Kako Kina postaje hajtek sila broj jedan

Kina već danas ulaže najviše novca u istraživanje. Planeri u Pekingu su zamislili da ta zemlja kroz nekoliko decenija preuzme svetski primat u nizu modernih industrija, od veštačke inteligencije do letova u svemir, donosi Dojče vele.

Rukovodstvo u Pekingu se, tokom aktuelne razmene carinskih udaraca sa Sjedinjenim Državama, često poziva na međunarodna pravila. Poruka glasi: hej, mi smo jedan običan fer učesnik globalne trgovine. To nije sasvim tačno – tehnokrate u Pekingu i dalje često posežu za instrumentima planske privrede. Među velikim planovima izdvaja se onaj pod imenom „Made in China 2025“.

U tom strateškom papiru je 2015. zapisano u kojim oblastima Kina želi da postane vodeća svetska sila. Lepeza je široka, od vazduhoplovstva i svemirskih letova preko industrijskih robota i softvera, sve do proizvodnje i izvoza brzih vozova. Tu su još i elektromobilnost, modernizacija električne mreže i proizvodnja čipova.

U mnogima od industrija na koje je Kina prionula trenutno prednjači Nemačka ili je do skoro prednjačila. U Pekingu su dobro prostudirali nemački koncept takozvane Industrije 4.0. No za razliku od Nemačke, kineske inicijative ne dolaze iz slobodne privrede već od rukovodstva partije odnosno države. Na svake dve godine se secira šta je sve urađeno i planovi se prilagođavaju.

Problem sa čipovima

Na polju telekomunikacija, brzih vozova i proizvodnje struje planeri u Pekingu su ubeđeni da će do 2025. zbilja biti bez premca na svetu. „Kine je nešto slabija, ali ipak veoma uspešna na polju robotske tehnike i vozila na alternativni pogon. Veliki problem su im i dalje industrija poluprovodnika i softvera“, kaže Žaklin Iv iz Merkatorovog instituta za kineske studije u Berlinu.

Najveći otpori dolaze iz Sjedinjenih Država. Sredinom aprila je Vašington uveo sedmogodišnju zabranu usmerenu protiv koncerna koji proizvodi mobilne telefone ZTE. Tako je američkim firmama zabranjeno da tom koncernu isporučuju čipove.

Neslavno su propali i pokušaji singapursko-kineskog koncerna Broadcom da za 146 milijardi dolara preuzme američkog proizvođača čipova Qualcomm. Ručnu kočnicu povukao je lično predsednik Donald Tramp, ubeđen da bi prelazak takvog tehnološkog znanja u ruke Azijaca narušio bezbednosne interese SAD. U međuvremenu je sedište Broadcoma prebačeno u SAD kako bi firma važila kao američka i mogla da kupuje druge kompanije.

Na polju poluprovodnika se pokazuje način na koji Kina planira. Kako piše agencija Bloomberg, državni Kineski integrisani fond za investicije u industriju bi za ovu godinu trebalo da dobije dodatnih 25 milijardi evra kako bi lakše gutao manje firme iz oblasti proizvodnje čipova. Žaklin Iv nam kaže da su Kinezi, suočeni sa zabranom nabavke američkih čipova za ZTE, snizili poreze za domaće proizvođače čipova kako bi podstakli proizvodnju.

Poluprovodnici su međutim osetljivo polje za zapadne vlade jer igraju bitnu ulogu i u industriji naoružanja. Bez njih razvoj novih oružanih sistema ne može ići očekivano, a isto važi za kineske snove o liderskoj ulozi u vazduhoplovstvu i svemirskim letovima. Kina teži razvoju moderne 5G mreže koja bi omogućila autonomnu vožnju i umrežavanje pametnih fabrika – i tu je i dalje upućena na poluprovodnike iz inostranstva. Propalo preuzimanje Qualcomma bilo je težak udarac.

Međunarodno znanje

Peking je pomalo promenio kurs kada se radi o razvoju veštačke inteligencije. Centralna vlast je planirala da ova tehnologija dostigne tržišnu težinu od 20 milijardi evra godišnje, no prilježni planeri pojedinih kineskih provincija i metropola bili su još brži – kažu da će do 2022. dostići 40 milijardi.

