Budućnost rada u pandemiji i nakon nje

Redakcija poslovnog magazina ‘Forbs’ je, po sopstvenim rečima “Pročitala sve članke o ‘Budućnosti rada’ kako vi to ne biste morali – i evo šta treba da znate kako biste se pripremili za post-pandemijsku budućnost”.

Postpandemijski svet neće učiniti posao manje složenim. Forbes je pregledao preko 40 prognoza na temu budućnosti rada (Getty/Forbes)

Negde u maju smo primetili jedan trend: porast članaka o „budućnosti posla“. Ovi članci i izveštaji objavljeni u konsultantskim firmama, profesionalnim udruženjima i poslovnim uticajima su imali ito pitanje: „Šta će biti jednom kada kovidu-19 dođe kraj?“

To je dobro pitanje – ono koje svi postavljamo.

Članci i izveštaji neprekidno su pristizali i tokom leta a i jeseni. Ukupno smo pročitali preko 40 njih koje su objavile vodeće organizacije, uključujući one koje su sproveli Institut Mekinsi, Svetski ekonomski forum i Društvo za upravljanje ljudskim resursima (McKinsey, the World Economic Forum, Society for Human Resource Management). Neki su bili kratki i gotovo šturi. Neki su, pak, bili kompletni izveštaji sa podacima iz anketa. Izveštaj konsultantske kuće Cognizant, sa retroaktivnom perspektivom se ispostavio kao najkreativniji.

Otkrili smo značajnu količinu preklapanja u većini sadržaja, a i nekoliko originalnih ideja koje su zaslužuju nešto više razmatranja. U nastavku sumiramo nalaze. Zajedno, sve ove ideje mogu pomoći vašem timu da se pripremi za neizvesnu budućnost klasičnih radnih mesta, pomerajući nas bliže odgovoru kako će naši poslovni profili izgledati u narednim godinama.

Budućnost rada nakon kovida-19

Mesto s kojeg radimo će se promeniti.

Ankete rađene od početka pandemije do danas pokazuju da 75% izmeštenih radnika želi da im, po završetku pandemije, poslodavac obezbedi fleksibilnost radnog mesta (kraće – ako bi mogli da nastave s radom od kuće). Članci na temu budućnosti rada odražavaju ovakvu stvarnost i raspoloženje zaposlenih, s tim što gotovo svi pretpostavljaju da će se lokacija odakle radimo, kao i izgled naših „kancelarija“, promeniti.

Kompanija ‘BCG’ nudi nekoliko modela za ono što bi fleksibilne kompanije mogle da ponude zaposlenima, uključujući tri hibridna modela koji radnicima omogućavaju vreme za rad od kuće, sa čestim ili povremenim odlascima u kancelariju, na zajednički rad ili sastanke.

Ovo će zahtevati drukčije razmišljanje o fizičkoj lokaciji posla. U firmi ‘Cushman & Wakefield’ zamišljaju totalni eko-sistem budućeg radnog mesta koji se razvija radi što veće pogodnosti, funkcionalnosti i ličnog dobra (wellbeing). Drugi daju prioritet samom radnom procesu (workflow) ili, pak, kancelarije vide kao mesto na kojem tokom saradnje, može doći do „vatrometa“ kreativnih momenata.

Sve ovo podrazumeva da će većina naših timova biti bar donekle virtuelna. Da biste saznali više o stvaranju virtuelnih timova sa visokim performansama i visokim angažmanom, preporučujemo ovu e-knjigu u kojoj su sabrana istraživanja zasnovana na dokazima o efikasnim virtuelnim timovima.

Kako posao od kuće postaje nova norma za mnoge, može se promeniti i ono što želimo od svojih domova. Konsultanska firma ‘Cognizant’ prognozira da će, na listi nekretnina, kućne kancelarije sve više zadobijati na značaju.

Digitalna bezbednost postaje tim složenija kako timovi bivaju „raspršeni“ na više lokacija. (Getty)

Nakon kovida-19: veći značaj zdravstvene i digitalne bezbednosti

Kada jednom budemo ponovo ušli u kancelarije, naš će fizički prostor morati da doživi izmene. Budući da ne očekujemo da će rizik od korone ili budućih pandemija biti u potpunosti eliminisan, čišćenje i sanitacija (dezinfekcija) prostorija, predmeta i odeće će postati stavka od izuzetnog značaja. Kolega iz ‘Forbsa’ pisale su o jednostavnim promena koje se mogu očekivati, poput zahtevanja provere temperature i maski, uz uklanjanje bifea sa hranom i barova sa salatama. Radne stanice (stoni računari) mogli bi biti razdvojeniji, uz smanjivanje zajedničkih radnih površina i pružanja brojnijih beskontaktnih pogodnosti, ili pak opcija koje ne iziskuju neizostavni dodir s predmetima, kaže se u prognozi kompanije Training Industry.

Ti koraci mogu zaštititi članove tima od prenošenja infekcija, ali će i drugi oblici bezbednosti i zaštite dobijati na sve većoj  važnosti. Mnogim preduzećima su nedostajali odgovarajući planovi kontinuiteta poslovanja i pripravnosti za katastrofe kada su izdate naredbe o zaključavanju. U budućnosti će preduzeća morati da razviju detaljnije i efikasnije planove za situacije bez presedana. Pored toga, veći broj zaposlenih koji se prijavljuju onlajn sa više lokacija će, samim tim, povećati i rizike po kibernetičku bezbednost, što će zahtevati više pažnje kako bi se sprečili takvi izazovi.

Potreba za prilagođavanjem procesa poslovanja

U prošlosti bi ljudi unajmljeni da rade na daljinu često nastavljali da učestvuju u regrutovanju novog osoblja, integraciji u kolektiv i obuci kroz direktan susret. Ali, u budućnosti to možda neće biti moguće ili poželjno.

Proces zapošljavanja na daljinu nudi jednu očiglednu prednost: zapošljavanje se može proširiti, što može omogućiti zapošljavanje mnogovrsnije radne snage, jer lokacija neće ograničiti zapošljavanje. Jednom kada neko bude zaposlen, njegova integracija u tim i obuka ubuduće će morati biti jednostavniji, kažu neki izvori. „Video-kafa“, mrežno mentorstvo i drugi pojedinačni sastanci stvoriće i učvrstiti nadasve važne međuljudske relacije.

Kako se priroda i zadaci posla menjaju, tako će i prekvalifikacija postati važan prioritet. Pored toga, lideri će se morati zapitati kako da pomognu da ljudske veze postanu prioritet na sve digitalizovanijem radnom mestu. Drugi predviđaju povećanje broja potencijalnih radnika ili gig-radnika, zahtevajući od radnih organizacija da razmotre koje im politike trebaju kako bi stvorile uzajamno korisne odnose sa tim pojedincima.

Onoliko koliko radne organizacije budu prilagođavale svoje radne procese, toliko će se njihova buduća reputacija formirati, što će uticati na njihovu sposobnost da ubuduće angažuju jake kandidate. Kompanija ‘Accenture’ je otkrila da je 45% zaposlenih reakciju svojih poslodavaca na pandemiju ocenilo kao „neutralnu“ ili „negativnu“, upozoravajući da su ti poslodavci u riziku od štete po reputaciju.

Nakon pandemije: Nastanak novih poslovnih profila i radnih funkcija

„Kovid-19 je fokus stavio na CHRO i HR organizaciju rada (Chief Human Resources Officer, Human Resources), baš kao što je tokom recesije 2008-2009 bilo za CFO-e (Chief Financial Officer) i finansijski menadžment“, kažu u kompaniji Deloitte, uz proširivanje odgovornosti za koje očekuju da će se nastaviti. Prilagođavanje će, takođe, stvoriti nove mogućnosti za zapošljavanje, uključujući nove uloge, kao što je, recimo, šef rada na daljinu (Chief Remote Work Officer). ‘Gartnerov’ članak o budućnosti rada pruža dodatne uvide u nove poslovne profile, funkcije i perspektive ljudskih resursa koji će postati relevantni u narednim godinama. Iz predostrožnosti, list ’The Economist’ ističe da kao što je porast gig-ekonomije pokrenuo nova pitanja u sferi poslovnog prava, tako uticati i uspon rada od kuće.

Pa, šta bi sve ovo značilo?

Kako se jedan od članaka koji smo pregledali našalio, budućnost rada nam je pristigla mnogo ranije nego što se očekivalo. Šta ovo znači za poslovne lidere koji se bore sa izazovom praćenja brze tranzicije? Nakon čitanja preko 40 članaka o radu u budućnosti, evo našeg zaključka: iako će svaka kompanija i industrija morati sami da otkriju specifičnosti u svojoj poslovnoj grani, nema sumnje da će budućnost poslovanja biti virtuelnija, fleksibilnija i brižnije određena prema zdravstvenoj i digitalnoj bezbednosti; poslodavci će morati da razviju nove strategije kako bi ljudi bili povezani, zdravi i angažovani; a radna snaga moraće da bude spremna za modifikaciju svog radnog mesta i zadataka, uz jačanje svojih uspostavljenih mreža i konstantno hvatanje kopče sa novim tehnologijama.

 

Forbes.com

Rad na daljinu, inovacije i pojava nove vrste preduzetnika

Kako će rad na daljinu transformisati područje inovacija i uspostaviti novu vrstu preduzetnika? Da li će preduzetnici „pobeći“ iz Silicijumske doline i Njujorka tokom ove „nove normale“, novouspostavljene privatne i poslovne svakodnevice? I, kako će izmeštenost iz kompanija i rad od kuće uticati na kvalitet, brzinu i količinu inovacija i svežih ideja? Da li će njihov broj i kvalitet opasti usled novonastale situacije prouzrokovane koronom? Budućnost rada je česta tema poslovnog magazina ‘The Entrepreneur’, iz kojeg slede dva teksta.

San Francisko, Njujork, Berlin, Singapur: zajedničko svakoj od tih velikih svetskih prestonica je što, ujedno, spadaju među glavna žarišta inovacija. U ovim gradovima uvek vladaju poslovni metež i gužva, i to s razlogom: u njima se održavaju kritično važni susreti na kojima se razgovara o budućnosti. Preduzetnici i kreatori ideja se u njima pronalaze, potom zajednički izmišljajući neke nove tehnologije. Vunderkindi se u njima sastaju kako bi uz omiljene šoljice kafa porazgovarali o svojim startaperskim idejama.

Unutar takvih urbanih ekosistema je prisutno nešto u vezi sa fizičkim okruženjem i interakcijom licem-u-lice; to „nešto“, što čovečanstvu omogućava da osmisli a potom i realizuje inovacije koje menjaju pravila igre. Ipak, koračajući ka tome da rad na daljinu postane svačija trajna budućnost, Facebook, Google i Siemens su svojim zaposlenima rekli da od jula 2020. mogu da rade od kuće. Priroda mnogih poslova se promenila, a rad na daljinu postao je „nova normala“ – novouspostavljena svakodnevica. Ovaj pomak ka „digitalno podrazumevanom“ i strukturama koje daju prvenstvo izmeštenom odnosno onlajn obavljanju zadataka od kuće je širom SAD dostigao svoj maksimalni kapacitet; to je, s druge strane, dovelo do toga da inovacije poprime jedno novo lice.

Tvrdi se, međutim, da bi fizička izolacija zaposlenih mogla potencijalno ometati osmišljavanje i dalji razvoj inovacija i  proizvoda. Tajler Kauen je u Blumbergovoj rubrici ‘Lični stav’ napisao da „Iako tehnološke kompanije postaju sve bitnije, geografska distribucija njihovih aktivnosti će ih, takođe, učiniti i manje jedinstvenima. Počeće da liče na jedan sveprisutni, tipični, zapravo tipizirani profil radne snage, sa svim rutinama i birokratijom s kojom se suočava većina drugih kompanija. Imaće, isto tako, i manje ’vatre u stomaku’; manje unutrašnje inspiracije za odmak od već postojećih pravila i institucija, ili njihovim radikalnim izmenama.“ Jasno je da aktuelni nedostatak povezanosti – trenutni izostanak reda i nekoherentnost čitave situacije – može imati negativne posledice po kompanije i kreiranje novih ideja koje menjaju anticipaciju, prethodno stanje stvari. Bez obzira na ovu činjenicu, izgleda da gro zaposlenih nije uzdrmano novonastalom situacijom. U stvari, članak takođe iznosi podatak da bi 60% Amerikanaca želelo da nastavi sa radom od kuće – čak i pošto pandemija umine.

I druga studija Gugla o izmeštenoj radnoj snazi „nije otkrila bilo kakvu razliku u efikasnosti, učinku ili unapređenjima za pojedince i timove čiji rad zahteva saradnju sa kolegama širom sveta u odnosu na Guglove, koji veći deo svog dana provode radeći sa kolegama u istoj kancelariji. ”

IBM, inače pionir rada na daljinu je još pre nekoliko godina eliminisao gotovo sav svoj kancelarijski rad, a zatim objavio izveštaj pod naslovom „Preispitivanje savremenih mitova o radu na daljinu, dokazi o napretku izmeštenog rada“ (Challenging the modern myths of remote working, the evidence for the upside of teleworking) . Zapravo, ova kompanija je već 2014. ponosno isticala taj svoj inovativni i u to vreme još uvek savremeni poslovni model, po kojem preko 40% njihovih zaposlenih radi na daljinu, od svojih kuća. Daljinski rad ima potencijal da prebriše tradicionalna čvorišta inovacija poput Silicijumske doline, jer je podstakao preduzetnike da se „rasprše“ po svojim matičnim zemljama, i to po dosad nezabeleženoj stopi odlazaka-izmeštanja iz kompanijskih u privatne prostore.

