Kina: kraj prodaje tradicionalnih vozila na fosilna goriva

Kina se pridružuje Francuskoj i Britaniji u najavi planova za okončanje prodaje benzinskih i dizel-motora.

Kinesko ministarstvo industrije razmatra vremenski rok za završetak proizvodnje i prodaje tradicionalnih vozila na fosilna goriva, uz promovisanje razvoja električne tehnologije, javili su državni mediji u nedelju 10. septembra, navodeći zvaničnika kabineta ministarstva industrije.

Izveštaji nisu dali nikakav ciljni datum, mada Peking povećava pritisak na proizvođače automobila kako bi ubrzao razvoj „strujaša“.

Kina, kao najveće auto-tržište po broju prodatih vozila, ovim najavljuje značajnije promene politike u oblasti globalne auto-industrije.

Zamenik ministra industrije, Sin Guobin (Xin Guobin), je u subotu na forumu posvećenom auto industriji izjavio da je njegovo ministarstvo započelo “istraživanje o formulisanju vremenskog okvira za zaustavljanje proizvodnje i prodaje vozila na  tradicionalne fosilne energente”, navodi novinska agencija Sinhua (Xinhua), kao i u tekstu glasila kineske Komunističke partije „Narodnom dnevniku“.

Francuska i Britanija su u julu najavile da će zaustaviti prodaju benzinskih i dizel motora do 2040. godine u sklopu napora za smanjenje zagađenja i emisije gasova staklene bašte (ugljenika), koji doprinose globalnom zagrevanju.

Komunistički lideri, takođe, žele da ograniče sve veće apetite koje Kina ima za uvezenu naftu, i stoga razmatraju koncept proizvodnje elektromobila kao obećavajuću industriju u kojoj njihova zemlja može, već u ranoj fazi globalnog razvoja, da zauzme vodeću ulogu.

Kina je prošle prošle godine nadmašila Sjedinjene Države kao najvećeg tržišta električnim automobilima. Prodaja kola na električnu energiju i benzinsko-električnih hibrida porasla je za 50 odsto u odnosu na 2015. godinu (na 336.000 vozila), ili 40 odsto svetske potražnje. Prodaja u SAD iznosila je 159.620.

Sinovo obraćanje ovim povodom, upriličeno u istočnom kineskom gradu Tjanđinu, nije dalo nikakve druge detalje o politici razvoja koncepta elektromobila i njihovoj budućoj proizvodnji, mada je navedeno kako Peking planira da “podigne razvoj i produkciju elektro-vozila na novi strateški nivo”.

Peking je podržao razvoj elektrovozila subvencijama vrednim milijarde dolara namenjenih R&D sektoru, istraživanju i finansijskom podsticanju budućih kupaca, ali takođe prelazeći i na tzv. „kvotni sistem“, koji će finansijsko opterećenje prebaciti sa države na same proizvođače automobila.

Prema predloženim kvotama, električna i hibridna elektro-benzinska vozila bi, u narednoj godini, trebalo da iznose osam procenata ukupne produkcije svakog proizvođača, 10 procenata u 2019. i 12 procenata u 2020. Auto-proizvođači koji ne ispune ovaj cilj mogli bi da otkupe viškove vozila od svojih konkurenata i na taj način nadomeste potrebnu kvotu.

Peking je naložio državnim kineskim energetskim kompanijama da ubrzaju instalaciju stanica za punjenje kako bi povećali privlačnost električnog koncepta.

Kineski proizvođač automobila BYD Auto, fabrika koja se bavi proizvodnjom auto-baterija u ime BYD Ltd., jeste najveći svetski proizvođač električnih vozila po broju prodatih jedinica. Ne samo što ova fabrika obezbeđuje akumulatore za hibridne elektro-benzinske limuzine (sedane) i SUV vozila u Kini, već ih prodaje evropskim taksi-službama koje rade isključivo sa potpuno električnim vozilima; BYD Auto, takođe, proizvodi i elektro-baterije za autobuse u Sjedinjenim Državama, Evropi i Latinskoj Americi, kao i za svoje, kinesko tržište.

