Margaretha Gertruida Zelle MacLeod, alias Mata Hari. Berlin 1907. Kolorizacija Claudia Castro. Izvor svih fotografija: DonHollway.com
Da li je Mata Hari prouzrokovala smrt 50 hiljada vojnika u Prvom svetskom ratu?
Četiri dana policijskog isleđivanja u Skotland jardu obično su dovoljni da se otvori i najtvrdokorniji osumnjičeni. Ipak, ser Bazil Tomson, pomoćnik komesara policije i šef Specijalnog odeljenja nikada nije do kraja odgovorio na pitanje koje već čitavo stoleće intrigira istoričare. Njegova ljupka, dobro odgojena holandska zarobljenica, jedna Margareta Mekleod (Margaretha Geertruida “Margreet” MacLeod, devojačko Zelle), bila je ili neprijateljska špijunka, ili naprosto najpoznatija egzotična plesačica i kurtizana iz vremena Bel epoka: Mata Hari. Prisetila se da su je “Ispitivala tri uniformisana muškarca… na holandskom, s belgijskim akcentom“; prevodilac je “imao hrabrosti da im kaže da imam nemački naglasak”.
Skotland jard, sedište londonske policije
Bilo je to na Zapadnom frontu tokom Prvog svetskog rata: Britanija, Francuska i Belgija protiv Nemačke. “Imamo informacije da je Mata Hari od nemačke ambasade dobila 15.000 franaka”, rekao joj je Bazil. „Držaćemo vas u pritvoru zbog sumnje za špijunažu i pod optužbom da imajte falsifikovani pasoš.“
Izvodi iz datoteke M. I. 6, odeljenja britanske kontraobaveštajne službe. Mata Hari i njen francuski pasoš.
Njen istinski zločin je bio je, međutim, u tome što je bila žena lakog morala. Mata Hari je ležerno priznala dugačku listu svojih ljubavnika, od Pariza do Berlina: Ni Britanci nisu bili imuni na nju. Oficir odgovoran za uhapšenicu je tada rekao da je”Bila to jedna od najšarmantnijih izdanaka ženskog bića koje sam ikada video”, a sam Bazil je Margretu Matu Hari upamtio po stasu, kao “visoku i žilavu, blistavih tamnih očiju i tamnog tena, živahnih pokreta i držanja, inteligentna i tokom konverzacije hitra na odgovoru.“
Njena privlačnost nije bila iznenađujuća; jer, ona je još od malih nogu počela da šarmira i manipuliše muškarcima oko sebe.

Kuća u frizijskom gradu Leuvarden (Leeuwarden, ul. Kelders br. 33, desno), u kojoj je rođena Margaretha alias „Mata“ (izgorela 2013. godine i obnovljena, ali ne prema prvobitnom nacrtu).
Margaretin otac, Adam Zelle ju je još kao mladu razmazio skupocenim poklonima, kao što je recimo igračka u obliku kolica, u koja je bila upregnuta koza.
Njegova naklonost šepurenju i razmetljivom prikazivanju, kao i društvenoj pohlepi i koristoljubivosti su ga naveli u rizične spekulacije koje su porodicu doterale do bankrota i razvoda, primoravajući Margaretu da ode iz svog doma.
Najstarija od njihovo četvoro dece i jedina ćerka holandskog galanteriste i špekulanta koji ju je razmazio „kao orhideju među leptirima”, ali usput oteravši porodicu u siromaštvo, Margareta (ili Margreta) je odrasla kod rodbine. Kada je sa 16 godina otkrivena u kompromitujućoj pozi sa svojim 51-godišnjim direktorom škole, krivica nije pala tamo gde bi pala danas. Uz malo gledanja na buduće perspektive, na kraju je odgovorila na oglas kapetana Rudolfa Mekleoda, veterana iz Holandskih ratova za Istočne nezavisne kolonije, više nego dvostruko starijeg, koji je tog trenutka bio kod kuće na dopustu i tražeći „devojku prijatnog karaktera – uz mogućnost (bračne) zajednice“.
Kao mlada devojka, Margareta je poslata da živi kod rodbine. Sa 16 godina direktor škole je pokušao da je iskoristi. Usledio je skandal. Još nije napunila ni 19 godina kada je pala na Rudolfa Zelea, sifilističara sklonog kapljici i kocki, koji je bio dvaput stariji od nje. A Margret je oduvek bila slaba na muškarce u uniformi. Kao supruga oficira, Margareta se nadala da će zadržati životni standard u kojem je uživala kao devojčica.

„Skoro da mi je mogao biti otac. Videti tako zgodnog mladića bi nateralo moje srce da zakuca brže… Bila sam vrlo temperamentna. Imala sam i umetničke težnje… Želela sam da živim poput leptira na suncu.” (Margaretha MacLeod, Mata Hari)
DonHollway.com
Margareta (u prvom redu, levo) je 1897. ispratila brod na koji je bio ukrcan njen suprug (zadnji red, drugi s leva) do njegove vojne ispostave u Holandskim Istočnoindijskim ostrvima (ostrva koja nemaju ikakve veze s Indijom i Pacifikom jer su „Indies“ delimično nezavisne kolonije, pod koji se podvode karipska ostrva u Atlantiku. Jedan broj Karipskih ostrva proglašen je holandskim kolonijama, Istočni Antili). Može se primetiti da na ove fotografije nosi istu haljinu)
U holandskim kolonijama na Karibima Margret se upoznala sa Gandrungom, tradicionalnim indonezijskim plesom. Četvorica takvih javanskih plesača pojavilo se 1889. na Svetskom sajmu u Parizu. Prvobitno demonstracija ljubavi i predanosti Šri Devi, boginji pirinča i plodnosti, do MacLeodovog dana kada je ples postao jednostavan obred udvaranja. Plesačice hip-bodra, obučene u tradicionalnu nošnju uključujući ukrašenu odeću bi odabrale partnere iz publike, koji su u znak zahvalnosti „donirali“ svoj novac (što je važno za kasniji način na koji je Margaret „utrživala“ svoj ples). Gandrung se obično izvodio tokom čitave noći.