Kancelarije su ukinute za’ Discord’ servere, Zoom, Slack i slične onlajn aplikacije koje sada rutinski obezbeđuju sastanke zaposlenih na daljinu. Tokom poslednjih nekoliko meseci, što je potvrđeno iz više izvora, zaposleni se udaljavaju iz gradova, odlazeći u negradske i ruralne oblasti. Može li ova pandemija da istinski decentralizuje sve prethodne tehnološke mogućnosti, ne bi li se tako ostalo podalje od samo nekoliko doskora bitnih žarišnih tačaka poput San Franciska i Njujorka?

Po viđenju analitičara iz Blumbergove rubrike „Laboratorija Grada“ (CitiLab), gradovi koji dosad nisu bili prepoznavani kao čvorišta inovacija su počeli sa programima finansijskih i drugih podsticaja „kako bi privukli zaposlene iz hajtek grana biznisa da rade od kuće – na novim lokacijama“. U članku se dalje kaže da “Zaposleni dokazuju šefovima da je rad na daljinu ne samo moguć već i poželjan poslovni model – barem za sada – pa izgleda da ovakva budućnost rada sa bilo kog mesta danas izgleda daleko manje hipotetična. Dakle, umesto što pokušavaju da svojim podsticajima za ekonomski razvoj namame čitave kompanije, sve više gradova počinje da cilja na pojedince, koji odjednom imaju posrednika čiji je zadatak da odaberu za njih najpogodniji grad, i to shodno svojim zaslugama a ne zvučnosti imena svoje kompanije“.

Ova dešavanja imaju velike implikacije po globalni inovacioni pejzaž. Baš kao i u Firenci u 16. veku, kreativnost nikada nije prestajala. Ovi novi izazovi mogu promeniti mesta poput Njujorka i Silicijumske doline – ili ih čak učiniti irelevantnima – mada će se, verovatno, pojaviti negde drugde, i u drugačijem obliku.

Takođe je važno napomenuti da, kada je reč o zajednički postignutom izumu, najvažniju tačku predstavlja poverenje među partnerima. Dejvid Šrajer, programski direktor u ’Oxford Cyber Futures’ je za ‘Raconteur’ rekao da je „Istraživanje MIT-a pokazalo da uspešni inovatori grade temelj poverenja oko mikro-interakcija koje se javljaju na radnom mestu. A Alen Karv pokazuje da, ako nekoga ne susretnete uživo, licem u lice, onda sa njim i ne sarađujete.” Stoga je rad na daljinu odsekao vitalni deo načina na koji ljudi izmišljaju i stvaraju ideje – a to je poverenje u fizičko okruženje; „oslanjanje na nešto konkretno“.

Bilo bi, međutim, preterano reći da će rad na daljinu značiti i “kraj” inovacija. Prema Raconteur-u i profesoru Berndu Irlenbuschu, koji je vodio studiju pod nazivom ‘Inovacija i komunikacijski mediji u virtuelnim timovima: eksperimentalna studija Univerziteta u Kelnu i Univerziteta Lajbnic u Hanoveru’, u kojem se kaže da je „Prethodno istraživanje pokazalo da su kreativne performanse znatno umanjene onda kada izostane komunikacija licem u lice. Međutim, trenutna blokada je podstakla usvajanje novih tehnologija za obavljanje zajedničkih zadataka, onda kada članovi tima rade od kuće. Video-konferencije mogu umanjiti jaz koji se trenutno isprečio između čoveka i njegovih kreativnih performansi.“

Ljudima će i dalje biti potrebno poverenje u konkretne (a ne virtuelne) međuljudske relacije da bi razvijali ideje, posebno zato što kreativnost dolazi naglo i često neočekivano. Radićemo na daljinu, ali je konkretni, međusobni ljudski kontakt uvek bio sastavni deo naše DNK; stoga ćemo morati da uspostavimo nove rutine sa ‘proširenom’, virtuelnom stvarnošću (augmented reality), kao što su to sada onlajn sastanci koji se mogu uspostaviti radi podsticanja saradnje ali i unošenja veće crte ljudskosti, umesto što se isključivo oslanjamo na hladne, neemotivne internet-sastanke.

Najvažnije što proizlazi iz svih ovih informacija je da, kao rezultat naših trenutnih izazova, oblast inovacija više nikada neće biti ista. Daljinski rad znači da se pojavila jedna nova vrsta preduzetnika, a oni koji se takvoj rutini najbrže prilagode biće najbolje pripremljeni za dalji napredak.

Unapređenje produktivnosti i života u eri daljinskog rada: 10 neizostavnih alata

Ili, najkraće rečeno: Kalendar je vaš šef. Tako barem tvrdi Brajan Edmondson, čiji se osvrti i rutine zasnivaju na dugogodišnjem iskustvu u “radu na daljinu”.

Na izmaku svakog radnog dana, pločicu s natpisom „otvoreno“ na vratima svoje kućne kancelarije preokrećem u „zatvoreno“, da bih potom prošao hodnikom na putu ka kuhinji – treba pripremiti večeru.

Ima već gotovo petnaest godina kako radim od kuće. Danas sam u tom iskustvu, usled globalne zdravstvene krize, manje usamljen nego ikada pre. Iako rad od kuće može zvučati idilično – utiranje staze ličnim vizijama uz celodnevni rad u pidžami – ta izmeštenost ima svoje jedinstvene izazove koje je ponekad teško predvideti.

Dva su velika izazova za većinu ljudi koji rade od kuće.

Jedan od njih je – kako ostati produktivan.

Drugi je: ne dopustiti da vam posao preuzme čitav život.

Za 15 godina koliko radim od kuće, razvio sam arsenal od 10 rutina koje mi pomažu da pobedim oba ova izazova… ili da, barem, većinu vremena uspem da nadvladam izazove rada od kuće. Te sam „forice“ pokazao mnogima u svojoj konsultantskoj praksi… lični uvidi i finese koje, naprosto, funkcionišu.

Nijedan sistem nije savršen, ali smatram da ove strategije doprinose dostizanju izuzetno produktivnog rada od kuće, istovremeno održavajući zdravu ravnotežu između poslovnog i privatnog života.

Čuvajte svoje vreme

Čudna se stvar dogodi onda kada ljudi saznaju da ne ulazite u kancelariju svaki dan. Počinju da vas pozivaju na „konsolidaciju“ i „popunjavanje brojnog stanja“ tokom radnih sati – baš u trenucima kada treba da radite.

Upoznao sam nekoliko ljudi koji zaista mogu da vode takav fleksibilan način života, a da uz to nisu sebi postavili striktno radno vreme, mada većina onih koji rade od kuće moraju da decidno kažu „ne“ svemu onome što im tokom radnog dana uništava aktivnu poslovnu satnicu.

Organizovanje po kalendaru

Ovo se nadovezuje na poslednji savet, premda je malo drukčije. Sve predstojeće obaveze ubeležite u svoj kalendar. Koristim Google kalendar, ali vi možete i onaj koji ima Apple, Outlook kalendar itd. Dođavola, znam barem njih nekoliko koji i dalje zadovoljno i funkcionalno koriste svoje kalendare-rokovnike od hartije, svojeručno upisujući predstojeće obaveze.

Ključno je da u vaš “radni skican-blok” upisujete termine za sve što imate na rasporedu. Ako radite od osam ujutro do pet popodne, uz jedan ​​sat za ručak, stavite i njega u kalendar obaveza. Ako vežbate, recimo tri termina sedmično, i njih stavite u raspored obaveza.

Omogućavanje opcije kalendara određuje vam šta konkretno treba da radite u bilo kom zadatom trenutku; to će vas rasteretiti od nebitnosti, što je mnogima pomoglo da postanu daleko produktivniji.

Iako sam samozaposlen i imam svoj privatni posao, još uvek imam šefa: svoj kalendar.

Izađite iz kuće

Kada radite od kuće, izlazak iz privatnog prostora vam često može izgledati kao „prenaporan“. Poslovi koje biste obično pozavršavali na putu od kancelarije ka kući se, po pravilu, često odlažu.

Međutim, izlazak iz kuće je važan za većinu ljudi kako bi održali nivo svoje produktivnosti na višem nivou.

Prošetajte. Sedite sa laptopom na trem (ko ga ima), ili na terasu i sunčajte se. Učinite nešto u čemu ćete uživati – izvan svoja četiri zida.

U uvodu ovog članka sam pomenuo natpis – pločicu koju imam na vratima svoje kućne kancelarije. Na jednoj strani stoji „otvoreno“, a na drugoj „zatvoreno“. Kada radim, okrećem je na „otvorenu“ stranu, a kada nisam aktivan, obrnem na „zatvorenu“. Ovu pločicu možete nabaviti u vašoj lokalnoj knjižari ili papirnici, ili je izraditi kod gravera ili čak u fotokopirnici. Koliko god ovo glupo zvučalo… stvarno funkcioniše, ako se obavežete da nećete raditi kad vam znak ukaže da je vaša kućna kancelarija zatvorena.

Kada radite od kuće, lako je poželeti da izgledate produktivno i pustite da se vaše radno vreme „pretoči“ i iscuri u privatni deo. Ali, sledeća stvar koju treba da znate je da ćete u tom slučaju raditi do kasno u noć, ili do ranih jutarnjih sati, pitajući se na šta vam je i kuda otišao protekli dan.

Radeći od kuće, otkrio sam da sam mnogo produktivniji i srećniji kada imam jasne granice između poslovnog i privatnog života.

Usredsredite se na tekuće zadatke

Mnogo mi je vremena trebalo da ovo i konkretno savladam. Kada radite od kuće, okruženje vas može ometati u mnogo većoj meri nego kada radite u kancelariji. Ako želite da uživate u svom poslu a ne budete sve vreme pod stresom, važno je da se usredsredite na zadatak koji trenutno obavljate, a zatim da pređete na nešto drugo.

Jer, fokus je veština koja se može naučiti, a i vredna je učenja.

Nabavite softver za blokiranje veb-lokacija

Većina onih koji rade od kuće radi sa svojih računara. Veoma je primamljivo želeti da brzo proverite Fejsbuk, pogledati neki preporučeni Jutjub video ili pročitati neku kratku vest. Pre nego što se setite gde ste i koja je svrha vašeg boravka u kancelariji, taj se „brzi prelet“ pretvara u 20 ili 30 minuta, a lako i više. Naravno, ovo vam ne pomaže da završite posao, impresionirate šefove ili zaradite ekstra-novac.

Ako vas redovno privlači pretraživanje interneta umesto da radite, onda bi trebalo da ozbiljno porazmislite o nabavci nekog od mnogobrojnih programa za blokiranje veb-stranica. Postoji mnogo dodataka za Guglov pretraživač Chrome, koji u tom smislu dobro funkcionišu. Lično volim ‘StayFocused’, zbog njegove fleksibilnosti.

Obucite se kao da ste “zaista na poslu”

Iako je celodnevni rad u vašim pidžamama fantazija o kojoj mnogi ljudi sanjaju, u stvarnosti je malo drukčije: većini ljudi koje znam je odevanje „kao da idu na posao“ rutina koja im u velikoj meri može pomoći da funkcionišu u ispravnom, primerenom mentalnom okviru.

Smatram da, ukoliko izgledam reprezentativno, radim više i pametnije nego ako sedim u pidžami.

Uzgred, VEOMA je lako protraćiti vreme kad radite od kuće. Jedna stvar koja zaista pomaže je korišćenje aplikacije za praćenje vremena. Otkrio sam da jednostavan način evidentiranja vremena koje utrošite na svaki zadatak može uneti element odgovornosti i pomoći vam da budete daleko produktivniji.

Sviđa mi se dodatak Toggle (štikliranje) ugrađen u Guglov pretraživač Chrome. Jednostavan je za upotrebu i odlično radi posao.

Ustanite i mrdnite

Nadvijati se nad monitor po čitav dan je užasno za leđa i torzo. Većini ljudi ide bolje ako na svakih par sati ustanu od posla i izdvoje nekoliko minuta za kratku šetnju, vežbe, ili možda urade neki mali poslić oko kuće.

Ukoliko koristite sistem za poboljšanje i optimizaciju produktivnosti poput ’Pomodoro Technique’, ovo je automatski ugrađeno u vaš raspored. Takođe, Apple Watch me podseća da ustanem i dam sebi pauzu od deset minuta uoči svakog punog  sata.

Obavezno odvojite trenutak za svoja zadovoljstva

Prilikom unošenja obaveza u vaš radni kalendar, neizostavnono u njega uvrstite stvari koje vam pričinjavaju zadovoljstvo. To bi moglo biti kuvanje neke fine večere, bavljenje nekim majstorlukom ili poseta onima koje volite.

Samo raditi „bez i trunke zabave“ je rutina koja nikome ne donosi dobra. Zakazivanje vaših „štihova“ i ličnih zadovoljstava pružiće vam nešto u čemu ćete uživati, a usput ćete napuniti svoje baterije kako biste po povratku na posao bili produktivni.

Kao što sam ranije spomenuo, kalendar je moj šef; srećom, ovaj šef zahteva da radim stvari koje mi donose zadovoljstva.

Bez obzira da li godinama radite od kuće ili se, kao i mnogi drugi, i dalje prilagođavate radu od kuće, bilo koji od ovih saveta može vam pomoći da budete produktivniji, razdvojite poslovno od privatnog vremena, ali, svakako, obavezno odvojite i vremena za uživanje u životu. Pokušajte sa jednim, dva ili svih deset „štosova“ i odmerite koji vam od njih koriste.

