Geopolitički izazovi Nemačke 30 godina posle ujedinjenja

Brandemburška kapija fotografisana sa zapadne strane, Berlin 1988.

Trideset godina posle ujedinjenja, Nemačka je suočena s novim i neizvesnim geopolitičkim okruženjem kako nestaje globalni poredak koji je omogućio njen procvat. Zemlja se nalazi na političkom raskršću s pripremom za odlazak kancelarke Angele Merkel koja je na vlasti polovinu vremena od njenog ujedinjenja, pišu svetski mediji.

Promene okolnosti

Nemačko mirno ponovno ujedinjenje 3. oktobra 1990. bilo je trijumf liberalne demokratije i sidro političke stabilnosti, ali globalni poredak koji je to omogućio nestaje na horizontu, piše Filip Stivens (Philip Stephens) glavni politički komentator Fajnenšl tajmsa (The Financial Times).

Prisustvo SAD u Evropi je garantovalao bezbednost kontinenta, dok su, kako ukazuje Stivens, francusko-nemačko pomirenje i stvaranje Evropske unije vodili ka sistemu zasnovanom na pravilima u kojem je cvetala socijalna tržišna ekonomija.

Međutim, spoljašnja stabilnost na kojoj je izgrađen uspeh Nemačke zamenjen je najznačajnijom geopolitičkom nestabilnošću posleratnog doba, ističe komentator britanskog lista.

Rusija Vladimira Putina se vratila sa revanšizmom nastojeći da silom menja nacionalne granice. Kina je odbacila zapadni model u prilog državnog kapitalizma spojenog s političkom represijom. Sjedinjene Američke Države su se okrenule ka svojim unutrašnjim pitanjima, a nacionalizam se vratio u Evropu. To je, ističe Stivens, svet 19-vekovnog nadmetanja sila umesto kooperativnog internacionalizma druge polovine 20. veka.

Ipak, malo je znakova da je Nemačka promenila način razmišljanja. U vreme krize prvi nemački instinkt je da posreduje, što, ukazuje Stivens, u svetu u kome mnogi radije pucaju pravi, nije loša stvar.

Ali bilo da je reč o “ruskoj agresivnosti, turskom avanturizmu ili kineskom ekspanzionizmu”, novi globalni nered nudi izbore koji se ne mogu izbeći. Postoje vreme kada države, uključujući Nemačku, moraju da zauzmu stranu, zaključuje politički komentator Fajnenšl tajmsa.

Najboljih 30 godina

Nemačka je od ujedinjenja imala najboljih 30 godina u svojoj dugoj i komplikovanoj istoriji. Sledećih 30, međutim, biće teže, jer su nacionalni i regionalni izazovi s kojima se suočavala, bledi u poređenju s onima koji dolaze, ističe istoričar i kolumnista Gardijana (The Guardian) Timoti Garton Eš (Timothy Garton Ash).

U današnjem svetu zamućenom populizmom, fanatizmom i autoritarizmom, Nemačka je svetionik stabilnosti, uljudnosti i umerenosti, što su kvaliteti koji personifikuju nemačku kancelarku Angelu Merkel, navodi Garton Eš i dodaje da se nemačka demokratija, za razliku od nekih drugih, još nije suočila s testom velike ekonomske krize. To je rezulatat njene ekonomske snage, ali i posledica rasta izvoznih tržišta kakva je Kina, prednosti evra i rezervoara jeftine radne snage s istoka Evrope.

Međutim, ukazuje istoričar s Oksforda, nema garancija da će podjednako povoljne geoekonomske okolnosti, kao i benigno geopolitičko okruženje opstati u predstojećim godinama.

Dok za odnos Nemačke prema Evropi, uprkos ksenofobičnom evroskepticizmu Alternative za Nemačku (AfD) ne treba brinuti, pošto većina Nemaca dobro razume koliko je njihova budućnost neodvojiva od Evropske unije, to više ne važi za zapad, koji se u Nemačkoj predstavlja skoro kao relikt Hladnog rata, nešto poput zastarele teleks mašine. Dok je većina Evropljana zapanjena američkim predsednikom Donaldom Trampom (Trump), u Nemačkoj postoji poseban odnos prema SAD – nemački mediji sada o Americi govore na isti način kao o Kini i Rusiji.

