Da li je na vidiku Hladni rat sa Kinom?

Peking se već suprotstavlja politici Vašingtona, piše Adam Sigal za Foreign Affairs.

Tri i po godine od svog prvog mandata, administracija američkog predsednika Donalda Trampa konačno je sastavila sveobuhvatnu strategiju za povratak američke tehnološke konkurentnosti u trci sa Kinom. Od presecanja lanaca koji snabdevaju kineske tehnološke gigante, preko zabrane svih transakcija s ovim poslovnim subjektima, do regulisanja pristupa podmorskim kablovima od kojih zavise i globalne telekomunikacije – mere Trampove administracije često su bile nepotpune, improvizovane, pa čak i štetne po neke velike potencijale američkog inovacionog sistema. Oni su, međutim, postavili obrise američke tehnološke politike prema Kini u bliskoj budućnosti. Ta politika počiva na ograničavanju protoka svoje tehnologije ka Kini, restrukturisanju globalnih lanaca snabdevanja i ulaganju u nove tehnologije kod kuće. Čak ni nova američka administracija verovatno neće odstupiti od ovih osnovnih postavki.

Iskristalizovala se i kontrastrategija Pekinga. Kina se utrkuje da razvije poluprovodnike i druge osnovne tehnologije kako bi smanjila svoju ranjivost na prekid lanaca snabdevanja koji prolaze kroz Sjedinjene Države. Tragajući za načinima koji bi doprineli postizanju ovog cilja, njeni lideri mobilišu tehnološke kompanije, ojačavaju veze sa zemljama koje učestvuju u kineskoj inicijativi ‘Pojas i put’ i održavaju kampanju sajber-industrijske špijunaže.

Obrisi „Tehnološkog Hladnog rata“ sada su postali jasni, ali ko će se prvi i najviše okoristiti –  ako će neko od njih uopšte imati koristi od ovog nadmetanja – to i dalje ostaje otvoreno pitanje. A tada će ovaj svet globalnog tehnološkog razvoja, raspolućen na dve super-strane, verovatno imati sporije inoviranje, barem na kraći period. Takođe će biti skupo. U izveštaju Dojče banke je iznesena procena da će u narednih pet godina troškovi ovog tehnološkog rata biti veći od 3,5 hiljade milijardi dolara. Ipak, lideri sa obe strane Tihog okeana gaje nadu da će ubrzati tehnološki razvoj kod kuće, čineći to pitanjem od nacionalne bezbednosti.

Tramp je odredio kurs američke tehnološke trke sa Kinom. Ako u novembru (odnosno januaru 2021.) dođe do promene administracije, promene politike će verovatno biti stvar preciznog podešavanja „detalja“. Da bi se rešile zabrinutosti koje TikTok, WeChat i druge kineske aplikacije pokreću zbog privatnosti podataka i cenzure, na primer, Sjedinjene Države bi na kraju mogle da se odluče za zamenu sveobuhvatne zabrane na osnovu zemlje porekla (aplikacije, softvera, hardvera, opreme, itd) jačanjem sopstvenog regulatornog okvira za privatnost. A nova administracija bi mogla uvesti i druge opsežne promene, koje bi uticale na tok trke ova dva rivala.

Na primer, ako bi Sjedinjene Države ojačale odnose sa svojim saveznicima, mogle bi pronaći partnere voljnije za saradnju u razvijanju međunarodnih standarda, zaštiti osetljive intelektualne svojine i ulagati u 5G i druge tehnologije u nastajanju. Trampova administracija predložila je oko 30% povećanja „civilnih“ finansiranja za veštačku inteligenciju i kvantne informacione nauke, ali bi i druge oblasti naučnog istraživanja takođe mogle dobiti prioritetno finansiranje. Pametnija imigraciona politika mogla bi da spreči mnoge od najboljih i najsjajnijih da svoje poslovne prilike traže u Australiji, Kanadi, Evropskoj uniji i Britaniji, i tako povećati američku konkurentnost u poluprovodničkoj tehnologiji i veštačkoj inteligenciji. Ali, sve ove promene bi se odigravale na marginama iste osnovne strategije: blokirati protok zapadne tehnologije ka Kini, ponovo uspostaviti neke visokotehnološke lance snabdevanja i oživeti američke inovacije. Ove suštinske odredbe su Pekingu jasne, kao što su postale i Vašingtonu. Kao rezultat toga, Kina se priprema za budućnost u kojoj se, kada je reč o suštinski važnim osnovnim tehnologijama, više ne može pouzdati u Sjedinjene Države.

Ove godine je kineski Nacionalni kongres predstavio petogodišnji plan u kojem će se u gradske i provincijske oblasti ali i kompanije uložiti blizu 1,4 biliona dolara za izgradnju „nove infrastrukture“, pre svega povezane s veštačkom inteligencijom, data centrima, 5G tehnologijom i industrijskim internetom (što je inicijalno i prioritet razvoja 5G mreže), kao i drugih novih tehnologija. Kineski kreatori politika posebno nastoje da smanje zavisnost svoje zemlje od Sjedinjenih Država u proizvodnji poluprovodnika. Peking je u oktobru 2019. osnovao fond za razvoj poluprovodničke tehnologije u iznosu od 29 milijardi dolara, a u avgustu su kineski zvaničnici uveli i druge politike kojima podržavaju domaću industriju čipova, uključujući poreske olakšice, podršku istraživanju i razvoju, kao i podsticaje za međunarodne kompanije za poluprovodnike da se presele u Kinu. Dva proizvođača čipova, podržana od vlade, su zaposlila više od 100 iskusnih inženjera i menadžera iz ’Taiwan Semiconductor Manufacturing Company’, vodećeg svetskog proizvođača čipova, kao i jednu firma za sajber sigurnost za koju je vezan nedavno otkriveni dvogodišnji poduhvat hakovanja kojim je ukraden izvorni kod, paketi za razvoj softvera i čip, koje je dizajniralo sedam tajvanskih firmi za proizvodnju čipova.

Kineska kontra-strategija

Foreign Affairs

Čini se da napori za smanjenjem tehnološke zavisnosti doprinose pokretanju opsežnije kineske ekonomske agende. Kineski državni štampani mediji u poslednje vreme promovišu novi način ekonomskog razmišljanja kineskog predsednika Sija Đinpinga, nazvanog „teorija dvostruke cirkulacije“. Iako su njene specifičnosti i dalje nejasne, čini se da teorija daje prioritet domaćoj potrošnji, tržištima i kompanijama, a u nastojanju da ojača kinesku tehnološku samodovoljnost nakon decenija rasta vođenog izvozom. Prema Volstrit žurnalu, kineski potpredsednik vlade Liju He je dosad radio na identifikovanju kompanija i privrednih grana koje su pod rizikom od američkih sankcija. Veruje se da bi posebno osetljive firme mogle dobiti više državnih sredstava za istraživanje i razvoj.

Takođe, kineska vlada nastoji  da mobiliše privatne tehnološke kompanije, podržavajući nacionalne ciljeve. Tokom  julskog sastanka sa kineskim preduzetnicima, Si je pozvao kompanije da pokažu patriotizam i inovativnost. Preko polovine od 25 poslovnih lidera na toj konferenciji radi na polju novih tehnologija, poput proizvodnje čipova, veštačke inteligencije i pametne umrežene proizvodnje. ‘Alibaba’ je septembra 2018. osnovao Pingtouge, sopstveno odeljenje za razvoj poluprovodničke tehnologije, a Baidu je jula 2019. proizveo Kunlun, svoj pametni čip. Alibaba i Tencent su najavili ogromna nova ulaganja u klaud-usluge i data-centre, kako bi podržali jednu novu infrastrukturu.

Čini se da Kina preinačuje i diversifikuje svoj lanac snabdevanja, a geografski i konceptualno se „razudila“ u potrazi za svim dobrim kreativnim opcijama. Tako se zainteresovala za rešenja otvorenog koda za koja veruje da neće biti predmet američkih sankcija. Huavej se, na primer, obavezao da će uložiti milijardu dolara kako bi privukao programere u svoju zamenu za doskorašnji Google Mobile Services otvorenog koda, a Kina aktivno i sa entuzijazmom učestvuje i u projektu razvoja RISC-V čipova baziranih  na otvorenom kodu. Štaviše, što su kineske tehloške kompanije manje dobrodošle za evropska tržišta, to će se više ove kompanije fokusirati na izgradnju digitalne infrastrukture i pružanje usluga zemljama koje su potpisale BRI.

Konačno, ako se i ovo najgore dodatno pogorša, Peking u svom tobolcu zadržava moćno sredstvo politike: uvek može da se osveti američkim tehnološkim firmama. Kinesko Ministarstvo trgovine je, po izveštaju, pripremilo „listu nepouzdanih entiteta“ – stranaca i preduzeća – koji su prekinuli isporuke kineskim kompanijama iz neekonomskih razloga; ove firme bi se mogle suočiti s ozbiljnim urušavanjem sopstvenih biznisa u Kini, zabranama ili ograničenjima trgovine, investicija, regulatornih dozvola i licenci. U nekim kineskim medijima i poslovnoj zajednici sugeriše se da bi Apple ili Qualcomm na kraju mogli biti kažnjeni zbog kampanje Vašingtona protiv Huaveja. Do sada je, međutim, Peking izbegavao takve akcije, izabravši umesto toga da se pozicionira kao suzdržani, odgovorni akter u trgovinskom sporu sa Sjedinjenim Državama.

Duga promena pravca

Modern War Institute – West Point

Kina i Sjedinjene Države se pripremaju za dugoročno tehnološko rivalstvo – ono kojem se verovatno neće promeniti kurs, bez obzira na ishod američkih predsedničkih izbora. Da bi ta konkurencija podstakla inovacije brzinom koja nadoknađuje i prateće gubitke, Peking i Vašington će morati da prevaziđu domaće političke barijere.

Kineska industrijska politika je ovoj zemlji omogućila da ostvari dobitak u oblastima kao što su superračunari, iako pekinški pravac tipa „od vrha nadole“ takođe može generisati i određenu neefikasnost, otpad i višak. Ono što je najvažnije, vlada dosad nije uspela da smanji jaz između Kine i Sjedinjenih Država u poluprovodničkoj tehnologiji, uprkos višedecenijskoj podršci toj industriji, a trenutni napori verovatno neće odmah rezultirati otkrićima.

U Sjedinjenim Državama, izvršne agencije i Kongres široko podržavaju jačanje inovacija. Članovi američkog Kongresa su tokom poslednjih šest meseci predstavili zakone koji odražavaju ovu posvećenost – jačajući domaću proizvodnju poluprovodnika, ili, na primer, preuređujući Nacionalnu naučnu fondaciju i stvarajući nacionalni data-klaud za istraživače. Jedan zakon teži da imigrantske vize učini lakše dostupnima onima koji rade u oblasti veštačke inteligencije i drugim tehnologijama od suštinskog značaja za nacionalnu bezbednost.

Takva politička pažnja na visokom nivou mora se pretvoriti u održivu dvostranačku podršku. Poslednje tri godine su bile upozorenje na intenzivnu tehnološku konkurenciju koja dolazi. Peking je jasno rekao da će se prilagoditi i odgovoriti na ova američka nastojanja. Vašington bi morao da učini to isto.

 

(Autor je predsedavajući saveta ‘Ira A. Lipman’ za nove tehnologije i nacionalnu bezbednost, i direktor Programa za digitalnu i kibernetsku politiku pri američkom Savetu za spoljne odnose)

 

Foreign Affairs

Ekonomski uspon Kine i američke mere

Bliži li se, uopšte, kraj ekonomskom usponu Kine usled američkih mera? Pitanje i temu je na portalu Quora postavio Clifford Nelson.

Nastojeći da nadmaše Kinu, Sjedinjene Države u suštini sve rade pogrešno. U svakom slučaju, takvo šta bi bilo prilično teško jer je, u svetskim okvirima, Kina verovatno zemlja s najefikasnijom vladajućom strukturom. Veoma je bliska onome što Aristotel smatra najboljim oblikom vlasti: oligarhijom istinske elite. Vlada jeste daleko od savršene, ali prepoznaje mnoge politike neophodne za uspeh. Zadobila je podršku gotovo svih njenih građana, obezbedivši im bolji životni standard. To znači da nailazi na odobravanje svog naroda. Ako se baci pogled na istraživanja o globalnom zadovoljstvu građana svojim vladama, indeks zadovoljstva Kineza svojom upravljačkom strukturom je otprilike najviši. To znači da vlada može sprovoditi brojne svoje politike jer joj se veruje. Na primer, porodica od jednog deteta svojevremeno nije bila popularna, i Kinezi su zbog toga zamerali svojoj vladi, ali ujedno i priznaju da je to (u datom trenutku i okolnostima) bila ispravna odluka.

Da biste bili najuspešnija zemlja sveta, morate imati ljude, i iskoristiti maksimum onoga što vam oni mogu ponuditi. To znači da je izuzetno važno pružiti građanima priliku da pokažu svoju potencijalnu izuzetnost. Kina doživljava konstantan rast broja studenata koji su stekli diplome iz neke STEM oblasti. U međuvremenu, visoko obrazovanje u SAD postalo je daleko skuplje, stavljajući ga gotovo van domašaja prosečnih građana, i čineći mnogo težim otplatu studentskih kredita. Uz to, čini se da, generalno, kvalitet nivoa obrazovanja u Sjedinjenim Državama doživljava pad. Uspeh kineskog obrazovnog sistema može se prepoznati i u rezultatima mladih Kineza u matematici, govornim veštinama i naučnim disciplinama, u kojima prednjače u odnosu na ostale nacije, a znatno iznad američkih studenata i učenika. I ne samo da Kina odrađuje tako dobar posao u domenu obrazovanja, već  ovim diplomcima osigurava da, nakon studija, odmah dobiju kvalitetne poslove. U SAD ćete danas videti toliku zastupljenost Indijaca, koje su Amerikanci doveli da bi obavljali tehničke poslove (uz “off-shore” rad ili onaj koji je izmešten), ali je lako uočiti da je na tim poslovima vrlo malo Kineza, za razliku od situacije od pre nekoliko decenija. Sjedinjene Države se sve više oslanjaju na strance, zbog strukovno-obrazovne baze koju sa sobom donose u SAD.

Trenutna kineska slabost možda se ogleda u nedovoljnom činjenju da bi se što više podsticale inovacije koje bi odskakale od uobičajenih, u nedostatku onih koje nazivamo prelomnim probojima. Ako je moguće kreirati politike koje podstiču pravu vrstu slobode, kao i istraživanje, tada mogu napredovati i takvi revolucionarni koncepti. Ovo je verovatno najvažnije u sferi umetničkog izraza; Zbog toga je Holivud postao centar svetske zabave. Francuska je zbog toga postala središte kulture. Ako Kina može da pokaže sposobnosti i kapacitete po kojima bi se izdvajala, to bi takođe moglo rezultirati, recimo, uspešnim nadzvučnim putničkim avionom ili, možda, boljim načinima proizvodnje ili metodologijama.

Ovo značajno povećava izglede i šanse da će Kina biti u stanju da globalno dominira većinom tehnologija. Danas ima 1,4 milijarde Kineza. Sa tolikim brojem građana – i sa tako dobrim obrazovnim sistemom – izglednije je da će neki novi Ajnštajn biti Kinez nego pripadnik bilo koje druge nacionalnosti. S obzirom na to da su mogućnosti Sjedinjenih Država limitirane, a da je školovanje izuzetno skupo, po ovim merilima će se verovatno svrstati u zemlje Trećeg sveta. Da stvar bude još gora, značajan broj američkih građana ne veruje u nauku… samim tim, neće verovati ni u dobro sagledanu činjenicu, što dokazuje broj onih Amerikanaca koji i dalje veruju u kreacionizam, ili, recimo, u to da su klimatske promene tek „nekakav mit“.

Kineska ekonomska politika podstiče konkurenciju tamo gde konkurencije može biti. Cilj je obrazovati jedno konkurentno tržište koje minimalno šteti društvu. Real-kapitalizam uglavnom podstiče pohlepu, što znači monopol ili tajnu prevarnu spregu („collusion“)… Jednom kada postane veoma uspešan, kapitalista će iskoristiti bilo koji prljavi trik da bi stekao prednost: zeznuti radnike, lagati o proizvodu; Uništiti okolinu ako to smanjuje njegove troškove; ukrasti. Tako se kapitalizam podstiče i gaji. Vode se državne kompanije u oblastima u kojima je prilično teško stvoriti konkurentno okruženje. Privatne korporacije u nekonkurentnom kapitalističkom okruženju obično postaju neefikasne zbog svog povlašćenog položaja, tako da od privatizacije zaista malo ko ima koristi – osim onih koji od nje mogu profitirati – ali ne i većina ljudi. Stoga je kapitalizam, zapravo, destruktivan, i to je kapitalistički bog kojem Amerikanci ukazuju takvo i toliko poštovanje, zapravo ne razumevajući kakva su zla koja sa sobom donosi. Kina ima jasnu ekonomsku politiku koja očigledno razume da je cilj u ostvarivanju zadataka bitnih po društvo, a ne kapitalizam sam po sebi, shvatajući da postoji takvo delovanje koje je bolje kada je kontrolisano od strane vlade.

Drugi faktor je to što, čini se, Kina razume da postoje neke stvari zbog kojih želite da snizite troškove, jer to pomaže boljoj ekonomiji. U SAD je, primera radi, ustanovljena visoka poreska stopa na usluge mobilnih operatera, pa je, samim tim, i korisniku ta komunikacija skuplja; ipak, da bi zaista svi bili povezani na pravi način, svi bi trebalo da uživaju u jeftinom korišćenju mobilnih usluga, samim tim podstičući komunikaciju koja unapređuje bezbednost (poslovanja) ali i sposobnosti i kapacitete za prerastanje građana u produktivnije članove društva. Dobra komunikacija poboljšava ekonomiju. Sjedinjene Države su, evo još jednog primera, dosad bile veoma loše u nivou efikasnosti svoje državne pošte, iako je upravo ona tako važna za ekonomiju – zbog čega je, uostalom, pošta prvobitno i stvorena. Druga oblast u kojoj su SAD slabe je sektor transporta. Smanjivanje troškova upotrebe prevoza i podsticanje mera za napredak u domenima međugradskog i gradskog prevoza bi, u suštini, uveliko pomogle američkoj ekonomiji.

Sve se ovo  odnosi i na toliko drugih aspekata održavanja i unapređivanja infrastrukture; upravo one infrastrukture koja omogućava valjanu, kvalitetniju ekonomiju. Ako zanemarite infrastrukturu, gube se i poslovne mogućnosti. Ono što je Kina svim silama nastojala da obezbedi već od samog početka svog ekonomskog uspona – a što joj je potom omogućilo dalji uspeh – bilo je pravljenje specifičnih „mesta“, lokacija  sa posebnom namenom: bilo je to stvaranje namenskih lokacija vezanih isključivo za biznise – one lokacije koje bi obezbeđivale sigurnost stranih i domaćih investicija – kao i infrastrukturu koja omogućava transport proizvoda, uz nastojanje da se velikom broju lokalnih stanovnika obezbedi brz transport na potezu kuća-radno mesto i natrag. To je nešto što mnoge druge zemlje nisu uspele da sprovedu, a veliki investicioni naglasak Kine je u daljnjem, konstantnom poboljšanju infrastrukture. Pre trideset godina je na mestu gde je danas Šenžen, industrijski hiper-gigant, ležala samo gomila uspavanih sela; danas je ovo mesto jedno od glavnih centara svetske ekonomske aktivnosti. A gde biste drugde, inače, mogli videti takav i toliki uspeh? Kina je na svom putu možda imala niz nedostataka, ali uspeh jednog Šenžena je verovatno toliko puta nadoknađivao te propuste.