 

Iz radijusa:

10 Tips From CEOs on Working From Home Effectively and Happily

How to Effectively Work from Home During a Pandemic

3 Ways Strong Leaders Can Support Work-From-Home Employees

7 ways business can be agents for peace

The new ‘Business For Peace’

Den Braun, Mondadori, prevodioci i sineasti

Kada je 2013. piscu ’Da Vinčijevog koda’ zatrebalo da se njegova nova knjiga istovremeno prevede na nekoliko velikih jezika, ono što je usledilo je do te mere bilo neobično da je poslužilo kao inspiracija za snimanje filma o prevodiocima. Tekst je za Gardijan napisala Džulija Vebster Ajuso.

Mondadorijev prevodilački bunker (scena iz filma „Prevodioci“)

Francuska prevoditeljka Karol Delporte (Carole Delporte) je marta 2013. odletela u Milano da bi odradila posao za koji je prvo pažljivo procenjena i „trijažirana“, a onda i konačno odabrana. Jedino je njenom suprugu i ćerkama u Parizu bilo dozvoljeno da dobiju informaciju gde je i kojim povodom Delporte otišla.

Nakon ulaska u svoj hotel, Delporte se obrela u impozantnoj modernističkoj zgradi smeštenoj u industrijskoj zoni na periferiji grada. Kada je stigla, odveli su je u podrum, gde su joj dva čuvara stavila telefon i torbu u ormar. Potom je ušla u veliku prostoriju u kojoj se čuo zvuk kucanja sa računarskih tastatura: tu se već nalazio tim od 10 prevodilaca iz šest zemalja: Ovde je u naredna dva meseca Delporte trebalo da u potpunoj tajnosti radi na prevođenju „Inferna“, tada neobjavljenog četvrtog romana Dena Brauna iz hit-serijala o dogodovštinama Roberta Lengdona; i ta knjiga ovog američkog pisca je, poput njegovih prethodnih, promptno postala bestseler.

‘Inferno’ je trebalo da se nađe u prodaji deset godina nakon objavljivanja ‘Da Vinčijevog koda’ – jedne od najprodavanijih knjiga svih vremena; roman je, u stvari, deo serijala koji prati avanture glavnog protagoniste nekolikih Braunovih dela: Lengdona, harvardskog semiotičara, profesora “nauke o simbolima“ (Lengdon je posveta Braunovom duhovnom ocu, Umbertu Eku… koji je jako voleo da čita Borhesa, a ovaj pak Servantesa, Kafku, Poa, Keveda, Šekspira, Bjoj-Kasaresa, Džojsa, Dantea, Vitmena, Vajlda i još ponekih, itd…); Lengdona, sklonog da s neizmernim uspehom i visprenošću dešifruje zamršene misterije zapretene u religijama i verskim knjigama, ne bi li predupredio katastrofalne događaje – u ovom slučaju smrtonosnu pandemiju.

Ali, ova priča ne tiče se njegovih pitkih romana začinjenih intrigantnim i izvesno zabavnim, a po nekima čak i “nedokučivim”, zapletima. Očigledno kako je ovaj nečuveno uspešni pisac iz Alabame razblaženi koncentrat Ekovog opusa, i knjiga poput ‘Imena ruže’ ili ‘Fukoovog klatna’ itd: ovde je reč o sasvim jedinstvenom iskustvu Braunovih prevodilaca, koje postalo inspiracija za film ‘Prevodioci’ francuskog reditelja Režisa Roansara (‘Les Traducteurs’, Régis Roinsard). U njegovom filmu, ispada da je “procurilo” deset stranica romana (koji je u filmskoj verziji preimenovan u ’Dedalusa’), a profesionalcima koji su radili na njenom prevodu je nametnut rok kako bi pronašli onoga ko je “pokupio” tih deset strana i predao “javnosti”. A u realnosti je, zapravo, jedanaest prevodilaca u Mondadorijevom bunkeru imalo samo jedan posao: prevesti ’Inferno’ što pre i što kvalitetnije, uz garanciju da će prevodi biti objavljeni u istom trenutku i istog dana kad i engleski original.

Tajna lokacija u kojoj se Delporte našla bilo je sedište najveće italijanske izdavačke kuće, ’Gruppo Mondadori’. Ovaj izdavački kolos je od 1975. smešten u već poznatom zdanju brazilskog arhitekte Oskara Nimajera: betonska je to konstrukcija prepoznatljiva po svojim lukovima i crnim zatamnjenim prozorima, dragulju brutalističke arhitekture, izdignutom nad jezerom površine od dva hektara. „Pomalo nas je podsećalo na rad u nekakvom kriznom štabu,“ priseća se Delporte. „Bili smo pod pritiskom rokova i morali smo da odradimo vrhunski posao. Nemojte smetnuti s uma da će je, kao i druge njegove knjige, čitati milioni.”

Zdanje ’Mondadorija’, sazidano po nacrtu Oskara Nimajera (Mondadori Portfolio / Getty)

Za razliku od Roansarovog filma, ovaj prevodilački „bunker“ nije bio nikakvo „luksuzno utočište“ od Sudnjeg dana. Umesto toga, bila je to veoma prostrana sala za konferencije, opremljena automatom za kafu, frižiderom, mikrotalasnom pećnicom i štampačem. Iako smeštena u podrumu, Delporte je pamti kao ugodnu i komfornu, sa dva velika prozora kroz koje je dopiralo i ponešto od prirodne svetlosti; na sto svakog od prevodilaca je postavljena zastavica, što je neodoljivo podsećalo na Olimpijske igre (čega ima u Roansarovom filmu): neka vrsta “vizuelnog markera” za jezik na koji se knjiga prevodi: španski, italijanski, francuski, nemački, portugalski i katalonski.

I dok su neki agilni prevodioci radili pojedinačno i solo, većina njih je u parovima obrađivalo tri hiljade stranica rukopisa. Delporte, koju je angažovala francuska izdavačka kuća JC Lattès je tokom prevoda sarađivala sa Dominikom Deferom (Dominique Defert), s kojim je već radila i na nekim drugim bestselerima, uključujući biografiju Stiva Džobsa iz pera Voltera Ajzaksona. „Za taj posao su vam potrebne psihološki čvrste ličnosti“, kaže Delporte. „Raditi u bunkeru mesec i po dana je vrlo neobično iskustvo.“

Cilj je bio preduprediti prevremeno “curenje” sadržaja romana u javnost. Pet godina ranije, Stefani Majer, autorka mega-bestselera ‘Sumrak’ je skrepovala svoj peti bestseler iz serijala o vampirima, ’Ponoćno sunce’, nakon što se nedovršeni nacrt „iskrao“ na internet. Naoružano osoblje obezbeđenja je 24/7 čuvalo ulaz u “bunker”. Pristup internetu bio je onemogućen. Prenosni računari se ni u kom slučaju nisu mogli izmeštati iz prostorije u kojoj je knjiga prevođena. Da bi potražili neke neophodne podatke koji se nalaze na Mreži (neophodna rutina kada je reč o Braunovim knjigama, krcatim filozofemama i spiritualnim šarenišom), prevodioci su morali da dele četiri druga računara koja su bila povezana na Internet, uz to se koristeći svojim rukom pisanim beleškama. Njihove papirne kopije engleskog rukopisa su se nakon rada na prevodu, uzimale sa stolova da bi se pohranile u sef, u kojem su se nalazile preko noći. Bez čuvara se, čak, nije išlo ni do kupatila ili toaleta.

Prevodioci su se striktno povinovali potpisanom ugovoru, odnosno „strogoj preporuci“ da u kancelarijskoj kantini međusobno ne razgovaraju, niti započinju bilo kakvu komunikaciju – a posebno ne sa zaposlenima u Mondadoriju, od kojih su neki bili novinari. „Morali smo da garantujemo da sadržaj knjige neće biti na raspolaganju nikome izvan te prostorije“, priseća se ‘Mondadorijev’ urednik, Frančesko Anzelmo.

U uglu sobe se nalazila tabla na kojoj su se mogla ispisivati eventualna pitanja; ona bi se potom prenosila Braunu. „Svi smo sebi postavljali gotovo identična pitanja, pa je taj sistem bio dobar jer smo ipak, na neki način, uspevali da zajedno ‘porazgovaramo’ o njima“, kaže Delporte. Da li je radno vreme tržnice odgovaralo dobu dana u kojem se akcija odigrava? Ili, da li je možda bilo moguće pucati na nekoga iz tog ugla na stepeništu? „Mora da je Braun pomislio nešto tipa „Hej, pa ovi prevodioci su totalno otkačeni!“ priseća se Delporte, „mada smo, u svakom slučaju, mi bili njegovi prvi čitaoci.“

Ovakva vrsta prevodilačkog karantina nije postojala samo u Italiji. U Londonu su holandski, norveški, švedski, danski i turski prevodioci imali veoma slično iskustvo, boraveći u suterenu Transworld Publishers-a, ogranku izdavačke kuće Penguin Random House. „Imali smo sve što nam je bilo potrebno. Jedino što nismo imali je internet “, kaže turski prevodilac Petek Demir Inšek. “Morali smo da potpišemo sporazum u kojem izjavljujemo kako ćemo platiti veliku kaznenu nadoknadu ukoliko se bilo kome izlanemo na čemu trenutno radimo.” Razlog za podelu prevodilaca u dve grupe je pridodavanje još jednog nivoa sigurnosti, kaže Anzelmo: „Što je manje ljudi u istoj prostoriji, tim su manje mogućnosti da se iz nje išta izvuče.“

Precizna podešavanja na „međunarodnom“ nivou učinila su da Braunovi romani postanu posebno pogodni za primenu ove nove izdavačke strategije. ‘Inferno’ prati zgode Lengdona koji putuje iz Firence u Veneciju, a onda do Istanbula, dok se ’Poreklo’ uglavnom odvija u Španiji. „Braunov ‘Inferno’ je za nas bio posebno važan jer je scena postavljena u Italiji“, kaže Anzelmo. „Osećali smo se nekako više uključeni u knjigu upravo izbog tog istovetnog nacionalnog i kulturnog zaleđa.“

Ovaj “prevodilački triler” osmišljen za rad na ‘Infernu’ bila je prva prilika za takvu vrstu prevođenja. Obično bi prevod Braunovih (i ostalih) romana započinjao tek nakon što bi izašlo englesko izdanje, kada već dospe u vrh liste bestselera; ovakva situacija je ostavljala evropske izdavače da se previjaju i dovijaju kako bi što pre izradili svoje verzije prevoda. To je bio slučaj sa ‘Izgubljenim simbolom’, nestrpljivo i tako dugo iščekivanim nastavkom ’Da Vinčijevog koda’, koji je izašao nakon što su se u bioskopima pojavila dva blokbastera sa Tomom Henksom u glavnoj ulozi, i pošto su već privukli ogromnu globalnu publiku. I dok je ’Izgubljeni simbol’ već prvog dana oborio rekorde prodaje u SAD, Britaniji i Kanadi, njegovi prvi prevodi na italijanski, španski i francuski stigli su do čitalaca tek mesec dana kasnije.

Ron Hauard, Omar Saj, Felisiti Džons, Tom Henks, Rita Vilson i Den Braun, Berlinale

Anamarija Rafo, jedna od tri italijanske prevoditeljke koje su radile u bunkeru je u svojoj preko tri decenije dugoj karijeri prevodila autore poput Kena Foleta i Roberta Herisa. Pre nego što je uzela da prevodi ‘Inferno’, radila je u vrsnom petočlanom timu, sa ciljem da italijanska verzija ‘Izgubljenog simbola’ bude završena za manje od dve nedelje. „Uprkos vrlo brzom prevođenju, izgubili smo tih 15 dana u odnosu na svetsku premijeru koju su imali neki prevodi ovog romana“, kaže Rafo. „U međuvremenu, neki čitaoci su knjigu kupili na engleskom jer nisu mogli da čekaju.“

U vreme kada je ‘Inferno’ objavljen, bilo je očigledno da su se evropska izdanja morala pokrenuti istovremeno sa engleskom verzijom, naročito u vreme kada kupovina knjige na engleskom nikada nije bila lakša. „Danas, od trenutka kada izađe u Sjedinjenim Državama ili Britaniji, praktično svaki bestseler (i gotovo svaku knjigu) možete naručiti na Amazonu i dobiti je u roku od nekoliko dana, što nije bilo slučaj pre 20 godina”, kaže Anzelmo. Ova je praksa još zastupljenija u zemljama kao što je Holandija, gde široko poznavanje engleskog jezika predstavlja pravi izazov za holandske prevodioce. „Ovo je sada mnogo važnije za lokalna tržišta: da se prevodi jedne knjige objave istovremeno, istog dana.“

Izdavači su 2017. odlučili da to ponovo urade za ‘Poreklo’, Braunov peti roman u seriji o Lengdonu. Ovog puta se 26 prevodilaca okupilo u Barseloni, gde je postavljena scena za deo radnje ovog romana. Prevod je organizovala ’Grupo Planeta’, vodeća izdavačka grupa u Španiji i Latinskoj Americi. “Radom na ovoj knjizi je dodatno usavršena čitava procedura”, kaže Rafo. Ovoga puta, prevodioci koji su bili u Milanu i Londonu sada su se našli u istoj prostoriji. Bezbednost je dodatno pojačana i nikome nije dozvoljeno da unosi sopstvene laptopove. Umesto u podrumu, sada su bili u sobi bez prozora na petom spratu ‘Planete’, potpuno izolovani. Rafo pamti kako je klimatizacija konstantno radila maksimalnim kapacitetom. „U Milanu su ga zvali bunker, a u Barseloni smo ga zvali iglo“, kaže ona.