Volvo automobili (Volvo Cars), koncern koji je u vlasništvu kineske kompanije Geely Holding Group, najavio je ove godine da u Kini planiraju proizvodnju električnih automobila namenjenih globalnoj prodaji, počev od 2019. godine.

General Motors Co., Volkswagen AG, Nissan Motor Co. i drugi auto-proizvođači najavili su da sa kineskim partnerima  pokreću, ili pak razmatraju zajednička ulaganja u razvoj i proizvodnju električnih vozila na teritoriji Kine, prenosi japanski Asahi Shimbun, i američka agencija Asošijeted pres.

Kina će uskoro, kako ocenjuju stručnjaci,  suvereno vladati svetskom  auto-industrijom, dok će se proizvodnja “dizelaša” veoma brzo ugasiti.

Jedna studija, sprovedena među izvršnim direktorima automobilskog sektora u 42 zemlje širom sveta pokazuje njihovo uverenje da će do 2030.  samo pet odsto vozila biti proizvedeno na teritoriji Zapadne Evrope. Izgleda da će se, po svemu sudeći, proizvodnja vozila na dizel prilično brzo ugasiti.

Procesi poput globalizacije, kao i pojave Kine koja nastupa kao najznačajnije tržište za prodaju motornih vozila, doveli su do dramatičnog nivoa zavisnosti nekih evropskih auto-proizvođača od „kineskog faktora“.

Prema istraživanju koje je sprovela agencija KPMG, i u kojem je svoje učešće uzelo 953 direktora iz auto-industrije u 42 zemlje, pokazuje snažnu uverenost da će Kinezi, u narednih petnaestak godina, potpuno zavladati svetskom automobilskom industrijom.

Čak dve trećine ispitanika smatra kako će do 2030. godine svega pet odsto automobila izaći iz fabrika u Zapadnoj Evropi, što bi u apsolutnim iznosima predstavljalo pad proizvodnje sa sadašnjih 13,1 miliona na 5,4 miliona godišnje do 2030.

Čak 76 odsto ispitanih rukovodilaca i donosilaca odluka u auto-industriji prognozira da će se u Kini do 2030. prodavati 40% svih automobila na svetu. Predviđanja, takođe, pokazuju da će do 2030. prodaja automobila u ovoj zemlji biti povećana za deset miliona, to jest na 33 miliona vozila, iako će njihovo učešće na globalnom tržištu ostati na oko trideset odsto.

Direktori koji su učestvovali u anketi agencije KPMG su, odgovarajući na pitanje koji su to „igrači“ koji bi mogli povećati svoj udeo u globalnom tržišnom kolaču, najviše poverenja ukazali nemačkoj fabrici BMW (njih 58% veruje da će ovaj auto-koncern povećati svoje učešće na globalnom tržištu), pa će tako smeniti Tojotu, koja je trenutno  na prvom mestu.

Pionir u razvoju električnih automobila, “Tesla”, napredovao je za tri mesta u odnosu na prošlu godinu, dok nemački Folksvagen, rastrzan skandalom “Dizelgejt” nije uspeo da se uvrsti u prva tri. Dajmler je zabeležio najveći skok: sa 16. pozicije na kojoj se nalazio u prošloj 2016. skočio je na treće mesto u ovoj godini, s obzirom da je 52% ispitanika ubeđeno kako će ovaj proizvođač povećati svoje tržišno učešće.

Prošle godine je, sa aspekta regulacije i donošenja novih propisa tj „pravila igre“, najznačajnija tema među proizvođačima vozila bila dizel tehnologija.

Više od 50% anketiranih rukovodilaca prognoziralo je da će prva tradicionalna tehnologija proizvodnje automobila koja će nestati iz proizvodnih hala biti dizel motori.

Ovo je poprilično alarmantna projekcija za neke regione i auto-proizvođače, kao npr. indijske automobilske kompanije i samu Indiju, u kojoj je udeo indijskih dizelaša na tržištu veći od 60 odsto. Ove se promene, međutim, neće dogoditi preko noći, imajući u vidu da je u nekim segmentima auto-industrije – kao što je proizvodnja motora za velike kamione – dizel i dalje najizglednija konkurentna opcija.

