da idete na posao čak i posle venčanja. Moj suprug je, međutim, radio na televiziji, i – mada sam zastala sa karijerom modela – otpočela sam da, kao neku vrstu dodatnog posla, radim na dizajnu osvetljenja za raznovrsne zabavne TV emisije. Ovo je baš lep posao. Tada smo podizali dvoje male dece, pa sam imala tu privilegiju i mogućnost da ovo radim kao povremeni posao, umesto da radim svaki dan – tako mi je najviše odgovaralo.

Kako su godine prolazile, postajala sam sve poznatija kao dizajnerka svetla, a takođe sam uradila i neke filmove, snimivši i otkačene i pomalo “pomerene” reklame. Ali, 1998. godine, kada sam već napunila 70, sasvim neočekivano sam opet počela da radim kao model. Moj agent je u to vreme bio u potrazi za dva modela – muškarcem i ženom – koji bi se pojavljivali u kampanji za modnu kuću Red or Dead, sa prvim pojavljivanjem na Londonskoj nedelji mode. To je bilo vrlo neobično, jer se stariji modeli obično ne koriste na klasičnim modnim pistama. Stilista koji je radio ovaj šou mi je kasnije pomenuo da je modni magazin Vogue objavio članak o starenju, priču koju je svojim slikama opremio legendarni fotograf Nick Knight. Pokušala sam da postanem deo te priče i u tome sam uspela – iznad svih mojih očekivanja. Tada me je zapazio skaut agencije Models 1, a ja sam rešila da potpišem ugovor za njih.

Moj suprug je negde u to vreme preminuo, a ja sam mislila da će me ovaj angažmant držati zauzetom i odvratiti od preteranog bavljenja sobom i crnim mislima. U početku, modna industrija je na mene gledala kao na svojevrsni kuriozitet, izuzetak koji potvrđuje pravilo. Ali, ubrzo su počeli da me sve intenzivnije angažuju u svojstvu modela i – eto me – ovde sam, u modnoj industriji i 20 godina kasnije. Sada mogu da biram šta ću raditi. Pre nekoliko godina su me angažovali Dolce & Gabbana. Tu je bio i angažman za H&M u kampanji za njihovu obuću koja je veoma kul.  Radila sam i za kompaniju Vans a nedavno opet za H&M i njihov brend “Other Stories”.

Nisam sigurna u postojanje samo jednog ključa za održavanje aktivnog i zdravog života i u starosti. Pre će biti da je to kombinacija raznih stvari. Imam jagodice na svoju majku, što je veoma korisno (za žene i način na koji stare ženska lica). Geni su sasvim sigurno od pomoći. Takođe, trudim se da što je moguće više brinem o sebi. Još uvek mogu da vežbam i upražnjavam nešto od baleta i joge. Sve što ste u stanju da uradite – više je nego poželjno, čak i ako samo izađete da prošetate psa (ili, budimo iskreni, da on prošeta vas). Ishrana je takođe veoma bitna. Očigledno da mi se ukazuju svakojake prilike da izađem i jedem u restoranima, ali, uglavnom – ja sama kuvam za sebe. I jedem puno povrća.

I, da – ne verujem u estetsku hirurgiju.

Ali najvažnija tajna za uživanje dugovečnog života leži u tome kako vidite svet. Veoma sam energična i u sve se ulažem svim srcem – baš takva je bila i  moja majka, nepresušni izvor optimizma. Izgleda da stari gube ovo, posebno kada dođu u srednje godine. Postaju “nevidljivi”, iako ne bi trebalo. Ako ste prijatni i društveni, ako volite da izlazite, mešate se i komunicirate s drugima – i drugi će želeti da komuniciraju s vama. Isto tako, trebalo bi da uvek ostanete otvoreni za nova iskustva. U stanju sam da sve probam i pokušam u životu, pa makar jednom ili dvaput. Moja ćerka se bavi skajdajvom tj sportskim padobranstvom. Kada bi i meni, uprkos svojim godinama, bilo dozvoljeno da iskočim iz aviona – odmah bi to učinila.