Izazovi sveta u narednih 30 godina, poput klimatskih promena, veštačke inteligencije, pandemije kao što je COVID-19 i agresivan stav lenjinističko kapitalističke kineske super sile, zahtevaju globalno partnerstvo demokratija, a ne samo regionalno, ocenjuje Garton Eš i zaključuje da zato sledeći važan datum za nemačku istoriju nije 3. oktobar, što će biti lepa godišnjica, već 3. novembar kada će biti održani verovatno najvažniji američki izbori u istoriji modernog transatlantskog sveta.

Šta posle Merkel?

Trideset godina posle ujedinjenja i sama nemačka politika je na raskršću, ističe se u reportaži Tajmsa (The Times) novinarke En Meklvoj (Anne McElvoy) koja je izveštavala iz te zemlje u vreme ujedinjenja.

Ujedinjenje Nemačke 3. oktobra 1990. bio je diplomatski majstorski potez koji je označio kraj Hladnog rata i početak nove Evrope, ocenjuje Meklvoj, ukazujući da su prvi slobodni izbori na prostoru bivše Istočne Nemačke bili lansirana rampa za stidljivu ali odlučnu političarku s istoka – Angelu Merkel koja je posle bila na vlasti polovinu vremena otkada je njena zamlja ujedinjena.

Sada kada se Merkel priprema na povlačenje, naziru se promene i daleko je od očiglednog ko će je naslediti, ukazuje se u reportaži londonskog lista.

Posle migrantske krize došlo je do uspona krajnje desne nacionalističke Alternative za Nemačku (AfD), čija privlačnost leži u njenoj prilagodljivoj prirodi i sposobnosti da iskoristi teme koje liberali teško rešavaju, poput uticaja promene populacije na lokalne zajednice i teškoća u školskim odeljenjima u kojima mnoga deca ne govore nemački.

Ipak, trenutni politički ciklus pogoduje Demokratskoj hrišćanskoj uniji (CDU) Angele Merkel, delom, kako navodi Tajms, zato što je Nemačka prošla mnogo bolje u suočavanju s COVID-19. Oko 88 odsto Nemaca je zadovoljno kako vlada postupa tokom pandemije, što bi moglo oživeti oslabljenu popularnost CDU-a, ali je nezivesno ko će nasledit kancelarku.

Dok situacija u CDU deluje zbrkano, ona je ružičasta u poređenju s drugom glavom strankom Socijaldemokratskom partijom‚ koja je na silaznoj putanji otkada je sišla s vlasti 2005. S druge strane, glasači mlađi od 50 godina u pojedinim regionima podržavaju savez konezervativaca i Zelenih koji se smatraju probom za koaliciju na saveznom nivou.

Igrom sudbine, navodi se u reportaži, taj razvoj takođe ima korene u kraju Istočne Nemačke i novom početku 1990. Spor među starom gardom Zelenih oko podrške ujedinjenju završio je postepenim prenosom kontrole krilu koje je bilo više spremno na kompromise u parlamentu – i to krilo sada deluje kao najverovatniji pobednik dok se pomalja era posle Angele Merkel.

Istok manje veruje demokratiji

Izveštaj predstavljen nemačkoj vladi ranije ovog meseca pokazuje da je istok zemlje uveliko ekonomski sustigao zapad, ali i dalje ima manje poverenja u demokratiju, prenela je agencija Frans pres (Agence France-Presse).

BDP po stanovniku na teritoriji bivše Istočne Nemačke je na 79,1 odsto ostatka zemlje, dok je 3. oktobra 1990. bio na 37 odsto.

Izveštaj pokazuje da se smanjio i jaz u prihodima – prosečna zarada na istoku je 2018. bila 88,3 odsto proseka na zapadu. Jaz i dalje postoji, ukazuje AFP, delom zbog manje gustine naseljenosti na istoku gde ima više ruralnih oblasti, dok su urbane manje razvijene.

Uprkos poboljšanjima, ističe AFP, neki pokazatelji su manje povoljni.

Demokratiju kao najbolji politički sistem za Nemačku na zapadu zemlje podržava 91 odsto ispitanih, a na istoku samo 78 odsto. Takođe, dodaje AFP, razlike postoje u odnosu prema strancima i, mimo Berlina, u saveznim pokrajinama na istoku veća je podrška krajnjoj desnici – i do 20 odsto u nekim oblastima.

 

RSE

Gde se završavaju granice Evrope?

