Mekinsi institut: Kovid-19 i veliko resetovanje, razlozi za optimizam

U svom poslednjem, 25. apdejtu situacije institut Mekinsi iznosi najnovije perspektive o pandemiji i njenom dvostrukom uticaju na živote i egzistenciju, kao i kako se poslovni subjekti mogu pripremiti za „sledeću novu normalu“.

Kompanijski rukovodioci u ovom trenutku gaje veće nade u izgledni oporavak ekonomija i privreda – ove njihove projekcije su pozitivnije nego što su bile dosad. Da li je kraj pandemije blizu, i da li je ovaj optimizam odraz napretka u rešavanju ?

Šest meseci nakon što je WHO proglasila COVID-19 globalnom pandemijom, odgovori dati u poslednjoj Mekinsijevoj globalnoj anketi ukazuju na pozitivan pomak u raspoloženju i procenama koji se tiču privrede i ekonomije – kako na nacionalnom tako i na inernacionalnom nivou. Više od polovine svih anketiranih donosilaca poslovnih odluka zastupa stav da će ekonomski uslovi u njihovim zemljama biti bolji u narednih šest meseci, dok 30 odsto njih kaže da će se stanje pogoršati. To je najmanji procenat pesimista koje je Mekinsi imao u svojim anketama, započetim aprila 2020.

Anketirani u gotovo u svim regionima sveta gaje više optimistističkih nego pesimističkih pogleda na stanje sopstvenih ekonomija i privreda. Sledi graf očekivanih ekonomsko-privrednih uslova u anketiranim zemljama u narednih šest meseci (procenat ispitanika je prema lokaciji poslovnih prostora-kancelarija):

(Graf iznad: Kina, uz Hong Kong i Tajvan, n=103; Indija, n=74; Severna Amerika, n=259; Azija i Pacifik, n=136; Evropa, n=402; Latinska Amerika, n=80; Ostala brzo rastuća tržišta – Srednji Istok, Severna Afrika, Južna Azija i Podsaharska Afrika, n=84;)

Analizirajući odgovore anketiranih rukovodilaca, Mekinsijevo istraživačko odeljenje je napravilo jedan dublji uvid u situaciju, bacivši svetlo na razumevanje onoga što je potrebno za postizanje optimističnog ishoda. Ishodi i prognoze proistekli iz ove ankete, naravno, zavise od dosadašnjeg napretka – uz mogućnosti za još pozitivnije ishode. Nauka je dosad mnogo naučila o prirodi epidemije. Razvijena je naprednija dijagnostika, uključujući brze testove, od kojih se njih nekoliko može obaviti za petnaestak minuta. Postupak i procedure koje se sprovode nad inficiranima uveliko napreduju. Farmaceutske kompanije su pokazale izuzetno izgledne kandidate za buduću pouzdanu vakcinu i terapiju. Imajući sve ovo u vidu, potencijalni kraj pandemije je stvar bliske budućnosti.

Još jedno sveže istraživanje otkriva razmere poremećaja u radnim praksama i ponašanjima uzrokovanih koronom. Trećina anketiranih kompanija je ubrzala digitalizaciju svojih lanaca snabdevanja, polovina njih je ubrzala digitalizaciju svojih prodajnih kanala, a dve trećine ih je brže usvojilo veštačku inteligenciju i automatizaciju. U toku su i mnoge druge promene u strukturi i poslovnim rutinama kojih će se radna snaga pridržavati ubuduće.

Menadžeri bi trebalo da analiziraju podatke o ovim promenama, ali i mnoge druge vezane za korona-situaciju, i da se uhvate u koštac sa dugoročnim planom strateškog planiranja. Suštinsko pitanje glasi: koji je pravi način razmišljanja o 2021. i godinama koje će uslediti? Da li bi kompanije trebalo da uklone svoje barikade ili je za takvo šta prerano?

Pažnja najvećeg broja porodica je, pre svega, usmerena ne na radna mesta već na – edukativne ustanove. Mekinsijev najnoviji osvrt na edukativne metode i procedure usvajanja gradiva pre svega bacaju akcenat na ispitivanje varijabli koje ulaze u konačne odluke o ponovnom otvaranju edukativnih ustanova. Takođe, istraživači ovog instituta su prošle sedmice svoju pažnju usmerili na upravljanje kompanijskim fondovima i gotovinom tokom krize, kao i na izazove budžetiranja zdravstvenih sistema.

Rukovodioci svuda razmišljaju kroz konture onoga što se već neko vreme naziva „novom normalom“. Najnoviji skup informacija prisutan je u Mekinsijevom istraživačkom segmentu „Sledeća nova normala: digitalna sfera oporavka” (The next normal: The recovery will be digital). Koristeći se svojim profesionalnim i ekspertskim znanjima, analitički sektor ove kompanije je odabrao, organizovao i predstavio svoj set podataka sabranih u jedan jasan vodič-knjigu na 172 stranice. To je prvi od pet predviđenih setova podataka (besplatnih za onlajn preuzimanje); podaci se tiču praćenja trendova u ovoj „narednoj novoj normali“; Mekinsi je ovaj multimedijalni prikaz kreirao u saradnji sa Si-En-Bi-Sijem.

Moguće je, takođe, steći uvid i u kompletnu zbirku Mekinsijevih sadržaja povezanih sa koronom, takođe i sadržajne vizuale iz njihovih „tabela dana“; sabranih je to, analiziranih i jasno prikazanih prvih stotinu članaka na temu korona virusa, poslovanja, privatnog života, kao i privrednog oporavka. Mekinsijeva „kutija s alatom“ pomaže poslovnim liderima da pravovremeno i adekvatno odgovore na trenutnu pandemiju.

Uz sve to, Mekinsijevi urednici biraju slike, grafove i „statističke pite“ koje čitaocima omogućavaju jednostavnu i lako uočljivu vizuelizaciju.

 

McKinsey

 

Iz radijusa:

The Emotionally Challenging Next Phase of the Pandemic

Never Go Back to the Office

RAND, objavljena istraživanja

MIT (rubrika Covid-19)

Econ 3.0? What economists can contribute to (and learn from) the pandemic

Apple and Google have launched coronavirus exposure notifications without an app

Navigating a World Reshaped by Covid-19

Kako Kina postaje hajtek sila broj jedan

Kina već danas ulaže najviše novca u istraživanje. Planeri u Pekingu su zamislili da ta zemlja kroz nekoliko decenija preuzme svetski primat u nizu modernih industrija, od veštačke inteligencije do letova u svemir, donosi Dojče vele.