U međuvremenu, SAD su učinile malo šta na poboljšanju svoje infrastrukture, i, što je još gore, nisu održavale ni ovu postojeću. A ovo je očigledno samo ako pogledate koliko je mnogo gradova u kojima je taj ozbiljan problem prisutan. SAD su nastavile da grade puteve, ali su saobraćajna zagušenja sve veća. Očigledno je da samo izgradnja puteva ne rešava problem – problem čije se posledice odražavaju u troškovima poslovanja, koji se, usled loše putne mreže povećavaju – da ne spominjemo potrebu za više namenskog zemljišta (u infrastrukturne svrhe).

Ono što je loše po američku ekonomiju jeste prigradska razgranatost infrastrukture. Finansijski održavati i podržavati ovakvu infrastrukturnu „raspršenost“ predgrađa je izuzetno skup poduhvat. Potrebno je, recimo, napraviti što više kilometara novih puteva, jer ih svaki stanovnik predgrađa mora svakodnevno i u više navrata koristiti. Vožnja gradskim jezgrom će trajati tek nekoliko kilometara – u odnosu na daleko veću kilometražu koju zaposleni svakodnevno prevaljuju, dok se kroz predgrađe voze ka centru; stoga je mnogo lakše osigurati brz i kvalitetan prevoz u gradskom, a ne prigradskom području. Postoji i toliko drugih stvari koje je daleko lakše obezbediti od putne mreže, recimo, uspostavljanje mreže za električnu energiju, ili gas, vodu, ili kanalizaciju, tu je i izgradnja škola, toliko je toga. To znači da će, u cilju poboljšanja svoje infrastrukture, Sjedinjene Države uložiti u svoju putnu mrežu mnogo više novca od Kine. Jedna dobra američka politika bi trebalo da obeshrabri neko takvo nesvrsishodno razgranavanje svoje infrastrukture.

Drugo područje u kojem SAD deluju tako samodestruktivno je pitanje vojnih izdataka. Sjedinjene Države troše neverovatne količine novca za održavanje svoje ogromne vojske. A armija joj je, zapravo, loše izbalansirana jer su oduvek bile najvažnije kopnene vojne snage, dok SAD stavljaju pojednak naglasak na svoje vazdušne i mornaričke snage. U ratovima na Bliskom istoku su sposobnosti kopnenih snaga bile dobro potkačene, dok su mornarica i vazduhoplovne snage bile prekomerne u poređenju s njihovom konačnom efikasnošću. Resursi koji se koriste u vojne svrhe znači da oni nisu dostupni za unapređenje civilne infrastrukture, kojoj su ti resursi nadasve potrebni. Vojni rashodi daju jako malo podsticaja real-ekonomiji, posebno u SAD, gde troškovi proizvodnje i održavanja vojne opreme toliko nadmašuju njenu efikasnost, a nedostatak masovne proizvodnje samo prekomerno povećava troškove i smanjuje svaku potencijalno veću korist od vojne tehnologije; jer, tehnologija masovne proizvodnje jeste ta koja je toliko bitna za konkurentnost na komercijalnim tržištima. Kina troši mnogo sredstava na vojsku, ali je dosad pokazala mnogo više suzdržanosti nego SAD, a još više kada je u pitanju nuklearno oružje. I SAD i Kina su, zapravo, na vrlo dobrim geopolitičkim lokacijama, što znači da je obe zemlje veoma teško napasti i osvojiti, dok su Sjedinjene Države, u tom smislu, daleko bezbednije. To znači da veliki vojni budžeti malo doprinose istinskom povećanju bezbednosti ovih zemalja; a da bi održali globalnu dominaciju, bolje je trošiti novac na infrastrukturu nego na vojsku. Ovo je u oštroj suprotnosti sa zemljama poput Nemačke, Poljske ili Rusije, koje se nalaze na istorijskim rutama invazija.

Još jedna stvar vredna razmatranja je da je Kina očigledno dobro snabdevena resursima, pa će biti veoma teško da joj privreda bude ometana nedostatkom većine esencijalnih sirovina. Jedini kritični nedostajući resurs je nafta, a zahvaljujući njenom prijateljstvu s Iranom i infrastrukturnom Inicijativom za Novi put svile, biće prilično nemoguće da SAD prekine to snabdevanje – a tu je i Rusija. Ono što je Kinezima doskora ograničavalo pristup tim resursima bio je način njihovog transporta, mada Kina ulaže ogromne napore kako bi unapredila svoje sisteme snabdevanja – one koji joj sada omogućavaju da zdušno koristi ove resurse.

Dakle, Kina u osnovi ima značajnu prednost jer će, dugoročno gledano, Sjedinjenim Državama biti teško da je prevaziđu, a trenutne američke politike su Kini obezbedile da ta prednost bude dalje uvećavana. Budući da Amerika zaista gleda na Kinu kao na pretnju, malo je verovatno da će američke politike naneti Kini neku veću štetu, a po svemu sudeći će samo još više naštetiti samoj Americi. U poređenju s bilo kojom drugom državom, njeno je unutrašnje tržište gigantskih razmera, uz to i s izuzetno jakim pozicijama u zemljama „Trećeg sveta“, posmatrano iz perspektive koliko su te zemlje prosperirale zahvaljujući kineskim investicijama. Čini se da EU nije sklona da podrži američke napore u izolovanju Kine. Amerikancima će biti teško da ubede zemlje EU da stanu iza američke pozicije, jer Kina ne predstavlja pretnju Evropskoj uniji već se, zapravo, isključivo radi o želji SAD za ponovnim uspostavljanjem globalne hegemonije.

Svojom skorašnjom politikom, Sjedinjene Države uspele su da većinu zemalja Evropske unije samo odvrate od sebe, a EU i otvoreno priznaje da su Sjedinjene Države, vremenom, postajale sve manje bitne za ekonomski napredak Evropljana, i da bi Kina mogla ponuditi mnogo više od Sjedinjenih Država. Čini se da je samo Britanija u „američkoj priči“, a njena dosadašnja politika samo ju je udaljila od EU – prvo, što je odbila da prihvati evro, a onda i usled Bregzita. S ovakvom, verovatno katastrofalnom odlukom, Britanija će izgleda jedino moći da se okrene Sjedinjenim Državama i Kanadi. Vremenom će, po svemu sudeći, ta izolacija dodatno naštetiti Britaniji. Malo je uočljive koristi koju bi američki narod ili američka oligarhija bogatih imala od podrške Britaniji. A onda, tu je i Rusija, verovatno jedina značajna zemlja koja bi na Kinu gledala kao na pretnju, iako je nedavna američka politika prema Rusiji učinila da se ova zemlja pridruži kineskom taboru.

 

(Likovna oprema teksta je ilustrativnog karaktera)

 

Clifford Nelson, Quora

Leto u Evropi 2020: 20 top-destinacija

Tekst je preuzet s portala poslovnog magazina The Forbes, pod naslovom “Leto u Evropi: 20 najbezbednijih odredišta za post-pandemijski turizam”.

S obzirom da zemlje širom Evrope smanjuju svoja ograničenja nametnuta koronom, otvaraju granice i stvaraju nove načine da se posetiocima obezbede sigurna putovanja, letnji odmori u Evropi prerastaju i u realnu mogućnost za putnike i turiste, naročito one evropske, koji traže tradicionalni letnji predah „negde-na-moru-ili-tu-negde“.

Uz kreativne koncepte kao što su „vazdušni mostovi“, „putni mehurovi“ i „putni koridori“ između zemalja koje su zvanično izašle iz pandemijske krize (i ne treba im karantin za posetioce), vlade, međunarodne institucije i specijalizovane turističke organizacije kreiraju nove inicijative i protokole najpre da bi se omogućio nastavak prekograničnih putovanja radi godišnjih odmora, a zatim tokom nekoliko nedelja međunarodnih putovanja u jeku letnje sezone.

Letnji odmori u Evropi bi se mogli vratiti u julu preko “vazdušnih koridora”, prenosi The Sun.

„Mnoge evropske zemlje otvaraju svoje granice, a letovi i hoteli se takođe ponovo otvaraju“, objašnjava Evropska organizacija za najbolja odredišta (European Best Destinations Organization, EBD) koja spada pod mrežu EDEN u nadležnosti Evropske komisije (“European Destinations of Excellence“, Evropske destinacije izvrsnosti), radeći na promociji održivog turizma evropskog kontinenta.

Da bi pomogao putnicima koji „nakon sedmica provedenih u izolaciji žele da otputuju negde u granicama Evrope, ali ne znaju gde i koje se mere bezbednosti preduzimaju u zemljama i regionima“, EBD je otkrio spisak od 20 destinacija koje pandemija najmanje pogađa (definisano kao i do 600 puta manje slučajeva Covid-19 poređeno sa prosecima).

Ove destinacije imaju koristi od blizine lokalnih klinika i bolnica, a na raspolaganju im je veći broj bolničkih kreveta po stanovniku u odnosu na većinu evropskih zemalja, primenjujući vrlo specifične protokole koji se tiču higijene u smeštaju, restoranima i prodavnicama, uz uvođenje mera poput promena filtera za klimatizaciju između svaka dva termina boravka turista u obektima/pansionima/sobama), uz široku dostupnost maski i vođenje računa o držanju propisanog međusobnog rastojanja.

Pre no što otputujete na bilo koje od dole navedenih mesta sa ove liste, EBD preporučuje da „Budete na oprezu i ne zaboravite da se poslužite već poznatim i uvreženim gestovima koji su „podsetnik“ okolini, uz držanje propisanog rastojanja (2-2.5m) i obavezno nošenje maski, onda kada je to moguće ili se za to ukaže potreba;

Izbegavajte putovanje ukoliko ste lošeg  zdravlja;

Osobe starije od 70 godina, oni koji kubure s viškom kilograma ili s respiratornim problemima trebalo bi da budu posebno oprezni;

Na putnicima i turistima je glavna odgovornost, te su stoga u obavezi da štite one iz najranjivijih grupa i njima najbliskije, kao i one koji im ukazuju gostoprimstvo u zemljama koje posećuju – da pokažu brigu prema svojim domaćinima.

01: Tbilisi, Gruzija

Foto: Vjaseleva Elena (European Best Destinations Organization, EBD)

Tbilisi je prestonica Gruzije, jedne od zemalja koje su proteklih meseci bile pod najmanjim uticajem korone. Gruzija je na ovu pandemiju vrlo hitro reagovala primenom mera, kojima su održavale epidemiju na izuzetno niskom nivou stope zaraženosti. U Gruziji ima do 260 puta manje slučajeva obolelih od kovida-19 nego u evropskim državama koje su koronom bile najviše pogođene.

Ova zemlja ponovo je otvorila svoje granice 1. jula i sprovodi zdravstvene mere kako bi zaštitila putnike i njene građane, sa ciljem njihove zdravstvene bezbednosti i bezbrižnog odmora.

Tbilisi je destinacija čiji su građani otvoreni i bez predrasuda prema strancima, mesto u kojem su prošlost, sadašnjost i budućnost savršeno utkani, bogate kulture i ležerne atmosfere. Više no ikad u trendu, ovaj grad je već neko vreme idealno odredište za uživanje u istočnjačkoj kulturi, gastronomiji, nacionalnoj, verskoj i kulturnoj raznolikosti, i veoma interesantne arhitekture. Uzdah prijatnog iznenađenja pri prvom susretu je zagarantovan.

Veličanstvene Hausmanovske građevine stapaju se s arhitekturom srednjeg veka, neoklasičnom, sovjetskom i izuzetno modernom.

Gruzija ima više bolničkih kreveta na hiljadu stanovnika od Švedske i Danske, a Tbilisi je do pet puta sigurniji (stopa kriminala) od Pariza ili Londona.

Grad ima veliku ponudu turističkih apartmana za kojima ovog leta vlada prava turistička pomama, kao i za malim „butik hotelima“ i pansionima.

„Treba li vam i dodatni argument? Boravak u hotelu sa pet zvezdica ili u privatnoj vili u Tbilisiju koštaće vas do četiri puta manje nego u istom hotelu iz iste grupe u nekoj drugoj prestonici Evrope“, poručuje EBD.

02: Krf, Grčka

Foto: Marcin Kžizak, EBD – Najbolje evropske destinacije

„Ovo grčko ostrvo ‘izašlo iz Raja’ je savršeno odredište za ponovno ’punjenje baterija’ nakon stresnog perioda opšte izolacije“, piše EBD o Krfu.

Grčka je jedna od evropskih država najmanje zahvaćenih korona virusom (do 50 puta manje zaraženih nego u najugroženijim evropskim zemljama). Grčki zdravstveni sistem nikada nije pokazivao znakove preopterećenosti tokom aktuelne zdravstvene krize. Štaviše, zemlja ima više bolničkih kreveta po glavi stanovnika od mnogih evropskih zemalja.

Krf je kombinacija opuštenosti, sunca i prirode.

Ponovno otvaranje za putnike 1. jula, a preventivni karantin nije uveden.

03: Cavtat, Hrvatska

EBD

Cavtat je omiljen među slavnim ličnostima, ali i je ujedno i sjajno mesto za porodični dolazak, ljubitelje gastronomije, kulture, prirode i vodenih sportova.

Hrvatska spada u evropske zemlje najmanje zahvaćene koronavirusom ,sa čak 20 puta manje zaraženih na milion stanovnika nego u ostalim evropskim zemljama.

Hrvatska je takođe jedna od evropskih zemalja sa najvećim brojem bolničkih kreveta po stanovniku. Bolnica u Dubrovniku je udaljena  20 minuta vožnje od Cavtata, a aerodrom Ćilipi je udaljen samo 10 minuta.

U turističkoj infrastrukturi Cavtata je veliki izbor privatnih vila, turističkih apartmana i malih porodičnih hotela (izabranih kao omiljena destinacija od strane putnika koji će se tamo zateći ovog leta). Pored toga, Hrvatska je sprovela higijenske i sanitarne mere u svim većim hotelima.

Ponovno otvaranje za putnike 1. jula. Karantin se ne zahteva (iako ovi podaci variraju od zemlje do zemlje, menjajući se u zavisnosti od trenutne situacije).

04: Azorska ostrva, Portugal

RavenEye, EBD

Ako je Portugal bio primetno manje zahvaćen korona virusom, Azorska ostrva – poput portugalske regije Algarve – bili su u još većoj izolaciji: prevashodno geografski (usred Atlantika), a onda, shodno takvoj poziciji, i bezbedni od naleta pandemije.

Azorski arhipelag se nalazi usred Atlantskog okeana i čini ga devet ostrva sa prirodom koja je „poput foto-tapeta“, u svom najčistijem vidu. Ova ostrva jesu jedno od najvećih svratišta za brojne vrste koje pripadaju morskom svetu.

 „Savršeno odredište ako vam je potrebno ponovno povezivanje sa prirodom“, piše EBD. “Ukoliko volite planinarenje, floru i faunu, da uživate gledajući delfine i kitove, sigurno probate lokalne proizvode, doživite nešto zaista autentično, Azori su savršeno mesto za odmor.”

Azori imaju veliku ponudu privatnih vila, turističkih apartmana i malih porodičnih hotela.

Ponovno otvaranje za putnike 1. jula, bez zahteva vlasti za sprovođenjem karantina.

05: Preveza, Grčka

Preveza. EBD

Sunce, bezbrojne plaže (uključujući jednu od najdužih u Evropi), mediteranska kuhinja, marina ispunjena jahtama; Preveza se nalazi na petom mestu liste najsigurnijih mesta za post-pandemijski odmor u Evropi.

Smeštena na ušću Ambrakijskog zaliva u Jonskom moru, Preveza je svojevrsno „ostrvo na kopnu“ u Epiru, na severozapadu Grčke.

Grčka je jedna od evropskih država najmanje zahvaćenih pandemijom (do 50 puta manje zaraženih nego u najugroženijim evropskim zemljama). Sanitarne mere su preduzete veoma rano u Prevezi (minimalnih četiri metra razmaka između suncobrana na plažama, filteri za klimatizaciju menjaju se između svake promene gostiju u hotelskim sobama, koje se stalno i svakodnevno dezinfikuju).

U Prevezi se nalaze tri bolnice (od kojih je jedna na univerzitetu), i na samo je 10 minuta vožnje od aerodroma Aktion. Grčka ima više bolničkih kreveta po glavi stanovnika od Britanije ili Kanade.

Ponovno otvaranje za putnike od 1. jula, ulazak u Grčku bez preventivnog karantina.

06: Alentežo, Portugal

Vitalij Fedotov, EBD

Portugal je bio relativno pošteđen od korone, sa čak 40 puta manje zaraženih nego bilo gde u Evropi. Neke regije poput Alenteža su dosad gotovo sasvim „lišene kovida -19“, sa samo jednim fatalnim ishodom uzrokovanom koronom.

Alentežo je omeđen Atlantskim okeanom na jugu Portugala. Nalazi se na pola sata vožnje automobilom iz Lisabona, a i inače je i ranije izuzetno privlačna destinacija za svetske turiste, ovog leta posebno zanimljiv i onima u potrazi za jednostavnošću uživanja u netaknutoj prirodi.

EBD preporučuje da ne propustite posetu Evori, a možda i degustaciju vina (koja spadaju među najpoznatijim u Evropi); napravite sebi plezir jednim putovanjem duž obale, od Komporta do Odešaiša.

Ponovno otvaranje za putnike 1. jula, bez obaveze prethodnog odlaska u darantin.

07: Batumi (Adžara, Gruzija)

Griša Bruev, EBD

Gruzija je, kao što je već navedeno, jedna od zemalja najmanje zahvaćenih koronom. Zemlja je reagovala vrlo brzo merama koje su održavale epidemiju na izuzetno niskom nivou. U Gruziji ima do 260 puta manje slučajeva Covid-19 nego u najviše pogođenim evropskim državama.

Batumi, smešten na obali Crnog mora, u podnožju Kavkaza na jugozapadu Gruzije je ujedno i glavni grad Autonomne Republike Adžara i drugi po veličini gruzijski grad.

Batumi je poznat i kao “Crnomorski Las Vegas” kako ga opisuje EBD. Ovaj grad krasi sjajna kombinacija izuzetnih pejzaža, žive i dinamične kulture i legendarnog gostoprimstva. Izuzetno lep i prijatan, poziva vas da iskusite kontrast istorijskih drevnih lokaliteta kao i njegovog modernog načina života.”

Batumi nije samo jedno od zdravstveno najsigurnijih evropskih odredišta već i najbezbednijih, sa stopom kriminala i do pet puta nižom u poređenju s većinom evropskih prestonica.

„Regija koju zahvata Adžar odlikuje se zadivljujućim raznolikostima i kontrastima: obale sa dugim plažama koje se pružaju podno obronaka visokih planina u neposrednoj blizini; u Batumiju se nalaze  brojni spomenici kulture, manastiri, zamašni i arhitektonski zanimljivi lučni mostovi, prelepa jezera i autentična sela. Ovde ćete probati domaća vina i neotkrivenu kuhinju, osetiti snagu izvornog eko-turizma, srdačno ugošćeni od domaćina širokog srca. Okolne planine, „smeštene pokraj neba“, učiniće da se osetite skladno s prirodom, koja je sinonim ne samo Batumija već čitave Gruzije.

„Batumi je, takođe, savršen u jesen: Temperature u septembru i oktobru su veoma prijatne.”

U Batumiju ima preko 30 bolnica, uključujući univerzitetske klinike koje od početka zdravstvene krize ni u jednom trenutku nisu bile prenatrpane, niti su oskudevale u opremi i materijalu.

Ponovno otvaranje za putnike od 1. jula, ulazak moguć bez preventivnog karantina.

08: Zagreb, Hrvatska

EBD

Zagreb je među omiljenim mestima za posetu na listama EBD-a, koji za hrvatsku prestonicu kaže da je „omiljeno odredište putnika“, i da je „idealna destinacija za kratke city-break posete“, ali i sjajna polazišna tačka ukoliko se odlučite za proputovanje Hrvatskom; uz to je, po  EDB-u, „romantična destinacija“ tokom čitave godine, a već više godina zaredom i jedna od najinteresantnijih božićnih destinacija (u vreme Adventa), s najlepšim božićnim vašarom u Evropi tokom tri uzastopne godine (2015-2018).

