Pejzaži 2020, okom kamere

Na ovogodišnjem konkursu iz pejzažne fotografije ‘International Landscape Photographer of the Year’, je primljeno preko 3.800 prijava profesionalnih i amaterskih fotografa iz celog sveta. Žiri međunarodnog takmičenja za pejzažnog fotografa godine je prvo suzio polje ocenjivanja na „Top 101“, a onda i dalje, dodeljujući nekoliko nagrada u kategoriji pejzažne fotografije, kao i nagradu Međunarodnog pejzažnog fotografa godine. Ona je ove godine pripala Kelvinu Juenu za njegove slike Norveške, Škotske i prizora jugozapada SAD. Organizatori su bili dovoljno predusretljivi i naklonjeni takmičarima, pa su neke od ovogodišnjih najboljih slika dali na uvid široj javnosti.

‘Čarobna noć u Tromsøu’ (prizor slikan u Norveškoj) spada u portfolio koji je Juenu doneo titulu međunarodnog pejzažnog fotografa za 2020. godinu.

01. Kelvin Juen / International Landscape Photographer of the Year’ (ILP) 2020.

02. Ledničke reke, jug Islanda. Most iz gornjeg rakursa. M. Bjegalski / ILP 2020.

03. Nacionalni park Jasper, Alberta, Kanada. Viki Mekleod / ILP

04. Gočang, Južna Koreja. Nejt Merc / ILP

05. Nacionalni park severoistočnog Grenlanda, Grenland. Krejg Megouen / ILP

06. Kiama, Australija, Gergo Rugli / ILP

07. Makroplan leda, jezero Akajaure, Nacionalni park Stora Sjofallets, Švedska

08. Beli džep, Arizona. Feliks Roser / ILP

09. Planine Adirondak, Njujork. Nikil Nagane / ILP

10. Obala jezera Cuejdel, Rumunija. Georg Popa / ILP

11. Laureat nagrade Incredible Horizon: Dine kozoroga, Nacionalni park Dolina smrti, Kalifornija Evan Vil / ILP

12. Altaj, Sinđing, Kina. Simon Su / ILP

13. Novi Meksiko, SAD, Loren Lakroa / ILP

14. Aleja santi. Scoresby Sund, istočni Grenland

15. Južna Arizona, SAD. Dejvid Svindler / ILP

16. Plaža Motukiki Beach, Zapadna obala Novog Zelanda. Sergej Aleščenko / ILP

17. Frimont, Zaliv SF, Kalifornija. Šašenk Kana / ILP

18. Jezero Litl Tipsu, Planine Keskejd, SAD / Feliks Roser / ILP

19. Tenerife, Španija. Ivan Miljak / ILP

20. Prirodni rezervat Parma Creek, Jerijong, Novi Južni Vels, Australija. Semjuel Markam / ILP

21. Planina Fudži, viđena sa jezera Kavaguči, Jamanaši, Japan. Amarate Tansavet / ILP

 

The Atlantic

 

Iz radijusa:

International Landscape Photographer

The Power of a South Pole Sunrise After Six Months of Darkness

An Epochal Discovery: A Habitable Planet Orbits Our Neighboring Star

Snapshots From a Land of Endless Night

AI kao umetnik: Nemoguća misija

Kreativnost jeste i uvek će biti ljudska, tvrdi harvardski profesor filozofije Sean Dorrance Kelly.

Bio je ti 31. mart 1913. godine kada su u Velikoj sali koncertne kuće Muzikferajn u Beču izbili neredi, usred izvođenja orkestracije pesme Albana Berga. Lomio se i nameštaj. Policija je uhapsila organizatora koncerta jer je udario Oskara Štrausa, malo poznatog kompozitora opereta. Štraus se kasnije, na suđenju, dosetkom osvrnuo na frustraciju publike. Udarac koji je zadobio, insistirao je on, bio je najskladniji zvuk tokom čitave te večeri. Istorija je donela drukčiju presudu: dirigent koncerta, ujedno i čuveni savremeni kompozitor i perjanica atonalne klasike, Arnold Schoenberg „propao“ je u tom trenutku kao možda najkreativniji i najuticajniji kompozitor dvadesetog veka.

Možda nećete uživati u Šenbergovoj disonantnoj muzici (za šta su velike šanse ukoliko nemate živaca, vremena i fokusa); muzike koja odbacuje konvencionalni tonalitet da bi rasporedila 12 nota skale prema pravilima koja ne dozvoljavaju da bilo koja prevladava. On je, međutim, promenio ono što ljudi shvataju kao muziku. To je ono što ga čini istinski kreativnim i inovativnim umetnikom. Šenbergove tehnike su sada besprekorno integrisane u sve: od filmskih partitura i brodvejskih mjuzikla, do solo deonica Milesa Davisa i Ornette Coleman-a.

Kreativnost je među najtajanstvenijim i najupečatljivijim dostignućima ljudskog postojanja. Ali, šta je to?

Kreativnost nije tek neka „novotarija našeg vremena“. I mališan za klavirom mogao bi pogoditi novu sekvencu nota, ali u nekom značajnijem, suštinskijem smislu, te note nisu kreativne. Takođe, kreativnost je ograničena istorijom: ono što se u jednom periodu ili mestu smatra kreativnom inspiracijom bi se, u nekom drugom, moglo zanemariti, shvatajući to kao smešno, glupo ili ludo. Zajednica mora prihvatiti one ideje koje su toliko dobre da su opšteprihvaćene kao kreativne.

Kao u slučaju Šenberga, ili bilo kojeg drugog savremenog umetnika, to prihvatanje ne mora biti univerzalno. Možda to prihvatanje od zajednice zaista ne bi došlo još dugi niz godina – jer, ponekad se kreativnost generacijama pogrešno odbacuje. Ali, ukoliko neka zajednica na kraju ne prihvati inovaciju, onda i nema smisla govoriti o toj zajednici kao o kreativnoj.

Napredak u veštačkoj inteligenciji doveo je do brojnih nagađanja, naime, o tome da će ljudska bića uskoro biti zamenjena mašinama u svim domenima, uključujući i oblast kreativnosti. Ray Kurzweill, futurista, predviđa da ćemo do 2029. stvoriti AI koji može proći kao prosečno obrazovano ljudsko biće. Oksfordski filozof Nik Bostrom nešto je oprezniji; Ne navodi datum, ali predlaže da filozofi i matematičari odgode svoj rad na osnovnim naučnim pitanjima do trenutka punog razvoja „superinteligencije“ naših naslednika, one inteligencije definisane kao „intelekt koji u velikoj meri premašuje kognitivne performanse ljudi u praktično svim domenima (njihovih) interesa“.

Obojica veruju da će jednom, kada se inteligencija na ljudskom nivou proizvede u mašinama, doći do naleta napretka – ono što Kurcvajl naziva „singularnošću“, a Bostrom „eksplozijom inteligencije“ – u kojoj će nas mašine vrlo brzo zameniti krupnim merama u svakom domenu. To će se dogoditi, tvrde oni, jer je nadljudsko dostignuće isto što i obično ljudsko postignuće, osim što se sva relevantna izračunavanja izvode mnogo brže, u onome što Bostrom naziva „hitrom, naprednom superinteligencijom“.

Pa, šta je u tom slučaju sa najvišim nivoom ljudskih dostignuća – kreativnim inovacijama? Da li će naše najkreativnije umetnike i mislioce masovno nadmašiti mašine?

Ne.

Ljudsko kreativno dostignuće, zbog načina na koji je ugrađeno u društvo, neće podleći napretku veštačke inteligencije. Reći drugačije značilo bi pogrešno razumeti ono što su u krajnjem zbiru ljudi, kao vrsta, a i naša kreativnost.

Ova tvrdnja nije apsolutna: ona zavisi od normi kojima dozvoljavamo da upravljaju našom kulturom, kao i naših očekivanja od tehnologije. Ljudska bića su u prošlosti pripisivala veliku moć i genijalnost čak i beživotnim totemima. Sasvim je moguće da ćemo doći do tačke kada ćemo se prema veštački inteligentnim mašinama odnositi kao toliko nadmoćnima u odnosu na nas da ćemo im prirodno pripisivati kreativnost. Ako se to dogodi, to neće biti zato što su nas mašine nadmašile. Biće to zato što ćemo sami sebe umanjiti, sebe surovo kritikovati i ocrniti.

Ljudsko kreativno dostignuće, zbog načina na koji je usađeno u društveno tkivo, neće podleći napretku veštačke inteligencije.

Ovde, takođe, prvenstveno govorim o napretku mašina kakav je nedavno viđen, sa trenutno aktuelnom paradigmom dubokog učenja kao i njenovih računarskih „naslednika“. Druge paradigme, modeli i primeri su u prošlosti upravljali istraživanjima veštačke inteligencije. Oni već nisu uspeli da ispune svoje obećanje. Još neke druge paradigme mogu se uspostaviti u budućnosti, ali ako pretpostavimo da će neka zamišljena buduća umetnička inteligencija – čije karakteristike ne možemo smisleno opisati – postići čudesne stvari, onda je to stvaranje mita, a ne obrazloženi argument o mogućnostima tehnologije.

Kreativno dostignuće različito deluje u različitim domenima. Ovde ne mogu da ponudim potpunu taksonomiju različitih vrsta kreativnosti, pa ću, kako bih naglasio, skicirati argument koji uključuje tri sasvim različita primera: muziku, igre i matematiku.

Muzika za moje uši

Nao Tokui & AI: Imaginary Landscape (2018): Tokui koristi algoritam mašinskog učenja za stvaranje panoramskih slika pronađenih u Google Street View, koje potom dopunjava „zvučnim pejzažima“ kreiranim u veštačkim neuronskim mrežama

Možemo li zamisliti mašinu takvih nadljudski kreativnih sposobnosti da dovodi do promena u onome što shvatamo kao muziku, kao što je to činio Šenberg?

To je ono za šta tvrdim da mašina ne može doseći i postići. Da vidimo zašto.

Kompjuterski sistemi za muzičku kompoziciju postoje već duže vreme. Kurcvajl je 1965. godine, sa 17 godina, koristio preteču sistema za prepoznavanje obrazaca koji danas karakterišu algoritme dubokog učenja, programirajući računar za komponovanje prepoznatljive muzike. Danas se koriste varijante ove tehnike. Algoritmi dubokog učenja mogli su, na primer, da prihvate gomilu Bahovih korala i komponuju muziku toliko karakterističnu za Bahov stil da čak i stručnjake zavarava do stepena kada misle da se radi o nekoj od Bahovih originalnih kompozicija. Ovo je mimikrija. To je ono što umetnik radi kao šegrt na praksi: kopira i usavršava stil drugih umesto da radi autentičnim, svojim originalnim glasom. Nije vrsta muzičke kreativnosti koju povezujemo sa Bahom, niti ima veze sa Šenbergovom radikalnom inovacijom.

Pa, šta u tom slučaju kažemo? Da li može postojati mašina koja, poput Šenberga, izmišlja sasvim novi način muziciranja? Naravno, možemo zamisliti, pa čak i napraviti takvu mašinu. S obzirom na algoritam koji modifikuje sopstvena pravila kompozicije, mogli bismo lako proizvesti mašinu koja čini muziku toliko različitom od one koju danas smatramo dobrom muzikom, kao što je to tada činio Šenberg.

Ali, od ove tačke stvari postaju nešto komplikovanije.

Šenberga smatramo kreativcem i inovatorom ne samo zato što je uspeo da stvori novi način komponovanja muzike, već zato što su ljudi u njemu mogli da vide viziju kakav bi svet trebalo da bude. Šenbergova vizija podrazumevala je „rezervni“, čisti, efikasni minimalizam modernosti. Njegova inovacija nije bila samo pronalaženje novog algoritma za komponovanje muzike; trebalo je pronaći način razmišljanja o tome šta je muzika koja joj omogućava da komunicira, sa zahtevima savremenosti.

Neki bi mogli da tvrde da sam lestvicu podigao previsoko. Da li to tvrdim, pitaće oni, da je mašini potreban neki mistični, nemerljivi osećaj onoga što je društveno neophodno da bi se računalo kao kreativno? Nisam – iz dva razloga.

Prvo, setite se da je predlaganjem nove, matematičke tehnike za muzičku kompoziciju, Šenberg promenio naše razumevanje muzike. Samo kreativnost ove vrste koja prkosi tradiciji zahteva neku vrstu društvene osetljivosti. Da slušaoci nisu njegovu tehniku shvatili kao ostvarivanje anti-tradicionalizma u srcu radikalne modernosti rođene u Beču s početka 20. veka, možda je ne bismo „čuli“ kao nešto estetski vredno. Poenta je ovde da radikalna kreativnost nije „ubrzana“ verzija svakodnevne kreativnosti. Šenbergovo postignuće nije brža ili bolja verzija one vrste kreativnosti koju je pokazao Oscar Strauss, ili neki drugi prosečni kompozitor: ona je suštinski različita po prirodi.

Drugo, moj argument nije da reakcija kreativca na društvenu potrebu mora biti svesna dela koje bi zadovoljilo genijalne standarde. Umesto toga, tvrdim da na taj način moramo biti u stanju da protumačimo delo. Bila bi greška tumačiti sastav mašine kao deo takve vizije sveta. Argument za ovo je jednostavan.

Tvrdnje poput Kurcvajlove – da mašine mogu dostići inteligenciju na ljudskom nivou – pretpostavljaju da je imati ljudski um samo ljudski mozak koji sledi neki skup računarskih algoritama – pogled je koji se naziva „kompjuterizam“ (uma). Ali, iako algoritmi mogu imati moralne implikacije, oni sami nisu moralni agensi, provodnici i posrednici. Majmuna iza pisaće mašine koji slučajno otkuca „Otelo“ ne možemo uvrstiti u veličanstvenog kreativnog dramskog pisca. A ukoliko je u proizvodu veličina, to je samo „nezgoda“. Proizvod mašine možemo videti kao sjajan, ali ako znamo da je on samo ishod nekog proizvoljnog čina ili algoritamskog formalizma, ne možemo ga prihvatiti kao izraz vizije za dobrobit čoveka.

Iz tog razloga, čini mi se da se ništa osim drugog čoveka ne može pravilno razumeti kao istinski kreativni umetnik. Možda će AI jednog dana ići dalje od svog računarskog formalizma, ali to bi zahtevalo skok koji je trenutno nezamisliv. Ne bismo tražili samo nove algoritme ili postupke koji simuliraju ljudsku aktivnost; tražili bismo nove stvari; građu, činjenice, ideje, informacije, koji su osnova čovekovog bića.

Jedan duplikat čovekovog  molekula bi na odgovarajući način mogao biti čovek. Mi već, međutim, imamo način da proizvedemo takvo biće: za to nam je potrebno oko devet meseci. Trenutno, mašina može da uradi samo nešto daleko manje zanimljivo od onoga što je čovek sposoban da postigne. Na primer, može da stvori muziku u Bahovom stilu – možda čak i muziku za koju neki stručnjaci misle da je bolja od Bahove. Ipak, to je samo zato što se njegova muzika može ocenjivati prema već postojećem standardu. Ono što mašina ne može je da donese promene u našim standardima za ocenjivanje kvaliteta muzike ili razumevanja šta muzika jeste ili šta ona nije.

Ovo ne znači da se negira da kreativni umetnici koriste sva sredstva kojima raspolažu i da ta sredstva (danas su sredstva zamenjena rečju „alati“) oblikuju vrstu umetnosti koju stvaraju. Truba je pomogla Dejvisu i Kolmenu da ostvare svoju kreativnost. Ali truba, sama po sebi, nije kreativna. Algoritmi veštačke inteligencije više liče na muzičke instrumente nego na ljude. Taryn Southern, bivša takmičarka iz ’Američkog idola’ je nedavno objavila album na kojem su udaraljke, melodije i akordi generisani algoritamski, mada je ona pisala tekstove i više puta doterivala algoritam instrumentacije, sve dok ovaj nije doneo željene rezultate. Početkom devedesetih, Dejvi Bouvi je učinio obrnuto: napisao je muziku i uz to koristio Mac aplikaciju pod nazivom Verbalizer da bi “pseudo slučajno“ rekombinovao rečenice u tekstovima pesama. Baš kao i prethodni alati (sredstva) muzičke industrije – od uređaja za snimanje i sintisajzera, do semplera i loopera – novi AI alati rade stimulišući i kanališući kreativne sposobnosti umetnika (i ujedno odražavajući ograničenja tih sposobnosti).

Igre bez granica

Mnogo je napisano o dostignućima sistema dubokog učenja – sistema koji su danas najbolji ’Go’ igrači na svetu. Računarski  program ’AlphaGo’ i njegove varijante su neka vrsta potvrde da je stvoren potpuno novi način igranja ove stare igre. Naučili su stručnjake da brojni potezi pri otvaranju – za koje se dugo mislilo da su nepromišljeni – mogu dovesti do pobede. Program se igra u stilu koji stručnjaci opisuju kao čudan i (ljudskom načinu shvatanja) stran. „Programi za igranje igara su ono kako zamišljam igre iz daleke budućnosti“, izjavio je Shi Yue, vrhunski igrač, govoreći o svom doživljaju programa AlphaGo. Čini se da je algoritam zaista kreativan.

U nekom značajnijem smislu i aspektu on to i jeste. Igranje igara se, međutim, razlikuje od komponovanja muzike ili pisanja romana: u igrama postoji objektivno merilo uspeha. Znamo da imamo šta da naučimo od AlphaGo-a jer vidimo da pobeđuje.

Ali to je takođe ono zbog čega Go i obitava u „domenu igračaka“ (toy domain), jednim uprošćenim slučajem, koji nam na ograničeni i oskudni način govori o raznim stvarima ovoga sveta.

En Ridler & AI: „Pad kuće Ašer“ (2017)

Sloka gore: dvanaestominutna animacija zasnovana na nemom filmu Votsona i Vebera iz 1928. godine: Ridlerova je stvorila fotografije koristeći tri odvojene neuronske mreže: jednu obučenu na njenim crtežima, drugu na crtežima napravljenim od rezultata prve mreže, i treću treniranu na crtežima napravljenim od rezultata druge.

Najosnovnija vrsta ljudske kreativnosti menja naše razumevanje sebe, jer menja shvatanje onoga što smatramo dobrim. Tome nasuprot, u vezi igre Go, priroda dobrote jednostavno nije na radaru mašinskih programa: Strategija igre je dobra onda i samo ako mašina pobedi. A ljudski život, opšte uzev, nema ovu osobinu: ne postoji objektivno merilo uspeha u najvišim oblastima postignuća. Svakako ne u umetnosti, književnosti, muzici, filozofiji ili politici. A takođe, u tom pogledu, ni u razvoju novih tehnologija.

U raznim domenima igračaka, mašine će možda moći da nas nauče nešto, nečemu, o određenoj, vrlo ograničenoj, formi kreativnosti. Ipak, pravila ovog domena su unapred formirana; sistem može uspeti samo zato što nauči da igra dobro u okviru ovih ograničenja. Ljudska kultura i ljudsko postojanje su daleko zanimljiviji od ovoga. Postoje norme kako se ljudska bića ponašaju, naravno. Ali kreativnost u pravom smislu je sposobnost promene tih normi u nekom važnom ljudskom domenu. Uspeh u domenima igračaka nije pokazatelj da je kreativnost ove temeljnije, fundamentalnije vrste dostižna.