„Usaglašavanje radne satnice i dnevnog rasporeda je bio mali kulturni šok za sebe,“ kaže Delporte. Nordijci su želeli da počnu u osam ujutru, dok su Mediteranci više voleli da se probude kasno i rade do večeri. Kako je grupa ovih frilensera odavno svikla na udobnost svojih domova, trebalo je prilagoditi se novim uslovima. “Rad na knjizi je okupio gomilu pustinjaka, grupu u kojoj je svaki od njih imao svoje ustaljene navike”, kaže Klaudija Konde (Claudia Conde), jedna od španskih prevoditeljki. „Dakle, zajednički rad je bio prilično čudan. Bila je to sasvim izuzetna situacija.”

Timski rad se napokon isplatio. Kada je maja 2013. objavljen u Italiji, ‘Inferno’ je u prva 24 sata prodat u preko 50 hiljada primeraka. ’Poreklo’ je u Španiji veoma brzo rasprodato (prvi tiraž je bio 600 hiljada primeraka), a ’Mondadori’ i ’Planeta’ najavili su dodatnih sto hiljada kako bi zadovoljili potražnju italijanskih i španskih čitalaca.

U filmu koji opisuje njihov rad na knjizi, prevodioci se transformišu u figure nalik nekakvim „tajnim agentima“, dok su u potrazi za izvorom iz kog je prevod iscureo u javnost. Veštine Delporteove i njenih kolega, ipak, i napokon, nikada nisu izgledale tako glamurozno. „Interesantno je snimiti film o našoj profesiji“, kaže ona. „Što je dobro, jer podstiče diskusiju o našem pozivu.“

Na mnoge načine, ovo je suprotno onome za što su se prevodioci prijavili kada su birali svoje samotne, zakulisne linije delovanja. Grčki prevodilac iz Roansarovog filma izjavljuje: „Da sam želeo da radim u kancelariji bez zidova i prostoru gde je svačije radno mesto jedna prelako uočljiva „kockica“, ne bih se odlučio za ovu profesiju.“

Ali, u stvarnosti su iskustva stečena radom na ovom prevodu ustanovila određeni ‘esprit de corps’, osećaj ponosa i međusobne odanosti koju dele članovi grupe. „Malo je prevodilaca koji bi se mogao pohvaliti da je sa grupom vrhunskih prevodilaca radila na istom tekstu, u isto vreme i – u istoj prostoriji“, razmišlja Rafo. „Lepo je kada ste u mogućnosti da razmenjujete ideje“, kaže Demir Inšek. “To je, obično, usamljenički posao.” Sposobnost da zajedno reše probleme i jedni drugima objasne brojne istorijske i kulturne reference; iskustvo koje je većina njih uzimala kao svojevrsno ‘oslobađanje’, uprkos tome što su nekoliko nedelja bili zatvoreni. „Bila su to dva meseca patnje“, uzdahnula je Rafo. “Mada, to bih to ponovo učinila – koliko već sutra.”

 

Julia Webster Ayuso, The  Guardian 30/04/2020

 

The launch of DiEM25 at Volksbühne Theatre | DiEM25

#Spain: Beyond the Balcony – Organising for European Solidarity

Enrico Giovannini and Yanis Varoufakis: Another Now #4 | DiEM25 TV

Tariq Ali and Maja Pelević: Visible skies above, a tsunami of banalities below | DiEM25 TV

Umberto Eco: ‘People are tired of simple things’

Najodrživije kompanije na svetu

Kako je jedna naftna kompanija postala najčistija i ekološki najodrživija?

Corporate Knights je medijska, istraživačka i finansijska firma s vizijom društva u kom cene proizvoda odražavaju njihov društveni, ekonomski i ekološki uticaj i u kom su svi akteri svesni kakve posledice njihovi izbori na tržištu mogu imati. Tekst je prenesen sa Energetskog portala, a sa vebsajta “Korporativnih vitezova”, čiji je krovni moto ‘The Voice for Clean Capitalism’.

dtm.com

Corporate Knights iz Kanade sebe opisuju kao glasnogovornike čistog kapitalizma. Jedan od načina na koji doprinose obistinjenju svog ideala je i rangiranje svetskih korporacija s godišnjim prihodima većim od jedne milijarde dolara, a prema ključnim kategorijama održivosti među kojima su i ugljenični otisak, rodna ravnopravnost, redovno plaćanje poreza, proizvodnja otpada i implementacija inovacija. Svoju listu za 2020. godinu su objavili na Svetskom ekonomskom forumu u Davosu.

Čime se bave najodrživije kompanije sveta?

„Sve srećne porodice nalik su jedna drugoj, dok je svaka nesrećna porodica nesrećna na svoj način“, izreka je koju bismo mogli da upotrebimo i za održive odnosno neodržive kompanije. Ipak, uprkos sličnosti, održive kompanije se razlikuju po stepenu njihove održivosti, a neodrživim će različite stvari „doći glave“.

„Podignimo svet na čistoj energiji!“, baš i ne deluje kao slogan koji bi pristajao kompaniji čiji nekadašnji akronim Dong Iza ovog naziva stoji Danska nafta i prirodni gas (Danish Oil and Natural Gas), ali i epitet „najodrživije“. Ipak, to preduzeće je 2017. godine doživelo ogromnu transformaciju, kada je Ineos-u za 1,05 milijardi američkih dolara prodalo svoj udeo u poslovanju fosilnim gorivima.

Zaokret od vlasništva nad naftnim derivatima je posledično doneo i promenu imena, i od tada danas najodrživija globalna kompanija radi pod imenom Ersted, u znak sećanja na danskog fizičara i hemičara Hansa Kristijana Ersteda. Njegovi pronalasci su značajni u oblasti elektromagnetizma. Direktor Henrik Pulsen smatra da je laskava titula zapravo rezultat brzine i intenziteta metamorfoze Donga u Ersted. Najveći danski proizvođač energije, umesto na uglju, sada zarađuje na vetru, a projekte razvija i van nacionalnih granica – u Nemačkoj, Švedskoj, Holandiji, Norveškoj i Britaniji. Jedna decenija je bila dovoljna Erstedu da emisije ugljen-dioksida smanji za 80 odsto. Iz ove kompanije tvrde da je potrebno još pet godina kako bi postali apsolutno ugljenično neutralni, ne emitujući nimalo CO2.

I drugoplasirana kompanija na listi ekološki najodrživijih je poreklom iz Danske. Reč je o nesvakidašnjem igraču na polju prehrambene industrije, Chr. Hansen, koji svoju održivost temelji na „dobrim“ bakterijama. Pored hrane, kompanijski stručnjaci pomoću biotehnologije razvijaju i rešenja za farmaceute i poljoprivrednike, a bez obzira na to koja ih privredna grana upotrebljava; svima je zajedničko da održavaju svežinu namirnica. Klijente snabdevaju kulturama, probioticima, enzimima i prirodnim bojama. Na prethodnom spisku održivosti, Chr. Hansen je bio prvi.

Ilustracija: DanskeBank.com

Ustaljena floskula kod nas je da skandinavski narodi sve rade baš onako kako treba. Očigledno je i održivost jedna u nizu tih stvari koje im idu od ruke – odnosno, u čije ostvarivanje ulažu vreme, rad i novac. Sledeća najodrživija kompanija naše planete je iz Finske. Reč je o Neste Oyj. Neste na finskom označava tečnost i nagoveštava poslovni pravac kompanije – ona je najveći svetski proizvođač obnovljivog dizela. Poseduje i dve rafinerije nafte.

Među top 100 plasirali su se i H&M (27), Schneider Electric (29), Vestas (37), Nacionalna banka Australije (42), Siemens (41), Unilever (46), Adidas (55) i Tesla (74).

Gotovo polovina održivih kompanija, prema merilima Kanađana, nalazi se u Evropi, a po broju predstavnika slede Severna Amerika – 29 i Azija – 18. Ostatak liste možete pogledati OVDE.

∗  ∗  ∗

 

Brzo prelistavanje:

Open Culture

1,150 Free Movies Online: Great Classics, Indies, Noir, Westerns, etc.

1,500 Free Online Courses from Top Universities

1,000 Free Audio Books: Download Great Books for Free

800 Free eBooks for iPad, Kindle & Other Devices

Vivre sous la menace du coronavirus | ARTE Regards

Coronavirus : le grand sommeil | ARTE Reportage

AntiLoops

Ludivine Issambourg en Session Live

Ludivine Issambourg (SoundCloud)

Bil Withers Live at Carnegie Hall (1973)

Širenje korona virusa: globalna proizvodnja maski iznad maksimalnih mogućnosti

Širenje korona virusa je razlog što je Svetska zdravstvena organizacija naložila kompanijama širom sveta da proizvode medicinske maske “punim kapacitetom”.

Na zapadu Francuske nalazi se pogon jedne kanadske kompanije za proizvodnju medicinskih maski, koji je nenadano prerastao u glavno mesto za borbu protiv korona virusa. To je mesto sa kojeg se pomaže u prevladavanju ozbiljne nestašice, jer su zalihe ovog sanitarnog proizvoda u Kini gotovo presahle.

Provera maski u fabrici Kolmi Hopen, uoči pakovanja (Elliott Verdier/NYT)

Pri ulasku u  jednu fabriku na francuskom zapadu vlada „pećinski ugođaj“: neumorno odjekuju mašine čiji je rad podignut na nivo iznad svih raspoloživih kapaciteta; ovo je neočekivani ishod poslovanja, prouzrokovan smrtonosnim virusom koji je gotovo paralizovao kineske gradove i ostala područja Azije. Kompanija Kolmi Hopen iz Anžea proizvodi jedan artikal koji je nenadano postao među najpopularnijima na svetu: medicinske maske za lice (ili, ako ne najpopularniji, a ono, barem – najtraženiji).

Fabrika u Anžeu obično napravi oko 170 miliona maski godišnje, ali poslednje nedelje su pristigle narudžbine za vrtoglavih pola milijarde, preplavljujući poštansko sanduče odeljenja prodaje brzinom od jedne narudžbine na svake dve minute. Kolmi Hopen se utrkuje kako bi u ovom momentu zaposlio što više novih radnika, i kako bi mašine radile 24 sata dnevno, sedam dana u nedelji.

„Izrađujemo maske što je moguće bržim tempom“, kaže Žijom Laverdur (Guillaume Laverdure), glavni operativni direktor kanadskog Medicom-a, matične kompanije Kolmi-Hopena, dok su se iza njega vozači viljuškara utrkivali u prebacivanju kutija sa tek proizvedenim maskama, koje se iz njihovih magacina tovare u kamione.

„Međutim, i pored svega, potražnja i dalje raste“, dodao je.

Epidemija korona virusa pokrenula je hitnu i preku potrebu za zaštitnim maskama širom Kine, kao i drugih većih gradova sveta. Želeći da što pre i što efikasnije suzbije širenje ovog virusa, kineska vlada je građanima naložila da nose maske svaki put kada izađu napolje. Medicinski radnici kažu da jednom korišćena maska mora biti zamenjena novom, što je po automatizmu pokrenulo eksploziju potražnje. Sumorni su  svakodnevni prizori ljudi koji satima čekaju u redovima, ne bi li se domogli zaštite za svoje i disajne puteve njihovih najbliskijih: redovi koji se razilaze tek pošto ih apotekari obaveste da je „maski ponestalo i da ih za danas više neće biti“… ovo je postala uobičajena slika sa ulica širom Kine.

Kolmi Hopen nastoji da njene mašine rade neprekidno (Elliott Verdier/New York Times)

“Kupila bih masku ali nijednu ne mogu da nađem”, žali se 60-godišnja Sendi Lo iz Hong Konga. „Ne znam više u kojim prodavnicama ih imaju.“ Ona kaže da je, u nedostatku novih, primorana da ponovo koristi stare maske, „jer šta bih drugo mogla da učinim?“

Većina medicinskih maski koje se prodaju u svetu proizvedena je u Kini i Tajvanu. Međutim, tamošnje fabrike, uključujući i one kojima upravlja kanadski Medicom bile su primorane da privremeno zaustave izvoz – u skladu sa zahtevima vlade da ih rezervišu, pre svega, za domicilno stanovništvograđane Kine – kojima su one preko potrebne.

U ponedeljak trećeg februara je kineska vlada – priznajući da su joj hitno potrebne medicinske maske i druga zaštitna oprema – izjavila kako počinje da ih uvozi i iz Evrope, Japana i Sjedinjenih Država, ne bi li tako nadoknadila manjak u sopstvenoj proizvodnji.

Tako je Kolmi Hopen na zapadu Francuske nenadano postao glavna tačka za njihovu proizvodnju izvan Kine. Telefoni u fabrici ne prestaju da zvone a osoblje za rad sa strankama je preplavljeno narudžbinama sanitetskog materijala, kao i klijentima širom sveta kojima je ovih dana najpotrebniji taj proizvođač maski.

Posebno je velika potražnja za respiratornim maskama sa visokim nivoom filtracije, onih koje mogu biti efikasnije protiv širenja virusnih kapljica iz vazduha: one su efikasnije od hirurških maski, rekao Laverdur. Druga Medikomova fabrika za proizvodnju medicinskih maski, u Augusti, Džordžija, takođe drastično povećava proizvodnju. Laverdur je odbio da pruži odgovore o finansijskim detaljima, uključujući i one koji se tiču njihove cene.