Bogate istorije koja datira još od starorimskih vremena, Zagreb je prestonica i najveći grad u zemlji, smešten na severozapadu, tik uz reku Savu, u podnožju južnih padina Medvednice.

Hrvatska je u priličnoj meri bila pošteđena korone, sa u proseku čak 20 puta manje zaraženih nego u bilo kojoj drugoj evropskoj zemlji. Dobro opremljen kada je reč o zdravstvenoj zaštiti, takođe ima više bolničkih kreveta po stanovniku u odnosu na većinu evropskih zemalja i prestonica.

EBD vas poziva da dođete tokom leta i uživate u hiljadama njenih šarolikih i sjajno sređenih padina: sa platoima i kaskadama čiji se vlasnici (već generacijama!) nadmeću u „estetskom ugođaju“ svojih dvorišta, nacifranih poput razglednica; idealno područje za mestimično ali često iščitavanje novina (takoreći lokalni sport i tradicija), ili se opustite uz gledanje utakmica (u Hrvata je fudbalska strast jedna od primarnih emocija); posetite neke od mnogobrojnih prekrasnih parkova, uz arhitektonske „bisere“ i istorijske spomenike. Sve je ovo, takođe, idealna lokacija i „scena“ za sve koji vole fotografiju uvezanu u društvene mreže; ukratko, Hrvatska je izuzetno „Instagramatična“.

Ponovno otvaranje za putnike 1. jula. Karantin se ne zahteva (mada je za građane Srbije, po trenutnim informacijama, još uvek na snazi).

09: Algarve, Portugal

EBD

Portugal je jedna od zemalja najmanje zahvaćenih koronom, sa 40 puta manje zaraženih u poređenju sa ostalim evropskim zemljama. Neki regioni su skoro u potpunosti pošteđeni, uključujući, recimo, Algarve i Alentežo, a neke od najpopularnijih destinacija za putnike, poput Lagoša, dosad nisu zabeležile nijedan smrtni slučaj uzrokovan Kovidom-19.

Algarve je najjužnija regija kontinentalnog Portugala i posebno na ceni među putnicima koji upražnjavaju porodični turizam. Duge peščane plaže, uokvirene zlatnim liticama u suncu, malim uvalama zaklonjenih stenama, plus okean u svakoj izmaštanoj nijansi plave koji je, uglavnom, miran i topao.

U planinama nadomak Algarvea meštani održavaju tradiciju (koju vole da podele i sa onima koji nisu lokalci), a gradove i varoši odlikuje poseban, prepoznatljiv šarm: Silveš čuva ostatke svoje arapske prošlosti; Lagoš je pun znamenja i artefakata koja datiraju iz vremena pomorskih otkrića; Tavira je prava „pokazna vežba“ tradicionalne arhitekture dok Faro, „kapija“ na ulazu u ovu regiju, poseduje više nego lep istorijski centar.

Za razliku od drugih turističkih destinacija u Evropi, 60% turističkog smeštaja u Algarveu čine privatne vile sa bazenima, apartmanima, pansionima ili malim hotelima. Turistički zvaničnici su za veće portugalske hotele ustanovili zvaničnu  oznaku “Safe and Clean“ (Sigurno i čisto) kako bi putnicima pružili garanciju za sanitarnu bezbednost i čistoću.

Portugalski zvaničnici brzo su reagovali, pa je i inače zamašna industrija odeće u zemlji mogla da već u najranijoj fazi proizvede dovoljan broj maski, pa čak i da ih izvozi u inostranstvo. „Sa stotinama kilometara svojih neponovljivih plaža, Portugal je savršena destinacija za leto“, piše u osvrtu EBD-a.

Ponovno otvaranje za putnike 1. jula, a zvaničnici ne zahtevaju da putnici prolaze kroz karantin.

10: Sibiu, Rumunija

(Balate Dorin, EDB)

Sibiu je veoma lep grad bogatog istorijskog nasleđa. Smešten je u Transilvaniji, severozapadno od Bukurešta, glavnog grada Rumunije.

Zapljuskivan talasima Cibina, i s nadimkom „Grad s očima“ (na rumunskom Ochii Sibiului). Sibiu je i domaćim a i stranim posetiocima odavno poznata turistička destinacija. Naziv potiče od za taj grad tipičnih prozorskih okana u potkrovljima, koji s ulice neodoljivo podsećaju na oči pod veđama.

UNESCO je 2004. proglasio staro gradsko jezgro Sibijua za svetsku baštinu, dok je 2007. godine proglašen evropskom prestonicom kulture. Godinu dana kasnije ga je magazin Forbs svrstao u “idilično mesto br. 8 za život u Evropi”. Sibiu je prošle godine proglašen Evropskom regijom vrsne gastronomije, a ove ga je EBD proglasio „šestom najboljom evropskom turističkom destinacijom“.

Sibiu je odnegovao brojne zelene površine u gradu, ali i „meku pokretljivost“: idealan je za ekološke vidove prevoza – pešake, bicikle, rolere, skejtove i trotinete, s puno prostora za slobodno vreme i parkove, smatrajući se jednom od evropskih destinacija s najboljim kvalitetom života.

Uporedo sa drugim regionima, uključujući portugalska Azorska ostrva, Sibiu se pridržava stroge politike borbe protiv globalnog zagrevanja, trudeći se da što je moguće više zaštiti svoju životnu sredinu.

Takođe se zalaže za održivi razvoj turizma zasnovanog na poštovanju prirode i ljudi.

U Rumuniji je bilo 15 puta manje slučajeva obolelih od kovida-19 nego u najugroženijim evropskim zemljama. Neke destinacije poput oblasti koju zahvata Sibiu nisu uopšte imale smrtnih slučajeva povezanih sa pandemijom.

Rumunija ima više raspoloživih bolničkih kreveta po stanovniku od jedne Belgije, Švajcarske ili Holandije.

Ponovno otvaranje za putnike 1. jula, a od stranaca se ne očekuje da prolaze kroz preventivni karantin.

11: Kotor, Crna Gora

(Foto: EBD)

Osamljen u Kotorskom zalivu, ovaj primorski grad u Crnoj Gori EBD definiše kao „jedno od najlepših odredišta u Evropi za istinske zaljubljenike putovanja, hranu, prirodu, utočište mira idealno za provod u prirodi, planinarenje, šetnju ili vožnju biciklom.”

Kotor, stara mediteranska luka koja datira iz vremena pre antike okružena je utvrđenim zidinama sagrađenim od Mletaka tokom venecijanskog perioda, dok se sam zaliv smatra jednim od najuvučenijih tačaka Jadrana. Neki su ga prozvali „najjužnijim fjordom u Evropi“, iako je to, zapravo, deo rečnog kanjona čija slatkovodna struja, kao teža, protiče ispod morske, s kojom se u ovom zalivu meša.

Uz krečnjačke klisure Orjen i Lovćen, nadvijenih nad samim gradom u čijoj je senci veći deo dana i godine, Kotor i okolina predstavljaju impresivan pejzaž.

U Kotoru je odnedavno došlo do naglog porasta broja turista, privučenih nepatvorenim prirodnim okruženjem Zaliva i zaista jedinstvenim Starim gradom (staro jezgro, okruženo srednjovekovnim zidinama). Kotor je deo svetske baštine, a status je zaslužio zbog svoje netaknute prirode i bogatog kulturno-istorijskog nasleđa (Natural and Culturo-Historical Region of Kotor); ovaj utvrđeni grad je UNESCO stavio na svoju listu svetske baštine, kao „dela venecijanskog odbrambenog sistema u periodu između 15. i 17. veka“.

Iako je u Crnoj Gori bilo vrlo malo slučajeva korone (60 puta manje nego u zemljama koje su bile najviše pogođene), Kotor je tokom krize ostao zelena zona, u kojem nije otkriven nijedan slučaj obolelih od korone.

Crna Gora ima više dostupnih bolničkih kreveta po glavi stanovnika od, recimo, Irske ili Kanade.

Ponovno otvaranje za putnike 1. jula, a ulazak je moguć bez karantina (poželjno je poneti nalaz testa na Covid-19).

12: Rijeka, Hrvatska

EBD

Glavna luka i treći grad po veličini u Hrvatskoj nakon Zagreba i Splita nalazi se u županiji Primorskoj-Gorski Kotar. „Ukotvljena“ je u Kvarnerskom zalivu, široko izlazeći na Jadransko more.

Istorijski, grad je zbog svog strateškog položaja i dubokovodne luke bio meta žestokih okršaja, posebno između Italije, Mađarske i Hrvatske, tokom vekova mnogo puta menjajući ruke i gospodare.

Odabrana je za evropsku prestonicu kulture, dok ga je EBD proglasio najboljom evropskom destinacijom 2020., Rijeka je savršeno mesto za bezbedno turističko putovanje unutar Evrope, a ovog leta će, po svemu sudeći, biti jedna od top-destinacija za odmor i provod. „Hrvati vole bašte kafea i brojne plaže sa kristalno čistom vodom nadomak Rijeke.“

Hrvatska je pošteđena najgoreg naleta korone, sa 20 puta manje zaraženih nego u bilo kojoj drugoj evropskoj zemlji. Zdravstvo je sistemski i dobro opremljeno, a takođe ima više bolničkih kreveta po stanovniku u odnosu na većinu evropskih zemalja.

Ponovno otvaranje za putnike 1. jula, bez karantina.

13: Varšava, Poljska

Foto:Roman Babakin, EBD

Njegova prošlost predstavlja istoriju ljudi sposobnih da se suoče sa bilo kojom situacijom, da se oporave i krenu napred. Suočena sa koronom, poruka Poljaka je dosad uvek bila vrlo jasna: „Varšava je preživela dva Svetska rata. Proći ćemo i kroz ovaj. Vidimo se uskoro!”

Glavni i najveći u Poljskoj, Varšava je „alfa-grad“ u svetskim okvirima i velika međunarodna turistička destinacija, značajno kulturno, političko i ekonomsko središte, sa svojim Starim gradom kojeg je UNESCO proglasio svetskom baštinom.

„Varšava je veoma bogata i odiše mentalitetom njenih građana, kao, uostalom, i mnogi drugi poljski gradovi; njegovi stanovnici pokazuju veliko poštovanje prema tradiciji, ali i prema mladima, sa mondenskim kafićima i barovima na svakom uglu, letnjim koncertima na otvorenom, efemernim prodavnicama, sjajnim muzejima, Starim gradom obnovljenim po okončanju Drugog svetskog rata i mnogim mestima koje bi trebalo da možda pre svega otkrivaju ljubitelji klasične muzike, i posebno Šopena“, piše u preporuci EBD-a.

Uz Portugal i Grčku, Poljska spada u one evropske države koje si bile najmanje zahvaćene koronom. Stopa infekcije je bila i do 20 puta manja od one u najugroženijim zemljama Zapadne Evrope. Nijedna bolnica nije prenatrpana, a poljski zdravstveni sistem ima više bolničkih kreveta po stanovniku nego Holandija ili Švajcarska.

Ponovno otvaranje za putnike 1. jula, bez zahtevanih mera preventivnog karantina.

14: Beč, Austrija

(Foto: EBD)

Beč posećuju ljubitelji istorije, parovi i porodice koji tokom cele godine žele i u njemu nalaze sigurno i mirno utočište.

„Beč veoma često biva izabran iz tog razloga, što nije samo neki lični i iracionalni osećaj, već i realnost: Stopa krivičnih dela je u glavnom gradu Austrije tri puta niža nego od stope bilo koje druge evropskevprestonice“, navodi EBD.

Sa brojnim parkovima i ekološkim prevoznim sredstvima, Beč je jedan od gradova sa najboljim kvalitetom života u Evropi. Predstavlja dobar izbor za kratke city-break posete kao i sve ljubitelje prirode.

Austrija je bila manje pogođena od ostalih evropskih zemalja, sa 10 puta manje inficiranih od zapadnoevropskog proseka.

Ili biste, možda, radije još malo pričekali, ne žureći da odmah rezervišete svoj odmor. Nema problema: Otkrijte Beč na početku zime: bečki božićni vašar i ulični štandovi su austrijsku prestonicu svrstali među najzabavnije evropske destinacije u vreme najradosnijeg hrišćanskog praznika.

Ponovno otvaranje za putnike od 1. jula. Pre tog datuma je pri ulasku bilo potrebno zdravstveno uverenje, u kome se navodi da putnik nije zaražen.

15: Bohinj, Slovenija

Tomas Kodidek,EBD

Sa aspekta održivosti, Evropska komisija prepoznala je Bohinj kao jednu od najsolidnijih i najodrživijih turističkih destinacija u Evropi. Ovo mesto je utočište mira za ljubitelje prirode, sportova na otvorenom, planinarenja, lokalnih proizvoda, zanata i stvarnih a ne virtuelnih ugođaja.

Smešten u kotlini pod Julijskim Alpima u regiji Gorenjske (Gornje ili Alta Karniole) na severozapadu Slovenije, poznat je kao jedan od „zelenih rajeva Evrope“ i „zelenih pluća Slovenije“ (zemlja koja je po tradiciji i mentalitetu veoma orijentisana prema prirodi).

Slovenija je bila malo pogođena koronom (10 puta manje kontaminirana od zemalja koje su bile najviše pogođene), sa više bolničkih kreveta po stanovniku u odnosu na većinu evropskih zemalja.

Bohinj je na samo 40 minuta od aerodroma i ljubljanskih bolnica.

Ponovno otvaranje za putnike 1. jula, mere preventivne izolacije se ne zahtevaju.

16: Malta

EBD

Turizam na Malti predstavlja 15% društvenog bruto proizvoda.

Pored tirkizne mediteranske vode koja ga zapljuskuje, ovo ostrvo poseduje prebogatu istoriju i kulturno nasleđe.

„Otkrijte blaga i bogatstva jedne od najlepših destinacija u Evropi“, piše EBD. „Položite peškir na plažu Zalivske rivijere (Riviera Bay) ili na neku od mnogih drugih malteških plaža. Ukoliko ovog leta zaista želite da se distancirate od gomile, možete rezervisati i svoj boravak u Gozu. Ovo je manje od glavnog ostrva i idealno je za ljubitelje prirode, izletnike, hajkere ili ronioce. “

Na Malti je bilo čak 55 puta manje slučajeva korona virusa nego u zemljama koje su bile najviše na udaru pandemije. Malta ima više bolničkih kreveta po stanovniku u odnosu na Finsku, Irsku ili Britaniju, a njene bolnice nisu pretrpane i sposobne su da, ukoliko se ukaže potreba, prihvate turiste koji su možda inficirani koronom.

Hoteli su iznova otvoreni 1. juna, dok je turistička sezona ponovo započinje 1. jula.

17: Gdanjsk, Poljska

EBD

Poljska je jedna od najmodernijih evropskih zemalja, a Gdanjsk, koji se nalazi na južnom obodu Gdanjskog zaliva u Baltičkom moru jedan je od njenih turističkih bisera. Ovaj priobalni grad takođe nosi i lep nadimak, “Biser Baltika”.

Grad u svom centru ima kvart star 1.000 godina (kao i Krakov, čije utvrđene zidine datiraju iz još ranijeg perioda), pa ga krasi retko viđena lepota. Jednom kada se u to uverite, sve što treba da učinite je da se zapitate: „Vredi li u njemu ostati samo dan-dva?“ Odgovor je: ‘da!’ “, Piše EBD.

Poljska je bila 20 puta manje pogođena od ostalih evropskih zemalja i ima više bolničkih kreveta po stanovniku u odnosu na većinu evropskih zemalja; štaviše, primenjene su sanitarne mere za doček putnika u hotelima, restoranima i radnjama.

Gdanjsk takođe možete posetiti tokom zimskih praznika: Gdanjska božićna pijaca svrstana je među najlepše u Evropi.

Ponovno otvaranje za turističke posete 1. jula, karantin nije neophodan.

18: Viljnus, Litvanija

EBD

Smešten na jugoistoku Litvanije, Viljnus je glavni i najveći grad ove zemlje. Arhitektonska zdanja Starog gradskog jezgra nalaze se pod zaštitom UNESCO-a.

Viljnus je do Drugog svetskog rata bio jedan od najvećih centara jevrejske dijaspore u Evropi, što je i dovelo i do njegovog nadimka, “Jerusalim Litvanije”.

Prema EBD-u, Viljnus je savršeno odredište za porodični odmor, parove ili solo putnike, uz to je i “dvostruko sigurniji od većine evropskih prestonica.”

„Viljnus ima mnogo lica: Stari grad je pravi lavirint, dok je njegov poslovni kvart doteran i uglađen, centar mu je elegantan, uz brojne trgove i parkove, dok su i predgrađa bogate istorije i kulture. Svi se ovi delovi Viljnusa stapaju, proizvodeći jedan jedinstveni opažaj sklada  – izgled i osećaj su dobri sa koje god strane da je osmotren.”

Čuveni Stari grad smešten je u živopisnoj dolini između Viljnije i Nerisa, koje protiču netom podno tvrđave, i čije su zidine u prošlosti čuvale Viljnuski dvorac.

Još se niste usudili da putujete nakon globalnog (evropskog) karantina? Razmislite o Viljnusu, i to baš na Božić, ako već ne možete ovog leta. Božićna pijaca i štandovi pojedinačnih prodavaca spadaju među najlepše u Evropi, dok je gradsko Božićno drvce proglašeno za najlepše u Evropi.

Sa 20 puta manje ljudi zaraženih koronom nego u najugroženijim evropskim zemljama, Litvanija takođe ima visok prosek bolničkih kreveta po stanovniku (U Evropi samo Nemačka i Austrija prednjače u odnosu na Litvaniju).

Ponovno otvaranje za putnike 1. jula, nema mera karantina.

19: Riga, Letonija

Ross Helen, EBD

Najveća metropola Baltika, Riga spaja bezvremenu tradiciju i vrhunsku modernost. „Nordijska plavuša vatrenog srca“ (citat EBD kataloga naveden u ovom članku), Riga iza sebe ima 800 godina burne istorije, od nemačkih vitezova do švedskih kraljeva i sovjetskih komesara, koji su u kulturnoj baštini grada ostavili svog traga.

Danas je glavni grad Letonije uzbudljiva evropska metropola na razmeđi istočne i severne Evrope.

 „Sa rekom Daugavom i Rimskim zalivom, grad je oduvek živeo u bliskoj vezi sa prirodom“, navodi EBD. „Riga ima puno javnih parkova, šuma, trgova, jezera, gradskih kanala, brda, ostrva i plaža.“

Sa 50 puta manje zaraženih nego u nekim evropskim zemljama, Letonija je jedno od odredišta koje je bilo ponajmanje pogođeno koronom. Takođe, bolnice nisu bile prenatrpane usled pandemije.

Ponovno otvaranje za putnike 1. jula, bez mera preventivnog karantina.

20: Tajga (Finska)

(Foto: Sergej Urijadnikov, European Best Destinations Organization)

Finska tajga predstavlja ultimativnu destinaciju za “turistički eskapizam“. U srcu rezervata prirode Kainuu, oblasti oko istoimenog arktičkog jezera, finski deo tajge je sinonim za jedinstvene šume, netaknutu zemlju, bistra jezera i brzake: poziv na autentična prirodna iskustva i retku priliku za planinarenje kroz netaknutu prirodu koja je „kao na razglednici“; mesto je idealno za fotografisanje divljih vrsta – a možete uživati i u lokalnim kulturnim aktivnostima.

Divlja tajga, koju je Evropska komisija u svojoj klasifikaciji označila kao „EDEN“ je savršeno odredište za održivi turizam. “Ima toliko aktivnosti u kojima je moguća kvalitetna relaksacija: hodanje, vožnja kanuom, plivanje u jezeru, posmatranje ptica, cveća, ali i krupne divljači (naročito medveda) u svom prirodnom okruženju. Finska tajga je najbolji dar prirode kojim možete obradovati sebe i svoju decu“, piše EBD.

Sa 15 puta manje slučajeva korone nego u nekim evropskim državama, Finska spada u odredišta najmanje pogođenih ovim oboljenjem.