Kao nokaut

Skeptik bi mogao tvrditi da argument deluje samo zato što ja suprotstavljam igre umetničkom geniju. Postoje i druge paradigme kreativnosti u naučnom i matematičkom području. U ovim carstvima, pitanje nije uvezano sa vizijom sveta. Radi se o tome kako stvari, zapravo, stoje.

Da li bi mašina jednog dana mogla izneti matematičke dokaze toliko daleko ispred nas, toliko napredne da jednostavno moramo odstupiti i prikloniti se njenom kreativnom geniju?

Ne.

Računari su već pomogli u značajnim matematičkim dostignućima. Ali njihovi doprinosi nisu bili naročito kreativni. Uzmimo prvu veliku teoremu dokazanu pomoću računara: teoremu o četiri boje, koja kaže da bilo koja ravna mapa može biti obojena sa najviše četiri boje na takav način da se nijedna susedna „država“ ne dodiruje sa nekom koja je iste boje (ovo se, takođe, odnosi i na zemlje na sferičnoj površini zemaljske kugle, a ne samo na dvodimenzionalnoj predstavi).

Pre skoro pola veka, 1976. godine, Keneth Apel i Volfgang Haken s Univerziteta u Ilinoisu objavili su kompjuterom potpomognuti dokaz ove teoreme. Računar je izvršio milijarde proračuna, proveravajući hiljade različitih vrsta mapa – toliko da je ljudima bilo (i ostalo) logistički neizvodljivo da provere da li je svaka mogućnost u skladu sa “pogledom” i “perspektivom” računara. Od tada, kompjuteri rutinski pomažu u širokom spektru novih dokaza koje čovek iznosi u obliku premisa i teorija.

AI & Tom Vajt: Električni ventilator (2018). Umetnik je koristio ’perceptivne mašine’, algoritme koji destiluju podatke prikupljene na hiljadama fotografija uobičajenih predmeta, sa ciljem njihove sinteze u apstraktne oblike. Dobijene rezultate zatim testira i dorađuje, sve dok ih sistem ne prepozna.

Međutim, superračunar ne radi ništa kreativno dok proverava ogroman broj slučajeva. Umesto toga, radi nešto dosadno u nepojamno mnogo navrata. Ovo se čini gotovo suprotnim od kreativnosti. Štaviše, toliko je daleko od vrste razumevanja za koje obično mislimo da bi, kao dokaz, recimo, poput matematičkog, trebalo da ponudi: jer, računar u tolikoj meri dosadno rutinski „algoritmuje“ da neki stručnjaci ove „mašinske strategije“ proistekle iz računarskih operacija uopšte ne smatraju (validnim) matematičkim dokazima. Filozof matematike i nauke Thomas Tymoczko je tvrdio da, ukoliko ne možemo čak ni da verifikujemo da li je dokaz čovekove postavke tačan i utemeljen, onda sve što zaista činimo jeste ukazivanje poverenja računsko-računarskim procesima, koji su skloni greškama.

Iako pretpostavimo da treba da verujemo takvim (iz algoritma proisteklim) rezultatima, međutim, dokazi dobijeni uz pomoć računara su, po analogiji, nešto poput komponovanja muzike uz pomoć računara. Ako nam daju vredan „proizvod“, odnosno, „konačni ishod“ (tzv. umetničko delo), to je prevashodno zbog doprinosa čoveka. Ipak, neki stručnjaci tvrde da će veštačka inteligencija moći da postigne i više od ovoga. Pretpostavimo, onda, da posedujemo krajnju, ultimativnu opciju: samostalnu mašinu koja sve nove teoreme dokazuje sama.

Da li bi jednog dana, kako tvrde Kurcvajl i Bostrom, neka ovakva mašina mogla u ogromnoj meri nadmašivati čovekovu matematičku kreativnost,? Pretpostavimo, na primer, da AI donosi rešenje nekog izuzetno važnog i teškog otvorenog problema u matematici.

Sposobnost istinske kreativnosti, one vrste kreativnosti koja ažurira, nadograđuje i usavršava naše (po prirodi ljudske) razumevanje prirode bića, u osnovi je onoga što bi ljudskost i trebalo biti.

Postoje dve mogućnosti. Prva je da je dokaz izuzetno pametan i kada stručnjaci u toj oblasti prođu kroz njega, otkriju da je tačan. U ovom slučaju, AI koja je otkrila dokaz biće nagrađena aplauzom; Čak se i sama mašina može smatrati kreativnim matematičarem. Ali, takva mašina ne bi bila dokaz singularnosti; ne bi nas toliko nadmašila u kreativnosti da, navodno, čak ne bismo mogli ni da razumemo šta je to što radi. Čak i da poseduje takvu vrstu kreativnosti na ljudskom nivou, to je ne bi neizbežno uvelo u carstvo onkog nadljudskog.

Neki matematičari su poput muzičkih virtuoza: Odlikuje ih savršeno vladanje nečim unutar već postojećeg idioma. Ali geniji kao što su Srinivāsa Aiyangār Rāmānujan, Emmy Noether ili Alexander Grothendieck su verovatno preoblikovali matematiku baš kao što je Schoenberg preoblikovao muziku. Njihova dostignuća nisu bila oličena samo u dokazivanju dugogodišnjih hipoteza, već u novim i neočekivanim oblicima rezonovanja, koji su delovali ne samo snagom njihove logike već i sposobnošću da druge matematičare argumentovano ubede u značaj njihovih inovacija. Zamišljeni AI koji donosi „pametni dokaz problema“ koji je dugo zbunjivao matematičare srodan je računarskom programu AlphaGo i njegovim varijantama: impresivan, ali nimalo nalik Šenbergu.

To nas dovodi do druge mogućnosti. Pretpostavimo da je najbolji i najsjajniji algoritam za duboko učenje labav, pa nakon izvesnog vremena kaže: „Našao sam dokaz fundamentalno nove teoreme, ali je isuviše komplikovan da bi ga razumeli i vaši najbolji matematičari.“

Ovo, zapravo, nije moguće. Dokaz koji ne mogu da razumeju ni najbolji matematičari se, zapravo, ne računa kao dokaz. Dokazivanje nečega podrazumeva da to dokazujete nekome. Kao što muzičar(ka) mora nagovoriti svoju publiku da prihvati njegov/njen estetski koncept dobre muzike, tako i matematičar mora nagovoriti druge matematičare da postoje dobri razlozi da poveruju u takvo, inovativno-kreativno viđenje istine. Da bi se neki matematički podatak smatrao valjanim dokazom, neka tvrdnja mora biti razumljiva i podržana od strane nekog nezavisnog skupa stručnjaka koji su u dobroj poziciji da je razumeju. Ako stručnjaci – koji bi trebalo da su sposobni da razumeju dokaz – to nisu u stanju, onda naučna zajednica odbija da ovaj novi način prihvati kao dokaz.

Iz tog razloga, matematika više liči na muziku nego što bi se moglo i pomisliti. Mašina nas ne bi mogla uveliko nadmašivati u kreativnosti, jer bi njeno postignuće ili bilo razumljivo – jer nas, u tom slučaju, ne bi ubedljivo nadmašilo – ili pak ne bi bilo razumljivo – jer u tom slučaju ne bismo mogli da na njen “opus” gledamo kao ostvarenje bilo kakvog kreativnog napretka.

Oko posmatrača

Inženjerstvo i primenjena nauka su, na neki način, negde između ovih primera. Postoji nešto poput objektivnog, spoljnog merila uspeha. Ne možete „pobediti“ u izgradnji mostova ili otkrivanju novih lekova onako kako možete u šahu, ali se može videti da li most pada ili je virus eliminisan. Ovi objektivni kriterijumi stupaju na snagu tek kad je domen prilično dobro preciziran: dolazi do jakih, laganih materijala, recimo, ili lekova koji uspešno suzbijaju određene bolesti. AI bi mogao pomoći u otkrivanju lekova tako što bi, u stvari, uradio isto što i AI koji je sastavio ono što je zvučalo kao dobro izvedena Bahova kantata, ili bi smislio briljantnu strategiju za Go. Poput mikroskopa, teleskopa ili kalkulatora, takav AI se pravilno shvata kao sredstvo koje omogućava čovekova otkrića – a ne kao autonomni kreativni agent „mašinskog porekla“.

Ovde vredi razmisliti o specijalnoj teoriji relativnosti. Alberta Ajnštajna pamte kao „otkrivača“ fizičkog relativiteta – ali ne zato što je prvi smislio jednačine koje bolje opisuju strukturu prostora i vremena. Džordž Ficdžerald, Hendrik Lorenc i Anri Poenkare, između ostalih, zapisali su te jednačine pre Ajnštajna. Hvaljen je i ustoličen kao otkrivač teorije jer je originalno, izvanredno i suštinski istinito razumeo šta te jednačine znače, a i bio je u stanju da to razumevanje prenese drugima.

Da bi se mašina mogla baviti fizikom koja je u bilo kom smislu uporediva s Ajnštajnovom kreativnošću, ona mora da je u stanju da druge fizičare ubedi u vrednost svojih ideja – bar toliko dobro koliko je i on sam to učinio. Što će reći, morali bismo biti u mogućnosti da prihvatimo njene „predloge“, sa ciljem da nam prenesu valjanost njihovog sopstvenog izvođenja. Ako bi takva mašina ikada i nastala, kao u alegorijskoj priči o Pinokiju, morali bismo da se prema njoj odnosimo kao prema čoveku. To znači, između ostalog, da bismo „tome“, toj mašini, morali da pripišemo ne samo inteligenciju već i ono dostojanstvo i moralnu vrednost koje odgovaraju ljudskim bićima. Čini mi se da smo daleko od ovog scenarija i nema razloga da mislimo da će nas trenutna računarska paradigma veštačke inteligencije – u svom obliku dubokog učenja ili bilo kojem drugom – ikada približiti njemu.

Kreativnost je jedna od glavnih karakteristika ljudskih bića. Sposobnost istinske kreativnosti, ona vrsta kreativnosti koja konstantno poboljšava i nadograđuje naše razumevanje prirode bića, koja menja način na koji shvatamo šta je to biti lep, ili dobar, ili istinit – ta je sposobnost osnova onoga što čovek treba biti. Ova vrsta kreativnosti, međutim, zavisi od našeg vrednosnog suda i brižnost za nju kao takvu (mašina ne poseduje takvu potrebu-instinkt). Kao što je pisac Brian Christian na jednom mestu istakao, ljudska bića se sve manje ponašaju poput bića koja bi trebalo da kreativnost vrednuju kao jednu od svojih najuzvišenijih mogućnosti, već se, tome nasuprot, pre ponašaju kao same mašine.

Koliko ljudi danas ima poslove koji od njih zahtevaju praćenje unapred određenih skripti za njihove razgovore? Koliko je u ovoj ispraznoj šaradi malo od onoga što nam je poznato kao stvaran, autentičan, kreativan i otvoren ljudski razgovor? Koliko je to, ta „konverzacija“, taj „razgovor“ umesto toga, zapravo, samo jedna vrsta poštovanja pravila onoga što je mašina u stanju da uradi? A koliko je nas – ukoliko dopuštamo da budemo uvučeni u ovakva „izvođenja scenarija“ – takođe ispražnjeno od smisla, suštine ljudskosti? Koliko vremena svakog dana dozvoljavamo sebi da budemo ispunjeni efikasnim mašinskim aktivnostima – popunjavanjem kompjuterizovanih obrazaca i upitnika, odgovaranjem na najraznovrsnije „mamce“, koji rade na naše najprizemnije impulse nalik životinjskim – „igrajući“ s njima, recimo, igrice – te unapred smišljene scenarije – igrajući igrice osmiljene radi „optimizacije naše zavisnosti“ reagovanja na sve ovo (mašinske, algoritamske mamce)?

U opasnosti smo od ove zabune i u nekim od najdubljih domena ljudskih dostignuća. Ukoliko sebi dozvolimo da kažemo da su mašinski dokazi koje ne možemo razumeti istinski „dokazi“, na primer, ustupajući društveni autoritet mašinama – tretiraćemo dostignuća matematike kao da uopšte ne zahtevaju ljudsko razumevanje. Potući ćemo jednu od naših najviših formi kreativnosti i inteligencije, i svesti ih na komadić binarnih informacija: da ili ne. Jedinica ili nula.

AI & M.C. Escher: Ether A2 

Čak i da posedujemo te informacije, one bi nam bile od male vrednosti bez izvesnog razumevanja razloga koji su u osnovi. Ne smemo izgubiti iz vida suštinski karakter rezonovanja, koji je u osnovi onoga što je matematika po sebi.

Tako je i sa umetnošću, muzikom, filozofijom i književnošću. Ukoliko sebi dopustimo da se okliznemo, pa počnemo da mašinsku „kreativnost“ tretiramo kao zamenu za svoju, tada će nam mašine zaista izgledati neshvatljivo superiorne. To će se, međutim, dogoditi zato što ćemo izgubiti nit vodilju o osnovnoj ulozi koju kreativnost igra u postojanju čoveka i ljudskosti.

Sean Dorrance Kelly predaje filozofiju na Harvardu i koautor je bestselera „Sjaj svih stvari“ (All Things Shining).

 

MIT Review

 

Iz radijusa:

AIArtists.org, The world’s largest community of artists exploring the impact of AI on art & society

Artificial Intelligence and the Arts: Toward Computational Creativity

The Past, Present, and Future of AI Art

Next Level Art and the Future of Work and Leisure

Five artists who show art’s important relationship to AI

The Rise of AI Art—and What It Means for Human Creativity

Art made by AI is selling for thousands – is it any good?

If an AI creates a work of art, who owns the rights to it?

We’ve been warned about AI and music for over 50 years, but no one’s prepared

AI and music: will we be slaves to the algorithm?

The Relationship Between Art and AI

AI Is Blurring the Definition of Artist

How AI-generated music is changing the way hits are made

AI composers create music for video games

Music and Artificial Intelligence

12 songs created by AI

AI’s Growing Role in Musical Composition

A Retrospective of AI + Music, How AI has shaped music creation and the industry

Future Prooff: AI and music

Will Artificial Intelligence Replace Human Musicians?The machines are coming, but they seem to be coming to help us create better music

Mata Hari, plesačica, striptizeta, kurtizana, špijunka  

Margaretha Gertruida Zelle MacLeod, alias Mata Hari. Berlin 1907. Kolorizacija Claudia Castro. Izvor svih fotografija: DonHollway.com

Da li je Mata Hari prouzrokovala smrt 50 hiljada vojnika u Prvom svetskom ratu?

Četiri dana policijskog isleđivanja u Skotland jardu obično su dovoljni da se otvori i najtvrdokorniji osumnjičeni. Ipak, ser Bazil Tomson, pomoćnik komesara policije i šef Specijalnog odeljenja nikada nije do kraja odgovorio na pitanje koje već čitavo stoleće intrigira istoričare. Njegova ljupka, dobro odgojena holandska zarobljenica, jedna Margareta Mekleod (Margaretha Geertruida “Margreet” MacLeod, devojačko Zelle), bila je ili neprijateljska špijunka, ili naprosto najpoznatija egzotična plesačica i kurtizana iz vremena Bel epoka: Mata Hari. Prisetila se da su je “Ispitivala tri uniformisana muškarca… na holandskom, s belgijskim akcentom“; prevodilac je “imao hrabrosti da im kaže da imam nemački naglasak”.

Skotland jard, sedište londonske policije

Bilo je to na Zapadnom frontu tokom Prvog svetskog rata: Britanija, Francuska i Belgija protiv Nemačke. “Imamo informacije da je Mata Hari od nemačke ambasade dobila 15.000 franaka”, rekao joj je Bazil. „Držaćemo vas u pritvoru zbog sumnje za špijunažu i pod optužbom da imajte falsifikovani pasoš.“

Izvodi iz datoteke M. I. 6, odeljenja britanske kontraobaveštajne službe. Mata Hari i njen francuski pasoš.

Njen istinski zločin je bio je, međutim, u tome što je bila žena lakog morala. Mata Hari je ležerno priznala dugačku listu svojih ljubavnika, od Pariza do Berlina: Ni Britanci nisu bili imuni na nju. Oficir odgovoran za uhapšenicu je tada rekao da je”Bila to jedna od najšarmantnijih izdanaka ženskog bića koje sam ikada video”, a sam Bazil je Margretu Matu Hari upamtio po stasu, kao “visoku i žilavu, blistavih tamnih očiju i tamnog tena, živahnih pokreta i držanja, inteligentna i tokom konverzacije hitra na odgovoru.“

Njena privlačnost nije bila iznenađujuća; jer, ona je još od malih nogu počela da šarmira i manipuliše muškarcima oko sebe.

Kuća u frizijskom gradu Leuvarden (Leeuwarden, ul. Kelders br. 33, desno), u kojoj je rođena Margaretha alias „Mata“ (izgorela 2013. godine i obnovljena, ali ne prema prvobitnom nacrtu).

Margaretin otac, Adam Zelle ju je još kao mladu razmazio skupocenim poklonima, kao što je recimo igračka u obliku kolica, u koja je bila upregnuta koza.

Njegova naklonost šepurenju i razmetljivom prikazivanju, kao i društvenoj pohlepi i koristoljubivosti su ga naveli u rizične spekulacije koje su porodicu doterale do bankrota i razvoda, primoravajući Margaretu da ode iz svog doma.

Najstarija od njihovo četvoro dece i jedina ćerka holandskog galanteriste i špekulanta koji ju je razmazio „kao orhideju među leptirima”, ali usput oteravši porodicu u siromaštvo, Margareta (ili Margreta) je odrasla kod rodbine. Kada je sa 16 godina otkrivena u kompromitujućoj pozi sa svojim 51-godišnjim direktorom škole, krivica nije pala tamo gde bi pala danas. Uz malo gledanja na buduće perspektive, na kraju je odgovorila na oglas kapetana Rudolfa Mekleoda, veterana iz Holandskih ratova za Istočne nezavisne kolonije, više nego dvostruko starijeg, koji je tog trenutka bio kod kuće na dopustu i tražeći „devojku prijatnog karaktera – uz mogućnost (bračne) zajednice“.

Kao mlada devojka, Margareta je poslata da živi kod rodbine. Sa 16 godina direktor škole je pokušao da je iskoristi. Usledio je skandal. Još nije napunila ni 19 godina kada je pala na Rudolfa Zelea, sifilističara sklonog kapljici i kocki, koji je bio dvaput stariji od nje. A Margret je oduvek bila slaba na muškarce u uniformi. Kao supruga oficira, Margareta se nadala da će zadržati životni standard u kojem je uživala kao devojčica.

„Skoro da mi je mogao biti otac. Videti tako zgodnog mladića bi nateralo moje srce da zakuca brže… Bila sam vrlo temperamentna. Imala sam i umetničke težnje… Želela sam da živim poput leptira na suncu.” (Margaretha MacLeod, Mata Hari)

DonHollway.com

Margareta (u prvom redu, levo) je 1897. ispratila brod na koji je bio ukrcan njen suprug (zadnji red, drugi s leva) do njegove vojne ispostave u Holandskim Istočnoindijskim ostrvima (ostrva koja nemaju ikakve veze s Indijom i Pacifikom jer su „Indies“ delimično nezavisne kolonije, pod koji se podvode karipska ostrva u Atlantiku. Jedan broj Karipskih ostrva proglašen je holandskim kolonijama, Istočni Antili). Može se primetiti da na ove fotografije nosi istu haljinu)

U holandskim kolonijama na Karibima Margret se upoznala sa Gandrungom, tradicionalnim indonezijskim plesom. Četvorica takvih javanskih plesača pojavilo se 1889. na Svetskom sajmu u Parizu. Prvobitno demonstracija ljubavi i predanosti Šri Devi, boginji pirinča i plodnosti, do MacLeodovog dana kada je ples postao jednostavan obred udvaranja. Plesačice hip-bodra, obučene u tradicionalnu nošnju uključujući ukrašenu odeću bi odabrale partnere iz publike, koji su u znak zahvalnosti „donirali“ svoj novac (što je važno za kasniji način na koji je Margaret „utrživala“ svoj ples). Gandrung se obično izvodio tokom čitave noći.

