Kinesko istraživanje i razvoj: od jeftinih imitacija do vrhunskih inovacija

Većina nas koji svakodnevno koristimo proizvode izrađene u Kini svesni smo njene rastuće ekonomske moći kao “najveće svetske fabrike”. Kina, međutim, namerava da do sredine ovog stoleća postane razvijena zemlja, a sastavni deo ovih ambicija je njen intenzivan fokus na inovacije.

Tokom nekoliko poslednjih decenija, kineske kompanije su se razvile od pukih imitatora do maštovitih i efikasnih inovatora. Brus Mekern, pisac ovih redaka i saradnik think-thanka Hoover, Univerziteta Stenford i Univerziteta Oksford je sa svojim kolegom Džordžom Jipom istraživao ovaj fenomen pri čemu su njih dvojica identifikala tri ključne faze u razvoju Kine:

1.     Od “kopiranja” do “svrhovitog prilagođavanja”

2.     Od “sledbenika” do “nosilaca svetskih standarda”

3.     Od “potrage za novim resursima” do “potrage za novim saznanjima”

Kineske kompanije danas predstavljaju veliki izazov već odavno etabliranim multinacionalnim kompanijama sa Zapada, ušavši na tržišta razvijenog sveta kako bi na njemu postale insajderi. Pošto je u periodu 1979-80 bivši kineski lider Deng Ćjaoping sproveo tržišno orijentisane ekonomske reforme, pokretačke snage ove transformacije postale su 1. Potrošači, i 2. Prosvećivanje. Kineski kupci imali su brzorastuću potražnju za svim vrstama proizvoda s obzirom da je velika, raznolika populacija ove zemlje tada počela da stremi boljem životu i standardu. Ovakav trend je stimulisao brojne kompanije da razviju pristupačne proizvode za ovakvu vrstu potreba. I kultura preduzetništva u poslovnom sektoru uveliko je olakšana dalekovidošću vlade, uz snažnu motivaciju za postizanjem što veće nezavisnosti i ekonomskog razvoja.

Kineska vlada negovala je sistem razvoja inovacija širom zemlje, sistem koji se sada sastoji od nekih 100 naučnih i tehnoloških parkova, univerziteta i vladinih istraživačkih institucija koje pružaju podršku novim preduzećima. Kineska vlada je 2013. uložila u istraživanja i razvoj svojih preduzeća oko 190 milijardi dolara, što je tada bilo oko 40% novca koji su Sjedinjene Države u tom periodu potrošile na svoj R&D.

Novac koji Kina troši na istraživanje i razvoj predstavlja nešto preko od dva odsto njenog bruto domaćeg proizvoda, što je nešto više od R&D procenta tj udela u BDP-a zapadne Evrope. Tehnološki razvoj, kao vrhunski prioritet kineske vlade, praćen je preduzetničkim duhom i energijom kineskih preduzetnika.

02

Od “kopiranja” do “svrhovitog prilagođavanja”

U prvoj fazi svog planskog razvoja, kineske kompanije počele su da kopiraju proizvode i procese nastale u zapadnim kompanijama, ili da proizvode komponente za lance snabdevanja koje drže multinacionalne korporacije. Tada su kineski dobavljači, angažovani za multinacionalne kompanije bili prisiljeni od strane svojih poslovnih partnera da osvoje visoke standarde kvaliteta po niskoj ceni.

Dok je tražnja domaćih potrošača u početku bila mahom orijentisana ka veoma jeftinim proizvodima, kineski proizvođači su izuzetno brzo naučili kako da razviju proizvode koji su bili “dovoljno dobri”, kombinujući da oni odgovaraju svojoj svrsi ali i dalje sa niskim troškovima proizvodnje i plasmana. Na primer, jedan kineski startup stvorio je “Apple Peel”, komponentu koju kupac može da koristi sa svojim džepnim računarom nalik ajfonu (ali bez funkcije telefona), – takozvani iPod Touch – da bi ga pretvorio u mobilni telefon.

Za razliku od niskog nivoa konkurencije u poslovnom sektoru koji spada u kinesko državno vlasništvo, privatne kompanije bile su prisutne i aktivne u poslovnim sektorima koji su bili otvoreniji i konkurentniji. Samim tim, kineske (privatne) firme stekle su bolje razumevanje lokalnih klijenata, što im je vremenom omogućilo da se efikasno takmiče s multinacionalnim kompanijama koje su poslovale na kineskom tržištu.