Ponovno otvaranje za putnike 1. jula, bez mera preventivnog karantina.

 

The Forbes (Editors’ Picks)

 

Priča o pričama:

What’s the secret behind Dublin’s storytelling magic?

We Irish are a nation of storytellers, and here’s how it’s done

Top 10 Literary Cities

Ren Žengfej: Kako se postaviti prema Sjedinjenim Državama?

Poslovni dnevnik Volstrit žurnal donosi priču o osnivaču kineskog visokotehnološkog giganta koji je rešio da “skine rukavice”, a što je, po njegovim rečima, “reakcija usled pritisaka koji Sjedinjene Države vrše na kompaniju Huawei”.

Osnivač kompanije Huawei Technologies Co. Ren Zhengfei  se decembra 2018. pripremao da okupi svoje najbolje rukovodioce u Argentini, kako bi razgovarali o velikoj reorganizaciji kineskog tehnološkog kolosa – trenutak kada je saznao da je njegova ćerka pritvorena tokom zaustavljanja u Vankuveru.

Njegova ćerka, gđa Meng Vanžu (Meng Wangzhou), takođe zaposlena u Huaveju na poziciji glavne finansijske direktorke je tražena od strane Sjedinjenih Država zbog navodnog pomaganja Huaveju da “izigra” sankcije koje je je međunarodna zajednica nametnula Iranu. Pozvala je oca kako bi mu rekla da je bolje da opozove svoje putovanje u Latinsku Ameriku. „Tata, krenuli su za tobom. Molim te da se paziš“, rekla je gospođa Meng u poruci koju je preneo njen suprug, nekada zaposlenik Huaveja.

Ren je ignorisao ćerkin savet. U pratnji trojice bliskih poslanika krenuo je nesmetano putem preko Dubaija i Brazila. Susrećući se u odmaralištu u podnožju Anda, rukovodioci su osmislili plan za decentralizaciju najvećeg svetskog proizvođača telekomunikacione opreme, počev od Argentine.

“Bilo je rizično, ali ako bih se ponašao kao da sam uplašen onda bi i svi ostali bili takvi, zar ne?”, rekao je Ren u intervjuu. “A ionako sam morao da neodložno otputujem (u Argentinu).”

Huavej je ovim Argentinskim samitom brzo postavio nove temelje, upravo kad su se Sjedinjene Države pripremale da ubrzaju kampanju u kojom bi osujetili poslovne planove kompanije koju je Ren osnovao pre 33 godine. Huaveijeva bitka sa Sjedinjenim Državama je ovog 75-godišnjeg preduzetnika, nekadašnjeg kineskog vojnog inženjera koji se izdigao iz komunističkog sistema razmišljanja, postavio na globalnu scenu, mesto koje je već tako dugo izbegavao.

U pitanju je globalna igra dominacije: da li će Kina ili SAD kontrolisati telekomunikacijske mreže nove generacije – osetljive i strateški značajne blokove koji podržavaju internet i savremene vidove komunikacije širom sveta. Američki zvaničnici upozoravaju da bi Peking mogao usmeriti Huavej na sabotažu ili špijuniranje putem 5G mreža, obećavajući čitavom svetu da će obezbediti velike brzine bežične razmene podataka za nove tehnologije kao što su, recimo, automobili sa automatskim upravljanjem.

Tehničar instalira novu Huawei 5G stanicu na poslovnoj zgradi u Pekingu. (Getty Images)

Huavej poriče da će ikada svoje telekomunikacione mreže koristiti za špijuniranje, a Peking kaže da ne raspolaže nikakvim pravilima, naredbama ili nalozima kojima bi „privoleo“ privatne kompanije poput Huaveja da to čine (to jest da koriste svoje bazne stanice za špijunažu u korist Kine).

Ren je uhodao u sedište kompanije Huaveija u Šenženu, crpeći veštine stečene tokom svog radnog veka provedenog u “vojnom režimu funkcionisanja”.

Usredsredivši se na američki kontranapad, g. Ren je oko sebe okupio savetodavnu grupu njemu bliskih pomoćnika a zatim otposlao kompanijske rukovodioce širom sveta, kako bi razvejao brige zabrinutih potencijalnih kupaca. jer, tužbe su presudni deo strategije, kao što je navedeno u memorandumima koje je objavio The Wall Street Journal.

Do kritičnog momenta prevage došlo je ove godine, kada je Britanija odbila Trampovu administraciju i oslobodila prostor Huaveju za izgradnju 5G mreža.

Još je, međutim, daleko od toga da će njegov „kontranapad“ imati konstantnu prevagu. SAD su tokom proteklih 18 meseci ispaljivale na Huavej salve napada – od krivičnih optužnica, preko stavljanja te kompanije na crnu listu dobavljača, uz ograničenja prodaje njenih proizvoda u Sjedinjenim Državama.

Kupci isprobavaju mobilne telefone serije P40 u glavnoj prodavnici kompanije Huavej u Hangdžou (Barcroft Media/Getty)

Protekli mesec je doneo neke nove probleme. Vašington je u maju sprečio Huavej da nabavi američke čipove, a Huavej je preteći najavio svoj plan o što je moguće manjem oslanjanjanju o SAD po bilo kojoj stavki – naročito onih koje se tiču visokotehnoloških komponenti. To je nagnalo britanske zvaničnike da razmotre poslovanje svojih telekom operatera, ne bi li ih “postavile” nešto podalje Huaveija, što je dovelo u pitanje njegovi tamošnji već postignut poslovni trijumf.

Ćerka g. Rena i dalje nije u mogućnosti da napusti Kanadu, jer se bori protiv izručenja Sjedinjenim Državama. I ona i Huavej negiraju bilo kakvo postojanje nekog krivičnog dela. Slučaj bi se mogao povlačiti godinama, nakon prošlonedeljne presude na vankuverskom sudu upodobljene baš po „ukusu“ i očekivanjima koje je, po ovom pitanju, američko pravosuđe zahtevalo od kanadskog.

Ćerka g. Rena, Meng Vanzhou napušta Vrhovni sud Britanske Kolumbije nakon prvog dana rasprave o ekstradiciji u Vankuveru. (AFP via Getty)

Rast neto dobiti u 2019. je usporen do svog najnižeg nivoa u poslednje tri godine, budući da je Huavejev “prekookeanski” i svaki drugi inostrani biznis bio „pritisnut“ – i u međuvremenu postajući se sve više oslanjajući na kupce kod kuće. Huavej je isključen sa 5G tržišta, uključujući Novi Zeland i Australiju. Odsečen od Guglovih popularnih aplikacija, ovaj vrhunski brend za pametne telefone gubi svoje poslovne teritorije u inostranstvu, dok je nekad snažan procvat i etabliranost među potrošačima predstavljalo više od polovine kompanijskih prihoda.

Prodaja Huaveijeve pametne telefonije je u porastu, čineći ga svetskim brendom br. 2 iako je njegov tržišni udeo ove godine u padu.

Ova priča o borbi koju g. Ren vodi protiv SAD tokom pretresnog postupka zasnovana je na desetinama intervjua sa sadašnjim i bivšim zaposlenima Huaveija, saradnicima gospodina Rena, internim dokumentima Huaveija i intervjuima sa Renom tokom prošlog novembra i u martu.

U Argentini su dani kompanijskih sastanaka i dogovora rezultirali planom restrukturiranja; u neke od strateških mera spada i prenošenje većeg broja ovlašćenja sa globalnih na regionalne šefove, koji su vodili Huaveijeve globalno razgranate terenske operacije u više od 170 zemalja. Novi plan uključuje smanjivanje nivoa rukovodstva u sedištu i pružanje veće lokalne autonomije, na primer, omogućavajući regionalnim šefovima da nezavisno zaključuju ugovore, navodi se u kopiji plana u koji je WSJ dobio uvid.

Ren je rekao da će za realizaciju čitave inicijative, zacrtane dogovorom pod Andima biti potrebno pet godina, dodajući da ga je za kreiranje ovakve poslovne strategije inspirisala hirovita filozofija američkog vojnog upravljanja.

“Ljudi dodeljeni Pentagonu po dužnosti ne moraju nužno imati svetlu budućnost, dok ljudi koji rade na terenu mogu brže napredovati”, rekao je Ren, objašnjavajući važnost koju pridaje radnoj snazi kompanije na prvim borbenim linijama, to jest na terenu. “U Huaveju će biti isto tako.”

U mesecima koji su usledili, Huavej je postao snažnije prisutan širom sveta, promovišući svoja gledišta nizom javnih događaja, uz agresivnije reagovanje na poteze Zapada.

Na svom terenu, kod kuće, Ren je u kompaniji održavao motivacione govore koji su se ticali „zbijanja sopstvenih redova“, kako bi motivisao osoblje, evocirajući svoju bogatu vojnu prošlost i zaleđinu, otposlavši snažna upozorenja o činiocima potrebnim za Huaveijev opstanak i nesmetano funkcionisanje.

Zaposlena u Huaveju, u sedištu kompanije u Šenženu (Noel Celis/AFP/GETTY)

Nešto više od mesec dana nakon hapšenja njegove ćerke, g. Ren je posetio istraživački i razvojni centar Huavej u Hangdžuu, naloživši zaposlenima da „uče od američkog tehnološkog giganta Gugla i “stalno napredujući, a tokom svog kretanja napred ubijajući praćenjem traga krvi”, (ovaj citat je po prepisu, koji su potvrdila dvojica rukovodilaca iz Huaveja).

U februaru u Huaveijevom kampusu u Vuhanu, Ren je okupljenim zaposlenima rekao da je “kompanija ušla u ratno stanje” (takođe citat prema autentičnom prepisu).

Gospodin Ren i dalje sa velikim poštovanjem govori o Sjedinjenim Državama, čak i kada je na ovoj poziciji koja mu nalaže da nadgleda borbu s Vašingtonom. Ren ostaje veliki poštovalac američke kulture i često upućuje pohvale predsedniku Trampu, ponekad se izražavajući pola u ironijskoj šali a pola u zbilji: Rekao je da je pozlaćena dvorana u novom Huaveijevom kampusu u Donguanu, u blizini Šenžena, nazvana “Trampovim koridorom”.

Huavej i dalje spada u najprodavaniju telekomunikacijsku opremu, osiguravši preko devedeset velikih 5G ugovora širom sveta. Tržišni udeo u globalnim prihodima od telekomunikacija.

Putovanja uzduž i popreko Sjedinjenih Država tokom 1990-ih su izvršnog direktora Huaveja „nanela“ i u Silicijumsku dolinu, gde je vodio beleške o svojim sastancima s tamošnjim rukovodiocima.

„Bio sam u Sjedinjenim Američkim Državama mnogo puta i tokom svake posete bih bio duboko impresioniran smelim, inovativnim duhom američkog naroda“, napisao je Ren u svom eseju iz 1998. godine pod nazivom „Šta možemo naučiti od američke nacije?”

„Kroz pozitivan uticaj različitih kultura imigranata tokom mnogih generacija, u Sjedinjenim Državama cveta i kultura inovacija.“ napisao je u svom putnom dnevniku.

Jugozapadna kineska provincija Guidžou u kojoj je 1944. rođen Ren, prekrivaju bujna brda isprekidana živopisnim selima. Dujun, gdje je Ren išao u srednju školu, ispresecan je modernim auto-putevima. Ovaj region je popularna destinacija za odmor kineskih turista i stovarišno-špeditersko čvorište tog dela Kine.

Gradilište Huavejevog Centra za agregiranje internet-podataka ‘Huawei Cloud’ u kineskoj provinciji Guidžou. (Ou Dongqu / Xinhua / Zuma Press 

Kada se gospodin Ren rodio, Guidžou je bio u zapećku i skrajnuta tačka Kine. Sin dva školska pedagoga, Ren i njegovih šestoro braće i sestara su preživeli Doba gladi pod Maovim katastrofalnim “Velikim skokom napred”, a Ren je često govorio o tome kako se izdržavao i snalazio se u siromaštvu.

Nakon što je završio fakultet sa diplomom inženjera, Ren se na kraju pridružio vojsci u svojoj struci – radeći kao inženjer. U svojim ranim 30-im se njegovo ime često pojavljivalo u naslovima državnih medija, bivajući zapažen po svojim poboljšanjima i pronalascima kojima je unapređivao proizvodne sisteme u fabrikama. Njegov doprinos su prepoznali i priznali donosioci odluka u Pekingu, i na kraju je 1982. dobio i “svoju stolicu” u Nacionalnom kongresu Komunističke partije Kine.

Napustivši vojsku u času njene masovne razgradnje, Ren je 1987. postao koosnivač Huaveija, radeći iz svog stana u Šenženu kao uvoznik telekomunikacijskih sklopki – uređaja koji povezuju telefonske pozive i to iz – Hong Konga. Kompanija je počela da proizvodi i prodaje proizvode širom ruralnih oblasti duž obale i estuara Biserne reke, a potom proširivši svoj posao i  na gradove matične provincije Guangdong.

Iz Huaveja dodaju još i to da kineska vlada nikada nije imala udela (u ovoj kompaniji), iako je analiza WSJ-a  utvrdila da je godinama imala koristi od državne finansijske pomoći u iznosu od više desetina milijardi dolara. Huavej takođe tvrdi i da nikada nije primio ili imao bilo kakav „poseban tretman“ od strane države.

Kako je Huavej prekoračio domen domaćih telekomunikacijskih ugovora, tako je započeo i svoje poslovanje u inostranstvu: otvorio je svoju prvu inostranu filijalu u Rusiji, da bi se kasnije proširio na zapadnu Evropu. Njegovi su se prihodi tokom prve polovine 1990-ih iz godine u godinu udvostručavali.

Pokušaji Huaveija da uđu na tržište Sjedinjenih Država početkom 2000-ih su privukli pažnju zvaničnika u Vašingtonu. Jedan od zamenika g. Rena, Ken Hu je 2011. napisao otvoreno pismo u kojem je pozivao američke istražne organe da sprovedu istragu o „sumnjivim radnjama Huaveija“, ne bi li tako ova kompanija razrešila dugogodišnju zabrinutost američkih zvaničnika da je Huavej, korišćenjem svoje telekom-opreme, obezbeđivao i pristup špijunskoj mreži kineske vlade. Američki Komitet za obaveštajne delatnosti je prihvatio ovu ponudu Huaveja, koji je na dobrovoljnoj bazi obezbedio pristup američkoj istrazi  – da bi naredne (2012.) godine objavio izveštaj na 52 stranice u kome je upozoravao da se Huaveju i njegovom glavnom kineskom rivalu “ne može do kraja verovati da nisu pod uticajem Pekinga”. Od tada se ova kompanija uglavnom nalazi na „dugom štapu“ od strane iz Sjedinjenih Država.

Huavej je tokom narednih nekoliko godina prerastao u globalno dominirajućeg proizvođača telekom opreme – uprkos američkom stavu – a pozicija Vašingtona uperena protiv te kompanije se i naknadno učvrstila. Do 2019. godine, Ren se fokusirao na suprostavljanje sve intenzivnijem američkom napadu.

Ren Žengfej  je, u cilju što bolje defanzivne reakcije, sastavio listu osoba koje čine unutrašnji krug članova odbora Huaveja za stratešku koordinaciju. Među njima je i Ketrin Čen (Catherine Chen), Huaveijeva šefica za odnose s javnošću; Song Liuping, zadužen za pravna pitanja poslovanja, i Liang Hua, dugogodišnji izvršni direktor Huaveija koji ima i titulu predsednika upravnog odbora, i koji upravlja finansijama kompanije u odsustvu gđe Meng.

Song Liuping, Huaveijev direktor za pravna pitanja (levo), spada u Renov unutrašnji krug saradnika (Hector Retamal / AFP / Getty)

Ketrin Čen je u memorandumu na 14 stranica od oktobra 2019. iznela dalju kompanijsku strategiju, koju je saopštio Ren Žengfej. U ovom dopisu, čiji sadržaj ranije nije objavljen, predstavljen je ‘trokraki plan’ uzvratnih mera: 1. angažovanje stranih medija, 2. borba na pravnom frontu, i 3. ulaganje u tehnologiju.

Prema beleškama gospođe Čen, g. Ren je strategiju javnog angažmana kompanije opisao kao “Kampanju Žele-zeke“, trudeći se da nastupa isključivo dobrodušno, i imajući „meki“ (Marshmellow) pristup prema svakom pokušaju napada i optužbi. Huavej je želeo da preokrene javne sumnje u kompaniju „šarmiranjem“ i udovoljavanjem medijima 8po svaku cenu), pa je ovaj „softi“ pristup primenjivao na sve napade, optužbe i uvrede. Strategijom je upravljao g. Ren, koji do tog trenutka jedva da je ikada davao intervjue stranim medijima ili govorio na globalnoj medijskoj sceni.

„Ne guramo prejako, mada (ovakav meki pristup) i dalje čine naše poruke lepšim“, bio je opis strategije koji je dala gđa Čen. Ona je dodala da je „Ren ukazao pravi put za nas, a to je da usvojimo zapadnjački način razmišljanja za rešavanje problema sa kojima se susrećemo na zapadnom tržištu.”

Ren je u zadnje vreme dao na desetine intervjua, često se smejući i preuzimajući na sebe pozornost svetske javnosti i „svetla reflektora“ na način koji za njegove saradnike predstavljao pravo iznenađenje.

Jedan kasniji dopis je citirao Rena, u kojem je opisivao pobedu kompanije pošto je uspela da uveri Britaniju da Kini dozvoli gradnju 5G mreže „što ravno uspehu Staljingradske bitke, prekretnice koja je promenila globalnu sliku sveta“.

Huaveijeva kontra-ofanziva je marta 2019. ušla u novu fazu. Ren Žengfej je duže vremena upozoravao da bi Huavej trebalo da odloži vreme za poslovanje, i još malo popričeka na rešavanje postojećih problema sa SAD, ali mu je napokon „dosadilo da američki zvaničnici budu jedini glas koji se čuje u sobi“. Kompanija je, stoga, odlučila da podnese tužbu, stavljajući na iskušenje Američki odbrambeni ukaz, kojim su federalne agencije SAD odvraćale potencijalne američke ugovarače od kupovine opreme i proizvoda kompanije Huavej.

U cilju najave ove tužbe, Huavej je organizovao konferenciju za štampu u Šenženu. Nasmejani kompanijski rukovodioci u odelima su pozirali pred stotinama novinara, govoreći o zakonskoj odredbi Sjedinjenih Država koja se zove „Akt prisvajanja-konfiskacije i ukidanja građanskih prava“, a zapravo, po pravnicima koji brane ovu telekomunikacionu kompaniju, neustavno delovanje primenjeno na Huavej, koje je ovakvim američkim zakonodavstvom osuđen kao entitet koji je počinio krivično delo.

Na konferenciji za novinare nije bilo navedeno niti pak do kraja jasno da li su se članovi vašingtonske filijale ove kompanije usprotivili Huavejevoj tužbi ili su je podržali. U e-poruci gospođi Čen, pre nego što je podneta, nazvali su tajming „velikom greškom“ koja će označiti zastoj u naporima za saradnjom s američkim zvaničnicima. “Pokretanje sudskog postupka protiv zakonskih odredbi druge zemlje će verovatno ohladiti ili u potpunosti eliminisati bilo kakvu spremnost američkih vladinih agencija da sarađuju sa Huaveijem”, napisali su rukovodioci američke filijale Huaveja.

Ren je rekao da nema internog neslaganja oko odluke po pitanju tužbe On je još rekao i da je ona neophodna i nuždom iznuđena protivmera usled američkog nemilosrdnog napada na Huavej.

Kompanija je 5. decembra 2019.  podnela drugu tužbu u Sjedinjenim Državama, ovaj put optužujući američku Saveznu komisiju za komunikacije da krši sopstvena zakonska prava koja bi trebalo da imaju američki građani, a zbog odluke kojom je kupcima iz ruralnih područja zabranjeno da koriste subvencije za kupovinu Huavejeve opreme. Teksaški sudija je odbacio prvu tužbu, dok drugi postupak čeka pred apelacionim sudom u Nju Orleansu.