To je ujedno slaba tačka državno rukovođene industrije: kako bi se dopali ključnim ljudima partije u Pekingu, lideri u provincijama često prebace cilj. Posledica su kapaciteti koji nikome ne trebaju pa novoformirane firme teraju u propast. Upravo to se desilo kineskoj industriji solarnih panela.

Koncern za telekomunikacije Huawei uspešno drži korak sa američkim i južnokorejskim proizvođačima. Deo razloga je u tome što ima desetinu istraživačkih centara po svetu, gde je moguć kontakt sa međunarodnim stručnjacima za razvoj softvera i hardvera. NIO, mlada firma koja proizvodi električne automobile, na 30 mesta u svetu istražuje na polju tehnologije baterija – to zajedno rade kineski i strani stručnjaci.

IT-koncerni kao što su Baidu, Tencent i Didi, u Silicijumskoj dolini imaju istraživačke centre za veštačku inteligenciju. A gigantski koncern Alibaba – jednom napravljen kao kineski hibridni klon Amazona i Ebaya – narednih godina će uložiti deset milijardi evra u istraživački rad zajedno sa najboljim ljudima sa elitnih američkih unvierziteta. Alibaba širom sveta upošljava 25.000 inženjera i naučnika.

Uz to se sa Zapada sve češće vraćaju naučnici kineskih korena koji donose pozamašno znanje. Većini, kaže Iv, nije samo do novca. „Mnogi veruju da u Kini mogu svojoj kreativnosti da daju više oduška jer tamo nema toliko restrikcija.“ To, dodaje naša sagovornica, važi i za brojne zapadne stručnjake koji novi život započinju u Kini.

Nije sve ružičasto

U proleće prošle godine je Erik Šmit, šef krovnog koncerna Alphabet u kojem je Google, upozorio da će Kinezi dominirati na polju veštačke inteligencije. Zemlja bi na tom polju mogla da preuzme primat do 2030. godine, rekao je on. „Verujete mi, ti Kinezi su odlični“, dodao je Šmit na jednoj konferenciji u Vašingtonu koju su pratili važni ljudi iz američke politike, privrede i vojske.

Nema zemlje na svetu koja više ulaže u istraživanje od Kine. Prema navodima Merkatorovog instituta za kineske studije, Kina je 2016. uložila 2,1 odsto svog BDP-a u istraživanje što je više od 230 milijardi dolara. Za 2020. je planirano povećanje tog udela na 2,5 odsto.

No Žaklin Iv kaže da čak ni Kina ne može da ostvari sve što je zacrtano u Pekingu. „Veoma, veoma je ambiciozna namera da se čitava kineska privreda automatizuje i digitalizuje. Ali kada se ode tamo i zađe u fabrike, mnoge su i dalje na nivou Industrije 2.0. Ništa tu ne pomaže ako u pogon stavite jednog industrijskog robota. Postoji raskorak između ambicioznih ciljeva Vlade i stanja na terenu.“

 

DW

Grčka “dilema zatvorenika”

Zastoj u pregovorima između Grka i njihovih evropskih kreditora često se poredi sa paradoksom poznatim kao “Dilema zatvorenika” . Ovo je osnovni scenario za svaku matematičku teoriju igara – koja se sada pročula i zahvaljujući ekspertu u ovoj disciplini, grčkom ministru finansija Janisu Varufakisu.

02

Evo kako ide priča o dilemi zatvorenika: Policija je pritvorila dva osumnjičena koje tereti za teško kriminalno delo. Za to teško delo tužilac nema valjanih dokaza, ali ih ima za jedno lakše. Zato obojici, i to svakome posebno, nudi sledeće:

„Ako priznaš da ste počinili teže delo bićeš oslobođen, a tvoj saučesnik dobiće 10 godina zatvora. Ova ponuda važi samo ukoliko tvoj saučesnik ne prizna. Naime, ako obojica priznate, dobićete svaki po 5 godina. Ako nijedan od vas ne prizna, dobićete po 1 godinu za lakše delo, za koje imamo dokaze.“

Igra pretpostavlja da zatvorenici ne mare jedan za drugoga. Brine ih samo lični interes koji se svodi na što manje godina provedenih u zatvoru. Šta će učiniti? Verovatno da će obojica rezonovati na sledeći način:

„Ukoliko moj saučesnik prizna, moje su alternative: priznati i dobiti 5 godina zatvora ili ne priznati i dobiti 10 godina zatvora. Očigledno da mi je bolje da priznam. Ako moj saučesnik ne prizna, moje alternative su: priznati i biti oslobođen ili ne priznati i dobiti 1 godinu zatvora. Očigledno da bi mi i tada bilo bolje da priznam. Sve u svemu, šta god učinio moj saučesnik, bolje mi je da priznam.“

Sledeći svoje interese, oba zatvorenika će priznati i u zatvoru provesti dugih 5 godina. Da ni jedan nije priznao, proveli bi u zatvoru samo 1 godinu.