Ovakvi „erotikom nabijeni događaji“ verovatno su na mladu evropsku devojku ostavili snažan uticaj. Mlada Margreta, tek što je prevladala svoj viktorijanski moral, počela je da izučava ono što je, po njoj, spadalo u svojevrsnu polu-erotsku umetnost. Margaretin scenski debi 1898. godine u baršunastoj ljubičastoj haljini dubokog dekoltea je privlačio oči oficira, što je Rudolfa nagnalo na ispade ljubomore.

Kada je njihov sin Norman Džon umro pod sumnjivim okolnostima, MacLeodsov brak je počeo da propada. Njihova ćerka Žan Luiz (Jeanne Louise, „Non“) je preživela „trovanje“,  ali je umrla 1919. godine u 21. godini, a da nikada, zapravo, nije upoznala svoju majku.

Kao mlada koketa u vojnoj kasarni negde na sparnim Karibima, Margareta nije bila ništa bolja za „plivanje kroz bračne vode“ od Mekleoda. „Mladi poručnici me progone i zaljubljeni su u mene“, pisala je. „Teško mi je da se ponašam na način na koji moj muž ne bi imao prigovore.“ Rudolf je imao svojih problema: kocka, piće, žene, ljubomora i zlostavljanje supruge, a da ne spominjemo venerične bolesti. Kada je njihov sinčić umro, navodno otrovan od strane osvetoljubivog sluge – ali verovatnije usled urođenog sifilisa ili uzimanja svog tada aktuelnog leka – izuzetno otrovne žive – vratili su se u Holandiju i razdvojili. Njihova ćerka je stavljena pod njegovo starateljstvo. Margareta je iznova započela život. Godinama kasnije je u jednom intervjuu rekla: “Mislila sam da su sve žene koje su pobegle od muževa otišle u Pariz.”

U Gradu svetlosti

„Bez novca, putovala sam ka Parizu bez odeće u koferu. Tamo sam, kao krajnje sredstvo, i zahvaljujući svojim ženskim čarima, uspela da preživim.“

Lejdi Mekleod u haljini (gore) koju je nosila u svojim najranijim javnim nastupima. U to vreme se čak i pogled na pazuh graničio s erotikom.

Pariz je u to doba bio na svom umetničkom i kulturnom vrhuncu. Luiz Veber, Džejn Avril i Lijan Depoži su se proslavile i postale poznate po „opscenom“ kan-kanu u Mulen Ružu i kabareu Foli Beržer. U ta vremena, skandalozni način života nije trebalo niti je bilo preporučljivo sakrivati, već, naprotiv – slobodno voditi „skandalozni“ životni stil, što je bio slučaj sa poznatima. Blistava fasada je, međutim, bila samo maska za tavno siromaštvo, jedva potisnuti razvrat i odraz nivoa nejednakosti koji možda nije dostignut sve do današnjih dana. I dok su moćni muškarci u prslucima i sa šeširima otvoreno lovili svoje ljubavnice na Jelisejskim poljima i duž Sene, za jednu nezaposlenu samicu poput Margrete izbor je bio sužen i uglavnom je uključivao služenje drugima: u domaćinstvu ili seksu; kao „Grande horizontale“: Kurtizana za pripadnike visokih društvenih slojeva.

Margareta – sada u Parizu „Margeri“ (Marguérite) je tražila posao modela koji bi statirao slikarima i vajarima, ali je njena figura ocenjena kao nedostatna („previsoka“ za standarde nekih „ustanovljenih“ proporcija). Vešta u jahanju, prijavila se za posao instruktorke jahanja, a zatim, sve više zapadajući u očaj i navodno koketirajući „izletima“ u prostituciju, radeći i kao trik-jahačica u Molijerovom Cirkusu, čiji ju je vlasnik predstavio kao plesačicu u jednom salonu za gospodu ondašnje pariske elite. U to doba, bez radija, ili bioskopa, ovi saloni iz visokog društva omogućavali su bogatim i moćnim „doajenima“ da uživaju u intimnom okruženju bez „mešanja sa gologuzijom“. Bez klasične plesne obuke, previsoka da bi se mogla proslaviti kao balerina, Margeri je znala da joj treba uspostavljanje u nekom „prostoru“ koji bi je izdvojio kao nešto više od proste „kabaretske devojčure“.

Belle Époque je tada u Evropi bio sinonim zanesenosti Orijentom, kao novog vida „naturalizma“ u umetnosti, pa i u plesu. Amerikanka Isadora Dankan je, šrimera radi, postala poznata po tome što je otišla toliko daleko da se pojavljivala golih nogu i bosonoga, samo u kratkoj togi. Margeri je otišla korak dalje. Znajući da njena veština nije ležala u virtuoznosti pokreta već u seksepilu kojeg je posedovala, jedno je koristila kako bi prikrila drugo. Prizivajući svoje dane na Karibima u holandskim Istočnoindijskim Antilima, i iskoristivši status svog supruga oficira (sloveći kao njegova udovica), Margret je ušla u krugove više klase, u koje bi joj inače ulaz bio zabranjen.

Mata je februara 1905. godine imala svoje prvo ekskluzivno pojavljivanje u jednom pariskom salonu za bogatu elitu. Strategija joj je bila jednostavna; njen nastup je evocirao posvećenje Šivi, hinduističkom bogu uništenja; kombinovala je sirovu erotiku „prefarbanu“ religioznošću. Pojavila se u kostimu kojeg je sama osmislila: prozračnom velu, i s metalnim grudnjakom, čije su trake ukrašene lažnim draguljima – a onda, plešući pred slikom Šive, u sve većem zanosu, dok ne bi ostala gotovo gola; bio bi to vrhunac te tačke, kada je u finišu padala obnažena pred publiku.

Ovakav nastup u pariskoj javnosti je u potpunosti izveđen s „odećom“ od jednog komada prozračne tkanine, veština koja je među ovim „entuzijastima kulturne autentičnosti“ iz pariske elite, začudo, ostala potpuno neprimećena. Tek pošto je u časopisu namenjenom ondašnjem visokom društvu jedan ugledni kritičar grozničavo ispisao da je “Lejdi Mekleod prava Venera”, njena je karijera „mondenke“ bila zacrtana.

Fotos desno: Musée Guimet (Musée national des arts asiatiques MNAAG, 13 Mart 1905)

Na fotografijama svog prvog javnog nastupa, Mata Hari je ovde u bodiju nijanse kože (samo za ovo slikanje, mada ga u svojim predstavama zapravo nije nosila). Nastupe bi posmatralo na stotine posetilaca, uključujući i visoke državnike.

„Dok plešem zaboravim ženu u sebi, tako da kad samu sebe do kraja podam Šivi – što se ogleda u sklizavanju mog vela s kukova – iako stojim naga pred svima samo jedan sekund – u meni to nikad nije proizvodilo bilo kakvu emociju… izuzev radoznalosti kako je publika, podstaknuta mojim plesom, raspoložena u tom trenutku.”

Jutro nakon njenog prvog nastupa, svi su pariski listovi već izvestili o novoj zvezdi na pariskom nebu. „Gal“ je njenu tačku okarakterisao kao “entreša“ (entrechats), „odskok kojim (Mata) daleko nadvisuje naše klasične plesače”. „Press“ je pisao da “ona pleše svim svojim mišićima, čitavim telom, nadilazeći na taj način uobičajene metode“.Pariski Lajf je njen rad opisao sažetije: “Ona nosi kostim bayadère, južnoindijske plesačice, najjednostavniji mogući, a prema kraju ga još više pojednostavljuje.” Godine 1905. je fenomenalna Mata Hari bila senzacija Grada svetlosti. Njena bi se scenska priča menjala kad god bi zaželela: bila bi kćer hinduističkog sveštenika i bele žene, ili proizvod ‘bezobrazluka’ škotskog lorda i malajske zavodnice koja je umrla pri porođaju, ostavljajući je da bude odgajana kao plesačica hrama, unoseći tajne misterioznog Orijenta u salone evropskog visokog društva.

DonHollway.com

Od erotske plesašice, Mata Hari je napravila ključni skok ka umetnici. Došla je pod pokroviteljstvo Gabrijela Astruka, poznatog po tome što je u Francusku doveo Ruski balet Monte Karla (Ballets Russes de  Monte Carlo). Astruk je rezervisao njen nastup u Olimpiji, legendarnoj pariskoj dvorani, zakupivši je za 10.000 zlatnih franaka.

„Ples je jedna pesma u kojoj je svaki pokret jedna reč.“

Rudolph MacLeod je podneo zahtev za razvod, koristeći u pravnom postupku njene u javnosti prisutne „sličice“ na kojima je u polunagom izdanju, a kao dokaz Margretinog „iskvarenog“ karaktera. Otac, koji ju je kao devojčicu odveo rođacima da je podižu u trenutku kada mu se poslovni brod nasukao, unovčio je njenu slavu pristajući na knjigu tipa „iskreno od A do Š“. Deset godina kasnije, njena bol je i dalje odjekivala transkriptom s isledničkog postupka: „… Moj se otac oženio tom ženom. Uvek sam mu slala novac… Dva pisca su otišla do njega, zanimajući se da li bi im mogao „pozajmiti“ svoje ime, a ona (njegova supruga) je napisala tu knjigu, dok je otac dao fotografije. Bila sam vrlo nesrećna zbog te grozne knjige. Ona ju je napisala, a moj otac dao svoje ime… i jednog dana je osvanula u 60 hiljada primeraka […] koju su svi kupili.“

„Bila je to velika tragedija u mom životu.”

Sigmund Frojd tek što je svetu izneo i počeo da razrađuje svoju teoriju o libidu, iako danas deluje očigledno da je Margreta bila u potrazi za očevom/očinskom figurom, u pokušaju da povrati svoje detinjstvo, želeći da je „predmet“ naklonosti starijeg, moćnog čoveka naučivši na teži način da je naklonost muškaraca mogla osvojiti seksom.

„Nikad nisam umela da dobro plešem. Ljudi su dolazili da me vide jer sam se prva javno usudila da se skinem do kraja.“

“Sa svakim velom koji bih zbacila, moj bi se uspeh dodatno uvećavao. Pretvarajući se da svoje plesne tačke uzimam za veoma umetničke i „pune karaktera“, i u tom stilu hvaleći tu svoju umetnost, publika je napokon shvatila golotinju (na moj način), i tako je još uvek (percipira).”

Evropska zdravica i srdačan „prijem“

Kao umetnica, Margreta „Mata“ Hari stekla je pravo i privilegiju na ulazak u salone bogatih i moćnih; kao „demi-mondenka“ (demimondain), odnosno kurtizana ljudi iz visokog društva, našla je put do njihovih kreveta. “Od trenutka kada sam im predstavila svoje javanske plesove, moja je sudbina bila promtno zacrtana”, evocirala se na jednom mestu. “…Dobila sam zaštitu najbogatijih stranaca, koju nisam propuštala da iskoristim.” Lista njenih ljubavnika je ujedno i lista slavnih eminencija na razmeđi dva stoleća: kompozitori Žil Masne i Đakomo Pučini; finansijski mogul baron Anri de Rotšild; čokoladijer Gaston Dumenje; francuski ambasadori u Japanu, Holandiji i Sjedinjenim Državama; francuski ministar rata. Bankar Feliks Ksavije Ruso smestio ju je u seoski dvorac nadomak Tura (Tours), zamka u pariskom predgrađu s finim nameštajem i trkačkim konjima, obezbedivši joj trenera i kompletnu poslugu – potez kojim je sebe odveo u finansijsku propast.

Iscrpevši Francusku, Mata Hari je sa svojom tačkom potom otputovala u Španiju, a onda i u Italiju, Rusiju, Austriju i Nemačku. U Berlinu je svojoj listi pridodala i bogatog oficira Alfreda Kiperta, koji joj je „kao poklon“ dao 300.000 zlatnih maraka (danas preko 4.47 miliona dolara); potom, i vojvoda od Kamberlenda, rođak engleskog kralja Džordža Drugog, koji je stao na stranu Nemačke, oženivši sina Kajzerovom ćerkom; osvojila je čak i prestolonaslednika Vilhelma. Jedan Francuz koji je s Matom Hari uradio intervju je o njoj napisao: “Postala je Berlinrka (Berlinoise), i govori nemački s tek minimalnim orijentalnim akcentom.”

Ljubavnica muške elite

Na jednoj od slika dole je Žil Kambon, francuski ambasador u Sjedinjenim Državama, Španiji i Nemačkoj. Tokom Prvog svetskog rata bio je šef političkog odeljenja Francuskog ministarstva spoljnih poslova. Tu je i general Adolf-Pjer Mesimi, francuski ministar rata (Optužen za neuspeli francuski plan XVII, bio je primoran da podnese ostavku 26. avgusta 1914). Ne treba skrajnuti ni kapetana nemačke vojske Alfreda Kieperta, koji je Matu Hari vodio da posmatra manevre nemačke vojske. Kada ga je njegova supruga Marta, Mađarica, naterala da prekine tu aferu, poklonio je Margreti  300.000 zlatnih maraka. Trešnja na torti bio je prestolonaslednik Vilhelm Nemački. Mata Hari se hvalila: „Već sam bila (njegova ljubavnica), i mogu s njim da činim šta god poželim.“

Ljubiteljka mode

Na slikama gore, Margret je na Lonšanu (01 i 02 s leva nadesno) tokom konjičke manifestacije „Jesenji trofej“ (Longchamps, Prix d’Automne) 4. oktobra 1908. 03. U Berlinu, 1907, potom 04. u pariskom “Odeonu” (1910). U donjem redu slike iznad, prva s leva nadesno, na sebi ima bundu od hermelina i plašt od lisice, 02 u kabareu Folies Bèrgere, 1913, i u vrtu svog imanja u Nojiu na Seni (Neuilly-sur-Seine), diplomatskoj i rezidencijalnoj četvrti na zapadu Pariza.

Berlin, 1906. Hermelin ide sa čime god. Druga s leva, Mata u Monte Karlu (1911)

U istoj haljini, gore i dole (1913?)

Mata Hari je početkom 1914. godine otpočela svoj šestomesečni angažman po ugovoru potpisanim s berlinskim Metropolom, počevši da nastupa od tog septembra, za 48.000 maraka (danas oko 700.000 dolara). Njene berlinske tačke nisu zahtevale golotinju, što je bio njen jedini zahtev tokom pregovora o angažmanu. Međutim, tog je jula Austrija napala Srbiju.

Veliki rat

Nemačka pešadija, Druga bitka kod Ipra, 21. aprila – 25. maja 1915 (šlemovi sa šiljkom na vrhu, tzv. ‘Pickelhaube’, ukinuti 1916.)

Od samog početka, od atentata na nadvojvodu Franca Ferdinanda Austrijskog i njegovu suprugu Sofiju, nasilje u Prvom svetskom ratu nije se ograničavalo samo na muškarce. Nemci su u okupiranoj Belgiji zatvorili britansku sestru Edith Cavell zbog izdaje, nakon što je zdušno pomagla ranjenim britanskim i francuskim vojnicima, kao i belgijskim i francuskim vojno sposobnim civilima da dopru do neutralne Holandije. Vojni sudu joj je odredio smrtnu kaznu, i streljana 12. oktobra 1915. godine. Njena smrt je za Saveznike postala moćnije sredstvo no što je Edit ikada bila za života, postavši efikasno propagandno sredstvo koje je ohrabrivalo fizički i mentalno sposobne muškarce da se prijave u vojsku, u broju većem od onog broja muških glava kojima je pomogla da pređu u Holandiju. Nemački podsekretar za spoljne poslove, dr Alfred Cimerman je rekao: „Nema sumnje da je tako užasno što je ova žena pogubljena; ali razmislite samo šta bi se dogodilo sa državom, posebno u vreme rata, ako bi ugrožavanje bezbednosti njenih vojski prošlo nekažnjeno ’samo’ zato što su te prestupe počinile žene.” Kakva teška je lekcija njena smrt, pouka kako izbeći smrt mnogih Francuza (kraće rečeno: ni žene u ratu da ne budu pošteđene prekog suda, preventive od izdaje).

Nemci su joj po dolasku u Berlin zaplenili krzno, nakit i prtljag „jer je Parižanka“, ili je to, možda, bila samo nepristojna tehnika regrutovanja (postaviti je odmah na mesto koje joj pripada“). Karl Kromer, nemački konzul u Amsterdamu joj je ponudio 20 hiljada franaka za „šaputanja na jastuku“ sa francuskim oficirima. Štaviše, ako bi se ti „šaptaji“ pokazali vrednim, “Onda”, rekao joj je, “možete imati sve što želite.”

Mata Hari nikada nije odbijala novac od muškarca. Kao naknadu za stvari koje su joj u Berlinu oduzeli, ona je njima uzimala – novac. “Mojih je sada 20 hiljada franaka u džepu, ispratila sam Kromera do vrata.”

Britanski agenti u Holandiji shvatili su da ima dogovor s Nemcima i o tome upozorili Francuze: „Policija i vojska smatraju da je ne treba smatrati osobom koju ne treba posmatrati kao sumnjivu, pa bi njeno buduće kretanje trebalo nadgledati.“

Slike iznad prikazuju Margret nakon njenog poslednjeg nastupa kao plesačice (Holandija, mart 1915), i u Amsterdamu 1915. godine, otprilike u trenutku kada su je Nemci prvi put “zamolili” da špijunira Francuze.

Izbačena iz Nemačke, poznato je da je Mata Hari prvu godinu rata provela u neutralnoj Holandiji, u kući koju joj je obezbedio njen tada „najsvežiji“ ljubavnik, belgijski pukovnik Eduard Willem, Baron van der Capellen. Britanka je tvrdila da je provodila vreme obučavajući se kao “agent AF 44” u školi za špijune u okupiranom Antverpenu; ovu školu je vodila zloglasna “Crvena tigrica”, frojlajn Dr. Elsbet Šragmiler (Elsbeth Schragmuller). Šragmilerova je 1913. godine stekla doktorat iz politikologije; ušla je u rat angažovanjem na filtriranju presretnute komunikacije. Ubrzo je prešla na prikupljanje obaveštajnih podataka, što ju je dovelo do prenosa svog znanja i iskustva budućim nemačkim špijunima. Imala je reputaciju surove osobe jer je od aspiranata zahtevala bezobzirnu disciplinu, mada je njen identitet ostao tajna još dugo nakon završetka Velikog rata. Mata Hari nikada nije spomenula da je ikada upoznala-susrela Šragmilerovu. Nakon rata, Elsbet je priznala da je Mata Hari bila nemačka špijunka, ali je tvrdila da nikada nije otkrila bilo kakve značajnije informacije.

