Geopolitički izazovi Nemačke 30 godina posle ujedinjenja

Brandemburška kapija fotografisana sa zapadne strane, Berlin 1988.

Trideset godina posle ujedinjenja, Nemačka je suočena s novim i neizvesnim geopolitičkim okruženjem kako nestaje globalni poredak koji je omogućio njen procvat. Zemlja se nalazi na političkom raskršću s pripremom za odlazak kancelarke Angele Merkel koja je na vlasti polovinu vremena od njenog ujedinjenja, pišu svetski mediji.

Promene okolnosti

Nemačko mirno ponovno ujedinjenje 3. oktobra 1990. bilo je trijumf liberalne demokratije i sidro političke stabilnosti, ali globalni poredak koji je to omogućio nestaje na horizontu, piše Filip Stivens (Philip Stephens) glavni politički komentator Fajnenšl tajmsa (The Financial Times).

Prisustvo SAD u Evropi je garantovalao bezbednost kontinenta, dok su, kako ukazuje Stivens, francusko-nemačko pomirenje i stvaranje Evropske unije vodili ka sistemu zasnovanom na pravilima u kojem je cvetala socijalna tržišna ekonomija.

Međutim, spoljašnja stabilnost na kojoj je izgrađen uspeh Nemačke zamenjen je najznačajnijom geopolitičkom nestabilnošću posleratnog doba, ističe komentator britanskog lista.

Rusija Vladimira Putina se vratila sa revanšizmom nastojeći da silom menja nacionalne granice. Kina je odbacila zapadni model u prilog državnog kapitalizma spojenog s političkom represijom. Sjedinjene Američke Države su se okrenule ka svojim unutrašnjim pitanjima, a nacionalizam se vratio u Evropu. To je, ističe Stivens, svet 19-vekovnog nadmetanja sila umesto kooperativnog internacionalizma druge polovine 20. veka.

Ipak, malo je znakova da je Nemačka promenila način razmišljanja. U vreme krize prvi nemački instinkt je da posreduje, što, ukazuje Stivens, u svetu u kome mnogi radije pucaju pravi, nije loša stvar.

Ali bilo da je reč o “ruskoj agresivnosti, turskom avanturizmu ili kineskom ekspanzionizmu”, novi globalni nered nudi izbore koji se ne mogu izbeći. Postoje vreme kada države, uključujući Nemačku, moraju da zauzmu stranu, zaključuje politički komentator Fajnenšl tajmsa.

Najboljih 30 godina

Nemačka je od ujedinjenja imala najboljih 30 godina u svojoj dugoj i komplikovanoj istoriji. Sledećih 30, međutim, biće teže, jer su nacionalni i regionalni izazovi s kojima se suočavala, bledi u poređenju s onima koji dolaze, ističe istoričar i kolumnista Gardijana (The Guardian) Timoti Garton Eš (Timothy Garton Ash).

U današnjem svetu zamućenom populizmom, fanatizmom i autoritarizmom, Nemačka je svetionik stabilnosti, uljudnosti i umerenosti, što su kvaliteti koji personifikuju nemačku kancelarku Angelu Merkel, navodi Garton Eš i dodaje da se nemačka demokratija, za razliku od nekih drugih, još nije suočila s testom velike ekonomske krize. To je rezulatat njene ekonomske snage, ali i posledica rasta izvoznih tržišta kakva je Kina, prednosti evra i rezervoara jeftine radne snage s istoka Evrope.

Međutim, ukazuje istoričar s Oksforda, nema garancija da će podjednako povoljne geoekonomske okolnosti, kao i benigno geopolitičko okruženje opstati u predstojećim godinama.

Dok za odnos Nemačke prema Evropi, uprkos ksenofobičnom evroskepticizmu Alternative za Nemačku (AfD) ne treba brinuti, pošto većina Nemaca dobro razume koliko je njihova budućnost neodvojiva od Evropske unije, to više ne važi za zapad, koji se u Nemačkoj predstavlja skoro kao relikt Hladnog rata, nešto poput zastarele teleks mašine. Dok je većina Evropljana zapanjena američkim predsednikom Donaldom Trampom (Trump), u Nemačkoj postoji poseban odnos prema SAD – nemački mediji sada o Americi govore na isti način kao o Kini i Rusiji.

Izazovi sveta u narednih 30 godina, poput klimatskih promena, veštačke inteligencije, pandemije kao što je COVID-19 i agresivan stav lenjinističko kapitalističke kineske super sile, zahtevaju globalno partnerstvo demokratija, a ne samo regionalno, ocenjuje Garton Eš i zaključuje da zato sledeći važan datum za nemačku istoriju nije 3. oktobar, što će biti lepa godišnjica, već 3. novembar kada će biti održani verovatno najvažniji američki izbori u istoriji modernog transatlantskog sveta.

Šta posle Merkel?

Trideset godina posle ujedinjenja i sama nemačka politika je na raskršću, ističe se u reportaži Tajmsa (The Times) novinarke En Meklvoj (Anne McElvoy) koja je izveštavala iz te zemlje u vreme ujedinjenja.

Ujedinjenje Nemačke 3. oktobra 1990. bio je diplomatski majstorski potez koji je označio kraj Hladnog rata i početak nove Evrope, ocenjuje Meklvoj, ukazujući da su prvi slobodni izbori na prostoru bivše Istočne Nemačke bili lansirana rampa za stidljivu ali odlučnu političarku s istoka – Angelu Merkel koja je posle bila na vlasti polovinu vremena otkada je njena zamlja ujedinjena.

Sada kada se Merkel priprema na povlačenje, naziru se promene i daleko je od očiglednog ko će je naslediti, ukazuje se u reportaži londonskog lista.

Posle migrantske krize došlo je do uspona krajnje desne nacionalističke Alternative za Nemačku (AfD), čija privlačnost leži u njenoj prilagodljivoj prirodi i sposobnosti da iskoristi teme koje liberali teško rešavaju, poput uticaja promene populacije na lokalne zajednice i teškoća u školskim odeljenjima u kojima mnoga deca ne govore nemački.

Ipak, trenutni politički ciklus pogoduje Demokratskoj hrišćanskoj uniji (CDU) Angele Merkel, delom, kako navodi Tajms, zato što je Nemačka prošla mnogo bolje u suočavanju s COVID-19. Oko 88 odsto Nemaca je zadovoljno kako vlada postupa tokom pandemije, što bi moglo oživeti oslabljenu popularnost CDU-a, ali je nezivesno ko će nasledit kancelarku.

Dok situacija u CDU deluje zbrkano, ona je ružičasta u poređenju s drugom glavom strankom Socijaldemokratskom partijom‚ koja je na silaznoj putanji otkada je sišla s vlasti 2005. S druge strane, glasači mlađi od 50 godina u pojedinim regionima podržavaju savez konezervativaca i Zelenih koji se smatraju probom za koaliciju na saveznom nivou.

Igrom sudbine, navodi se u reportaži, taj razvoj takođe ima korene u kraju Istočne Nemačke i novom početku 1990. Spor među starom gardom Zelenih oko podrške ujedinjenju završio je postepenim prenosom kontrole krilu koje je bilo više spremno na kompromise u parlamentu – i to krilo sada deluje kao najverovatniji pobednik dok se pomalja era posle Angele Merkel.

Istok manje veruje demokratiji

Izveštaj predstavljen nemačkoj vladi ranije ovog meseca pokazuje da je istok zemlje uveliko ekonomski sustigao zapad, ali i dalje ima manje poverenja u demokratiju, prenela je agencija Frans pres (Agence France-Presse).

BDP po stanovniku na teritoriji bivše Istočne Nemačke je na 79,1 odsto ostatka zemlje, dok je 3. oktobra 1990. bio na 37 odsto.

Izveštaj pokazuje da se smanjio i jaz u prihodima – prosečna zarada na istoku je 2018. bila 88,3 odsto proseka na zapadu. Jaz i dalje postoji, ukazuje AFP, delom zbog manje gustine naseljenosti na istoku gde ima više ruralnih oblasti, dok su urbane manje razvijene.

Uprkos poboljšanjima, ističe AFP, neki pokazatelji su manje povoljni.

Demokratiju kao najbolji politički sistem za Nemačku na zapadu zemlje podržava 91 odsto ispitanih, a na istoku samo 78 odsto. Takođe, dodaje AFP, razlike postoje u odnosu prema strancima i, mimo Berlina, u saveznim pokrajinama na istoku veća je podrška krajnjoj desnici – i do 20 odsto u nekim oblastima.

 

RSE

Protiv univerzalnog prihoda

Ideja o bezuslovnoj isplati univerzalnog osnovnog dohotka sve je popularnija među ekonomistima, menadžerima, aktivistima i preduzetnicima kao alternativa tradicionalnim socijalnim politikama. Umesto pružanja socijalne pomoći u vanrednim situacijama, nezaposlenima i starima, nemačka država bi svim odraslim ljudima isplaćivala isti paušalni iznos – približno 1.000-1.200 evra mesečno. Tako bi se ukinule postojeće mere socijalne zaštite, kao što je program Hartz IV (nemački program pomoći nezaposlenima), a verovatno više ne bi bilo ni starosnih penzija i osiguranja za slučaj nezaposlenosti.

Univerzalni osnovni dohodak svakome pruža priliku da odluči da li želi da se zaposli, da volontira – ili da ne radi ništa. Političari bi se tako rešili brige o stopama nezaposlenosti. Kompanije bi dobile elegantan način da opravdaju otpuštanja. Radna mesta koja nestaju pod pritiskom tehnoloških promena ili globalizacije više ne bi bila problem, jer su otpušteni radnici finansijski zbrinuti i mogu da se posvete brizi o deci ili nekom hobiju.

Ipak, univerzalni osnovni dohodak je ćorsokak. Najčešće korišćeni protivargument je, naravno, problem finansiranja. Troškovi nisu kvantifikovani, ali nema sumnje da će biti visoki. Još nije izvesno kako bi trebalo oporezovati ukupne dohotke i bogatstva da bi se obezbedila potrebna sredstva. Radikalna transformacija sistema socijalne zaštite uvođenjem univerzalnog osnovnog dohotka bila bi finansijski rizik bez presedana.

Ali finansijski aspekt tog pitanja čak i nije najvažniji argument protiv osnovnog dohotka. To je zavodljiv i sladak otrov koji ljudima na marginama društva donosi korist na račun srednje klase. Univerzalni osnovni dohodak ukida pritisak i smanjuje motivaciju za aktivno traženje posla među siromašnima i dugotrajno nezaposlenima. Bogate to verovatno neće koštati više nego stari sistem, a sigurno će im pomoći da umire socijalnu savest. U tom slučaju, dalji rast socijalne nejednakosti više ne bi bio skandalozan, jer bi svako imao osnovni prihod, makar i na granici siromaštva. Upravo tu se kristalizuju tri ključna argumenta protiv bezuslovnog osnovnog dohotka.

Prvo, osnovni dohodak produbljuje podele u društvu i smanjuje društvenu mobilnost. Oni koji zahvaljujući poreklu i statusu imaju izgleda da dođu do dobrih poslova i visokih prihoda sačuvali bi stečenu radnu etiku i nastavili da se zalažu u školi i na poslu. To je dobro. Međutim, za mlade ljude iz onih segmenata društva koji su već prikraćeni u oblasti obrazovanja – za one koji dolaze iz radničkih i migrantskih porodica – život bi bio teži. Slatki otrov osnovnog dohotka će ih pratiti na svakom koraku kroz školu i obuku za rad. Kad ih pitaju šta bi želela da rade, deca iz delova Berlina u kojima živi veliki broj radničkih i migrantskih porodica, kao što je Nojkeln, odgovaraju da planiraju da žive od socijalne pomoći. U budućnosti će odgovarati: „Živeću od osnovnog dohotka“. Sa rastom osnovnog dohotka uvećavaće se i njihov broj. Već uzdrmana motivacija te grupe da investira u sebe i poboljša svoj život radom naći će se pred novim iskušenjima. A ostatak društva će mnogo manje brinuti zbog takvih trendova nego danas, jer su svi ljudi zbrinuti.

Drugo, konceptu bezuslovnog osnovnog dohotka nedostaje socijalni legitimitet. Trenutno nije moguće zamisliti model koji svim delovima društva donosi jednaku korist. Zato bi osnovni dohodak najverovatnije podrazumevao redistribuciju iz centra društva ka nezaposlenima ili samo delimično zaposlenima. Obuhvatan sistem socijalne zaštite koji nadilazi zadatak suzbijanja siromaštva legitimizuje se prihvaćenim konceptima socijalne pravde. Kako bi drugačije bilo? Norme socijalne pravde uključuju i ideju da svi treba da dobiju jednaku šansu za uspeh na tržištu rada. Tako se, na primer, opravdava ulaganje države u obrazovanje ili oporezivanje nasledstva. Ili socijalna zaštita koja doprinose za nezaposlene ili penzijsko osiguranje vezuje za socijalne transfere.

Ideja o bezuslovnom osnovnom dohotku se oslanja na pravo građana na ostvarivanje dohotka, ali ne daje odgovor na pitanje zašto bi ga trebalo isplaćivati i onima kojima nije potreban. Koncept osnovnog dohotka je zapravo suprotan ideji o solidarnosti sa ugroženim članovima društva. Srednja klasa, koja će finansirati univerzalni osnovni dohodak, ali od njega neće imati materijalne koristi, takvu „bezuslovnu“ redistribuciju verovatno neće prepoznati kao socijalnu pravdu. Zato su programi redistribucije nepopularni kod glasača, čak i onih koji bi od toga imali koristi. Zato su švajcarski građani na prošlogodišnjem referendumu velikom većinom odbacili predlog za uvođenje univerzalnog osnovnog dohotka.