Rukovodstvo u Pekingu se, tokom aktuelne razmene carinskih udaraca sa Sjedinjenim Državama, često poziva na međunarodna pravila. Poruka glasi: hej, mi smo jedan običan fer učesnik globalne trgovine. To nije sasvim tačno – tehnokrate u Pekingu i dalje često posežu za instrumentima planske privrede. Među velikim planovima izdvaja se onaj pod imenom „Made in China 2025“.

U tom strateškom papiru je 2015. zapisano u kojim oblastima Kina želi da postane vodeća svetska sila. Lepeza je široka, od vazduhoplovstva i svemirskih letova preko industrijskih robota i softvera, sve do proizvodnje i izvoza brzih vozova. Tu su još i elektromobilnost, modernizacija električne mreže i proizvodnja čipova.

U mnogima od industrija na koje je Kina prionula trenutno prednjači Nemačka ili je do skoro prednjačila. U Pekingu su dobro prostudirali nemački koncept takozvane Industrije 4.0. No za razliku od Nemačke, kineske inicijative ne dolaze iz slobodne privrede već od rukovodstva partije odnosno države. Na svake dve godine se secira šta je sve urađeno i planovi se prilagođavaju.

Problem sa čipovima

Na polju telekomunikacija, brzih vozova i proizvodnje struje planeri u Pekingu su ubeđeni da će do 2025. zbilja biti bez premca na svetu. „Kine je nešto slabija, ali ipak veoma uspešna na polju robotske tehnike i vozila na alternativni pogon. Veliki problem su im i dalje industrija poluprovodnika i softvera“, kaže Žaklin Iv iz Merkatorovog instituta za kineske studije u Berlinu.

Najveći otpori dolaze iz Sjedinjenih Država. Sredinom aprila je Vašington uveo sedmogodišnju zabranu usmerenu protiv koncerna koji proizvodi mobilne telefone ZTE. Tako je američkim firmama zabranjeno da tom koncernu isporučuju čipove.

Neslavno su propali i pokušaji singapursko-kineskog koncerna Broadcom da za 146 milijardi dolara preuzme američkog proizvođača čipova Qualcomm. Ručnu kočnicu povukao je lično predsednik Donald Tramp, ubeđen da bi prelazak takvog tehnološkog znanja u ruke Azijaca narušio bezbednosne interese SAD. U međuvremenu je sedište Broadcoma prebačeno u SAD kako bi firma važila kao američka i mogla da kupuje druge kompanije.

Na polju poluprovodnika se pokazuje način na koji Kina planira. Kako piše agencija Bloomberg, državni Kineski integrisani fond za investicije u industriju bi za ovu godinu trebalo da dobije dodatnih 25 milijardi evra kako bi lakše gutao manje firme iz oblasti proizvodnje čipova. Žaklin Iv nam kaže da su Kinezi, suočeni sa zabranom nabavke američkih čipova za ZTE, snizili poreze za domaće proizvođače čipova kako bi podstakli proizvodnju.

Poluprovodnici su međutim osetljivo polje za zapadne vlade jer igraju bitnu ulogu i u industriji naoružanja. Bez njih razvoj novih oružanih sistema ne može ići očekivano, a isto važi za kineske snove o liderskoj ulozi u vazduhoplovstvu i svemirskim letovima. Kina teži razvoju moderne 5G mreže koja bi omogućila autonomnu vožnju i umrežavanje pametnih fabrika – i tu je i dalje upućena na poluprovodnike iz inostranstva. Propalo preuzimanje Qualcomma bilo je težak udarac.

Međunarodno znanje

Peking je pomalo promenio kurs kada se radi o razvoju veštačke inteligencije. Centralna vlast je planirala da ova tehnologija dostigne tržišnu težinu od 20 milijardi evra godišnje, no prilježni planeri pojedinih kineskih provincija i metropola bili su još brži – kažu da će do 2022. dostići 40 milijardi.

To je ujedno slaba tačka državno rukovođene industrije: kako bi se dopali ključnim ljudima partije u Pekingu, lideri u provincijama često prebace cilj. Posledica su kapaciteti koji nikome ne trebaju pa novoformirane firme teraju u propast. Upravo to se desilo kineskoj industriji solarnih panela.

Koncern za telekomunikacije Huawei uspešno drži korak sa američkim i južnokorejskim proizvođačima. Deo razloga je u tome što ima desetinu istraživačkih centara po svetu, gde je moguć kontakt sa međunarodnim stručnjacima za razvoj softvera i hardvera. NIO, mlada firma koja proizvodi električne automobile, na 30 mesta u svetu istražuje na polju tehnologije baterija – to zajedno rade kineski i strani stručnjaci.

IT-koncerni kao što su Baidu, Tencent i Didi, u Silicijumskoj dolini imaju istraživačke centre za veštačku inteligenciju. A gigantski koncern Alibaba – jednom napravljen kao kineski hibridni klon Amazona i Ebaya – narednih godina će uložiti deset milijardi evra u istraživački rad zajedno sa najboljim ljudima sa elitnih američkih unvierziteta. Alibaba širom sveta upošljava 25.000 inženjera i naučnika.

Uz to se sa Zapada sve češće vraćaju naučnici kineskih korena koji donose pozamašno znanje. Većini, kaže Iv, nije samo do novca. „Mnogi veruju da u Kini mogu svojoj kreativnosti da daju više oduška jer tamo nema toliko restrikcija.“ To, dodaje naša sagovornica, važi i za brojne zapadne stručnjake koji novi život započinju u Kini.

Nije sve ružičasto

U proleće prošle godine je Erik Šmit, šef krovnog koncerna Alphabet u kojem je Google, upozorio da će Kinezi dominirati na polju veštačke inteligencije. Zemlja bi na tom polju mogla da preuzme primat do 2030. godine, rekao je on. „Verujete mi, ti Kinezi su odlični“, dodao je Šmit na jednoj konferenciji u Vašingtonu koju su pratili važni ljudi iz američke politike, privrede i vojske.

Nema zemlje na svetu koja više ulaže u istraživanje od Kine. Prema navodima Merkatorovog instituta za kineske studije, Kina je 2016. uložila 2,1 odsto svog BDP-a u istraživanje što je više od 230 milijardi dolara. Za 2020. je planirano povećanje tog udela na 2,5 odsto.

No Žaklin Iv kaže da čak ni Kina ne može da ostvari sve što je zacrtano u Pekingu. „Veoma, veoma je ambiciozna namera da se čitava kineska privreda automatizuje i digitalizuje. Ali kada se ode tamo i zađe u fabrike, mnoge su i dalje na nivou Industrije 2.0. Ništa tu ne pomaže ako u pogon stavite jednog industrijskog robota. Postoji raskorak između ambicioznih ciljeva Vlade i stanja na terenu.“

 

DW

Treba li da nas brinu grčke banke?