Iako lokalna preduzeća nisu posedovala mogućnosti za istraživanja i razvoj poput stranih kompanija, ipak su uporno stremila ka što inovativnijim procesima, nastalim širokom tehnološkom mrežom i inovatorskim ekosistemom razvijenim od strane kineske vlade. Sa iskustvom stečenim u zadovoljavanju zahteva kupaca i radom sa intenzivno prisutnom konkurencijom, kineske firme bile su takođe u stanju da se prošire na druga tržišta i to sa svojim naprednijim generacijama proizvoda.

Primer za to je Joyoung, kompanija za kućne aparate sa sedištem u Hangžou, počela je kao izumitelj uređaja za sojino mleko kojeg su kasnije kopirale mnoge druge firme, uključujući tu i strane firme sa Zapada. Kompanija Đojang (Joyoung), sazdana na uspešnoj prodaji mašina za proizvodnju i obradu sojinog mleka vremenom je prerasla u velikog proizvođača malih kućnih aparata sa najširom mogućom paletom artikala. Ovo iskustvo, nastalo kaljenjem na jednom tako konkurentnom i brzo rastućem tržištu kakvo je kinesko, uvelo je kineske firme u drugu fazu njihove evolucije.

00

Od “sledbenika” do “svetskog standarda”

U ovoj fazi, kineske firme su ambiciozno zacrtale svoje ciljeve, a posebno postizanja globalnih standarda; za ovakav razvoj su naročito imale interesa one domaće kompanije koje su već bile aktivne na izvoznim tržištima, za šta je odlična ilustracija multinacionalna kompanija za kućne aparate i belu tehniku, Haier. Od samog početka, Haier je bio usmeren na inovacije, a sada je po profitu najveća svetska kompanija u sektoru kućnih aparata (već sedmu godinu zaredom), imajući pritom i najveći udeo na svetskom tržištu prodaje kućne tehnike (preko 10%). Legendarna je inovacija Hajerovih mašina za pranje, koje peru krompir – ali i odeću! – što je bio savršen poslovni odgovor na potrebe kineskih poljoprivrednika.

Mnoge  kineske kompanije već su postigle svetske standarde kvaliteta. Međutim, veoma je mali broj jakih domaćih brendova koji su priznati i izvan Kine. Ovo je jedan od razloga za treću fazu u njihovoj evoluciji.

Od “traženja novih resursa” do “traženja novih saznanja”

Oslanjajući se na sposobnosti razvijene na domaćem tržištu, zajedno sa novcem poniklim na njihovim uspesima, kineska preduzeća su sada krenula da osvajaju svetsko tržište.

Za razliku od prethodne generacije kineskog globalnog poslovanja, kada su kineske firme u inostranstvu mahom investirale u naftu i druge prirodne resurse, ova treća faza za vrhunski prioritet ima inoviranje kao i eksploataciju inovacija razvijenih kod kuće, kako bi ih primenila na potrošačka i industrijska tržišta Zapada.

Kineska preduzeća tragaju za brendovima kao i pristupom tržištu i tehnologijama koje bi mogle nedostajati njihovim matičnim portfolijima razvijenim kod kuće. Njihov ulazak (ili izlazak, kako god ga videli) na strana tržišta često se obavlja akvizicijama (pripajanjem), i u tom smislu njihove popularne mete su evropske firme a posebno nemačka preduzeća srednje veličine.

Druge kineske kompanije su instalirale svoje istraživačke i razvojne centre na teritoriju Sjedinjenih Američkih Država i Evrope, u kojima se nalaze njihovi ključni centri za inovacije (kao što je to Silicijumska dolina u Kaliforniji). Dobar primer za kineski R&D u inostranstvu je kineski proizvođač telekomunikacione opreme i pametnih telefona, Huawei. Tokom dugog niza godina svoje međunarodne ekspanzije, kompanija Huawei razvila je globalnu mrežu od 16 istraživačkih i razvojnih instituta i 36 zajedničkih tj kooperantskih centara za inovacije. Huawei i ZTE, još jedna velika telekom kompanija iz Kine, konstantno su, iz godine u godinu, među prvih 10 podnosilaca patenata u svetu.