Treće, bezuslovni osnovni dohodak se kosi sa potrebama društva u uslovima povećane imigracije. Velikom broju stranih radnika i drugih useljenika potrebno je više, a ne manje mehanizama koji doprinose integraciji u društvo. Iskustvo svakodnevnog života je veoma važno: ljudi na poslu sreću druge ljude, tako se upoznaju i uče da poštuju jedni druge, tako uče i jezik. Imajući to u vidu, bila bi velika greška dati ljudima dobar povod da odustanu od rada, sticanja znanja i da ostanu u svoja četiri zida. U svakom slučaju, potrebna nam je rasprava o dobrom društvu koja se neće ograničavati samo na problem zaposlenosti. Potrebno je mnogo truda da bi se društvo poboljšalo merama koje se neće ostvarivati samo preko tržišta rada. Ta ideja još uvek nije šire prihvaćena. Ali bezuslovni osnovni dohodak sigurno nije pravi put za njeno ostvarenje.

 

Anke Hassel, Süddeutsche Zeitung

Social Europe, 01.03.2017.

Peščanik.net, 05.03.2017.

Zašto su modeli predviđanja zakazali, a izborne prognoze i ankete toliko pogrešile?

Istraživanja su davala prednost Hilari Klinton, dok su podaci u realnom vremenu govorili da će ona lako pobediti i “prošetati se” kroz izbore – a evo šta su propustili.

00

Ako ste čitali izdanje Vice News od utorka popodne (8.nov) ili pratili izbore na vebsajtu Slate, pomislili biste da je Hilari Klinton sve samo ne i sigurna pobednica koja će postati prva američka žena na mestu predsednika.

03Isprva, oba medijska autleta, kako Vice tako i Slate, posedovala su streaming podataka u realnom vremenu koje je obezbeđivao startup po imenu VoteCastr, koji je zacrtao sebi da će Americi pružiti uvid bez presedana “u (izbornoj) igri i svakom trenutku kako se ona odvija uživo”. VoteCastr je u utorak u devet uveče imao poslednje prognoze o Klintonovoj kao kandidatu koji vodi u Pensilvaniji, Ohaju, Floridi, Viskonsinu i Ajovi, i – u svim ovim državama Donald Tramp je završio s pobedom, na svom putu da postane novoizabrani predsednik.

Pojašnjenja radi, VoteCastr nije bio usamljen u svojoj katastrofalno pogrešnoj prognozi. Mnoge izborne prognoze zasnovane na podacima sa birališta, demografiji i istorijskim podacima iz prošlosti takođe su u svojim projekcijama promašili metu. Ishod projekcionog modela lista Njujork tajms je, na primer, dao Klintonovoj oko 85 odsto šanse za osvajanje predsedničkog mandata, dok ju je s razlogom dosad mnogo hvaljeni sajt FiveThirtyEight “počastio” podacima koji su ukazivali da ima 72% šansi da potuče Donalda Trampa.07

Ovo se bar delimično može objasniti činjenicom da su izborne prognoze bile zasnovane ili u polju odstupanja od krajnjeg ishoda, ili su u najmanju ruku napravili najveći broj grešaka u polju margine odstupanja (mada, da je Klintonova osvojila najviše glasova, kao što izgleda i da jeste – možete tvrditi da su izborni podaci na kojima su zasnovane pogrešne prognoze bili u redu – “samo su izabrali pogrešnog pobednika”). Potcenjivanje moći belih birača iz radničke klase je takođe moglo doprineti pogrešnim procenama, kao što je bilo moguće da ljudi jednostavno ne daju iskrene odgovore na pitanje koga su podržavali do dana izbora. To je nešto što je kampanja Hilari Klinton – koja je procenila da je njen glasački “Zaštitni zid Srednjeg zapada” na sigurnom, i da će države iz te zone glasati za nju – previdela, praveći pogrešnu procenu. Izostala je podrška latino populacije u Novom Meksiku i drugim državama u kojima su “čikanosi” zastupljeni. Inače, interesantno je i da je tim za obradu podataka koji je radio Trampovu kampanju procenio kako su njegove šanse da pobedi jedan na prema pet, to jest samo 20%. Dakle, pogrešila su oba tima.

09

Pa ipak, neuspeh tima oko startup firme VoteCastr – a da ne govorimo o njenim klimavim tehničkim performansama tokom izbornog dana – bio je jedinstven baš zbog tvrdnji koje je zastupala. Kompanija, koja je u timu imala gurue za obradu podataka, ljude koji su radili kampanje Džordža V. Buša i Obame, podlegli su utisku da bi posvećivanjem izuzetno velike pažnje rezultatima prevremenih glasanja, identitetu birača, i izlaznosti glasača mogli “nekako”, na neki način, da u realnom vremenu tj uživo postignu realističan uvid na izbore – uvid koji ranije nije bio dostupan. To je trebalo da bude nova oštrica i napredak u sredstvima za analizu izbornih podataka.

Umesto toga, pokazalo se da su to bile neadekvatne tehnike i nepotpuni alati za praćenje i analizu izbora – kao što je bilo pogrešno i mnoštvo drugih sredstava, kako se naknadno ispostavilo.

01

Kao i svi ostali koji su sondirali glasače uoči izbora, i VoteCastr je izbacio rezultate ankete koji su takođe bili pogrešni. Što znači da je i finalni proizvod bio pogrešan – prognoziran je pogrešan ishod.

Evo šta je odgovorila urednica Slejta (Slate), Džulija Tarner, koja je za izbore angažovala VoteCastr kao partnera za obradu i predikciju podataka – o tome zašto su podaci bili loši, kao i da li bi ovaj proces ponovila i za naredne izbore:

“Projekat Votecastr je bio utemeljen na dve ideje: prvo, da se prikupljanje informacija u realnom vremenu od birača na dan izbora kosi s novinarstvom. I drugo, da metodologije kampanje mogu proizvesti tačne i osvetljavajuće procene kako će se trka odvijati na dan izbora.

02Bilo je očigledno da naše brojke nisu pokazale pravo stanje stvari. Od jutros sprovodimo post-mortem analizu – “obdukciju” sa VC timom, ali pretpostavljam da je to zbog toga što je VoteCastr metodologija zavisila isključivo od rezultata glasanja; VoteCastr je obavljao svoje analize na velikom uzorku glasača i glasačkih punktova, ali su dobijeni podaci bili dobrano u skladu sa podacima o glasanju koji su bili prisutni kod javnog mnjenja – a koje je takođe, u mnogim ključnim državama, omanulo za nekoliko poena.”

(Izvori: Politico, FiveThirtyEight, The New York Times, Bloomberg)

MIT Review

 

Brexit unatrag

03

„Nikad ne bacajte dobru krizu“ je stara evropska izreka. Ali šta činiti sa 5 istovremenih kriza? Evropska unija se suočava sa onim što Frans Timmermans, potpredsednik Evropske komisije, naziva multi-krizom: brexit, migranti, štednja, geopolitičke pretnje sa istoka i juga, i ne-liberalne demokratije u centralnoj Evropi. Reklo bi se da EU ne preti propadanje kriza, već njoj samoj preti propast od njih.

07Ako je tako, brexit će biti detonator te propasti. On je legalizovao koncept raspada EU i fantazije raznih ekstremista pretvorio u realnu opciju mejnstrim evropske politike. Brexit bi mogao biti početak nezaustavljivog procesa dezintegracije Evrope. On će uticati i na njenu ekonomiju tako što će paralisati Evropsku centralnu banku (ECB) u sledećoj krizi evra. ECB može da izađe na kraj sa tržišnim spekulacijama, ali će podleći pritisku glasača koji žele raspad evropske zajednice.

Zato duh dezintegracije treba pod hitno vratiti u bocu. Nekako treba ubediti Britaniju da promeni svoj stav o Evropi, što je po opštem mišljenju sa obe strane Lamanša nemoguće. Ali u politici su uvek moguće „nemoguće“ stvari. Referendumska većina 23. juna bila je mnogo manja od one na škotskom referendumu o nezavisnosti iz 2014. ili od negativnih glasova o sporazumima EU u Irskoj, Danskoj i Holandiji, a sve te odluke su kasnije bile opozvane. Što je još važnije, ciljevi 52 odsto glasača za brexit bili su vrlo podeljeni – neki su bili spremni da prihvate ekonomske žrtve tvrdog brexita (potpunog odvajanja od Evrope), a drugi su se nadali mekom brexitu, koji bi imao minimalan uticaj na britansku ekonomiju.

Prema post-referendumskim anketama, tri četvrtine glasača za brexit očekuju jačanje britanske ekonomije, a 80 odsto njih veruje da će javni sektor od sada dobijati više novca. Glasači brexita su optimistični jer im je rečeno (na tome je posebno insistirao sadašnji ministar spoljnih poslova Boris Johnson) da je moguć novi sporazum koji bi očuvao sve ekonomske koristi članstva u EU, bez obaveza i troškova koje ono povlači.

Kada se ta očekivanja izjalove, javno mnjenje će se promeniti. Već danas 66 odsto glasača smatra da je očuvanje pristupa zajedničkom tržištu važnije od ograničavanja imigracije, ako Britanija već ne može da ima i jedno i drugo. To je direktno protivrečno prioritetima koje je istakla premijerka Theresa May – čime se verovatno može objasniti njeno ćutanje o strategiji brexita.

02

Budući da očekivanja ekonomski neškodljivog mekog brexita neće moći da se pomire sa odbacivanjem evropskih obaveza koje zahteva frakcija pristalica tvrdog brexita u Konzervativnoj partiji, premijerka ne može da pobedi. Koji god kurs da izabere, imaće protiv sebe polovinu svoje stranke i veliki postotak pristalica brexita, da ne pominjemo 48 odsto glasača koji žele da ostanu u EU.

11Kada započne obrnuti proces, mnogi ambiciozni političari iz Konzervativne stranke pohitaće da ga iskoriste. Na primer, George Osborne, koji je morao da napusti položaj ministra finansija čim je Theresa May stupila na dužnost, već dovodi u pitanje njen demokratski mandat: „Brexit je osvojio većinu. Tvrdi brexit nije“. Čak i slabost britanskih opozicionih stranaka radi protiv premijerke: on dopušta protivnicima da se urote protiv nje, svesni da nemaju šta da izgube.

Sve to znači da će britanska politika postati vrlo fluidna kada se promene ekonomski uslovi, a glasači počnu da se predomišljaju. EU bi trebalo da podstiče ove naknadne reakcije, što znači da ne tretira brexit kao neizbežan ishod i da ponudi mogućnost kompromisa koji bi umirio britanske glasače, ali samo pod uslovom da Britanija ostane u EU.

Očigledan način da se to postigne bio bi sklapanje sporazuma na nivou EU o većoj nacionalnoj kontroli nad imigracijom i drugim simboličkim pitanjima vezanim za nacionalni suverenitet. Takav sporazum ne bi bio shvaćen kao ustupak britanskoj uceni ako bi se proširio na sve zemlje EU i predstavio kao odgovor na javno mnjenje širom Unije.

Ako bi svoj odgovor na demokratske pritiske pretvorila u vrlinu, EU bi mogla da pridobije podršku širom Evrope. Ali da bi glasačima poslali pozitivnu poruku, evropski lideri bi morali da obnove veštinu sklapanja pragmatičnih kompromisa i pregovaranja između vlada, koja je nekada bila zaštitni znak evropske diplomatije.05Za početak, primirivanje brexita i izbegličke krize zahtevaće neke skromne promene imigracionih zakona, kao i promene u oblasti socijalne zaštite. Takve reforme, koje bi bile popularne u gotovo svim zemljama članicama, ne bi morale da budu u sukobu sa osnivačkim principima EU ako bi se očuvalo pravo na rad širom Evrope, a deo kontrole nad ne-ekonomskom migracijom i socijalnim davanjima vratio nacionalnim vladama.

01Drugo, interakcija izbegličke krize i krize evra zahteva nova fiskalna pravila. Bavljenje imigrantima je skupo i bilo bi idealno da se finansira uzajamno garantovanim obveznicama EU. Druga mogućnost je da se mediteranskim zemljama ponudi izvesna budžetska sloboda u zamenu za prihvatanje odgovornosti za kontrolu imigracije.

Treće, potreba za imigracionom reformom, u kombinaciji sa „ne-liberalnom demokratijom“ u centralnoj Evropi, zahteva promene u prioritetima budžeta i spoljne politike EU. Poljska i druge zemlje će prihvatiti da se njihovim građanima ograniči kretanje samo ako im se ponude dodatni strukturni fondovi i tešnja saradnja u oblasti bezbednosti. Takvi podsticaji bi zauzvrat mogli da rezultiraju većim brojem poluga za obezbeđivanje poštovanja ljudskih prava.