Motori sa unutrašnjim sagorevanjem (ICE) će još dugo igrati važnu ulogu. I mada je trend redukcije prisustva motora s unutrašnjim sagorevanjem daleko ispod veoma aktuelnog trenda auto-elektrifikacije, proizvođači vozila i motora insistiraju na krucijelnoj važnosti koju bi mogla imati evolucija ICE motora. To bi značilo da proizvođači na globalnom nivou prihvataju da će revolucionarni koncept električnih vozila zahtevati još dodatnog vremena za njihovu primenu, kao i da ih je poprilično teško integrisati u već postojeće proizvodne i eksploatacione platforme.

Uzimajući ove faktore u obzir, postavlja se pitanje: kako bi 2023. godine, zapravo, moglo izgledati tržište inovativnim pogonskim tehnologijama?

Ukoliko bi dalji razvoj novih koncepata pogona bio uslovljen isključivo potražnjom, udeo električnih automobila bi mogao da poraste sa 4% u 2016. na svega sedam odsto u 2023. godini. Međutim, ukoliko se u obzir uzmu snažni trendovi koje bi na globalno tržište mogli imati zahtevi i uzus za smanjenjem emisije ugljen-dioksida u atmosferu – i ukoliko se cela stvar solidarno i jedinstveno „pogura“ iz vrhovnih struktura najmoćnijih zemalja sveta – prognozira se da bi razvoj novih pogonskih koncepata mogao biti daleko revolucionarniji, kao da bi učešće elektro-automobila mogao da do 2023. dostigne 30%. U tom slučaju, prvi put u istoriji bi se značajno redukovao broj proizvedenih vozila na pogon s unutrašnjim sagorevanjem.

Jedno od najznačajnijih, ako ne i ključno pitanje, glasi: kako izgraditi toliku infrastrukturu za lako i pristupačno punjenje auto-baterija – što je razlog zbog kojeg većina ispitanih direktora iz auto-sektora gaji uverenje da ova tehnologija neće uspeti.

Uspešno rešavanje problema prelaska većih razdaljina, uz gradnju gigantskih mreža za punjenje akumulatora trebalo bi da podstaknu dalji razvoj koncepta automobila na električnu energiju.

Kompanija Tesla Motors je u ovoj oblasti, sa svojom mrežom super-punjača, učinio da automobili ovog proizvođača budu nezavisni (s jednim punjenjem, iako u strogo kontrolisanim uslovima, Teslini agregati prelazili su i preko 1000km vožnje), unoseći na taj način istinsku revoluciju u auto-industriju.

Mreža super-punjača se prošle godine sastojala od 734 punkta za „dolivanje struje“, od kojih se 340 nalazi na severnoameričkom kontinentu.

Pored drastičnog povećanja broja punjača, neophodno je pomenuti i sve propratne napore koje je osoblje „Tesle“ uložilo kako bi postiglo da njihova mreža bude dostupna velikom broju korisnika – ova se kompanija, za razliku od svojih rivala, nije fokusirala isključivo na gradove i urbane sredine, već je  pokrivenost elektropunjačima razvijala na nacionalnom nivou.

Bavarski auto-gigant BMW se i dalje smatra vodećim proizvođačem u oblasti električnih vozila (u šta je uvereno 16 odsto ispitanih rukovodilaca), dok je „Tesla Motors“, poredeći s prethodnim istraživanjem, postigao veliki skok, na drugo mesto, pa je sa aktuelnih 14% glasova u njegovu korist najjači igrač sa najviše šansi za lidersku poziciju u industriji električnih vozila.

Interesantno je i to da su anketirani direktori iz oblasti auto-industrije značajno redukovali svoje poverenje u električna vozila koja proizvodi Tojota. Naime, broj korporativnih lidera koji su glasali za ovog japanskog proizvođača – a koji je prošle 2016. godine zauzimao laskavu treću poziciju – pao je sa 14 odsto u prošloj na svega 7% u ovoj godini.