U ovom delu sveta, nismo baš dobri sa starim ljudima. Provela sam dosta vremena radeći u Japanu, i tamo su prema starijim generacijama daleko pažljiviji – zaista brinu o njima.

I mi sa zapada smo nekada to imali, dok smo još uvek svi zajedno živeli u velikim srećnim porodicama. Lako se prisetim vremena kada su mi bili strašno interesantni razgovori s bakom.

Danas, ljudi  Zapada žive sami, a na starije članove porodice gleda se sa visine. Ne priznajemo mudrosti koje su stariji ljudi osvajali svojim životima i iskustvom. S druge strane, možda bi trebalo da i mi stariji uložimo više napora kako bismo se integrisali u društvo, a ne da životarimo kao nevidljivi i skrajnuti članovi društva.

Otkrila sam da je penzionisanje, zapravo, divna prilika da ponovo otkrijete i obnovite sebe,  radeći nešto novo. U vašim ste 60-tim godinama i trebalo bi da ste još uvek aktivni. Mnogi moji prijatelji su jedva čekali da odu u penziju, gledajući na penzionerske dane kao priliku da urade nešto potpuno drugačije. Uz malo sreće, imaćete još dobrih 20-tak godina da se igrate, da izlazite s društvom i uživate.

Što bi rekao moj 94-godišnji komšija, “uradi sve šta možeš – dok još možeš.”

FT

Anđeli investitori – spasioci ključnih naučnih dostignuća

00

Digitalna ekonomija je poremetila polje istraživanja i razvoja (R&D, Research & Development), dok su ključni naučni proboji ostali zaglavljeni u laboratoriji.

Oni koji se u Silicijumskoj dolini bave nekim od informatičkih i visokotehnoloških zanimanja/biznisa, vole da govore o ključnim probojima koji se čak i ne tiču današnjice. Ne treba, ipak, zaboraviti da je prva i jedina američka organizacija koja je bila u stanju da postigne takve fundamentalne naučne pomake – vlada Sjedinjenih Država.

Prošlonedeljna vest da je preminuo astronaut Judžin Sernan (Eugene Cernan) je iznova oživela sentiment kolektivnh ambicija svih nas; Sernanovi podvizi u oblasti astronautike i inženjerstva su dugi niz godina bili inspiracija za humana stremljenja ljudske rase; nažalost, ambicije i ingenioznost čovečanstva izgleda da su tokom poslednjih nekoliko decenija „okraćali“, postavši začuđujuće skromni u poređenju s onim slavnim danima svemirske trke. Nekako baš u ovo vreme navršava se i 45 godina otkako je Sernan postao poslednji čovek koji je hodao Mesečevim tlom.

Sernan je oduvek delovao nekako pometeno na bilo kakav pomen njegovih „kosmičkih podviga“; zbunjen, čak pomalo sramežljiv na svaki takav komentar koji se ticao, kako je jednom prokomentarisao, “tih sumnjivih počasti”, uporno bi ponavljao kako “danas imamo svemirska istraživanja koja su proteklih decenija žrtvovana zarad – svemirskih istraživanja… što je zanimljivo, ali jedva da ima ičega vizionarskog u njima”, lamentovao je on. “Razočaran sam jer sam još uvek poslednji čovek koji je hodao Mesecom. To nam pre govori koliko nismo, nego koliko jesmo uradili.”

Ovakav slučaj ne važi samo za oblast svemirskih istraživanja već sada izgleda da nam nedostaje „prava stvar“.

Rafael Rajf (Rafael Reiff), predsednik MIT-a (Massachusetts Institute of Technology) tvrdi da postoji opšti tržišni neuspeh u razvoju onoga što je nazvao “taf-tek” (tough tech), oblasti koja bi trebalo da se bavi najvećim svetskim izazovima, kao što su klimatske promene ili, recimo, lek za Alchajmerovu bolest.