02

Evropu je u istoriji oblikovala dvostruka mreža odnosa: Evropa je, u svom začetku, ono što je hrišćanstvo učinilo za jedinstvo evropskog kulturnog područja, a potom Kalvinova i Luterova Reformacija. Ipak, Evropu su u ne manjoj meri činile i ideje, težnje i ideali Evropljana. Evropa kao prostor, i Evropa kao ideal.

Šta je sve Evropa? Je li ona tek geografski prostor, kulturna, konfesionalna, politička ili komercijalna unija? Pariski Le Monde Diplomatique je objavio izvode iz nove knjige profesora primenjene geopolitike Mišela Fušea (Michel Fouche), pod nazivom “Povratak granica” (Le retour des frontières, CNRS Editions, June 2016).

Istorijski gledano, Evropa se može definisati kao hiljadugodišnja  civilizacija ponikla na rimskom pravu i hrišćanstvu. Filozof i istoričar Mark Krepon (Marc Crépon) kaže da je ova civilizacija zasnovana na dvostrukoj mreži međusobnih odnosa: u njih spadaju 1. one zemlje sa čijim narodima su održavani odnosi (trgovina, uvozizvoz, jezičko prevođenje i kulturne relacije), ali tu, takođe, spada i 2. ono što su “Evropljani” ugrađivali u “stvari” o kojima su sanjali, zamišljene ili već postojeće kao “nešto drugo”. Odsustvo jasnih prirodnih granica dovelo je do toga da Evropa bude definisana u odnosu na ono što je razlikuje od njenih suseda – razlike u odnosu, na, recimo, ratoborne muslimane arapsko-berberskog kraljevstva, vizantijskog i otomanskog carstva. Pad Carigrada (tadašnjeg Konstantinopolisa) 1453. bio je traumatično iskustvo: Papa Pije II je bio prvi koji je večito svadljivim hrišćanskim plemićima ukazao da moraju početi da misle kao Evropljani (europeicos) ukoliko ozbiljno nameravaju da ostvare željeni cilj, naime: da oteraju Turke iz Evrope.

Naziv “Evropa” ušao je u rečnik tadašnje diplomatije tek nakon Luterove i Kalvinove Reformacije, odmenjujući dotad saborni pojam “hrišćanstva”, koje je usled svojih nacionalnih i ideoloških podela bilo krhko. Evropa je postala politički ideal tek posle 1918. godine, kada se evropska svest pojavila u dva različita aspekta: 1.”evropejstvo” (‘Europeanism’), kao osećaj pripadnosti vekovima staroj civilizaciji, i 2. “evropeizam” (‘Europeism’)”, kao percepcija nastala urgentnom potrebom da se konačno “izgradi Evropa” i tako, napokon, okončaju njeni unutarnji sukobi i ratovi, a čiji su nagoveštaji počeli već 1930-ih godina. Ovo je proizašlo iz strahova od ponovnog pada u ratne ponore – kao očajnički lek i rešenje za sve one zemlje koje su pripadale Evropi. Nakon 1945. godine, uspostavljene su prve evropske zajednice na zapadnom delu kontinenta podeljenog među saveznicima: 1951. godine obrazovana je Evropska zajednica za ugalj i čelik, a zatim i Evropska ekonomska zajednica, sazdana 1957. Nakon 1991. godine i raspada Sovjetskog Saveza, usledio je geopolitički podsticaj da  se institucionalna Evropa proširi na istok.

15

Ono što se u svemu tome činilo kao novina bilo je uspostavljanje zajednice zasnovane na vladavini prava i raskidu sa prošlošću zasnovanoj na ravnoteži među rivalskim zemljama na kontinentu koji je oduvek bio bojno polje. Ovo stvaranje novog “Koncerta Evrope”, zasnovanog na ugovorima i institucijama, a ne na ravnoteži vojnih i ekonomskih snaga, razlikuje se od onoga što je Evropa bila dotad. Danas je, međutim, snaga ujedinjenja zasnovana pre svega kao potvrda primarnog značaja koji imaju mir i kompromis, ali koji su istovremeno i njena slabost u svetu sve većih egzistencijalnih pretnji i ogoljene sile koja se demonstrira u međunarodnim odnosima. Svaka zemlja ima svoje razloge zašto želi da bude ili da postane članica EU. Evropi je teško da na sebe gleda kao na koherentan entitet prilikom osmišljavanja zajedničke spoljne politike kada ekspanzija (koja se zemljama centralne Evrope čini kao prirodna posledica širenja NATO-a) pomera granice, a pritom su najbliži evropski susedi pozvani da uđu u Uniju. Kako Evropa da bude sigurna da su spoljne granice Šengenske zone pod kontrolom kada su one dosad premeštane već osam puta?