Kapetan Vladimir Maslov (Vlamir „Vadim“ de Masslof) bio je izdanak ruske aristokratske porodice, star tek 21 godinu – otprilike mlad koliko i sin Mate Hari – i njihova je veza odražavala sve suprotnosti njenih dotadašnjih afiniteta, po pravilu usmerenih ka bogatim starijim muškarcima. Delimičan razlog zbog kojeg je pristala da špijunira, rekla je tokom ispitivanja, bila je nada da će zaraditi „dovoljno novca da Vadima de Masslofa više nikada neću morati da varam sa drugim muškarcima“. Na jednoj fotografiji (koju je možda snimila sama Mata Hari), on je s njom u Parizu 1916. godine, delimično oslepljen usled nemačkog otrovnog gasa (slika dole). Nakon rata se oženio, vratio u Rusiju, da bi nestao u vrtlogu Revolucije.

„Volim oficire. Volela sam ih čitavog života. Više volim da sam ljubavnica lošeg oficira nego bogatog bankara. Najveće mi je zadovoljstvo da spavam s njima, bez ikakvog razmišljanja o novcu. Štaviše, volim da upoređujem različite nacionalnosti.”

Po povratku u Pariz, Mata Hari je svoju slabost ka uniformama demonstrirala sa 21-godišnjim kapetanom Vladimirom Maslovom iz Specijalne carske ruske pukovnije, stacioniranim na Zapadnom frontu. Druženje sa Rusom bi privuklo pažnju francuske vlasti čak i da nije bila špijunka. Kapetan Žorž Laduz iz Drugog biroa (Deuxième Bureau), francuske vojne obaveštajne službe je pretpostavio da je Margret nemačka agentkinja, ali je nameravao da je preobrati u špijunku koja će raditi za Francusku. “Obećajte mi samo”, rekao joj je, “da nećete zavesti nijednog francuskog oficira.”

Georges Ladoux

Georges Ladoux

“Tražim milion zlatnih franaka”, rekla mu je. „Nemam nameru da se mesecima družim i kamčim (od Nemaca) neke sitnice (od podataka). Izvešću jedan veliki udar, i onda odlazim.” Planirala je da ponovo uspostavi kontakt s nemačkom obaveštajnom službom i krene u akciju – korak po korak, krevet po krevet, ponovo ulazeći u krugove pripadnika visoke vojne komande. „Već sam bila ljubavnica prestolonaslednika, i na meni je bilo da li želim da ga ponovo vidim… Ovde, ja sam samo dama noći; a tamo, tretirali su me kao kraljicu.“ Na slici desno je kapetan Žorž Laduz (Georges Ladoux) iz Drugog biroa, vojne obaveštajne službe Francuske. U istrazi je učestvovao i ser Bazil Tomson (dole, levo), pomoćnik komesara policije i šef Specijalnog odeljenja Skotland Jarda. Na slici dole desno je major Arnold Kalle, nemački vojni ataše u madridskoj ambasadi u Berlinu. Mata Hari je nameravala da ga iskoristi. Umesto toga, on je iskoristio nju.

Dvostruki agent

Bazil Tomson

Bazil Tomson

Kako joj je uskraćen pristup u Nemačku, a u nedostatku instrukcija od Laduza, ciljala je na najbližeg nemačkog „kapitalca“: majora Arnolda Kalea, iz ambasade Berlina u Madridu. “Učinila sam ono što žena radi u takvim okolnostima kad želi da osvoji džentlmena”, prisetila se, “i ubrzo sam shvatila… Kale je bio moj.” On joj se izlanuo da je poslata podmornica za evakuaciju nemačkih i turskih oficira u Francuski Maroko, kako bi tamo podigli ustanak protiv francuskih vlasti.

Arnold Kale

Arnold Kale

Te noći je trijumfalno, ako ne i nepromišljeno, ovo prijavila Parizu – sada kada više nije bila pod sumnjom Francuza , i prostosrdačno, da bi narednog dana tokom ručka, jednako nepromišljeno, to isto ponovila pukovniku Žozefu Siril-Denvinju, vojnom atašeu francuske ambasade.

Sve vreme dok je ona „obrađivala“ Kalea, on je, međutim, „obrađivao“ nju. Priča o podmornici bila je lažna. Rekao joj je da su Nemci uspešno provalili u francuski sistem šifrovanja, i znali da ta vest više nije tajna. Mata Hari ne samo što nije posumnjala, već je Denvinju prijavila da su Nemci razotkrili francuski metod šifrovanja… zanemarivši da mu „usput“ spomene i predujam od 3. 500 franaka koji joj je Kale kako bi špijunirala Francuze u korist Nemaca.

Na slici desno je general-major Žozef Siril Magdalen Denvinj (Joseph Cirille Magdelaine Denvignes).

Arnold Kale je januara 1917. radio-vezom poslao poruku Berlinu da sarađuje sa špijunom pod kodnim imenom H-21. Francuska prislušna stanica na Ajfelovom tornju (slika dole levo) je presrela šifrovanu poruku, u kodu koji su engleski kriptografi prethodno razbili u Sobi 40 zgrade Riplijevog Admiraliteta u Vajtholu, koja se nalazila odmah do kancelarije načelnika Britanske kraljevske mornarice, ser Džona Dželikoa (gromko odjekujuće titule „Office of First Sea Lord, Sir John Jellicoe“). Kad su Nemci izlanuli da je plaćanje trebalo da se pošalje sluškinji Mate Hari na njenu adresu u Holandiji, otkriven je identitet H-21. Sve su to bili dovoljni dokazi da je Francuzi uhapse.

Bilo je navedeno da su Nemci znali da je sistem šifrovanja provaljen i da su ga upotrebili kako bi namamili Francuze da se dvostruko obavežu: ili će uhapsiti svoju agentkinju kao izdajnika ili će nastaviti da je koriste, dopuštajući Berlinu da Parizu servira lažne podatke. Retrospektivno i sa ove distance, deluje prilično sumnjivo da su Nemci znali za provaljene šifre, jer su samo dve nedelje kasnije koristili istu kriptografiju za slanje Telegrama Cimermanu u Meksiko (koji je isprovocirao Sjedinjene Države da uđu u rat – ishod koji su Amerikanci izvesno želeli da izbegnu).

Ono što Margret nije znala je da je Pariz, prisluškujući vojnu radio-komunikaciju s Ajfelove kule, takođe provalio nemački sistem šifrovanja, ali su to Nemci znali pa su, shodno tome, nastavili da ga koriste za širenje dezinformacija. Kada su transkripti otkrili da Kale upravlja „jednim agentom van Španije“, i da bi isplatu trebalo transferisati na adresu Mate Hari u Amsterdamu, njena je sudbina bila zapečaćena. Vratila se u Pariz, gde je uvidela da je  Denvinj izbegava. Laduz je tvrdio da ne zna ništa o nemačkoj podmornici na misiji potpaljivanja ustanka u Francuskom Maroku, ili pak priče o provaljenim (francuskim) šiframa. De Massloffovi nadređeni su mu zabranili da i dalje održava vezu sa Margret. Uhapšena je 13. februara 1917, u sobi hotela “Jelisejska palata”, na osnovu optužnice koja ju je teretila za špijunažu.

U ulozi zatvorenice

Pet meseci je bila izolovana u zloglasnom pariskom zatvoru Sen Lazar (Saint-Lazare), memljivoj i mračnoj „Bastilji svog doba“. Istražni sudija Pjer Bušardon (Pierre Bouchardon) iz Ministarstva pravde, s nadimkom “Veliki inkvizitor” je već odlučio o njenoj krivici. “Od prvog razgovora (s njom) imao sam intuiciju da sam u društvu osobe koju plaćaju naši neprijatelji”, prisetio se on.

“…Pri bledunjavoj svetlosti koja se probijala u zatvorsko dvorište, Margret nije bila ni nalik na plesačicu koja je do pre neki dan očaravala tolike muškarce… Mačkasta, podatna i izveštačena, svikla da na kocku stavlja sve i svašta bez imalo skrupula, bez sažaljenja, uvek spremna da se grabežljivo dohvati nečijeg bogatstva, ostavljajući ljubavnike pomućenih mozgova, bila je rođena špijunka“. (naglašeno u originalu)

Nakon višemesečnog boravka u pritvoru u prilično sumornim uslovima, nekadašnja senzacija Pariza molila je Bušardona, „Ne mogu da podnesem ovaj život. Radije bih se obesila o rešetke svog prozora, nego da dalje živim ovako.” U vreme kad je Laduz pravio transkripte po nju inkriminišuće radio-komunikacije, ona je priznala da je uzimala nemački novac, ali uz to još i negodujući, jer “…Ne može biti da su Nemci (tako) bacili francusku obaveštajnu službu na lažni trag… da telegrafišu samo ono što oni žele da (vi Francuzi) doznate?” (odnosno,da lažnim depešama obmanjuju francusku obaveštajnu službu).

Zatvor Sen Lazar na severu Pariza

Sen Lazar je nastao na mestu leprozarijuma u ​​vreme Vladavine terora („Strahovlade“) 1793. Početkom devetnaestog veka je prerastao u ženski zatvor, prljav i leden – nije bilo grejanja.

Nakon svoje prve noći provedene u tapaciranoj ćeliji bloka u kojem su držali samoubice, Margret Hari, koja je do pre samo neki dan tako luksuzno živela, sada je tavorila izolovana od svih u odeljenju poznatom kao „Menažerija“ (La Menagerie), jer je bila puna „životinjica“ poput pacova, vaški i buva. Obroci su joj bili svedeni na supu i hleb, uz petnaest minuta vežbanja dnevno, i mesa koje je dobijala jednom sedmično. Jedine njene pratiteljke bile su sestre iz reda Mari-Žozef (Marie-Joseph), koje su posećivale zatvorenike.

Njen advokat, nesposobni i neefikasni Eduar Kline (Edouard Clunet), koji je takođe bio jedan od njenih bivših ljubavnika, bezuspešno protestovao protiv uslova u kojima se Margret nalazila. Glavni islednik, kapetan Pierre Bouchardon ju je često posećivao kako bi je „roštiljao“. Margret Hari se više od pet meseci postojano držala svoje priče: da je bila špijunka koja je radila u korist Francuske, a ne protiv nje. Ni žalbe koje je uložila holandska vlada nisu urodile plodom. Uporno je tvrdila da je nevina, sve do trenutka kada je 24. jula izvedena pred sud.

Zgrada zatvora Saint-Lazare je 1935. najvećim delom srušena. Ostale su samo ambulanta i kapela, koji su od novembra 2005. dobili status istorijskih spomenika.

Soupir, Francuska, maja 1917.

U vreme dok je Mata Hari isleđivana u Sen-Lazaru, pod optužbom da je prouzrokovala smrt 50.000 francuskih vojnika, 10. aprila je francuski general Rober Nivel (Robert Nivelle) na severu zemlje otpočeo drugu bitku kod reke En (Bataille de l’Aisne, zapravo tri bitke, 1914, 1917 i u proleće 1918). Nakon šestodnevne artiljerijsko-puščane vatre iz 5.300 komada oružja, kampanje koja je služila samo kao upozorenje Nemcima na predstojeći napad, 480.000 Francuza je napalo greben „Staze dama“ (Chemins des Dames), našavši se u raljama koncentrisane mitraljeske vatre. Saveznici su samo prvog dana pretrpeli nedsaglediv gubitak: imali su 40.000 žrtava. Do 25. aprila je stradalo 271 ljudi (što vojnika a što civila), kada je ofanziva opozvana. Nivel je pao u nemilost, podnevši ostavku. Gotovo polovina francuske vojske na Zapadnom frontu se zbog toga pobunilo. Početkom juna je došao novi zapovednik, general Filip Peten (Philippe Pétain), organizujući gotovo 3.500 prekih vojnih sudova, što je dovelo do izricanja preko 600 smrtnih kazni, od kojih su 43 izvršene.

Francuskoj je pretio defetizam, uzrokujući čistke kakve nisu viđene još od Vladavine terora odnosno Strahovlade iz 1793. Na svom su tlu francuske vlasti streljale preko 300 građana optuženih za špijunažu, uključujući gotovo trideset političara koji su se „drznuli“ da iznađu mirno rešenje,  i najmanje dve žene. Mata Hari, koji uz to nije bila ni francuska državljanka, nije imala nikakve šanse.

Suđenje koje je u istoriji pravnih nauka poznato kao “Republika Francuska protiv Margarete Gertrude Mekleod-Zele” je počelo 24. jula 1917. godine i trajalo je samo dva dana. Neubedljivi dokazi, poput provaljenog sistema šifriranja, koji je imao status državne tajne, nedopušteno joj je prišiveno uz suđenje u neprihvatljivom maniru. Tužilaštvo je, tvrdeći da je ona prodavala tajne Nemcima i da francuskoj obaveštajnoj službi ništa prijavljivala ništa izuzev nemačkih dezinformacija, bacilo je na nju krivicu za smrt 50 hiljada francuskih vojnika. U vezi dokaznog materijala, tužilac André Mornet je priznao da “nije bilo dovoljno činjenica da toj mački stanemo na rep”, ali je sudijama trebalo samo 45 minuta da donesu presudu po kojoj je Margret proglašena krivom i osuđena na smrt. Novine su izvestile da je Mata Hari tada uzviknula: „To je nemoguće!“. (slika gore levo: Mata Hari na suđenju)

15. oktobar 1917

U zoru 15. oktobra, u momentu kada je izvedena na konjički plato Šatoa de Vansen (Chateau de Vincennes) na istoku Pariza, ona se već pomirila sa svojom sudbinom. Lepo odevena, smirena, bez ičije je pomoći došla do stuba za koji je trebalo da je vežu, odbila je povez preko očiju. Major koji je komandovao streljačkim odredom je u tom trenutku rekao, „Po volji Božjoj. Ova dama zna kako se umire.”

Nije napravljen nijedan snimak njenog pogubljenja. Osim u daljem tekstu, internetom kruže fotografije preuzete iz raznoraznih filmskih žurnala te epohe, posebno francuskih nemih filmskih novosti iz 1921. godine; tu je i film o njoj iz 1964. godine, u kojem je „agentkinju H21“ igrala  Žana Moro (Jeanne Moreau), uz Žan-Luja Trentinjana.

Po izjavi jednog očevica, britanskog novinara Henrija Vejlza, prvi nagoveštaj da je njena molba za pomilovanje odbijena nastupio je u praskozorje, kada su je izveli iz ćelije i odveli u automobil, koji je zatim pojurio u kasarnu, gde ju je čekao streljački odred.

Nikada i ni u jednoj prilici, gvozdena volja nije izneverila ovu lepu ženu. Otac Arboz, u pratnji dve časne sestre, kapetana Bušardona, i njenog advokata Metra Klunea, ušli su u njenu ćeliju, gde je još spavala – mirnim i spokojnim snom, kako su napomenuli ključari kazamata i neki od zatvorenika.

Sestre su je nežno protresle. Ustala je i rečeno joj je da je došao njen čas. „Mogu li još samo da napišem dva pisma?“ Bilo je to jedino što je tražila.

Kapetan Bušardon se odmah saglasio i dati su joj pero, mastilo, papir i koverte. Sela je na ivicu kreveta i u grozničavoj žurbi ih napisala. Predala ih je pod nadzorom svog advokata.

Zatim je obukla čarape, crne, svilene, od onih „filmskih stvari“, koje su u ovim okolnostima delovale nekako groteskno. Obula je svoje papuče s visokom potpeticom i preko gležnjeva vezala njihove svilene trake.

Ustala je i uzela dugački ogrtač od crnog baršuna, ivica obrubljenih krznom i s ogromnim četvrtastim krznenim okovratnikom prebačenim preko leđa, uzetog sa čiviluka koji se nalazio ponad uzglavlja ćelijskog kreveta. Prebacila je ovaj ogrtač preko teškog svilenog kimona, kojeg je nosila preko spavaćice.

Njena bujna crna kosa bila je uvijena u pletenice. Stavila je veliki, lepršavi crni šešir od filca sa crnom svilenom trakom svezanom u mašnu. Lagano i ravnodušno, kako se činilo, navukla je par crnih dečjih rukavica a zatim mirno rekla:

‘Spremna sam.’

Okupljeni su polako izašli iz njene ćelije uputivši se ka automobilu koji je čekao. Auto je projurio kroz srce još usnulog grada. Bilo je jedva pola pet ujutro, a sunce još nije bilo izašlo. Vozeći pravo kroz Pariz, automobil se uputio ka Kasarni Vansen (Caserne de Vincennes), starom utvrđenju koje su Nemci sravnili 1870. godine. (Na slici iznad, levo: Islednici, kapetan Pjer Bušardon (levo) i tužilac, kapetan Andre Morne, izgledaju zadovoljni sobom na dan pogubljenja Mate Hari).

Autentične fotografije streljačkog odreda i posmatrača tokoom pogubljenja Mate Hari. Ona se ne vidi. Streljački odred postrojen je s desne strane.

Vojnici su se već pripremili za pogubljenje. Dvanaest alžirskih Zuava od kojih je sačinjen streljački vod je stajalo postrojeno s puškama na gotovs. Iza njih je stajao jedan podoficir s izvučenim mačem. Automobil se zaustavio i iz njega je izašla Mata Hari, uputivši se pravo do mesta na kojem se uzdizala humka visoka dva ili dva i po metra; služila je kao pozadina za puščane metke koji bi mogli da promaše metu (Zuavi su pripadnici lakog pešadijskog korpusa u francuskoj vojsci, prvobitno formiranog od Alžiraca, koji su dugo vojevali u svojim tradicionalnim uniformama).

Dok je otac Arboz razgovarao s osuđenicom, prišao je francuski oficir noseći parče belog suknenog platna. “Povez za oči”, šapatom se obratio časnim sestrama koje su stajale u blizini, uručivši im ga. “Moram li da ga stavim?”, upitala je, obraćajući se svom advokatu, očiju uprtih u povez.

Metr Klune, njen advokat se obratio francuskom oficiru s ovim pitanjem. “Ukoliko gospođa preferira da joj se ne stavlja povez, onda nije potreban”, odgovorio je službenik, žurno se okrenuvši od njega.

Mata Hari nije bila vezana niti je imala povez preko očiju. Netremice je gledala u svoje dželate, kada su sveštenik, časne sestre i njen advokat odstupili od nje. Oficir koji je komandovao streljačkim odredom je svoje ljude nadgledao poput sokola, kako niko od njih ne bi mogao da ispituje pušku u pokušaju da otkrije da li je baš njemu dopala ta sreća pa da ispali praznu čauru bez zrna, ćorak koji se po tradiciji nalazi u jednoj od pušaka svakog streljačkog voda; izgledao je kao da mu je laknulo što će ovaj ‘posao’ uskoro biti okončan.

Oštra, prodorna komanda po kojoj je dvanaest pripadnika streljačkog odreda zauzelo stav, čekajući na signal za paljbu. Još jedna naredba, i kundaci su im bili na ramenima; svako od njih je niz svoju cev nišanio u grudi žene koja im je bila meta.

Nijedan joj se mišić nije ni najmanje trznuo.

Zaduženi podoficir pomerio se na položaj gde su ga vojnici mogli videti uglom očiju. Izvukao je mač i podigao iznad sebe, Potom ga je spustio.