Kineske investicije u EU: nebu pod oblake

 

U početku, reforme Denga Sjaopinga (Deng Xiaoping), kao i njegova politika otvaranja Kine prema svetu bili su podstaknuti normalizacijom američko-kineskih odnosa. Tokom 80-ih godina prošlog stoleća, trgovina i investicije između Kine i Evrope su se, takođe, vinule nebu pod oblake.

Danas, Evropa je ta – a ne Sjedinjene Države – koja je Pekingu najvažniji partner u naučno-tehnološkom razvoju i investicijama.

03Tokom poslednje tri decenije, evropske multinacionalne kompanije smeštene u Kini sprovode ogromna bilateralna ulaganja; ona su  značajno doprinela obostranom ekonomskom razvoju – kako Kine tako i Evropske unije.

Tokom 2014. godine, kineske su se investicije u EU skoro utrostručile dok je bilateralna trgovina premašila 615 milijardi američkih dolara. Istovremeno, oko šest miliona “poslovnih putnika putovalo je na relaciji EU – Kina. Ali, ovo je, kako je izričito navedeno, samo početak.

Kineske investicije u Evropi

Čak i pre krize 2008, ovi su novčani tokovi rasli zadivljujućom stopom, utrostručivši se sa manje od milijardu dolara godišnje u periodu 2004-2008 na oko tri milijarde u periodu 2009-2010.

Kako je kriza u evrozoni uzimala maha, kineske su se investicije ponovo uvećavale i to trostruko: na 10 milijardi dolara tokom 2011. godine, dok su tokom 2014, kineski investitori udvostručili svoj novac u Evropi, na rekordnih 18 milijardi dolara.

07Kineski kapital doslovce je poplavio glavne pokretačke ekonomije EU: od britanskog tržišta nekretninama, preko investicija u razvoj nemačkih naprednih tehnologija, do francuske industrije i italijanskog energetskog sektora.

Velika Britanija je destinacija br.1 za kineske investicije koje su britansku ekonomiju “ojačale” 5,1 milijardi dolara svežeg novca. Iza Britanaca su Italijani, koji su velikodušno “dopustili” da 3,5 milijarde dolara iz Kine bude uloženo u Apeninsko poluostrvo. Što se tiče strukture ulaganja, kineski kapital kreće se od prirodnih resursa i trgovine ka širokom spektru industrija i kupoprodaje imovine i kompanija širom Evrope.

Na fiskalno konzervativnom severu Evrope, kineski investitori fokusirani su na napredne tehnologije i inovacije. Na bolesnom jugu Evrope, interes kineskih investitora povećan je u domenu privatizacije, naročito u Portugalu, Grčkoj, Italiji i Španiji. U Centralnoj i Istočnoj Evropi, Kina je razvila svoj novi Put svile, koji u Evropi ide od grčkih luka, preko Balkana, sve do vodećih evropskih privreda.

Gledano prema globalnim standardima, nivo kineskih investicija je i dalje relativno nizak, mada je zadnjih godina prisutan snažan trend praktične realizacije kineskih finansijskih potencijala u Evropi.

05

Evropska centralna banka i evro

Trenutak promene dogodio se kada je 2014. evro počeo da pada, da bi odluka ECB-a o kvantitativnom popuštanju krajem januara te godine drastično promenila status kvo.

U prvoj polovini 2014. godine, evro je i dalje bio iznad 1,30 američka dolara. Ali, kada je američki dolar sredinom leta 2014. započeo svoj uspon, evro je, uporedo s ovim trendom, započeo svoj pad. Sve donedavno je taj trend takođe bio podstican kvantitativnim popuštanjem koje je sprovodila Evropska centralna banka (ECB), kao i rastom zabrinutosti zbog grčkog duga i problematičnog bankarskog sektora Španije.

Usled simbioze između kineskog juana i američkog dolara, evro je pretrpeo sličnu eroziju svoje vrednosti u odnosu na juan.