Ovo je zasnovano je na dvostrukoj mreži odnosa: na one relacije koje su evropske zemlje održavale sa drugim narodima, ali i one koje su “Evropljani” sazdali na stvarima o kojima su sanjali, zamišljali ili gledali kao na nešto Drugo.

Biti evropska država postalo je kriterijum za ulazak u EU, kao što je navedeno u članu 237 Sporazuma iz Rima (1957) a potom i Ugovora iz Mastrihta (1992). Nakon 1991., kada se o pitanju ekspanzije nije diskutovalo, Evropska komisija je rekla: “Biti “evropski” znači u sebi sadržati kombinaciju geografskih, istorijskih i kulturnih elemenata koji svi zajedno doprinose izgradnji evropskog identiteta. Zajednička iskustva međusobne blizine, ideja, vrednosti i istorijskih interakcija nemoguće je sažeti u jednostavnu formulu, i predmet je preispitivanja svake naredne generacije. Evropska komisija smatra da nije ni moguće niti u tom času zgodno utvrđivati granice Evropske unije, čije će konture biti oblikovane tokom mnogih godina koje dolaze. “Projekat će biti definisan od strane njenih članova, njegove prostorne dimenzije određene su zbirom država učesnica. Ovaj pristup je 2010. godine potvrđen od strane Grupe za budućnost EU 2030, koji je granicama posvetio samo jedan od 46 paragrafa.

Ovo je ostala osnovna evropska potka sve do pojave ozbiljnih kriza: sukoba u Ukrajini, izazova na području Šengenske zone i terorističkih pretnji. Neuspeh diskusije o spoljnim granicama EU objašnjava se podelom koje one (granice) izazivaju: Evropljani ne vole da se u javnosti uočavaju njihova međusobna neslaganja. Pristalice pristupanja Turske Evropskoj uniji, znajući da je pitanje granica oduvek bilo kontroverzno, potrudili su se da ih mandat  Grupe za budućnost EU 2030 ne spominje. Odbijanjem da se razgovara o granicama EU, kao i da se one uspostave, nameravalo se da se stavovi Evropske zajednice poklapaju sa Savetom Evrope, sastavljenim od 47 potpisnica Evropske konvencije o ljudskim pravima, koji uključuju Tursku (od 1950. godine) i Rusiju (od 1996.), ali ne i Belorusiju.14

Nestrpljivi kandidati

Neprekidno pomeranje granica održava nejasnoće koncepta geografske Evrope. Broj EU članica je od šest u 1951. narastao na 28 u 2016., i nakon brexita i odlaska Britanije pašče na 27. Međutim, među kandidatima za članstvo (Albanija, Makedonija, Crna Gora, Srbija, Turska) i potencijalnim kandidatima koji to žele da postanu (Bosna i Hercegovina, Gruzija, Kosovo, Moldavija, Ukrajina) raste nestrpljivost. Kako se mogu osećati kao deo evropske političke zajednice, ako njena teritorija još uvek nije uspostavljena? Na slikama evro-novčanica nema simbola zajedničkih ideala.

Ovakvi antagonistički koncepti doprinose teškoćama u dogovorima oko granica Evrope. Oni koji favorizuju federalno uređenje Evrope, njeno širenje vide kao prepreku integraciji; oni koji  su protiv federalizma, u neograničenom širenju granica prepoznaju mehanizam zaštite: nemačka CDU (Hrišćansko-demokratska unija predvođena Angelom Merkel protivi se britanskom evroskepticizmu. Kompromisna pozicija Francuske  je da se EU proširi na jug, čime bi napavili protivtežu uticaju koji Nemačka ima na istoku, dovodeći pod sebe Grčku u vreme mandata Valerija Žiskarda d’Estena (Valéry Giscard d’Estaing, 1974-81), kao i Kipar i Maltu (i početak pregovora sa Turskom) u mandatu Žaka Širaka (Jacques Chirac 1995 -2007).