Sunce je do tog trenutka već izašlo, blistajući na uglačanom sečivu poput luka u padu. Istovremeno je odjeknuo zvuk paljbe. Iz cevi svake puške suknuo je plamen, uz sive pramenove dima iz cevi. Muškarci su automatski spustili svoje oružje do nogu.

Nakon plotuna, Mata Hari je pala. Nije umrla onako kako glumci i zvezde pokretnih slika odigraju scenu umiranja – kada gledaoci poveruju da ljudi umiru odmah pošto su streljani. Nije digla ruke niti je posrnula napred ili nazad.

Umesto toga, činilo se da će se srušiti. Polako, po inerciji, spustila se na kolena, glave koja nijednog trenutka nije klonula, bez i najmanje promene u izrazu lica. U deliću sekunde činilo se da se zateturala, na kolenima, gledajući pravo u one koji su joj oduzeli život. Potom je klonula unatrag, savijajući se u struku, nogu podvijenih ispod nje. Ležala je ničice, nepomična, s licem okrenutim ka nebu.

Podoficir, koji je bio u pratnji potporučnika, izvukao je svoj revolver iz velike, crne futrole okačene o opasač. Sagnuvši se nad nju, stavio je cev oružja gotovo – ali ne sasvim – na levu slepoočnicu špijunke. Povukao je obarač a metak iz revolvera joj je razneo mozak.

Mata Hari je sada izvesno bila mrtva.

Po izdavanju naredbe za paljbu, jedan od vojnika se onesvestio. Jedanaest metaka pogodilo je Matu Hari, jedan od njih prošao joj je kroz srce. Njeno telo – s obzirom da se nije javio iko ko bi na njega polagao prava – poklonjeno je medicinskom institutu Univerziteta u Parizu, da bi tamo bilo izgubljeno za istoriju.

U jednom drugom obrtu koji se nedugo potom desio, i Laduz i Denvinj uhapšeni su zbog špijunaže. Obojica su na kraju puštena iz neobjašnjivih razloga. Jesu li njih dvojica Matu Hari izdali i „prodali“ je Berlinu? Da li su je koristili samo da bi odvratili pažnju od njihovog izdajstva? Ili su obojica bila „ponesena“ špijunskom groznicom koju je tada izazvala Nemačka? Istina se verovatno nikada neće saznati. Margret obično prikazuju kao fatalnu damu ili nevinu osobu koja je nasamarena: ipak, Mata Hari nije bila ni jedno a ni drugo. Koristila je svoje veštine zavođenja da bi osvajala muškarce koji su se nalazili na dve sukobljene strane – dve strane koje su je, na kraju, zajedno izdale.

Morne ju je nazvao “špijunkom stoleća.” To možda tada nije bila očigledna istina, ali danas, stoleće kasnije, nema nijedne koja bi bila čuvenija od Mate Hari.

DonHollway.com

Sve fotografije preuzete iz originalne priče, okačene na veb-stranici Dona Holveja

Popularna nauka: zabavni vizuali, mašinski elementi i polubeskonačni brojevi

Koje prizore naučnih fenomena nije lako uočiti, shvatiti i prihvatiti, iako su autentični?

Pitanje i odgovor je na portalu Quora postavio Žaved Rezai (Javed Rezayee), bivši direktor regionalne kancelarije UN-a u DDR-u (2003-2005).

Pogledajte ovu jednostavnu mašinu. Čine je samo zupčanici. Njih je 101, a povezani su tako da prvi zupčanik treba okrenuti deset puta da bi naredni napravio jedan pun obrtaj.

I tako dalje…

Međutim, znate li koliko puta je potrebno zavrteti prvi zupčanik da bi poslednji u nizu napravio samo jedan obrtaj? Pa, gugol puta (Googol). To je cifra koja počinje jedinicom, iza koje stoji stotinu nula. Naravno, “polubeskonačni” brojevi iz naslova ne postoje, ali je gugol toliko veliki da se čini bezmernim (iako u suštini označava tačnu, merljivu količinu).

Kada ga napišete, gugol izgleda ovako:

10,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000, 000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000

(Googol je kreatorima najvećeg internet-pretraživača, Gugla, poslužio kao inspiracija za ime ).

To je najsvedeniji mogući prikaz ovog broja. Drugi naziv mašine je „gugol vizuelizator“.

Da biste shvatili koliko je gugol velika cifra, razmislite o broju atoma u celom univerzumu. Gugol je veći od ukupnog broja atoma za koje se procenjuje da postoje u svemiru (što je veličina koja se piše kao desetka podignuta na 87. stepen). Gugol je još veći od ukupnog broja atoma u Univerzumu: desetka podignuta na stoti stepen. Drugim rečima, potrebno je da prvi zupčanik ove po konstrukciji jednostavne ali nadasve neobične naprave obrnete više puta nego što ima atoma u svemiru, da bi konačni, stoti (odnosno 101.) zupčanik napravio tek  jedan puni obrtaj.

Genije koji stoji iza konstrukcije ove neverovatne mašine je jedan jutjuber, mašinski ekspert, hibridni dizajner i tvorac kinetičkih skulptura, Daniel De Bruin. On je izgradio ovu čudnu mašinu nakon što je 1. marta 2020. godine, tačno u 14:52, napunio „jubilarnu“ milijarditu sekundu svog života (31 godina, 251 dan, 13 sati, 34 minuta, 54.7843 sekunde, ili, zapisano u drukčijoj formi, 31.69 godina).

Ova “stvar”, na izvrstan način demonstrira odnosno vizuelizuje samu brojku googol, iako je isprva možda teško poverovati, odnosno uočiti;  svakom slučaju, De Bruinov “zupčanički prikaz” te brojke je jasan, autentičan i veoma jednostavan.

O svom Googol zupčastom prenosniku, najvećem u svetu i, kako sam voli da se našali doduše istinitim podatkom, “najvećim zupčaničkim prenosom u Kosmosu”, Daniel De Bruin kaže:

“Napravio sam najveći zupčasti prenos u Svemiru. Sada ga na jutjubu možete videti od trenutka starta, u realnom vremenu, u trajanju od jednog sata. Šaljite vaše komentare, ukoliko želite da ga posmatrate puna 24 sata (ili, možda, čak i Live stream?). Verzija iz ovog videa je tek prikaz prototipa i ne može se obrtati neki duži vremenski period, mada se sastavlja verzija koja bi mogla da radi godinama/decenijama (ukoliko ima zainteresovanih – ne oklevajte da kontaktirate e-mailom).”

De Bruin ima svoj nalog i na Instagramu.

Na ovom snimku videćete da je tokom sat vremena prvi zupčanik napravio 1000 a drugi 100 obrtaja, treći se okrenuo 10 puta a četvrti je napravio jedan puni obrtaj. Peti zupčanik rotirao je 0,1, a šesti 0,01 delova jednog punog obrtaja itd.

O radu:

Prvog marta 2020. u 14:52 otkucala je tačno milijardita sekunda otkako gazim Zemljom. Da bih obeležio taj događaj, napravio sam ovu mašinu koja vizuelizuje broj zvani gugol. Radi se o broju na čijem je početku jedinica, sa stotinu nula iza njega. Gugol je broj veći od broja svih atoma u nama poznatom Svemiru. Ova mašina je dosad uspela da 100 puta “izvrti” od prvog do desetog zupčanika (koji je, shodno logici ove naprave, sto puta načinio jedan pun obrtaj oko svoje ose). Da bi i poslednji, stoti zupčanik napravio samo jedan puni obrtaj, prvo treba da „odvrtite“ priličan broj obrtaja onih prethodnih 99 zupčanika – to je brojka koja se u matematici naziva gugol.

Ili, bolje i preciznije rečeno: da bi poslednji zupčanik napravio jedan pun okretaj, potrebno je utrošiti više energije no što je sada ima u čitavom univerzumu.

I to je ono što je upravo fascinantno.

Ovaj rad je u potpunosti inspirisan radom kinetičkog skulptora, Artura Gensona (Arthur Ganson). Konkretna inspiracija je Gensonova  kinetička instalacija ‘Machine with concrete’.

 

(Muzika Brendon Moeller, vizuali iz Quore: Tipsmake, Gizmodo)

 

Daniel De Bruin official website

Daniel De Bruin via DesignBoom

One Billion Seconds

A Gear System Helps Visualize the Magnitude of One Googol, or 1 Followed by 100 Zeros

Compute expert-level answers using Wolfram’s breakthrough algorithms, knowledgebase and AI technology

The me-sized universe: Some parts of the cosmos are right within our grasp

Viking ‘treasure’ of rare artifacts revealed on a long-lost mountain trail

Material testing with AI

This Lab ‘Cooks’ With AI to Make New Materials: A Toronto lab recycles carbon dioxide into more useful chemicals, using materials it discovered with artificial intelligence and supercomputers.

Let’s Rebuild the Broken Meat Industry—Without Animals: Covid-19 has laid bare many flaws of industrialized animal agriculture. Plant- and cell-based alternatives offer a more resilient solution.

 

Den Braun, Mondadori, prevodioci i sineasti

Kada je 2013. piscu ’Da Vinčijevog koda’ zatrebalo da se njegova nova knjiga istovremeno prevede na nekoliko velikih jezika, ono što je usledilo je do te mere bilo neobično da je poslužilo kao inspiracija za snimanje filma o prevodiocima. Tekst je za Gardijan napisala Džulija Vebster Ajuso.

Mondadorijev prevodilački bunker (scena iz filma „Prevodioci“)

Francuska prevoditeljka Karol Delporte (Carole Delporte) je marta 2013. odletela u Milano da bi odradila posao za koji je prvo pažljivo procenjena i „trijažirana“, a onda i konačno odabrana. Jedino je njenom suprugu i ćerkama u Parizu bilo dozvoljeno da dobiju informaciju gde je i kojim povodom Delporte otišla.

Nakon ulaska u svoj hotel, Delporte se obrela u impozantnoj modernističkoj zgradi smeštenoj u industrijskoj zoni na periferiji grada. Kada je stigla, odveli su je u podrum, gde su joj dva čuvara stavila telefon i torbu u ormar. Potom je ušla u veliku prostoriju u kojoj se čuo zvuk kucanja sa računarskih tastatura: tu se već nalazio tim od 10 prevodilaca iz šest zemalja: Ovde je u naredna dva meseca Delporte trebalo da u potpunoj tajnosti radi na prevođenju „Inferna“, tada neobjavljenog četvrtog romana Dena Brauna iz hit-serijala o dogodovštinama Roberta Lengdona; i ta knjiga ovog američkog pisca je, poput njegovih prethodnih, promptno postala bestseler.

‘Inferno’ je trebalo da se nađe u prodaji deset godina nakon objavljivanja ‘Da Vinčijevog koda’ – jedne od najprodavanijih knjiga svih vremena; roman je, u stvari, deo serijala koji prati avanture glavnog protagoniste nekolikih Braunovih dela: Lengdona, harvardskog semiotičara, profesora “nauke o simbolima“ (Lengdon je posveta Braunovom duhovnom ocu, Umbertu Eku… koji je jako voleo da čita Borhesa, a ovaj pak Servantesa, Kafku, Poa, Keveda, Šekspira, Bjoj-Kasaresa, Džojsa, Dantea, Vitmena, Vajlda i još ponekih, itd…); Lengdona, sklonog da s neizmernim uspehom i visprenošću dešifruje zamršene misterije zapretene u religijama i verskim knjigama, ne bi li predupredio katastrofalne događaje – u ovom slučaju smrtonosnu pandemiju.

Ali, ova priča ne tiče se njegovih pitkih romana začinjenih intrigantnim i izvesno zabavnim, a po nekima čak i “nedokučivim”, zapletima. Očigledno kako je ovaj nečuveno uspešni pisac iz Alabame razblaženi koncentrat Ekovog opusa, i knjiga poput ‘Imena ruže’ ili ‘Fukoovog klatna’ itd: ovde je reč o sasvim jedinstvenom iskustvu Braunovih prevodilaca, koje postalo inspiracija za film ‘Prevodioci’ francuskog reditelja Režisa Roansara (‘Les Traducteurs’, Régis Roinsard). U njegovom filmu, ispada da je “procurilo” deset stranica romana (koji je u filmskoj verziji preimenovan u ’Dedalusa’), a profesionalcima koji su radili na njenom prevodu je nametnut rok kako bi pronašli onoga ko je “pokupio” tih deset strana i predao “javnosti”. A u realnosti je, zapravo, jedanaest prevodilaca u Mondadorijevom bunkeru imalo samo jedan posao: prevesti ’Inferno’ što pre i što kvalitetnije, uz garanciju da će prevodi biti objavljeni u istom trenutku i istog dana kad i engleski original.

Tajna lokacija u kojoj se Delporte našla bilo je sedište najveće italijanske izdavačke kuće, ’Gruppo Mondadori’. Ovaj izdavački kolos je od 1975. smešten u već poznatom zdanju brazilskog arhitekte Oskara Nimajera: betonska je to konstrukcija prepoznatljiva po svojim lukovima i crnim zatamnjenim prozorima, dragulju brutalističke arhitekture, izdignutom nad jezerom površine od dva hektara. „Pomalo nas je podsećalo na rad u nekakvom kriznom štabu,“ priseća se Delporte. „Bili smo pod pritiskom rokova i morali smo da odradimo vrhunski posao. Nemojte smetnuti s uma da će je, kao i druge njegove knjige, čitati milioni.”

Zdanje ’Mondadorija’, sazidano po nacrtu Oskara Nimajera (Mondadori Portfolio / Getty)

Za razliku od Roansarovog filma, ovaj prevodilački „bunker“ nije bio nikakvo „luksuzno utočište“ od Sudnjeg dana. Umesto toga, bila je to veoma prostrana sala za konferencije, opremljena automatom za kafu, frižiderom, mikrotalasnom pećnicom i štampačem. Iako smeštena u podrumu, Delporte je pamti kao ugodnu i komfornu, sa dva velika prozora kroz koje je dopiralo i ponešto od prirodne svetlosti; na sto svakog od prevodilaca je postavljena zastavica, što je neodoljivo podsećalo na Olimpijske igre (čega ima u Roansarovom filmu): neka vrsta “vizuelnog markera” za jezik na koji se knjiga prevodi: španski, italijanski, francuski, nemački, portugalski i katalonski.

I dok su neki agilni prevodioci radili pojedinačno i solo, većina njih je u parovima obrađivalo tri hiljade stranica rukopisa. Delporte, koju je angažovala francuska izdavačka kuća JC Lattès je tokom prevoda sarađivala sa Dominikom Deferom (Dominique Defert), s kojim je već radila i na nekim drugim bestselerima, uključujući biografiju Stiva Džobsa iz pera Voltera Ajzaksona. „Za taj posao su vam potrebne psihološki čvrste ličnosti“, kaže Delporte. „Raditi u bunkeru mesec i po dana je vrlo neobično iskustvo.“

Cilj je bio preduprediti prevremeno “curenje” sadržaja romana u javnost. Pet godina ranije, Stefani Majer, autorka mega-bestselera ‘Sumrak’ je skrepovala svoj peti bestseler iz serijala o vampirima, ’Ponoćno sunce’, nakon što se nedovršeni nacrt „iskrao“ na internet. Naoružano osoblje obezbeđenja je 24/7 čuvalo ulaz u “bunker”. Pristup internetu bio je onemogućen. Prenosni računari se ni u kom slučaju nisu mogli izmeštati iz prostorije u kojoj je knjiga prevođena. Da bi potražili neke neophodne podatke koji se nalaze na Mreži (neophodna rutina kada je reč o Braunovim knjigama, krcatim filozofemama i spiritualnim šarenišom), prevodioci su morali da dele četiri druga računara koja su bila povezana na Internet, uz to se koristeći svojim rukom pisanim beleškama. Njihove papirne kopije engleskog rukopisa su se nakon rada na prevodu, uzimale sa stolova da bi se pohranile u sef, u kojem su se nalazile preko noći. Bez čuvara se, čak, nije išlo ni do kupatila ili toaleta.

Prevodioci su se striktno povinovali potpisanom ugovoru, odnosno „strogoj preporuci“ da u kancelarijskoj kantini međusobno ne razgovaraju, niti započinju bilo kakvu komunikaciju – a posebno ne sa zaposlenima u Mondadoriju, od kojih su neki bili novinari. „Morali smo da garantujemo da sadržaj knjige neće biti na raspolaganju nikome izvan te prostorije“, priseća se ‘Mondadorijev’ urednik, Frančesko Anzelmo.

U uglu sobe se nalazila tabla na kojoj su se mogla ispisivati eventualna pitanja; ona bi se potom prenosila Braunu. „Svi smo sebi postavljali gotovo identična pitanja, pa je taj sistem bio dobar jer smo ipak, na neki način, uspevali da zajedno ‘porazgovaramo’ o njima“, kaže Delporte. Da li je radno vreme tržnice odgovaralo dobu dana u kojem se akcija odigrava? Ili, da li je možda bilo moguće pucati na nekoga iz tog ugla na stepeništu? „Mora da je Braun pomislio nešto tipa „Hej, pa ovi prevodioci su totalno otkačeni!“ priseća se Delporte, „mada smo, u svakom slučaju, mi bili njegovi prvi čitaoci.“

Ovakva vrsta prevodilačkog karantina nije postojala samo u Italiji. U Londonu su holandski, norveški, švedski, danski i turski prevodioci imali veoma slično iskustvo, boraveći u suterenu Transworld Publishers-a, ogranku izdavačke kuće Penguin Random House. „Imali smo sve što nam je bilo potrebno. Jedino što nismo imali je internet “, kaže turski prevodilac Petek Demir Inšek. “Morali smo da potpišemo sporazum u kojem izjavljujemo kako ćemo platiti veliku kaznenu nadoknadu ukoliko se bilo kome izlanemo na čemu trenutno radimo.” Razlog za podelu prevodilaca u dve grupe je pridodavanje još jednog nivoa sigurnosti, kaže Anzelmo: „Što je manje ljudi u istoj prostoriji, tim su manje mogućnosti da se iz nje išta izvuče.“

Precizna podešavanja na „međunarodnom“ nivou učinila su da Braunovi romani postanu posebno pogodni za primenu ove nove izdavačke strategije. ‘Inferno’ prati zgode Lengdona koji putuje iz Firence u Veneciju, a onda do Istanbula, dok se ’Poreklo’ uglavnom odvija u Španiji. „Braunov ‘Inferno’ je za nas bio posebno važan jer je scena postavljena u Italiji“, kaže Anzelmo. „Osećali smo se nekako više uključeni u knjigu upravo izbog tog istovetnog nacionalnog i kulturnog zaleđa.“

Ovaj “prevodilački triler” osmišljen za rad na ‘Infernu’ bila je prva prilika za takvu vrstu prevođenja. Obično bi prevod Braunovih (i ostalih) romana započinjao tek nakon što bi izašlo englesko izdanje, kada već dospe u vrh liste bestselera; ovakva situacija je ostavljala evropske izdavače da se previjaju i dovijaju kako bi što pre izradili svoje verzije prevoda. To je bio slučaj sa ‘Izgubljenim simbolom’, nestrpljivo i tako dugo iščekivanim nastavkom ’Da Vinčijevog koda’, koji je izašao nakon što su se u bioskopima pojavila dva blokbastera sa Tomom Henksom u glavnoj ulozi, i pošto su već privukli ogromnu globalnu publiku. I dok je ’Izgubljeni simbol’ već prvog dana oborio rekorde prodaje u SAD, Britaniji i Kanadi, njegovi prvi prevodi na italijanski, španski i francuski stigli su do čitalaca tek mesec dana kasnije.