06U maju 2014. godine, evro je i dalje vredeo više od 8.50 juana. Ali, nakon što je ECB prihvatila svoju novu politiku kvantitativnog popuštanja (QE), juan je ojačao u odnosu na evro (6,57 juana za evro) – padajući za gotovo 25 procenata u jedva godinu dana.

Slabljenje evra i kineske investicije u Evropi dešavali su se usred jagme i otimačine ko će prvi s Kinom potpisati regionalne sporazume o slobodnoj trgovini – uključujući i Vašington, koji je sa svoje strane požurivao Evropljane da što pre i pošto-poto potpišu sporazum o Transpacifičkom partnerstvu (TPP) sa SAD.

Ovi sporazumi su intenzivirali napore za uspostavljanjem investicionog pakta Kina-EU, uprkos nizu trgovinskih sporova.

Početkom 2014, Kina i EU su imale prvu rundu razgovora o sklapanju ovog pakta. Za Brisel, ovaj sporazum osigurava da Evropa zadobije dugoročnu stabilnu poziciju na kineskom tržištu. Za Peking, sve se vrti oko ubrzavanja tako potrebnog privrednog rasta, unapređenja ljudskog kapitala i podrške tekućim reformama.

04

Osnovni scenario

S obzirom da sva glavna tržišta očekuju da će FED povećavati svoju referentnu kamatnu stopu i u narednim mesecima, Evropska centralna banka će zadržati svoju stopu blizu nule i nastaviti kvantitativno popuštanje, dok će juan verovatno nastaviti da jača prema evru.

Po ovom osnovnom scenariju, kineske investicije u Evropi će najverovatnije jačati i širiti se.

Postoje, takođe, i negativni scenariji, po kojima bi moglo doći do zaustavljanja ili usporavanja kineskih direktnih investicija u Evropi na kratki rok, recimo u slučaju izlaska Grčke iz evrozone.

Ali, na dugi rok, kineske investicije došle su u Evropu da bi u njoj ostale.

 

Dan Steinbock, EU Observer

Doktor Den Steinbok (Dan Steinbock), direktor istraživačkog programa u Kineskoj školi za međunarodno poslovanje u Indiji, i Američkog instituta (SAD), kao i gostujući saradnik Šangajskog instituta za međunarodne studije (Kina) i EU Centra (Singapur).

 

 

 

Idealni preduzetnik: večita glad za postignućima

Kada osvojite Super Bowl, u životu ili u poslu, više ga nikada nećete ponovo osvojiti ukoliko se odmah ne budete vratili treningu – morate ostati “gladni” za uspehom ili da sebe sistematski “izgladnjujete” – bilo da pobeđujete ili gubite, bilo da uspevate ili ne. Bilo da Panteri ili Broncosi osvoje ovogodišnji Super Bowl – ako bi prestali s vežbanjem i radom na sebi, nikada ga neće ponovo osvojiti. Uspeh zahteva stalnu usredređenost i posvećenost, i prvog trenutka kad prekinete svoj lov na uspeh i postignuća, ona će vam postati nedohvatljiva. Kreiranju uspeha morate pristupiti kao neizbežnoj obavezi, kao misiji tipa “uradi pravu stvar ili si gotov”, kao željni i žedni novih postignuća – zadobijte mentalitet gladnog psa koji juri kamion s mesom, da se tako izrazim. Zato preduzetnik ne može biti svako, piše Grant Kardon za poslovni magazin Entrepreneur.

Vaši klijenti spoznaju da vas nagoni upravo takva “preduzetnička glad”. I, takođe, ne ponašate se kao da vam njihov biznis nije potreban. Postoji jedna stara izreka koja kaže da si ono što misliš da jesi: i u poslovanju ima i te kako blefiranja koje se može isplatiti! Otuda veoma često čujemo da uspešni poslovni ljudi, koji tek što su postigli svoj prvi veliki uspeh ili prikupili prvi million dolara kažu “fake it ’til you make it”. Verujete u sebe i svoje sposobnosti, čak i onda kada niste baš 100% sigurni da ih posedujete. Vaši poslovni partneri će to osetiti, i stvari će krenuti u tako željenom pravcu.