Prvobitno su u Francuskoj bile prisutne dve vizije Evropskog projekta. Za Žana Monea (Jean Monnet, 1888-1979), ova jednom nejaka i rovita zajednica predstavljala je tržište koje će jednog dana biti izvor političke moći; stoga je trebalo da bude otvorena za čitav kontinent. Po Robertu Šumanu (Robert Schuman, 1886-1963), hrišćanskom demokrati obeleženom događajima poput nemačke aneksije Alzas-Mozela (Alsace-Moselle), samo je bilo potrebno okupiti u Uniju međusobno slične i homologne” zemlje koje po svojoj tradiciji, nasleđu i mentalitetu podsećaju jedna na drugu – da se nađu u jednoj proširenoj verziji Karolinške Evrope. Ovu viziju su 1994. ponovili nemački demohrišćani Volfgang Šojble (Wolfgang Schäuble) i Karl A. Lamers, koji su na neformalnom samitu održanom 25. juna 2016. koristili termin “Kerneuropa” (Jezgro Evrope), koje treba da ima šest osnivačkih zemalja (Belgija, Francuska, Nemačka, Italija, Luksemburg i Holandija).

Prevagu je, ipak, odnela Moneova anglo-američka vizija, ili je barem tako bilo do Brexita. Ona je imala ekonomski cilj: formirati jedinstveno tržište gde bi svi bili podvrgnuti istim pravilima o konkurenciji – kao i jedan horizont bez granica. Kako se vremenom i okolnostima geopolitička situacija promenila, tako su se menjali i motivi vezani za teritorijalno proširenje EU. U cilju opšte bezbednosti Evropljana, shvatilo se kako je bolje da njeni garanti budu susedne države koje bi pripadale istom klubu: nacionalnim interesima Nemačke potrebno je da i Poljska bude član EU, ali i obrnuto; u centralnoj Evropi i na Baltiku, EU, zajedno sa NATO-om, garantuje njihov nedavno povraćeni suverenitet. Želja za pristane na koncept EU se takođe delimično može objasniti političkim ciljevima: Evropska unija je u Portugalija sinonim za demokratiju i kraj kolonijalnih ratova; u Španiji, ona simbolizuje kraj frankizma; u Grčko, Evropa je sinonim za kraj vojne hunte. Pristupanje Irske i Britanije doprinelo je ukidanju sopstvenih kočnica i zastoja u širenju, istovremeno negujući popuštanje zategnutosti; Evropska perspektiva primorala je balkanske zemlje na međusobni dijalog.11

Jasna atlantska vizija

Ovo proširenje odgovara anglo-američkoj strateškoj viziji evropskog entiteta, koji bi se eventualno poklapaju sa teritorijom zemalja-članica Saveta Evrope, ali bez Rusije. Predsednici Džordž V. Buš i Barak Obama imali su osećaj da bi i Turska trebalo da uđe u EU. Potpredsednik Džo Bajden podržao je u tom smislu i ukrajinsku vlada, sa ciljem stvaranja “sanitarnog kordona” (cordon sanitaire) koji bi se prostirao od Baltika do Crnog mora. Sjedinjene države imaju jasnu viziju krajnjih granica; države-članice po tom pitanju imaju različite stavove, koji su rezultat njihovih nacionalnih interesa: Švedska je podržala baltičke države; Poljska je podržala Ukrajinu; Rumunija podržava Moldaviju i Gruziju; Grčka podržava Srbiju. Ove pozicije su legitimne; sve zajedno, one doprinose kontinuiranom širenju EU granica.

Za one države i političke snage koje insistiraju na geostrateškom značaju evropskog projekta u kombinaciji sa NATO-om, EU bi napokon u sebe usisala Tursku – ali ne i Rusiju. Jedina neizvesnost je južni Kavkaz: Jermenija, Azerbejdžan i Gruzija. To je vizija kako zemalja centralne Evrope i Baltika tako i onih iz severne i severozapadne Evrope. Ali, za one koji veruju da identitet treba da bude osnova evro-članstva, kao i da je taj identitet zasnovan na kulturi i vrednostima, za Tursku kao muslimansku zemlju u ovom klubu nema mesta. Ovo je stav konzervativne, neoliberalne Evropske narodne partije, koja je pre za sistem koncentričnih krugova: EU, evrozona, dakle manji krug. Isto važi i za Šojblea i francuske političare Žozefa Dola (Joseph Daul), Nikolu Sarkozija (Nicolas Sarkozy) i Alena Žipea (Alain Juppé). Partija evropskih socijalista je još otvorena za širenje kao priliku za širenje evropskih vrednosti (sekularizma uz insistiranje na demokratizaciji islama). Evropska komisija sprovodi politiku kontinuiranog širenja, omiljene ideje ove administracije koja se zalaže za depolitizovanje upravljanja Evropom – koja je za jedinstveno tržište, slobodnu i lojalnu konkurenciju i integracije – a koje bi, uz implicitnu podršku većine država, funkcionisala kao federacija.