Ovakvi „erotikom nabijeni događaji“ verovatno su na mladu evropsku devojku ostavili snažan uticaj. Mlada Margreta, tek što je prevladala svoj viktorijanski moral, počela je da izučava ono što je, po njoj, spadalo u svojevrsnu polu-erotsku umetnost. Margaretin scenski debi 1898. godine u baršunastoj ljubičastoj haljini dubokog dekoltea je privlačio oči oficira, što je Rudolfa nagnalo na ispade ljubomore.
Kada je njihov sin Norman Džon umro pod sumnjivim okolnostima, MacLeodsov brak je počeo da propada. Njihova ćerka Žan Luiz (Jeanne Louise, „Non“) je preživela „trovanje“, ali je umrla 1919. godine u 21. godini, a da nikada, zapravo, nije upoznala svoju majku.

Kao mlada koketa u vojnoj kasarni negde na sparnim Karibima, Margareta nije bila ništa bolja za „plivanje kroz bračne vode“ od Mekleoda. „Mladi poručnici me progone i zaljubljeni su u mene“, pisala je. „Teško mi je da se ponašam na način na koji moj muž ne bi imao prigovore.“ Rudolf je imao svojih problema: kocka, piće, žene, ljubomora i zlostavljanje supruge, a da ne spominjemo venerične bolesti. Kada je njihov sinčić umro, navodno otrovan od strane osvetoljubivog sluge – ali verovatnije usled urođenog sifilisa ili uzimanja svog tada aktuelnog leka – izuzetno otrovne žive – vratili su se u Holandiju i razdvojili. Njihova ćerka je stavljena pod njegovo starateljstvo. Margareta je iznova započela život. Godinama kasnije je u jednom intervjuu rekla: “Mislila sam da su sve žene koje su pobegle od muževa otišle u Pariz.”
U Gradu svetlosti

„Bez novca, putovala sam ka Parizu bez odeće u koferu. Tamo sam, kao krajnje sredstvo, i zahvaljujući svojim ženskim čarima, uspela da preživim.“
Lejdi Mekleod u haljini (gore) koju je nosila u svojim najranijim javnim nastupima. U to vreme se čak i pogled na pazuh graničio s erotikom.
Pariz je u to doba bio na svom umetničkom i kulturnom vrhuncu. Luiz Veber, Džejn Avril i Lijan Depoži su se proslavile i postale poznate po „opscenom“ kan-kanu u Mulen Ružu i kabareu Foli Beržer. U ta vremena, skandalozni način života nije trebalo niti je bilo preporučljivo sakrivati, već, naprotiv – slobodno voditi „skandalozni“ životni stil, što je bio slučaj sa poznatima. Blistava fasada je, međutim, bila samo maska za tavno siromaštvo, jedva potisnuti razvrat i odraz nivoa nejednakosti koji možda nije dostignut sve do današnjih dana. I dok su moćni muškarci u prslucima i sa šeširima otvoreno lovili svoje ljubavnice na Jelisejskim poljima i duž Sene, za jednu nezaposlenu samicu poput Margrete izbor je bio sužen i uglavnom je uključivao služenje drugima: u domaćinstvu ili seksu; kao „Grande horizontale“: Kurtizana za pripadnike visokih društvenih slojeva.
Margareta – sada u Parizu „Margeri“ (Marguérite) je tražila posao modela koji bi statirao slikarima i vajarima, ali je njena figura ocenjena kao nedostatna („previsoka“ za standarde nekih „ustanovljenih“ proporcija). Vešta u jahanju, prijavila se za posao instruktorke jahanja, a zatim, sve više zapadajući u očaj i navodno koketirajući „izletima“ u prostituciju, radeći i kao trik-jahačica u Molijerovom Cirkusu, čiji ju je vlasnik predstavio kao plesačicu u jednom salonu za gospodu ondašnje pariske elite. U to doba, bez radija, ili bioskopa, ovi saloni iz visokog društva omogućavali su bogatim i moćnim „doajenima“ da uživaju u intimnom okruženju bez „mešanja sa gologuzijom“. Bez klasične plesne obuke, previsoka da bi se mogla proslaviti kao balerina, Margeri je znala da joj treba uspostavljanje u nekom „prostoru“ koji bi je izdvojio kao nešto više od proste „kabaretske devojčure“.

Belle Époque je tada u Evropi bio sinonim zanesenosti Orijentom, kao novog vida „naturalizma“ u umetnosti, pa i u plesu. Amerikanka Isadora Dankan je, šrimera radi, postala poznata po tome što je otišla toliko daleko da se pojavljivala golih nogu i bosonoga, samo u kratkoj togi. Margeri je otišla korak dalje. Znajući da njena veština nije ležala u virtuoznosti pokreta već u seksepilu kojeg je posedovala, jedno je koristila kako bi prikrila drugo. Prizivajući svoje dane na Karibima u holandskim Istočnoindijskim Antilima, i iskoristivši status svog supruga oficira (sloveći kao njegova udovica), Margret je ušla u krugove više klase, u koje bi joj inače ulaz bio zabranjen.
Mata je februara 1905. godine imala svoje prvo ekskluzivno pojavljivanje u jednom pariskom salonu za bogatu elitu. Strategija joj je bila jednostavna; njen nastup je evocirao posvećenje Šivi, hinduističkom bogu uništenja; kombinovala je sirovu erotiku „prefarbanu“ religioznošću. Pojavila se u kostimu kojeg je sama osmislila: prozračnom velu, i s metalnim grudnjakom, čije su trake ukrašene lažnim draguljima – a onda, plešući pred slikom Šive, u sve većem zanosu, dok ne bi ostala gotovo gola; bio bi to vrhunac te tačke, kada je u finišu padala obnažena pred publiku.
Ovakav nastup u pariskoj javnosti je u potpunosti izveđen s „odećom“ od jednog komada prozračne tkanine, veština koja je među ovim „entuzijastima kulturne autentičnosti“ iz pariske elite, začudo, ostala potpuno neprimećena. Tek pošto je u časopisu namenjenom ondašnjem visokom društvu jedan ugledni kritičar grozničavo ispisao da je “Lejdi Mekleod prava Venera”, njena je karijera „mondenke“ bila zacrtana.