Ron Hauard, Omar Saj, Felisiti Džons, Tom Henks, Rita Vilson i Den Braun, Berlinale

Anamarija Rafo, jedna od tri italijanske prevoditeljke koje su radile u bunkeru je u svojoj preko tri decenije dugoj karijeri prevodila autore poput Kena Foleta i Roberta Herisa. Pre nego što je uzela da prevodi ‘Inferno’, radila je u vrsnom petočlanom timu, sa ciljem da italijanska verzija ‘Izgubljenog simbola’ bude završena za manje od dve nedelje. „Uprkos vrlo brzom prevođenju, izgubili smo tih 15 dana u odnosu na svetsku premijeru koju su imali neki prevodi ovog romana“, kaže Rafo. „U međuvremenu, neki čitaoci su knjigu kupili na engleskom jer nisu mogli da čekaju.“

U vreme kada je ‘Inferno’ objavljen, bilo je očigledno da su se evropska izdanja morala pokrenuti istovremeno sa engleskom verzijom, naročito u vreme kada kupovina knjige na engleskom nikada nije bila lakša. „Danas, od trenutka kada izađe u Sjedinjenim Državama ili Britaniji, praktično svaki bestseler (i gotovo svaku knjigu) možete naručiti na Amazonu i dobiti je u roku od nekoliko dana, što nije bilo slučaj pre 20 godina”, kaže Anzelmo. Ova je praksa još zastupljenija u zemljama kao što je Holandija, gde široko poznavanje engleskog jezika predstavlja pravi izazov za holandske prevodioce. „Ovo je sada mnogo važnije za lokalna tržišta: da se prevodi jedne knjige objave istovremeno, istog dana.“

Izdavači su 2017. odlučili da to ponovo urade za ‘Poreklo’, Braunov peti roman u seriji o Lengdonu. Ovog puta se 26 prevodilaca okupilo u Barseloni, gde je postavljena scena za deo radnje ovog romana. Prevod je organizovala ’Grupo Planeta’, vodeća izdavačka grupa u Španiji i Latinskoj Americi. “Radom na ovoj knjizi je dodatno usavršena čitava procedura”, kaže Rafo. Ovoga puta, prevodioci koji su bili u Milanu i Londonu sada su se našli u istoj prostoriji. Bezbednost je dodatno pojačana i nikome nije dozvoljeno da unosi sopstvene laptopove. Umesto u podrumu, sada su bili u sobi bez prozora na petom spratu ‘Planete’, potpuno izolovani. Rafo pamti kako je klimatizacija konstantno radila maksimalnim kapacitetom. „U Milanu su ga zvali bunker, a u Barseloni smo ga zvali iglo“, kaže ona.

„Usaglašavanje radne satnice i dnevnog rasporeda je bio mali kulturni šok za sebe,“ kaže Delporte. Nordijci su želeli da počnu u osam ujutru, dok su Mediteranci više voleli da se probude kasno i rade do večeri. Kako je grupa ovih frilensera odavno svikla na udobnost svojih domova, trebalo je prilagoditi se novim uslovima. “Rad na knjizi je okupio gomilu pustinjaka, grupu u kojoj je svaki od njih imao svoje ustaljene navike”, kaže Klaudija Konde (Claudia Conde), jedna od španskih prevoditeljki. „Dakle, zajednički rad je bio prilično čudan. Bila je to sasvim izuzetna situacija.”

Timski rad se napokon isplatio. Kada je maja 2013. objavljen u Italiji, ‘Inferno’ je u prva 24 sata prodat u preko 50 hiljada primeraka. ’Poreklo’ je u Španiji veoma brzo rasprodato (prvi tiraž je bio 600 hiljada primeraka), a ’Mondadori’ i ’Planeta’ najavili su dodatnih sto hiljada kako bi zadovoljili potražnju italijanskih i španskih čitalaca.

U filmu koji opisuje njihov rad na knjizi, prevodioci se transformišu u figure nalik nekakvim „tajnim agentima“, dok su u potrazi za izvorom iz kog je prevod iscureo u javnost. Veštine Delporteove i njenih kolega, ipak, i napokon, nikada nisu izgledale tako glamurozno. „Interesantno je snimiti film o našoj profesiji“, kaže ona. „Što je dobro, jer podstiče diskusiju o našem pozivu.“

Na mnoge načine, ovo je suprotno onome za što su se prevodioci prijavili kada su birali svoje samotne, zakulisne linije delovanja. Grčki prevodilac iz Roansarovog filma izjavljuje: „Da sam želeo da radim u kancelariji bez zidova i prostoru gde je svačije radno mesto jedna prelako uočljiva „kockica“, ne bih se odlučio za ovu profesiju.“

Ali, u stvarnosti su iskustva stečena radom na ovom prevodu ustanovila određeni ‘esprit de corps’, osećaj ponosa i međusobne odanosti koju dele članovi grupe. „Malo je prevodilaca koji bi se mogao pohvaliti da je sa grupom vrhunskih prevodilaca radila na istom tekstu, u isto vreme i – u istoj prostoriji“, razmišlja Rafo. „Lepo je kada ste u mogućnosti da razmenjujete ideje“, kaže Demir Inšek. “To je, obično, usamljenički posao.” Sposobnost da zajedno reše probleme i jedni drugima objasne brojne istorijske i kulturne reference; iskustvo koje je većina njih uzimala kao svojevrsno ‘oslobađanje’, uprkos tome što su nekoliko nedelja bili zatvoreni. „Bila su to dva meseca patnje“, uzdahnula je Rafo. “Mada, to bih to ponovo učinila – koliko već sutra.”

 

Julia Webster Ayuso, The  Guardian 30/04/2020

 

The launch of DiEM25 at Volksbühne Theatre | DiEM25

#Spain: Beyond the Balcony – Organising for European Solidarity

Enrico Giovannini and Yanis Varoufakis: Another Now #4 | DiEM25 TV

Tariq Ali and Maja Pelević: Visible skies above, a tsunami of banalities below | DiEM25 TV

Umberto Eco: ‘People are tired of simple things’

Kineska revolucija u serviranju i konzumaciji hrane

 

Izbijanje pandemije je u Kini, nakon gotovo četiri decenije, ponovo oživelo pitanje koje su vlasti postavile i početkom 80-tih godina prošlog veka: koji je najbezbedniji način upotrebe štapića i serviranja hrane? Problem je i tada, kao i danas, bio identičan – strah od potencijalnog prenošenja bolesti zajedničkim obedovanjem i uzimanjem hrane iz istih posuda, koje mogu biti zaražene salivom nataloženom na štapićima za jelo.

Na večeri u Kini uljudni domaćin koristi svoje štapiće da uzme najukusniji zalogaj iz zajedničkog jela i stavi ga na tanjir počasnog gosta. Na porodičnom obroku, starija osoba to čini za dete. Prijatelji to rade jedni za druge. A svi to rade, inače, sami: nanovo uzimajući komade hrane veličine jednog zalogaja sa rotirajućeg pladnja na sredini stola. Tako je bilo stolećima. A onda je došao Covid-19.

U nekoliko drugih zemalja je pandemija nametnula prilično nezgodna pitanja o dragocenostima poteklim iz tradicije i kulture, kao što je to slučaj u Kini u vezi sa običajima obedovanja. U kineskim medijima priča se o ljudima koji se inficiraju koronom nakon deljenja zajedničkog obroka. Uzgred, nema dokaza da su za to odgovorni štapići za jelo. Takođe, oni koji dele zajednički obrok često izdišu vazduh jedni ka drugima. Ali, kineski stručnjaci upozoravaju da je prenošenje štapićima ipak moguće. I, dok se restorani ponovo otvaraju, lokalne samouprave pozivaju restoratere i ugostitelje da se prilagode onome što se štampa u ’Vremenu zdravstva’ (Health Times), novinama pod kontrolom glasnika Komunističke partije, ‘Narodni dnevnik’ (People’s Daily); tu se aktuelno (i istovremeno duboko tradicionalno) zajedničko deljenje hrane naziva „lošom navikom pri obedovanju“.

Cilj ovog „rata u odbranu jezika“, kako su državni mediji nazvali tu kampanju, jeste promena načina na koji se koriste štapići.  One koji obeduju na tipično kineski kontinentalan način (svi sve uzimaju iz svih posuda na astalu), država ohrabruje da koriste posebno osmišljene štapiće namenjene isključivo međusobno deljenoj hrani. Ovi dodatno usavršeni štapići – često dosta duži od uobičajenih i s posebnim oznakama ili bojama – ne smeju se stavljati u usta. Ovi štapići su uobičajeni u ostalim društvima koja koriste štapiće, kao što su Japan i Tajvan, ali prebacivanje sa jedne vrste štapića na druge se u kontinentalnoj Kini često smatra nekom vrstom neprijatnosti i smetnje: nešto što se retko radi, samo u veoma formalnim okolnostima.

U Hubeju, provinciji najteže pogođenoj koronom škole daju internet-časove „kako biti dobar pionir u otkrivanju načina korišćenja novih štapića tokom zajedničkog obedovanja“. Tržni centar u Šangaju, recimo, nudi besplatan parking onim kupcima koji pristaju da ovakve duže verzije štapića koriste u svojim restoranima. Osoblje centra upotrebljava i crveno mastilo za obeležavanje računa kupaca koji pristaju na nove štapiće, a pri izlasku iz radnje po pravilu dobiju neku „nagradicu“ ili „poklončić“. Gradska vlada Pekinga priprema nova pravila o civilizovanom ponašanju. Oni zahtevaju upotrebu odvojenih štapića za posluživanje hrane – svaki klijent posebno dobija par koji ne sme stavljati u zajedničku hranu na stolu, jer se hrana prvo kašikom sipa u tanjir, pa tek potom jede (globa za nepridržavanje ovoj novoj uredbi nije određena). Državni mediji, takođe, promovišu zapadnjačku praksu davanja pojedinačnih obroka svakom gostu ponaosob.

Zabrinutost da bi zaražena pljuvačka na štapiću mogla preneti zarazu s jedne osobe na drugu preko zajednički konzumiranog obroka je priča stara je već čitavo stoleće, kaže Q. Edward Wang, autor knjige „Štapići za jelo: Kulturna i kulinarska istorija“. Među prvima u Kini koji su se izborili za reformu i preinačenje starih navika u ishrani je bio jedan lekar rođen u Maleziji, koji je svoje nade polagao u svima dobro znanu „Lenju Sjuzen“ (Lazy Susan): rotirajući okrugli pladanj kojeg prisutni okreću ka sebi ili ka drugima, koristeći se sosovima, jelima i začinima serviranim na njemu (a koji je, usled velike praktičnosti,  odavno odomaćen i na zapadu). Verovalo se pre sto godina da će ovaj kuhinjski asesoar smanjiti širenje bolesti, jer bi svako jelo imalo svoju kašiku za posluživanje.Lenja Sjuzen” je napokon postala deo tradicije obedovanja u Kini – ali ne i kašike za svako pojedinačno jelo.

Koliko su se stvari možda mogle drukčije odvijati da se svojevremeno imalo malo više sluha za neke izjave Hu Jaobanga, koji je 1984. bio generalni sekretar Komunističke partije; on je tada predložio da bi građani, u cilju poboljšanja higijene u ishrani, “trebalo da konzumiraju kinesku hranu na zapadnjački način”… noževima i viljuškama. „Peking je u toj uredbi tada video svetlu  budućnost javnog zdravstva – budućnost u kojoj izostaju trdicionalni štapići“, što je svojevremeno bio i naslov u Njujork tajmsu. Huova ideja, međutim, nikada nije zaživela. Hardlajneri, tvrdi linijaši su ga prezirali kao „zapadnjačkog liberala“. Huova smrt 1989. godine je, u stvari, i pokrenula nemire na Trgu Tjenanmen, događaj koji je uticao da ovaj kineski funkcioner bude izbrisan iz zvaničnih knjiga istorije, i to zajedno sa svojom radikalnom idejom. Nedavno su se državni mediji opsetili i prizvali Hua, započevši reciklažu njegavih ideja o higijeni ishrane, i reciklirajući ih kako bi „pojačali svoj trenutni slučaj“. Obedovanje korišćenjem zasebnih posuda ali i zasebnih kašika-kutlača, kako se tvrdi, bila je praksa tokom 3.000 godina istorije Kine, sve do dinastije Tang (618-907).

I dok pozivaju na „revoluciju za trpezarijskim stolom“, državni mediji pažljivo poštuju stav mnogih Kineza da je deljenje sudova svojevrsni znak prisnosti. „Delite hranu, a ne ljubav“ je sada novi zajednički slogan. U glavnom gradu, restoran „Pekinška patka“ nudi posebne štapiće za posluživanje hrane, ukoliko ih gosti zatraže. Ali, konobarica kaže da ima malo zahteva za ovim “bezbednijim” vrstama štapića. U anketi na društvenim medijima, od oko 210 hiljada netizena je njih 27% izjavilo da će koristiti ovaj novi pribor za posluživanje, premda je 30% njih reklo da neće, “jer je to previše naporno i nezgodno”.

Magazin „The Economist“ pokriva pandemiju, obezbeđujući slobodan pristup čitaocima dnevnog biltena “The Economist Today“, uz njihov ‘korona-virus tragač’.

 

The Economist

 

The last depictions of Karl Marx in Berlin

Labor Day heroes: The 7 most pro-union comic books ever made

Labor Day and Labor Related Comics

You Work Hard, So Take It Easy with 25 Labor Day Comics

Labor Day Comic Book Covers

Uspon železnice na severu: Probudi me kad voz uđe u stanicu

Renesansa skandinavske železnice

∗  ∗  ∗

„Potražnja za spavaćim kolima na železničkim linijama između većih nordijskih gradova raste. Imajući u vidu klimatsku krizu, i flygskam, ‘blam zbog letenja’, odnosno, trend putovanja koje ostavlja što manje posledica po životnu sredinu, krajnje je vreme da putovanje vozovima na dužim relacijama učinimo atraktivnim“, kaže Freddy André Øvstegård, član nordijske Zelene levice. Ova ekološka grupa poziva Nordijski savet da pomogne u oživljavanju noćnih železničkih linija.

Noćni voz za Minhen. Timoti Šenk iz Odenzea (9 godina). Dva umorna dečaka u krevetima spavaćih kola Foto: Scanpix/Norden.org

Nordijski savet je na svom januarskom sastanku u Kopenhagenu pozitivno reagovao, prihvativši predlog grupe za oživljavanje noćnih vozova između velikih skandinavskih gradova.

„Želimo da voz bude očigledna i prirodna alternativa za putovanja na relacijama Oslo-Geteborg-Kopenhagen, Stokholm-Kopenhagen i Oslo-Stokholm. Manja podešavanja lokomotiva, vagona i signalizacionih sistema, u kombinaciji sa koordiniranim voznim redom i naplatama karata znatno bi skratili vreme putovanja. Takođe bi bilo lakše putovati vozom nego što je to danas slučaj“, kaže Øvstegard iz Nordijskog saveta (Odbor za rast i razvoj Severnih regija).

Izuzetno interesovanje za vozove

Putovanje vozom, mereno pređenim kilometrima po putniku se od 1990-tih do danas povećalo u svim nordijskim zemljama. Nordijska zelena levica veruje da je presudno iskoristiti zamah generisan ovim brzo rastućim interesom.

„Potrebna nam je jedinstvena nordijska politika za povećanje broja putovanja vozovima. Norveška, Švedska i Danska, posebno, lako bi mogle da zajedno uspostave jednu jedinstvenu železničku mrežu i poboljšaju saobraćanje noćnih voznih linija između skandinavskih prestonica, kao i između njih i ostatka Evrope “, kaže Øvstegard.

Nekoliko članova Nordijskog Odbora za ekonomski rast i razvoj izrazilo je zabrinutost da bi se učestaliji broj putničkih vozova noću mogao ispostaviti kao problem za teretne vozove, koji obično funkcionišu u tom terminu, a Odbor je izrazio mišljenje da je važno razjasniti eventualne sporne a i dodirne tačke, i za njih pronaći razumna rešenja.

Bolji sistemi karata

Nordijski omladinski savet podržava ovaj predlog. Tokom svog zasedanja u Stokholmu oktobra 2019. godine, Savet mladih usvojio je predlog za rad na poboljšanju nacionalnih i prekograničnih železničkih veza. Oni žele da vide napredak što je pre moguće. S obzirom da će trebati vremena za uvođenje transportnih rešenja prilagođenih globalnim klimatskim promenama, Savet mladih smatra da je od suštinskog značaja poboljšati već postojeće usluge, čineći ih pristupačnijim. Jednostavniji i praktičniji sistem izdavanja karata koji funkcioniše preko državnih granica nordijskih zemalja bi bio od velike pomoći i mogao bi se relativno brzo uvesti, pod uslovom da se ispune određeni uslovi.

„Kako sada stvari stoje, kupovina karata za prekogranična noćna putovanja je previše komplikovana. Skandinavske železničke kompanije uključene u donošenje jedinstvenog putnog rešenja razmišljaju samo o tome šta je najbolje za njih pojedinačno. Niko ne koristi holistički pristup. Bitno je da otvore svoje programske interfejse za aplikacije (API) trećim provajderima kako bi mogli razviti nove, integrisane usluge. Moramo olakšati kupovinu voznih karata širom Evrope, na način na koji je danas moguće rezervisati letove, ali još uvek ne i vozne karte“, kaže šefica sekretarijata za Mlade Konzervativce, Amalie Hervad- Jørgensen.

Konzervativci

Na Tematskoj sednici u Helsinkiju, Odbor za rast i razvoj pri Nordijskom savetu je krajem marta nastavio rad na ovom predlogu. Nagla i velika popularnost železnice ide na ruku efikasnijem očuvanju životne sredine, zaključak je ovog tela sastavljenog od pet nordijskih zemalja i tri autonomne regije.

10 najboljih muzeja u blizini železničkih stanica u Evropi – saveti čitalaca:

Od antike do kompjuterskih igara: nikada nije dosadno ukoliko ste radoznali a treba da nekako ispunite par sati pre polaska svog voza s neke od evropskih železničkih stanica. Topla preporuka novinarke Gardijana: posetite neke od muzeja u blizini železničkih stanica; a i muzejske kafee koji nisu nimalo loši, naprotiv.

Muzej kompjuterskih igara (Computerspielemuseum, Berlin)

“Oko 15 minuta hoda od berlinske žel. stanice Istok (Ostbahnhof) nalazi se Computerspielemuseum (9 €/6 €), idealno utočište za stare i mlade koji su odrasli igrajući računarske igre. Tamo se nalaze gomile igračkih konzola, starih i savremenih. Čak se mogu probati i igre poput legendarnog Ponga i Spejs Invejdersa. Kako bi što vernije dočarali „old school“ atmosferu nekadašnjih igraonica, u muzeju imaju i nekoliko izvanrednih soba koje su verni „rimejk“ prostora u kojima su neki od posetilaca uživali dok su bili tinejdžeri. Takođe je zabavna i prilično nasumična, random interaktivna prezentacija plamena DeLoreana iz “Povratka u budućnost” projektovanog na pod. Priredila sam dobru zabavu svojoj ćerki, koja je nagađala da je njena mama “jednom davno” igrala neke od ovih igara, a imali smo priliku i da razmenimo svoja gejmerska iskustva i međusobno se „čelindžujemo“. Suvenirnica je takođe bila veoma kul, s majicama i torbama u retro-stilu.”