 Kina proizvodi oko polovine ukupne svetske količine sanitarnih maski za lice – oko 20 miliona dnevno, ili više od sedam milijardi godišnje (Elliott Verdier za Njujork tajms)

Naučnici kažu kako nema mnogo dokaza da maske zaista štite (Pranje ruku, recimo, može biti važnije od maski). Ipak, kako se korona virus širi, sa hiljadama potvrđenih slučajeva i stotinama smrtnih slučajeva, stručnjaci strahuju da će zalihe maski za lice i drugih sredstava sanitarne zaštite ponestati i u ostalim zemljama – čak i onih za rutinsku medicinsku upotrebu. Apoteke u Sjedinjenim Državama već su počele da prijavljuju nestašice.

Narudžbine iz čitavog sveta koje su poplavile Kolmi Hopen samo su pokazatelj velikog poremećaja koji bi epidemija u Kini mogla stvoriti unutar globalnog lanca snabdevanja, čak i najuže specijalizovanih proizvoda, ako tamošnje fabrike nisu u stanju da čak ni u maksimalnom režimu funkcionisanja zadovolje svoje potrebe.

Izbijanje korona virusa

Za sada je indikovano najmanje više desetina – ako ne i stotina – slučajeva. Američki državljani i kineski građani koji iz Kine stalno lete u Sjedinjene Države sada se podvrgavaju dvonedeljnom karantinu.

Šta učiniti ako putujete?

Nekoliko zemalja, uključujući i Sjedinjene Države odvraćaju od putovanja u Kinu, dok je nekoliko avio-kompanija otkazalo svoje letove ka toj zemlji. Mnogi putnici ostali su zaglavljeni u nekom „međuprostoru“, u međuvremenu otkazujući rezervacije ili tražeći njihovu promenu.

Kina sama proizvodi oko polovine svetskih sanitarnih maski za lice – oko 20 miliona dnevno – ili više od sedam milijardi godišnje – snabdevajući bolnice i medicinske radnike u brojnim zemljama. Maske sa Tajvana čini čak dvadeset odsto svetske ponude.

Proizvodnja je već usporena jer su kineske fabrike početkom januara prekinule s isporukama zbog praznovanja Lunarne Nove godine. Kineska vlada navodi da neke lokacije oko Vuhana, epicentra epidemije korona virusa, još uvek nisu u potpunosti oživele proizvodnju, i da rade sa 60% kapaciteta.

Medikomova fabrika u Vuhanu, koja pravi hirurške mantile, medicinski tekstil i sanitarne prostirke svih vrsta je među onima koje su odložile ponovno otvaranje nakon praznika. Na sajtu kompanije za izradu maski na Tajvanu stoji da, do daljnjeg, više nije dozvoljen izvoz. Laverdur, ispred Kolmi Hopena, izjavio je da je kineska vlada poslala svoje ljude u šangajski pogon Medikoma, koji će biti zaduženi za nadziranje proizvodnje; vlada zahteva da se na dnevnom nivou u njoj proizvede tri miliona maski, koje već sada nepojamnom brzinom i preko svih kapaciteta izlaze sa proizvodnih traka.

“Pravimo maske što je moguće bržim tempom”, kaže Guillaume Laverdure, glavni operativni direktor Kolmi Hopena, filijale kanadskog Medikoma (Elliott Verdier/NYT)

Uz i onako već dovoljno ozbiljnu situaciju, a usled nedovoljnih proizvodnih kapaciteta na globalnom nivou, ona bi se mogla i dodatno zakomplikovati činjenicom da se delovi maski i respiratora proizvode u različitim zemljama: prema podacima Američkog Ministarstva zdravlja, više od 90% hirurških maski koje se prodaju u Sjedinjenim Državama napravljeno je u inostranstvu. Njihovi delovi – ili ponekad i konačni, kao i ukupni sklop – mogu poticati ne samo iz Kine i Tajvana već i iz Japana, Vijetnama, Meksika ili Kolumbije.

„Te bi zemlje lako mogle prekinuti naš lanac snabdevanja“, rekla je Lori Geret (Laurie Garrett), novinarka specijalizovana za nauku, zdravstvo i politiku ali i dobitnica Pulicera za svoje napise o SARS-u, Eboli i drugim epidemijama.

Imajući u vidu da je, usled korona virusa, trenutno „presušilo“ kinesko snabdevanje sveta ovim maskama, globalni dobavljači medicinsko-sanitarnog materijala – uključujući i divove poput kompanija Hanivel i 3M (Honeywell, 3M), pokušavaju da pronađu alternativne izvore. Obe kompanije su izjavile da imaju porast potražnje, kao i da uvećavaju svoju proizvodnju gde god je to moguće.

Teksaški proizvođač maski ‘Prestige Ameritech’ je među onim kompanijama koje su u proteklih nekoliko nedelja primile nezamisliv broj međunarodnih porudžbina: bio je to period tokom kojeg se korona virus proširio na 24 zemlje. Među glavnim naručiocima su vlade Hong Konga, Singapura i Tajvana.

„Svakodnevno primam hiljade poruka od naručilaca iz Azije,“ rekao je Majk Bauen (Mike Bowen), izvršni potpredsednik ove kompanije iz  Nort Ričlend Hilsa. „Prošle nedelje sam u Kinu poslao preko milion maski. Ovo je jedna od stvari koje u poslovanju naše kompanije nikada ne bih mogao da zamislim ni u mašti: da ću američke maske slati u Kinu. “

Čak su i najmanji proizvođači zahvaćeni poplavom porudžbina.

Pardam, češki proizvođač sanitarnog materijala od nano-vlakana koja zaustavljaju mikročestice, umalo da iz svog poslovnog plana ukloni prototip sanitarne maske koju je testirao prošle godine: želeli se da je odbace usled – male potražnje. Ali, po izbijanju epidemije korona virusa, Pardam je pretprošle nedelje u roku od dva dana prodao svoje zalihe od 2.000 maski, da bi se promptno okrenuo automatizaciji i povećanju proizvodnje, izjavio je Jirži Kus, predsednik češke Asocijacije za nanotehnološku industriju, a u ime Pardam-a.

Zvaničnici kompanije Medicom izradili su prošle nedelje plan za vanredne situacije, kako bi fabrika u Anžeu angažovala 30 novih radnika u ovoj poslovnoj operaciji koja uključuje ukupno stotinu ljudi; cilj je da se u ovom pogonu pokrene non-stop proizvodnja. Kompanija sa svojih proizvodnih traka izbacuje preko milion maski dnevno, dvostruko više od doskorašnje uobičajene količine, rekao je Laverdur.

Telefoni ne prestaju da  zvone: fabrika je zasuta narudžbinama iz čitavog sveta

U fabrici bez prestanka radi više od deset mašina, od kojih svaka izbaci 80 maski u minuti. Mašine „usisavaju“ sintetičko vlakno koje se odmotava sa džinovskih kalemova, da bi od ovih niti istkale sve delove za maske. Pet mašina pravi hirurške maske, tanke pravougaone „jastučiće“ koji pokrivaju nos i usta, dok ostalih pet spajaju delove od kojih se sastoje respiratorne maske grublje izrade (a koje se razlikuju od hirurških).

Četiri radnika – među kojima i dva tek pridošla koji su prošle nedelje započeli obuku – pregledaju valjanost serije naručenih respiratornih maski, da bi ih potom slagali u kutije, koje premeštaju u skladište radi otpreme u Hong Kong i druga odredišta širom sveta.

Medicom se i ranije suočavao sa uvećanom potražnjom, recimo, usled globalnih epidemija  SARS-a, H1N1 i Ebole. Kako su izveštaji o korona virusu počeli da se tokom decembra sve češće pojavljuju, tako su rukovodioci odlučili da organizuju „ratni štab“ u sedištu ove kompanije u Montrealu, ne bi li što efikasnije nadgledali razvoj događaja, i planirajući predstojeću proizvodnju za svoje lokacije u Evropi i Severnoj Americi, kao i u svojim fabrikama u Vuhanu, Šangaju i Tajvanu.

Laverdur navodi da, „Kada smo u decembru (2019) uočili sanitarno ‘zatvaranje obruča’ oko gradova u Kini – a onda i poteze kineske vlade, koja je produžila kinesku Novu godinu i zaustavila izvoz maski jer su svi njeni kapaciteti bili preusmereni na domaću potražnju koja se razbuktala – tada smo pozvali sve naše fabrike i rekli im da se epidemija u Kini ubrzano razvija, kao i da učine sve što je u njihovoj moći kako bi se osigurala što veća pokrivenost.’ “

Kolmi Hopen je uspeo da brzo i u izuzetno kratkom roku poveća proizvodnju, upravo jer se sedišta njenih dobavljača sirovina nalaze u Francuskoj i okolnim evropskim zemljama. Ipak, i ove kompanije su se borile sa uklapanjem i realizacijom vanredne proizvodnje u već zacrtane rasporede i planove, produžavajući radno vreme svojih pogona i užurbano angažujući još radnika kako bi išli ukorak sa trenutnom potražnjom, rekao je Laverdur, dodavši da „Ovo stvara veliki stres u lancu snabdevanja, pa nije nimalo lako upravljati (ovom situacijom)”.

Fabrika pravi oko 170 miliona maski godišnje – brojka za koju su sigurni da će je ove godine brzo nadmašiti (Elliott Verdier/NYT)

Dok se kineska vlada prošle nedelje hitro bacila na izgradnju masovnih karantinskih kampova oko epicentra epidemije, ova kanadsko-francuska kompanija nastoji da, uporedo sa takvom strategijom kineske vlade, što više ubrza tempo svoje proizvodnje.

“Potražnja ne prestaje”, rekao je Laverdur. „Situacija se menja rapidnom brzinom.“

 

Članak je nastao od izveštaja koje su napisali Knvul Šeik i Dejvid Jafe-Belani iz Njujorka, Cao Li i Tifani Mej iz Hong Konga, i Hana de Goeij iz Praga.

Liz Alderman je glavna evropska dopisnica iz oblasti biznisa, sa sedištem u Parizu; pokriva ekonomske i društvene nejednakosti u zemljama Evrope. Ranije je bila pomoćnica urednika poslovne rubrike i provela je pet godina kao urednica biznis-rubrike u časopisu The International Herald Tribune.

@LizAldermanNYT

Liz Alderman, NYT

Si: Samo socijalizam može spasiti Kinu

Predsednik Kine Si Đinping rekao je juče, nekoliko dana posle reizbora u parlamentu, da “samo socijalizam može spasiti Kinu”.

Si, koji se smatra najmoćnijim kineskim liderom u poslednjih četvrt veka, u govoru na zatvaranju godišnje sednice parlamenta utvrdio je vodeću ulogu Komunističke partije Kine.

“Istorija je dokazala i nastaviće da dokazuje da samo socijalizam može spasiti Kinu. Samo razvojem socijalizma s kineskim karakteristikama moći ćemo da postignemo veliku renesansu kineske nacije”, rekao je Si, prenosi Beta pozivajući se na AFP.

Kineski lider, kom je parlament odobrio vremenski neograničenu vlast, naveo je da izuzetni uspon zemlje u poslednje četiri decenije “nije pretnja” ni za koga.

“Kina nikada neće žrtvovati interese drugih zemalja zarad sopstvenog razvoja. Samo oni koji imaju naviku da prete drugima vide druge kao pretnju. Niko ne treba da pogrešno razume ni da iskrivljuje iskrene želje i dela kineskog naroda za doprinos miru i razvoju čovečanstva”, rekao je Si.

U novom upozorenju Tajvanu, ostrvu koje se faktički otcepilo 1949, Si je izjavio da Kina “nikada” neće prihvatiti otcepljenje nijednog dela svoje teritorije.

“Dela i manevri usmereni na podelu zemlje su osuđeni na propast”, izjavio je on.

SAD su nedavno usvojile zakon kojim se visokim funkcionerima dozvoljava da posećuju Tajvan, i obratno. Peking se smatra jedinim legitimnim predstavnikom Tajvana i ne dozvoljava kontakte tajvanske vlade sa stranim zemljama.

Sledeće godine biće obeleženo 70 godina od osnivanja Narodne Republike Kine.

“Ovo je prekretnica u razvoju Kine”, rekao je kineski predsednik Si Đinping otvarajući prošlogodišnji kongres Komunističke partije Kine, i dodao da će zahvaljujući novoj viziji socijalizma sa kineskim karakteristikama Kina od 2020. do 2035. godine ostvariti cilj socijalističke modernizacije da bi do 2050. postala velika, moderna socijalistička zemlja koje je prosperitetna, jaka, demokratska, kulturno napredna, složna i lepa.

Neupućenima je uvod u Sijev izveštaj pod naslovom “Razmišljanja o socijalizmu sa kineskim karakteristikama” zvučao pretenciozno ali poznavaoci Kine kažu da je ono što je izložio najveća promena u doktrini Komunističke partije u poslednjih 36 godina.

Šta je to Si promenio? Na 11. kongresu, 1981. godine, najveća protivrečnost u kineskom društvu koju Partija treba da reši definisana je kao “protivrečnost sve većeg ljudskog materijala i kulturnih potreba naroda i društvene produkcije”.

Drugim rečima, Kina je suviše siromašna da bi zadovoljila kulturne potrebe sve brojnijeg stanovništva.