Zapadni političari, koji hronično pate od „oskudice keša za svoje zamisli“ izgleda da su se izmakli; povukli su se iz dugoročnih društvenih i globalno bitnih misija, i uglavnom razmišljaju o svojim kratkoročnim izbornim ciklusima – ili kroz svoje tvitove.

Velike kompanije, koje već po tradiciji komercijalizuju tj tržišno unovčavaju tehnološke proboje razvijene u institucijama poput MIT-a, takođe su vremenom postale fiksirane na kratkoročne ciljeve. “Stvari su se u proteklih 10 godina drastično promenile”, kaže Rajf.

Možda nam je, kao potrošačima, digitalna ekonomija donela mnoge sjajne stvari ali je, s druge strane, upropastila dobro poznati doskorašnji model koji su istraživanje i razvoj imali, povećavajući time i rizike od ulaganja  u dugoročne kapitalne projekte od višeg društvenog interesa. Mnogo je inovacija prepušteno start-up kompanijama koje su osmišljene da snose veće rizike. Potencijalni investitori, međutim, koji finansijski podržavaju startap preduzeća, gledaju unapred najviše oko pet godina. Otuda nas u zadnje vreme i zasipaju aplikacijama za slanje poruka, kojih ima bezbroj, dok s druge strane nedostaju radikalna tehnološka dostignuća.

Analyzinf samples

Analyzinf samples

“Davno smo obećali leteće automobile a sve što sada imamo je 140 slova sve zajedno sa razmacima, koliko staje u jednu SMS poruku”, rekao je u jednoj svojoj poznatoj formulaciji Piter Til (Peter Thiel), jedan od najuticajniih investitora u Silicijumskoj dolini.

Naučnici sada ljutito komentarišu da, usled nedostatka sredstava, previše kreativnih ideja s potencijalom da transformišu svet ostaje nepovratno zaglavljeno u laboratoriji. Postavlja se ključno pitanje: kako obnoviti strast za ulaganjima u istinski fundamentalne tehnološke proboje, takozvani taf-tek (tough tech)?

Kao prvo, mora se napomenuti da neke aktuelne vladajuće garniture i dalje razmišljaju o „široj slici“ i razvoju projekata od globalne dobrobiti za čovečanstvo, što je danas posebno slučaj u Aziji. Može biti da već neko vreme uočavamo značajne promene u geografskom izmeštanju inovacija. Kina, u kojoj postojano vlada komunistička garnitura, i dalje veruje u preobražavajuću moć koju društvene misije mogu imati. Ova zemlja je, takođe, posvećena slanju svojih tajkonauta* na Mesec i troše ogromne svote novca na razvoj obnovljivih tehnologija.

(taikonaut* od kineskog izraza „太 空, tàikōng“ što znači duboki svemir, u miksu s izrazom „astronaut“; već uvrežena fraza za kineske astronaute).

Neki preduzetnici, uključujući Ilona Maska i Džefa Bezosa, uporedo sa svojim glavnim biznisima, iz svog džepa ulažu u razvoj kosmičkih programa i vrhunske tehnološke proboje. Neke od trenutno najinovativnijih kompanija, kao što je Guglov „Alfabet“, doslovce sipaju milijarde dolara u borbi protiv najvećih globalnih izazova, kao što su rešenje problema energetske efikasnosti ili, recimo, starenja.

06

Ali, po svemu sudeći, univerziteti koji su specijalizovani uglavnom za istraživanja trebalo bi da se znatno više usredsrede na razvoj, koji je u toj „jednačini“ zapostavljen. Mnogo se visokoškolskih i naučnih institucija udružuje sa fond-menadžerima kako bi komercijalizovali svoja istraživanja. MIT je, na primer, izrodio više od 1.000 start-up firmi u najrazličitijim oblastima – od biotehnologije do robotike.