Fotos desno: Musée Guimet (Musée national des arts asiatiques MNAAG, 13 Mart 1905)
Na fotografijama svog prvog javnog nastupa, Mata Hari je ovde u bodiju nijanse kože (samo za ovo slikanje, mada ga u svojim predstavama zapravo nije nosila). Nastupe bi posmatralo na stotine posetilaca, uključujući i visoke državnike.
„Dok plešem zaboravim ženu u sebi, tako da kad samu sebe do kraja podam Šivi – što se ogleda u sklizavanju mog vela s kukova – iako stojim naga pred svima samo jedan sekund – u meni to nikad nije proizvodilo bilo kakvu emociju… izuzev radoznalosti kako je publika, podstaknuta mojim plesom, raspoložena u tom trenutku.”
Jutro nakon njenog prvog nastupa, svi su pariski listovi već izvestili o novoj zvezdi na pariskom nebu. „Gal“ je njenu tačku okarakterisao kao “entreša“ (entrechats), „odskok kojim (Mata) daleko nadvisuje naše klasične plesače”. „Press“ je pisao da “ona pleše svim svojim mišićima, čitavim telom, nadilazeći na taj način uobičajene metode“.Pariski Lajf je njen rad opisao sažetije: “Ona nosi kostim bayadère, južnoindijske plesačice, najjednostavniji mogući, a prema kraju ga još više pojednostavljuje.” Godine 1905. je fenomenalna Mata Hari bila senzacija Grada svetlosti. Njena bi se scenska priča menjala kad god bi zaželela: bila bi kćer hinduističkog sveštenika i bele žene, ili proizvod ‘bezobrazluka’ škotskog lorda i malajske zavodnice koja je umrla pri porođaju, ostavljajući je da bude odgajana kao plesačica hrama, unoseći tajne misterioznog Orijenta u salone evropskog visokog društva.
DonHollway.com
Od erotske plesašice, Mata Hari je napravila ključni skok ka umetnici. Došla je pod pokroviteljstvo Gabrijela Astruka, poznatog po tome što je u Francusku doveo Ruski balet Monte Karla (Ballets Russes de Monte Carlo). Astruk je rezervisao njen nastup u Olimpiji, legendarnoj pariskoj dvorani, zakupivši je za 10.000 zlatnih franaka.
„Ples je jedna pesma u kojoj je svaki pokret jedna reč.“
Rudolph MacLeod je podneo zahtev za razvod, koristeći u pravnom postupku njene u javnosti prisutne „sličice“ na kojima je u polunagom izdanju, a kao dokaz Margretinog „iskvarenog“ karaktera. Otac, koji ju je kao devojčicu odveo rođacima da je podižu u trenutku kada mu se poslovni brod nasukao, unovčio je njenu slavu pristajući na knjigu tipa „iskreno od A do Š“. Deset godina kasnije, njena bol je i dalje odjekivala transkriptom s isledničkog postupka: „… Moj se otac oženio tom ženom. Uvek sam mu slala novac… Dva pisca su otišla do njega, zanimajući se da li bi im mogao „pozajmiti“ svoje ime, a ona (njegova supruga) je napisala tu knjigu, dok je otac dao fotografije. Bila sam vrlo nesrećna zbog te grozne knjige. Ona ju je napisala, a moj otac dao svoje ime… i jednog dana je osvanula u 60 hiljada primeraka […] koju su svi kupili.“
„Bila je to velika tragedija u mom životu.”
Sigmund Frojd tek što je svetu izneo i počeo da razrađuje svoju teoriju o libidu, iako danas deluje očigledno da je Margreta bila u potrazi za očevom/očinskom figurom, u pokušaju da povrati svoje detinjstvo, želeći da je „predmet“ naklonosti starijeg, moćnog čoveka naučivši na teži način da je naklonost muškaraca mogla osvojiti seksom.
„Nikad nisam umela da dobro plešem. Ljudi su dolazili da me vide jer sam se prva javno usudila da se skinem do kraja.“
“Sa svakim velom koji bih zbacila, moj bi se uspeh dodatno uvećavao. Pretvarajući se da svoje plesne tačke uzimam za veoma umetničke i „pune karaktera“, i u tom stilu hvaleći tu svoju umetnost, publika je napokon shvatila golotinju (na moj način), i tako je još uvek (percipira).”
Evropska zdravica i srdačan „prijem“
Kao umetnica, Margreta „Mata“ Hari stekla je pravo i privilegiju na ulazak u salone bogatih i moćnih; kao „demi-mondenka“ (demimondain), odnosno kurtizana ljudi iz visokog društva, našla je put do njihovih kreveta. “Od trenutka kada sam im predstavila svoje javanske plesove, moja je sudbina bila promtno zacrtana”, evocirala se na jednom mestu. “…Dobila sam zaštitu najbogatijih stranaca, koju nisam propuštala da iskoristim.” Lista njenih ljubavnika je ujedno i lista slavnih eminencija na razmeđi dva stoleća: kompozitori Žil Masne i Đakomo Pučini; finansijski mogul baron Anri de Rotšild; čokoladijer Gaston Dumenje; francuski ambasadori u Japanu, Holandiji i Sjedinjenim Državama; francuski ministar rata. Bankar Feliks Ksavije Ruso smestio ju je u seoski dvorac nadomak Tura (Tours), zamka u pariskom predgrađu s finim nameštajem i trkačkim konjima, obezbedivši joj trenera i kompletnu poslugu – potez kojim je sebe odveo u finansijsku propast.