Početkom februara došlo je do sukoba između Međunarodnog Monetarnog Fonda i evropskih institucija. Priroda sukoba ticala se postavljanja uslova za održivost plana otplate grčkog duga. Jedan od ključnih razloga za ovo neslaganje je, po svemu sudeći, razlika u procenama zdravlja grčkih banaka. Iz tog razdora izrodilo se logično pitanje: čijoj proceni treba verovati, i postoje li realni razlozi za zabrinutost, pita se ekonomska analitičarka Silvija Merler na portalu Bruegel.org.

Oni koji profesionalno prate krize u evrozoni već su navikli na činjenicu da se Grčka, s vremena na vreme, vraća u žižu pažnje. A onda, kada se to desi, obično je praćena oživljavanjem neslaganja između MMF-a i evropskih institucija. To se dogodilo i početkom ovog februara: dve strane sukobile su se oko uslova za održivost grčkog duga, a jedan od glavnih izvora neslaganja, izgleda, leži u evaluaciji zdravlja grčkih banaka.

Banke su, počev od 2010. godine, prošle tri kruga dokapitalizacije – od kojih je poslednji realizovan 2015. godine – i to za ukupno 43 milijarde evra. Analiza MMF-a o održivosti duga (Debt Sustainability Analysis, DSA), međutim, zastupa pretpostavku da tampon od oko 10 milijardi evra – otprilike polovina iznosa dugova prema ukupnoj imovini (Debt to Total Assets, DTA) u bilansu stanja grčkih banaka – treba izdvojiti za pokriće potencijalnih dodatnih troškova za podršku potreba banaka. Evropska DSA, umesto toga, ne snosi nikakve dodatne troškove budućih potreba banaka za dokapitalizacijom. Banka Grčke, s druge strane, tvrdi da su grčke banke postavljene tako da mogu održavati visoke koeficijente kapitala čak i u scenariju o štetnosti, nedavno objavljenom u analizi osetljivosti grčkih bankarskih struktura (Tabela 1).

01

Nenaplativa potraživanja banaka predstavljaju materijalna potraživanja u čijoj otplati dužnici kasne više od 90 dana, ili ona za koje postoji ocena da ih dužnik neće platiti u celosti, bez realizacije kolaterala – bez obzira na to koliki je još iznos ostao za plaćanje, ili koliko dana kasni sa uplatom. Definicija IFSR NPL obuhvata samo one kredite koji kasne više od 90 dana.

Ovu svoju predostrožnost MMF opravdava tvrdnjom da je situacija oko bilansa grčkih banaka i dalje osetljiva. Tabela 1 pokazuje da je nivo nenaplativih kredita (NPE) i dalje veoma visok, iznad 40% ukupnih kredita za sve četiri banke o kojima je reč, i više od 50% za dve od njih. Racio nekvalitetnih kredita je manji ali ipak blizu 40% za one banke koje izveštavaju o ovom pokazatelju.

Grčke banke su se složile s planom smanjenja NPE tokom perioda od tri godine, sa kvartalnim targetima i ciljajući na smanjenje sistemski neprihodujućih plasmana (NPE, non-performing exposures) sa 50% na 34% do 2019., a problematičnih kredita (NPL, non-performing loans) sa 37% na 20%. Očekuje se da će ovo smanjenje biti vođeno uglavnom poboljšanjem otplate kredita kao i njihovim otpisom, i, u manjoj meri, likvidacijama, boljom naplatom i prodajom potraživanja. Dosledno sa planom, ta otpisivanja su se krajem 2016. godine ubrzala, dostigavši rekordne 2,5 milijarde evra za godinu dana (Slika 1).

Dnevni list Kathimerini, međutim, donosi da su januara 2017. novi NPL-ovi skočili na skoro milijardu evra, vraćajući se na silaznu putanju krajem 2016. godine, a očigledno su nastavili da rastu i tokom februara 2017. Istraživanje koje je sproveo Asimakopoulos et al. u Grčkoj Banci nalazi da jedna od šest firmi sa teško naplativim ili problematičnim kreditima predstavlja strateškog neplatišu (difoltera), kao i da su strateški dužnici u pozitivnoj korelaciji  prema preostalom dugu i ekonomskoj neizvesnosti.

Izvori na koje se oslanjala vest u dnevnom listu Katimerini izgleda da potvrđuju ovaj sud, pripisujući nedavni porast neizvesnosti sa drugom po redu proverom doslednosti sprovođenja paketa spasavanja, ali i činjenicom da veliki broj dužnika ne bi sarađivao u postizanju sporazuma o restrukturiranju, nadajući se da bi vladino uvođenje vansudskog postizanja kompromisa moglo dovesti do boljih uslova i mogućnosti za smanjenje duga.

Ukoliko i nadalje budu žilavi, ovi faktori mogu i te kako zakomplikovati ostvarivanje ciljeva smanjenja NPE. NPL tržište je 2015. liberalizovano, verovatno sa ciljem da se privuku strani investitori, ali je malo verovatno da će se ovo i dogoditi ukoliko ekonomska neizvesnost i dalje bude visila nad glavama Grka. Sadašnju strategiju za postizanje ciljeva zacrtanih Paketom spasavanja uglavnom vode banke. MMF u svom članu IV tvrdi da alternativa može biti osnivanje kompanija za upravljanje sredstvima (AMC, Asset Management Company), iako to u Grčkoj može da bude teško izvodljivo jer je potražnja za privatnim AMC-om mala, dok bi javni AMC mogli biti izloženi problemima vezanim za upravljanje i podnošenje rizika, s obzirom na stroga evropska pravila koja bi mogla izazvati bejl-in (Bail-in), ukoliko postoji potreba za dodatnim kapitalom u kratkom roku.

(Bail-in: spasavanje finansijskih institucija koje su na rubu propasti preuzimanjem gubitaka od strane njihovih poverilaca i štediša. Bail-in je suprotan od bail-outa, koji podrazumeva spasavanje finansijskih institucija pomoću spoljnih aktera; najčešće su to vlade, koje koriste novac poreskih obveznika. Tipično je da je bejl-aut daleko češći finansijski instrument nego bejl-in, ali u poslednjih nekoliko godina, nakon masovnih bejl-autova, neke vlade sada zahtevaju da investitori i štediše u banci preuzmu potencijalne gubitke, a ne poreski obveznici).

08

Drugi problem koji je pomenut u pregledu MMF-a tiče se odloženih poreskih sredstava i kredita (DTA/ DTC). Pisac ovih redaka, Silvija Merler, već je u jednom ranijem tekstu za Bruegel pisala o odloženim poreskim sredstvima; u suštini, DTC su finasijski instrumenti koji mogu da se računaju kao kapital, bez obzira na to da li banka ima profit ili gubitak, a zavisno od toga koliko je bilo planirano, mogu zahtevati potencijalnu odgovornost države. Ovi instrumenti su još uvek relevantni za grčke banke (tabela 1), što može smanjiti kvalitet njihovog kapitala.