Na kraju, obnavljanje demokratskog legitimiteta EU znači okončavanje institucionalnih tenzija između evrozone i šire EU. Vlasti EU moraju priznati da mnoge države članice nikada neće prihvatiti evro, dakle moraju napustiti retoriku o „Evropi sa dve brzine“ u kojoj se svi kreću – brže ili sporije – ka „sve čvršće integrisanoj Uniji“ kakvu podrazumeva jedinstvena valuta. Umesto toga, EU treba da dobije oblik dva koncentrična kruga: unutrašnje jezgro privrženo dubljoj integraciji i spoljašnji prsten, čiji glasači ne žele jedinstvenu valutu i zajednički fiskalni prostor.

Takve reforme možda se čine nemogućima, ali i dezintegracija EU se činila nemogućom pre glasanja za brexit. U revolucionarnim periodima nemoguće može postati neizbežno za nekoliko meseci. Bivši francuski predsednik Nicolas Sarkozy neočekivano je zatražio novi evropski sporazum i drugi britanski referendum o članstvu u EU. Evropa možda ulazi u revolucionarni period svoga razvoja.

Project Syndicate 

Anatole Kaletsky, Social Europe, 04.10.2016.

Peščanik.net, 08.10.2016.

Američko propadanje ili obnova?

Smisao izbora 2016.

01

Pre dve godine, poznati američki ekonomista i Nobelovac Frensis Fukujama (Francis Fukuyama) obrazložio je mišljenje da Amerika pati od političkog propadanja. Njen ustavni sistem kontrola i ravnoteža, udružen s dvopartijskom polarizacijom i usponom obilno finansiranih interesnih grupa, urodio je onim što ovaj uticajni ekonomista naziva „vetokratijom“: stanjem u kom je lakše sprečiti vlast da nešto uradi nego upregnuti je u ostvarivanje opšteg dobra. Česte budžetske krize, inertna birokratija i nedostatak inovacija u politici bili su pečat političkog sistema u rasulu, tvrdi Fukujama. Njegov tekst objavio je portal Peščanik.

Površno gledano, predsednički izbori 2016. godine kao da potkrepljuju tu analizu. Nekad ponosna Republikanska stranka izgubila je kontrolu nad svojim procesom nominacije, dopustila da ga neprijateljski preuzme Donald Trump i sad je razdirana dubokim unutrašnjim protivrečjima. Na demokratskoj strani, u međuvremenu, ultrainsajderka Hillary Clinton suočila se s neočekivano snažnim suparnikom Bernijem Sandersom, sedamdesetčetvorogodišnjim samozvanim socijaldemokratom. O čemu god da se radi – od imigracije do finansijske reforme, od trgovine do stagniranja dohotka – glasači na obe strane spektra ustali su u ogromnom broju protiv establišmenta koji vide kao korumpiran i obuzet sopstvenim interesima i okrenuli se radikalnim autsajderima u očekivanju pročišćenja.

Burna kampanja pokazala je, međutim, da američka demokratija u izvesnom smislu funkcioniše bolje nego što se veruje. Šta god čovek mislio o njihovim odlukama, glasači su pohrlili na izbore u jednoj državi za drugom i preoteli kontrolu nad političkim narativom od organizovanih interesnih grupa i oligarha. Jeb Bush, sin odnosno brat dvojice predsednika koji su nekad izgledali kao neizbežan republikanski izbor, neslavno se povukao iz trke u februaru, pošto je (zajedno sa svojim superpakovima) spiskao 120 miliona dolara. Sanders se, međutim, ograničio na male donacije; zaklinjući se da će razvlastiti finansijsku elitu koja podržava njegovog protivnika, sakupio je čak više novca nego Buš i sve vreme je bio za petama Hillary Clinton.

Prava priča o ovim izborima je to da Američka demokratija, posle nekoliko decenija, konačno reaguje na porast nejednakosti i ekonomsku stagnaciju koju doživljava većina stanovništva. Društvena klasa se vratila u jezgro američke politike i prevazišla druge podele – rasnu, etničku, rodnu, seksualnu, geografsku – koje su dominirale raspravom na prethodnim izborima.

Jaz između imovine elita i ostatka stanovništva rastao je dve generacije, ali tek sad je počeo da dominira nacionalnom politikom. Nije teško objasniti zašto su populisti toliko dobili u ovom krugu, već zašto se to nije dogodilo ranije. Štaviše, mada je dobro znati da je američki politički sistem manje okoštao i da manje robuje bogatim elitama nego što to mnogi pretpostavljaju, eliksiri koje su prodavali populistički promoteri gotovo su sasvim nekorisni; ako bi bili prihvaćeni, ugušili bi rast, pojačali nelagodu i pogoršali stanje. Sad kad su elite prodrmane i izbačene iz svog oholog samozadovoljstva, nastupio je čas da smisle razumna rešenja za probleme koje više ne mogu ni poricati ni ignorisati.

03

Socijalna osnova populizma

Poslednjih godina postalo je još teže poricati da dohoci stagniraju za većinu američkih građana dok elite prolaze bolje nego ikad, i da to izaziva rast nejednakosti širom američkog društva. Neke osnovne činjenice, kao što je ogromno povećanje udela jednog procenta stanovništva u nacionalnom bogatstvu, ne mogu se više lako osporavati. U ovom političkom ciklusu novo je to što je pažnja počela da se okreće od prekomernog dohotka oligarhije ka lošem položaju onih koji su ostali pozadi.

Dve novije knjige – Raspadanje Charlesa Murraya i Naša deca Roberta Putnama – opisuju novu društvenu stvarnost s bolnom podrobnošću. Murray i Putnam su na suprotnim krajevima političkog spektra – jedan je libertarijanski konzervativac a drugi mejnstrim liberal – ali podaci koje iznose su bezmalo identični. Dohodak radničke klase je opadao u prošloj generaciji, najdramatičnije za bele muškarce sa srednjim ili nižim obrazovanjem. Za tu grupu Trumpov slogan „Učinimo Ameriku ponovo velikom!“ ima stvarno značenje. Ali patologije od kojih pate njeni pripadnici mnogo su dublje, kao što pokazuju podaci o zločinu, upotrebi droga i jednoroditeljskim porodicama.

Osamdesetih godina vodila se široka nacionalna rasprava o pojavljivanju afroameričke potklase – to jest, mase nezaposlenih i nekvalifikovanih ljudi čije se siromaštvo dalje reprodukuje tako što izaziva raspad porodica i što su onda takve porodice nesposobne da prenesu društvene norme i ponašanja koji su neophodni za konkurentnost na tržištu rada. Danas je bela radnička klasa gotovo u istom položaju u kom je tada bila crna potklasa.

Tokom zagrevanja za unutarstranačke izbore u Nju Hempširu – državi koja je jednako bela i ruralna kao bilo koja druga u zemlji – mnogi Amerikanci su bili iznenađeni kad su saznali da je tu najveća briga glasača heroinska zavisnost. U stvari, zavisnost od opioida i metamfetamina poprimila je u belim ruralnim zajednicama država kao što su Indijana i Kentaki iste epidemijske razmere koje je u prethodnoj generaciji imala zavisnost od kokaina u gradskim jezgrima. U jednom novijem članku ekonomisti Anne Case i Angus Deaton pokazali su da je između 1999. i 2003. godine porasla stopa smrtnosti belih, sredovečnih muškaraca nehispanskog porekla u Sjedinjenim Državama, iako je u istom periodu opala u gotovo svim drugim grupama stanovništva i u svim drugim bogatim zemljama.

Ta sve sumornija realnost zaobišla je američke elite – svakako i zato što su one u istom periodu sasvim dobro prolazile. Prihodi ljudi koji imaju bar fakultetsku diplomu već decenijama rastu. U toj grupi je opala stopa razvoda i samohranih roditelja, stopa zločina u okruženju postojano opada, gradove su preuzeli mladi urbani ljudi, a tehnologije kao što su Internet i društveni mediji osnažile su društveno poverenje i nove oblike angažovanja zajednice. Za tu grupu odveć brižni roditelji predstavljaju veći problem nego deca koja sama otključavaju kuću kad se vrate iz škole.

06

Neuspeh politike

Kad imamo u vidu ogromnu društvenu promenu, pravo pitanje nije zašto Sjedinjene Države doživljavaju populizam 2016. godine, već zašto se ta eksplozija nije dogodila mnogo ranije. Tu smo zaista imali problem predstavljanja u američkim institucijama: nijedna politička partija nije se dobro zalagala za interese grupe čiji je standard opadao.

Poslednjih decenija, Republikanska stranka je bila nelagodna koalicija biznis elita i društvenih konzervativaca; prve su obezbeđivale novac, a drugi glasove na unutarstranačkim izborima. Biznis elite, predstavljene uvodnikom u listu The Wall Street Journal, dosledno su se zalagale za ekonomski liberalizam: slobodna tržišta, slobodnu trgovinu i legalnu imigraciju. Republikanci su obezbedili glasove za usvajanje trgovinskih zakona kao što su Severnoamerički sporazum o slobodnoj trgovini i nedavno ovlašćenje predsednika da sklapa trgovinske ugovore (poznatije kao „brza pruga“). Investitori i promoteri biznisa očigledno imaju koristi od uvoza strane radne snage, kvalifikovane i nekvalifikovane, i od globalnog trgovinskog sistema koji im omogućuje da izvoze i investiraju širom planete. Republikanci su se zalagali za demontiranje sistema bankarske regulative iz vremena depresije i postavili su temelj za porast rizičnih hipotekarnih kredita i finansijsku krizu koja je iz toga proizašla 2008. godine. Oni su bili ideološki posvećeni smanjivanju poreza za bogate Amerikance; time su potkopavali moć sindikata i smanjivali sve oblike socijalnog staranja, čiji su korisnici siromašniji delovi populacije.

Taj program je bio direktno suprotan interesima radničke klase. Uzroci pogoršavanja položaja radničke klase su složeni, jer su povezani i s tehnološkim promenama a ne samo sa činiocima na koje utiče javna politika. Ipak, ne može se poreći da je pomak u korist tržišta, za koji su se u prethodnim decenijama zalagale republikanske elite, potisnuo dohotke radničke klase time što je izložio radnike surovijoj tehnološkoj i globalnoj konkurenciji i što je redukovao razne zaštite i socijalne beneficije preostale iz doba Nju dila. (Zemlje poput Nemačke i Holandije, koje više štite radnike, ne doživljavaju sličan porast nejednakosti.) Zato ne treba da nas čudi što je ove godine najveća i najemocionalnija bitka ona koja se odigrava u Republikanskoj stranci, pošto njena radnička baza nedvosmisleno pokazuje sklonost prema nacionalističkoj ekonomskoj politici.

Demokrate, sa svoje strane, tradicionalno vide sebe kao branioce običnih ljudi i još mogu da računaju na to da će im, koliko god smanjena, baza članova sindikata pomoći da pobede na izborima. Ali i oni su ostavili na cedilu taj deo populacije. Od uspona „trećeg puta“ Billa Clintona, elite u demokratskoj partiji su prigrlile postreganovski konsenzus o dobrobiti slobodne trgovine i imigracije. Bile su saučesnici u demontriranju bankarske regulative devedesetih godina i pokušavale su da potkupe pre nego da podrže radnički pokret i njegove prigovore trgovinskim sporazumima.

Ali važniji problem s demokratama je to što je partija prihvatila identitetsku politiku kao jednu od svojih ključnih vrednosti. Stranka je pobedila na prethodnim izborima tako što je mobilisala koaliciju populacijskih segmenata: žene, Afroamerikance, izrazito urbanu omladinu, homoseksualce i ekologe. Ali potpuno je izgubila kontakt sa belom radničkom klasom koja je bila temelj Nju dil koalicije Franklina Roosevelta. Bela radnička klasa počela je da glasa za Republikance osamdesetih godina zbog kulturnih pitanja kao što su patriotizam, pravo na vatreno oružje, abortus i religija. Devedestih godina Clinton je pridobio dovoljan deo tog segmenta da bi bio dvaput izabran (oba puta zahvaljujući pluralitetima), ali otad su beli radnici pouzdaniji glasači Republikanske stranke uprkos činjenici da je republikanska elitistička ekonomska politika u suprotnosti s njihovim ekonomskim interesima. Zato je prema anketi univerziteta Kunipijak, čiji su rezultati objavljeni u aprilu, osamdeset odsto ispitanih Trumpovih pristalica reklo da je „vlada otišla predaleko u pomoći manjinskim grupama“ a osamdeset pet odsto se složilo s tvrđenjem da je „Amerika izgubila svoj identitet“.

Opsednutošću demokrata identitetom može se objasniti jedna od velikih misterija savremene američke politike – zašto su beli ruralni pripadnici radničke klase, posebno u južnim državama sa ograničenom socijalnom zaštitom, pohrlili pod republikansku zastavu iako su među najvećim korisnicima programa koji su nastali ili opstali uprkos republikancima, kao što je Obamin Zakon o dostupnoj zdravstvenoj zaštiti. Jedan razlog je to što će, po njihovom mišljenju, Obamacare više koristiti drugima nego njima – a to delom misle i zato što su demokrate izgubile sposobnost da se obraćaju takvim glasačima (za razliku od tridesetih godina kada su ruralni belci s juga bili ključne pristalice inicijativa Demokratske stranke u oblasti socijalne zaštite, na primer državne razvojne agencije Tenesi Veli).15

Kraj jednog doba?