Iscrpevši Francusku, Mata Hari je sa svojom tačkom potom otputovala u Španiju, a onda i u Italiju, Rusiju, Austriju i Nemačku. U Berlinu je svojoj listi pridodala i bogatog oficira Alfreda Kiperta, koji joj je „kao poklon“ dao 300.000 zlatnih maraka (danas preko 4.47 miliona dolara); potom, i vojvoda od Kamberlenda, rođak engleskog kralja Džordža Drugog, koji je stao na stranu Nemačke, oženivši sina Kajzerovom ćerkom; osvojila je čak i prestolonaslednika Vilhelma. Jedan Francuz koji je s Matom Hari uradio intervju je o njoj napisao: “Postala je Berlinrka (Berlinoise), i govori nemački s tek minimalnim orijentalnim akcentom.”
Ljubavnica muške elite
Na jednoj od slika dole je Žil Kambon, francuski ambasador u Sjedinjenim Državama, Španiji i Nemačkoj. Tokom Prvog svetskog rata bio je šef političkog odeljenja Francuskog ministarstva spoljnih poslova. Tu je i general Adolf-Pjer Mesimi, francuski ministar rata (Optužen za neuspeli francuski plan XVII, bio je primoran da podnese ostavku 26. avgusta 1914). Ne treba skrajnuti ni kapetana nemačke vojske Alfreda Kieperta, koji je Matu Hari vodio da posmatra manevre nemačke vojske. Kada ga je njegova supruga Marta, Mađarica, naterala da prekine tu aferu, poklonio je Margreti 300.000 zlatnih maraka. Trešnja na torti bio je prestolonaslednik Vilhelm Nemački. Mata Hari se hvalila: „Već sam bila (njegova ljubavnica), i mogu s njim da činim šta god poželim.“

Ljubiteljka mode

Na slikama gore, Margret je na Lonšanu (01 i 02 s leva nadesno) tokom konjičke manifestacije „Jesenji trofej“ (Longchamps, Prix d’Automne) 4. oktobra 1908. 03. U Berlinu, 1907, potom 04. u pariskom “Odeonu” (1910). U donjem redu slike iznad, prva s leva nadesno, na sebi ima bundu od hermelina i plašt od lisice, 02 u kabareu Folies Bèrgere, 1913, i u vrtu svog imanja u Nojiu na Seni (Neuilly-sur-Seine), diplomatskoj i rezidencijalnoj četvrti na zapadu Pariza.
Berlin, 1906. Hermelin ide sa čime god. Druga s leva, Mata u Monte Karlu (1911)
U istoj haljini, gore i dole (1913?)
Mata Hari je početkom 1914. godine otpočela svoj šestomesečni angažman po ugovoru potpisanim s berlinskim Metropolom, počevši da nastupa od tog septembra, za 48.000 maraka (danas oko 700.000 dolara). Njene berlinske tačke nisu zahtevale golotinju, što je bio njen jedini zahtev tokom pregovora o angažmanu. Međutim, tog je jula Austrija napala Srbiju.
Veliki rat
Nemačka pešadija, Druga bitka kod Ipra, 21. aprila – 25. maja 1915 (šlemovi sa šiljkom na vrhu, tzv. ‘Pickelhaube’, ukinuti 1916.)
Od samog početka, od atentata na nadvojvodu Franca Ferdinanda Austrijskog i njegovu suprugu Sofiju, nasilje u Prvom svetskom ratu nije se ograničavalo samo na muškarce. Nemci su u okupiranoj Belgiji zatvorili britansku sestru Edith Cavell zbog izdaje, nakon što je zdušno pomagla ranjenim britanskim i francuskim vojnicima, kao i belgijskim i francuskim vojno sposobnim civilima da dopru do neutralne Holandije. Vojni sudu joj je odredio smrtnu kaznu, i streljana 12. oktobra 1915. godine. Njena smrt je za Saveznike postala moćnije sredstvo no što je Edit ikada bila za života, postavši efikasno propagandno sredstvo koje je ohrabrivalo fizički i mentalno sposobne muškarce da se prijave u vojsku, u broju većem od onog broja muških glava kojima je pomogla da pređu u Holandiju. Nemački podsekretar za spoljne poslove, dr Alfred Cimerman je rekao: „Nema sumnje da je tako užasno što je ova žena pogubljena; ali razmislite samo šta bi se dogodilo sa državom, posebno u vreme rata, ako bi ugrožavanje bezbednosti njenih vojski prošlo nekažnjeno ’samo’ zato što su te prestupe počinile žene.” Kakva teška je lekcija njena smrt, pouka kako izbeći smrt mnogih Francuza (kraće rečeno: ni žene u ratu da ne budu pošteđene prekog suda, preventive od izdaje).