Čijoj, dakle, proceni treba verovati kada su u pitanju grčke banke? Kao i uvek, sve procene mogu biti ili ispravne ili pogrešne – u zavisnosti od okolnosti. Veoma je teško sačiniti predviđanja kako će se stvari razvijati, posebno zato što se sudbina banaka nikada ne razdvaja od zemlje u kojoj se one nalaze, a za Grčku je ekonomska neizvesnost dosad već postala norma. Ta dva pitanja razmatrana u ovom tekstu su, međutim, dodatni su izvor potencijalne zabrinutosti.

Silvia Merler, Bruegel.org

 

Tokio 2020: Olimpijske medalje od e-otpada

I dok Japanu, s jedne strane, nedostaju prirodni resursi, Zemlja izlazećeg sunca predstavlja jedan od vodećih svetskih “urbanih rudnika”. Ken Sakakibara, novinar lista “Azijski pregled Nikkei” (Nikkei Asian Review) objašnjava šta se sve može naći i eksploatisati u najvećim urbanim strukturama sveta, i od čega će se praviti medalje za predstojeću Olimpijadu čiji će domaćin 2020. biti japanska prestonica, Tokio.

Organizatori Olimpijskih igara u Tokiju 2020. godine se nadaju da će izvore metala za izlivanje medalja od zlata, srebra i bronze pronaći u “urbanim rudnicima”, mestima na koja se deponuju milioni odbačenih pametnih telefona i ostala mala potrošačka elektronika.

Takav elektronski otpad sadrži dovoljno plemenitih metala za izlivanje svih medalja koje će se deliti na narednim Olimpijskim i Paraolimpijskim igrama, koje će se održati u glavnom gradu Japana za četiri godine. Članovi organizacionog tela tokijskih letnjih Olimpijskih igara sastali su se sa državnim službenicima i direktorima najvećih kompanija kako bi razmotrili mogućnosti i maksimalne potencijale za reciklažu.

Za Londonske Olimpijske igre 2012. godine je za proizvodnju medalja iskorišćeno je 9.6 kilograma zlata, 1,210kg srebra i 700kg bakra – primarne komponente bronze. Poređenja radi, količina plemenitih metala koja se reciklažom dobila od odbačenih komada potrošačke elektronike je 2014. godine u Japanu iznosila 143kg zlata, 1,566kg srebra i 1.112 tona bakra.

I dok je Japan zemlja siromašna prirodnim resursima, njen “rudnik” zlata i srebra sadržan je u nepreglednom kvantumu potrošačke elektronike koja iznosi 16% odnosno 22% ukupnih svetskih količina e-otpada; time je Japan prevazišao rezerve onih nacija koje obiluju prirodnim resursima.

Gradovi koji su bili domaćini dosadašnjih Olimpijada obično su ove metale nabavljali tako što su uglavnom tražili da ih rudarske kompanije doniraju.

O ideji korišćenja reciklirane elektronike raspravljalo se 10. juna ove godine na sastanku u Tokiju. Razmatrali su se “predlozi saradnje (državnog i privatnog sektora) radi koncipiranja operativnog plana za Tokio 2020”, sa posebnim osvrtom na “održivu budućnost”. Učesnici su bili zvaničnici Tokijskog Olimpijskog i Paraolimpijskog organizacionog komiteta, Ministarstvo životne sredine i predstavnici tokijske gradske vlade, kao i direktori kompanije za mobilne komunikacije telefona NTT DoCoMo, kompanija za istraživanje i eksploataciju plemenitih metala Tanaka Kikinzoku Kogyo, i, naravno – mnogobrojne kompanije koje se bave reciklažom.

Izazov skupljanja starog, polovnog, odbačenog, neupotrebljivog, iskorišćenog…

Jedan od izazova je činjenica da Japan nije u potpunosti implementirao sistem za prikupljanje odbačene potrošačke elektronike. I dok se u ovoj zemlji svake godine odbaci oko 650.000 tona potrošačke elektronike i električnih kućnih aparata, procenjuje se da se tek nešto manje od 100.000 tona prikupi u okviru sistema utemeljenog na Zakonu o reciklaži malih kućnih aparata, koji je 2013. godine stupio na snagu. Ministarstvo za životnu sredinu pozvalo je opštine da ostvaruju zacrtani državni cilj prikupljanja 1 kg male potrošačke elektronike po osobi godišnje, ali je ovaj plan kod mnogih opština “potonuo” na prikupljanje jedva 100 grama po osobi.

Osim toga, obilje metala koji se izvuče iz odbačenih elektronskih uređaja već se iznova koristi za novu elektroniku. Srebro se posebno nestabilno kotira u odnosima ponude i potražnje, pa je neizvesno može li ga se dovoljno dobiti da bi se proizvele sve srebrne olimpijske medalje.

Podizanjem svesti ne samo japanske javnosti, moguće je povećati procenat iskorišćavanja elektronskog otpada koji se prikuplja i reciklira. Reciklaža je već široko rasprostranjena u Japanu za mnoge proizvode, uključujući najraznovrsniju kartonsku ambalažu i poklopce za plastične boce – sve to upravo zahvaljujući naporima i saradnji ekološki svesnih potrošača.

“Potreban nam je sistem koji će potrošačima što je moguće više olakšati predaju polovne potrošačke elektronike, kao i preuzimanje iste u reciklažnim prijemnim stanicama”, rekao je Takeši Kuroda, predsednik poslovne grupe ReNet Japan iz Obua u prefekturi Aiči. Ova kompanija kupuje i prodaje iskorišćene kućne aparate. ReNet se svrstava među one japanske kompanije koje zdušno podržavaju plan da se olimpijske medalje dobijaju iz elektronskog otpada.

“Sistem prikupljanja odbačenih uređaja trebalo bi da se uspostavi od strane privatnog sektora i centralne i lokalne vlasti, koji treba da budu zaduženi za objavljivanje ovakvih privatnih usluga”, rekao je Kuroda. “Ukoliko bi ova javnoprivatna saradnja uznapredovala, prikupljanje i iskorišćavanje elektronskog otpada trebalo bi da u Japanu značajno poraste.”

Yuko Sakita, predstavnik neprofitne organizacije Genki Net u kampanji “Za stvaranje održivog društva” (Creating a Sustainable Society), koji je 10. juna organizovao sastanak za razradu Olimpijskog akcionog plana kaže: “U cilju angažovanja svih Japanaca da na svaki način uzmu učešća na predstojećoj Olimpijadi u Tokiju, sada od kompanija iz privatnog sektora tražimo da budu aktivne, da preuzmu inicijativu i same predlažu konkretne koncepte za sakupljanje e-otpada. Želeli bismo i da ostvarimo što tesniju saradnju s Organizacionim odborom Olimpijskog komiteta kako bismo ovaj predlog-ideju konačno i konkretizovali.”