Heder Džonson

Muzej Mauritshuis: Hag

“Kako ubiti popodne u Hagu pre polaska voza? Na samo 10 minuta hoda od stanice Den Haag Centraal nalazi se muzej Mauritshuis (za odrasle 15,50 evra, besplatno za mlađe od 19 godina): ovo je mesto na kojem se nalazi čuvena Vermerova ‘Devojka sa bisernom minđušom’. Posetu muzeju mi je predložio jedan ljubazni službenik sa info-pulta na žel. stanici – i tako mi je drago što je to uradio, a mi ga poslušali. Slika izgleda kao da “sija iznutra”, a devojčino lice i minđuše blistaju, isijavajući svetlost iz sedefa. Bio je to pravi trenutak najčistije radosti, stojeći tamo i gledajući je. Uživala sam i u šetnji do Mauritshuisa: okružen je brojnim velikim zgradama i trgovima, uključujući i Plein, sa statuom Villijama III Oranskog, gde možete sesti i naručiti džin-tonik (samo kao predlog).”

Ana

Gučijeva vrtna galerija, Firenca

“Petnaest minuta hoda od železničke stanice u Firenci možete slobodno ući u izložbeni prostor „Gucci Garden Galleria“, smešten u Trgovačkoj Palati (Palazzo della Mercanzia). Troetažni muzej u vlasništvu ovog modnog brenda, kojeg je osmislio Gučijev dizajner Alesandro Mikele sadrži niz prostorija ispunjenih vizuelnom istorijom brenda kroz decenije. Izuzetno upečatljive vitrine u kojima su izloženi komadi Gučijeve odeće kroz istoriju, uz police i stolove sa asesoarima iz 1930-ih. Zatim će neke od posetiteljki izvesno uzdisati na jedinstveno ukrašene haljine i kožne torbe „a la Gucci“. Izloženi su njihovi klasični printovi na tekstilu, uključujući marame i haljine sa cvetnim dezenima, inspirisanim komadima koje je volela da nosi princeza Grejs Keli, uz čudesnu retro-kolekciju pletera iz 1970-ih. U prizemlju muzeja je radnja u kojoj se prodaju knjige o modi i modni časopisi, kao i neki komadi odeće. Poznata ’Gucci Osteria’ Massima Botture smeštena je na terasi u prizemlju, uz nadasve lep zalogaj koji je u sebe vizuelno ‘ušio’ i poznate Gucci ‘šnajderske vizuale’, pa je Gučijev vatromet šarenila prisutan i na zdravom tanjiru.”

Kler

Muzej nameštaja (Hofmobiliendepot), Beč

“Od bečkog Vestbahnhofa, do ovog muzeja imate 10 minuta laganog hoda (10,50 € / 6,50 €). To je, inače, jedna od najvećih kolekcija nameštaja na svetu, fascinantna, uz kuratore koji posetioce veoma dobro vode kroz ovaj nepojmljivo aranžirani lavirint nameštaja, uključujući carske putujuće prestole, komode i umivaonike. Sama stanica je dragulj za sebe, sa staklenim frontovima dizajniranim tokom srednjeg veka, nepretencioznim spomenikom deci spasavanoj tokom bečkog Kindertransporta 1938. Vestbanhof i Hofmobiliendepot predstavljajali su glavne tačke okupljanja mnogih izbeglica u vreme migrantske krize 2015. godine.”

Anita

Muzej savremene umetnosti u Kijasmi, Helsinki

“Muzej moderne umetnosti u Kijasmi (€15 / besplatan ulaz posetiocima do 18 godina), odmah iza glavne železničke stanice u Helsinkiju, je, pa, neverovatan – ne samo zato što ćete videti najlepšu železničku stanicu u Finskoj, koju je dizajnirao legendarni Eliel Saarinen. Radeći jedno vreme kao dadilja u Helsinkiju, tamo sam svakodnevno vodila devojke koje sam pazila. Ne samo što ste u prilici da uživate u čestim postavkama, već su dobre šanse da vas i sama arhitektura zgrade i njeni prostori impresioniraju: Iz prednjeg dvorišta imate sjajan pogled na Finski parlament.”

Ida

Muzej primenjenih umetnosti i zanata, Hamburg

“Museum für Kunst und Gewerbe (ulaz 12€ / 8€) idealno je mesto da ispružite noge između dugih putovanja vozom do Skandinavije; smešten je u parku iza hamburškog Hauptbahnhofa. Sam muzej je u predivnoj zgradi sa ogromnom kolekcijom antikviteta, uključujući drevne artefakte iz svih najvećih religija. Tu su i izvanredne kolekcije klavira, grafika, komada Art Nouveau-a i Bauhaus-a. Vrednost eksponata doprinela je da budu zaštićeni kao baština od svetskog značaja. Topla preporuka: Stalna postavka Umetnost pljačke, s akcentom na kuhinjski i pribor za jelo, koje su u IIsv.r. zaplenili nacisti. U muzeju je permanentno postavljeno sedam aktuelnih izložbi koje su često fokusirane na savremeni dizajn, a tu je i sjajan kafić.”

Aleksandra

Muzej Drugog svetskog rata, Gdanjsk

“Petnaestominutnom šetnjom od ‘Gdanjske Glavne’ (Gdansk Glowny), dospećete do muzeja čija je postavka fascinantna koliko i u neku ruku uznemirujuća (ulaznica od 3.5 evra). Glavna postavka spada među najveće na svetu – ali čak i ako imate tek koji slobodni minut u presedanju između dva voza – vredi ga posetiti – pa makar i preleteti, uprkos njegovoj veličini. Ovde se nalaze prvi snimci Drugog svetskog rata, a fokus je na tragičnom iskustvu Poljske. Izložba govori o tome kako je počeo rat, prikazujući žrtve, počinioce i obične ljude u Poljskoj. Način na koji je postavljena ova „vizuelna priča“ vrlo je kvalitetan i nudi posetiocu emocionalnu i misaonu provokaciju. Ovaj muzej nam je preporučio obližnji hostel u kojem smo boravili; ispostavilo se da je ovo bio jedan od najvažnijih trenutaka naše posete Poljskoj.”

Šeril

Jevrejski muzej, Kopenhagen

“Mnogi muzeji u Kopenhagenu su prepuni umetnina, dizajnerskih komada i onih koji su pristigli iz svih krajeva sveta tokom plovidbi danske kraljevske mornarice. Ipak, predmet koji spada među najinteresantnije – pisaća mašina na jidišu – izložena je u omalenom Danskom jevrejskom muzeju, kojeg su fantastično osmislili Daniel Libeskind i njegov studio (7.75/6.5 evra). Ušuškan među idilične vrtove palate Kristijanborg (1167.), na 15 minuta laganog hoda od glavne železničke stanice u Kopenhagenu, eksponati za sebe prikazuju neverovatnu priču o tome kako je većina danskih Jevreja preživela holokaust nakon evakuacije od strane pripadnika danskog pokreta otpora. Ova masovna evakuacija je, ipak, tek jedan delić viševekovne istorije danskih jevreja prikazane u stalnoj postavci. Eksponati se kreću od sakralnih komada (vezenih Tora s polovine 18. veka) do onih šarmantno profanih (svadbeni meniji iz 1930-ih).”

Danika Parik

Muzej arheologije Južnog Tirola, Bolcano

Ecijev novi dom: italjanski muzej po konceptu norveškog studija Snøhetta u Dolomitima

“U Bolcanu se nalazi čuvena statua-reprodukcija drevnog lovca, poznatog pod imenom Ötzi. Na pravcu kada se od Minhena spuštate ka srcu Alpa i Italiji, neizbežno prispevate u Bolcano, poznatom kao „kapija Dolomita“. Preporuka: ovde neizostavno napravite pauzu u putu, i razonodite se posetom Muzeju arheologije Južnog Tirola (9€/7€) pre no što vas voz ili vozilo „odšlepuje“ do vrhova italijanskih Alpa. Novi dom tog legendarnog gorštaka i lovca koncipirao je norveški studio Snøhetta. Stalna postavka ima svetski poznatog ‘Ledenog čoveka’, Ecija, izvanredno očuvanog unutar komada glečera kojim je bio okovan više od 5.000 godina; pronađen je 1991. na vrhu jednog planinskog prevoja u Ectalskim Alpima. Eci je nastarija prirodna ljudska mumija u Evropi, čijim je otkrićem pružen dragocen i dotad nedostupan uvid u život kalkolitskih Evropljana. Obavestite se i o detaljima dosad obavljenih istraživanja, uz fascinantna saznanja i procene o tome kako je Eci živeo i na kraju umro; izbliza ćete videti i njegovu odeću, komade oružja i drugih predmeta od kojih podilaze trnci: Ötzi – sinonim za dirljivu, dramatičnu i opasnu egzistenciju Homo sapiensa na evropskom tlu 3300pne.”

Matthew Craven

Gradska galerija ’Kroford’ u Korku

CrawfordArtGallery.ie

“Na četvrt sata šetnje obalom reke od železničke stanice u Korku dolazite do Gradske umetničke galerije ‘Crawford’ (ulaz besplatan). Radi se maloj, ali savršenoj umetničkoj kolekciji koja prikazuje dela irskih umetnika, među kojima su Seán Keating, Dorothy Cross i Norah McGuinness, ali i mnogi drugi znameniti irski kreativci. Njegova kompaktnost nameće da se, usled gotovo fizičke bliskosti s eksponatima, ‘povežete’ s umetničkim delima iz Krofordove postavke; moju dvogodišnju ćerku tretirali su kao ‘malu poklonicu umetnosti’, a ne kao ‘nestašnu osobicu’ koja bi u tom skučenom prostoru mogla da u trenu napravi džumbus. Sjajna, nadaleko poznata kafeterija ovenčana nagradama je prava glazura (bukvalno!) na torti. Umetnička dela koja smo tamo videli su nas impresionirala, ostavši nam u trajnom sećanju.”

Kerol

 

Gardijan

Nizvodno od izvora:

Asepsol A+ 1000ml

[Coronavirus] EU countries agree not to use location data for tracing apps

[Opinion] It doesn’t have to be coronavirus ‘or’ Green Deal

Last Chance Tourism Destroys the Very Places People Want to Save

99-year-old veteran raises $33 million for Britain’s health-care system by walking his garden

Coronavirus: Army veteran Tom Moore, 99, raises £4m for NHS

7 Historic Dishes Born From Tough Times That You Can Make at Home

Jamie’s Veggie Quesadillas (#stayhome #KeepCookingCarryOn)

1900: umetničke vizije života u 2000-toj

Umetnici su pre više od jednog stoleća bili zamoljeni da prikažu svoje vizije 2000. godine: Evo rezultata, po svemu sudeći prilično zanimljivog. Ove luckaste slike napravio je francuski umetnik Jean-Marc Côté, uz još nekoliko njih; vizuali datiraju iz 1899, 1900, 1901. i 1910.

Poenta je bila u doprinosu mašte kreativaca sa ciljem predstavljanja današnjeg doba, dakle, jedno stoleće od njih; da zamisle kakav će biti život u 2000. godini. Portal Collective-Evolution piše da su te ilustracije prvobitno izlazile u formi razglednica, ili kartica-sličica u kutijama za cigarete ili cigare (paralela, sličice koje su nekada išle uz mitske petnaestogramske čokolade “Životinjsko carstvo”).

Kartice prikazuju svet 2000. iz ugla onih koji nisu naučnici, već umetnici. Neke od tih jedinstvenih ilustracija su, zapravo, potpuno tačna predstava našeg doba (uključujući poljoprivredne mašine, robotske uređaje, leteće mašine itd).

Jedini poznati set ovih razglednica predstavio je i popularizovao veliki fan Koteovih ilustracija, sci-fi pisac Isak Asimov (Isak Judovič Azimov, u Americi hotimice prekršten u Ajzaka). Ove kartice-razglednice objavljene su u njegovoj knjizi “Dani budućnosti: devetnaestovekovna vizija godine 2000-te” (1986.)

Set ovih kartica i razglednica je zvanično izašao kao “Godina 2000.” (En L’An 2000″, ili, još i kao “Francuska u 21. veku”).

   

Ovo bi trebalo da ponovo uradimo danas, i zamislimo kakav će život biti 100 godina od danas. Takođe, ako vam se ovo svidelo, bacite pogled na ove otkačene starinske oglase, koji bi danas bili – zabranjeni.

   

U prolazu:

Cveće neba

Mape vremena Eme Vilard

Kostimi lekara u eri kuge

Kuga 1665: kolekcija dragocenih zapisa

Doroti Parker i Vanity Fair: Emancipovanost što boli muškarce

Nikola Tesla i mit o “samotnom naučniku”

Akcioni plan za ozdravljenje okeana: povratak u prvobitno stanje dug tri decenije

Paleo-futuristika: Istorija budućnosti

Startap koji je stvorio revolucionarni enzim sposoban da „beskrajno“ reciklira plastiku

Lov na asteroide, uprkos pandemiji

Oumuamua: mogući delić „super-Zemlje“

Egzoplaneta: još jedan mogući dom

10 poučnih romana za pametnije i bolje poslovanje

Odlazni terminal, Fraport (Frankfurt Nov 14, 2012. Reuters/Lisi Niesner/Davos Agenda)

Kada govorimo o “poslovnim knjigama”, obično podrazumevamo stručnu literaturu a ne književna dela.

Pa ipak, ukoliko želite da nešto naučite o dobrom liderstvu, preduzetništvu ili karijernom razvoju, nema razloga da svoju potragu u knjižarama ograničite samo na police na kojima su poslovna, ekonomska i finansijska literatura. Neke od najupečatljivijih i najinspirativnijih lekcija o biznisu i ekonomiji potiču iz – književnosti.

Setite se priče o propalom savetniku koji putuje svetom kako bi predstavio svoj proizvod („Hologram za kralja“ Dejva Egersa); ili one o ambicioznoj novinarki koja polaže računa tiraninu-uredniku (“Đavo nosi Pradu” Lorin Vajsberger); ili o grupi klinaca koji se združenim snagama snalaze nakon što su se obreli na pustom ostrvu („Gospodar muva“ Vilijema Goldinga).

Bez obzira na vašu strast ili profesiju, ove priče će nas zabavljati, dok nas u isto vreme, čak, možda, poduče ponečemu o poslovanju.

Džošua Feris, “Tada smo došli do kraja” (‘Then We Came to the End’, Joshua Ferris)

Ferisov satirični roman odvija se u jednoj čikaškoj reklamnoj agenciji koja je usred finansijskih previranja, a preostalo osoblje okreće se tračevima i kancelarijskom „političarenju“.

Knjiga nudi uvid u način na koji čak i najiritantniji saradnici mogu postati vaši najbolji prijatelji – i kako se čak i u najmučnijim poslovima može, barem donekle, pronaći izvesno ispunjenje i zadovoljstvo.

 

Mohsin Hamid, „Kako postati bezobrazno bogat u Aziji prosperiteta“ (‘How to Get Filthy Rich in Rising Asia’, Mohsin Hamid)

Prema Krisu Saki, multimilijarderu i investitoru u tehnološke biznise, svi oni koji su angažovani u Silicijumskoj dolini bi trebalo da pročitaju ovaj roman, u kojem pisac čini značajan zaokret u odnosu na sličnu literaturu ove vrste; jedan „tvist“ u odnosu na oveštalu, tradicionalnu „self-help“ spisateljsku produkciju tipa „uradi sam“; za razliku od nje, ova Sakijeva govori o čoveku koji odrasta u siromaštvu azijskog jugoistoka, da bi postao poslovni tajkun ni iz čega: od nule, a onda, vremenom, „per aspera ad astra“.

Verovatno realnija od bilo kojeg stručnog ili dokumentaristički napisanog dela sličnog tipa, ovaj „Milioner sa ulice“, u knjizi oslikava ambiciju, tako nužno potrebnu da se postane uspešan preduzetnik/ca, i to posebno u, blago rečeno, nepovoljnim ekonomskim uslovima.

“Mobi Dik”, Hermana Melvila (‘Moby Dick’, Herman Melville)

Ovaj književni klasik nije toliko konvencionalna priča o poslovnom poduhvatu koliko je,  u stvari, niz lekcija o liderstvu. Mornar po imenu Išmael pridružuje se posadi mornara u ekspediciji predvođenoj kapetanom Ahabom – u pitanju je lov na kitove (zabavna činjenica: Kompanija Starbucks dobila je ime po Starbaku, prvom oficiru broda „Pequod“, kojim komanduje Ahab (Inače, u pitanju je istorijski događaj pretočen u literarnu formu)

Ahab je harizmatičan i odlučan u pogledu hvatanja kita kojeg je prozvao Moby Dick (to je, opet, priča za sebe, čudan i pomalo bizaran način kojim Ahab naziva životinju koju želi da ulovi). Ipak, na kraju, Ahab, tokom svoje besno-očajničke potere kopa rupu pod sobom, gubeći tle razuma i racionalnosti, a samim tim i podrivajući čitavu ovu misiju, ne slušajući savete svoje posade niti mareći za sve realne opasnosti plovidbe usredsređene na hvatanje Velikog“.

„Stvari se raspadaju“, Činue Ačebea (‘Things Fall Apart’, Chinua Achebe)

Na površini, (površinski sloj, koji je „Naive transparency“), ovaj roman govori o širenju/nametanju britanskog kolonijalizma u jednom izmišljenom nigerijskom selu, i borbi onih koji predvode selo ne bi li spasli svoju zajednicu od uticaja hrišćanskih misionara.

I pored svega, uz taj sloj, priča takođe postavlja pitanja o tome šta čini uspešnog vođu i šta se dešava kada su ambicije vođe u sukobu sa interesima grupe.

 

Dejv Egers „Hologram za kralja“ (‘A Hologram for the King’, Dave Egers)

U jeku američke recesije, samozaposleni konsultant Alen Klej suočen je sa mogućnošću zaplene imovine, dok njegovoj ćerki preti napuštanje koledža jer ne može da joj plati školarinu. Sticajem okolnosti, Klej poslovno otputuje do jednog grada u Saudijskoj Arabiji kako bi kralju te oblasti predstavio hologramski sistem za telekonferencije.

Dok čeka da kralj konačno stigne, borba Kleja da ostane na „površini“ ilustruje ne samo kako je to poslovati u inostranstvu, već i kakav je osećaj kada vaš rad, u sasvim stranoj sredini, izgubi svoj uticaj.

„Don Kihot“ Miguela de Servantesa (‘Don Quixote’, Miguel de Cervantes)

Don Kihot je španski gospodin iz 16. veka koji čita toliko romantičnih priča o viteštvu da u jednom trenutku sebe imenuje vitezom i kreće na put kako bi spasao svet.

Don Kihot kroz čitavo delo utelovljuje duh preduzetnika koji insistira na tome da može da unapredi društvo iako se (neretko i njemu samom) te ideje čine nerealnim i predstavljaju značajnu prepreku na njegovom putu do uspeha. Borba protiv vetrenjača za njega, ali i za sve nas čitaoce, ipak – ima i te kakvog smisla, što je možda najveća draž ovog legendarnog dela. Duhovitost utkana u svaku stranicu, pa se komotno može preimenovati i u „Don Kikot“: od samog početka pa do kraja ovaj „gospodin“ je ushićujuće poletan, i beznadežno-komično veliki entuzijasta.