Nemci su joj po dolasku u Berlin zaplenili krzno, nakit i prtljag „jer je Parižanka“, ili je to, možda, bila samo nepristojna tehnika regrutovanja (postaviti je odmah na mesto koje joj pripada“). Karl Kromer, nemački konzul u Amsterdamu joj je ponudio 20 hiljada franaka za „šaputanja na jastuku“ sa francuskim oficirima. Štaviše, ako bi se ti „šaptaji“ pokazali vrednim, “Onda”, rekao joj je, “možete imati sve što želite.”
Mata Hari nikada nije odbijala novac od muškarca. Kao naknadu za stvari koje su joj u Berlinu oduzeli, ona je njima uzimala – novac. “Mojih je sada 20 hiljada franaka u džepu, ispratila sam Kromera do vrata.”
Britanski agenti u Holandiji shvatili su da ima dogovor s Nemcima i o tome upozorili Francuze: „Policija i vojska smatraju da je ne treba smatrati osobom koju ne treba posmatrati kao sumnjivu, pa bi njeno buduće kretanje trebalo nadgledati.“
Slike iznad prikazuju Margret nakon njenog poslednjeg nastupa kao plesačice (Holandija, mart 1915), i u Amsterdamu 1915. godine, otprilike u trenutku kada su je Nemci prvi put “zamolili” da špijunira Francuze.
Izbačena iz Nemačke, poznato je da je Mata Hari prvu godinu rata provela u neutralnoj Holandiji, u kući koju joj je obezbedio njen tada „najsvežiji“ ljubavnik, belgijski pukovnik Eduard Willem, Baron van der Capellen. Britanka je tvrdila da je provodila vreme obučavajući se kao “agent AF 44” u školi za špijune u okupiranom Antverpenu; ovu školu je vodila zloglasna “Crvena tigrica”, frojlajn Dr. Elsbet Šragmiler (Elsbeth Schragmuller). Šragmilerova je 1913. godine stekla doktorat iz politikologije; ušla je u rat angažovanjem na filtriranju presretnute komunikacije. Ubrzo je prešla na prikupljanje obaveštajnih podataka, što ju je dovelo do prenosa svog znanja i iskustva budućim nemačkim špijunima. Imala je reputaciju surove osobe jer je od aspiranata zahtevala bezobzirnu disciplinu, mada je njen identitet ostao tajna još dugo nakon završetka Velikog rata. Mata Hari nikada nije spomenula da je ikada upoznala-susrela Šragmilerovu. Nakon rata, Elsbet je priznala da je Mata Hari bila nemačka špijunka, ali je tvrdila da nikada nije otkrila bilo kakve značajnije informacije.
Kapetan Vladimir Maslov (Vlamir „Vadim“ de Masslof) bio je izdanak ruske aristokratske porodice, star tek 21 godinu – otprilike mlad koliko i sin Mate Hari – i njihova je veza odražavala sve suprotnosti njenih dotadašnjih afiniteta, po pravilu usmerenih ka bogatim starijim muškarcima. Delimičan razlog zbog kojeg je pristala da špijunira, rekla je tokom ispitivanja, bila je nada da će zaraditi „dovoljno novca da Vadima de Masslofa više nikada neću morati da varam sa drugim muškarcima“. Na jednoj fotografiji (koju je možda snimila sama Mata Hari), on je s njom u Parizu 1916. godine, delimično oslepljen usled nemačkog otrovnog gasa (slika dole). Nakon rata se oženio, vratio u Rusiju, da bi nestao u vrtlogu Revolucije.
„Volim oficire. Volela sam ih čitavog života. Više volim da sam ljubavnica lošeg oficira nego bogatog bankara. Najveće mi je zadovoljstvo da spavam s njima, bez ikakvog razmišljanja o novcu. Štaviše, volim da upoređujem različite nacionalnosti.”

Po povratku u Pariz, Mata Hari je svoju slabost ka uniformama demonstrirala sa 21-godišnjim kapetanom Vladimirom Maslovom iz Specijalne carske ruske pukovnije, stacioniranim na Zapadnom frontu. Druženje sa Rusom bi privuklo pažnju francuske vlasti čak i da nije bila špijunka. Kapetan Žorž Laduz iz Drugog biroa (Deuxième Bureau), francuske vojne obaveštajne službe je pretpostavio da je Margret nemačka agentkinja, ali je nameravao da je preobrati u špijunku koja će raditi za Francusku. “Obećajte mi samo”, rekao joj je, “da nećete zavesti nijednog francuskog oficira.”

Georges Ladoux
“Tražim milion zlatnih franaka”, rekla mu je. „Nemam nameru da se mesecima družim i kamčim (od Nemaca) neke sitnice (od podataka). Izvešću jedan veliki udar, i onda odlazim.” Planirala je da ponovo uspostavi kontakt s nemačkom obaveštajnom službom i krene u akciju – korak po korak, krevet po krevet, ponovo ulazeći u krugove pripadnika visoke vojne komande. „Već sam bila ljubavnica prestolonaslednika, i na meni je bilo da li želim da ga ponovo vidim… Ovde, ja sam samo dama noći; a tamo, tretirali su me kao kraljicu.“ Na slici desno je kapetan Žorž Laduz (Georges Ladoux) iz Drugog biroa, vojne obaveštajne službe Francuske. U istrazi je učestvovao i ser Bazil Tomson (dole, levo), pomoćnik komesara policije i šef Specijalnog odeljenja Skotland Jarda. Na slici dole desno je major Arnold Kalle, nemački vojni ataše u madridskoj ambasadi u Berlinu. Mata Hari je nameravala da ga iskoristi. Umesto toga, on je iskoristio nju.
Dvostruki agent

Bazil Tomson
Kako joj je uskraćen pristup u Nemačku, a u nedostatku instrukcija od Laduza, ciljala je na najbližeg nemačkog „kapitalca“: majora Arnolda Kalea, iz ambasade Berlina u Madridu. “Učinila sam ono što žena radi u takvim okolnostima kad želi da osvoji džentlmena”, prisetila se, “i ubrzo sam shvatila… Kale je bio moj.” On joj se izlanuo da je poslata podmornica za evakuaciju nemačkih i turskih oficira u Francuski Maroko, kako bi tamo podigli ustanak protiv francuskih vlasti.

Arnold Kale
Te noći je trijumfalno, ako ne i nepromišljeno, ovo prijavila Parizu – sada kada više nije bila pod sumnjom Francuza , i prostosrdačno, da bi narednog dana tokom ručka, jednako nepromišljeno, to isto ponovila pukovniku Žozefu Siril-Denvinju, vojnom atašeu francuske ambasade.
Sve vreme dok je ona „obrađivala“ Kalea, on je, međutim, „obrađivao“ nju. Priča o podmornici bila je lažna. Rekao joj je da su Nemci uspešno provalili u francuski sistem šifrovanja, i znali da ta vest više nije tajna. Mata Hari ne samo što nije posumnjala, već je Denvinju prijavila da su Nemci razotkrili francuski metod šifrovanja… zanemarivši da mu „usput“ spomene i predujam od 3. 500 franaka koji joj je Kale kako bi špijunirala Francuze u korist Nemaca.