Rajf tvrdi da „MIT-i dalje propušta priliku da svoja znanja upregne u rešavanje velikih svetskih problema”, kada se radi o zvaničnom stavu vezanih za ciljeve ove ustanove. U pokušaju da to učini, Rafael Rajf udružio se sa investitorima sa strane kako bi lansirali „Engine“, čiji je cilj da, “umesto kratkoročne dobiti, stavimo u prvi plan razvoj ključnih proboja, koji bi bili valjan odgovor i rešenje za velike probleme.”

MIT na dug rok ulaže 25 miliona dolara u poduhvat, uz cilj da u narednih nekoliko nedelja poveća svoju „investicionu municiju“ za preko $100 miliona. “Sve je u tome koliko će vaše ulaganje imati uticaja (po društvo i čoveka)”, kaže Rajf. “Ali, biće možda potrebno 10 godina kako bi se ova investicija isplatila.”

Projekat Engine će u svoje funkcionisanje uključiti daleko više od tog „strpljivog“ tj. dugoročnog kapitala: MIT-će, takođe, obezbediti jeftin prostor za startup firme koje su uvezane u ovaj projekat, omogućavajući im pristup specijalizovanoj, retkoj i vrhunskoj opremi kao i administrativnopravnu podršku i stručnu podršku i mentorstvo svojoj mreži akademaca i diplomaca. Cilj je ne samo da u stvaranju novih kompanija već i novih industrija, novih načina proizvodnje i stvaranja radnih mesta koja su vezana za isključivo vrhunske proboje u nauci i tehnologiji.

Jasno je kako je prerano govoriti o tome da li će Engine imati odgovor na osnaživanje, recimo, ekonomskog rasta. Ipak, ono čemu svakako treba odati priznanje jeste ambicioznost ovog poduhvata.

Jer, potrebno je da inovacije postanu – još inovativnije.

Fajnenšel tajms

 

Rizici koji prete globalnom rastu

Šta će se dešavati u svetskoj ekonomiji ove godine? Gotovo najprihvatljiviji odgovor je da će nastaviti da raste, piše Martin Wolf za Financial Times.

01

Kao što sam tvrdio u kolumni objavljenoj u ovo vreme prošle godine, činjenica koja najviše zapanjuje u svetskoj ekonomiji je da je ona rasla iz godine u godinu još od početka 1950-ih. U 2017. će praktično sigurno rasti, možda brže nego u 2016., kao što to Gevin Dejvis ubedljivo tvrdi. Dakle, šta bi onda moglo da krene naopako?

04Pretpostavka ekonomskog rasta je verovatno najvažnija karakteristika savremenog sveta. Ali, kontinuirani rast je relativno nova pojava. Globalni društveni proizvod smanjio se u jednoj petini svih godina između 1900. i 1947. godine Jedno od postignuća ekonomske politike još od Drugog svetskog rata bilo je da privredni rast učini što stabilnijim.

Ovo je delimično zbog toga što je svet izbegao greške takvih razmera kao što su dva svetska rata i Velika depresija. Takođe je, kao što je američki ekonomista Hajman Minski tvrdio, zbog aktivnog upravljanja monetarnim sistemom, većom spremnošću za ulaženje u fiskalne deficite tokom recesije i povećanje obima državne potrošnje u odnosu na ekonomske rezultate.

11Iza tendencije privrednog uspona leže dve moćne sile ekonomskog rasta: inovacije u zemljama predvodnicama sveske ekonomije, posebno u SAD, i pokušaji ekonomija koje zaostaju da nadoknade rast. Ta dva su povezana: što ima više inovacija u zemljama predvodnicama,  veći je prostor za hvatanje priključka za one manje razvijene. Uzmimo najmoćniji primer u proteklih 40 godina, Kinu. Prema (možda preteranim) zvaničnim brojevima, bruto domaći proizvod po glavi stanovnika porastao je 23 puta između 1978. i 2015. Ipak, Kina je na početku ovog kolosalnog rasta bila toliko siromašna da je njen sadašnji prosečni BDP po glavi stanovnika tek jedna četvrtina nivoa BDP per capita u SAD u 2015. Zaista, to je samo pola BDP po glavi stanovnika Portugalije To znači da Kina ima još mnogo prostora za sustizanje nivoa razvijenih zemalja. Indija ima još više prostora: njen BDP po glavi stanovnika je oko jedna desetina onog u SAD u 2015.