08

Kineske lekcije u poslovnom menadžmentu

Kineske firme su takođe usvojile niz praksi vezanih za upravljanje poslovanjem koje na Zapadu nije toliko zastupljeno. Istraživanja su identifikovala 10 poslovnih oblasti u kojima Kinezi razvijaju svoj menadžment: u rasponu od dubinskih tehnika razumevanja klijenta i brzog donošenja odluka, preko brze izrade prototipova i učenja na greškama do podizanja “borbene gotovosti” i spremnosti da na opsežne resurse primenjuju svoja inovatorska rešenja. I dok ove oblasti nisu same po sebi naročito nove, one su u svakom slučaju izvor konkurentske prednosti u kineskom poslovnom okruženju, unutar kojeg ih strane kompanije ne primenjuju na dosledan način.

Mnogo je toga što inostrane kompanije mogu naučiti od Kine u ovom trenutku, kada ona postaje vodeće svetsko tržište. Stranci u ovoj zemlji mogli bi da dodatno razviju i unaprede neke poslovne sposobnosti koje su možda dosad zanemarivali, uključujući tu hrabro eksperimentisanje, brzu implementaciju, stvaranje novih kategorija proizvoda, kao i usredsređivanje na “lean value” poslovnu filozofiju: razvijati se što više, a sa što manje potrošenih sredstava – maksimizirati vrednost proizvoda po što manjoj ceni. Takođe, ne treba smetnuti s uma da su Kinezi u kratkom roku razvili izvanredne mešovite timove i svetske poslovne lidere.

Na horizontu se uočava cunami poslovnog suparništva, koji je iz Kine krenuo da preplavi razvijeni svet. Najbolji način na koji se zapadne multinacionalne kompanije mogu pripremiti za ovaj talas je da i same uzmu neposredno učešće unutar kineskog inovacionog ekosistema.

Originalni članak objavljen je na britanskom portalu The Conversation, gde možete pročitati originalni članak.

The Atlantic (Quartz Blog)

Da li je na pomolu kraj španske sieste?

01

Mnogim je Špancima bilo drago da čuju nastup svog premijera Marijana Rahoja (Mariano Rajoy) u kojem je javno obznanio nedavni predlog da kraj normalnog radnog dana bude u šest popodne, a ne u sedam uveče ili kasnije. Ovim predlogom Rahoj je najavio mogući kraj u svetu čuvene španske “institucije” – dvosatne popodnevne sieste – ali to je ujedno i ono što već dugo muči roditelje, koji s mukom balansiraju svojim radnim rasporedom ne bi li ga uskladili s potrebama porodice, piše za BBC Džejms Bedkok iz Madrida.

“U mojoj kući bismo uvek bili potpuno u korist promene rasporeda. Moja deca tokom nedelje praktično nikada ne bi videla svog oca”, kaže Madriđanka Kristina Mataranc (Cristina (Mattaranz), koja je sama brine za svoju trogodišnju devojčicu i sedmogodišnjeg dečaka. Nakon što u banci završi posao u tri popodne, ode da ih pokupi iz vrtića i škole.

Kompanija za medicinski materijal u kojoj radi njen suprug insistira da zaposleni rade od devet ujutro do sedam uveče – što je klasični španski poslovni raspored kojim je obuhvaćena i dvosatna pauza za ručak, od dva do četiri popodne.

S obzirom da mu treba sat vremena kako bi od kuće stigao do kancelarije, on nema vremena ni mogućnosti da uživa u nekada tradicionalnom domaćem ručku i “laganoj dremki”, kratkom predahu nakon obroka – kuća mu je predaleko od radnog mesta, i stoga mu jedino preostaje da dođe kući u osam uveče, kaže Matarancova.

“Veoma se retko desi da ga šefovi puste da radi od kuće. Nastavnici u školi i vaspitači u vrtiću ne veruju da naša deca imaju oca – što je i logično jer on, zapravo, nikad nije uspeo da ih pokupi ili prisustvuje nekom sastanku, priredbi ili događaju.”

U zemlji u kojoj stopa nezaposlenosti iznosi 21%, teško da može može biti govora o bilo kakvom traženju ustupaka od poslodavca, zbog čega aktivisti poput Hozea Luisa Kazera (Jose Luis Casero) žele državne finansijske podsticaje kako bi se vlasnicima španskih kompanija predočile sve prednosti promene radnog vremena.