“Činjenica je da smo bili prisiljeni da progovorimo, i da ustanemo i branimo svoju poziciju”, rekao je g. Ren u jednom intervjuu. „Amerika nam maše štapom pa nakon udarca sleva ne možemo naprosto čekati da naredni usledi zdesna.“

Ren veruje da se njegov agresivniji pristup pokazao uspešnim – a prema nekim procenama je u pravu. Huavej nastavlja da sklapa nove ugovore o izgradnji 5G mreža, kojih ima više od devedeset. Čak i sada, dok se Britanija još uvek koleba, druge evropske zemlje poput Nemačke su najavile da planiraju da uđu u posao sa Huaveijem, a kineske diplomate su pripretile da će smanjiti uvoz iz nekih zemalja koje ovoj kompaniji zabranjuju pristup njihovom telekom tržištu.

„SAD je moćna zemlja i ima moćnu upravljačku strukturu, tako da ljudi uglavnom veruju onome što im kažu (u američkim medijima)“, rekao je g. Ren. „Kako vreme prolazi, sve više i više činjenica izlazi na videlo, a boja neba se menja iz crne u tamno sivu, u neku svetliju i neutralniju sivu – i nadamo se, uskoro, u jedan svetliji ton.“

Huavej je prošle godine kupio velike količine američke tehnologije uprkos tome što je na „crnoj listi“ – neki od dobavljača koji su osigurali licence od službenika Ministarstva trgovine, poput MicrosoftCorp-a i drugih, naime, preko formalno-pravne tehnikalije odnosno “rupe u zakonu” kojom se od zabrane izuzimaju one američke komponente proizvedene u međunarodnim (offshore) vodama – naloživši ogromno povećanje kineskih troškova u buduća istraživanja i razvoj (R&D), ne bi li na taj način popunila praznine u svom lancu snabdevanja.

Ipak, izbijaju i neki novi požari. Tužioci s februara ove godine proširili postojeću optužnicu protiv Huaveija, i u nju uključili navode o krađi tehnologije i reketiranju – optužbi koja se tradicionalno koristi za progon osoba i entiteta koji pripadaju organizovanom kriminalu. Zvaničnici Trampove administracije otkrili su planove o ograničavanju pristupa Huaveju tajvanskom proizvođaču svojih čipova, dovodeći u pitanje sposobnost ove kineske kompanije da nabavi napredne procesore i otvori vrata prema njenim rivalima – kao što je to, recimo, švedska kompanija Ericsson AB. prošle sedmice je najveći kanadski telekom operater izjavio da se za isporuku 5G opreme ipak okreće Eriksonu, sporazumom koji će umanjiti zavisnost Kanade od Huaveija.

Ren je 2013. rekao rukovodiocima novozelandskog telekom operatera i izglednom kupcu Huavej tehnologije da bi želeo da se, po povlačenju sa funkcije, nastani u ovoj pacifičkoj ostrvskoj zemlji i u njoj otvori – kafe bar. Sada se ova ideja o penzionisanju čini dalekom – rekao je on u jednom prošlogodišnjem intervjuu, i da ju je odložio kako bi se pre svega fokusirao na krizu u Huaveju.

Ren, ipak, ima razloga za optimizam. Eksplozija u radu na daljinu povećava potražnju za mrežnim uslugama ove kompanije. Potražnja za laptopovima, tabletima i drugim uređajima Huaveja naglo raste, rekao je on. Huavej je donirao sanitetski materijal područjima teško pogođenim koronom – „zaradivši“, u znak zahvalnosti, neobičan tvit od njujorškog guvernera Endrjua Kuoma. Kada pandemija jednom bude okončana, Ren kaže „da ćemo onda, zapravo, imati brigu da možda nećemo biti u stanju da proizvedemo dovoljno [telekom] opreme kako bismo udovoljili tim potrebama“.

Iako se neće obavezati za naslednika, niti ga proglašavati, Ren je ove godine drastično umanjio svoje javne nastupe. Pandemija je onemogućila prijem narudžbina kupaca i posetilaca iz inostranstva, a Ren je već imao nekoliko direktnih sastanaka licem u lice. Nakon kratkog razgovora sa istoričarem Juvalom Noom Hararijem (Yuval Noah Harari) na Svetskom ekonomskom forumu u Davosu prošlog januara, Ren je ostao u Šenženu, s entuzijazmom održavajući ohrabrujuće, poletne rezgovore s onima koji su bili na prvim linijama fronta protiv pandemije, međusobno komunicirajući preko softvera za video-konferencije.

Renov govor na Svetskom ekonomskom forumu u Davosu januara 2020 (Thierry Falise / LightRocket / Getty Images)

On je nedavno podstakao osoblje svoje kompanije da promovišu video-snimak članova šangajskog baleta koji vežbaju Labudovo jezero dok na sceni nose hirurške maske. Na zvaničnom Tviter nalogu, kompanije Huavej, on se dotakao „duha preživljavanja“ koji postoji među plesačima.

Dok se naša kompanija penje naviše, ja ću postepeno odstupati zbog svog fizičkog stanja, i neću biti u mogućnosti da se penjem dalje sa kompanijom“, rekao je Ren. „Sada znamo gde su naše neuralgične tačke i gde bi trebalo da se poboljšamo.“

 

WSJ

 

U prolazu:

Back to the future: are drive-in theaters the future of safe cinema trips?

What Is Social Distancing? Here Are 10 Ways To Keep The Coronavirus Away

Social Distancing 101 For COVID-19 Coronavirus: Here Are The Dos And Don’ts

Life after lockdown: How has coronavirus changed the movie industry as we know it?

Keeping your distance to stay safe

N.Y.C. Reopens 100 Days After First Virus Case

How to Practice Social Distancing

France vows ‘zero tolerance’ of police racism after wave of protests

Ethical algorithm design should guide technology regulation

Artificial Intelligence and Emerging Technology Initiative

Sony World Photography Awards 2020 winners announced

Brookings Institution: Policy 2020

Den Braun, Mondadori, prevodioci i sineasti

Kada je 2013. piscu ’Da Vinčijevog koda’ zatrebalo da se njegova nova knjiga istovremeno prevede na nekoliko velikih jezika, ono što je usledilo je do te mere bilo neobično da je poslužilo kao inspiracija za snimanje filma o prevodiocima. Tekst je za Gardijan napisala Džulija Vebster Ajuso.

Mondadorijev prevodilački bunker (scena iz filma „Prevodioci“)

Francuska prevoditeljka Karol Delporte (Carole Delporte) je marta 2013. odletela u Milano da bi odradila posao za koji je prvo pažljivo procenjena i „trijažirana“, a onda i konačno odabrana. Jedino je njenom suprugu i ćerkama u Parizu bilo dozvoljeno da dobiju informaciju gde je i kojim povodom Delporte otišla.

Nakon ulaska u svoj hotel, Delporte se obrela u impozantnoj modernističkoj zgradi smeštenoj u industrijskoj zoni na periferiji grada. Kada je stigla, odveli su je u podrum, gde su joj dva čuvara stavila telefon i torbu u ormar. Potom je ušla u veliku prostoriju u kojoj se čuo zvuk kucanja sa računarskih tastatura: tu se već nalazio tim od 10 prevodilaca iz šest zemalja: Ovde je u naredna dva meseca Delporte trebalo da u potpunoj tajnosti radi na prevođenju „Inferna“, tada neobjavljenog četvrtog romana Dena Brauna iz hit-serijala o dogodovštinama Roberta Lengdona; i ta knjiga ovog američkog pisca je, poput njegovih prethodnih, promptno postala bestseler.

‘Inferno’ je trebalo da se nađe u prodaji deset godina nakon objavljivanja ‘Da Vinčijevog koda’ – jedne od najprodavanijih knjiga svih vremena; roman je, u stvari, deo serijala koji prati avanture glavnog protagoniste nekolikih Braunovih dela: Lengdona, harvardskog semiotičara, profesora “nauke o simbolima“ (Lengdon je posveta Braunovom duhovnom ocu, Umbertu Eku… koji je jako voleo da čita Borhesa, a ovaj pak Servantesa, Kafku, Poa, Keveda, Šekspira, Bjoj-Kasaresa, Džojsa, Dantea, Vitmena, Vajlda i još ponekih, itd…); Lengdona, sklonog da s neizmernim uspehom i visprenošću dešifruje zamršene misterije zapretene u religijama i verskim knjigama, ne bi li predupredio katastrofalne događaje – u ovom slučaju smrtonosnu pandemiju.

Ali, ova priča ne tiče se njegovih pitkih romana začinjenih intrigantnim i izvesno zabavnim, a po nekima čak i “nedokučivim”, zapletima. Očigledno kako je ovaj nečuveno uspešni pisac iz Alabame razblaženi koncentrat Ekovog opusa, i knjiga poput ‘Imena ruže’ ili ‘Fukoovog klatna’ itd: ovde je reč o sasvim jedinstvenom iskustvu Braunovih prevodilaca, koje postalo inspiracija za film ‘Prevodioci’ francuskog reditelja Režisa Roansara (‘Les Traducteurs’, Régis Roinsard). U njegovom filmu, ispada da je “procurilo” deset stranica romana (koji je u filmskoj verziji preimenovan u ’Dedalusa’), a profesionalcima koji su radili na njenom prevodu je nametnut rok kako bi pronašli onoga ko je “pokupio” tih deset strana i predao “javnosti”. A u realnosti je, zapravo, jedanaest prevodilaca u Mondadorijevom bunkeru imalo samo jedan posao: prevesti ’Inferno’ što pre i što kvalitetnije, uz garanciju da će prevodi biti objavljeni u istom trenutku i istog dana kad i engleski original.

Tajna lokacija u kojoj se Delporte našla bilo je sedište najveće italijanske izdavačke kuće, ’Gruppo Mondadori’. Ovaj izdavački kolos je od 1975. smešten u već poznatom zdanju brazilskog arhitekte Oskara Nimajera: betonska je to konstrukcija prepoznatljiva po svojim lukovima i crnim zatamnjenim prozorima, dragulju brutalističke arhitekture, izdignutom nad jezerom površine od dva hektara. „Pomalo nas je podsećalo na rad u nekakvom kriznom štabu,“ priseća se Delporte. „Bili smo pod pritiskom rokova i morali smo da odradimo vrhunski posao. Nemojte smetnuti s uma da će je, kao i druge njegove knjige, čitati milioni.”

Zdanje ’Mondadorija’, sazidano po nacrtu Oskara Nimajera (Mondadori Portfolio / Getty)

Za razliku od Roansarovog filma, ovaj prevodilački „bunker“ nije bio nikakvo „luksuzno utočište“ od Sudnjeg dana. Umesto toga, bila je to veoma prostrana sala za konferencije, opremljena automatom za kafu, frižiderom, mikrotalasnom pećnicom i štampačem. Iako smeštena u podrumu, Delporte je pamti kao ugodnu i komfornu, sa dva velika prozora kroz koje je dopiralo i ponešto od prirodne svetlosti; na sto svakog od prevodilaca je postavljena zastavica, što je neodoljivo podsećalo na Olimpijske igre (čega ima u Roansarovom filmu): neka vrsta “vizuelnog markera” za jezik na koji se knjiga prevodi: španski, italijanski, francuski, nemački, portugalski i katalonski.

I dok su neki agilni prevodioci radili pojedinačno i solo, većina njih je u parovima obrađivalo tri hiljade stranica rukopisa. Delporte, koju je angažovala francuska izdavačka kuća JC Lattès je tokom prevoda sarađivala sa Dominikom Deferom (Dominique Defert), s kojim je već radila i na nekim drugim bestselerima, uključujući biografiju Stiva Džobsa iz pera Voltera Ajzaksona. „Za taj posao su vam potrebne psihološki čvrste ličnosti“, kaže Delporte. „Raditi u bunkeru mesec i po dana je vrlo neobično iskustvo.“

Cilj je bio preduprediti prevremeno “curenje” sadržaja romana u javnost. Pet godina ranije, Stefani Majer, autorka mega-bestselera ‘Sumrak’ je skrepovala svoj peti bestseler iz serijala o vampirima, ’Ponoćno sunce’, nakon što se nedovršeni nacrt „iskrao“ na internet. Naoružano osoblje obezbeđenja je 24/7 čuvalo ulaz u “bunker”. Pristup internetu bio je onemogućen. Prenosni računari se ni u kom slučaju nisu mogli izmeštati iz prostorije u kojoj je knjiga prevođena. Da bi potražili neke neophodne podatke koji se nalaze na Mreži (neophodna rutina kada je reč o Braunovim knjigama, krcatim filozofemama i spiritualnim šarenišom), prevodioci su morali da dele četiri druga računara koja su bila povezana na Internet, uz to se koristeći svojim rukom pisanim beleškama. Njihove papirne kopije engleskog rukopisa su se nakon rada na prevodu, uzimale sa stolova da bi se pohranile u sef, u kojem su se nalazile preko noći. Bez čuvara se, čak, nije išlo ni do kupatila ili toaleta.

Prevodioci su se striktno povinovali potpisanom ugovoru, odnosno „strogoj preporuci“ da u kancelarijskoj kantini međusobno ne razgovaraju, niti započinju bilo kakvu komunikaciju – a posebno ne sa zaposlenima u Mondadoriju, od kojih su neki bili novinari. „Morali smo da garantujemo da sadržaj knjige neće biti na raspolaganju nikome izvan te prostorije“, priseća se ‘Mondadorijev’ urednik, Frančesko Anzelmo.

U uglu sobe se nalazila tabla na kojoj su se mogla ispisivati eventualna pitanja; ona bi se potom prenosila Braunu. „Svi smo sebi postavljali gotovo identična pitanja, pa je taj sistem bio dobar jer smo ipak, na neki način, uspevali da zajedno ‘porazgovaramo’ o njima“, kaže Delporte. Da li je radno vreme tržnice odgovaralo dobu dana u kojem se akcija odigrava? Ili, da li je možda bilo moguće pucati na nekoga iz tog ugla na stepeništu? „Mora da je Braun pomislio nešto tipa „Hej, pa ovi prevodioci su totalno otkačeni!“ priseća se Delporte, „mada smo, u svakom slučaju, mi bili njegovi prvi čitaoci.“

Ovakva vrsta prevodilačkog karantina nije postojala samo u Italiji. U Londonu su holandski, norveški, švedski, danski i turski prevodioci imali veoma slično iskustvo, boraveći u suterenu Transworld Publishers-a, ogranku izdavačke kuće Penguin Random House. „Imali smo sve što nam je bilo potrebno. Jedino što nismo imali je internet “, kaže turski prevodilac Petek Demir Inšek. “Morali smo da potpišemo sporazum u kojem izjavljujemo kako ćemo platiti veliku kaznenu nadoknadu ukoliko se bilo kome izlanemo na čemu trenutno radimo.” Razlog za podelu prevodilaca u dve grupe je pridodavanje još jednog nivoa sigurnosti, kaže Anzelmo: „Što je manje ljudi u istoj prostoriji, tim su manje mogućnosti da se iz nje išta izvuče.“

Precizna podešavanja na „međunarodnom“ nivou učinila su da Braunovi romani postanu posebno pogodni za primenu ove nove izdavačke strategije. ‘Inferno’ prati zgode Lengdona koji putuje iz Firence u Veneciju, a onda do Istanbula, dok se ’Poreklo’ uglavnom odvija u Španiji. „Braunov ‘Inferno’ je za nas bio posebno važan jer je scena postavljena u Italiji“, kaže Anzelmo. „Osećali smo se nekako više uključeni u knjigu upravo izbog tog istovetnog nacionalnog i kulturnog zaleđa.“

Ovaj “prevodilački triler” osmišljen za rad na ‘Infernu’ bila je prva prilika za takvu vrstu prevođenja. Obično bi prevod Braunovih (i ostalih) romana započinjao tek nakon što bi izašlo englesko izdanje, kada već dospe u vrh liste bestselera; ovakva situacija je ostavljala evropske izdavače da se previjaju i dovijaju kako bi što pre izradili svoje verzije prevoda. To je bio slučaj sa ‘Izgubljenim simbolom’, nestrpljivo i tako dugo iščekivanim nastavkom ’Da Vinčijevog koda’, koji je izašao nakon što su se u bioskopima pojavila dva blokbastera sa Tomom Henksom u glavnoj ulozi, i pošto su već privukli ogromnu globalnu publiku. I dok je ’Izgubljeni simbol’ već prvog dana oborio rekorde prodaje u SAD, Britaniji i Kanadi, njegovi prvi prevodi na italijanski, španski i francuski stigli su do čitalaca tek mesec dana kasnije.

Ron Hauard, Omar Saj, Felisiti Džons, Tom Henks, Rita Vilson i Den Braun, Berlinale

Anamarija Rafo, jedna od tri italijanske prevoditeljke koje su radile u bunkeru je u svojoj preko tri decenije dugoj karijeri prevodila autore poput Kena Foleta i Roberta Herisa. Pre nego što je uzela da prevodi ‘Inferno’, radila je u vrsnom petočlanom timu, sa ciljem da italijanska verzija ‘Izgubljenog simbola’ bude završena za manje od dve nedelje. „Uprkos vrlo brzom prevođenju, izgubili smo tih 15 dana u odnosu na svetsku premijeru koju su imali neki prevodi ovog romana“, kaže Rafo. „U međuvremenu, neki čitaoci su knjigu kupili na engleskom jer nisu mogli da čekaju.“

U vreme kada je ‘Inferno’ objavljen, bilo je očigledno da su se evropska izdanja morala pokrenuti istovremeno sa engleskom verzijom, naročito u vreme kada kupovina knjige na engleskom nikada nije bila lakša. „Danas, od trenutka kada izađe u Sjedinjenim Državama ili Britaniji, praktično svaki bestseler (i gotovo svaku knjigu) možete naručiti na Amazonu i dobiti je u roku od nekoliko dana, što nije bilo slučaj pre 20 godina”, kaže Anzelmo. Ova je praksa još zastupljenija u zemljama kao što je Holandija, gde široko poznavanje engleskog jezika predstavlja pravi izazov za holandske prevodioce. „Ovo je sada mnogo važnije za lokalna tržišta: da se prevodi jedne knjige objave istovremeno, istog dana.“

Izdavači su 2017. odlučili da to ponovo urade za ‘Poreklo’, Braunov peti roman u seriji o Lengdonu. Ovog puta se 26 prevodilaca okupilo u Barseloni, gde je postavljena scena za deo radnje ovog romana. Prevod je organizovala ’Grupo Planeta’, vodeća izdavačka grupa u Španiji i Latinskoj Americi. “Radom na ovoj knjizi je dodatno usavršena čitava procedura”, kaže Rafo. Ovoga puta, prevodioci koji su bili u Milanu i Londonu sada su se našli u istoj prostoriji. Bezbednost je dodatno pojačana i nikome nije dozvoljeno da unosi sopstvene laptopove. Umesto u podrumu, sada su bili u sobi bez prozora na petom spratu ‘Planete’, potpuno izolovani. Rafo pamti kako je klimatizacija konstantno radila maksimalnim kapacitetom. „U Milanu su ga zvali bunker, a u Barseloni smo ga zvali iglo“, kaže ona.

„Usaglašavanje radne satnice i dnevnog rasporeda je bio mali kulturni šok za sebe,“ kaže Delporte. Nordijci su želeli da počnu u osam ujutru, dok su Mediteranci više voleli da se probude kasno i rade do večeri. Kako je grupa ovih frilensera odavno svikla na udobnost svojih domova, trebalo je prilagoditi se novim uslovima. “Rad na knjizi je okupio gomilu pustinjaka, grupu u kojoj je svaki od njih imao svoje ustaljene navike”, kaže Klaudija Konde (Claudia Conde), jedna od španskih prevoditeljki. „Dakle, zajednički rad je bio prilično čudan. Bila je to sasvim izuzetna situacija.”