Nikkei Asian Review

 

Ukrštena koplja TTIP: prikazivati trgovinski sporazum Evrope sa Amerikom kao “strateški” je problematično

Sve je teže setiti se vremena kada Evropa nije bila u krizi. Tek što je Evropska unija ugasila grčku vatru (iako se žar i dalje sjaji) ona se suočila sa rekom izbeglica kojom ne ume da upravlja. Odnosi sa Rusijom, već teško ugroženi posle invazije Ukrajine, sada se dodatno komplikuju pozicioniranjem Kremlja u Siriji. I britansko dugo uspavano “ponovno pregovaranje” od uslovima njenog članstva u EU uskoro će postati pitanje velikih uloga koje bi se moglo završiti Breksitom (Brexit), donosi evropsko štampano izdanje britanskog magazina The Economist.

01Berlinci protiv Transatlantskog trgovinsko-investicionog partnerstva (TTIP)

Pored ove kuće užasa, postizanje trgovinskog sporazuma trebalo bi da bude lako. Tako su bar evropski lideri mislili kada su dali mandat Evropskoj komisiji da da pregovara o Transatlantskom trgovinskom i investicionom partnerstvu (TTIP) sa Amerikom 2013. godine. Evropskoj uniji bi prijalo malo privrednog rasta, a Amerika je prirodni partner Evropske komisije; ne bi trebalo da bude nikakvih zađevica oko jeftinih roba koje podrivaju položaj evropskih radnika. Ipak, TTIP je naleteo na zid opozicije. Ankete pokazuju da se u nekoliko zemalja ovom sporazumu protivi većina građana. Lokalne vlasti širom Evrope (besmisleno) su se izjasnile kao zone bez primene TTIP, dok je 10. oktobra najmanje 150.000 Nemaca marširalo Berlinom kako bi pokazalo svoje neslaganje.

“Politička” politika

Šta objašnjava ove strahove? Prijatelji i neprijatelji se slažu u jednom: TTIP nije trgovinski sporazum iz vremena naših deda i baba. Kao i kod Trans-Pacifičkog Partnerstva (TPP), nedavno zaključenog ugovora između Amerike i 11 drugih zemalja, eliminisanje tarife je manji deo TTIP, jer je ostalo malo toga što bi se moglo smanjiti. Modeliranje je teško, ali Evropska komisija misli da će kresanje “necarinskih barijera” učestvovati sa četiri petine u 0,5% BDP-a evropskog privrednog rasta koje bi ovaj ambiciozni sporazum mogao da donese 2027. Ove prepreke obuhvataju jednaka, ali međusobno nespojiva pravila o pitanjima kao što su testiranje hrane i bezbednost automobila, koji američkim i evropskim proizvođačima čine skupim rad na tržištima jednih kod drugih.

To zvuči smrtno dosadno, ali za protivnike TTIP ta “regulatorna saradnja” je zamka koja će naterati hlorom natopljene (američke) piliće niz evropska grla i dovesti freking (fracking) na njihovu zemlju. Suočavanje sa takvim žalbama, uzdiše jedan evrokrata “je kao borba sa ruskom propagandom”. Odbacite mitove, i suočićete se sa nezgodnom istinom: “Nova generacija” sporazuma kao što je TTIP koji se bave pravilima a ne tarifama podložni su sumnji građana o prikrivenom preuzimanju od strane korporacija, uništavanju radnih mesta i socijalnih prava. Takve brige su već prisilile EU komesara za trgovinu, Sesiliju Malmstrom, na delimično povlačenje u vezi sa onim delom TTIP koji omogućava firmama da tuže vlade. Štaviše, neodređena priroda dogovora, čini ozbiljne ekonomske prognoze teškim. Opozicija je najžučnija u Nemačkoj i Austriji, dvema zemljama sa snažnim socijalnim sistemima i malim procentima nezaposlenosti: imaju mnogo toga da izgube, a malo toga da dobiju, rekli bi kritičari.

Sada pristalice TTIP ističu dva srodna strateška argumenta. Prvo, TTIP će učvrstiti savezništvo između velikih demokratskih svetskih sila u nestabilna vremena; neki govore o “ekonomskom NATO-u”. Drugo, uspostavljanje zajedničkih, ili međusobno priznatih, standarda na dva najveća svetska potrošačka tržišta će obavezati ostatak sveta da ih sledi, čak i u takvim pitanjima kao što su radna i ljudska prava. A ako udeo Evrope i Amerike u globalnoj ekonomskoj proizvodnji opada, sve je više razloga da se pravila na putu uspostave danas. Nova EU strategija trgovine koju je ove nedelje pokrenula gospođa Malmstrom ima za cilj da ugradi takve ideje u praksu u novim poslovima sa zemljama poput Australije i Novog Zelanda, čak i ako su za sada detalji nejasni.

02

Ima nečega u svemu ovome. TTIP navijači u nezgodnim zemljama poput Austrije kažu da bi se neprijateljski raspoložena javnost mogla odobrovoljiti kada se ovaj dogovor predstavi kao dogovor dva demokratska partnera. Rusija daje sve od sebe da potkopa pregovore oko TTIP, što ukazuje na to da su pregovarači pred nečim opipljivim. Za Angelu Merkel, nemačku kancelarku, se kaže da ona smatra strateški značaj TTIP ubedljivijim od ekonomskog, iako je za sada ona sama malo toga učinila da pridobije skeptične birače.

Ipak, u takvom pristupu ima i dosta opasnosti. Ako se bilateralni ili regionalni sporazumi oslanjaju na vrednosti, a ne na ekonomske razloge, postoji rizik od otuđenja onih koji su ostali izvan sporazuma. Takvi ugovori mogu završiti kao podrivači multilateralnog sistema, koji je već bolestan. Razgovor o ekonomskom NATO-u ne može biti drag onima kojima nije blizak vojni original: takvi ljudi će se radije povući nego što će se obradovati pričama o osnaživanju transatlantskog zagrljaja. Na kraju, postoji poseban rizik u Britaniji, koji će održati in/out referendum do kraja 2017. Njeni evroskeptici kažu da bi bilo bolje da zemlja sklapa sopstvene trgovinske sporazume umesto da se oslanja na lenjivce u Briselu. Ako od TTIP ne bude ništa, neki Britanci će misliti da imaju pravo.