Na slici desno je general-major Žozef Siril Magdalen Denvinj (Joseph Cirille Magdelaine Denvignes).
Arnold Kale je januara 1917. radio-vezom poslao poruku Berlinu da sarađuje sa špijunom pod kodnim imenom H-21. Francuska prislušna stanica na Ajfelovom tornju (slika dole levo) je presrela šifrovanu poruku, u kodu koji su engleski kriptografi prethodno razbili u Sobi 40 zgrade Riplijevog Admiraliteta u Vajtholu, koja se nalazila odmah do kancelarije načelnika Britanske kraljevske mornarice, ser Džona Dželikoa (gromko odjekujuće titule „Office of First Sea Lord, Sir John Jellicoe“). Kad su Nemci izlanuli da je plaćanje trebalo da se pošalje sluškinji Mate Hari na njenu adresu u Holandiji, otkriven je identitet H-21. Sve su to bili dovoljni dokazi da je Francuzi uhapse.
Bilo je navedeno da su Nemci znali da je sistem šifrovanja provaljen i da su ga upotrebili kako bi namamili Francuze da se dvostruko obavežu: ili će uhapsiti svoju agentkinju kao izdajnika ili će nastaviti da je koriste, dopuštajući Berlinu da Parizu servira lažne podatke. Retrospektivno i sa ove distance, deluje prilično sumnjivo da su Nemci znali za provaljene šifre, jer su samo dve nedelje kasnije koristili istu kriptografiju za slanje Telegrama Cimermanu u Meksiko (koji je isprovocirao Sjedinjene Države da uđu u rat – ishod koji su Amerikanci izvesno želeli da izbegnu).
Ono što Margret nije znala je da je Pariz, prisluškujući vojnu radio-komunikaciju s Ajfelove kule, takođe provalio nemački sistem šifrovanja, ali su to Nemci znali pa su, shodno tome, nastavili da ga koriste za širenje dezinformacija. Kada su transkripti otkrili da Kale upravlja „jednim agentom van Španije“, i da bi isplatu trebalo transferisati na adresu Mate Hari u Amsterdamu, njena je sudbina bila zapečaćena. Vratila se u Pariz, gde je uvidela da je Denvinj izbegava. Laduz je tvrdio da ne zna ništa o nemačkoj podmornici na misiji potpaljivanja ustanka u Francuskom Maroku, ili pak priče o provaljenim (francuskim) šiframa. De Massloffovi nadređeni su mu zabranili da i dalje održava vezu sa Margret. Uhapšena je 13. februara 1917, u sobi hotela “Jelisejska palata”, na osnovu optužnice koja ju je teretila za špijunažu.

U ulozi zatvorenice
Pet meseci je bila izolovana u zloglasnom pariskom zatvoru Sen Lazar (Saint-Lazare), memljivoj i mračnoj „Bastilji svog doba“. Istražni sudija Pjer Bušardon (Pierre Bouchardon) iz Ministarstva pravde, s nadimkom “Veliki inkvizitor” je već odlučio o njenoj krivici. “Od prvog razgovora (s njom) imao sam intuiciju da sam u društvu osobe koju plaćaju naši neprijatelji”, prisetio se on.
“…Pri bledunjavoj svetlosti koja se probijala u zatvorsko dvorište, Margret nije bila ni nalik na plesačicu koja je do pre neki dan očaravala tolike muškarce… Mačkasta, podatna i izveštačena, svikla da na kocku stavlja sve i svašta bez imalo skrupula, bez sažaljenja, uvek spremna da se grabežljivo dohvati nečijeg bogatstva, ostavljajući ljubavnike pomućenih mozgova, bila je rođena špijunka“. (naglašeno u originalu)
Nakon višemesečnog boravka u pritvoru u prilično sumornim uslovima, nekadašnja senzacija Pariza molila je Bušardona, „Ne mogu da podnesem ovaj život. Radije bih se obesila o rešetke svog prozora, nego da dalje živim ovako.” U vreme kad je Laduz pravio transkripte po nju inkriminišuće radio-komunikacije, ona je priznala da je uzimala nemački novac, ali uz to još i negodujući, jer “…Ne može biti da su Nemci (tako) bacili francusku obaveštajnu službu na lažni trag… da telegrafišu samo ono što oni žele da (vi Francuzi) doznate?” (odnosno,da lažnim depešama obmanjuju francusku obaveštajnu službu).
Zatvor Sen Lazar na severu Pariza
Sen Lazar je nastao na mestu leprozarijuma u vreme Vladavine terora („Strahovlade“) 1793. Početkom devetnaestog veka je prerastao u ženski zatvor, prljav i leden – nije bilo grejanja.
Nakon svoje prve noći provedene u tapaciranoj ćeliji bloka u kojem su držali samoubice, Margret Hari, koja je do pre samo neki dan tako luksuzno živela, sada je tavorila izolovana od svih u odeljenju poznatom kao „Menažerija“ (La Menagerie), jer je bila puna „životinjica“ poput pacova, vaški i buva. Obroci su joj bili svedeni na supu i hleb, uz petnaest minuta vežbanja dnevno, i mesa koje je dobijala jednom sedmično. Jedine njene pratiteljke bile su sestre iz reda Mari-Žozef (Marie-Joseph), koje su posećivale zatvorenike.
Njen advokat, nesposobni i neefikasni Eduar Kline (Edouard Clunet), koji je takođe bio jedan od njenih bivših ljubavnika, bezuspešno protestovao protiv uslova u kojima se Margret nalazila. Glavni islednik, kapetan Pierre Bouchardon ju je često posećivao kako bi je „roštiljao“. Margret Hari se više od pet meseci postojano držala svoje priče: da je bila špijunka koja je radila u korist Francuske, a ne protiv nje. Ni žalbe koje je uložila holandska vlada nisu urodile plodom. Uporno je tvrdila da je nevina, sve do trenutka kada je 24. jula izvedena pred sud.
Zgrada zatvora Saint-Lazare je 1935. najvećim delom srušena. Ostale su samo ambulanta i kapela, koji su od novembra 2005. dobili status istorijskih spomenika.
Soupir, Francuska, maja 1917.
U vreme dok je Mata Hari isleđivana u Sen-Lazaru, pod optužbom da je prouzrokovala smrt 50.000 francuskih vojnika, 10. aprila je francuski general Rober Nivel (Robert Nivelle) na severu zemlje otpočeo drugu bitku kod reke En (Bataille de l’Aisne, zapravo tri bitke, 1914, 1917 i u proleće 1918). Nakon šestodnevne artiljerijsko-puščane vatre iz 5.300 komada oružja, kampanje koja je služila samo kao upozorenje Nemcima na predstojeći napad, 480.000 Francuza je napalo greben „Staze dama“ (Chemins des Dames), našavši se u raljama koncentrisane mitraljeske vatre. Saveznici su samo prvog dana pretrpeli nedsaglediv gubitak: imali su 40.000 žrtava. Do 25. aprila je stradalo 271 ljudi (što vojnika a što civila), kada je ofanziva opozvana. Nivel je pao u nemilost, podnevši ostavku. Gotovo polovina francuske vojske na Zapadnom frontu se zbog toga pobunilo. Početkom juna je došao novi zapovednik, general Filip Peten (Philippe Pétain), organizujući gotovo 3.500 prekih vojnih sudova, što je dovelo do izricanja preko 600 smrtnih kazni, od kojih su 43 izvršene.
Francuskoj je pretio defetizam, uzrokujući čistke kakve nisu viđene još od Vladavine terora odnosno Strahovlade iz 1793. Na svom su tlu francuske vlasti streljale preko 300 građana optuženih za špijunažu, uključujući gotovo trideset političara koji su se „drznuli“ da iznađu mirno rešenje, i najmanje dve žene. Mata Hari, koji uz to nije bila ni francuska državljanka, nije imala nikakve šanse.
Suđenje koje je u istoriji pravnih nauka poznato kao “Republika Francuska protiv Margarete Gertrude Mekleod-Zele” je počelo 24. jula 1917. godine i trajalo je samo dva dana. Neubedljivi dokazi, poput provaljenog sistema šifriranja, koji je imao status državne tajne, nedopušteno joj je prišiveno uz suđenje u neprihvatljivom maniru. Tužilaštvo je, tvrdeći da je ona prodavala tajne Nemcima i da francuskoj obaveštajnoj službi ništa prijavljivala ništa izuzev nemačkih dezinformacija, bacilo je na nju krivicu za smrt 50 hiljada francuskih vojnika. U vezi dokaznog materijala, tužilac André Mornet je priznao da “nije bilo dovoljno činjenica da toj mački stanemo na rep”, ali je sudijama trebalo samo 45 minuta da donesu presudu po kojoj je Margret proglašena krivom i osuđena na smrt. Novine su izvestile da je Mata Hari tada uzviknula: „To je nemoguće!“. (slika gore levo: Mata Hari na suđenju)
15. oktobar 1917
U zoru 15. oktobra, u momentu kada je izvedena na konjički plato Šatoa de Vansen (Chateau de Vincennes) na istoku Pariza, ona se već pomirila sa svojom sudbinom. Lepo odevena, smirena, bez ičije je pomoći došla do stuba za koji je trebalo da je vežu, odbila je povez preko očiju. Major koji je komandovao streljačkim odredom je u tom trenutku rekao, „Po volji Božjoj. Ova dama zna kako se umire.”