Predsednik Si sada je promenio tu definiciju i za najveću protivrečnost označio “nesklad između neadekvatnog i neravnomernog razvoja i sve većih potreba naroda za boljim životom”.

Umesto prosto “kulturnih potreba” pojavio se “bolji život” koji Si konkretizuje kao širok pojam koji ne obuhvata samo potrebu ljudi za materijalnim boljitkom i kulturnim napretkom, već i njihove sve veće zahteve za “demokratijom, vladavinom prava, pravdom i poštenjem, bezbednošću i čistijom životnom sredinom”.

Najprostije rečeno, Si pred Partiju prvi put stavlja činjenicu da Kinezi žele da imaju sve ono u čemu uživaju građani drugih razvijenih zemalja na svetu. Zemalja koje imaju drugačije političke sisteme.

Da socijalistička kineska država ne bi prošla kao sve druge socijalističke utopije u istoriji potrebno je da shvati šta narodu treba i da ima snage to i da isporuči.

Kina je u proteklih 20 godina 700 miliona svojih građana izvukla iz siromaštva, čak 140 miliona njih se našlo u srednjoj klasi, mereno zapadnim standardima.

Zahvaljujući reformama privreda je rasla dvocifreno na godišnjem nivou a i danas, u vreme opšte svetske stagnacije, prosečan godišnji rast je oko 7,5 posto.

Iz toga bi se dalo zaključiti da je Partija i do sada radila na boljem životu, kako ga je opisao Si.

I to je tačno ali je problem što sve to nije postignuto bez gubitaka. Prvobitne reforme počivale su na jeftinoj radnoj snazi, prljavim tehnologijama, teškim uslovima rada, a delovi Partije nisu ostali imuni na ono što se dešavalo i u svim ostalim perestrojkama u kojima su političari odlučivali o novcu – korupciju.

Kinezi otvoreno govore da su do pre pet godina za svakog zvaničnika bili gotovo sigurni da je korumpiran.

Pre pet godina, na prošlom, 18. kongresu KP Kine, Si Đinping je preuzeo kormilo od Hu Đintaoa i ubrzo zatim izrazio sumnju da će Partija, takva kakva je, imati snage da dovede Kinu do toga da postane svetski lider u privredi, vladavini prava i demokratiji.

Si vidi “socijalizam sa kineskim karakteristikama” kao istinsku demokratiju, ali elitističku. Da bi bila elitistička, Partija mora da bude prava elita, intelektualna i moralna.

Tokom njegovog prethodnog mandata stotine disciplinskih komisija pročešljalo je Partiju uzduž i popreko. Kažnjene su stotine hiljada članova, smenjene i uhapšene desetine hiljada, mahom zbog korupcije.

Od zvaničnika se danas više ne traži samo da budu ideološki potkovani, čak nije dovoljno ni da samo budu moralni. Pre svega se cene organizaciona sposobnost i razumevanje ekonomije.

“Da bi vodila veliku socijalističku zemlju sa više od milijadu i trista miliona ljudi, Partija mora da bude kako politički jaka, tako i vrlo kompetentna. Moramo da sačuvamo sposobnost da učimo”, rekao je Si u izveštaju pred Kongresom.

Za 90 miliona članova koliko ih ukupno ima Partija, organizovano je sto miliona obuka i obrazovnih kurseva. Svi zvaničnici višeg ranga podvrgnuti su revizijama rezultata, najviše BDP-a u gradovima ili provincijama kojima upravljaju i testiranju.

Na svim nivoima smenjeno je 17.000 zvaničnika jer testove nisu prošli. Čak 9.500 nije dobilo unapređenje. Kad se tome doda nekoliko desetina hiljada koji su smenjeni zbog plagijata, falsifikata i drugih prekršaja, otvorilo se mnogo mesta za novu klasu upravljača.

O tome govori i deo izveštaja Si Đinpinga koji kaže da će “produbiti reforme u poslovnom sektoru, rasturiti administrativne monopole, ubrzati reforme tržišnog formiranja cena faktora proizvodnje, olabaviti kontrolu pristupa tržištu u sektoru usluga i poboljšati mehanizme kontrole tržišta… Obezbediti da se vrednost valute i kamate formiraju tržišno i poboljšati sistem regulacije finansijskog sektora tako da se izbegnu sistemski finansijski rizici.”

Doslovno sve od navedenog nalazi se, u nekakvom obliku, negde u zakonima slobodnog tržišta zapadnih razvijenih zemalja.

Ekologija ne samo da nikada nije figurirala u izveštajima lidera Partije, već je Kina i na svetskoj sceni bila, s opravdanjem, dežurni loš momak kad je reč o brizi o životnoj sredini.

I ne samo u svetu, sami Kinezi su izvršili pritisak na vlasti da misle na zagađenje.

Aplikacije za praćenje zagađenosti su među najprodavanijim u velikim gradovima Kine, a neki Kinezi su čak i emigrirali jer ne žele da im deca rastu u vazduhu koji štipa za oči u grlo.

Si Đinping je shvatio da mora da obrati pažnju i na taj zahtev naroda pa je obećao da će “ova generacije odraditi svoj deo posla da bi korist imale buduće generacije”.

Kina je pristupila sporazumima o sprečavanju globalnog zagrevanja, neke od novoizgrađenih termoelektrana na ugalj smatraju se najčistijim tog tipa na svetu, a 24 odsto energije sada dolazi iz obnovljivih izvora.

Dakle, “socijalizam sa kineskim karakteristikama” može se posmatrati kao vrsta elitističke demokratije gde najmoralniji, pošteni, obrazovani i oprobano ekonomski sposobni pojedinci koji žele da se bave politikom, vode državni aparat koji brine o potrebama naroda i ne stoji na putu privrednicima – iako nikada neće biti opštenarodna demokratija zapadnog tipa, već “marskistička partija koja uči”.

Kapitalizam posle kapitalizma

Sledi prikaz knjige Paula Masona „Postcapitalism: A guide to our future“/ Postkapitalizam: Vodič za našu budućnost“, koji se pojavio na na blogu Global Inequality ekonomiste Branka Milanovića, autora ovog teksta, kao i na i veb-sajtu Peščanik.

U pitanju je veoma ambiciozna knjiga. Na manje od 300 strana Pol Mejson tumači ne samo proteklih 300 godina istorije kapitalizma i pokušaja da on bude zamenjen nečim drugim (socijalizmom), nego i pokazuje kako će se on transformisati u budućnosti i predlaže skup politika koje će olakšati tu transformaciju. Ali to nije površno napisana knjiga, kao što bi neko mogao pomisliti poredeći širinu obuhvaćenih tema i neveliki broj strana. Čitaoce ne treba da zavara ni Masonov popularni stil. Način na koji piše je možda novinarski, ali pitanja koja otvara, kvalitet rasprave i postavljeni ciljevi su prvorazredni.

Masonova knjiga se može čitati na više načina. Možemo se fokusirati na završna tri poglavlja programske prirode, u kojima on izlaže pozitivno određene ciljeve za novu levicu. Ili možemo raspravljati o autorovoj veri u ciklični razvoj kapitalizma, koji pokreću dugoročni Kondratijevljevi ciklusi (prema Masonovoj računici trenutno smo u uzlaznoj fazi petog ciklusa). Ili bismo se mogli zadržati na njegovom kratkom, ali veoma upečatljivom prikazu istorije radničkog pokreta (7. poglavlje), na jednom od retkih mesta gde se slaže s Lenjinom u mišljenju da radnici u najboljem slučaju mogu dostići „sindikalnu svest“ i da nisu zainteresovani za rušenje kapitalizma. Ili bismo mogli postaviti pitanje koliko je zaista korisno Masonovo oživljavanje Marxove radne teorije vrednosti.

Neću uraditi ništa od toga, jer je ovo relativno kratak prikaz. Ograničiću se na Masonove poglede na aktuelno stanje kapitalizma i objektivne sile koje, kako on tvrdi, neizbežno vode u postkapitalizam. Suština njegovog argumenta je u tvrdnji da, zahvaljujući delovanju mehanizama ekonomije obima, informatička tehnološka revolucija svodi granične troškove proizvodnje praktično na nulu, budući da količine kapitala i rada opredmećene u takvim proizvodima teže nuli. Zamislite elektronski nacrt predmeta koji treba napraviti pomoću 3D štampača ili softver koji upravlja radom mašine: posle inicijalne investicije u takav proizvod, tu praktično više nema potrebe za ljudskim radom, a budući da kapital (softver) ima takoreći beskonačni radni vek, udeo kapitala „opredmećen“ u svakoj jedinici proizvoda je minimalan („ideal je mašina koja traje večno ili se može zameniti bez troška“, str. 166).

Kada granični troškovi proizvodnje padnu na nulu, sistem cena više ne funkcioniše, pa otuda više ne može postojati ni standardni kapitalizam: ako je profit ravan nuli, nema kapitalističke klase, nema viška vrednosti, nema pozitivnog graničnog proizvoda kapitala, pa ni rada za nadnicu. Približavamo se svetu obilja u kome uobičajena pravila kapitalizma više ne važe. To je nešto slično svetu u kojem je temperatura pala na apsolutnu nulu ili svetu u kome su vreme i energija postali jedno. Drugim rečima, svet suštinski različit od sveta u kakvom danas živimo, a kome se, tvrdi Mason, neizbežno približavamo.

Šta kapitalisti mogu preduzeti da ne budu izbrisani iz postojanja? Postoje tri rešenja koja će poznavaocima marksističke literature iz druge decenije 20. veka, kada su se vodile slične rasprave, izgledati poznato. Prvo rešenje je uspostavljanje monopola, upravo ono što Apple, Amazon, Google i Microsoft danas pokušavaju da urade. Ekonomija se može monopolizovati i kartelizovati, kao što je bio slučaj poslednjih decenija 19. i prvih decenija 20. veka.

Drugo rešenje je proširivanje zaštite intelektualne svojine. I ponovo, gore pomenute kompanije, kao i autori popularnih pesama i Disney, upravo to i rade, i to sve agresivnije, koristeći moć državnog aparata. (Čitaoci verovatno znaju da zaštita vlasničkih prava podiže troškove po jedinici proizvoda i tako sprečava da granični troškovi proizvodnje spadnu na nulu.)

Treće rešenje je kontinuirano širenje „polja delovanja“ kapitalizma: ako se profiti u jednoj oblasti kreću ka nuli, vreme je za prelazak u neku drugu oblast, u „večnoj trci ka ivici haosa“ između rastuće ponude i opadajućih cena, ili… možemo pronaći nove stvari koje ćemo komercijalizovati i komodifikovati.

Čitaoci Rose Luxemburg će ovde prepoznati veoma sličnu ideju – da opstanak kapitalizma zavisi od kontinuirane interakcije sa nekapitalističkim načinima proizvodnje; kada ovi jednom budu iscrpljeni, kapitalizam će završiti u svetu nultog profita. Ista ideja ima još dublje korene kod Ricarda, koji je smatrao da će, ukoliko ne budu ukinute protekcionističke mere za zaštitu domaćih proizvođača hrane („Corn laws“), sav kapitalistički profit pojesti zemljoposedničke rente, što će ugušiti razvoj; ili kod Marxa, u „zakonu o tendenciji opadanja profitnih stopa“, koja je rezultat kapitalno sve intenzivnije proizvodnje.

Masonovi nalazi u tom pogledu nisu novi, ali novo je njihovo situiranje u sadašnju fazu razvoja kapitalizma i okruženje informatičke revolucije. Sva tri metoda kojima kapitalisti pokušavaju da reše problem neizbežnog pada profitnih stopa pokazali su se kao nedovoljni. Prihvatanje monopola kao načina održavanja kapitalizma u životu podrazumeva ukidanje tehnološkog razvoja. Kapitalizam bi postao „regresivan“ sistem. Malo je onih koji bi se sporili sa Masonovim stavom da treba sprečiti monopole koje danas grade Amazon i Microsoft. Isto važi za zaštitu vlasničkih prava intelektualne svojine koju je, uostalom, ionako sve teže zaštititi.

Uz tendenciju opadanja profita i nemogućnost da se vlasnička prava zaštite, jedino preostalo rešenje je komercijalizacija svakodnevnog života (novo „polje delovanja“). Tako Mason objašnjava pokušaje kapitalista da uđu na područje transakcija koje su nekada bile netržišne: da stvaraju nove robe od naših domova koje izdajemo na dan, od naših kola, našeg slobodnog vremena. Praktično svaka ljudska interakcija će morati da se komodifikuje: majke će naplaćivati jedan peni za guranje tuđeg deteta na ljuljašci u parku. Ali to, tvrdi Mason, ne može dugo trajati, jer postoji prirodna granica onoga što su ljudi spremni da prihvate u procesu komodifikacije svakodnevnih aktivnosti: „ljude koji se besplatno ljube na ulici morali bismo da tretiramo onako kako su tretirali lovokradice u 19. veku“ (str. 175).

Mislim da su Masonovi argumenti do ove tačke veoma uverljivi, ali tu sam u iskušenju da se raziđem sa njim. Njegovo objašnjenje zašto živimo u doba nezapamćene komodifikacije privatnog života je na mestu. Ali on nije u pravu kada optimistički veruje da postoje granice komodifikacije, kao i kada naglašava sve veći značaj netržišnih transakcija (besplatan softver, besplatno pisanje blogova sličnih ovome itd).