Trumpove političke izjave su zbrkane i protivrečne, što nije neobično pošto dolaze od narcisoidnog medijskog manipulatora bez jasne ideološke osnove. Ali tema kojom je privukao tako mnogo glasača na republikanskim predizborima je donekle i Sandersova: nacionalistički ekonomski program smišljen da zaštiti i obnovi radna mesta američkih radnika. Time se može objasniti i to što se on suprotstavlja imigraciji – čak i legalnoj imigraciji kvalifikovanih radnika – kao i to što osuđuje američke kompanije koje sele fabrike u inostranstvo da bi smanjile troškove rada. Pored toga, on nije kritikovao samo Kinu zbog manipulacije valutama već i prijateljske zemlje kao što su Japan i Južna Koreja zbog potkopavanja proizvodne baze Sjedinjenih Država. I naravno, on se oštro suprotstavlja i daljoj liberalizaciji trgovine, oličenoj, između ostalog, u Transpacifičkom partnerstvu sa Azijom i Transatlantskom trgovinskom i investicionom partnerstvu sa Evropom.

Sve ovo zvuči kao potpuna jeres svakom ko je odslušao elementarni kurs iz teorije trgovine, gde svi modeli – od Ricardovog modela komparativne prednosti do Heckscher–Ohlinovog faktora nacionalnih proizvodnih kapaciteta – govore da je slobodna trgovina pobednička kombinacija za sve trgovinske partnere jer povećava njihov agregatni dohodak. I zaista, globalna proizvodnja se učetvorostručila od 1970. do 2008, kad su svetska trgovina i investicije liberalizovani na osnovu širokog okvira Opšteg sporazuma o tarifama i trgovini a zatim i stvaranja Svetske trgovinske organizacije.

Globalizacija je izvukla stotine miliona ljudi iz siromaštva u zemljama kao što su Kina i Indija, a Sjedinjenim Državama je donela neizmerno bogatstvo.

Ipak, konsenzus elita o blagodatima ekonomske liberalizacije, zajednički elitama obe stranke, nije imun na kritike. U sve postojeće trgovinske modele ugrađen je zaključak da liberalizacija trgovine povećava agregatni dohodak, ali obično ima rđave posledice za distribuciju – drugim rečima, stvara pobednike i gubitnike. Jedna novija studija procenjuje da je konkurentni uvoz iz Kine odgovoran za gubitak 2 miliona do 2,4 miliona američkih radnih mesta između 1999. i 2011. godine.

Standardni odgovor trgovinskih ekonomista je da su dobiti od trgovine dovoljne da više nego adekvatno nadoknade gubitak, u idealnom slučaju tako što će omogućiti da se radnici dokvalifikuju i steknu nove veštine. Svaki važan korak u trgovinskom zakonodavstvu bio je praćen mnoštvom mera za prekvalifikaciju radnika, kao i uvođenjem novih pravila koja radnicima omogućuju da se prilagode.

Ali u praksi je prilagođavanje često izostajalo. Američka vlada je sprovodila 47 nekoordiniranih programa za prekvalifikaciju radnika (otad ukrupnjenih u desetak), pored bezbrojnih programa u državama, ali oni nisu uspeli da obezbede bolji posao velikom broju radnika. Delimično je za to kriv način sprovođenja, ali postoji i greška u konceptu: nije jasno koja vrsta obuke može da preobrati 55-godišnjeg radnika na fabričkoj traci u programera ili veb dizajnera. Niti standardna teorija trgovine uzima u obzir političku ekonomiju investiranja. Kapital je uvek lakše sprovodio kolektivne akcije nego što su to činili radnici, zato što je koncentrisaniji i lakše ga je koordinirati. To je bio jedan od najranijih argumenata u prilog sindikalizmu, koji je u Sjedinjenim Državama od osamdesetih godina ozbiljno podrivan. A u današnjem globalizovanom svetu prednost kapitala se samo dalje uvećava s njegovom većom mobilnošću. I radna snaga je postala mobilnija, ali su njena ograničenja znatno veća. Pregovaračke prednosti sindikata brzo potkopavaju poslodavci koji prete da će preseliti svoj biznis ne samo u američku državu koja im garantuje pravo na rad, već i u drugu zemlju.

Razlike u ceni rada između Sjedinjenih Država i mnogih zemalja u razvoju tako su velike da je teško zamisliti politiku koja bi mogla da zaštiti masu nekvalifikovanih radnika. Možda čak ni Trump ne veruje da bi cipele i košulje još trebalo proizvoditi u Americi. Svaka indstrijalizovana nacija u svetu, uključujući i one koje mnogo energičnije štite svoje proizvodne baze, kao što su Nemačka i Japan, osetila je opadanje udela proizvodnje u poslednjih nekoliko decenija. Čak i Kina počinje da gubi radna mesta zbog automatizacije i niske proizvodne cene u zemljama kao što su Bangladeš i Vijetnam.

Iskustvo zemalja kao što je Nemačka pokazuje da put kojim su išle Sjedinjene Države nije bio neizbežan. Nemačke poslovne elite nikad nisu nastojale da podriju moć sindikata; do dan-danas u nemačkoj ekonomiji nadnice se utvrđuju pregovorima između poslodavaca i sindikata, a te pregovore finansira vlada. Zato je rad u Nemačkoj skuplji za oko 25 odsto od odgovarajućeg rada u Americi. Uprkos tome, Nemačka je i dalje treći najveći izvoznik u svetu, a udeo zaposlenosti u proizvodnji, iako opada, i dalje je znatno viši nego u Sjedinjenim Državama. Za razliku od Francuza i Italijana, Nemci nisu pokušavali da zaštite postojeća radna mesta nizom zakona o radu; program reformi kancelara Gerharda Schrödera iz 2010. godine olakšao je otpuštanje viška radnika. Nemačka je, međutim, izdvajala velika sredstva za usavršavanje radnika u okviru programa obuke i za druge aktivne intervencije na tržištu rada. Nemci su nastojali da zaštite veći deo snabdevačkog lanca u zemlji od beskrajne eksternalizacije tako što su svoj čuveni Mittelstand, to jest mali i srednji biznis, povezali s velikim poslodavcima.

Za razliku od toga, u Sjedinjenim Državama ekonomisti i javni intelektualci prikazuju pomak od proizvodne ekonomije ka postindustrijskoj, zasnovanoj na uslugama, kao neizbežan, čak kao nešto što treba pozdraviti i ubrzati. Kao da će se nekadašnji proizvođači konjskih kola peobraziti u informatičare s pola radnog vremena u fleksibilnoj, eksternalizovanoj novoj ekonomiji, u kojoj će im njihove veštine doneti još veće zarade. Međutim, uprkos povremenim gestovima, jasno je da nijedna politička stranka nije istinski poverovala u program prekvalifikacije kao ključni deo nužnog procesa prilagođavanja, niti je investirala u socijalne programe koji bi zaštitili radničku klasu u periodu prilagođavanja. I tako su beli radnici, poput Afroamerikanaca u prethodnim decenijama, bili prepušteni sami sebi.

Prva decenija veka mogla je biti drukčije odigrana. Kinezi danas ne manipulišu svoju valutu da bi povećali izvoz; štaviše, u poslednje vreme pokušavaju da zaštite vrednost juana kako bi sprečili beg kapitala. Ali oni su izvesno manipulisali svoju valutu u godinama posle azijske finansijske krize iz 1997-1998. i pucanja dot-kom balona iz 2000-2001. Vašington je tada mogao da pripreti tarifama protiv uvoza iz Kine ili da ih nametne. To bi povuklo neke rizike: maloprodajne cene bi porasle i kamatne stope bi se povećale da su Kinezi odgovorili odbijanjem da otkupe američki dug. Ali američke elite nisu ozbiljno razmatrale tu mogućnost iz straha da bi to moglo pokrenuti spuštanje niz klizavu padinu protekcionizma. Zato je u narednoj deceniji izgubljeno više od dva miliona radnih mesta.

11

Put napretka?

Trump se možda zakačio za nešto realno u američkom društvu, ali on je jedinstveno nepogodan instrument za korišćenje reformskog trenutka kakav predstavlja ova izborna turbulencija. Pedeset godina liberalizacije trgovine ne mogu se poništiti nametanjem unilateralnih tarifa ili kažnjavanjem američkih multinacionalnih kompanija koje angažuju jevtiniju stranu radnu snagu. Tu je američka ekonomija tako prepletena sa ostatkom sveta da su opasnosti globalnog klizanja u protekcionizam sasvim realne. Trumpov predlog da se ukine Obamin program zdravstvene zaštite ostavio bi milione američkih radnika bez zdravstvene zaštite, dok bi predloženo smanjenje poreza povećalo deficit u sledećoj deceniji za više od 10 triliona dolara, a donelo bi korist samo bogatima. Ovoj zemlji je potreban snažan vođa, ali institucionalni reformista koji je u stanju da vladu učini zaista efektivnom, a ne personalistički demagog koji se ne obazire na ustanovljena pravila.

Ipak, ako na lažu kad izražavaju veliku zabrinutost zbog nejednakosti i propadanja radničke klase, elite bi morale da preispitaju neke svoje dugotrajne stavove o imigraciji, trgovini i investicijama. Intelektualni izazov je utvrditi da li je moguće uzmaknuti od globalizacije (a pri tom ne oštetiti i nacionalnu i globalnu ekonomiju) radi ostvarivanja veće dohodovne jednakosti u zemlji na uštrb agregatnog nacionalnog dohotka.

Jasno je da su neke promene izvodljivije od drugih i da imigracija nije na vrhu teorijski ostvarivih ciljeva. Obuhvatna reforma imigracije, koja traje više od jedne decenije, nije uspela iz dva razloga. Prvo, njeni protivnici se suprotstavljaju „amnestiji“, to jest omogućavanju da postojeći imigranti bez papira postanu građani. Drugi razlog tiče se strogog sprovođenja zakona: kritičari ukazuju na to da se poštovanje postojećih zakona ne nameće i da ranija obećanja da će se to učiniti nisu održana.

Ideja da vlada treba da deportuje iz zemlje 11 miliona ljudi (mnogi od tih ljudi imaju decu koja su američki državljani) nije naročito ostvariva. Čini se da je neki vid amnestije neizbežan. Kritičari imigracije su, međutim, u pravu kad kažu da su Sjedinjene Države nehajno nametale sopstvene zakone. Strogo sprovođenje zakona ne bi iziskivalo zid, već nešto poput nacionalne biometrijske lične karte, ogromno ulaganje u sudove i policiju i, pre svega, političku volju da se kažnjavaju poslodavci koji krše pravila. Prelazak na mnogo restriktivniju politiku prema legalnoj imigraciji, u kom bi neki vid amnestije za postojeće imigrante bio praćen istinskim naporima da se nametnu nova, stroža pravila, ne bi bio ekonomski poguban. Kad je to ova zemlja uradila, 1924. godine, u izvesnom smislu je popločala put za zlatno doba američke jednakosti četrdesetih i pedesetih godina prošlog veka.

Teže je videti put za napredovanje trgovine i investicija (bez odustajanja od Transpacifičkog partnerstva) koji ne bi bio krajnje rizičan. U svetu je sve više ekonomskih nacionalista i kad bi Vašington obrnuo kurs kojim je izgradio i održavao postojeći liberalni međunarodni sistem, to bi moglo pokrenuti lavinu uzvratnih udaraca. Možda bi, za početak, trebalo smisliti način da se američke multinacionalne kompanije, koje trenutno imaju 2 triliona dolara u gotovini van Sjedinjenih Država, ubede da taj novac investiraju u svojoj zemlji. Američke korporativne poreske stope su među najvišim u Organizaciji za ekonomsku saradnju i razvoj; politiku njihovog znatnog smanjivanja, uz ukidanje mnoštva poreskih olakšica i izuzeća za koje su se izborile korporacije, možda bi prihvatile obe stranke.

Druga inicijativa bila bi masovna kampanja za obnavljanje američke infrastrukture. Američko udruženje civilnih inžinjera procenjuje da bi za adekvatnu obnovu infrastrukture u zemlji bilo potrebo 3,6 triliona dolara do 2020. godine. Sjedinjene Države bi mogle da pozajme jedan trilion dok su kamate niske i da ga iskoriste za finansiranje ogromne infrastrukturne inicijative koja bi stvorila ogroman broj radnih mesta a na duži rok i povećala američku produktivnost. Hillary Clinton je predložila 275 milijardi dolara, ali ta suma je suviše skromna.

Međutim, pokušaji da se ostvari bilo koji od ta dva cilja sudarili bi se s rutinskim manama američkog političkog sistema, u kom vetokratija sprečava ili poresku reformu ili investiranje u infrastrukturu. Američki sistem suviše olakšava organizovanim interesnim grupama da blokiraju usvajanje zakona i da „zarobe“ nove inicijative za sopstvene svrhe. Učvršćivanje sistema smanjivanjem prilika za veto, ali i onemogućavanjem olakog donošenja odluka bilo bi deo programa reforme. Nužne promene trebalo bi da obuhvate ukidanje senatorske podrške i rutinskog opstruiranja predugim govorima, kao i delegiranje budžetiranja i formulisanja složenih zakona na manje, pretežno ekspertske grupe koje bi pred Kongres donosile jasne pakete za glasanje.

Zato neočekivana popularnost Trumpa i Sandersa može da signalizira veliku šansu. Uprkos svim svojim manama, Trump je raskinuo s republikanskom ortodoksijom koja preovlađuje od Ronalda Reagana: mali porezi, mala sigurnosna mreža koja mnogo više koristi korporacijama nego njihovim radnicima. Sanders je na sličan način mobilisao protivudarac levice koji je tako upadljivo nedostajao od 2008. godine.