Nije napravljen nijedan snimak njenog pogubljenja. Osim u daljem tekstu, internetom kruže fotografije preuzete iz raznoraznih filmskih žurnala te epohe, posebno francuskih nemih filmskih novosti iz 1921. godine; tu je i film o njoj iz 1964. godine, u kojem je „agentkinju H21“ igrala Žana Moro (Jeanne Moreau), uz Žan-Luja Trentinjana.
Po izjavi jednog očevica, britanskog novinara Henrija Vejlza, prvi nagoveštaj da je njena molba za pomilovanje odbijena nastupio je u praskozorje, kada su je izveli iz ćelije i odveli u automobil, koji je zatim pojurio u kasarnu, gde ju je čekao streljački odred.
Nikada i ni u jednoj prilici, gvozdena volja nije izneverila ovu lepu ženu. Otac Arboz, u pratnji dve časne sestre, kapetana Bušardona, i njenog advokata Metra Klunea, ušli su u njenu ćeliju, gde je još spavala – mirnim i spokojnim snom, kako su napomenuli ključari kazamata i neki od zatvorenika.
Sestre su je nežno protresle. Ustala je i rečeno joj je da je došao njen čas. „Mogu li još samo da napišem dva pisma?“ Bilo je to jedino što je tražila.
Kapetan Bušardon se odmah saglasio i dati su joj pero, mastilo, papir i koverte. Sela je na ivicu kreveta i u grozničavoj žurbi ih napisala. Predala ih je pod nadzorom svog advokata.
Zatim je obukla čarape, crne, svilene, od onih „filmskih stvari“, koje su u ovim okolnostima delovale nekako groteskno. Obula je svoje papuče s visokom potpeticom i preko gležnjeva vezala njihove svilene trake.
Ustala je i uzela dugački ogrtač od crnog baršuna, ivica obrubljenih krznom i s ogromnim četvrtastim krznenim okovratnikom prebačenim preko leđa, uzetog sa čiviluka koji se nalazio ponad uzglavlja ćelijskog kreveta. Prebacila je ovaj ogrtač preko teškog svilenog kimona, kojeg je nosila preko spavaćice.
Njena bujna crna kosa bila je uvijena u pletenice. Stavila je veliki, lepršavi crni šešir od filca sa crnom svilenom trakom svezanom u mašnu. Lagano i ravnodušno, kako se činilo, navukla je par crnih dečjih rukavica a zatim mirno rekla:
‘Spremna sam.’
Okupljeni su polako izašli iz njene ćelije uputivši se ka automobilu koji je čekao. Auto je projurio kroz srce još usnulog grada. Bilo je jedva pola pet ujutro, a sunce još nije bilo izašlo. Vozeći pravo kroz Pariz, automobil se uputio ka Kasarni Vansen (Caserne de Vincennes), starom utvrđenju koje su Nemci sravnili 1870. godine. (Na slici iznad, levo: Islednici, kapetan Pjer Bušardon (levo) i tužilac, kapetan Andre Morne, izgledaju zadovoljni sobom na dan pogubljenja Mate Hari).