Paradoks zatvorenikove dileme jeste da, ako sledi sopstvene interese, on radi protiv samih tih interesa, tj. dovodi do 5 umesto 1 zatvorske godine. Jednostavna logička argumentacija definitivno odbacuje kooperativno ponašanje zatvorenika – njihovo obostrano nepriznavanje u dilemi u kojoj se nalaze. (Taj jednostavni argument naziva se „principom dominacije“ : ako je opcija A za vas bolja od opcije B, bez obzira šta čine drugi igrači, onda se kaže da A „dominira“ B i u takvoj situaciji treba da učinite A. Naravno, u slučaju zatvorenikove dileme, A je „priznati“ a B „ne priznati“).

Možda je moguć svet u kojem nema zatvorenikovih dilema, ali naš svet, ovakav kakav je, prepun je tih dilema.

04

Zatvorenikova dilema je dilema između sukoba i saradnje u situacijama u kojima je saradnja očigledno potrebna, ali i teško ostvariva. U našim primerima: zatvorenici bi trebalo da međusobno sarađuju ne priznajući krivicu, trgovci bi trebalo da sarađuju ne snižavajući svoje cene kako bi srušili konkurenta, kupac i prodavac trebalo bi da sarađuju, a ne da varaju jedan drugoga… isto tako, u sferi politike, dilema zatvorenika ogleda se na primeru naoružavanja supersila: obe bi trebalo da sarađuju, ne naoružavajući se „do zuba“. Nažalost, besprekorna logika principa dominacije neizbežno ih vodi u sukob koji završava lošijim ishodima.

U slučaju Grčke, s jedne strane, i Nemačke i “tvrdog jezgra” EU s druge strane, dilema trgovaca identična je dilemi zatvorenika. Šta god da učini jedan trgovac, drugome je bolje da snizi svoju cenu. (Ako drugi trgovac snizi svoju cenu i prvom je bolje da je snizi. Ukoliko drugi trgovac ne snizi svoju cenu, prvome je opet bolje da je snizi. Prema principu dominacije prvi trgovac treba da snizi svoju cenu. Naravno, isto vredi i za drugog trgovca.)

Sledeći svoje želje za većim profitom, oba trgovca sniziće svoje cene i tako ostati bez profita. Da nisu snizili svoje cene, ostao bi im stari profit od 1 obračunske jedinice.

Čak i obična kupovina i prodaja mogu dovesti do zatvorenikove dileme. Na crnom tržištu, gde se kupac i prodavac susreću samo jednom i gde nema vremena za proveru robe i novca, ovo je uobičajena pojava. Ja možda kupujem bezvrednim lažnim novcem, a vi mi možda prodajete bezvrednu lažnu robu. Nakon što smo brzo obavili transakciju i još se brže rastali, moj najbolji ishod je zarada od 500 dinara (koliko meni vredi roba koju želim da kupim) i koju ostvarujem tako da vam robu (koja vama vredi 300, a za koju tražite 400din) platim s 400 lažnih dinara. Naravno, vi ste time izgubili 300din. Vaš najbolji ishod je prodaja bezvredne lažne robe za mojih 400 pravih dinara. Sada vi dobijate, a ja gubim 400 dinara. Ukoliko kupim vašu bezvrednu lažnu robu mojim bezvrednim lažnim novčanicama, niko nije ništa zaradio ni izgubio. Ako kupim vašu robu koja valja mojim novčanicama koje su prave, oboje smo zaradili po 100 dinara (jer sam ja za 400din dobio nešto što mi vredi 500din, a vi ste za nešto što vam vredi 300din dobili 400din).