Superoružje EU: regulativa

Pregovori o TTIP usporeni su do puzanja; čak i diskusije o eliminaciji tarifa, koje je trebalo da budu lake, jako se otežu. (Dve strane će razgovarati o novoj ponudi na sastanku u Majamiju sledeće nedelje.) Glave pregovarača su bile jedne uz druge na nedavnom sastanku u Vašingtonu, a pregovarači se nadaju da neka vrsta dogovora može biti postignuta do kraja Obaminog mandata u januaru 2017. Ako ne uspeju, sledeći stanovnik Bele kuće može otkriti i druge prioritete, a dogovor bi mogao da postane talac izbora u Francuskoj i Nemačkoj.

To bi potkopalo evropski pristup koji čeka svoj prvi test. Za razliku od spoljne politike, trgovina je oblast u kojoj EU ima stvaran autoritet. Ali stručnjaci EU bave se fitosanitarnim standardima i zahtevima o obaveznoj dokumentaciji, a ne glavnim strategijama. Trgovinski sporazumi mogu biti smrtonosno oružje, kao što je EU to naučila 2013. godine, kada je dogovor koji su njene tehnokrate ponudile Ukrajini od strane Vladimira Putina protumačen kao geopolitička ofanziva, koja j podstakla revoluciju i rat. To da je EU počela da razmišlja ozbiljnije o trgovini kao sredstvu spoljne politike sugeriše da je dobro naučila ovu prethodnu lekciju. Ali bi trebalo da bude svesna rizika.

 

Iz štampanog izdanja magazina The Economist (Europe)

Investiciono bankarstvo: Napuštanje Volstrita (2/2)

11

Prednosti krize

U univerzalnim bankama, koje su u sebi imale i nesputane investicione banke kao što su Goldman Saks (Goldman Sachs), Morgan Stenli (Morgan Stanley), Meril Linč (Merrill Lynch) Liman Braders (Lehman Brothers) i Bear Sternz (Bear Stearns), pravi profitni centri postale su aktivnosti kao što su kreditiranje i trgovina tržišnim materijalom.

“Biti u butik firmi nije ono što bi ste u tim vremenima voleli “, kaže Ken Mielis (Ken Moelis), zvezda UBS koji je napustio ovu banku da bi pokrenuo Moelis & Co (Moelis & Co ) u 2007. godini, neposredno pre finansijske krize kada je čak razmatrao da otvori kompaniju koja bi pružala celokupan obim bankarskih usluga.

Ali, ako je rast od megabanaka – do pucanja- bila pretnja poslovanju butik firmi, globalna finansijska kriza pomogla je da one opet dođu u modu.

“Deregulacija u oblasti finansijskih usluga počev od ranih 1980-ih stvorila je veštački priliv sredstava koji je dao velikim bankama konkurentsku prednost kada su u pitanju bonusi”, kaže jedan viši rukovodilac u velikoj nezavisnoj investicionoj banci koji je zahtevao da ostane anoniman. “Finansijska kriza je okončala takav razvoj događaja.”

Za bivšeg UBS bankar Blera Efrona (Blair Effron), razlika između manjih i velikih firmi, gde je radio veći deo svoje karijere, je ono što ga je navelo da osnuje Centervju Partners (Centerview Partners ) sa bivšim predsednikom Vaserstein Perela (Wasserstein Perella ) Robertom Pruzanom (Robert Pruzan) 2006. godine.

“Dilon Rid (Dillon Read ) je firma u kojoj sam počeo da pružam intelektualni kapital. UBS [koji je kupio Dillon Read 1995] je obezbedio finansijski kapital. “Međutim, dodao je on, “to nije slučaj sa svim megabankama. ”

05Centervju (Centerview) je došao dotle da je najbliži tome da ozbiljno ugrozi velike banke u sklapanju dilova, sa 11 mestom globalnoj listi M&A po vrednosti poslova. Za razliku od mnogih butika koje se fokusiraju na specifične oblasti, Centervju je radio na velikim poslovima u svim sektorima. Ovogodišnje Blockbuster transakcije uključuju Hajncovo (Heinz) preuzimanje američkog Krafta (Kraft Foods Group) i prodaju finansijskog dela GE, GE Capital.

Jedna osoba upoznata sa njegovim finansijama, kaže da je Centervju na putu da dostigne $600 miliona prihoda ove godine, što je veoma pristojna suma za firmu sa samo 35 partnera, a rival je takvim firmama kao što su Grinhil (Greenhill) i Hulihan Lokei (Houlihan Lokey).

Pitanje za većinu današnjih početnika glasi: kako preći put od ubiranja plodova nekoliko dilova do stvaranja institucije koja ima šansu za dugovečnost i u stanju je da obezbedi osnivačima likvidnost njihovih uloga? “Veoma je teško izgraditi firmu u kojoj je više od dva bankara”, kaže Efron. “Ali onda morate imati i operativnu stručnost za upravljanje rastom firme, dok istovremeno i dalje radite za klijente.”

Originalna Volstrit (Wall Street) partnerstva, kao što su Goldman Saks, Morgan Stenli i Lazard su na kraju morala da listiraju svoje akcije kako bi bankarima dali mogućnost da unovče svoje velike uloge.

“Postoje značajne prednosti javnog vlasništva – akcije služe kao moćno sredstvo zadržavanja i, ako je njihova vrednost dobra to poboljšava brend firma”, kaže Rodžer Altman koosnivač Everkor partners (Evercore Partners).

Nezavisne vrednosti

Ipak, Altman kaže da ne može svaka firma – ili i ne bi trebalo – da postane dovoljno velika da listira svoje akcije. “Pokušavamo da izgradimo istinski elitnu, globalnu, trajnu instituciju. To nije ono što svi traže. Neke druge nezavisne kompanije imaju drugačije ciljeve. ”

Najveća nezavisna firma, Lazard, ima svoj početak u 1848. a listirana je tek 2005. pod vođstvom Vasersteina (Wasserstein) koji je ujedinio njegove različite odeljke. Banka ima oko 150 generalnih direktora globalno koji su generisali milijardu dolara prihoda od savetovanja u 2014. godini.

Kada su akcije PJT partners (PJT Partners), firme koja kombinuje Blekstonovu (Blackstone) savetodavnu jedinicu sa startapom Pola Taubmana (Paul Taubman) izašle na berzu u oktobru, bilo je ukupno šest butik firmi na američkoj berzi od 2004. Centervjuov igrač, Pruzan, čija se firma pojavljuje kao sledeća logična butik-banka koja bi mogla biti listirana, i dalje je oprezan u vezi inicijalne javne ponude.