Timski rad se napokon isplatio. Kada je maja 2013. objavljen u Italiji, ‘Inferno’ je u prva 24 sata prodat u preko 50 hiljada primeraka. ’Poreklo’ je u Španiji veoma brzo rasprodato (prvi tiraž je bio 600 hiljada primeraka), a ’Mondadori’ i ’Planeta’ najavili su dodatnih sto hiljada kako bi zadovoljili potražnju italijanskih i španskih čitalaca.

U filmu koji opisuje njihov rad na knjizi, prevodioci se transformišu u figure nalik nekakvim „tajnim agentima“, dok su u potrazi za izvorom iz kog je prevod iscureo u javnost. Veštine Delporteove i njenih kolega, ipak, i napokon, nikada nisu izgledale tako glamurozno. „Interesantno je snimiti film o našoj profesiji“, kaže ona. „Što je dobro, jer podstiče diskusiju o našem pozivu.“

Na mnoge načine, ovo je suprotno onome za što su se prevodioci prijavili kada su birali svoje samotne, zakulisne linije delovanja. Grčki prevodilac iz Roansarovog filma izjavljuje: „Da sam želeo da radim u kancelariji bez zidova i prostoru gde je svačije radno mesto jedna prelako uočljiva „kockica“, ne bih se odlučio za ovu profesiju.“

Ali, u stvarnosti su iskustva stečena radom na ovom prevodu ustanovila određeni ‘esprit de corps’, osećaj ponosa i međusobne odanosti koju dele članovi grupe. „Malo je prevodilaca koji bi se mogao pohvaliti da je sa grupom vrhunskih prevodilaca radila na istom tekstu, u isto vreme i – u istoj prostoriji“, razmišlja Rafo. „Lepo je kada ste u mogućnosti da razmenjujete ideje“, kaže Demir Inšek. “To je, obično, usamljenički posao.” Sposobnost da zajedno reše probleme i jedni drugima objasne brojne istorijske i kulturne reference; iskustvo koje je većina njih uzimala kao svojevrsno ‘oslobađanje’, uprkos tome što su nekoliko nedelja bili zatvoreni. „Bila su to dva meseca patnje“, uzdahnula je Rafo. “Mada, to bih to ponovo učinila – koliko već sutra.”

 

Julia Webster Ayuso, The  Guardian 30/04/2020

 

The launch of DiEM25 at Volksbühne Theatre | DiEM25

#Spain: Beyond the Balcony – Organising for European Solidarity

Enrico Giovannini and Yanis Varoufakis: Another Now #4 | DiEM25 TV

Tariq Ali and Maja Pelević: Visible skies above, a tsunami of banalities below | DiEM25 TV

Umberto Eco: ‘People are tired of simple things’

Pravi neprijatelj nije korona već – glad

“Umesto korone, usmrtiće nas glad”, izjavljuje jedan od stanovnika Nju Delhija. Jer, globalna nestašica hrane je na pomolu, donosi Njujork tajms.

Ono što je pogubnije od aktuelne pandemije jeste globalna nestašica hrane, kao i nemogućnost proizvodnje i transporta namirnica do potrošača. U tom smislu, zemlje zapada, Evropska Unija, SAD, Kanada i još neke od najrazvijenijih žele da što hitnije pokrenu svoje ekonomije s mrtve tačke.

Stručnjaci tvrde da se svet dosad nije suočio sa glađu poput ove. Broj onih koji se suočavaju s akutnom glađu bi se do kraja ove godine mogao udvostručiti na 265 miliona.

U Kiberi, najvećem slemu Najrobija, stanovnici već neko vreme žive u ekstremnom siromaštvu. Blokada izazvana korona-virusom je prouzrokovala glad među brojnim žiteljima ove “karton-male”.

U toj najvećoj sirotinjskoj četvrti glavnog grada Kenije, ljudi koji očajnički žele da pojedu makar šta su pre neki dan pokrenuli stampedo kako bi se dokopali brašna i ulja koje se besplatno delilo; tom prilikom je bilo povređenih, a dve osobe su stradale.

U Indiji, hiljade radnika dvaput dnevno stane u red za hleb i prženo povrće, kako bi utolili glad.

Siromašna domaćinstva širom Kolumbije kače crvenu odeću i zastave o svoje balkone i prozore, kao javni znak upozorenja da u toj porodici vlada glad.

„Nemamo novca, a sada smo u situaciji da moramo da preživljavamo“, kaže Paulina Karuši, koja je izgubila posao u zlatari u Najrobiju. Ona i dete žive u dve sobe, koje dele sa još četvoro rođaka. “A to znači – ne jesti puno.”

Pandemija korona-virusa donela je glad milionima ljudi širom sveta. Opšti karantin i propisane mere držanja distance uzrokovali su sve masovnija otpuštanja i sve manju potražnju za radnom snagom – a samim tim su usahli i prihodi; uz to, velika je verovatnoća da će nastupiti poremećaji u poljoprivrednoj proizvodnji i doskorašnjim linijama snabdevanja; sve ovo je donelo brige jednom ne baš malom delu čovečanstva: kako namaknuti dovoljno sredstava da bi se prehranili?

Aprilska raspodela obroka u Nju Delhiju (Rebecca Convay/ NYT)

Korona-virus se ponekad naziva „izjednačiteljem“ (Great Equalizer) jer od njega podjednako poboljevaju i bogati i siromašni, ali – kada je u pitanju hrana – ova „zajednička crta“ se okončava. Siromašni, uključujući i velike delove siromašnijih naroda i zemalja jesu oni koji sada gladuju – pritom se suočavajući sa gladovanjem na duge staze, a možda i smrtnim ishodom usled nedostatka namirnica.

“Korona virus je bio sve samo ne takav neki izjednačitelj (bogatih i siromašnih)”, rekla je Aša Džafar, volonterka koja je nakon kobnog stampeda u Najrobiju donosila hranu porodicama nastanjenim u straćarama Kibere. „Ovo je bio sjajan pokazatelj, kada se zavesa razmakla na trenutak, prikazujući dubinu klasnih podela, ujedno razotkrivajući koliko je ova zemlja duboko nejednaka.“

Trenutno se već 135 miliona ljudi suočava s akutnom nestašicom hrane, ali bi sada, uz globalnu pandemijsko-ekonomsku krizu, na kraju ove godine moglo da bude pogođeno još 130 miliona, rekao je Arif Husein, glavni ekonomista Svetskog programa za hranu, agencije koja radi pod okriljem Ujedinjenih nacija. Procenjeno je da bi do kraja godine ukupno 265 miliona ljudi moglo biti doterano na samu ivicu gladi.

„Nikada ranije nismo videli ništa slično“, rekao je Husein. “Za početak, to nikad i nije bila lepa slika, ali ovo što se trenutno događa je dosad nezapamćeno – potpuno neistražena teritorija.”

Svet je i u prošlosti doživljavao teške krize gladi i nestašica hrane, ali su one bile regionalne i uzrokovane jednim ili drugim faktorom – bilo ekstremnim vremenskim prilikama ili ekonomskim slomovima, ratovima ili političkom nestabilnošću.

Pijaca za trgovinu naveliko u Mandavi, u centru Kabula, Avganistan, mart 2020 (Jim Huylebroek/NYT)

Kriza uzrokovana glađu, kažu stručnjaci, globalna je i prouzrokovana mnoštvom faktora povezanih s pandemijom i pratećim prekidom ekonomskog poretka: iznenadnim gubitkom prihoda za bezbroj miliona onih koji su već jedva preživljavali od danas do sutra; kolapsom cena nafte; široko rasprostranjenim izostankom čvrste odnosno stabilne valute, a usled presušivanja izvora prihoda koji su doskora poticali od turizma; naglim povratkom gastarbajtera – jer, trenutno nemaju zaradu koju bi poslali svojima kući; uza sve to  i tekući problemi poput klimatskih promena, porasta stope nasilja i kriminala, nagle i prinudne dislokacije stanovništva i humanitarne katastrofe.

Već sada – od Hondurasa, preko Južne Afrike, do Indije – svakodnevno se dešavaju protesti i pljačke; razlog izbijanja ovih nereda je masovna frustracija zbog trenutnog karantina koji je zaustavio poslove i privredu, kao i zabrinutosti zbog aktuelne gladi i nestašica hrane. Prekidom nastave za više od 368 miliona dece, ta su deca izgubila mogućnost da konzumiraju hranljive obroke i užine koje inače dobijaju isključivo u – školi.

Globalno uzev, nema nedostatka hrane ili masovnog gladovanja prouzrokovanih pandemijom. Međutim, logistički problemi u rutinskim poljoprivrednim radovima u polju, žetvi i transportu hrane će u mesecima koji dolaze pogoditi pre svega siromašne zemlje koje su najviše izložene takvoj situaciji, posebno one koje se oslanjaju na uvoz, rekao je Johan Svinen, generalni direktor Međunarodnog istraživačkog instituta za pitanja ishrane i prehrambenu politiku iz Vašingtona.

Iako je sistem distribucije hrane i maloprodaje u bogatim nacijama organizovan i automatizovan, Svinen kaže da su ti sistemi u zemljama u razvoju „radno intenzivni“, čineći „ove lance snabdevanja daleko ranjivijima na propise uvedene usled virusa Covid-19, kao i prinuđenosti na održavanje distance“.

Pa čak i ukoliko ne dođe do velikog porasta cena hrane, situacija u vezi s obezbeđivanjem hrane za siromašne će se verovatno pogoršati širom sveta. Ovo se posebno odnosi na ekonomije poput Sudana i Zimbabvea koje su se borile s ovim problemom i pre izbijanja globalne epidemije korone, ili one poput Irana, koje su u značajnijoj meri koristili svoje prihode od nafte za finansiranje kritično važnih dobara, poput hrane i lekova.

U Venecueli, pandemija bi mogla da zada razorni udarac milionima koji već žive u najvećem svetskom – mirnodopskom – ekonomskom kolapsu.

Prazan Trg ‘Kandelarija’ u Karakasu u Venecueli, posledica nacionalnih mera karantina primenjenh u martu (Adriana Loureiro Fernandez /NYT)

U „procvetalom“ slemu ’Petare’ na periferiji Karakasa, mere karantina su ostavile bez posla Fredija Bastarda i još petoro drugih članova njegovog domaćinstva. Životne namirnice, koje im je doskora obezbeđivala država kroz socijalni program – a koje su pre krize stizale samo jednom u dva meseca – već su odavno nestale.

„Već razmišljamo o prodaji stvari koje ne koristimo u kući kako bismo kupili hranu“, rekao je 25-godišnji Bastardo, po zanimanju čuvar. “Imam komšije koje nemaju hranu i brinem se da, ukoliko izbiju protesti i neredi, ne bismo uspeli da izađemo odavde.”

Neizvesnost u vezi sa hranom raste i u Indiji, gde se radnici koji ne žive od mesečnih primanja već od dnevnih nadnica, sa malo ili nimalo podrške od socijalnog programa, suočavaju s neveselom budućnošću u kojoj je  glad neposrednija pretnja od virusa.

Procenjuje se da je, uporedo s rezanjem primanja, pola miliona ljudi napustilo gradove kako bi se vratilo svojim kućama, pokrenuvši “najveću masovnu seobu Indijaca od nezavisnosti do danas”, rekao je Amitab Behar, izvršni direktor Oxfam-a za ovu zemlju.

Pre nekoliko noći, stotine radnika migranata koji su zaglavili u Nju Delhiju nakon što je u martu uvedeno zatvaranje prestonice (uz nedovoljno dobro upozorenje stanovništva), sedeli su u senci lokalnog mosta čekajući da stigne hrana. Gradska uprava Delhija postavila je kuhinje sa kuvanim jelima „na kašiku“, ali radnici poput Nihala Singa ipak ostaju gladni jer je poslednjih dana prava navala na ove centre.

“Umesto korona virusa, ubiće nas glad”, prokomentarisao je Sing, koji se nadao da će u ovoj javnoj kuhinji imati barem jedan obrok dnevno. Uobičajena je scena da se migranti koji čekaju u redovima potuku za tanjir pirinča ili sočiva. Sing je rekao da se stidi da moli za hranu, ali mu ne preostaje nikakva druga mogućnost.

“Mere izolacije su pogazile naše dostojanstvo”, rekao je.

Čekanje u redu za obrok u Nju Delhiju, gde nadničari sa malo ili nimalo socijalne zaštite tvrde da je glad daleko neposrednija pretnja od virusa (Rebecca Conway/ New York Times)

Izbeglice i oni koji žive u zonama sukoba će verovatno biti najteže pogođeni.

Policijski sat i ograničenja kretanja već uništavaju male prihode raseljenih lica – izbeglica iz Ugande i Etiopije, isporuku semena i poljoprivrednog alata u Južnom Sudanu i raspodelu pomoći u hrani u Centralnoafričkoj Republici. Mere zatvaranja u Nigeru, u kojem živi skoro 60.000 izbeglica, koje beže od sukoba u Maliju, dovele su do naglog skoka cena hrane, podaci su Međunarodnog komiteta za spašavanje (čiji je osnivač Ajnštajn).

Posledice ovakvih vremenskih i prostornih ograničenja, nametnutih sprovođenjem mera izolacije „mogu prouzrokovati više patnji od same bolesti“, rekao je Kurt Tjossem, regionalni potpredsednik ovog Komiteta za Istočnu Afriku.

Ahmed Bajuš, građevinski radnik koji je iseljen u provinciju Idlib na severu Sirije je rekao da su se on i mnogi drugi prijavili za primanje hrane od raznolikih humanitarnih grupa, ali da ta pomoć još ne pristiže.

“Očekujem pravu glad ako se na severu (Sirije) nastavi ovako”, rekao je Ahmed.

Pandemija, takođe, otežava napore nekih afričkih zemalja u suzbijanju istorijske najezde skakavaca, koja je već opustošila Istok i Rog Afrike. Ovo je najgora najezda u tom regionu decenijama unazad, a usledila je odmah nakon godine koju su obeležile ekstremne suše i poplave. Međutim, navala ovih novih rojeva u kojima se nalaze milijarde skakavaca bi mogla dodatno produbiti neizvesnost oko pribavljanja hrane, rekao je Siril Feran, šef istočnoafričkog tima za oporavak pri UN FAO (Food and Agriculture Organization).

Zabrane putovanja i zatvaranja aerodroma, rekao je Feran, prekidaju snabdevanje pesticidima koji bi mogli pomoći u ograničavanju populacije skakavaca i tako spasti pašnjake i useve.

Potraga za zaklonom ispod drveta tokom naleta skakavaca u Laisamisu, gradu u okrugu Marsabit, Kenija, februar (Kadija Farah/NYT)

I, dok mnogi gladuju, u većini zemalja vlada zabrinutost da će nestašica hrane dovesti do socijalnih nemira. U Kolumbiji su stanovnici priobalne provincije La Gvahire otpočeli blokade puteva kako bi skrenuli pažnju na nestašicu hrane koja im je preko potrebna . U Južnoj Africi su nemiri uzrokovali provale u obližnje bakalnice i kioske sa hranom, fizički se suočavajući s lokalnom policijom.

Čak i dobrotvorna raspodela namirnica i obroka može ljude izložiti virusu u trenucima kada otpočne neki takav stampedo za hranom, kao što se to desilo u Kiberi početkom aprila.

“Ljudi su se dozivali mobilnim telefonima a onda su pristigli sa svih strana i bukvalno navalili na javnu kuhinju”, priseća se Valentajn Akinja, zaposlena u oblasnoj državnoj kancelariji na čiju je adresu ova hrana došla. „Ljudi su izgubili svoje poslove. Taj prizor pokazuje kolika je glad među ovdašnjim stanovništvom.”

Da bi ublažile uticaj ove krize, neke zemlje propisuju cene prehrambenih proizvoda, besplatno dostavljajući osnovne namirnice, i planiranjući kako da šalju novac najsiromašnijim domaćinstvima.

Ipak, zajednice širom sveta takođe uzimaju stvari u svoje ruke. Neki prikupljaju novac kroz onlajn platforme za grupno finansiranje (crowdfunding), dok drugi započinju programe za kupovinu obroka porodicama kojima je hrana sada najpotrebnija.

Jednog popodneva pre nekoliko dana, volonterka Aša Džafar je sa grupom dobrovoljaca prošla kroz Kiberu i pritom desetinama prisutnih porodica podelila zalihe šećera, brašna, pirinča i sanitarnih uložaka. I sama rodom iz tog kraja, Aša je otpočela razvoz hrane nakon što je od brojnih tamošnjih porodica čula priče da oni i njihova deca uveče idu gladni na počinak.

Za sada razvozim hranu za oko 500 porodica. Ali uz sve pozive za pomoć koje dobijam, kako kaže, “to je samo kap u okeanu.”

Abdi Latif Dahir, NYT 22. april, 2020

Lokdaun aplink:

Roscosmos TV Studio

NASA Live: Official Stream of NASA TV

How do I stop spending 95% of my waking day aimlessly browsing the internet?

Hamburg-Vankuver, bez prevelike žurbe…

Nisam hteo da letim, pa sam iz Nemačke doplovio u Kanadu teretnim brodom.

Jedan od saputnika uživa u sunčanom popodnevu na palubi. Sve fotografije: Will Vibert

„Član posade?“, upitao je čuvar za volanom, fiksirajući me pogledom u retrovizoru. Vozio je kombi lučke bezbednosti. “Putnik“, odgovorio sam. Osmotrio me upitno a onda na nemačkom promrmljao sebi nešto u bradu, odmahnuvši glavom. Bilo je sedam ujutro a u hamburškoj luci je bilo kao u košnici, dok je kombi možda malo prebrzo prolazio ispod vrtloga dizalica i rojeva lebdećih kontejnera. Čim se moj brod pojavio u vidnom polju, ušao sam u svet u kojem je sve veće, bučnije i opasnije od mog života na kopnu: Tri stotine metara dugačak brod od sto hiljada tona ukotvljen preda mnom trebalo je da u narednih 15 dana bude moj dom.

Pisac ovih redova, Vil Vajbert je za londonski Gardijan opisao putovanje prekookeanskim teretnjakom od Evrope do kuće, koje je rezervisao četiri meseca ranije, kupivši kartu za neki „radni“ brod koji bi ga iz Hamburga „odšlepovao“ u Halifaks (Nova Škotska). “Moja evropska radna viza je isticala i nadao sam se da bih mogao stići kući na zapadnu obalu Kanade negde baš u dane uoči Božića. Nedavne kampanje poput švedske ‘sramote zbog letenja’ (flygskam) su mi prilično rasvetlile uticaj avionskih putovanja na svetsku klimu, pa sam odlučio da rezervacija leta nije opcija. Od 2017. godine do danas sam samo svojim letovima emitovao preko 14 tona ugljenika. Shvatio sam da su svi moji napori radi smanjivanja svog otiska emitovanog ugljen-dioksida kod kuće u Milanu – ukidanje vožnje ka poslu, minimiziranje otpada od hrane i retke kupovine nove odeće – anulirani samo tim jednim letom između Kanade i Evrope.”

Prvo stajalište: Antverpen

Održiva putovanja unutar Evrope često uključuju zamenu putovanja avionom za voz, ali putovanje u Kanadu iz Evrope je nešto složenije. Teretni brod postao je očigledan izbor jer je njegov ugljenični trag relativno beznačajan u odnosu na neke uobičajenije načine prevoza. Špediterske kompanije prodaju višak neiskorišćenih kabina preko odabranih putničkih agencija, a ja sam rezervisao svoj prolaz kroz berlinski „Slowtravel Experience“. Ovo je još uvek način putovanja koji je tek mala niša za mali broj putnika, i takva kargo-plovila retko kada imaju prostora za više od desetak putnika, pa je potrebno uraditi rezervaciju dobrano unapred, posebno za neke „udarne“ termine (božićni ili uskršnji praznici) – ovo je od suštinskog značaja. Fleksibilnost u datumima putovanja je takođe od presudnog značaja. Obavešten sam samo nekoliko dana pre polaska, naime, da brod kreće tri dana ranije, i da nisam već bio u Nemačkoj, brod bih bukvalno propustio.