Tog tipa su i zatvorenikove dileme s više od dva igrača, i tu je opet Grčka na koju se odnosi i sledeća situacija. Na primer, ako svi seljaci za ispašu koriste zajednički pašnjak – pri čemu je, duhovito ali istinito povlačeći paralelu, EU pašnjak a seljaci članice EU koje taj “pašnjak” koriste – onda je svaki seljak u iskušenju da ga koristi nešto više od drugih i tako bolje nahrani svoje stado. Međutim, učine li to svi seljaci pašnjak će biti uništen, pa na kraju od njega niko neće imati koristi. Ako se popusti Grčkoj, i svi ostali dužnici pokušaće sa “čerupanjem” bankovnih fondova Unije, ne bi li dobili što više za sebe. Slične priče bi se mogle ispričati o npr. izlovu ribe ili korišćenju nekog drugog javnog resursa. Takve situacije se, iz očiglednog razloga, zovu „tragedijama javnog dobra“ i one su dalji primeri koji dobro ilustruju zatvorenikovu dilemu.

Ako analiziramo sve ove primere ustanovićemo da do zatvorenikove dileme uvek vodi ista formula: iskušenje da se konfliktnim ponašanjem ostvari dobit na račun kooperativnog ponašanja, plus garantovano lošiji ishod ako svi igrači podlegnu tom iskušenju.

05

Tragedija dileme zatvorenika je to što je za svakog od optuženih cinkarenje onog drugog najbolji pravac delovanja, bez obzira na to šta bi njegov prijatelj mogao izabrati da učini. Ali, s obzirom na izbor između slobode za obojicu, ili zatvora, oni radije biraju prvu opciju – da svale krivicu na drugog i ocinkare prijatelja. Ali, međusobno odvojeni, ne znajući šta će onaj drugi reći i učiniti, misleći da je najbolje da misle zasebno, samo za sebe i nezavisno od onog drugog…  napokon ih vodi do prokletstva izbora najgoreg ishoda.

Izgleda da su Evrogrupa i Grčka, u biti, u sličnoj situaciji. Svaka strana može izabrati ili da malo odstupi, omogućavajući da se napravi dogovor i da se “Grexit” izbegne, ili da se čvrsto drži svoje pozicije. Od Grka se traži da sprovedu strukturne reforme i dodatno zatezanje fiskalnih šrafova; od Evrogrupe se traži opraštanje grčkih dugova. Ako je ovaj zastoj u pregovorima zaista jedna varijanta dileme zatvorenika, pogodba tj. kompromis će izgledati ovako:

A

Trenutno, dovoljno je da samo jedna strana popusti da bi se sprečio grčki izlazak iz jedinstvene valute. Grexit se smatra tragedijom, što podrazumeva široke negativne posledice i za Grke i za Evropljane. Međutim, obe strane se ponašaju kao da bi mogle da izgube više ako malo popuste, znajući da onaj drugi neće. Drugim rečima, i evropska a i grčka tvrda struja su toliko zaprepašćene onim što druga strana nudi da im se čini da je bolje biti tvrd i nepopustljiv prema drugoj strani – čak i ako ova obostrana nepopustlivost proizvede Grexit, izlazak Grčke iz EU finansijskog sistema.

Pošto je nepopustljivost takođe poželjan ishod u slučaju da druga strana popusti, svaka strana će izabrati nepopustljivost – a rezultat toga je tragedija.

Fajnenšel Tajms je u svom uvodniku od srede 17. juna pozvao obe strane da popuste. To i nije nešto za čuđenje, naravno, mada je u uvodniku bila ključna ona “skrivena” poruka redakcije da ovo nije dilema zatvorenika. Iako obe strane imaju svoje razloge zbog kojih misle da je Grexit prihvatljiv ishod, obe strane greše . Drugim rečima, FT vidi stvari nekako više ovako:

B

Opet se mora naglasiti da je više nego jasno kako je Grexit gora nego bilo koja druga varijanta/ verzija ostanka Grčke u evrozoni (uprkos što, povremeno, neki FT kolumnisti sugerišu i drugačije, zvanično gledište FT-a je da Grci treba da ostanu u zoni evropske valute). Ono što se jedino isplati na osnovu izloženog je sledeće: možemo da cepidlačimo o tome da li su Grčka ili Nemačka u pravu kada se radi o kvalitetu grčkih strukturnih reformi i smanjenja budžeta. Ipak, i posle svega, kada se podvuče crta Grexit je tako ubedljivo najstrašnija opcija da to neko (od ove dve strane) mora (prvi) da prizna. Nepopustljivost Grka je fatalno kockanje u kojem bi, u najboljem slučaju, mogli da dobiju dodatnih 10 odsto, rizikujući da izgube dvadeset puta više, a Evropska nepopustljivost je nalik grčkoj. Jasno je da je popuštanje obe strane i međusobno slaganje (jedina) ispravna stvar, i najbolja za sve.