“Postoje dobri razlozi za izlazak na berzu, ali to nije za nas. Kada to uradite, tržište želi da rastete po svaku cenu. Nažalost, stvari ne rastu na nebu. Postoje trenuci kada je potrebno vreme da se izgradi mreža kojom će prihod moći da pristiže. ”

Majkl Tori (Michael Tory), bivši bankar u Liman Braders (Lehman Brothers) čije je bogatstvo zbrisano sa gašenjem te banke 2008. godine kaže da se kultura unutar firme posle listiranja na berzi radikalno menja i može dovesti do kidanja nekad veoma snažnih niti partnerstava koja je trebalo da budu dugovečna. Zato je njegova londonska firma, Ondra partners (Ondra Partners), u svom osnivačkom dokumentu zapisala da nikada neće biti ponuđena na prodaju niti će izaći na berzu i da se ovaj princip može promeniti samo voljom svih 13 osnivača.

Duh partnerstva ne može se povratiti nakon što firma bude listirana, kaže gospodin Tori. “Sufle ne raste dva puta.”

13

Butik stil: Lekcije za dugovečnost od nekoliko nezavisnih

Za današnju groznicu osnivanja butik banaka od strane teškaša sa Vol Strita dve firme sa dve decenije iskustva pružaju veoma različite primere postizanja dugovečnosti.

I Robert Grinhil (Robert Greenhill ), osnivač Grinhil & Co (Greenhill & Co), i Rodžer Altman (Roger Altman) , koosnivač Everkor Partners (Evercore Partners), su zasnovali svoje firme “nakon profesionalnog razočarenja”. Grinhil je vodio Morgan Stenlijev bankarski tim kroz ratove preuzimanja 1970-ih i 1980-ih. Ali, njegov kratki mandat kao direktora za trgovanje Smit Barnija (Smith Barney) Sindija Vejla (Sandy Weill), u ranim 1990-im pokazao se zlosrećnim – zamenjen je Vejlovim štićenikom Džejmijem Dajmonom (Jamie Dimon). Grinhil je tada osnovao Grinhil & Co sa samo dva člana firme.

Rodžer Altman, veteran Liman Braders i Blekston Grupe (Blackstone Group), takođe je ko-osnovao svoju nezavisnu investicionu banku, Everkor Partners u 1995, “zbog jednog nepredviđenog događaja”. Imenovan za zamenika sekretara ministarstva finansija od strane predsednika Bila Klintona 1993. godine, Altman je podneo ostavku zbog načina na koji je vodio istragu o jednom propalom ugovoru iz oblasti nekretnina koji je bio vezan sa Klintonovima.

Grinhil i Everkor su stekli kredibilitet kao savetnici u velikim poslovima, kao što su Compak Computer/Digitalna oprema (Compaq Computer/ Digital Equipment) i Vestinghaus (Westinghouse)/CBS. Važan deo njihove privlačnosti kasnih 1990-ih – udarnog perioda za univerzalne banke –bila je nezavisnost i diskrecija.

01

“Kineski zid? Mi smo Kinezi!”, priseća s Grinhil da je ovako govorio jednom klijentu zabrinutom za curenje informacija u velikim institucijama.

Grinhil je listirao svoje akcije u 2004. godini, postavši prva nezavisna banka koja je to učinila. Sledio ga je Everkor u 2006. godini.

Na početku, obe firme su gajile ambicije da imitiraju model Blekstona (Blackstone) u stvaranju zajedničke firme sa dve aktivnosti savetovanjem i trgovinom akcijama. Ali antagonizam između tih jedinica i jaka konkurencija u oblasti trgovanja akcijama su ih naveli da u potpunosti napuste ovaj sektor.

Danas je Grinhil – koji je generisao 300 miliona dolara prihoda u 2014. godini – jednostavno savetodavni posao. Everkor se, nasuprot tome, agresivno proširio na upravljanje imovinom i akcije. Prošle godine ova firma je generisala skoro milijardu dolara prihoda. Grinhil (78) i Altman (69) ostaju predsednici svojih firmi.

Akcije Grinhila su pale za trećinu tokom protekle dve godine, što možda pokazuje rizik od malog, koncentrisanog pristupa. Akcije Everkora su vredele isto tokom celog perioda.

 

Sujeet Indap, Arash Massoudi, James Fontanella-Khan (WSJ)

Oprostimo Fajnenšel tajmsu što je juče pocrveneo

(Preuzimanje FT-a kao vest dana u Japanu. Foto: QZ, The Atlantic)

Verovatno najspektakularnija medijska vest godine, kada je u pitanju poslovanje samih medija, jeste prodaja uglednog poslovno-ekonomskog dnevnika Fajnenšel tajms Japancima. Ovaj list kupio je poznati japanski izdavač Nikkei za 844 miliona funti (1.3 milijarde dolara, 1.19 milijardi evra). Preuzimanje po ovako astronomskoj ceni je, po rečima japanskog kupca, rezultat nečuvene reputacije koju ovaj finansijski dnevnik uživa u čitavom svetu. Kraće rečeno, globalni ugled FT-a je diktirao njegovu prodajnu cenu. Ovaj list ostaje jedan od najvećih svetskih brendova, svuda praćenog i naširoko citiranog, s prepoznatljivim vestima čak i usred prezasićenosti tržišta i neviđene konkurencije, a uprkos značajnom padu prodaje štampanih izdanja, piše američki magazin Atlantik. Brojni su razlozi koji FT ističu u moru ostalih štampanih medija specijalizovanih za finansije i biznis. Njegov koncizan stil pisanja, vrhunsko izveštavanje, neobično rezervisan pogled na svet – ali, možda ništa od malopre pobrojanog nije uočljivije od neobične, ovoj novini svojstvene bledoružičaste boje njegovog papira.

FT je osnovan 1888. godine kao konkurentno glasilo Vestima iz finansija i rudarstva (the Financial and Mining News) namenjenog londonskoj čitalačkoj publici koju je činila rastuća klasa bankara. FT je debitovao na svojim tako lako prepoznatljivim ružičastim stranicama drugog januara 1893. godine, uz njemu karakteristično, jezgrovito, objašnjenje za ovaj potez:

“U cilju pružanja spoljašnjih karakteristika po kojima bi se Financial Times izdvajao od drugih novina, uveden je novi način biranja i obeležavanja zaglavlja i naslova, dok je papir bio obojen u blago ružičastu nijansu.”

Ovo nije bila prva novina koja je u Londonu oprobala ovaj trik. Godinu dana ranije, Sporting Tajms je takođe izlazio na ružičastoj hartiji, kako bi se odmah na prvi pogled razlikovao od svojih rivala. Potez je bio toliko uspešan da su ove sportske novine postale poznate kao “Pink ‘Un” – u početku nezvanično, a zatim i zvanično, u sklopu krilatice po kojoj je taj list prepoznavan.