Pođimo od druge tačke. Mason preteruje u značaju koji pripisuje novim tehnologijama i novim robama koje se razvijaju zajedničkim radom i besplatno se distribuiraju. Da, mnogo toga se može dobiti besplatno, ali čak i kada je to naizgled rezultat volonterskog rada, u pozadini se krije još nešto: možete besplatno pisati kompjuterski kod ili tekstove, ali to činite da biste uticali na druge, da biste bili primećeni i konačno plaćeni. Mason je knjigu verovatno pisao besplatno; ali njen uspeh će osigurati da on bude plaćen za sledeću stvar koju uradi ili napiše. Zato je pogrešno fokusiranje na prvo uz zanemarivanje drugog.

Gde on greši u tumačenju komodifikacije? Ona nam nije samo spolja nametnuta od strane kompanija u potrazi za profitom. Mi dobrovoljno sarađujemo u tom procesu, jer su kroz dugotrajnu socijalizaciju u kapitalizmu i zahvaljujući njegovom globalnom dosegu, i otuda mimikriji onih koji nisu bili na taj način socijalizovani – ljudi postali kapitalističke računske mašine. Svako je danas mali centar kapitalističkog rezonovanja kojim se našem vremenu, našim emocijama i porodičnim odnosima određuju implicitne cene.

Krunski uspeh kapitalizma je u tome što je transformisao ili izgradio ljudsku prirodu na takav način da smo svi postali kalkulatori „zadovoljstva i bola“, „dobitka i gubitka“, čak toliko da i ako bi kapitalistička fabrička proizvodnja danas nestala, mi bismo nastavili da jedni drugima prodajemo usluge za novac: postali bismo male kompanije. Zamislite ekonomiju (naizgled sličnu veoma primitivnim ekonomijama) u kojoj se sva proizvodnja obavlja kod kuće. To bi trebalo da bude savršen model netržišne ekonomije. Ali ako bismo takvu ekonomiju dobili danas, ona bi u celosti bila kapitalistička, jer bismo robe i usluge prodavali jedni drugima: komšinica vam ne bi besplatno pričuvala decu; niko vam ne bi besplatno poklanjao spremljenu hranu; supružnici bi plaćali za seks i tako dalje. To je svet kakvom se približavamo. Zato je verovatnije da polje kapitalističkog delovanja neće imati granica, jer će uključivati sve i svakoga. „U doba kognitivnog kapitalizma fabrika je čitavo društvo“ (str. 139).

Kapitalizam će trajati veoma dugo zato što je uspešan u transformisanju ljudskih bića u računske mašine obdarene potrebama kojima nema granica. Ono što je David Landes video kao jedan od glavnih doprinosa kapitalizma: bolje korišćenje vremena i mogućnost da sve bude izraženo kroz apstraktnu kupovnu moć – sada ulazi na teren privatnog života. Kapitalistički model proizvodnje u fabrikama nam neće biti neophodan ako se svi pretvorimo u centre kapitalističke aktivnosti.

Global inequality, 29.12.2017.
Peščanik.net, 02.01.2018.

U krupnom planu: Nikola Olić – put u središte Dalasa

Nikola Olić, softveraš, fotograf, BMX bajker i pijanista govorio je za Dallas Observer kako su ga biciklizam i programerstvo povezali sa arhitekturom i fotografijom.

Strast za vožnjom BMX-a  otvorila je Nikoli Oliću, Beograđaninu iz Dalasa, ljubav prema urbanoj fotografiji. Bicikl je bio za njega oduvek bio prevozno sredstvo kojim je najlakše “jedriti” ulicama i ispitivati tajne jednog grada, spolja i iznutra. Njegovi fotosi su fascinantni prikazi arhitektonskih struktura – i to ne samo Dalasa i drugih američkih gradova, već i svih onih mesta na planeti na kojima se Nikola, tokom svog 25 godina dugog „gast-arbajta“, zatekao.

Moglo bi se reći da je Nikola Olić, barem zvanično, inženjer i programer. To je, uostalom, ono što je studirao na Univerzitetu u Teksasu, u Arlingtonu. Po dobijanju diplome zaposlio se u kompaniji za medicinski softver, „Doctor Alliance“, čiji je bio i koosnivač. Ali, za Nikolu možete slobodno reći i da je klasični pijanista, profesionalni BMX biciklista i fotograf koji uspeva da na jedinstven način prikaže arhitekturu na pomalo nematerijalan, apstraktan način… apstraktne fotografije stvarnih objekata, moglo bi se pojednostavljeno reći.

Olić je 1992. iz srpske prestonice dospeo u srednju školu u Arlingtonu, kao student iz programa obrazovne razmene. Početak rata u Jugoslaviji zatekao ga je tamo, što ga je sprečilo da se naredne godine (’93.) vrati u Beograd. Tako je odlučio da Univerzitet Severni Teksas (North Texas) i Dalas postanu njegov stalni dom. Olić je još kao tinejdžer „zaglibio do grla“ u veštine fletlendinga (flatlanding), stila BMX biciklizma unekoliko sličnog brejkdensu ali sa malim dvotočkašem – radi se o izvođenju akrobacija na ravnoj površini koje nemaju puno veze sa samom vožnjom koliko sa veštinom održavanja ravnoteže na biciklu tokom izvođenja atraktivnih figura i okreta. Kada je stigao u Arlington, bio je veoma prijatno iznenađen spoznajom da se, sticajem slučajnih okolnosti, obreo u jednom od glavnih svetskih centara ovog atraktivnog sporta.

Tokom svojih prvih dana u Teksasu, pred njega je iskrsao jedan klinac sa svojim BMX biciklom, dok je Nikola, svojim tada tvrdim akcentom objašnjavao da je novi u gradu, da je poreklom iz Srbije, i da je, takođe, zagriženi BMX-ovac. Klinac je pozvao Olića da se na prvom sledećem takmičenju pridruži njemu i njegovim prijateljima, a Olić je s ovim bajkerima ostao blizak sve do danas. “Pet izuzetnih BMX vozača svetskog nivoa živelo je u krugu od 15km od mene”, kaže Nikola. „Bila je to potpuna slučajnost. Naravno, nikada do tada nisam čak ni čuo za Arlington.”

Olić je bio deo prvobitne grupe koja je BMX biciklizam donela iz Kalifornije u Srbiju. On i njegovi prijatelji neprestano su olupavali i lomili svoje bicikle zabavaljajući se vožnjom i uvežbavanjem akrobacija. Nikola je oduvek bio zaljubljen u BMX modele, otkad je u specijalizovanim magazinima prvi put video praktično nesalomive varijante bajkova. Našao je način da ih nabavi prilikom svog  putovanja u Kanadu ’87, da bi se već od ’89 on i njegovi prijatelji takmičili širom Evrope. Olić se i dalje, 30 godina kasnije, takmiči, a pre par godina (2015.) učestvovao je na turniru u Hjustonu.

U određenom smislu, Olićevo interesovanje za fotografiju počelo je kao „nuspojava“ listanja svih onih BMX časopisa koje je čitao kao dete. Jedan od magazina koje je redovno čitao imao je kviz-rubriku sa dodelom nagrada: čitaoci bi jednom nedeljno nastojali da prepoznaju koji je deo bicikla snimljen u krupnom planu. “Rekli bi: ’Ovo je deo bicikla’, što je, recimo, bila makro-fotografija kugličnog ležaja”, kaže on. “Sledeće nedelje ćemo vam reći šta je to. Imao sam tada 13 godina i ova prepoznavanja krupnih planova tada su me potpuno obuzela – ta rubrika mi je, u neku ruku, promenila život.”

Međutim, umesto bicikla, objekti na koje je Olić odabrao da primeni tehniku krupnog plana bila je – arhitektura. Devedesetih je radio kao računarska podrška na Univerzitetu u Teksasu, Arlington (UTA), gde bi sebe veoma često zatekao kako provodi vreme radeći na arhitekturi računara svojih profesora. U to vreme, instalirati Microsoft Office u PC mašinu nije bio proces od 10 minuta. Ponekad je trebalo i do šest sati, pa i više – obilje vremena koje je Nikola provodio u razgovoru s profesorima o oblastima svojih proučavanja.

Olić je potom kupio svoju prvu DSLR kameru, otiskujući se u dugačke šetnje centrom Dalasa kako bi fotografisao nadasve atraktivna zdanja ovog grada. “Dešavalo sa da, samo tokom jednog dana, provedem i po deset sati u fotografisanju, tokom kojih bih napravio i do 500 fotografija”, kaže on. “Tek bi mi se neka tamo 110. fotografija neke tamo zgrade učinila zanimljivom”.

Nikola je razvio svoju tehniku: prvi put bi posetio objekat koji želi da slika, kako bi snimio što je više moguće, a onda bi kasnije, kod kuće, razmotrio koji su to uglovi i rakursi koji bi taj objekat prikazali u jednom novom, iznenađujućem izdanju. Rezultat ovakvog pristupa je da njegove naknadne tj. završne fotografije ostavljaju kod posmatrača utisak da neke zgrade – koje, inače, odavno ne primećujete i pored kojih biste bez osvrtanja prolazili na putu ka poslu – mogu izgledati nesvakidašnje interesantno.

Olić je privučen arhitekturom jer, između ostalog, ceni ogromnu količinu vremena i razmišljanja potrebnih da bi se jedno zdanje projektovalo i izgradilo. “Samo mogu da zamišljam kakav je taj proces: trajao je godinama, tokom kojih su neki ljudi smišljali zgrade i crtali ih, da bi u nekom trenutku prosudili: “Ne, hajde da radimo ovo drugo… ne, hajde, ipak, da uradimo ono treće”, kaže on. “Često poželim da upoznam arhitekte koji godinama razrađuju svoje projekte, i da pitam ko su oni i zašto to rade. Sve to što rade mi je zanimljivo.”

Jedan od njemu najomiljenijih je brazilski arhitekta Oskar Nimajer (Oscar Niemeier) kojem se divi zbog njegovih čistih i apstraktnih linija – fascinacija koja je i te kako prisutna i na Nikolinim fotografijama Dalasa koje možete videti na njegovom vebsajtu (kojeg on uredno održava). Najčešće, sve što uradi/ izmeni tiče se jednostavnog opsecanja fotografije; malo ih „podseče“ da bi izbacio nepotrebne „krajeve“, a uz to, sasvim minimalno, podesi osvetljenost i kontrast.

Ove Olićeve ​​maratonske foto-sesije ponekad privlače pažnju policajaca. “Dok sam fotografisao jednu zgradu, Fountain Place, koja se nalazi na platou Ross, jedan policajac je prišao upitavši me:” Šta ste to radili? Stajali ste na tri različita mesta i fotografisali ovaj objekat”, priča Olić.

Ista stvar mu se desila i dok je snimao zgradu Federalnih rezervi u Bostonu. Ovakav i slični susreti, međutim, nisu zaustavili Olića. “Znam koja su moja prava po Prvom amandmanu”, kaže on. “A po tom amandmanu – ništa se dramatično loše ne dešava (tokom mojih foto-sesija).”

Olićeve „foto-potrage i pronalasci“ van svog uobičajenog dnevnog posla na softveru ne završavaju se samo u fotografiji ili vožnji BMX-a. U Srbiji je studirao na muzičkoj akademiji, još uvek održava svoju formu: jednom sedmično sedne za klavir na lokaciji Buzzbrews, na aveniji  Lemon; idealno mesto za izvođenje klasične i džez muzike na otvorenom (Open Classical). “Svaki rad i rezultat proizvod su ljubavi”, kaže Olić. “Čak i softver. Nastojim da radim na svemu što što me čini da se osećam divno.”

Sve fotografije Nikole Olića preuzete s njegovog vebsajta, ArchDaily.com, kao i Nikolinog fejsbuk profila 

Dallas Observer

Nikola Olić, Structure Photography

Hakeri urušavaju nemačku infrastrukturu

Hakovanjem sve nestaje s lica zemlje: Elektrane, bolnice, snabdevanje vodom: Pošto je sve povezano na Internet, sve se može hakovati. Opasnost od hakerskog napada na infrastrukturu je prisutna i sasvim realna, pišu trojica nemačkih novinara za nedeljnik Špigl.

Nepoznata osoba je septembra ove godine putem interneta kontaktirala kanalizacionu mrežu velikog nemačkog grada. Sa kompjutera u SAD-u, haker je napao sisteme upravljanja pumpama, kojima se kontroliše protok otpadnih voda koje otiču u postrojenje za prečišćavanje. Danas su kanalizacioni sistemi – kao i gotovo svaki komad infrastrukture u Nemačkoj – visokotehnološki sistemi.

Kompleksni sistemi cevi, rezervoara, ventila i pumpi su međusobno umreženi i i njima se može upravljati iz kontrolnog centra. Ovi sistemi su delom direktno povezani svojim optičkim vlaknima, ali, delimično, i sa modemima koji se direktno povezuju na Internet. Mreža otpadnih voda velikog grada ponekad ima na hiljade takvih krajnjih tačaka – a time i hiljade potencijalnih ulaznih tačaka za sabotere.

Zbog toga, snabdevanje vodom pažljivo nadziru organi bezbednosti, baš kao što se nadgledaju i druga tzv. kritična infrastruktura u koje spadaju elektrane ili saobraćajnice. Bezbednosni organi dokumentuju svaki napad, a izveštaj stavljaju na raspolaganje kompanijama uključenim u proces neke komunalne operacije. Završni izveštaj o incidentu iz septembra navodi da su neke pumpe pozitivno odgovorile na američke pingove. U sledećem koraku, napadač bi verovatno pokušao da preuzme kontrolu nad modemima, a time i nad celokupnom kanalizacijom. Ono što zvuči bezopasno moglo bi se ispostaviti kao izuzetno neprijatna stvarnost „na terenu“.