Problem sa svetom je u tome što ovaj ne deli baš uvek poglede koje ima FT. Koristeći istu matricu, evo kako bi se mogla okarakterisati grčka levičarska pozicija, što je danas zvaničan stav Grčke.

C

U ovom trenutku, stvari postaju sve komplikovanije. Grčka levica smatra da, ukoliko Evropljani ostanu nepopustljivi, za Grčku će biti isplativije da i oni ostanu nepopustljivi, i dalje provocirajući da će “odraditi” Grexit i izaći iz evrozone. Drugim rečima rečeno: reforme Troike su toliko loše da ispada da je Grexit bolji. Oni, takođe, smatraju da će, ukoliko se dogodi Grexit, Evropljani izgubiti mnogo više od njih. U slučaju da Evrogrupa “uoči smisao” i popusti, grčka levica misli kako je bolje ostati i dalje nepopustljiv nego sprovoditi bolne reforme.

Dakle, onako kako sada razmišlja grčka levica, dominira stav tipa “Cipras mora da izdrži”, dok slogan “Merkelova mora da izdrži” dominira Evropom – da se Grci povinuju. Dakle, Grci ne smeju da popuste ni po koju cenu, niti da naprave ustupke. Znajući to, Evrozona će se povinovati, a ishod će biti polje u gornjem desnom uglu.

Odraz situacije ogleda se u tvrdokornijim gledištima u Berlinu:

D

To su oni koji misle kako je Grexit poželjan za ostale Evropljane, i da stoga treba dozvoliti Grcima da ostanu nepopustljivi u svom stavu – drugim rečima, nasankati ih na sopstvene pretnje: sačekati Grke da sami odrade ono što je, kako misle, najbolje za Evropljane. da skoče sebi u usta i zaista izađu iz evrozone. Jer, imati Grke u evrozoni prihvatljivo je jedino ukoliko su Grci spremni na potpuno sprovođenje reformi. Po ovom gledištu “evro-jastrebova”, Grci su ti koji bi najviše izgubili ako bi došlo do Grexita. Grci bi svojim izlaskom dobili jedino ukoliko bi znali da je Angela Merkel uzdrmana. Njihov je savet, dakle, više nego jasan: gospođa Merkel mora ostati čvrsta i nepokolebljiva, a Grci će se, u strahu od izlaska, povinovati Berlinu i Evrogrupi. Ovo je način na koji će najbolji od svih svetova rezultirati – polje u donjem levom uglu, gde se Grčka reformiše po nalozima Evrogrupe i ostaje u evrozoni.

Diksusije o tome kakav savet se može dati u vezi ovog zastoja može se svesti na sledeće: Ovo nije klasičan slučaj dileme zatvorenika, jer nijedna strana ne može imati koristi od Grexita – bez obzira šta druga strana bude učinila. Izazov se, dakle, jednostavno sastoji u tome da se iznađu ustupci koji bi doveli do postizanja dogovora.

Postoji iskušenje, posebno za inteligentne čitaoce FT, od gubljenja u detaljima, i da se od drveća ne vidi šuma, opasnost da ne uočimo širu sliku i krajnje posledice. Mi smo u drugom scenariju i opciji, jer je već i previše truda utrošeno u mozganju o tvrdnjama da li bi nemački ili grčki ustupci imali veću težinu. Ovim argumentima nikad kraja. Ono što je, pre svega, važno – onako kako na stvari gledaju Tony Barber na svom blogu i Martin Wolf u svojoj FT kolumni – jeste to da je Grexit više nego štetan ishod po obe strane, u poređenju s kojim je svaka druga opcija manje-više ista.

Neko bi, bilo ko, konačno trebalo da popusti.