02

Palma de Majorka, Španija. Radno vreme agenta za turistička putovanja omogućava mu da ima svoju popodnevnu siestu.

“Ljudi žele da rade, ali takođe žele i život”, kaže Kazero, predsednik španske Nacionalne komisije za racionalizaciju radnog vremena.

On misli da bi poslodavce koji uvode fleksibilno radno vreme i rad od kuće trebalo nagradivati poreskim olakšicama – a želi i vladu koja bi omogućila više obdaništa i jaslica, kao i da se škole ujutro ranije otvaraju.

Razlog što Španija ima niske stope nataliteta od 1,32 deteta po ženi, u odnosu na 1.58 za celu Evropsku uniju, delimično je u vezi sa stanjem u privredi, tvrdi on, ali i “zbog toga što su ljudi umorni, čak i onda kada su u pitanju ljudski odnosi.”

Karolina Dobžinki Kirni (Carolina Dobrzynki Kearney) je samohrana majka iz Madrida  koji radi u marketingu. Ona kaže da polovinu svog dana protraći uzalud, jer su klijenti tokom dana obično nedostupni jedan duži vremenski period.

“Mogla bih da završim posao i u šest sati popodne, ali moram da sačekam da se stranke odazovu na moje pozive”, kaže ona.

“Sve do 10 ujutru niko neće odgovoriti na moj poziv, a zatim ponovo od oko pola dva ili dva popodne kada je to nemoguće jer u to vreme počinje siesta. Tako zateknem sebe da podešavam termine za razgovor s klijentima između šest i osam uveče, kada bih radije bila u parku sa svojim ćerkama.”

03

Radi se o neprekidnoj borbi kako bi odbranila svoj porodični prostor i vreme, kaže ona.

“Kao pojedinci, moramo nastojati da budemo kadri za izgrađivanje stava da kažemo “ne” svim radnim zadacima tokom vremena koje posvećujemo svojoj porodici, ali se na kraju spustimo na taj nivo da radimo upravo u tom terminu.”

“Ljudi u Španiji su navikli na svoj način rada i življenja, koji podsećaju na zupčanike. Žale se na svoj radni raspored, ali to je sve. Neko će morati da se usudi da uradi nešto kako bi se ova promena dogodila.”

Jedna od ideja koje je Rahoj izneo bila je da se španski satovi vrate unazad jedan sat u odnosu na sadašnje srednjeevropsko vreme koje vlada u Španiji, i da se na taj način zemlja uskladi sa Portugalom, Britanijom i Irskom. To bi, u stvari, bio povratak na pređašnje staro stanje koje je važilo do 1942. godine, kada je diktator Fransisko Franko (Francisco Franco) pomerio španske satove unapred – u znak odanosti i lojalnosti Hitleru.

Hoze Luis Kazero optužuje “nenormalnu” upotrebu srednjeevropskog vremena, naročito za sticanje pogrešne navike gledanja TV programa u kasnim noćnim terminima, od 10 uveče do ponoći.

004

Španija je i dalje najzapadnija zemlja kontinentalne Evrope, zapadnije od bilo koje druge zemlje koja se nalazi u srednjeevropskoj vremenskoj zoni.

“Španija mora bude u vremenskoj zoni u kojoj se fizički nalazi”, kaže on. “Uostalom, Griničov meridijan prolazi kroz Saragosu.”

Ipak, stavljanje tačke na rad tokom večeri će za većinu porodica predstavljati najveću promenu.

Posao Konsuele Tores (Consuelo Torres) u jednoj multinacionalnoj telekomunikacionoj firmi se dugi niz godina odvijao u kancelariji u kojoj je ostajala do sedam uveče, obavezujući je da tokom dva neželjena sata popodnevne pauze za ručak svoje četvoro dece u tom terminu ostavi starateljima sve do večernjih sati, kada je završavala posao.

05

Nedavno je preduzela korake kako bi ovo promenila, ukidajući jedan sat vremena sijeste iz njenog dnevnog rasporeda, ali i potpuno srezavši pauzu za ručak.