Postojao je još jedan, kupcima možda i inspirativniji razlog koji je prouzrokovao naglu eksploziju popularnosti ovog lista boje fuksije na londonskim kioscima: bio je jeftiniji od konkurencije, jer je ružičasta nijansa, zapravo, postignuta kraćim – i stoga jeftinijim – procesom beljenja roto-papira.

“Ružičasta” je, u stvari, donekle sporan vizuelni opis FT stranica iz tog doba. Iz samog lista su poručivali da je hartija “blago zatamnjena”, a njegova prava boja je, u bukvalnom smislu, izbledela, nepovratno otišavši u u istoriju.

Od tada, FT je svakako postao ružičastiji. Vremenom je ta boja postala neizoistavni i možda čak najvažniji deo njegovog brenda, koji je vremenom postao usko povezan sa ovom bojom. Neki su, uključujući i zaposlene u ovim novinama, voleli da se, objašnjavajući tu nijansu, pozovu na trenutnu verziju koja je bila “losos-roze”. Na molbu da opišu ovu boju, Institut za boje Pantone je pre nekoliko godina, predložio “čorbastu” nijansu – zapravo svetlobraon (“Bisque”), kao prikladniji opis dotadašnje “ružičaste”.

FT.com, internet stranica novina, ima pozadinu čija je magična digitalna formula bila šestoznačni zapis: “# fff1e0 █ “, i koja se najpreciznije mogla prepoznati kao “zagasito narandžasta”. Ova veoma specifična boja nema svog imena u specifikacijama za HTML, mada su neki bili veoma blizu kada su je okarakterisali kao “blanširani badem”, ili “staru čipku”, dok je ubedljivo najživopisnija kvalifikacija FT stranice bila “ulupani šlag sa papajom“.

ft 02

Preuzimanje Fajnenšel tajmsa je deo globalnog pozicioniranja kompanije Nikkei, ali i samog Japana

Već odavno cirkulišu glasine da će Fajnenšel tajms, poznat po svojoj uočljivoj i intrigantnoj ružičastoj nijansi, biti prodat. Ipak, preuzimanje vredno čak 1.3 milijarde dolara, kako je juče (23. jul) saopštio japanski kupac izdavačka kuća Nikkei je mnoge iznenadila, kako u japanskim tako i zapadnim medijskim krugovima.

A možda ne bi trebalo, niti ima razloga za iščuđavanje. Nikkei, čija poslovna tradicija seže kroz istoriju sve do sredine 1800-ih, tiho se širi na globalnom nivou i to naročito u poslednjih nekoliko godina, naročito povećaši broj svog osoblja u Aziji, uključujući i pokretanje poslovanja na engleskom jeziku tokom 2013. godine, Nikkei Asian Review.

Potezi koje čini Nikkei odražavaju ne samo sopstveno već i strateško širenje drugih japanskih kompanija u poslednjih nekoliko godina – koje šire svoju poslovnu ponudu na globalnom planu, kako bi nadoknadile spori ekonomski rast i smanjenje broja kupaca kod kuće, kako iznosi Volstrit Džornal. U stvari, japanske kompanije su od 2005. godine do danas sklopile više od 5.000 poslova u inostranstvu, prema podacima Dealogic a u koje je uvid imao Quartz, blog američkog magazina The Atlantic.

Preuzimanje Fajnenšel tajmsa nije samo strateški potez za Nikkei i korporativni Japan, već je pre svega deo šire političke strategije Japana prema ostatku sveta. Premijer Šinzo Abe je 2013. izjavio u parlamentu da su “ideje naše zemlje” bile neshvaćene od stranaca. On je pozvao na hitne mere ka “aktivnom prikupljanju i širenju informacija, kako bismo se (sa strancima) što bolje razumeli.”

Iz Fajnenšel tajmsa su, povodom preuzimanja, izjavili kako je ovim potezom ujedno stvorena i najveća medijska kuća na svetu za vesti iz oblasti biznisa, pozivajući se na broj čitalaca ovog lista, a da će Nikkei koristiti svoj uticaj kako bi proširio njenu globalnu pokrivenost. Sa 3,1 miliona pretplatnika na svoje jutarnje izdanje, Nikkei već ima više čitalaca nego Volstrit Džornal, barem prema proračunima koje je objavio Nikkei. FT im je pridodao još 737.000 svojih čitalaca.

ft 03

Reakcija na ovu kupovinu je u Japanu mešovita. Evo nekih (minimalno izmenjenih) komentara sa interneta i društvenih medija:

“Ako ovo preuzimanje uporedimo sa sportom, ono je šokantno kao kada bi tokijski bejzbol tim Yomiuri Giants kupio britanski fudbalski klub Mančester Junajted.”, komentar je na veb-stranici Yahoo Japan, a prenosi Wall Street Journal.

“Očigledno (da je ovo) ‘trofejni otkup’, koji će kupcu uliti još više snage ali i FT-u. Mada nisam siguran da će ovo biti potez od posebnog strateškog značaja”, izjavio je za Atlantik Teri Lojd (Terrie Lloyd), direktor firme JapanTravel i dugogodišnji preduzetnik koji posluje na japanskom tlu.

Neki od onih koji su pratili ovo preuzimanje se takođe pitaju hoće li Nikkei donekle otupiti oštricu FT izveštavanja, imajući u vidu nekoliko incidenata u kojima se ovaj japanski medijski gigant, u svom izveštavanju, poneo previše mekano i zaštitnički tokom medijskog pokrivanja poslovnih skandala koje su činile japanske kompanije, kao što je bio Olimpusov računovodstveni skandal iz 2011. godine:

“Ovo ima prilično finansijskog smisla za FT, mada je Nikkei u osnovi PR mašina za japanski biznis – stoga Nikkei svojevremeno i nije bio voljan da 2011. nepristrasno izveštava o Olimpusu (vest koju je upravo prvi preneo FT!). Tu je i više nego zakasnelo izveštavanje koje je Japan Today sproveo povodom smrtonosnih, sigurnosnih vazdušnih jastuka “igloobuyer” u avionima, proizvedenih u Japanu.”

“Kako pridobiti strane medije da pišu ono što želiš da kažeš? Tako što ćeš ih otkupiti” – ‘Harvi’, na sajtu Japan Today

Takođe rastu i sumnje u kompatibilnost ove dve korporativne kulture:

“Sa korporativnom kulturom kakvu gaji jedan Nikkei, da li će Japanci stvarno dobro upravljati FT-om? Ovo će biti test sposobnosti Japana da kontroliše inostrana preduzeća u industriji uslužnih delatnosti” -@hongokucho Na Tviteru, a prenosi Volstrit Džornal.

I dok se japanske kompanije ubrzano šire van granica Japana, verovatno će biti još puno prilika za raspirivanje ovih sumnji.

 

QZ.com