Političke elite dodeljuju etiketu „populizam“ politikama koje podržavaju obični građani koji im se ne sviđaju. Naravno, ne postoji ni razlog ni način da demokratski glasači uvek mudro biraju, posebno u doba kad globalizacija usložnjava političke odluke. Ali ni elite ne biraju uvek ispravno i njihovo preziranje većinskih stavova često samo prikriva golotinju njihovog položaja. Narodna mobilizacija sama po sebi nije ni loša ni dobra; ona može da stvori velike stvari, kao u Doba progresa i Nju dila, ali i grozne, kao u Evropi tokom tridesetih godina. Američki politički sistem pati od suštinskog propadanja i neće se popraviti sve dok se narodni gnev ne poveže s mudrim vođstvom i dobrim politikama. Još nije kasno.

Foreign Affairs, jul/avgust 2016.

Peščanik.net, 09.08.2016.

Kocka je bačena: zbogom Evropi, zdravo svetu

07

Prve reakcije, naročito finansijske, nisu naročito informativne zato što se nije očekivao ovakav ishod referenduma. Zašto je Siti pogrešio u proceni, to nije neka misterija. Predvidljive posledice britanskog napuštanja Evropske unije su bile i ostale negativne, pa zašto bi se glasači, računalo se, upravo za njih odlučili? Ovo je prilično bazično nerazumevanje demokratije, što bi možda mogao da bude prvi nauk, posebno ekonomistima, praktično svih specijalizacija.

16Demokratija je sredstvo mirne, političke preraspodele. Presudni mogu da budu, kao u ovom slučaju, glasovi onih koji računaju sa najvećim dobitkom ukoliko su deo odlučujuće većine. I to u malom i u velikom. Tu su ambicije ljudi kao što su Faraž i Džonson, a tu su i želje radnika, gubitnika nestanka britanske industrije. A među njima su i mnogi koji nude usluge, ali se suočavaju sa povećanom konkurencijom stranaca, bilo da je reč o imigrantima ili o stranim preduzećima. A onda su tu i svi oni u sredstvima informisanja i u javnosti uopšte koji računaju da zarade na racionalizaciji nacionalizma.

A on, nacionalizam, mobiliše jer mu je osnovna poruka da „mi“ imamo više prava od „njih“. Tako se od poziva za veće uvažavanje interesa onih koji prolaze gore dolazi do zahteva za preraspodelu prava, za ukidanje prava „njima“. I dok je interesna većina po prirodi stvari heterogena, nacionalistička preraspodela prava favorizuje većinu. Dok kod preraspodele, recimo dohotka, od jednih drugima, neka ideja o kompenzaciji, uglavnom iz razloga pravičnosti obično mora da bude zadovoljena, pozivanje na „naša prava“ je način da se kaže da je „tuđa šteta“ irelevantna. Ovo je, naravno, nedostatak inherentan demokratiji. Oni koji glasaju mogu da prebace troškove svojih odluka na manjinu, na buduće generacije, na druge etničke grupe ili na strance, bilo da su oni unutar ili izvan državnih granica. To, naravno, ne znači da će oduzimanjem prava strancima biti povećana „naša“ prava, a još manje da će pojedinačni politički ili grupni društveni i privredni interesi biti i zadovoljeni. Obično je teško da se na taj način vrati ono što je bilo, jer za najveći broj promena stranci nisu nimalo odgovorni.

14U slučaju britanskog referenduma, odluka o secesiji od Evropske unije (EU) je doneta, kratkoročne posledice ne moraju da budu od velikog značaja, ali koje se dugoročnije posledice mogu očekivati?

Prvo je potrebno zapaziti da je Britanija nepripremljena za ono što sledi, a to su u prvom redu sadržaj i ciljevi pregovora o razdruživanju sa Evropskom unijom. Da bi do tih pregovora došlo, potrebno je, naravno, da se EU ne raspadne pre nego što oni počnu. Faraž, ako ga je moguće razumeti, čini se polazi od pretpostavke da uskoro neće ni biti EU sa kojom je potrebno pregovarati, pa će Britanija biti u prilici da naprosto samostalno, što bi se reklo suvereno, donosi odluke kao da nikakvih prethodnih obaveza i nema, bar ne prema nepostojećoj EU. Šta, međutim, ako se EU ne raspadne dovoljno brzo, ako se ne raspadne na vreme? Predstavnici EU žele da pregovori sa Britanijom počnu što je moguće pre i okončaju se što je brže moguće. Svakako u roku od dve godine, kako i nalaže Lisabonski ugovor, koji naravno obavezuje i Britaniju, jer je to ugovor koji je ona ratifikovala. Ovde možda ima smisla ukratko objasniti kako EU funkcioniše.

35Reč je o ugovornoj zajednici, što će reći da zemlje članice preuzimaju obaveze ugovorom koji potpisuju sa svim drugim zemljama članicama, a koji su sve zemlje ratifikovale. Promena ugovora sledi istu proceduru kao i njegovo donošenje. Sve druge pravne i izvršne odluke izvode se iz tog osnovnog ugovora, Lisabonskog trenutno. Odluke, pogotovo one sa zakonskom snagom, uglavnom donose Evropski saveti, pre svega onaj koji je sastavljen od predsednika ili predsednika vlada zemalja članica, i one se uglavnom donose jednoglasno. O njima odlučuje i Evropski parlament, gde se odlučuje većinom. Komisija i briselska birokratija uglavnom imaju izvršnu i administrativnu moć. U malom broju slučajeva, parlamenti zemalja članica, kao i njihovi ustavni sudovi, mogu da ospore neke od odluka donetih u EU. Uvek se, međutim, radi o primeni Ugovora, a ne o nametanju zakona ili politike.

Može se raspravljati o tome da li je bolje držati se jednoglasnosti ili ima smisla povećavati broj slučajeva u kojima se odlučuje većinom. Jednoglasnost je korisna kao negativan glas, ali je prepreka pozitivnom glasu. Tako da je potrebno odvagati interes koji svaka pojedina zemlja ima da poseduje moć veta u poređenju sa njenim interesom da može da obezbedi potrebnu koaliciju da postigne usvajanje odluka koje su joj u interesu. Tako da nije neuobičajeno da se naizmenično čuju kritike i prevelike upotrebe jednoglasnosti i da se izražava nezadovoljstvo kada dođe do preglasavanja. (Primera radi, Evropska centralna banka odlučuje većinom, kao i druga slična tela. Jer se tako povećava efikasnost odlučivanja.) Kritike o tome da birokratija odlučuje i da se nacionalni interesi preglasavaju nema mnogo smisla. Takođe, uvek valja voditi računa o tome da je reč o dobrovoljnoj, ugovornoj zajednici, čiji član neka zemlja ne bi ni bila da nije prihvatila osnovni ugovor.

10

Lisabonski ugovor predviđa proceduru napuštanja Evropske unije. Procedura raskida ugovora započinje tako što se zemlja koja bi da napusti EU pozove na 50. član Lisabonskog ugovora i time započinje pregovore o razdruživanju i o uređenju budućih odnosa sa EU. Ovde je potrebno imati u vidu da referendum pravno, ustavno, ne obavezuje Ujedinjeno Kraljevstvo. Jer je Parlament suveren. Tako da je potrebno da Parlament donese odluku o pozivanju na 50. član ugovora koji zemlja ima sa EU. Do toga, u načelu, ne mora da dođe. Sve dok parlament u Vestminsteru ne donese tu odluku, UK je i dalje članica EU. Kada se pozove na 50. član, više ne može da učestvuje u radu evropskih tela i ne može da preuzima dodatne obaveze u EU, ali one do tada preuzete važe bar sledeće dve godine. Mogu da traju i duže ako se svi pregovarači sa tim slože. Ishod pregovora može da bude ili ostanak u Uniji ili sporazum o novom tipu odnosa ili prekid postojećih odnosa po isteku dve godine od početka secesije. Posle napuštanja EU, postupak eventualnog povratka je isti kao da se kreće sasvim iz početka.

Šta će biti ishod i kako bi on mogao da izgleda? Tu valja imati u vidu tri stvari. Prva jeste da li će EU opstati. Na to ću se vratiti. Druga jeste da li će se postići potrebna saglasnost unutar Ujedinjenog Kraljevstva ili bar Velike Britanije. Treća jeste britanska pregovaračka platforma.

23Problem sa kojim se suočava Britanija jeste da je odluka na referendumu doneta prostom većinom glasova svih koji imaju pravo glasa. To je postupak odlučivanja koji je adekvatan za centralizovane zemlje. Može se raspravljati da li je bolje zahtevati kvalifikovanu većinu kada se menja praktično ustavno stanje stvari; no, nezavisno od toga, u složenim državama, može biti problematično ako većine nema u svim konstitutivnim delovima zemlje. Britanija nije federacija, izričito (kao SAD), ali ima ugovor o državnom zajedništvu sa Škotskom, a tu su i Vels i Severna Irska. I Škotska i Severna Irska su glasale ubedljivije za ostanak u EU nego što su Engleska i Vels glasale za napuštanje. A onda je tu i London koji je velikom većinom glasao za ostanak u EU. Tako da će Parlament u Vestminsteru morati da razmisli o tome hoće li konsultovati škotski parlament, severnoirsku skupštinu i londonsku gradsku skupštinu? Ako ne, Škotska bi mogla, kao što je njena najveća partija i najavila, da glasa o osamostaljenju od Velike Britanije kako bi ostala u EU. Ako bi za primenu 50. člana Lisabonskog ugovora bila potrebna i saglasnost škotske skupštine, onda do napuštanja Evropske unije neće doći. Severnoirski problem bi takođe mogao bitno da utiče na karakter sporazuma sa EU, jer podizanje granice između Republike Irske i Severne Irske neće biti naročito popularno. London će takođe hteti da ima ne baš beznačajan uticaj na sadržaj novog ugovora sa EU. Nova britanska vlada će dakle morati da vidi kako će obezbediti saglasnost svih njih. (Uz put je potrebno ukazati na činjenicu da su i glasači Gibraltara bili u većini za ostanak u EU. Pa će biti potrebno voditi računa o interesima Španije kada se bude pregovaralo o budućim odnosima.)

To vodi pitanju o britanskoj pregovaračkoj platformi, koje naprosto nema. Nju će tek biti potrebno sačiniti. Zabavno je, uz put, da je Donald Tramp oduševljeno u Škotskoj podržao odluku škotskih građana, između ostalih, u njihovoj odluci da napuste EU. Rekao je i da su oni, i glasači u Britaniji uopšte, glasali za izlazak iz EU jer ih je Obama upozoravao na troškove takve odluke, inače bi ishod bio drukčiji. No, to što je Obama rekao, a i to što Tramp ne zna, jeste da će ta britanska pregovaračka platforma morati da vodi računa i o svim trgovačkim sporazumima koje EU ima sa trećim zemljama, a koji su naravno obavezujući i za Veliku Britaniju. Što je jedan od razloga zašto su Škoti, u svim delovima te zemlje, glasali za ostanak u EU i to gotovo sa dvotrećinskom većinom na nivou cele zemlje. Gospoda Džonson i Faraž, ako budu preuzeli britansku vladu, moraće da pokažu šta tačno misle pod suverenošću, ne naprosto u smislu prava, već kada je reč o obavezama na koje su spremni da bi obezbedili političku stabilnost zemlje i privredne mogućnosti onima čiji je interes velikim delom vezan za sveobuhvatne odnose sa EU.

Naravno, stvari stoje drukčije ako se EU raspadne, dakle ako recimo Francuska i Nemačka krenu putem Velike Britanije. Tada nema potrebe za pregovorima sa EU već sa pojedinim evropskim zemljama, koje bi mogle, bar u slučaju Francuske, da budu sklone protekcionizmu, pa bi se sama od sebe ostvarila parola britanskih secesionista: „Zbogom Evropi, zdravo svetu“. Naravno to bi doprinelo rešenju problema stabilnosti unutar Ujedinjenog Kraljevstva. Koji su izgledi da do toga dođe?

Relativno uskoro, verovatno mali. Manjim zemljama u EU je evropsko tržište važno, jer je reč o privredama čiji je izvoz robe i usluga veći od 50 posto, a u nekima veći i od 90 posto njihovog bruto domaćeg proizvoda. Naravno, to znači i da veoma mnogo uvoze. Tako da bi eventualni povratak protekcionizmu zahtevao značajna prilagođavanja. Argument koji desni secesionisti u pojedinim zemljama Evropske unije iznose, a taj je da bi izlaskom iz EU stekli kontrolu nad trgovačkom politikom, koja je sada zajednička, pa bi onda mogli da podstaknu ponovnu industrijalizaciju, nema baš mnogo smisla ni u većim i razvijenijim zemljama. U Evropskoj uniji, udeo prerađivačke industrije u većim zemljama se razlikuje u tome što je on još uvek iznad 20 posto dodate vrednosti u Nemačkoj, a negde oko 15 posto u Italiji, ali je manji u Francuskoj, i na nivou je od oko 10 posto, kao i u Velikoj Britaniji (otprilike kao u SAD). U Kini je oko 30 posto.