“Godinama sam kao budala trčakarala uokolo. Po zakonu, ako imate dete u osnovnoj školi, možete zahtevati kraći radni dan“, kaže ona.

Toresova sada radi sedam časa neprekidno u nizu i bez ikakve pauze za ručak ili sijeste – od devet ujutro do četiri popodne, i ide kući sa svojom decom posle škole.

“Sad ne gubim novac zbog uštede u benzinu kojeg sam ranije trošila na vožnju do negovateljice a i zbog činjenice da su moji prihodi oporezovani po manjoj stopi“, kaže ona. “Mnogi ljudi to ne rade jer se boje odmazde kompanija u kojima su zaposleni. Međutim, postoji rastuća društvena klima za promene, ovo je taj trenutak .”

06

Postoje i oni koji žive i rade u Španiji, kao što je to Peni Tompson (Penny Thompson), britanska preduzetnica i medijski profesionalac, koja strah ipak izražava bojazan da bi ova zemlja mogla da izgubi deo svog neodoljivog šarma ukoliko potpuno ukine koncept sieste.

“Imati malu pauzu posle ručka je veoma razumno s obzirom na vreline koje ovde traju, evo već od ovog doba godine pa sve do oktobra”, kaže Tompsonova, koja je proteklu deceniju živela u blizini Malage.

“Većina porodica volela bi da u porodičnim satima ima porodični obrok. Zbog toplote, izvesno je da Španci sada, ukoliko i ukinu siestu, neće zakazivati večeru za rane večernje sate.

“I u vreme ručka takođe, ovde je fokus na odgovarajuće kuvanje sa svežim sastojcima. Za pripremanje ovakve hrane je potrebno vreme. A ukoliko već spremite porodični obrok, možda bi bio red da nakon njega  dozvolite sebi malo odmora – dozvolite sebi siestu.”

Fiziološki časovnik našeg tela

Rutina na koju nas savremeni život primorava u stanju je da bezobzirno pregazi preko našeg unutrašnjeg sata. Želimo da verujemo kako možemo da radimo šta god hoćemo i ako treba u bilo koje doba dana ili noći, bilo da je večera u 11 noću, ili da poletimo za Njujork u 4 ujutru, bez štetnih efekata džet-lega. Međutim, milioni godina evolucije podarili su našim telima jedan fini unutrašnji časovnik.

BBC

fotografije: BBC

Kineske investicije u EU: nebu pod oblake

 

U početku, reforme Denga Sjaopinga (Deng Xiaoping), kao i njegova politika otvaranja Kine prema svetu bili su podstaknuti normalizacijom američko-kineskih odnosa. Tokom 80-ih godina prošlog stoleća, trgovina i investicije između Kine i Evrope su se, takođe, vinule nebu pod oblake.

Danas, Evropa je ta – a ne Sjedinjene Države – koja je Pekingu najvažniji partner u naučno-tehnološkom razvoju i investicijama.

03Tokom poslednje tri decenije, evropske multinacionalne kompanije smeštene u Kini sprovode ogromna bilateralna ulaganja; ona su  značajno doprinela obostranom ekonomskom razvoju – kako Kine tako i Evropske unije.

Tokom 2014. godine, kineske su se investicije u EU skoro utrostručile dok je bilateralna trgovina premašila 615 milijardi američkih dolara. Istovremeno, oko šest miliona “poslovnih putnika putovalo je na relaciji EU – Kina. Ali, ovo je, kako je izričito navedeno, samo početak.

Kineske investicije u Evropi

Čak i pre krize 2008, ovi su novčani tokovi rasli zadivljujućom stopom, utrostručivši se sa manje od milijardu dolara godišnje u periodu 2004-2008 na oko tri milijarde u periodu 2009-2010.

Kako je kriza u evrozoni uzimala maha, kineske su se investicije ponovo uvećavale i to trostruko: na 10 milijardi dolara tokom 2011. godine, dok su tokom 2014, kineski investitori udvostručili svoj novac u Evropi, na rekordnih 18 milijardi dolara.

07Kineski kapital doslovce je poplavio glavne pokretačke ekonomije EU: od britanskog tržišta nekretninama, preko investicija u razvoj nemačkih naprednih tehnologija, do francuske industrije i italijanskog energetskog sektora.