Autentične fotografije streljačkog odreda i posmatrača tokoom pogubljenja Mate Hari. Ona se ne vidi. Streljački odred postrojen je s desne strane.
Vojnici su se već pripremili za pogubljenje. Dvanaest alžirskih Zuava od kojih je sačinjen streljački vod je stajalo postrojeno s puškama na gotovs. Iza njih je stajao jedan podoficir s izvučenim mačem. Automobil se zaustavio i iz njega je izašla Mata Hari, uputivši se pravo do mesta na kojem se uzdizala humka visoka dva ili dva i po metra; služila je kao pozadina za puščane metke koji bi mogli da promaše metu (Zuavi su pripadnici lakog pešadijskog korpusa u francuskoj vojsci, prvobitno formiranog od Alžiraca, koji su dugo vojevali u svojim tradicionalnim uniformama).
Dok je otac Arboz razgovarao s osuđenicom, prišao je francuski oficir noseći parče belog suknenog platna. “Povez za oči”, šapatom se obratio časnim sestrama koje su stajale u blizini, uručivši im ga. “Moram li da ga stavim?”, upitala je, obraćajući se svom advokatu, očiju uprtih u povez.
Metr Klune, njen advokat se obratio francuskom oficiru s ovim pitanjem. “Ukoliko gospođa preferira da joj se ne stavlja povez, onda nije potreban”, odgovorio je službenik, žurno se okrenuvši od njega.
Mata Hari nije bila vezana niti je imala povez preko očiju. Netremice je gledala u svoje dželate, kada su sveštenik, časne sestre i njen advokat odstupili od nje. Oficir koji je komandovao streljačkim odredom je svoje ljude nadgledao poput sokola, kako niko od njih ne bi mogao da ispituje pušku u pokušaju da otkrije da li je baš njemu dopala ta sreća pa da ispali praznu čauru bez zrna, ćorak koji se po tradiciji nalazi u jednoj od pušaka svakog streljačkog voda; izgledao je kao da mu je laknulo što će ovaj ‘posao’ uskoro biti okončan.
Oštra, prodorna komanda po kojoj je dvanaest pripadnika streljačkog odreda zauzelo stav, čekajući na signal za paljbu. Još jedna naredba, i kundaci su im bili na ramenima; svako od njih je niz svoju cev nišanio u grudi žene koja im je bila meta.
Nijedan joj se mišić nije ni najmanje trznuo.
Zaduženi podoficir pomerio se na položaj gde su ga vojnici mogli videti uglom očiju. Izvukao je mač i podigao iznad sebe, Potom ga je spustio.
Sunce je do tog trenutka već izašlo, blistajući na uglačanom sečivu poput luka u padu. Istovremeno je odjeknuo zvuk paljbe. Iz cevi svake puške suknuo je plamen, uz sive pramenove dima iz cevi. Muškarci su automatski spustili svoje oružje do nogu.
Nakon plotuna, Mata Hari je pala. Nije umrla onako kako glumci i zvezde pokretnih slika odigraju scenu umiranja – kada gledaoci poveruju da ljudi umiru odmah pošto su streljani. Nije digla ruke niti je posrnula napred ili nazad.
Umesto toga, činilo se da će se srušiti. Polako, po inerciji, spustila se na kolena, glave koja nijednog trenutka nije klonula, bez i najmanje promene u izrazu lica. U deliću sekunde činilo se da se zateturala, na kolenima, gledajući pravo u one koji su joj oduzeli život. Potom je klonula unatrag, savijajući se u struku, nogu podvijenih ispod nje. Ležala je ničice, nepomična, s licem okrenutim ka nebu.
Podoficir, koji je bio u pratnji potporučnika, izvukao je svoj revolver iz velike, crne futrole okačene o opasač. Sagnuvši se nad nju, stavio je cev oružja gotovo – ali ne sasvim – na levu slepoočnicu špijunke. Povukao je obarač a metak iz revolvera joj je razneo mozak.
Mata Hari je sada izvesno bila mrtva.
Po izdavanju naredbe za paljbu, jedan od vojnika se onesvestio. Jedanaest metaka pogodilo je Matu Hari, jedan od njih prošao joj je kroz srce. Njeno telo – s obzirom da se nije javio iko ko bi na njega polagao prava – poklonjeno je medicinskom institutu Univerziteta u Parizu, da bi tamo bilo izgubljeno za istoriju.
U jednom drugom obrtu koji se nedugo potom desio, i Laduz i Denvinj uhapšeni su zbog špijunaže. Obojica su na kraju puštena iz neobjašnjivih razloga. Jesu li njih dvojica Matu Hari izdali i „prodali“ je Berlinu? Da li su je koristili samo da bi odvratili pažnju od njihovog izdajstva? Ili su obojica bila „ponesena“ špijunskom groznicom koju je tada izazvala Nemačka? Istina se verovatno nikada neće saznati. Margret obično prikazuju kao fatalnu damu ili nevinu osobu koja je nasamarena: ipak, Mata Hari nije bila ni jedno a ni drugo. Koristila je svoje veštine zavođenja da bi osvajala muškarce koji su se nalazili na dve sukobljene strane – dve strane koje su je, na kraju, zajedno izdale.
Morne ju je nazvao “špijunkom stoleća.” To možda tada nije bila očigledna istina, ali danas, stoleće kasnije, nema nijedne koja bi bila čuvenija od Mate Hari.

DonHollway.com
Sve fotografije preuzete iz originalne priče, okačene na veb-stranici Dona Holveja
Like this:
Like Loading...