07

Ogromna verovatnoća je da će svetska ekonomija nastaviti da raste. Osim toga, vrlo je verovatno da će rasti za više od tri odsto (mereno prema paritetu kupovne moći). Rasla je za manje od tog procenta vrlo retko od ranih 1950-ih. Zaista, globalni rast je bio ispod 2 odsto u samo četiri godine od tada – 1975, 1981, 1982 i 2009. Prva tri su posledica šokova cena nafte, izazvanih ratovima na Bliskom istoku, i deflacije u režiji Federalnih rezervi. Poslednji takav nizak rast je bio Velika Recesija nakon finansijske krize 2008-ih godina.

Ovo je takođe u skladu sa uzorkom od 1900. Tri vrste šokova izgleda da destabilizuju svetsku ekonomiju: 1. veliki ratni sukobi, 2. inflacioni šokovi, i 3. finansijske krize. Kada se postavlja pitanje šta može da stvori velike rizike od opadanja globalnog ekonomskog rasta, svakako se moraju proceniti rizici ove vrste. Mnogi spadaju u kategoriju poznatih nepoznatih.

U poslednjih nekoliko godina, analitičari su ubedili sebe da će kvantitativno popuštanje sigurno završiti u hiperinflaciji. Nisu bili u pravu. Ali, veliki fiskalni podsticaj u SAD, u kombinaciji sa pritiskom na FED da ne sužava monetarnu politiku, može generisati inflaciju na srednji rok i još kasnije deflatorni šok. Ali takav rezultat Trumponomicsa neće doći u 2017.

10

Ako se uzme u obzir mogućnost globalno značajnih finansijskih kriza, dve mogućnosti se ističu: raspad evrozone i kriza u Kini. Nijedno od ta dva nije nemoguće. Ipak, ne izgleda ni suviše verovatno. Volja da se održi evrozona je i dalje značajna. Kineska vlada poseduje poluge koji su joj potrebne da bi se sprečio pravi finansijski kolaps. Rizici u evrozoni i Kini su nesumnjivo realni, ali i mali.

13Treći set rizika je geopolitički. Prošle godine sam pomenuo mogućnost Breksita i “izbor ratoborne neznalice” za američkog predsednika. Oba su se desila. Implikacije ovog drugog ostaju nepoznate. Vrlo je lako navesti sledeće na listi geopolitičkih rizika: ozbiljne političke potrese u EU, možda uključujući i izbor Marine Le Pen za francuskog predsednika i obnovljeni priliv izbeglica; revanšizam ruskog predsednika Vladimira Putina, jačanje napetosti između Trampovih ostrašćenih Sjedinjenih američkih država, i Si Đinpingove Kine čiji privredni rast opada; frikcije između Irana i Saudijske Arabije; moguće rušenje saudijske kraljevske porodice; i opasnost od džihadskog ratovanja. Ne treba zaboraviti rizik od nuklearnog rata: samo pogledate pretnje Severne Koreje, nerešeni sukob između Indije i Pakistana i pretnje od strane Putina.

U 2016, politički rizici nisu imali veliki uticaj na ekonomske rezultate. Ove godine, političke akcije mogle bi imati takvo dejstvo. Očigledna opasnost je trgovinski rat između SAD i Kine, iako bi kratkoročni ekonomski efekti mogli biti manji nego što mnogi pretpostavljaju: rizik raste ako se tako nešto produži. Implikacije činjenice da će najmoćnija politička figura u svetu imati veoma malo interesovanje za to da li je ono što on kaže istinito, prosto su nezamislive. Sve što znamo je da ćemo svi opasno živeti.