Ostali u Francuskoj, poput predsednika Fransoa Olanda (François Hollande), kao i u Nemačkoj i Italiji veruju da je procena kapaciteta EU da apsorbuje nove članice trenutno ključna stvar koja se mora uzeti u obzir pre bilo kakvog daljeg širenja: Oni su, pre svega, za jednu dužu pauzu, tokom koje neće biti razmatranja pristupa novih članica Uniji, dok bi se istovremeno jačala evropska politika ka susednim državama – ali to bez intencija za njihov ulazak i privilegovana partnerstva.

Tu je i sve prisutnija ideja o jednoj Evropi koja bi bila više izdiferencirana, sa ekonomskim prostorom kojeg sačinjavaju 32 zemlje (verovatno uključujući Britaniju nakon 2019. godine); trenutna Unija, sa svojih 27 članova (zajedničkim tržištem, strukturnom politikom i vrednostima); tu je i jedna evrozonska EU, pretežno integrisana i usmerena ka fiskalnim i budžetskim uslovima i normativima; tu je i jedna Evropska unija oblikovana Šengenskom zonom, koja omogućava unutrašnju mobilnost i kontrolu svojih spoljnih granica, čak i ukoliko bi to značilo definisati jednu manju oblast koja bi bila pod bezbednosnom kontrolom Unije. A tu je i prostor ‘Šengen plus’; i, na kraju, tu je Evropa zemalja-osnivača, usmerena na Francusku, Nemačku i Italiju, plus nekoliko drugih u zavisnosti od konkretnih problema: Mediteran i Afrika za Španiju, Poljska u kontekstu Vajmarske grupe. Dana 25. juna 2016. godine, ministri spoljnih poslova šest država-osnivača EU izjavilo je da ‘prepoznaje različite nivoe ambicije među državama-članicama, kada je u pitanju projekat Evropskih integracija’. Ovo se odnosi na izazove evropskog suverenitet a- na odbranu, suverenost i bezbednost članica – sa kojima su suočene sve EU članice, iako je samo nekoliko država (Francuska, Nemačka Italija, Španija, Britanija) u stanju da konkretno odgovori na zadate probleme.

00

Evropski projekat treba ponovo razmotriti, dogovarajući se o tome šta i kako države-članice mogu doprineti na odgovarajućem nivou: na nivou kontinenta, iz perspektive saradnje sa svojim južnim i istočnim susedima, i, u široj slici, na globalnom nivou s ostatkom sveta. Ovo se, naravno, ne tiče samo neke, jedne određene (ili privilegovane) zemlje, već je pitanje mogućnosti sprovođenja efikasne spoljne politike kojom će se promovisati zajedničke vrednosti i interesi: to je strateška autonomija unutar bezbednosnog okvira trgovinskih tokova (pristup sirovinama, bezbednost trgovačkih puteva, dakle samostalnost u oalučivanju o trgovačin partnerima koji su van EU, ali bez ugrošavanja bezbednosti EU); tu je čuvanje i obezbeđivanje kritičnih komunikacionih mreža i infrastrukture; buduća EU moraće imati efikasno političko i diplomatsko rukovođenje predstojećim krizama; to je i strateški dijalog sa zemljama u nastajanju; strategija delovanja kao Treće strana, koja bi u budućnosti predvodila multilateralnim forumima, ne bi li se tako izbeglo formiranje američko-kineskog duopola; to je i razvojna pomoć (EU je, za neupućene, najveći svetski donator).

Ukoliko članice-osnivači Evropskog projekta – Francuska, Nemačka, Italija i Beneluks – nisu u stanju da preformulišu zajedničku politiku primerenu našem svetu u budućnosti – kao što su to učinili tokom Hladnog rata i dekolonizacije – ukoliko osnivači EU oni ne deluju kao centar gravitacije – sa zajedničkom dijagnozom, diskusijom/dogovorom i izričitim odlučivanjem – onda ko će?

Rusija, Kina, Amerika?

Michel Foucher, Monde Diplomatique

Mišel Fuše je bivši ambasador i predsedavajući odeljenja za primenjenu geopolitiku Koledža za Globalne studije pri Zadužbinskoj kući humanističkih nauka (Foundation Maison des Sciences de l’Homme). Ovaj tekst sastoji se iz izvoda njegove nove knjige “Povratak granica” (Le retour des frontiers, CNRS Editions, June 2016).