Velika Britanija je destinacija br.1 za kineske investicije koje su britansku ekonomiju “ojačale” 5,1 milijardi dolara svežeg novca. Iza Britanaca su Italijani, koji su velikodušno “dopustili” da 3,5 milijarde dolara iz Kine bude uloženo u Apeninsko poluostrvo. Što se tiče strukture ulaganja, kineski kapital kreće se od prirodnih resursa i trgovine ka širokom spektru industrija i kupoprodaje imovine i kompanija širom Evrope.

Na fiskalno konzervativnom severu Evrope, kineski investitori fokusirani su na napredne tehnologije i inovacije. Na bolesnom jugu Evrope, interes kineskih investitora povećan je u domenu privatizacije, naročito u Portugalu, Grčkoj, Italiji i Španiji. U Centralnoj i Istočnoj Evropi, Kina je razvila svoj novi Put svile, koji u Evropi ide od grčkih luka, preko Balkana, sve do vodećih evropskih privreda.

Gledano prema globalnim standardima, nivo kineskih investicija je i dalje relativno nizak, mada je zadnjih godina prisutan snažan trend praktične realizacije kineskih finansijskih potencijala u Evropi.

05

Evropska centralna banka i evro

Trenutak promene dogodio se kada je 2014. evro počeo da pada, da bi odluka ECB-a o kvantitativnom popuštanju krajem januara te godine drastično promenila status kvo.

U prvoj polovini 2014. godine, evro je i dalje bio iznad 1,30 američka dolara. Ali, kada je američki dolar sredinom leta 2014. započeo svoj uspon, evro je, uporedo s ovim trendom, započeo svoj pad. Sve donedavno je taj trend takođe bio podstican kvantitativnim popuštanjem koje je sprovodila Evropska centralna banka (ECB), kao i rastom zabrinutosti zbog grčkog duga i problematičnog bankarskog sektora Španije.

Usled simbioze između kineskog juana i američkog dolara, evro je pretrpeo sličnu eroziju svoje vrednosti u odnosu na juan.

06U maju 2014. godine, evro je i dalje vredeo više od 8.50 juana. Ali, nakon što je ECB prihvatila svoju novu politiku kvantitativnog popuštanja (QE), juan je ojačao u odnosu na evro (6,57 juana za evro) – padajući za gotovo 25 procenata u jedva godinu dana.

Slabljenje evra i kineske investicije u Evropi dešavali su se usred jagme i otimačine ko će prvi s Kinom potpisati regionalne sporazume o slobodnoj trgovini – uključujući i Vašington, koji je sa svoje strane požurivao Evropljane da što pre i pošto-poto potpišu sporazum o Transpacifičkom partnerstvu (TPP) sa SAD.

Ovi sporazumi su intenzivirali napore za uspostavljanjem investicionog pakta Kina-EU, uprkos nizu trgovinskih sporova.

Početkom 2014, Kina i EU su imale prvu rundu razgovora o sklapanju ovog pakta. Za Brisel, ovaj sporazum osigurava da Evropa zadobije dugoročnu stabilnu poziciju na kineskom tržištu. Za Peking, sve se vrti oko ubrzavanja tako potrebnog privrednog rasta, unapređenja ljudskog kapitala i podrške tekućim reformama.

04

Osnovni scenario

S obzirom da sva glavna tržišta očekuju da će FED povećavati svoju referentnu kamatnu stopu i u narednim mesecima, Evropska centralna banka će zadržati svoju stopu blizu nule i nastaviti kvantitativno popuštanje, dok će juan verovatno nastaviti da jača prema evru.

Po ovom osnovnom scenariju, kineske investicije u Evropi će najverovatnije jačati i širiti se.

Postoje, takođe, i negativni scenariji, po kojima bi moglo doći do zaustavljanja ili usporavanja kineskih direktnih investicija u Evropi na kratki rok, recimo u slučaju izlaska Grčke iz evrozone.

Ali, na dugi rok, kineske investicije došle su u Evropu da bi u njoj ostale.

 

Dan Steinbock, EU Observer

Doktor Den Steinbok (Dan Steinbock), direktor istraživačkog programa u Kineskoj školi za međunarodno poslovanje u Indiji, i Američkog instituta (SAD), kao i gostujući saradnik Šangajskog instituta za međunarodne studije (Kina) i EU Centra (Singapur).