52Reč je o dugoročnom procesu smanjenja udela industrijske u ukupnoj proizvodnji, kojeg je teško vezati za evropsko zajedničko tržište, a nije jasno ni kako bi eventualno značajno povećanje zaštitnih mera obnovilo industriju, o tome da li je to cilj kojem bi trebalo težiti u najrazvijenijim zemljama sveta i da ne govorimo. Zašto industrije nema u Srbiji je umesno pitanje, jer je recimo ima u susednoj Mađarskoj, Rumuniji, kao i u Češkoj i Slovačkoj. Ali da bi se visokim carinama omogućio povratak rudnika uglja, čeličana i tekstilne industrije u Velikoj Britaniji, Francuskoj, Italiji i SAD, to je malo verovatno.

Na stranu da li je to potrebno. Ukoliko se, primera radi, uporedi privredna aktivnost Velike Britanije i Nemačke, gde je ova poslednja još uvek relativno industrijalizovana zemlja, ni po rastu niti po nivou dohotka po glavi stanovnika Nemačka nije prošla bolje od Velike Britanije u poslednjih par decenija, dakle od stvaranja Evropske unije. Na slici 1 se vidi rast dohotka po glavi stanovnika u UK i u Nemačkoj, gde je potrebno imati u vidu i demografske promene u obe zemlje, pa je svakako jasno da Britanija nikako nije prošla rđavo u periodu posle 1992. godine kada je nastavljen pad udela industrije, započet ranije, u njenom ukupnom proizvodu.

Na referendumu za napuštanje EU u velikoj meri su glasali oni koji žive u oblastima gde više nema industrije ili je njen udeo značajno smanjen, ali ostaje da se vidi koliko će biti uspešan program povratka tradicionalnih industrijskih aktivnosti, ako ga britanske vlasti zaista i formulišu i sprovedu. Pri tome bi im pristup evropskom tržištu zapravo pomogao, a on će biti otežan posle izlaska iz Evropske unije.

Da to o značaju i uticaju trgovine detaljnije objasnim. U tome ću jednim delom slediti Krugmana, koji je dobio Nobelovu nagradu za doprinose teoriji spoljne trgovine i nije neoliberal. Dve su posledice smanjenja spoljne trgovine. Jedna, koju Pol Krugman ističe, jeste smanjena efikasnost, uglavnom zato što se povećanim protekcionizmom ograničava delovanje komparativnih prednosti. Recimo, ako bi britanske visoke carine na uvoz proizvoda od tekstila podstakle razvoj britanske tekstilne industrije, britanski realni dohodak bi bio manji nego što jeste i nastaviće da bude sa sadašnjom strukturom proizvodnje. Jer će britanski tekstil biti skuplji, a proizvodnja, recimo, usluga, u kojima Britanija prednjači pred ostatkom sveta, će se smanjiti. Naravno, ne bi trebalo očekivati da će britanska vlada Džonsona ili Faraža primeniti takvu trgovačku politiku, ali to je već razgovor koji će oni morati da imaju sa onima koji su glasali za izlazak iz EU verujući u njihova obećanja. Tu je potrebno imati u vidu da britanska industrija nije smanjena zbog konkurencije drugih evropskih privreda, a ne ni zbog slobodnijeg režima trgovine sa svetom do koje dolazi usled članstva u EU. Kao što bi trebalo da znaju i Donald Tramp i Berni Sanders, Britanija (ili SAD) bi trebalo da napusti Svetsku trgovinsku organizaciju ili bi trebalo (što je izgleda Trampova namera) iz nje izbaciti Kinu. Napuštanje Evropske unije samo otežava britanski evropski izvoz i poskupljuje uvoz, što zajedno smanjuje realne dohotke Britanaca – oporavak industrije bi zahtevao napuštanje sveta, a ne EU.

28

Krugman veruje da će kratkoročne posledice biti ublažene padom vrednosti funte i tako povećanim izvozom i smanjenim uvozom, a ovo poslednje bi dovelo i do veće potrošnje na domaće usluge. Tramp je to objasnio na svom primeru: depresijacija funte je njemu profitabilna, jer će se povećati broj ljudi koji će dolaziti u Škotsku i igrati golf na njegovim terenima i odsedati u njegovim hotelima. Ovo je tačno ukoliko je procenat povećanja poseta veći od procenta devalvacije funte. Ukoliko funta vredi deset posto manje u dolarima, potrebno je da se potrošnja golfskih i hotelskih usluga poveća za više od 10 posto da bi Tramp ostvario dodatnu dolarsku zaradu. To važi generalno za britanski izvoz, bilo da je reč o višim carinama ili o slabljenju kursa funte, recimo u evrima.

U zavisnosti od toga koliko je britanski izvoz potreban zemljama uvoznicama, slabljenje funte može naprosto da znači da će biti potrebno dati veću količinu britanske robe i usluga da bi se ostvarila ista zarada u evrima. To može da podstakne domaću potrošnju, jer je veća zarada u funtama, ali onda ne bi trebalo zaboraviti prethodni argument o smanjenju efikasnosti i gubicima na realnom dohotku. Opet, ne bi trebalo očekivati da će britanska vlada i centralna banka biti spremne da podrže takvo slabljenje kursa funte. Pogotovo zato što će voditi računa ne samo o trgovačkim posledicama, već još više o finansijskim. Tako da će i o tome nova britanska vlada morati da razgovara sa onima koji su je doveli na vlast svojim glasovima na referendumu.

53Još je potrebno reći nešto o migracijama i o uticaju EU na njihov priliv. O tome se podosta zna, bar kada je reč o Britaniji. Razlog za to je što ona nije tražila da se njeno tržište rada zatvori za Bugare i Rumune, kao i za stanovnike drugih istočnoevropskih zemalja, 2004. i 2007. godine. Druge zemlje su tražile odlaganje otvaranja tržišta rada za nove zemlje članice do 7 godina. Britanske vlasti su cenile, pokazalo se ispravno, da će imigranti iz ovih zemalja podstaći privredni rast i poboljšati stanje u javnim finansijama. No, oni su sada od koristi nacionalistima, jer su to ti stranci na čiji račun se, uskraćivanjem ili smanjenjem prava, navodno mogu povećati zaposlenost i dohoci Britanaca, a na taj način se može i istaći njihovo preimućstvo nad strancima u pravima svake vrste.

Zašto ranije britanske vlasti nisu bile protiv priliva migranata iz Evrope? Dva su privredna razloga. Prvi je da priliv dodatnih radnika povećava ulaganja u Britaniji. Opet, Tramp i Sanders greše sa tim svojim zidovima i carinama, jer ako ljudi ne dolaze u Britaniju i SAD da rade, ulaganja će ići u zemlje u kojima se oni nalaze. Mogu se naravno zakonom zabraniti ulaganja u strane zemlje, ali to neće neposredno povećati ulaganja u domaću proizvodnju. Drugi razlog jeste taj da migranti povećavaju neto budžetske prihode. Jer plaćaju poreze, a ili nemaju potrebe za budžetskim davanjima ili na njih nemaju prava, bar jedno vreme. Uz to, ako imaju veći demografski rast, dugoročno poboljšavaju javne finansije. Nacionalizam u tome neposredno radi protiv javnih interesa, ali može da bude u interesu onima koji računaju da im povećava prava i dohotak.

Kako će to jačanje nacionalizma izgledati ostaje da se vidi. Ima, međutim, smisla ukazati na zablude levice utoliko što nije bila u stanju da razjasni pre svega razočaranim radnicima da će oni, zapravo, izgubiti prava jer je cilj privredne politike nacionalističke desnice, i to izričiti, da se smanje prava radnika, koja su navodno suviše velika u EU, takoreći su francuska, a Britaniji navodno odgovara fleksibilniji režim zapošljavanja i gubitka posla. Tako da su radnici glasanjem za napuštanje EU povećali rizik da će imati manja prava nego što ih sada imaju, sve zbog uglavnom iluzornih nadanja da će im se izgubljeni poslovi vratiti kada zemlja napusti EU.

48

Zašto je levica, recimo Sanders i Korbin, spremna da krivi spoljnu trgovinu i strance i tako zastupa stavove koje je teško razlikovati od, recimo, Trampovih ili Faražovih, nije teško razumeti ako se ima u vidu da je na taj način moguće pridobiti glasove onih koji su „besni“. Šta je politika iz „besa“? Ljudi koji ništa ne očekuju mogu da cene da imaju veće izglede ako se sve promeni. Račun je obično pogrešan, jer najpre uvek ima šta da se izgubi, a potom izgledi na uspeh su jednaki onima na lutriji, dakle praktično su jednaki nuli. Ali rđava izvesnost može da izgleda gore od povećane neizvesnosti, što je račun „besnih“, ako mogu tako da se izrazim.

Koji će biti odgovor Evropske unije? Nije neočekivano saznati da je Nemačka pripremljenija za pregovore o razdruživanju Britanaca nego oni koji su za taj ishod agitovali i glasali. U EU nikome nije u interesu da se proces oduži, a tu je i briselska birokratija o kojoj se može misliti šta se hoće, ali se nikako ne može reći da nije obaveštena o tome kako EU funkcioniše. Britanija ima veoma profesionalnu i obaveštenu birokratiju i verovatno bolje i obaveštenije stručnjake nego bilo ko drugi u EU, ali oni nisu bili za ovaj ishod, a i moraju da rade po instrukcijama političara koji su u debatama pokazali da ne znaju mnogo, a neki gotovo ništa, ni o EU niti o odnosima Britanije u EU, koristi i troškove da ne pominjemo. No, Nemačka i EU nemaju interes da to koriste, što ne mora da bude tačno za druge zemlje i za briselsku administraciju.

Naravno, potrebno je videti hoće li odluka referenduma uopšte biti sprovedena, ali ako zaista bude, kako će se promeniti položaj Ujedinjenog Kraljevstva u Evropi? U osnovi, taj uticaj će se značajno smanjiti. To će obradovati Putina, koji u Britaniji vidi gotovo ličnu opasnost, bar od čuvenog skandala od pre više od jedne decenije sa navodnim špijuniranjem preko Britanskog saveta (potom slede svi drugi slučajevi). Naravno, biće zanimljivo čuti šta će nova britanska vlada imati da kaže Ukrajini. Takođe, uticaj Britanije na Balkanu i u Turskoj, a i na Bliskom istoku će se smanjiti, jer više neće moći da govori u ime Evrope, već će morati da objašnjava kako je to bolje za UK da napusti EU, dok bi drugi trebalo da sa njom računaju, ponegde, kao recimo u Palestini, u ne maloj meri. Konačno, britanske vlasti će morati da paze da ne podrivaju EU podržavajući nacionaliste i protivnike liberalizma, jer ako bi to činile zapravo bi ne samo otežavale briselsku politiku, već bi i pomagale zemljama kojima je u interesu destabilizacija Evrope. Eventualni porast britanskog uticaja u svetu je iluzija, jer izvan EU britanska sredstva uticaja su neznatna kada je reč o Kini, Japanu, Indiji, Africi ili Južnoj Americi.

30

Na kraju, koji su izgledi Evropske unije i balkanskih zemalja? Ovi drugi se ne menjaju bitno, jer je proces približavanja Evropskoj uniji veoma spor, pre svega zato što zemlje kao što su Srbija i Bosna i Hercegovina nisu naročito zainteresovane za članstvo. Istočne zemlje su bile spremne da ostave po strani unutrašnje i prekogranične sporove kako bi ubrzale učlanjenje u EU. Sada se to menja sa rastom nacionalizma i sa odbacivanjem liberalizma, pa i demokratije, ali evropski kontekst je i dalje koristan iz razloga bezbednosti i razvoja. U tome se pre svih drugih Srbija i Bosna i Hercegovina razlikuju. Manje balkanske zemlje koje su još uvek izvan EU (Crna Gora, Makedonija, Albanija, Kosovo) imaju svakojake unutrašnje i spoljne probleme, gde EU ili ne može ili nema nekog naročitog interesa da odlučnije podstakne procese integracije. No, Evropska komisija će nastaviti da radi na proširenju, i zapravo joj je u interesu da se taj proces ubrza, pogotovo sada kada će pažnja javnosti i evropskih vlada biti usmerena na očuvanje jedinstva. Verovatno je, međutim, da će u većini balkanskih država ojačati antievropska javnost i stranke. No, to je zasebna tema.

Hoće li dodatno ojačati krajnja desnica u zemljama kao što su Francuska i Nemačka, od kojih pre svih drugih zavisi postojanje Evropske unije? To najviše zavisi od toga hoće li (socijalistička) levica i (konzervativna) desnica biti sposobne da ponude valjan odgovor na nacionalističku propagandu. U tome, rasprava će biti različita od one u Britaniji. Bezbednost Britanije je u velikoj meri britanska i stvar SAD, ali bezbednost kontinentalne Evrope je nešto drugo. Dok secesija Velike Britanije može da bude problem za stabilnost nje same, raspad Evropske unije može da otvori teritorijalne sporove u nizu zemalja, kako kada je reč o secesiji, tako i kada je reč o posezanju za etničkim teritorijama u susednim zemljama. Što bi se reklo, rizik balkanizacije Velike Britanije je jedno, ali balkanizacija Evrope je nešto drugo. Secesija Velike Britanije, ukoliko do nje dođe, pomeriće rasprave sa privrednih na probleme bezbednosti, a boljeg uređenja evropske bezbednosti od Evropske unije za sada nema. Kisindžer i Putin bi možda hteli da se u Evropu vrati politika ravnoteže sila, ali to je već dovelo do dva evropska i svetska rata i za sada bar evropska javnost to još nije zaboravila. Balkanska, to je nešto drugo.