Nekako sam predviđao da će ovo biti dugo i naporno putovanje (s tim u vezi, spakovane su desetine knjiga, i pohranjeno brdo filmova), zamišljajući kako će noći tokom plovidbe biti pomalo teskobne, a ja s licem u torbi (mada, istini za volju, ovaj put i inače nije mogao biti nešto mnogo ugodniji od mojih dotadašnjih iskustava u putovanjima brodom). Druga dva putnika, Toni iz Holandije i Janos iz Nemačke putovali su iz istih ekoloških pobuda, a druženje je učinilo da im vreme proleti. Naše kabine su bile jednostavne i udobne, svaka sa privatnim toaletom i tušem, dva odvojena kreveta, radnim stolom i odličnim pogledom na okean. A 25 članova posade, miks Filipinaca i istočne Evrope, bilo je toplo i ljubazno. Bio sam u muškom društvu i na brodu, ovom prilkom, nije bilo žena. Ipak, povod za razmišljanje o ekološkom načinu putovanja potiče od Izabel Hagen, švedske studentkinje koju sam upoznao preko prijateljice, koja je ovako putovala sama početkom 2019, rekavši da je imala krajnje pozitivno iskustvo: „Posada je bila nadasve gostoprimljiva i uljudna, ponašajući se s respektom od prvog trenutka kada sam kročila na brod.”

Kabina pisca ovih redaka

Prepušteni uglavnom svojim prenosivim uređajima, Janos, Toni i ja smo svoje dane ispunjavali turnirima u pikadu, slagalicama i žustrom igranju ‘Rizika’. Jednog jutra smo igrali šah na palubi uronjenoj u sunce; narednog popodneva, Toni je izgubio svoju pletenu kapu, koju su uraganski vetrovi „lansirali“ na Njufaundlend. Tokom razgovora s lučkim vlastima u Antverpenu i Liverpulu, dozvoljeno nam je da se iskrcamo, i na po jedan dan obiđemo ponešto od oba ova grada. A onda, po povratku na brod, ubrzo se pojavila dnevna rutina: jutarnja kafa na mostu s jednim druželjubivim pomorskim oficirom, čari druženja i ćaskanja tokom obroka sa posadom i šetnje spoljnim palubama svakog sata; za to vreme, ledeni okeanski vetar preorava lice, dok se iz tame mora belasaju zapenušali talasi pod brodskim trupom.

Vrhunac je bio jutarnji obilazak broda, koji su predvodili članovi posade. Pristup nas običnih putnika radnim prostorima bio je ograničen, tako da je mogućnost da se kroz utrobu broda kreće od pramca do krme bila jedna vrsta otrežnjenja – sada smo tek dobili predstavu o količini tovara ali i veličini nekih stvari koje se transportuju morem. Pored gotovo 4.000 kontejnera, smeštenih na spoljnim palubama, bilo je i šest „roll-on, roll-off“ paluba sa vozilima, u rasponu od flote Range Rovera i transportnih kamiona za američku vojsku, pa sve do trupova za putničke avione. Kao što nam je kapetan objasnio, već je pri pogledu na kargo bila očigledna sva kompleksnost ove zamašne transportne operacije, dok nas je veličina svega što nas okružuje ostavila zatečenima: bio je to posao za ljude iz trans-okeanskog brodskog transporta, zaslužnog za prevoz 90% robe koja dolazi do nas.

Pristajanje u Halifaksu, nakon 15 dana provedenih na brodu

Život na brodu bio je toliko upečatljiv da nakon nekoliko dana nisam ni pomislio na hranu. Putnici ručaju sa posadom, a jela su obilna, uglavnom sa mesom i krompirom, uz nešto malo povrća (pomislite na goveđi gulaš, pire od krompira ili piletinu rolovanu slaninom). Kako sam ubrzo shvatio, luksuz boravka na otvorenom moru nije u finoj hrani ili plišanim madracima, već pre u jednom spokojnom ritmu, i opojnom osećaju neke vrste avanture – pravi luksuz bio je taj osećaj, dakle ništa materijalno. Kad sam konačno zakoračio na kopno Halifaksa, bilo je teško oprostiti se od ovog divovskog broda koji smo već počeli da osećamo kao svoj dom.

Dolazeći u Halifaks, ostalo mi je još više od 6.000 kilometara kako bih se vratio kući: veća udaljenost nego što je između Londona i Njujorka. Ovog puta – vozom. Uz ograničenu putničku železničku infrastrukturu, putovanje Kanadom pretpostavlja zaustavljanja i celonedeljnu avanturu, a ne brzi železnički „hitac“. Naime, ne postoji nijedna direktna železnička linija koja bi povezivala istočnu i zapadnu obalu, tako da sam nakon noćenja u vozu koji je krenuo iz Halifaksa proveo po jednu noć u Montrealu i Torontu, a pre nego što sam se ukrcao u čuveni “The Canadian”. Ovaj prestižni tip voza sa spavaćim kolima u vlasništvu vodeće železničke kompanije te zemlje, VIA Rail, omogućio mi je da ostvarim svoj cilj: da stignem do Vankuvera. Koncipiran za uživanje turista, ovaj voz ima šarmantna kola za ručavanje, uz „osmatračnice“ sa staklenim kupolama u natkrovlju vagona, živu muziku i, čak, degustacije vina tokom putovanja koje traje četiri dana i noći.

Približavajući se Stenovitim planinama u kanadskom vozu VIA

Kao pre neki dan na brodu, i ovde sam odmah ostao zatečen gostoljubivošću posade – servijera i poslužitelja koji su izgledali iskreno srećni što su bili „na svom mestu“ – uprkos tome što su se u tom trenutku nalazili hiljadama kilometara od kuće. Hrana je bila takođe impresivna, poput vazdušastih palačinki u nadaleko poznatom kanadskom sirupu od javora (koje su mi toliko nedostajale tokom boravka u Evropi). Večera uz pastrmku s koricom od pekorina i semenkama, pečena teletina i sveže povrće je bila podjednako ukusna. Atmosfera među putnicima bila je vesela i odisala je dobrim raspoloženjem, uz zajedničke obroke i unekoliko neobičan bar, u kome smo razmenjivali priče koje putnici vole da pričaju putnicima – one o putovanjima.

Kao i na brodu, usred okeana, tako i na kanadskom kopnu, mogao sam da prisustvujem nepreglednim prostranstvima u gotovo netaknutoj prirodi, a  predeli koji su promicali pokraj mog prozorskog okna učinili su da ovo putovanje bude nešto sasvim posebno: beskrajne šume severnog Ontarija, ledene, mirne prerije i veličanstveni stenoviti predeli kanadskog zapada; najkasnije do sredine decembra bi svi ovi predeli zablistali pod snegom. Sedeći u kupoli nad krovom jednog vagona, ili promatrajući blistavo sunce nad snežnobelim šumama Kvebeka, ili se budeći dok je voz prolazio kroz mećave Manitobe – sve je ovo produbilo moju povezanost sa zemljom koju zovem svojim domom, dodatno učvrstivši moju posvećenost zaštiti tih prirodnih lepota.

Kanadski vozovi i vagoni s krovnom kupolom

Izlazeći iz voza u Vankuveru, i prešavši više od trinaest hiljada kilometara i devet vremenskih zona, delovalo mi je da je čitav život prošao od onog trenutka kada sam u zoru prošao kombijem kroz tmurnu hamburšku luku. Putovati preko pola sveta uz niski ugljenični otisak možda nije ni prikladno a ni lako – a takođe ne baš ni najjeftinije, naročito ako se uzme u obzir ne samo novac već utrošeno vreme, koje je najveći luksuz – mada sam sebi, na neki način, dokazao kako je takvo putovanje dostižno i izvodljivo. Sada je vreme za planiranje neke naredne avanture.

Put kojim treba ići: eko-globtroteri

Petnaestodnevni prelazak Atlantika teretnim brodom od Hamburga do Halifaksa rezervisan je preko berlinske agencije Slowtravel Experience, i košta nešto manje od 100 evra dnevno (uključujući „pun pansion“ i kompenzaciju ugljeničnog otiska) u kabini za dve osobe. Među najpoznatije brodske kompanije koje nude ležajeve za putnike i vezana putovanja spadaju Hamburg Süd i Grimaldi Lines. Od ostalih agencija na koje treba obratiti pažnju (ukoliko vas ovakva vrsta putovanja zanima), tu je novozelandski Freighter Travel, londonski Cruise People i Freighter Cruises. Putovanje vozom je obezbedila kompanija VIA Rail Canada. „The Ocean“ putuje od Halifaksa do Montreala triput nedeljno, a cena ide od 80 evra (C$117) za kartu u jednom smeru, dok dnevni vozovi iz Montreala ka Torontu u jednom pravcu koštaju 26 evra; ‘Kanadijen’ iz Toronta za Vankuver saobraća dvaput nedeljno a minimalna cena karte u jednom smeru iznosi 320 evra.

Emisija ugljenika (prema težini putnika). Let Frankfurt-Vankuver: 1.3 tone*. Teretni brod Hamburg-Halifaks (via Antverpen & Liverpul): 5.3kg**. Vozovi na relaciji Halifaks-Vankuver: 204.2kg***. Ugljenični trag – ukupna količina CO2 na relaciji: Hamburg – Vankuver: 209.5kg

* myclimate Foundation

**(Međunarodni Savet za ekološki transport) International Council on Clean Transportation

*** Via Rail

 

Gardijan

         Letimično i mestimično izlistavanje…

Hladno je kul: pomama za svežom hranom s udaljenih meridijana

Prekookeanski brodovi-frižideri, takozvani „Riferi“ (Reefers) drže hranu svežom preko mesec dana i ne ‘unervoze’ jastoge. O ovom trendu piše Wall Street Journal.

U prošlosti su samo najveći distributeri, poput ekvadorskog Chiquita Brands, mogli da sebi priušte angažovanje teretnih brodova sa velikim hladnjačama.

U prošlosti su samo najveći distributeri, poput ekvadorskog Chiquita Brands, mogli da sebi priušte angažovanje teretnih brodova sa velikim hladnjačama.

Među trenutno najprofitabilnijim poslovima vezanim za globalni brodski transport sigurno je u samom vrhu prevoz rashlađenih prehrambenih proizvoda.

Potražnja za slanjem sveže hrane preko okeana je dvostruko veća nego za druge proizvode, kaže analitičar brodskih usluga Druri (Drewry).

Dva su razloga za procvat ovog trenda: kontejneri za hlađenje poznati kao “riferi” mogu držati hranu svežom više od mesec dana, omogućavajući distributerima da bezbedno širom sveta šalju sve – od soka od pomorandže do jastoga. U prošlosti su ova putovanja uglavnom bila rezervisana za banane, jer su samo glavni distributeri poput Chiquita Brands International Inc. mogli sebi priuštiti da angažuju teretne brodove sa velikim hladnjačama – uglavnom su to bile banane koje su iz Gvajakila u Ekvadoru isplovljavale ka svim većim svetskim lukama na severnoj hemisferi.

U međuvremenu, rastuće bogatstvo globalne populacije, naročito u Aziji, povećalo je potražnju za skupljom hranom.

“Srednjoj klasi koja je u usponu, osnovna hrana poput pirinča više nije dovoljna”, kaže Erik Legro (Eric Legros), šef operacija rifera pri francuskom gigantu u brodskom transportu CMA CGM. “Oni žele svoje voće, povrće i sveže meso, a to nagoni industriju da sve više proizvoda stavlja u hladni režim.”

Prema Druriju, rashladni boksovi čine 7% ukupne zapremine kontejnera, ali se potražnja u proteklih pet godina povećala za 5% do 6% na godišnjem nivou, u poređenju sa 2% do 3% za redovne kontejnere koji prevoze gotovo sve svetske proizvode.

Kontejneri, uključujući i rifere, godišnje transportuju teret u ukupnoj vrednosti od oko 4 biliona dolara (4 hiljade milijardi dolara).

Stijn Rubens, Drurijev viši konsultant u odeljenju za snabdevanje rekao je da plovidba sa svežim proizvodima pokazuje stabilan rast, ali da se na ovom „vrućem“ tržištu podržavaju i relativno novi proizvodi poput soka od pomorandže, farmaceutskih proizvoda, slatkiša i vejperske opreme (vejp, eng. „vape“: elektronske cigarete i lako isparive tečnosti koje se inhaliraju iz zadovoljstva i zbog arome, ili pak u cilju odvikavanja od cigareta).

Glavne riferske linije idu sa južne hemisfere ka severu. Tokom zimskih meseci, izvoznici iz Južne Amerike, Južne Afrike, Australije i Novog Zelanda prevoze sveže proizvode sa juga kako bi dopunili potražnju na severu. SAD i Kanada izvoze povrće, citruse i drugo voće, zajedno sa mesom i morskim plodovima, uglavnom u Aziju.

„Jagode su se u danskim prodavnicama do pre deset godina mogle naći samo tri meseca godišnje. Zahvaljujući riferima, sada ih ima tokom cele godine, a svi – od najmanjih do najvećih prevoznika – mogu se pridružiti lancu snabdevača”, kaže Anne-Sophie Zerlang Karlsen, šefica rukovodećeg menadžmenta kod danskog operatera Maersk Line, najveće brodske kompanije na svetu.

Jedan od manjih kupaca, Peru Sun Fruits Packs SA je prošle godine isporučio 700 rifera grožđa u Filadelfiju, kao i 220 kontejnera avokada u Španiju i Holandiju.

“Riferi su od apsolutno vitalne važnosti za naš posao”, rekao je Valter Munjoz, izvršni direktor kompanije Sun Fruits. “Sada možemo da pošaljemo čak samo jedan kontejner voća ka Evropi ili Sjedinjenim Državama po cenama do 50% višim od onih po kojima smo ih prodavali lokalnim tržištima u Južnoj Americi”.

Prevoz grožđa iz Perua za Filadelfiju traje 18 dana. Voće se “uspava” u kontrolisanoj atmosferi, koja odlaže proces sazrevanja pre nego što se distribuira supermarketima na istočnoj obali SAD.

Sve do kraja 1990-ih, sveži proizvodi isporučivani su kontejnerskim brodovima uz raznu drugu robu – prevoženi su teretnim brodovima opšte namene sa velikim frižiderima – od lokacije proizvodnje do samo jedne destinacije.

Teret je obično bio ograničen na banane, a brodove su koristili mahom glavni distributeri poput Čikite. Manji proizvođači, koji sebi nisu mogli da priušte angažovanje takvih brodova, ograničavali su se na lokalna tržišta.

Čikita je postepeno smanjivala svoju “veliku belu flotu” – ofarbanu belom bojom kako bi se sprečilo pregrevanje banana – da bi se vremenom sasvim prebacila na rifere. Čikita je početkom ove godine zakupila kontejnerske brodove i od Maerska naručila 2.500 rifera koji prate atmosferu i stanje unutar kontejnera, kontrolišući količinu ugljen-dioksida, kiseonika i azota kako bi se sprečilo rano zrenje voća i povrća. Brodski prevoznici imaju vidljivost tereta uživo, putem satelitskog praćenja.

Riferi prebacuju teret na manje brodove, jer su takse za vozarinu daleko niže ako se primopredaja izvrši na moru tj na vodi, nego na kopnu

Riferi prebacuju teret na manje brodove, jer su takse za vozarinu daleko niže ako se primopredaja izvrši na moru tj na vodi, nego na kopnu

“Riferi su nam pomogli da izgradimo konzistentnost sa redovnim planiranim plovidbama tokom cele godine, dok iz suprotnog smera, sa severa ka jugu, imamo u rasporedu tri čarter-broda sa jabukama”, objašnjava Tim Klark, potpredsednik globalne prodaje u prevoznoj kompaniji Issaquah, delu međunarodnog transportnog lanca Vanguard International Group.

Vangard u svom operativnom sastavu ima oko 9.000 kontejnera namenjenih prevozu voća, pre svega jabuka, krušaka, višanja i citrusa koji sa farmi u SAD, Novom Zelandu, Južnoj Africi i Čileu kreću put azijskih tržišta.

Pored toga što su u mogućnosti da svežu hranu šalju s jednog na drugi kraj sveta, špediteri takođe imaju koristi od niskih troškova kontejnerskih taksi tj vozarine, jer se sav teret iz kontejera prebacuje na vodi, a ne na kopnu.

Maersk i CMA CGM žele da prošire svoje poslovanje dodavanjem novih proizvoda koji se sada transportuju i vazdušnim putem.

Satelitsko praćenje prevoza i primopredaje tereta sa rifera na manje brodove, uz direktnu kontrolu uslova u kojima se hrana transportuje

Satelitsko praćenje prevoza i primopredaje tereta sa rifera na manje brodove, uz direktnu kontrolu uslova u kojima se hrana transportuje

“Na tržištu postoji ogromna potražnja za svežim rezanim cvećem poput ruža. Tražimo načine kako da usporimo njihovo cvetanje”, rekla je Anne-Sophie Zerlang Karlsen iz Maerska.

Iako za sada u malim količinama, CMA CGM je napravio odlučujući proboj u prevozu živih jastoga iz Kanade u Evropu. Samo se jedan odsto živih jastoga transportuje riferima.

U cilju uspešnog transporta živih jastoga, sistem filtracije u frižiderima oponaša temperature okeana, nivoe kiseonika i kvalitet vode.

“Naplaćujemo istu cenu kao i za avionski prevoz, ali nema više ni stope smrtnosti koja je u riferima sasvim anulirana”, rekao je Legro. “Dok  jastozi transportovani avionom usled stresa oslobađaju amonijak, što ponekad oseti i vaš nos nad tanjirom.”

 

WSJ

Svet se priprema za Trampov „bum“

Globalna ekonomska perspektiva izgleda obećavajuće – pogotovo ako ste azijski izvoznik, piše Fajnenšel tajms.

Svetska ekonomija će uživati u dvogodišnjem izobilju i sve to zahvaljujući Donaldu Trampu. Bila je to suština prošlonedeljne prognoze MMF-a, u kojoj su dominirali predsednikovi rezovi po pitanju trgovačkih taksi, kao i njihove neizbežne posledice: veliki rast deficita tekućeg računa SAD. Predsednik koji mrzi trgovinske deficite će ih ovim potezom veoma povećati. Kontrolisanje posledica ovog poteza biće veliki izazov za globalnu ekonomiju.

U svom najnovijem predviđanju (World Economic Outlook), MMF predviđa globalni rast od 3,9 odsto u 2018. i 2019. Ovo je nadgradnja od 0,2 procentna poena od poslednjeg kruga prognoze Fonda, i bio bi najbolji rezultat još od 2011. godine. Polovina ove nadgradnje tj korekcije usledila je zbog globalnih efekata koje proizvode Trampove mere ekonomskih podsticaja američke privrede (fiskalni stimulus). Ova prognoza izgleda stvarno obećavajuće – pogotovo ako ste azijski izvoznik.

Trampov fiskalni stimulus stvara snažan rast kod kuće ali ima i velike globalne efekte, jer su SAD već tako blizu punoj zaposlenosti. Njegov paket poreskih olakšica i planovi za potrošnju odnosno rashode podrazumevaju da su SAD na putu ka budžetskom deficitu od oko pet odsto bruto domaćeg proizvoda.

Stvorite puno dodatne potražnje kada ima malo nezaposlenih Amerikanaca da tu potražnju zadovolje, a prirodni rezultat koji se potom nametne je da će se potražnja „usisati“ kroz uvoz. Stimulus bi, takođe, mogao primorati američke Federalne rezerve da podiže referentne stope, kako bi se sprečilo pregrevanje privrede, što će značiti višu kamatu na dug prema strancima. Kao rezultat toga, MMF predviđa da će se deficit tekućeg računa SAD u periodu između 2017. i 2019. godine povećati za jedan puni procentni poen, na 3,4 procenta BDP-a. Ovo je neizbežna posledica politike Donalda Trampa.