Ciljevi primamljivi sajber-kriminalcima

Tokom velikih pljuskova, saboteri su u značajnoj meri paralizovali veliki grad: poplave, povratni smer bujice neprečišćene otpadne vode, velika oticanja otpadnih voda koje „žubore“ ulicama. U ovom konkretnom slučaju, napadači su verovatno bili neugodni: softver u modemima pumpe srušio se prilikom kontakta – kontrola jedinica više nije mogla da funkcioniše. Osim toga, IT stručnjaci kompanije prepoznali su napad i blokirali ga.

Grad poplavljen kanalizacijom iz toaleta desetina hiljada domaćinstava je poprilično neprijatna ideja i izgledno opasna po zdravlje. Tu je, međutim, prisutna i jedna daleko veća opasnost koja se proteže daleko izvan snabdevanja vodom. Čak i danas, tzv. kritična infrastruktura poput snabdevača električnom energijom i vodom, transportne rute, bankarstvo, zdravstvena zaštita i mediji predstavljaju primamljivu metu za sajber kriminalce, navodi se u poverljivoj analizi nemačke bezbednosne agencije.

Da li je motiv da iznuda novca ili tek širenje straha, užasa i osećaja neizvesnosti – izloženost društva visokih performansi povećava se onda sa razvojem i širenjem svetske računarske mreže, pa se njegova ranjivost povećava eksponencijalno. Zbog toga bi trebalo razmotriti ovakve sabotaže, obaveštavaju nadležni nemački organi. Tu je takođe činjenica da bi sabotaže mogle povrediti i ljude mogli je”nešto sa čim se takođe računa i ima u vidu”.

Koje su kompanije posebno ranjive na hakerske napade?

Broj IT upada i oštećenja po sektorima, prema podacima Nemačke savezne kancelarije za informatičku sigurnost (BSI)

Prema rečima mnogih stručnjaka za IT bezbednost,  bolnice su mete koje će privući posebnu pažnju sajber napadača. Razlog tome je što su IT sistemi javnih bolnica često beznadežno zastareli. Jedan sasvim jednostavan zlonamerni program kao što je “WannaCry” takođe je pogodio bolnice u Britaniji – a to je moglo biti tek neka vrsta zagrevanja, uvežbavanja prstiju od strane napadača. “U narednih pet do šest godina, nemačke bolnice postaće izuzetno ranjive”, kaže jedan anonimni IT specialista. Klinike, jednostavno, nemaju novca za takvu vrstu modernizacije.

Pomračenje digitalnog uma na Čistu sredu 2016.

Na Čistu sredu (Ash Wedneday) sredinom 2016. godine, na primer, pao je računarski sistem bolnice Lukas u Nojsu, gradu u nemačkoj saveznoj državi Severna Rajna-Vestfalija. Na nekim ekranima se pojavila otkupna „nota“, napisana na lošem engleskom jeziku. Sve datoteke računara su šifrovane, a ukoliko osoblje bolnice želi da se fajlovi „otključaju“, treba da se obrate ucenjivaču na e-mail adresu. Ukoliko bi klinika pokušala da uđe na bilo koji način u svoje podatke, to bi rezultiralo zahtevom za otkup. “Umesto plaćanja otkupa, pozvali smo nemačke organe da otvore državnu krivičnu istragu i podneli smo žalbu”, rekao je portparol bolnice Andreas Kremer. Istraga je i dalje u toku (!!!)

Rukovodstvo ove zdravstvene ustanove u Nojsu je tada odlučilo da, nakon napada, kliniku vrati u „pre-digitalnu fazu“  i naprosto se isključi iz računarske mreže. “Isključili smo sve sisteme kako bismo sprečili širenje malvera”, kaže Kremer. Doktori više nisu gledali rendgenske snimke na tabletima, laboratorijske vrednosti zapisivane su olovkom na papiru, a telefonski pozivi zamenili su elektronsku poštu.

“Mnogi zaposleni su izjavili da se na poslu osećaju kao pre 15 godina”, kaže portparol ove bolnice. Lekari su, iz bezbednosnih razloga, odložili operacije koje je trebalo da budu blisko praćene laboratorijskim testovima. Lukas klinika je privremeno takođe isključila rad na hitnim slučajevima, i tako uspela da smanji ozbiljnost štete prouzrokovane ovim sajber napadom. Hakerski napad nije ugrozio negu pacijenata, rekao je Kremer. Ipak, posledice su bile ogromne. Klinika je bila prinuđena da obnovi svoj celokupni informatički sistem. Cena: milion evra.

Bolnica u Nojsu je gotovo da je poklekla kao žrtva ucene koju su joj priredili obični kriminalci; oni su, verovatno, napali veoma različite objekte i operacije prema „shotgun” principu. Ali, šta ako počinioci – iz bilo kojeg razloga – ciljaju na celokupnu zdravstvenu infrastrukturu Nemačke? Hakeru koji je tek „polu-iznenađujući“ u svojim namerama i planovima, i bez neke posebne opreme, zapravo je lako da locira medicinsku opremu preko Interneta. Na primer, mnoge mašine koje obavljaju rad pluća ili srca su prilično izložene jer imaju svoje IP adrese s kojima je moguće izaći na Internet. Da bi se mašina preuzela ili čak isključila, potrebno je tehničko znanje – ali daleko od toga da je nemoguće.

Počinilac, gotovo svako…

Iako proizvođači ističu da njihovi uređaji ne bi trebalo da budu povezani na Internet, jedva da ima klinike u Nemačkoj koja se pridržava ovih uputstava. Čak je i nemački konglomerat Siemens nedavno morao da isporučuje softverske ispravke za svoje kompjuterske tomografe. Američka bezbednosna agencija je utvrdila da će čak i “napadač s malim poznavanjem informatičkih veština” moći da iskoristi ranjivosti sistema i otvoren pristup uređajima.

Sprečavanje napada teško da je izvodljivo. Na kraju krajeva, svi potencijalni počinioci dolaze pod lupu istrage: od problematičnih klinaca i kriminalnih ili ekstremističkih organizacija, do stranih obaveštajnih službi. U ogromnoj većini slučajeva, nakon izvršenog napada nije moguće pratiti njihov trag i poreklo, zbog čega pravi počinioci i njihovi motivi često ostaju pod velom tajne, kaže se u analizi nemačkih državnih organa.

Olakšavajuća okolnost može biti činjenica da su internet terorizam i masovni sajber napadi preskupe igrarije.

Teroristički napadi kroz internet kanale i magistrale mogući su već dugo vremena – ali su skupi i postaju sve skuplji, kažu stručnjaci. Savezno ministarstvo unutrašnjih poslova trenutno nema konkretna saznanja da li terorističke organizacije poseduju tehnička znanja za ovakav oblik napada. Napadi “islamske države” (IS) u Nemačkoj dosad je karakterisala velika jednostavnost u postupanju pojedinaca koji su regrutovani: počinioci bi naprosto nabavili oružje ili bi, čak, upotrebljavali svakodnevne predmete (nož, sečiva) kako bi usmrtili ili povredili.

Navodni “sajber-kalifat” pod okriljem “Islamske države”, koji je izazvao uzbuđenje u 2015. godini napadima na francusku televizijsku stanicu TV5 Monde i Centralnu komandu američkih oružanih snaga, verovatnije će biti ruski pronalazak. Prema nemačkim bezbednosnim organima, iračko-sirijska teroristička grupa nije u mogućnosti izvršiti kompleksne špijunske operacije ili sabotaže u globaloj računarskoj Mreži. Postoje brojne indikacije da su napadi koji se pripisuju “sajber kalifatu” zapravo sprovedeni pod lažnom zastavom i identitetom, te da iza njih stoje hakeri pod kontrolom Kremlja, kažu izvori iz bezbednosnih struktura. Ova sporna činjenica, međutim, teško da može olakšati ranjivost državne i privatne infrastrukture, čiji je uzrok umreženost i povezanost na Internet.

Jörg Diehl , Nicolai Kwasniewski, Fabian Reinbold (Der Spiegel)

Bitcoin: pretnja po bezbednost EU i UK

Britanci i Evropska unija žele da stanu na put sajber kriminalu i izbegavanju poreza kroz pranje novca putem kripto-valuta, donosi londonski Gardijan

Kripto-valute dostigle su svoje rekordne vrednosti uprkos vestima da engleski Trezor planira obustavlja anonimnost trgovaca.

Britanija i vlade zemalja Evropske unije planiraju akciju protiv bitkoina usled rastuće zabrinutosti da se digitalna valuta koristi za pranje novca i utaje poreza

Trezor planira da reguliše bitkoin i druge digitalne valute kako bi ih uskladio sa finansijskim zakonodavstvom protiv pranja novca i borbe protiv terorizma. Trgovci će biti prisiljeni da otkriju svoj identitet, okončavajući anonimnost koja je ove valute činila atraktivnom za trgovinu drogom i druge nelegalne aktivnosti.

Prema planu koji če pokrivati čitavu EU, online platforme na kojima se trguje bitkoinima biće u obavezi da posvete dužnu pažnju klijentima kao i da prijavljuju sumnjive transakcije. Vlada Britanije pregovara o izmenama i dopunama Direktive o sprečavanju pranja novca, kako bi se osiguralo da nadležne institucije nadgledaju svoje aktivnosti.

Iz britanskog Trezora poručuju da “Radimo na rešavanju zabrinutosti u vezi sa korišćenjem kripto-valuta, razgovaramo o donošenju platformi za razmenu virtuelnih valuta i nekih obezbedilaca „digitalnih novčanika“  ali da oni budu smešteni u okviru regulacije finansiranja pranja novca i finansiranja terorizma”.

Očekuje se da će ova pravila stupiti na snagu u narednih nekoliko meseci. Iz Trezora poručuju da se digitalne valute mogu koristiti za omogućavanje kao i olakšavanje sajber kriminala. Takođe, kako kažu, “Malo je trenutnih dokaza da se virtuelne valute koriste za pranje novca, iako se očekuje porast rizičnosti za tako nešto.”

Šefovi banaka Goldman Sachs i JP Morgan kritikovali su bitkoin kao sredstvo za vršenje prevarnih radnji i drugih zločina. Pa ipak, ser Džon Kunlif (Jon Cunliffe), zamenik guvernera Engleske Banke je prošle sedmice rekao da je obim digitalnih valuta premali po da bi predstavljao sistemsku pretnju globalnoj ekonomiji. On je takođe upozorio da je bitkoin investitorima potrebno “da rade svoj domaći zadatak”.

Bitkoinom se u ponedeljak trgovalo po ceni od 11.566 dolara. U nedelju je zabeležio rekordnu vrednost od 11.800 dolara, ali je pao na 10.554 dolara zbog vesti o regulatornoj represiji.

Laburistički ministar za pitanja iz oblasti rada i zapošljavanja Džon Man (John Mann), član odbora Donjeg doma za pitanja Trezora, predložio je da poslanici veoma pažljivo pogledaju i duboju uvid u buduću regulaciju virtuelnih valuta.

On je za Dejli telegraf rekao da se “Ovi novi oblici razmene brzo šire i stoga se moramo pobrinuti da ništa nepoželjno ne ostavimo za sobom – ovo je od posebne važnosti u smislu pranja novca, terorizma ili klasične krađe.

“Bilo bi dobro kada bismo blagovremeno dobili pravi uvod to šta to, zapravo, znači. Možda je reč o tome da želimo da ubrzamo našu upotrebu ovakvih stvari u ovoj zemlji, ali ono što čini da sve ovo bude još važnije jeste to što nemamo regulatorni zaostatak.”

Stiven Barkli (Stephen Barclay), ekonomski sekretar Trezora je u oktobru, u pismenom odgovoru parlamentu izneo vladine planove. “Britanska vlada trenutno pregovara o izmenama i dopunama Direktive o sprečavanju pranja novca, koje će platforme za razmenu virtuelnih vrednosti i obezbedioce digitalnog novčanika povezati s regulativom o finansiranju pranja novca i finansiranju terorizma. Ovo će dovesti do toga da aktivnosti ovih preduzeća nadgledaju nacionalni organi kompetentni za ove oblasti.

“Vlada podržava nameru koja se nalazi iza ovih amandmana. Očekujemo da će se ovi pregovori zaključiti na nivou Evropske unije krajem 2017. ili početkom 2018. godine. “

Šta je bitkoin i da li je to loša investicija?

Bitkoin je prva, i najveća, “kripto-valuta” – digitalizovano sredstvo plaćanja kojim se može trgovati. Da je bitkoin loša investicija – to je pitanje vredno 97 milijardi dolara (doslovno, pošto je to trenutna vrednost svih bitkoina u opticaju). Bitkoin se može koristiti samo kao sredstvo razmene i u praksi je daleko važniji za “crnu ekonomiju” nego što je za većinu legitimnih načina njegove upotrebe. Nedostatak bilo kog centralnog autoriteta čini bitkoin izuzetno otpornim na cenzuru, korupciju – ili, pak regulativu. To znači da je privukao čitav niz pristalica, od libertarijanskih monetarista – koji uživaju u ideji o valuti bez inflacije i bez centralne banke – do dilera droge koji vole činjenicu da je teško (ali ne i nemoguće) pratiti bitkoin transakciju sve do fizičke osobe koja vrši tu transakciju.

Gardijan