„Nešto se dogodilo“ Džozefa Helera (‘Something Happened’, Joseph Heller)

Ovaj satirični roman autora čuvenog trilera „Kvaka 22“ („Catch-22“) napisan je iz perspektive prvog lica; pratimo naratorov tok svesti, a to je biznismen Bob Sloukam. Kao što naslov kaže, Sloukamu se nešto dogodilo što je potkopalo njegov osećaj sreće, odnosno, u njemu je zapreteno da, i pored svega što je „sve na svom mestu i kako treba“, nešto nedostaje.

Ovo je snažna priča o tome kako profesionalni uspeh ne znači uvek i lično ispunjenje i sreću – toliko da jedan profesor Harvardske Poslovne škole svojim budućim studentima preporučuje da je pročitaju pre nego što dođu da slušaju njegov prvi čas.

“Beli tigar” Aravinda Adige (‘The White Tiger’, Aravind Adiga)

U nizu pisama kineskom premijeru koji treba da poseti njegov grad, pripovedač Balram Halvaj priča priču o svom preduzetničkom putu. Radnja se zbiva u Bangaloru, gde počinje da radi kao vozač jedne bogate porodice. Na kraju (a delom i kroz svoje „sumnjive“ aktivnosti), pokreće sopstveni taksi-biznis.

Ovaj pogled unutar psihe samoukog čoveka pokazuje koliko moćna može biti želja za profesionalnim i finansijskim uspehom – i dokle su ljudi spremni da idu kako bi ga ostvarili, prelazeći preko svih granica logike i morala.

„Đavo nosi Pradu“, Lorin Vajsberger (‘The Devil Wears Prada’, Lauren Weisberger)

Andrea „Endi“ Saks (En Hatavej), koja je nedavno diplomirala novinarstvo, dobija posao za koji bi „milion devojaka ubilo”: postaje zamenica urednice modnog časopisa „Pista“ (Runway), Mirande Pristli (Meril Strip). Miranda dominira svetom visoke mode sa svoje pozicije. Svojim asistentkinjama zadaje gotovo nemoguće zadatke, ali je Endi rečeno da se ovaj posao isplati: nakon godinu dana rada s Mirandom, možeš da se zaposliš u bilo kojem magazinu. Endi se odlučuje na taj izazov. Endi odmah biva privučena, i uvučena, u malo poznati svet moćnih modnih mogula. Svaki trenutak na poslu skopčan je s nekim novim zahtevom njene šefice, bilo da je to bukiranje karte za međunarodni let ili naručivanje odreska za ručak.

Bez obzira na pozadinu vaše karijere, većina će se osloniti na ideju da žrtvujete svoju strast (ili svoje dostojanstvo) kako biste stekli impresivno iskustvo prikazano u vašem poslovnom rezimeu. Konačno, „poslovne putešestvije“ glavne junakinje nadahnuće neke čitaoce da prevaziđu profesionalne izazove koji im izgledaju nepremostivo.

„Gospodar muva“ Vilijema Goldinga (‘Lord of the Flies’, William Golding)

U ovom anti-utopijskom romanu (jer je danas dobra stara anti-utopija zatrta „distopijom“), grupa britanskih dečaka nenadano skonča na napuštenom ostrvu posle avionske nesreće. Njihov opstanak zavisi od saradnje i organizacije.

Za ljude svih nivoa poslovanja, ova knjiga nudi izuzetno smislene lekcije o odnosu između lidera i sledbenika, kao i večite napetosti između timskog rada i individualnosti.

Kada se dublje zaviri u nju, kada se pažljivije čita, ona zapravo nosi jednu sasvim drugačiju, skrivenu poruku. Pažnja se na taj deo i suštinu priče izvesno ne uočava odmah, ali je, s druge strane, nemoguće ne primetiti šta se zapravo krije iza svađe i nesuglasica koje izbijaju među dečacima, i njihovom nasilnom uspostavljanju međusobne hijerarhije. Književni odraz darvinizma u svom „najlepšem“ obliku.

“Stvari su počele da se raspadaju. Ne znam zašto. U početku je sve bilo dobro…A onda su ljudi počeli da zaboravljaju sve što je važno.”

“Možda zver ne postoji. Možda smo to – mi.”

 

Davos Agenda, weforum.org (preuzeto sa portala Business Insider –  Shana Lebowitz, rubrika biznis strategija)

Meso se prvo poseje, potom poraste, kada se i ubere…

Konačno, pravo meso: sočan odrezak od Angus govečeta spravljen od, recimo – bambusa, graška i repe. Ovo je još uvek budućnost, ali nimalo daleka. A do tada – tek sjajni “mesoliki hlorofil” u formi burgera (u kojima ima već navedenih sastojaka). Tekst objavio portal Fast Company.

The Conversation

Sada kada je industrija zamenskog mesa dostigla korporativni nivo i široku proizvodnju, u trendu je primena finih kulinarskih veština na ovaj novi prehrambeni proizvod koji osvaja zapad.

Neki potrošači (i restorani) koji nastoje da smanje procesiranu (visoko obrađenu) hranu imaju određenih problema s integrisanjem aktuelne ponude zamenskog mesa, koje bi velike kompanije želele da se nađe u njihovoj ponudi. U takvoj situaciji, a kako bi popunile prazninu u ovoj tržišnoj niši, u igru ulaze neki manji proizvođači čiji su proizvodi organski u značajno većem procentu.

Kada je početkom ove jeseni lanac brzih restorana Tender Greens odlučio da testira novo jelo na svom jelovniku – po receptu koji je uključivao „meso biljnog porekla“ – ova firma se prilikom traženja nabavljača nije automatski okrenula kompanijama poput „Impossible Foods“ ili „Beyond Meat“, već malo poznatom proizvođaču zvanom „Abbot’s Butcher“ (Opatov mesar), koji svoju uslugu opisuje kao „zamenu za životinjsko meso u proizvodnji veoma ograničenog, odnosno malog obima“.

Zamensko meso kompanija „Beyond Meat“ i „Impossible Foods“ sada se prodaje u hiljadama restorana, od onih „vrhunski niskobudžetnih“ (Del Taco, Burger King), pa do onih vrhunski renomiranih, poput  Čengovog „Momofuku Nishi“. „Oni su napravili toliko brendova koji su izvorno sjajni“, kaže Džek Oh (Jack Oh), direktor marketinga u Tender Grinsu. „Nama je, međutim, bilo veoma teško da i pomislimo, a kamo li počnemo da nešto ozbiljnije razmišljamo o jelovniku koji bi gostima ponudio ukusna i zdrava jela od proteina zasnovanih na – biljkama. Razlog tome je što imamo prilično jednostavnu filozofiju poslovanja: u našem restoranu kuva se prava hrana, koju pripremaju pravi kuvari, u pravim kuhinjama.”

Naš tim se našao na teškim mukama, intenzivno razmatrajući da li da u svoj izbor jela uvrsti i ovo „lažno meso“ i napokon je odlučio da želi da radi sa proteinima biljnog porekla. Ipak, i tu je bilo finesa: odlučeno je da „filtriramo“ tržišnu paletu zamenskog mesa, odnosno da ne nabavljamo one zamenske proizvode koji se tokom proizvodnje previše obrađuju, oni koji su prejako procesirani tokom postupka njihovog dobijanja. „Bila je to jednostavno odluka koja je dolazila „iz stomaka“: pri pogledu na etiketu s otštampanim sastojcima koji se nalaze u hrani“, kaže on. „Da li vam ona deluje kao prava hrana? Postoje li „stvari“ koje izgledaju kao da dolaze iz naučne laboratorije?”

„Opatov mesar“ je, kako se ispostavilo, bio jedini dobavljač koji je ispunio nivo kvaliteta koji je ovaj lanac restorana zahtevao: da je hrana napravljena od prirodnih sastojaka, kao i da je nabavljač u stanju da opsluži njihove restorane širom zemlje. Startup je 2016. osnovala Keri Song, bivša investiciona bankarka koja je odlučila da izađe iz sveta korporativnih finansija. Pohađala je časove kuvanja i, s obzirom da je vegetarijanka, počela da eksperimentiše u pravljenju tekstura i ukusa hrane koja bi što više nalikovala ukusu pravog mesa. “Imala sam prilike da probam brojne alternative mesu, i nisam se osećala baš dobro nakon što bih ih pojela”, kaže izvršna direktorka i vlasnica EM-a.

Keri je dijagnostikovan autoimuni poremećaj, i tada je počela da razmatra mogućnost je li, možda, hrana koju je kupovala uzrok tome, naime, da li je zdrava kao što je pretpostavljala. „Shvatila sam da jedem prilične količine veoma procesirane (zdrave) hrane“, kaže ona. „Dakle, sve sam to izbacila.“ Tokom njenih eksperimenata s pravljenjem manje obrađenih verzija „kupovnih originala zdrave hrane“, počela je da prodaje svoju hranu na poljoprivrednim pijacama u Los Anđelesu, na kojima su se pojavljivali mali proizvođači, a zatim i u radnjama zdrave hrane, potom se uključivši i u lanac koji je svoje prijavljene klijente-članove snabdevao na osnovu listinga.

Njena seckana „piletina“ se, u stvari, pravi od graška i pšeničnih proteina, bilja poput žalfije i timijana, soli i bibera – bez konzervansa, aditiva ili veštačkih aroma ili boja. „Mislim da u kategoriji zdravih namirnica baziranih na biljkama postoji toliko inovacija i toliko uzbuđenja oko toga šta se sve može razviti u laboratoriji, kao i kako nauka može dati svoj doprinos ovoj kategoriji potpuno novih vrsta namirnica“, kaže Keri Song. “Međutim, na kraju dana, sve se svodi na geslo i fakat: ” Mi pravimo – hranu”, koliko god da je ona inovativna i kreativna. Mislim da ljudi neretko zaboravljaju da naše proizvode treba da tako i tretiraju – kao hranu, što ona i jeste.”

Neki prigovori na izvesne proizvode koji se prodaju u ovoj tržišnoj niši deluju neutemeljeno; neki potrošači izbegavaju „Impossible“ burgere, jer kompanija koristi dva genetski modifikovana sastojka, uključujući verziju „hema“, sastojka koji pomaže da hrana zadobije taj karakterističan ukus mesa. Pa ipak, velika većina naučnika ubeđena je da je genetski modifikovana hrana bezbedna, a njihovo mišljenje dele i članovi američke Nacionalne akademije nauka, kao i Američkog medicinskog udruženja.

Intenzivna prerada nekog „mesa“ na biljnoj bazi može se, međutim, ispostaviti kao problem. U nedavnom članku u časopisu Američkog medicinskog udruženja, profesori sa Harvardove zdravstvene škole (Harvard’s School of Public Health) napominju da bi kupci trebalo da budu obazriviji u svojim pretpostavkama i stavovima, naime, da se dokazane koristi od ishrane namirnicama biljnog porekla ne mogu zdravo za gotovo i po nekom automatizmu preslikati i na slučaj „mesa biljnog porekla“ – upravo zbog „prljavog“ procesa prerade biljnih sastojaka u „biljno meso“. Oni, takođe, ukazuju na malu kontrolisanu studiju iz oblasti kontrole namirnica, koja je otkrila da Amerikanci koji konzumiraju “ultra-prerađenu” hranu jedu više, time dobijajući veću težinu od onih koji takvu hranu ne konzumiraju, ili je unose u daleko manjim količinama (Iako je većina hrane koju jedemo barem donekle prerađena, „ultra-obrađena“ hrana uključuje ne samo dodavanje šećera, soli i masti, već i veštačke arome, boje i konzervanse).

Hamburgeri kompanija „Beyond“ i „The Impossible“, osim što nemaju ni procenat holesterola, sadrže manje masnoća od „dobrih, starih“ hamburgera izrađenih od goveđeg mesa – ali, nažalost, i više natrijuma kao i sličnu kalorijsku vrednost koju imaju goveđi ili juneći burgeri, pa stoga autori ove studije kažu da, zapravo, i nije baš jasno po čemu bi to hamburgeri na biljnoj bazi imali neke značajnije nutritivne prednosti u odnosu na one od životinjskog mesa. Uzgred, prekomerna konzumacija „hema“ iz biljnih proteina koji podsećaju na životinjske takođe je povezana i sa nekim zdravstvenim problemima.

Meat the Future

To, ipak, ne znači kako bi trebalo „udarati“ po mesu i jesti ga prečesto ili u prevelikim količinama. Članak objavljen u Žurnalu Američke medicinske asocijacije (JAMA) predstavlja dokaze iz studije rađene na Amerikancima, u kojoj je meso povezano sa srčanim oboljenjima i drugim zdravstvenim tegobama. Međunarodna agencija za istraživanje raka, koja je deo Svetske zdravstvene organizacije, svrstala je prerađeno meso u kancerogene prehrambene proizvode, uz napomenu da je i neobrađeno crveno meso verovatno kancerogeno. Antibiotici koji se koriste u proizvodnji mesa (to jest u ishrani tih prilično nesrećnih životinja) mogu na čoveka preneti bakterije otporne na lekove – kroz meso životinja koje konzumiramo. Takođe, oticanje sa životinjskih farmi može da kontaminira pitku vodu i useve uzgajane na obližnjim poljoprivrednim posedima, kao što se to dogodilo u skorašnjim slučajevima zagađene zelene salate, od koje su oni koji bi je pojeli poboljevali ili umirali – usled materija koje su oticale sa stočarskih farmi. I, što je možda još važnije, proizvodnja mesa najviše doprinosi klimatskim promenama, koje same po sebi štete ljudskom zdravlju na nekoliko načina. Drastična redukcija ishrane životinjskim mesom je, pre svega, „korisnija varijanta“ za očuvanje klime na Zemlji, a ne samo „korisnija varijanta“ za naše zdravlje: ovo je glavni pokretački motiv za kompanije poput „Impossible Foods“.

Kako bismo imali šansu da se izborimo sa ovim klimatskim problemom nastalim uzgajanjem životinja kojima se hranimo – i koje, pre klanja, tokom svog boravka na farmama, emituju ogromne količine metana čije delovanje „ubija“ ozonski omotač – možda bi bilo moguće da, nastojeći svim silama, ubedimo potrošače da se „otkače“ i prestanu sa ishranom visoko prerađenim životinjskim mesom, dok bi zamena za ove mesne prerađevine, s druge strane, takođe trebalo da u budućnosti budu što ukusnije. “Većina potrošača ne želi da zameni svoj ‘dobri, stari hamburger’ za pasulj”, kaže Kerolajn Bušnel (Caroline Bushnell), pomoćnica direktora za korporativni angažman pri neprofitnom Institutu za zdravu hranu. Kerolajn se bavi proučavanjem biljne prehrambene industrije. „(Ljudi) daleko više vole da imaju burger, ali koji bi bio bolji (od današnjeg). A po mnogim važnim metrikama, burger na bazi biljaka je svakako zdravija opcija od tradicionalnog hamburgera. Na primer, burger biljnog porekla uopšte nema holesterola niti sadrži antibiotike, kojih ima u životinjskom mesu. A u našem trenutnom sistemu ishrane (u SAD) i našem načinu proizvodnje hrane većina namirnica koje jedemo je, na neki način, procesirana odnosno prerađena, uključujući i konvencionalne (klasične) hamburgere.”

Burgeri na bazi biljaka čiji ukus, po svemu sudeći, manje nalikuje ukusu mesa prisutni su na tržištu već izvesno vreme (poznati svima kao „vegi“ burgeri). Oni, međutim, nisu izazvali neko veće interesovanje među onima koji nisu vegetarijanci. Sada, kada se tržište proširilo i postalo više „mejnstrim“, odnosno, ulilo u glavne tokove proizvodnje i biznisa, ipak je moguće da alternative poput EM-a takođe otpočnu sa zauzimanjem jednog dela trenutnog tržišta, praveći time i prostor za naredni talas novih kompanija koje su u prehrambenoj industriji ove specifične vrste.

Izvesna potražnja već postoji. Izvršni direktor kompanije Chipotle, lanca meksičkih grill-restorana, na primer, izjavio je za Blumberg da je njegovo osoblje već kontaktiralo i razgovaralo sa proizvođačima „mesa“ biljnog porekla, ali da se „nažalost, ono ne bi uklapalo u naše principe ‘hrane sa integritetom’ zbog prerade, koliko sam uspeo da razumem, koja je potrebna da bi biljni ukus bio nalik klasičnom hamburgeru…” Uostalom, kako bi “taj-neki-zdravi-biljni-hamburger” poklonici Čipotleovog “opusa“ uopšte mogli da upoređuju sa ovom mitskom meks-roštiljarnicom, legendarnom upravo zbog svojih dobrih klasičnih buritosa, takosa, halapenjosa, enčilada, kesadilja, oahaka, empanada, takitosa, klajudasa ili – kako preskočiti – čili kon karnea… što je, po donosiocima odluka u vrhu Čipotlea „hrana sa integritetom“ – za razliku od „lažnog mesa“. “Opatov mesar“ je, sa druge strane, nedavno testirao svoj chorizo od biljaka (čorizo je, originalno, svinjska kobasica poreklom iz Portugala i Španije). U EM-u eksperimentišu kakva je ova nova namirnica u kombinaciji s menijem kojeg ima Mod Pizza, lanac koji se fokusira na kvalitetne sastojke.

I, baš nalik onim daleko većim i uticajnijim kompanijama koje proizvode namirnice bazirane na biljkama, tako se i osoblje kompanije Abbot’s Butcher pre svega fokusira na ukus svojih proizvoda, pokušavajući da što više „skine“ i oponaša teksturu, izgled i ukus – celokupni „šmek“ hrane zasnovane na životinjskim proteinima. „Za nas su ukus i tekstura još uvek najvažniji, jer šta da radimo ako se ispostavi da naši klijenti ne vole da jedu „nešto“, iako je „to nešto“  inače izvrsno i zaista uživaju u njegovom ukusu – zbog „neprepoznatljivog“ izgleda hrane, koji im nije blizak, oni se i pored sjajnog ukusa i kvaliteta neće vratiti. Dakle, izgled jela mora da je ’mesolik’, da verno oponaša meso“, kaže Keri Song. “Ono što rade kompanije „Beyond“ i „Impossible“ je neverovatno, jer uspevaju da mnoge svoje klijente koji su mesojedi „prevedu u drugu veru“ – ili da ih, ako ništa drugo, zainteresuju u toj meri da bi ih zapamtili i, onda, barem ponekad opet sa zadovoljstvom probali”, dodaje ona.

„Oni koji možda nikada nisu imali želju da se otvore za ideju veganskog mesa sada shvataju koliko je ono cenovno pristupačno, sveprisutno na tržištu i koliko ukusno može biti. Tako da mi definitivno pripadamo „drugom talasu“ proizvođača mesa biljnog porekla: onih koji traže način kako da, na neki način, pročiste i „oplemene“ svoj tanjir, kako da dođu do boljeg izbora koji će biti „personalizovan“. Jer, današnja ponuda obezbeđuje mogućnost da se i za vas nađu pravi ukusi i pravi kvalitet. Takođe, želja nam je da pravimo ukusne i zdrave stvari koje ne moraju nužno biti spravljene od mlevenog mesa govečeta.”

 

Uzgred, Abbot’s Butcher na svom sajtu ima i recepte koji će možda nekome čak biti i zanimljivi.

 

Fast Company