 

Nemačka vs. Mario Dragi: gužva na evropskom finansijskom kormilu

U nemačkim se medijima sve glasnije čuju kritike na račun prve glave Evropske centralne banke, Marija Dragija. Neki idu dotle da jedva čekaju da okonča svoj mandat, koji ističe 2019.

Markus Zoder, ministar finansija nemačke pokrajine Bavarske iz sindikalne partije CSU se, potom, javio saopštenjem da sebi “nikako ne možemo da priuštimo još jednog ministra kao što je Mario Dragi (Mario Draghi)“. Zoder još traži, u intervjuu za nemački Bild, da “njegov naslednik mora da bude Nemac, koji će osećati obavezu privrženosti “nemačkim tradicionalnim vrednostima” a to je, naime, održavanje stabilnosti valute, kako je njom upravljala Nemačka savezna banka u periodu dok je u Nemačkoj koš uvek u opticaju bila nemačka marka.

Čak i teži kritički tonovi, pa i pretnje, čule su se i od nemačkog ministra finansija, Volfganga Šojblea (CDU), “kako ova politika jeftinog novca u Nemačkoj podstiče skepsu prema evropskoj valuti, evru. Najglasnije kritike potiču upravo iz Nemačke, jer se stiče utisak da ova zemlja i najviše trpi od takvog ponašanja ECB-a. Sada gotovo da je i besmisleno stavljati bilo šta na štednu knjižicu. Razlog tome su praktično nikakve kamate, koje su veoma blizu 0%, pa ispada da Nemce, kao naciju štediša, više nema ko da “nagradi” za svoju tako čuvenu vrlinu štedljivosti. Banke se već žale kako su Nemci, na ovaj način, već izgubili milijarde evra, jer ni nemačkim bankama ne ide bolje.

Klasičan izvor prihoda banaka su ulozi građana, a banke, onda kada uzmu novac od svojih klijenata, dele kredite i finasiraju ekonomiju. Međutim, ovaj sistem je praktično gotovo prestao da funkcioniše, jer dokle god ECB zasipa tržište novcem sa 0% kamate, tu, onda, nema ničega što bi na kraju dana ostalo samoj banci. Situacija je još lošija kada se radi o osiguravajućim društvima, kao i kod dodatnih penzija od poslodavca (tzv.Betreibsrente), i to upravo stoga što zavise od dobiti na uloge u svojim blagajnama. Drugim rečima, ukoliko u nekoj bliskoj budućnosti i u Nemačkoj bude više siromašnih penzionera, jedan od krivaca za to biće, po mišljenju brojnih Nemaca – Mario Dragi.

I prošlog četvrtka 21.aprila se, kao po pravilu svake druge nedelje i uvek četvrtkom, u Frankfurtu sastaje Veće Evropske centralne banke, koje okuplja sve šefove centralnih banaka zemalja u zoni opticaja evro-valute. Međutim, uprkos oštrim kritičkim tonovima koji potiču iz Nemačke, jedva da iko očekuje da će se bilo šta promeniti u politici ECB-a. Napokon, tek je ovog marta osnovna kamatna stopa određena na 0%, a uz to je još povećana i “kaznena” kamata, to jest kamata na novac kojeg banke skladište u ECB-u, za šta čak moraju da plaćaju 0.4%. Takođe, određeno je da će se povećati obim otkupa državnih obveznica.

Uz sve to, Mario Dragi je sasvim jasno stavio do znanja da će se takva finansijska politika “poplave novca” sasvim izvesno nastaviti, i tvrdi kako “nisu zabrinuti da će im ponestati metaka”. sasvim sigurno da je ovo bio povod za kritike koje dolaze iz Nemačke, mada je problem i to što sve te mere ECB-a jedva da deluju. Ekonomija se u čitavom nizu zemalja evrozone presporo oporavlja, i to uprkos aktuelnoj poplavi novca, ne izgleda ni da postoji opasnost od inflacije. U toj kalkulaciji, doduše, pomaže i trenutno izvanredno jeftina nafta, ali inflacija je duboko ispod unapred zacrtane granice od dva odsto.