Izostanak potražnje nakon američkog fiskalnog stimulansa će biti veliki podsticaj za ostatak sveta. Međutim, on takođe ispostavlja i teška pitanja za zemlje koje su, za razliku od Amerike, u suficitu tj „u plusu“ – zemlje kao što su Kina, Japan i Južna Koreja. Tramp, zbog toga, verovatno neće veselo tvitovati niti sebi javno čestitati zbog većih trgovinskih deficita SAD-a tokom njegovog mandata. Još je manje verovatno da će za takav razvoj situacije okriviti sebe. A postoji i ta mogućnost, naime, da će američka inflacija naglo porasti, što će Fed navesti da „povuče ručnu“ – sa, naravno, bolnim posledicama po globalni finansijski sektor i čitavu svetsku ekonomiju.

Već znamo kakav je Trampov odgovor na trgovinski deficit: on je uveo tarife na čelik, navodno da bi zaštitio američku nacionalnu bezbednost; predložio je, isto tako, i obiman paket tarifa za Kinu; potom, vrši pritisak na američke saveznike – od Kanade i Meksika, sve do Južne Koreje i Japana – da ponovo pregovaraju o trgovinskim sporazumima. A onda će, kako se američki deficit sa ovim zemljama bude širio i produbljivao, verovatno odgovoriti sa još više tih istih mera.

Problem s njegovom strategijom je u tome što trgovinske barijere gotovo nimalo ne utiču na trgovinske deficite. Umesto toga, one umanjuju ukupan obim trgovine i pomeraju ga. Kako ističe Joseph Gagnon iz Instituta Peterson, zemlje sa niskim trgovinskim barijerama, kao što su Švajcarska i Singapur, imaju neke od najvećih trgovinskih viškova, dok su jako zaštićeni Brazil i Indija imali deficite. Ono što, zapravo, odlučuje o deficitu na tekućem računu jeste razlika između štednje i ulaganja u zemlji. Uz ovakav svoj „podsticaj“, Tramp se odlučno trudi da u Americi proširi taj jaz.

S obzirom na to, ne bi imalo puno smisla kada bi američki trgovinski partneri reagovali kontra-merama na Trampov pritisak. Američki trgovinski deficit produbiće se onoliko koliko to bude bilo moguće. Trik je u iskorišćavanju tj sprovođenju sopstvenog udela u izvoznoj potražnji, sve dok Trampa konačno ne umilimo i stišamo taktičkim ustupcima, tako da se ovaj “glavni pregovarač i ključ svih sporazuma” napokon ne proglasi pobednikom. Ovu je taktiku posebno vešto primenila Južna Koreja: u zamenu za neka sasvim beznačajna obećanja koja se tiču upravljanja valutama i trgovinom vozilima, Seul je ponovo pregovarao o svom trgovinskom sporazumu sa SAD i tom se prilikom oslobodio Trampovih novih tarifa na čelik; Sada će ova zemlja nesmetano uživati u plodovima trgovine sa Sjedinjenim državama.

Izgleda da je Japan spreman da apsorbuje tarife koje im je Tramp „lupio“ na čelik, mada je odugovlačenje opasna igra kada je u pitanju ovaj američki predsednik. Kina je isuviše velika da bi lako izbegla suočavanje s Trampovim merama. Izgleda da je nekoliko zemalja koje imaju izuzetne suficite na tekućem računu, poput Singapura i Tajvana, promaklo njegovoj pažnji, dok su u evrozoni Nemačka i Holandija udobno izmakle Trampovim protekcionističkim potezima.

Širi američki deficit će povećati neuravnoteženost – karakteristika koja je odlikovala globalnu ekonomiju početkom 2000-ih. Nezadovoljan stanjem američkih finansija, MMF od Vašingtona zahteva “srednjeročni plan za obaranje rasta javnog duga”. Malo je verovatno da će ga od Trampa i dobiti. Jedna čvršća i „zategnutija“ finansijska regulativa mogla bi sprečiti da se dotok kapitala u SAD pretvori u nepotrebne viškove na Vol stritu. Međutim, američki trgovinski partneri mogu se, takođe, potpomognuti svođenjem trgovinskih neravnoteža na minimum.

Činjenica da Kina više ne zadržava rast renminbija trebalo bi da doprinese da se izbegne ponavljanje scenarija iz 2000-ih godina, mada bi i ostale azijske zemlje koje imaju veliki suficit trebalo da dozvole rast svojih valuta. Uzgred, veća javna ulaganja u Nemačku privredu bi pomogla da se  izbalansira ne samo evrozona već i svetska ekonomija.

Trampovi protekcionistički instinkti često se opisuju kao pretnja globalnom prosperitetu. Međutim, u naredne dve godine, njegov fiskalni stimulus samo će značiti da ćemo doživeti procvat upravo zahvaljujući Trampu. Nadajmo se da se kontradikcije koje su svojstvene njegovoj politici neće završiti njegovim slomom.

Financial Times

 

Katalonija i pitanje otcepljenja

Ekonomista Vladimir Gligorov je za portal Peščanik.net izneo svoj pogled na Kataloniju i njeno otcepljenje od Španije, upoređujući sličnosti i razlike ovog slučaja sa raspadom Jugoslavije.

– Otcepljenje unutar EU podrazumeva fiskalnu devoluciju, to jest prenos fiskalnih nadležnosti naniže

Španija je već sada fiskalno visoko decentralizovana, pa otcepljenje Katalonije u tom smislu ne bi imalo ozbiljnije posledice

– S obzirom na snažno protivljenje centralnih vlasti, otcepljenje Katalonije, ukoliko se dogodi, bilo bi jednostrano, a ne sporazumno

– Ako ishod referenduma bude pozitivan i ako vlada Katalonije odluči da odluku sprovede, to će verovatno dovesti do ispita ili krize legitimiteta, tačnije do sukoba centralne i secesionističke vlasti

– Secesija je dugotrajan proces i ustavna rešenja su uvek moguća, osim ako zahtev za secesijom ne dovede do represije i sukoba sa dugoročnim posledicama

Katalonija će na referendumu odlučiti da li da se odvoji od Španije. Nameće se poređenje s pokušajem Kvebeka da napusti Kanadu. Međutim, za razliku od Španije, gde je vrhovni sud referendum o otcepljenju proglasio neustavnim, u Kanadi je vrhovni sud objavio da je savezna vlada dužna da poštuje odlučno izraženu demokratsku odluku Kvebeka i uđe u pregovore o odvajanju, iako Kvebek ni po kanadskom ni po međunarodnom pravu nema pravo na otcepljenje. Slučaj Katalonije razlikuje se i od slučaja Škotske koja ima ustavno pravo da se otcepi ukoliko tako odluči. Katalonski scenario nije blizak ni odluci Britanije da napusti EU, jer Ugovor o EU dopušta takvu odluku. Uz volju i pravo na otcepljenje, moraju biti zadovoljena još tri najšire prihvaćena kriterijuma: odluka ne sme biti doneta preko noći; ona mora biti rezultat čina samoopredeljenja, bez intervencija spolja; u državi koja se osamostaljuje ne sme doći do sužavanja postojećih građanskih prava ni u jednom segmentu populacije.

Šta se dešava ako se – kao što je slučaj s Katalonijom – savezna vlada protivi otcepljenju, a najviši sud odluči da je secesija u suprotnosti sa zakonom, to jest da je ustav ne dopušta? U tom slučaju secesija se mora sprovoditi suprotno volji savezne vlade i suprotno zakonu. Na koji način se to može izvesti?

Proteklih decenija dogodilo se nekoliko postupaka otcepljenja. Neki od njih su protekli pod nadzorom Saveta bezbednosti, a neki pod nadzorom Međunarodnog suda pravde ili međunarodnih savetodavnih komisija (poput Badinterove komisije). Neka otcepljenja su obavljena uz posredovanje Ujedinjenih nacija ili Evropske unije (uloga Martija Ahtisarija na Kosovu i Miroslava Lajčaka u Crnoj Gori najznačajniji su primeri te dve vrste posredništva), dok su druga – u onim slučajevima kad se nije radilo o aneksiji (kao što se dogodilo na Krimu) – bila unilateralna. U slučaju Katalonije je malo verovatno međunarodno učešće, tako da će Katalonci i njihova vlada, ako to odluče, morati da sprovedu jednostrano otcepljenje. Na koji način bi to mogli da učine?

Pogledajmo primer otcepljenja Slovenije, u to vreme republike u okviru Jugoslavije. Jugoslovenski vrhovni sud bio je protiv otcepljenja i jugoslovenska vlada poslala je vojsku da spreči slovenačke vlasti u preuzimanju kontrole nad državnim granicama. Slovenačke vlasti prestale su da plaćaju poreze, zapravo doprinose saveznim vlastima. Badinterova komisija, koja je osnovana da bi savetovala Evropsku ekonomsku zajednicu (EEZ), dala je mišljenje da je otcepljenje zasnovano na referendumu opravdano ukoliko se država, u ovom slučaju savezna država Jugoslavija, nalazi u poodmaklom stadijumu raspadanja. Referendum je bio prvi korak ka izgradnji slovenačke države i osnova za njeno priznanje od strane EEZ, a kasnije EU.

Države su stvarni entiteti, a ne pravne tvorevine – to je prihvaćeno tumačenje međunarodnog prava koje je Međunarodni sud pravde potvrdio u slučaju Kosova. Drugim rečima – unutrašnji suverenitet prethodi spoljašnjem, a ne obrnuto.

I Crna Gora se odlučila za jednostrano preuzimanje fiskalnih nadležnosti, ali obrnutim redosledom (Jugoslavija je tada već bila federacija samo dve države – Srbije i Crne Gore). U prvom koraku Crna Gora je stekla finansijsku nezavisnost, to jest nije više slala doprinose u savezni budžet niti je iz njega primala sredstva; umesto toga je živela od sopstvenog novca. Olakšavajuća okolnost je bilo to što se savezna vlada nije protivila: primanja Crne Gore iz saveznog budžeta bila su veća od njenih doprinosa. U sledećem koraku Crna Gora je kao valutu usvojila nemačku marku, uz objašnjenje da je jugoslovenski (srpski) dinar inflatoran i da je praktično fiskalni instrument savezne vlasti. Tek tada – uz posredovanje i nadzor EU – Crna Gora je održala referendum i postala samostalna država.

U više slučajeva – ne samo u Jugoslaviji – otcepljenja su bila praćena teritorijalnim sukobima. Otcepljenje Makedonije je bilo izuzetak, jer niko nije osporavao njene teritorije. Makedonija je napravila dogovor sa krnjom Jugoslavijom (nakon secesije Slovenije i Hrvatske) o izmirenju nerešenih imovinskih sporova, prvenstveno u vezi sa imovinom Jugoslovenske narodne armije, nakon čega je usledio pun prenos fiskalne i monetarne vlasti. U drugim slučajevima – u Jugoslaviji i drugde – dolazilo je do sukoba oko teritorija. Zbog vojnih i civilnih sukoba i nasilja, međunarodna zajednica je u većini takvih slučajeva bila primorana da se umeša. U većini takvih slučajeva, kao u slučaju Krima i istočne Ukrajine, dolazi do spoljnog mešanja, naročito vojnog, što često za rezultat ima legitimisanje secesije koju takva intervencija treba da spreči i delegitimisanja spoljne aneksije.

Slučaj Španije uporediv je sa slučajem Jugoslavije zbog asimetričnog federalizma dve države. Za razliku od binarnih federacija kao što su bile Čehoslovačka ili državna unija Srbije i Crne Gore, otcepljenje Katalonije dovodi u pitanje ustavni poredak i stabilnost preostalog dela federalne Španije. Jugoslavija nije bila u stanju da se nosi sa otcepljenjem Slovenije, a da se pritom ne raspadne. To brine i centralnu špansku vlast – da će otcepljenje Katalonije voditi drugim otcepljenjima i potencijalnom raspadu Španije.

Posebno je zanimljiv slučaj otcepljenja Kosova od Srbije gde je 1991. godine sproveden referendum o otcepljenju koji je vrhovni sud Srbije proglasio nezakonitim. Nakon što je ubedljiva većina građana glasala za otcepljenje, kosovske vlasti su se fiskalno odvojile od Srbije i upravljale Kosovom kao paralelnom državom, iz senke. Srbija je na to odgovorila proglašavanjem vanrednog stanja u pokrajini. Naposletku je došlo do nasilne pobune i međunarodne vojne intervencije. Savet bezbednosti je dobio zadatak da nadzire proces izgradnje države, kontroliše granice i nadgleda pravni sistem. Kosovo je proglasilo nezavisnost 2008. godine, a Međunarodni sud pravde je 2010. presudio da u tom procesu nije bilo kršenja zakona.

Finansijska nezavisnost i kontrola nad teritorijom ključni su u svim slučajevima otcepljenja, dok međunarodna zajednica zahteva ispunjenje prethodno navedenih dodatnih uslova. U slučaju Katalonije, kao i u slučajevima Kvebeka i Škotske, granice su jasne i neupitne, a pitanje kontrole nad teritorijom je rešeno. Preostaje pitanje ko će tom teritorijom upravljati.

To je pravno pitanje, i pre svega pitanje ko ubira poreze i pruža javne usluge. Nakon otcepljenja u okviru EU pravni standardi ne bi smeli da se pogoršaju. Spoljna intervencija je malo verovatna i ne igra važnu ulogu u slučaju Katalonije. Dakle, ključno je pitanje fiskalnog otcepljenja, posebno s obzirom na članstvo u evropskoj monetarnoj uniji.

Zapravo, unutar EU secesija se svodi na potpuno preuzimanje fiskalne vlasti na lokalnom nivou, sa izuzetkom fiskalnih obaveza prema Evropskoj uniji. Dobar primer za to je raspad Čehoslovačke koji se dogodio dok je država bila van Evropske unije, ali se očekivalo da će se u budućnosti pridružiti Uniji. Sve što je preostalo da se uradi bilo je da dve države naslednice stvore zasebne fiskalne sisteme.

Kontrola granica sa zemljama van EU je značajna; ona predstavlja tačku u kojoj se može otvoriti pitanje o kontroli nad teritorijom. Ako Katalonija izlaskom iz Španije izlazi i iz EU, ona onda mora uspostaviti kontrolu nad svim svojim granicama, uključujući i onu prema Španiji. To nije moguće bez saglasnosti Španije i EU, ukoliko se žele izbeći sukobi oko granica, to jest oko kontrole nad teritorijom. Šta preostaje Kataloniji ako taj pristanak izostane?

Katalonija se može odlučiti na preuzimanje fiskalne vlasti. To je uobičajena strategija otcepljenja – uspostavljanje unutrašnjeg suvereniteta pre osvajanja spoljašnjeg.

Španija je već fiskalno decentralizovana, i to na asimetričan način. Provincije, poput Katalonije, ubiru većinu poreza i šalju ih centralnim vlastima. Katalonski doprinos španskom budžetu veći je od primanja iz budžeta. Centralna vlast ubira i socijalne i zdravstvene doprinose, kao i doprinose za fond za nezaposlene. U slučaju Jugoslavije, socijalni fondovi su bili lokalni (kao i u EU). Za razliku od Španije, u Jugoslaviji nisu postojale službe i korporacije pod kontrolom centralnih vlasti, osim u slučaju proizvodnje oružja i municije. Federalnu vlast činile su vojska, centralna banka i zaposleni u federalnoj vladi (međusobne obaveze u pogledu zajedničkog duga prema inostranstvu bile su dogovorene nekoliko godina pre raspada države).

Katalonska zakonodavna tela morala bi da ustanove fiskalni sistem nove države. Španija bi prestala da prima poreze i doprinose iz Katalonije. To bi najverovatnije dovelo do konfrontacije zato što centralna vlast očigledno namerava da nastavi s pravnim i ostalim merama u pokušaju da opovrgne odluke katalonske vlade. Vrlo je verovatno da će centralna vlast direktno preuzeti neke od fiskalnih i budžetskih nadležnosti, a malo je verovatno da će Katalonija stvarati paralelnu državu, kao što je to učinilo Kosovo nakon što je centralna vlast osujetila zahtev za otcepljenjem.

Razlika između jugoslovenskih država i većine drugih slučajeva otcepljenja je u tome što se savezni budžet Jugoslavije, kao i budžet EU, uglavnom oslanjao na doprinose iz republika, a ne na porez (sa izuzetkom carina). Ni socijalno osiguranje nije bilo centralizovano. Zato su jugoslovenske republike mogle da se otcepe na način koji je sličan britanskom odvajanju od EU. Stvari stoje drugačije s federalnom državom sa centralizovanim sistemom poreza i socijalnog osiguranja. Da bi postala zaista fiskalno nezavisna, država koja želi otcepljenje mora preuzeti fiskalnu vlast i sistem socijalnog osiguranja.

Za razliku od EU, Jugoslavija je imala zajedničku vojsku. Španija takođe ima vojsku, kao i centralnu upravu nad policijom i drugim službama bezbednosti. Centralna vlast ih može iskoristiti da nametne svoju volju provincijama. To može dovesti do krize legitimiteta i ispita legitimnosti ne samo centralne vlasti nego i države koja se otcepljuje. U velikom broju istorijskih slučajeva, upravo je to bio uzrok nasilnih sukoba za kontrolu nad teritorijom otcepljene države.

Ukoliko se ispit legitimiteta – tačnije, utvrđivanje prava na prinudu i prava na upravljanje Katalonijom – ne može izbeći, za centralnu vlast bi bilo povoljnije da proizvede utisak da sledi oštar, dugotrajan i skup pravni i fizički sukob nego da u takav sukob zaista uđe. Efekat odvraćanja proizveden konkretnim ispoljavanjem sile nestaje ako se kosi sa osećajem za pravdu onih koji su podvrgnuti prinudi. Međutim, bez obzira na pretnje sukobom, secesionisti prvo moraju održati referendum da bi uopšte izazvali krizu legitimiteta. Prenos fiskalne vlasti, pogotovo kada je postepen, umanjuje budući rizik za centralnu vlast: kada jednom dođe do pravog ispita legitimiteta, država će se manje oslanjati na upotrebu sile da bi odnela prevagu.

Iako je Španija decentralizovana i predstavlja, slično Kanadi, labavu federaciju, Katalonija bi o otcepljenju prvo morala da pregovara sa španskim centralnim vlastima, da bi izgradila sopstveni budžet i fondove socijalnog osiguranja. Nije lako sprovesti unilateralno preuzimanje fiskalne vlasti ukoliko joj se centralna vlast snažno protivi. Legalitet centralne vlasti teže je osporiti kada njene intervencije nisu nasilne već su administrativne prirode. Da bi se ostatak Španije ubedio da dozvoli Kataloniji da se postepeno otcepi, potrebna je dugoročna i nepokolebljiva posvećenost Katalonije ostvarivanju samostalnosti. Ta posvećenost zavisi od dugoročnih prednosti koje samostalnost ima u odnosu na savez sa Španijom – prednosti koje možda i ne postoje.

Secesije su uglavnom dugotrajni procesi. U slučaju Jugoslavije, može se tvrditi da je kampanja za samostalnost Hrvatske počela osnivanjem Jugoslavije. Čak i kada postoji dugotrajna politička volja za samostalnošću, to ne znači da je otcepljenje neizbežno. U nekim slučajevima, poput već pomenutog Kvebeka, demokratska i ustavna rešenja mogu zaustaviti secesionističke trendove. Federalizacija Španije izvršena posle Frankove diktature otvara mogućnost za takvo rešenje. Članstvo u EU takođe bi trebalo da doprinese stabilnosti država članica, kao što je bio slučaj u velikom broju centralnoevropskih i balkanskih zemalja, s brojnim unutrašnjim etničkim i ostalim podelama. Dakle, u većini slučajeva se može pronaći ustavno rešenje koje će oslabiti podršku ideji otcepljenja. Pravo pitanje je kako pronaći takvo rešenje onda kada je država već stavljena na ispit legitimiteta secesionističkim referendumom.

Tekst na engleskom

Peščanik.net, 06.10.2017.

Srodni link:

Knjiga Vladimira Gligorova „Zašto se zemlje raspadaju – slučaj Jugoslavija“