Vladimir Gligorov, pescanik.net 26.jun 2016

Tri srednje klase i populizam

U novembru ove godine američki glasači izabraće između populizma i  plutokratije. Izbor je jasno naglašen u tekstu ekonomiste Branka Milanovića o globalnoj nejednakosti (Poglavlje 4) napisanom pre više od godinu dana, iako u to vreme niko nije mogao da predvidi izvanredan rast popularnosti Donalda Trampa.

Ovaj vrtoglavi rast Trampove popularnosti, u kombinaciji sa populističkim reakcijama protiv globalizacije, imigracije i stranaca postao je obeležje medija, novina i članaka u toj meri da su neki, kao što se desilo nedavno u New York Review of Books, tvrdili (naravno sa vremenske distance) da je populizam bio je neminovan i predvidljiv. Ovaj trend je, ne samo u Sjedinjenim Američkim Državama već i u Velikoj Britaniji, Francuskoj, Danskoj, Švedskoj i drugim zemljama podstaknut (kao što se uobičajeno tvrdi), veoma sporim ili nultim rastom realnih prihoda kod socijalnih grupa sa srednjim dohotkom u bogatim zemljama. Grafikon ispod, zasnovan na podacima neprofitnog think-tanka LIS (Luxembourg Income Study) to jasno i prikazuje:  učešće četiri srednja decila je u opadanju tokom poslednjih 30 godina i to između jednog i četiri BDP poena u ključnim razvijenim zemljama. Stoga ova pojava nije samo američki „brend“: ona je uobičajena za sve bogate zemlje.

Ali dok su počeci populizma na Zapadu izgleda dobro shvaćeni i “razumno promišljani” u smislu da je populizam bio pokretan ekonomskim krizama, sličan proces rasta populizma u Kini izgleda da je teško objasniti, jer ne prati pad već rast srednje klase. Teorija modernizacije nas navodi da verujemo da rastući udeo srednje klase treba da pokreće demokratizaciju. U stvari, to je ono što smo primetili tokom proteklih 40 godina, od Revolucije karanfila u Portugalu do pada komunizma u Istočnoj Evropi ili širenja demokratije u Južnoj Koreji i Tajvanu, kao i u čitavoj Latinskoj Americi.

Može li Kina biti izuzetak od ove “pravilnosti”? To je isto ono pitanje koje sebi verovatno postavljaju i lideri kineske Komunističke partije. A ukoliko bi na njega odgovorili potvrdno, to bi značilo da su bacili peškir u ring kako bi zadržali vlast. Pošto se čini da nisu voljni da to i urade, a postavši svesni da ideologija “BDP-izma”, zasnovana na beskonačnom rastu realnih prihoda izraženom u skoro dvocifrenim brojkama ne može da se održi, pokušali su da svoje javno mnjenje preokrenu u pravcu populizma, bili to blagi Maoisti ili meki nacionalisti. Nijedna od ove dve tendencije još uvek nije dovoljno ojačala, niti je postala toliko pogubna, ali je potencijal za tamošnji preokret prisutan. Tako, u slučaju Kine, rastuća plima populizma nije izazvana ekonomskim neuspehom već, naprotiv, ekonomskim uspehom koji čini održavanje starog političkog sistema sve težim, ili sve nekompatibilnijim s bremenom uspeha. Ovo je kontradikcija između razvoja proizvodnih snaga i neadekvatnosti nadgradnje, koji bi svaki Marksista lako prepoznao.

Treća populistička reakcija odvija se u Rusiji. Ona je podstaknuta nekom drugom, dodatnom i drukčijom silom. Svakako da ta sila nije neki veliki ekonomski uspeh, ali ne potiče ni od ekonomskog neuspeha, već od ogorčenja i revanšizma, dve teške emocije koje potiču s kraja ere Hladnog rata, koji se na Zapadu (pogrešno) tumači kao pobeda nad Rusijom. To je narativ kojeg Putin i ruska srednja klasa smatraju odvratnim, i koji je u osnovi njihovog malignog populizma i nacionalizma. Pogrešno je gledati na njega kao na fenomen proizveden na vrhu političke i društvene lestvice; biće da je pre u pitanju to što je vrh dao sebi za pravo da se izrazi, na način na koji ni Donald Tramp u Sjedinjenim Američkim Državama nije sam po sebi proizveo populizam, već je njegov izraz u narodu protumačen kao prihvatljiviji. I dok su u prošlosti ljudi osećali neku vrstu ksenofobičnih i rasističkih inhibicija koje lebde u vazduhu, ova inhibicija je nestala onog trenutka kada su politički lideri slobodno izrazili takve stavove u javnosti, i, štaviše, pored toga zadobili političku podršku za takvo šta.

Oni koji stoga personalizuju problem i svoj pogled na Trampa, Sija ili Putina kao da ih na neki volšeban način okrivljuju za “stvaranje” populizma i naduvavanje ksenofobije veoma greše. Tramp, Si i Putin ako možda i dozvoljavaju izražavanje populističkih osećanja, u svakom slučaju ih ne izmišljaju sami. Populizam je postojao i daleko pre njih i bio je oduvek zasnovan na realnim i razumljivim razlozima. Dijagnoze obično vide da je uzrok naših problema, pre svega u nekoliko političara, što nas onda vodi do propisivanja pogrešnog leka. Veoma nesavršeni lek se sastoji u pokušaju sprečavanja njihovog dolaska na vlast ili u njihovom obaranju. Takav lek nikako ne doprinosi  rešavanju osnovnog problema koji je doveo do toga da oni ili stignu do vlasti, ili do neposredno bliskog preuzimanja vlasti.

Pravi lek mora da započne od postavljanja tačne dijagnoze. A ispravno postavljena dijagnoza je da je u Sjedinjenim Državama populizam ukorenjen u neuspehu globalizacije da ostvari opipljive koristi za svoju radničku klasu. U Rusiji je ovaj neuspeh globalizacije ukorenjen u nemogućnosti (ili nespremnosti) Zapada da Rusiju uključi kao ravnopravnog partnera u odlučivanju, dok je u Kini neuspeh globalizacije ukorenjen u neadekvatnom političkom sistemu (barem za sada još uvek neadekvatnom samo ali u jedino odnosu na trenutne izazove nacionalizma i populizma). Kada uočimo tačan uzrok problema, možemo započeti sa nastojanjima da ga rešimo. U suprotnom, bolest populizma, koji je za sve probleme krivi globalizaciju i strance, u tri velike sile koje kontrolišu 98% svog nuklearnog oružja u svetu, predstavlja zaista dobar razlog za veliku zabrinutost.

Blog Branka Milanovića, Ponedeljak 20. Jun, 2016

Kako nameštati izbore (1/3)

Andre Sepulveda (Andrés Sepúlveda) je haker koji je gotovo čitavu deceniju uspešno nameštao izbore širom Latinske Amerike. Ovo je ekskluzivna pripovest koju je za portal Bloomberg ispričao po prvi put.

Bilo je nekoliko minuta pre ponoći kada je Enrike Penja Nijeto (Enrique Peña Nieto)  proglasio pobedu kao novoizabrani predsednik Meksika. Penja Nijeto je pre no što je postao predsednik bio advokat a i multimilioner, iz porodice koja je davala meksičke gradonačelnike i guvernere. Njegova supruga je bila zvezda telenovela. Široko se osmehujući dok su ga zasipali crvenim, zelenim i belim konfetama boje nacionalne zastave, slavio je svoj trijumf u Meksiko Sitiju, sedištu Institucionalne revolucionarne partije, ili PRI, koja je vladala više od 70 godina pre nego što je istisnuta 2000.godine. Povrativši ovu partiju na vlast te julske noći 2012, Penja Nijeto je obećao da će ukrotiti nasilje narko-dilera, da će se boriti protiv korupcije kao i da će otvoriti jednu novu, eru veće transparentnosti u meksičkoj politici.

Više od četiri hiljade kilometara udaljen od Meksiko sitija, u jednom stanu u prestižnom naselju Čiko Navara u Bogoti, Andre Sepulveda je sedeo ispred šest kompjuterskih monitora. Sepulveda je Kolumbijac, nabijen momak obrijane glave s bradicom i tetovažom. Na potiljku je tetovirao QR kod koji sadrži ključ za šifrovanje. Na njegovom vratu su istetovirane reči  “</head>” and “<body>”  (“</glava>” i “<telo>”), jedna povrh druge, uglavnom uobičajene ali u njegovom slučaju, ovi informatički izrazi su skrivene fraze za programiranje. Upravo je gledao direktan prenos pobede Nijetine stranke, čekajući zvanično proglašenje rezultata.

Kada je Penja Nijeto pobedio, Andre je započeo uništavanje dokaza. Izbušio je rupe u fleš memorijama, hard diskovima i mobilnim telefonima, pržeći njihove elektronske čipove u mikrotalasnoj pećnici, da bi ih potom smrskao čekićem u paramparčad. Iseckao je sva lična dokumenta i papire, pustivši ih kroz WC šolju. Izbrisao je servere locirane “negde” u Rusiji i Ukrajini, koje je anonimno iznajmio Bitcoin valutom. Demontirao je svaki delić potencijalnih dokaza a zatim uklonio svaki trag onoga što naziva “tajnom istorijom jedne od najprljavijih političkih kampanja u Latinskoj Americi koje se su dogodile u skorije vreme”.

Sepulveda (31) kaže da je tokom poslednjih osam godina proputovao Centralnom i Južnom Amerikom nameštajući velike političke kampanje. Sa budžetom od $600.000, Penja Nijeto je predstavljao njegov daleko najsloženiji posao. Vodio je tim hakera koji su provalili i pokrali strategije rivalskih političkih kampanja, manipulišući društvenim medijima stvaranjem lažnih “talasa” entuzijazma i prezira, instalirajući špijunski malware u kancelarijama oponenata, a sve kako bi pomogao Penji Nijetu, kandidatu desnog centra da “izboksuje” izbornu pobedu. Te julske noći, slavio je razbijajući flaše piva Colón Negra. I – kao i obično u izbornoj noći – bio je sam.

Sepulvedina karijera počela je 2005. godine, a njegovi prvi poslovi bili su mali – uglavnom naruživanje i blaćenje protivničkih sajtova u političkim kampanjama, uz razbijanje i blokadu donatorskih baza podataka svojih rivala. U roku od nekoliko godina uspeo je da okupi i sastavi nekoliko timova koji su špijunirali, krali ​​i kompromitovali protivnike u predsedničkim kampanjama širom Latinske Amerike. Nije bio jeftin, ali su zato njegove usluge i operacije bile opsežne. Za $12,000 mesečno, kupac njegovih usluga bi unajmio ekipu koja je mogla da provaljuje u pametne telefone, klonirajući web stranice i izvrgavajući političke protivnike ruglu, uz to šaljući beskonačne nizove e-mailova i medijskih tekstova. Sepulvedin “premijum paket” usluga, čija je cena $20.000 mesečno, uključuje kompletan asortiman digitalnog presretanja, napada, dešifrovanja, i odbrane. Poslovi bi bili pažljivo “oprani” kroz slojeve posrednika i konsultanata. Sepulveda kaže da mnogi od kandidata kojima je pomogao nisu znali ni njega niti njegovu ulogu u njihovim kampanjama; kaže da ih je sreo tek možda nekoliko.

Njegov tim je radio na predsedničkim izborima u Nikaragvi, Panami, Hondurasu, Salvadoru, Kolumbiji, Meksiku, Kostariki, Gvatemali i Venecueli. Za dobijanje poslova oko kampanja navedenih u ovoj priči, stupao bi u kontakt preko bivših i aktuelnih portparola; niko, izuzev pi-ara meksičke PRI i Nacionalne napredne stranke Gvatemale nije želeo da ovo komentariše.

01

Kao dete, Andre je bio svedok nasilja marksističkih gerilaca u Kolumbiji. Kao zreo čovek, odabrao je da sklopi savez sa desnim krilom u nastajanju širom Latinske Amerike. Verovao je da njegov hakerski rad nije bio ništa pogubniji od taktika koje je sprovodila suprotna, levičarska strana i ljudi poput Uga Čaveza i Danijela Ortege (Hugo Chávez, Daniel Ortega).

Mnogi Sepulvedini napori nisu urodili plodom, mada i dalje ima upisano dovoljno pobeda kako bi mogao da tvrdi da poseduje ogroman uticaj na političke tokove savremene Latinske Amerike u 21.veku. “Moj posao bio je da vodim prljavi digitalni rat i psihološke operacije, skrivenu propagandu i širenje glasina – moj posao je čitava jedna mračna strana politike za koju niko ne zna i da postoji, ali svako može da je vidi”, priča on na španskom, naslonjen na mali plastični sto udno zadnjeg dvorišta i pod teško utvrđenim kancelarijama kolumbijskog javnog tužioca. Sepulveda služi 10 godina zatvora zbog optužbi koje uključuju korišćenje zlonamernog softvera, udruživanje radi vršenja zločina, kršenje privatnosti ličnih podataka i sajber špijunažu – sve su ove aktivnosti povezane s njegovim hakerskim operacijama tokom kolumbijskih predsedničkih izbora 2014. Pristao je da po prvi put ispriča celu svoju priču, nadajući se da će ubediti javnost da se rehabilitovao, kao i da će dobiti podršku javnosti za smanjenje kazne.