Treba reći da taj jeftin novac naravno da prouzrokuje čak i veće probleme nego što su štedni ulozi i profiti penzionih fondova: novac “beži” tamo gde se čini da može da ostvari veću dobit. Tako su se u Nemačkoj i cene nekretnina uzvinule do nebeskh visina, iako Dragija jedva da i interesuje šta bi se moglo dogoditi ukoliko bi taj “balon” pukao. To je zato što je njegova jedina briga usmerena ka još uvek problematičnim članicama evrozone, a ne ekonomski i privredno snažna Nemačka. Još je njegov prethodnik, Žan-Klod Triše, vodio drugačiju politiku: u to doba, pre desetak godina, upravo su Nemačkoj – koja je tada bila u ekonomskim problemima – pritrebale povoljne kreditne linije, pa makar i da se tim potezom još dodatno pogorša ionako teška kriza s nekretninama u tzv “slabim” zemljama evrozone, koje se nalaze na jugu Evrope.

Postoji izreka koja kaže da majka, pre svega, voli onu svoju decu koja su najslabija – a upravo je ta poslovica odlična ilustracija politike koju trenutno vodi Evropska centralna banka, i to kao “urođena mana”, koju je stekla već po rođenju. Jer, onda kada se desi da ministar finansija Bavarske traži da naredni predsednik ECB-a od 2019. godine bude Nemac, izgledi i šanse za takvo šta su, zapravo – minimalni. I to ne zbog toga što među nekim članicama evrozone izostaju simpatije za želje i aspiracije Nemačke po ovom pitanju – i čitav špalir guvernera nacionalnih centralnih banaka bi takođe želeli da ECB “ipak malo jače stegne pojas”.

Ipak, brojne male zemlje koje pripadaju evrozoni gaje strahovanja da najveća privreda Evropske unije može zadominirati politikom evropskog novca. U veću Evropske centralne banke važi načelo “jedan član – jedan glas”, ma koliko da je ta EU članica mala, odnosno velika. Nekadašnji predsednik instituta ifo Hans-Verner Sin je pokušavao da progura svoj predlog da i u ECB-u na snagu stupi isto načelo koje važi, recimo, i u Međunarodnom monetarnom fondu: nečiji glas ima onoliku težinu koliko je i njegovo učešće u ukupnom obimu MMF-a. U tom bi slučaju i težina izjave predsednika Nemačke centralne banke Jensa Vajdemana u Veću ECB-a imala jedno sasvim drugo značenje. U ovom trenutku, Vajdemanov glas je potpuno ravnopravan sa glasovima predsednika centralnih banaka Malte ili jednog Kipra.

0000

Nemačka: sigurno utočište za pranje novca

Kada smo već kod kontrole novčanih tokova unutar EU i evrozone, treba primetiti da su krivične radnje povezane sa pranjem para u Nemačkoj daleko obimnije nego što bi iko mogao očekivati. Procenjuje se da se na godišnjem nivou kreću na nivou od oko sto milijardi evra, kaže se u izveštaju Nemačkog ministarstva finansija objavljenom 21. aprila.

“Ukupan obim transakcija kojima se u nemačkom finansijskom sektoru, a i van njega, pere novac na godišnjem nivou kreće se oko sto milijardi evra, što je dvaput više od svote od koje se dosad polazilo”, nalazi su jedne studije sa univerziteta Hale-Vitenberg, sačinjene na traženje nemačkog Ministarstva finansija.

Ako se u obzir uzme samo oblast trgovine nekretninama i umetničkim delima, broj delikata na godišnjem nivou procenjuje sa na petnaest do 28 hiljada slučajeva.

“Naročito su osetljive one oblasti u kojima se obrće velika količina keša, kao što je gastronomija (ugostiteljstvo) i hotelijerstvo“, izjavio je Kai Busman sa univerziteta Hale-Vitenberg. Ova studija pokazuje da je Nemačka, kao tržište atraktivno za ulagače, posebno pogodno tle za operacije pranja novca. Dobar deo ovog “opranog” novca potiče iz inostranstva.

Ova studija izvodi i preporuku, predlog da se bolje koordinira finansijskim kontrolnim mehanizmima. Promet novčanih sredstava koji ne potpada u finansijski sektor je, za razliku od finansijskog sektora odnosno banaka i kreditnih institucija koje su kontrolisane od strane ustanova na saveznom nivou, u rukama i nemačkih saveznih pokrajina. Eksperti i upućeni u problematiku smatraju da bi, na tom nivou, trebalo uvesti daleko bolju kontrolu.