06

Jedna važna dugoročna mogućnost je da bazičnom ekonomskom motoru ponestaje snage. Dostizanje razvijenih i dalje ima veliki potencijal. Ipak, u jezgru, ekonomska dinamika opada. Jedan pokazatelj pada je usporavanje rasta produktivnosti. Drugi su ultra-niske realne kamatne stope. Tramp obećava oživljavanje američkog trenda rasta. Ovo nije verovatno, posebno ako bi ga pratio protekcionistički kurs. Ipak, manje bi trebalo brinuti o tome šta će se dogoditi ove godine, a više o tome da li je u ekonomija predvodnicama rast inovacija trajno usporen, kao što to upozorava Robert Gordon.

Verovatno ćemo pogoditi ako kažemo da će svetski rast biti između tri  četiri odsto u ovoj godini (u PPP). Još je izvesnije da će ekonomije u razvoju, opet na čelu sa Azijom, nastaviti da rastu brže od razvijenih ekonomija. Postoje značajni pozadinski rizici da se takvi rezultati možda neće ostvariti. Takođe, postoji dobra šansa da stopa inovacija u najrazvijenijim ekonomijama bude trajno usporena. Srećna Nova godina.

Martin Volf, Fajnenšel tajms

 

Alibaba ili kako u prvih 5 minuta zaraditi milijardu dolara na Dan samaca

05

Kineski kolos za e-trgovinu na malo Alibaba je potukao svoj stari rekord na Dan samaca, 11. novembra. Džek Ma i njegova kompanija za internet prodaju su za manje od pet minuta prodali artikala u vrednosti od milijardu dolara, dok je u prvih 16 sati “samačkog kupoholičarstva” prodato robe vredne čak gotovo $14mlrd (13,7 milijardi). Ovo takođe znači i da je za manje od pola dana ostvaren promet veći nego što je bio tokom čitave prošle godine, javljaju američki portal Bloomberg, londonski Fajnenšel tajms i Dejli telegraf, kao i Gadgets NDTV.

Tokom 24 sata ovog istočnjačkog pandana “Crnom petku”, najomiljenijem danu svih kupoholičara Zapada, u Kini je prodato robe u vrednosti od 17.8 milijardi dolara.

08Kinezi obeležavaju “Dan samaca” od 1990-tih godina, kada su kineski studenti, zapravo, ovaj dan izabrali kao pandan – Valentinovu. Ovo je trgovački odgovor na Dan zaljubljenih, kako bi svi oni koji nisu u emotivnoj vezi i koji “soliraju” mogli sebi da priušte da kupuju… ako ne za svog partnera, a ono barem za sebe. Upravo su Džek Ma i njegova e-kompanija Alibaba zdušno podržali ovu inicijativu, prevorivši je 2009. u praznik poklonika (veoma jeftine) kupovine.

Dan samaca je, kada se radi o prodaji, zasenio i Crni petak (koji pada dan nakon novembarskog Dana zahvalnosti), ali i Sajber-ponedeljak (kojim započinje sezona Božićnih kupovina u internet-trgovini), što su dva dana kada se u Sjedinjenim Državama kupuje najintenzivnije.

Danijel Džang, glavni izvršni direktor Alibabe izjavio je da je “Još 2013. godine, Alibaba na dan samaca ostvario promet od 5,14 milijardi dolara (to jest 35 milijardi juana), što je u tom momentu bio najveći profit od bilo koje jednodnevne prodaje u prošlosti”… Sada (2016.), ovakav promet možemo postići za samo 60 minuta.”

Ove godine je u prvih sat vremena oko 83 odsto transakcija obavljeno posredstvom mobilnih uređaja; ovaj podatak ilustruje da potrošači iz Kine, “naoružani” pametnim telefonima, s puno entuzijazma pohode onlajn trgovce, mada na veliku štetu tradicionalnih prodavnica koje gube dah u trci s internetom.

25

E-portal Alibaba potukao sve rekorde, i to uprkos usporavanju rasta prodaje.

Bruto obim robne trgovine popeo se za 32 odsto, na 17,8 milijardi dolara.