Bilo je uobičajeno da, kako sam kaže, bude na platnom spisku Huana Hozea Rendona (Juan José Rendón), političkog konsultanta iz Majamija, koji je bio latinoamerička verzija američkog republikanskog konsultanta, Karla Rouva (Karl Rove). Rendon negira da je koristio Sepulvedine usloge za bilo šta što bi bilo nezakonito, kategorički osporavajući Sepulvedine izjave portalu Bloomberg Businessweek, mada priznaje da ga poznaje kao i da je koristio njegove usluge kao veb dizajnera. “Ako sam možda jednom ili dvaput razgovarao sa njim, bio je u grupi koja je raspravljala o tome, o vebu”, kaže on. “Ne činim apsolutno nikakve nelegalne stvari. Ovde, u ovom slučaju, postoji negativna kampanja. Ima onih koji me ne vole, i to je OK. Ali, ako je nešto legalno, ja ću to onda i da uradim. Nisam svetac, ali nisam ni kriminalac.” I mada se Sepulveda drži pravila da uništava sve podatke po završetku posla, ostavio je članovima svojih hakerskih timova neka poverljiva dokumenta, a nešto od toga je ostavio i “trećim licima” tj. osobama u koje ima poverenja – sve to je njegova tajna “polisa osiguranja”, kako bi se obezbedio u nepredviđenim okolnostima poput ucena, hapšenja i zatvora.”

Sepulveda se pobrinuo da Blumberg dobije uvid u ono za šta kaže da su e-mailovi koji pokazuju da je bilo razgovora između njega, Rendona i Rendonove konsultantske firme. Razgovaralo se oko hakovanja i nameštanja kao i o napretku u vezi sa kampanjom sajbernapada. Rendon izjavljuje da su ti e-mailovi lažni. Analiza nezavisne firme za informatičku bezbednost pokazala je da uzorak Sepulvedinih e-mailova koji su ispitivani predstavlja autentičan dokaz. Neki od opisa Sepulvedinih postupaka sasvim su u skladu sa njegovim izjavama o događajima tokom različitih izbornih kampanja, iako ostali detalji nisu mogli da se nezavisno potvrde. Jedna osoba koja je radila na kampanji u Meksiku, a koja je zahtevala da ostane anonimna iz straha za sopstvenu bezbednost, nepobitno je potvrdila Sepulvedine izjave o svojoj kao i Rendonovoj ulozi u tim izborima.

Sepulveda kaže da mu je bilo nuđeno nekoliko “političkih” radnih mesta u Španiji, što je on odbio jer je bio prezauzet. Na pitanje da li u američkoj predsedničkoj kampanji ima podmićivanja i prevara, njegov odgovor je nedvosmislen. “Stoprocentno sam siguran da jeste,” kaže on.

Sepulveda je ponikao u siromaštvu Bukaramange, osam sati vožnje severno od Bogote. Njegova majka je bila sekretarica, otac je bio aktivista koji je kolumbijskim farmerima pomagao da postičnu što bolje prinose lista koke, a njegova se porodica stalno selila zbog krijumčara droge koji su im pretili smrću. Njegovi roditelji su se razveli, a sa 15 godina, i nakon neuspeha u školi, otišao je da živi sa ocem u Bogoti, gde je po prvi put u životu počeo da koristi računar. Kasnije je upisao u lokalnu Tehnološku školu i, preko školskog prijatelja, naučio da programira.

Tokom 2005. godine, Sepulvedin stariji brat, publicista, radio je izbore 2005. u kongresnoj kampanji stranke povezane s tadašnjim kolumbijskim predsednikom Alvarom Uribeom. Uribe je bio heroj braće Sepulveda, američki saveznik koji je ojačao vojsku u borbi protiv Revolucionarne oružane snage Kolumbije (FARC). Tokom posete sedištu stranke, Sepulveda je izvadio laptop i počeo skeniranje bežične mreže u kancelariji, lako provalivši u računar Rendona, tadašnjeg stratega ove stranke, preuzeo je na svoj računar Uribeov radni plan i raspored kao i predstojeće govore u kampanji. Sepulveda kaže da je u prvom trenutku Rendon bio besan – da bi ga, odmah potom, zaposlio na licu mesta. Rendon kaže da se ovo “nikada nije dogodilo”.

Izbori se u Latinskoj Americi već decenijama nameštaju, pakuju i lažiraju a ne dobijaju na pošten način. Metode za postizanje izbornog trijumfa bile su prilično jednostavne: Lokalni fikseri bi potencijalnim glasačima, u zamenu za glas, obezbeđivali sve – od malih kućnih aparata, sve do keša. Ali, tokom 1990-tih, izborne reforme zahvatile su i južnoamerički region. Biračima su izdavane lične karte otporne na pokušaje lažiranja, a vanpartijske institucije i tela vodile su izborne procese u nekoliko južnoameričkih zemalja. Moderna kampanja, barem verzija koju bi Severni Amerikanci mogli prepoznati, stigla je i do Latinske Amerike.

Rendon je već započeo uspešnu karijeru (izgrađenu barem delimično, kako kažu njegovi kritičar, na više od jedne tužbe podignute protiv njega) – tako što je ovladao prljavim trikovima, u koje se ubraja i širenje glasina (u El Salvadoru je 2014. tadašnji predsednik Karlos Maurisio Funes optužio Rendona za organizovanje prljavih ratnih kampanja širom Latinske Amerike. Rendon ga je na Floridi tužio za klevetu, ali je sud odbacio ovaj slučaj uz obrazloženje da Funes ne može biti tužen jer zakon to nije dozvoljavao). Sin demokratskog aktiviste, studirao je psihologiju radeći u marketingu savetnika koji su vodili predsedničke kandidate u svojoj rodnoj Venecueli. Nakon što ga je tadašnji predsednik Čavez optužio za nameštanje glasanja 2004. godine, otišao je iz zemlje i nikada se više nije vratio.

Prvi Sepulvedin hakerski posao bio je, kako sam kaže, upad na vebsajt lokaciju jednog od Uribeovih rivala, krađa baze podataka i e-mail adresa kao i spamovanje izjava, zamenjenih dezinformacijama. Za ovaj jednomesečni posao Sepulvedi su isplatili $15.000 u gotovini – petostruko više od sume koju je dotad napravio radeći svoj raniji posao: dizajniranje sajtova.

Sepulveda je, blago rečeno, bio fasciniran Rendonom, koji je posedovao parking luksuznih automobila, nosio velike preskupe satove, trošeći hiljade dolara na ručno krojenu odeću. Kao i Sepulveda, i on je bio perfekcionista. Njegovo osoblje trebalo je da uvek stigne ranije na posao i da radi do kasno. “Bio sam veoma mlad,” kaže Sepulveda. “Uradio sam ono što sam voleo, bio sam sjajno plaćen i puno sam putovao. Bio je to savršen posao. “Ali, više od svega, “harmonija” među njima vladala je, pre svega, usled zajedničkog sentimenta kojeg su gajili prema desničarskoj politici. Sepulveda kaže da je u Rendonu video genija i svog mentora. Odani budista i praktičar borilačkih veština, barem prema informacijama na svom sajtu, Rendon je gajio imidž misterije i opasnosti, noseći u javnosti isključivo crnu odeću, a uz to, povremeno, i odeću samuraja. Na njegovom sajtu, sebe naziva “političkim konsultantom koji je najbolje plaćen, kojeg se najviše boje i najviše napadaju, koji je i najtraženiji i najefikasniji.” Sepulveda je, pri stvaranju te slike o Rendonu, takođe umešao i svoje prste.

Rendon je, po Sepulvedinim rečima, smatrao da bi hakeri mogli da se u potpunosti integrišu u moderne političke funkcije: stvaranje reklama kojima se napadaju oponenti, istraživanje, prisluškivanje i praćenje opozicije kao i pronalaženje načina za suzbijanje izlaznosti onih koji glasaju za rivale. Što se tiče Sepulvede, Rendon je uvideo da birači veruju da je ono što misle o političkim kandidatima spontani izraz stvarnih ljudi na društvenim medijima, a ne plod medijskih spin-doktora. On je znao da izjave mogu biti lažne a da medijski trendovi na društvenim mrežama mogu biti izmišljeni – i to sve za relativno male pare.Sepulveda je napisao program kojeg je nazvao Predator društvenih medija (Social Media Predator) koji upravlja i rukovodi virtuelnom vojskom lažnih naloga na Tviteru. Softver mu je omogućavao da brzo menja imena, fotografije na profilu i biografije, kako bi bio u stanju sa ispuni bilo koji zahtev i zadatak. Napokon je otkrio da je neshvatljivo lako uspevao da manipuliše tokom javnih debata – kao kada bi pomicao figure na šahovskoj tabli – ili, kako sam kaže,“Kada sam shvatio da onome što se objavljuje i kaže na Internetu ljudi veruju više nego samoj stvarnosti, tada sam otkrio da imam moć da mi ljudi poveruju gotovo sve. “

[Svi fotosi: Bloomberg, ¹ ² ³]

Corbyn i izumiranje centra

02

Jeremy Corbyn, poznati levičarski disident, odneo je ubedljivu pobedu u trci za mesto lidera britanske Laburističke partije. Komentatori tvrde da to umanjuje šanse laburista na sledećim izborima i možda su pravu. Samo se pitam kako ljudi očigledno zatečeni Corbynovim uspehom odjednom tačno znaju šta njegova pobeda znači. Ali hajde da se igramo nečeg drugog. Skrećem pažnju na ono što je u stvari dovelo do Corbynove pobede – nestajanje umerenih laburista, piše Paul Krugman za NYT.

Kada je u pitanju ekonomija, svi Corbynovi protivkandidati su podržali politiku štednje Konzervativne partije. Oni su prihvatili i neuverljiva opravdanja te politike i preuzeli odgovornost za tuđe greške. Po analogiji sa SAD, to je kao da su 2004. svi demokratski kandidati za predsednika govorili, “Nacionalna bezbednost je zakazala, mi smo krivi za 11. septembar 2001”. Naravno da bi se glasači onda okrenuli kandidatu koji govori nešto drugo, bez obzira na njegove stavove.

Laburisti su u Britaniji nepravedno optuženi za pogrešnu fiskalnu politiku, to jest da je njihova vlada od 1997. do 2010. previše trošila, što je dovelo do deficita, dužničke krize i recesije. Onda je konzervativna vlada navodno bila prinuđena na velike budžetske rezove, pre svega u socijalnim davanjima. Većina britanskih medija je bez zadrške prihvatila ovo tumačenje konzervativaca. U pitanju je spektakularna obmana, jer je ovo objašnjenje skoro sasvim pogrešno.

Da li je poslednja laburistička vlada zaista vodila neodgovornu fiskalnu politiku? Pred početak krize 2008, Britanija je imala mali budžetski deficit – sličan tadašnjem američkom. Britanski dug izražen kao udeo BDP-a bio je manji nego kada su laburisti preuzeli vlast desetak godina ranije. Bio je manji nego u bilo kojoj razvijenoj ekonomiji, osim u Kanadi. Danas se tvrdi da je fiskalna pozicija bila znatno lošija nego što brojke pokazuju, zbog pregrevanja britanske ekonomije izazvanog neodrživim mehurom rastućih prihoda. Ali u ono vreme to niko nije govorio. Naprotiv, u nezavisnim izveštajima, na primer Međunarodnog monetarnog fonda, sugerisano je da bi smanjivanje deficita bilo korisno, ali niko nije govorio da vlada rasipa novac i troši iznad svojih mogućnosti.

03Foto: Gardijan

Istina je da je britanski deficit naglo porastao posle 2008, ali to je bila posledica krize, a ne njen uzrok. Javni dug je takođe porastao, ali je i dalje bio niži od nivoa zabeleženih tokom većeg dela istorije moderne Britanije. Najbolji dokaz za to je poverenje investitora u britansku solventnost: kamatne stope su ostale niske. To znači da stvarni ekonomski problemi nisu posledica fiskalne krize i da oštri zaokret u pravcu štednje nije bio neophodan.

Ukratko, priča o krivici laburista za ekonomsku krizu i nužnosti uvođenja mera štednje je besmislena. Ali britanski mediji je uporno ponavljaju, a prihvatili su je i svi Corbynovi protivkandidati, čime su se praktično složili sa konzervativcima da su laburisti upropastili ekonomiju, što prosto nije tačno. Zato Corbynov trijumf nije iznenađenje, u kontrastu sa spremnošću umerenih laburista da prihvate svoje navodne greške iz prošlosti.

Postavlja se pitanje zašto su na to pristali. U Americi je to drugačije. Optužbe za deficit su bile predmet rasprava 2010-2011, ali nikada nisu definisale okvir debate. Umereni američki demokrati nisu mekša verzija republikanaca. Deo odgovora je i u tome što američki mediji nisu naseli na fiskalne fantazije. Kako god, opšti je utisak da se laburistički mejnstrim odrekao svojih uverenja, što mi je neshvatljivo. Tako da Corbynov uspeh nije toliko posledica skretanja biračkog tela stranke ulevo, koliko posledica neobične i tužne istorije moralnog i intelektualnog propadanja umerene struje u Laburističkoj partiji.

 

The New York Times, 14.09.2015, Peščanik 16.09. 2015.

Srodni linkovi:

The Guardian – Oksbridž klub

The Guardian: Jeremy Corbyn – promena izbornog pejzaža

Frankfurter Allgemeine Zeitung – Povratak u osamdesete?