24-časovna konzumerska egzaltacija otpočela je pompezno, a usred privrednog usporavanja Kine

Holding grupa Alibaba d.o.o. uspela je da postavi još jedan rekord u Danu samaca, čak i pored toga što je rast prodaje zaostajao prošle godine, u trenutku kada je ekonomsko usporavanje Kine nagnalo najmnogoljudniju naciju na smanjenje potrošačkog apetita.

14Prodaja na ovoj platformi za e-trgovinu popela se 32 odsto, na 120,7 milijardi juana (17,8 milijardi dolara), lako prevazišavši ukupni prošlogodišnji promet od 91,2 milijardi juana. Ipak, ovaj tempo rasta uveliko se smanjio sa prošlogodišnjih 60 odsto, obim koji je ovaj najvažniji trgovački dan u Kini dostigao 2015-te, u trenutku dok kineska ekonomija doživljava najsporiji tempo rasta u proteklih četvrt veka.

Patuljasti i gotovo neprimetni rast prometa kako tokom američkog Sajber ponedeljka tako i u Crnom petku, 24-časovna promocija na Mreži je pažljivo pratila indikatore zdravlja kineske privrede i njenog najvećeg online maloprodajnog lanca. Milijarder Jack Ma je 2009. na Alibabi pokrenuo veliku godišnju rasprodaju u vreme kada se to čini i na Zapadu, a od tada je ovaj dan prerastao u autentični društveni fenomen, kopirajući svoje ne samo zapadne rivale već i najveću kinesku kompaniju za internet trgovinu, JD.com Inc. uključujući tu i na hiljade poznatih brendova širom sveta.

00

Gigant za e-trgovinu je ove godine obeležio Dan samaca  tako što je angažovao glumicu Skarlet Johanson, Dejvida Bekama, košarkašku legendu Kobija Brajanta i pop-rok bend One Republic, sve u gala-ugođaju i raskošno, svojski se potrudivši da pobudi međunarodnu pažnju. Pop zvezda Keti Peri se u poslednjem trenutku povukla iz privatnih razloga.

16Rukovodioci ovog “praznika konzumerizma” su ove godine postavili lestvicu jako visoko, samouvereno predviđajući još jedan poduhvat za rekord, pa čak i slabljenje juana nije zaustavilo entuzijazam i raspoloženje Kineza za kupovinu inostrane robe.

“Potrošački potencijal težak 1,3 milijarde ljudi u Kini je upravo otkriven”, rekao je Džek Ma, govoreći na konferenciji za novinare. “Možemo da jasno uočimo ogroman potencijal kineskog tržišta.”

Kineska ekonomija sve više zavisi od svojih više od milijardu potrošača u momentu dok globalni rast usporava. Prošle godine je na krajnju potrošnju otišlo više od polovine privrednog autputa. Kupci su do sada zanemarivali usporavanje u drugom po veličini svetskoj ekonomiji, sa rastom u maloprodaji od 10,7 odsto u septembru, što je rekord za ovu godinu. Rastuća srednja klasa sada traži bolji kvalitet proizvoda, kao i inovativne načine kupovine.

“Mnogi strani brendovi, onih kojih ima i onih kojih nema na kineskom tržištu, iskoristiće ovaj trgovački događaj kako bi dodatno uvećali profil svojih brendova pred kineskim potrošačima”, rekao je Andrija Čeng, analitičar u firmi eMarketer.12

Dan samaca su 1990. izmislili kineski studenti kao odgovor na Dan zaljubljenih, u skladu s informacijama iz “Narodnog dnevnika”, javnog štampanog glasila kineske Komunističke partije. Jedanaesti novembar, kao brojka po sebi, u vizuelnom smislu, podseća na “gole grane”, što je lokalni izraz za neženje i usedelice. Otkad je taj datum pretvoren u svojevrsni potrošački fenomen koji podrazumeva mesece provedene u brižljivom planiranju, milione ljudi kao osoblja zaduženog za logistiku i tehničko-tehnološku podršku, kao i nacionalni medijski “slapovi” reklama i promotivnih operacija.

U petak 11. novembra najbolje se prodavala roba kompanija Epl, Najki i Adidas, kao i uređaji kineske fabrike potrošačke elektronike Haier, saopštila je kompanija Alibaba na svom zvaničnom blogu. Alibabine akcije kojima se trguje u SAD su u Njujorku u četvrtak pale za 4,6 odsto. To je nastavak pada od srede kada su akcije Alibabe pale za 3,2 odsto kao posledica zabrinutosti zbog uticaja politike Donalda Trampa na ekspanziju kompanije na prekomorskim tržištima.

Oko 14.000 brendova nudilo je u petak svoje proizvode. Alibaba je pokrenuo virtuelni servis kako bi kineskim kupcima obezbedio kupovinu zapadne robe, od Mejsisa u Njujorku do Otaku Mode u Tokiju. Uz sve to, bio je i streaming uživo, pa je čak mobilna igrica Pokemon-Go, bazirana na kretanju ka određenim lokacijama, pokušala da pobudi interesovanje kupaca.

“Ponašanje potrošača se vremenom menja”, rekao je Alibabin izvršni direktor Danijel Džang tokom gala otvaranja. “Kupovina je postala zabava.”

Tokom prvih šest godina, rezultati su bili tabelirani u Alibabom rodnom gradu, Hangžuu, u istočnoj Kini. Ove godine, Ma je premestio svoj komandni centar u južni grad Šenžen na samoj granici sa Hong Kongom, u pokušaju da zadobije što širu međunarodnu pažnju. Ma, koji ima za cilj da do 2025. polovinu prihoda svoje kompanije ostvaruje preko granice tj u inostranstvu, rekao je da želi da uvede Festival kupovine u Sjedinjene Države i Veliku Britaniju.

15

“Možda bismo mogli da na našu desetu, petnaestu ili dvadesetu godišnjicu 11. novembra odemo u SAD, Evropu ili Japan, možda ćemo ovaj naš Praznik kupovine uvesti širom sveta”, rekao je Evans.

Prošle godine, jedna trećina kupaca je kupovala u inostranstvu tokom manifestacije – Nike patike i Levi’s farmerke bili su među najtraženijim artiklima. Očekuje se da će globalna e-trgovina na malo porasti za 24 odsto, a ove godine je na 1,91 biliona dolara u transakcijama, prema firmi eMarketer. Navodi se da će se, samo u Kini, taj broj povećati za 36 odsto, na 899 milijardi dolara.

Alibabin Dan samaca je ipak izazvao i neke kontroverze, oko izveštaja o obavljenoj trgovini, odnosno bruto obimu trgovine. Američka Komisija za hartije od vrednosti je, pregledajući podatke prošlogodišnje promocije, delimično odgovorivši na zabrinutost da je brojka o ukupnoj trgovini mogla uključivati i prodaju koju su napravili trgovci iz “treće ruke” ili da su u tu brojku uključene transakcije za koje, do kraja, nije bilo plaćeno. Alibabin potpredsednik Džozef Cai je rekao da kompanija sarađuje sa regulatorom, dobrovoljno obelodanivši i podelivši činjenice vezane za istragu.

Navodi o napumpanim ciframa su i na lokalu izašle na svetlo dana. U utorak, Državna uprava za industriju i trgovinu rekla je da je pozvala najveće online prodavce na sastanak – uključujući Alibabu, JD, Tencent Holdings Ltd. i Amazon.com Inc., upozoravajući ih na naduvane brojke o prodajama, podmećući lažnu robu ili se koristeći predatorskim taktikama.

“Postoji dosta nejasnoća i rasplinutosti oko te cifre”, rekao je Pol Svini (Paul Sweeney), analitičar na Blumberg televiziji. Ipak, “mnogi investitori pažljivo će nadgledati bruto vrednost robe, koja je više usmerena na golu priču koja treba da usmeri potrošače.”

Bloomberg