E, pa – ovo je fatalna logika! Ukoliko želite pravi preduzetnički uspeh, lažna samouverenost može vam lako doći glave već na prvom koraku. Umesto toga, umesto vere bez pokrića, bolje je voditi se uzrečicom “radite kao da ste večito gladni, kako biste obezbedili da u gladi ne skončate”.

Izazivam vas da koliko još danas uradite dve stvari:

1. Obavezno promenite mentalitet

Niko ne voli ljude koji se ponašaju kao da su bolji od drugih pa se zato nikada ne ponašajte kao da vam za vaš posao nisu potrebni ostali. Da vam njihov posao odista i ne treba – ni vi ne biste bili u svom poslu. Svako ceni onoga ko pomera granice i zaista pokazuje drugima da on ili ona želi, da ceni i da mu/joj je potreban kontakt i saradnja sa poslovima i poslovanjem drugih. Upamtite da nikada neće stvoriti snažan, solventan, prosperitetan i finansijski izdašan posao ukoliko imate arogantan stav.

Tokom gotovo svakog seminara o preduzetničkom ponašanju u biznisu, neko mi priđe i kaže kako se “boji da u očima ostalih može izgledati kao slabost to što se ponašam kao da posao želim isuviše mnogo”. Moj odgovor na to je uvek isti: “Najveća greška koju možete načiniti bila bi samo ukoliko se ne biste ponašali upravo tako: kao da ste gladni za biznis!” Budimo realni: vama će klijenti uvek nedostajati više nego vi njima, i tako je u svakoj zdravoj privredi i ekonomiji. Kada biste imali stav da ste vi njima potrebniji nego oni vama, uvek ćete pogrešiti; stoga, tretirajte svoje kupce kao da su vredniji od vas i vaše kompanije – zato što i jesu.

Svaki trenutak svakog dana ponašajte se kao da vam život zavisi od svakog, pa i najmanjeg, posla. A ako nekome treba da kažete kako ga zaista želite za svoj posao – pa, onda, to verovatno znači da se ne ponašate kao da ste dovoljno gladni. Ponašati se gladno za poslom i biznisom znači da ste agresivno ambiciozni i konkurentni. Možda ovakav motiv proizlazi iz potrebe da se prevaziđe siromaštvo ili neki nekadašnji porazi, a možda je to zato što je vaša želja za uspehom tako velika i snažna. Bez obzira na položaj u životu, ukoliko zaista želite da ostanete na vrhu, morate biti spremni da uradite sve što je potrebno kako biste dobili još, i uvek još više sklopljenih poslova – kako u dobrim tako i u lošim vremenima.

2. Preduzmite radikalnu i sveobuhvatnu akciju

Ono što ste radili i uradili prošle godine na znači ama baš ništa za tržište i poslove danas. Istorija obiluje kompanijama koje su bile broj jedan u svojoj oblasti, ali koje danas postoje samo među koricama knjiga. Sears i Kmart su dva savršena primera ovakvih nekada šampionskih firmi. Obe su u jednom trenutku dominirale u svojim poslovima, ali ih je njihova arogancija koštala te tako teško stečene čelne pozicije – a sada se na tržištu bore za opstanak.

Svo vreme, energiju, kreativnost i resurse trošite na unapređenje svojih postavljenih ciljeva, nastojeći da se odvojite od ostalih iz “čopora”, i to toliko da budete u stanju da oduzmete posao vašoj konkurenciji. “Stvarni svet biznisa jeste najbrutalnije bojno polje na svetu; taj svet neće tolerisati sujetu ili ljude koji žive u prošlosti. Kupci ne cene izgovore, kašnjenja, razloge, rejtinge, jučerašnjicu, poziciju; oni samo vrednuju rezultate. Ako već odista želite da kreirate svoj profit, morate znati sa čim se suočavate i po koju cenu. Morate biti spremni da uradite ono što drugi neće učiniti – pa čak i preduzeti korake koje bi neko možda smatrao “nerazumnim” na nivou aktivnosti koje se vašem okruženju mogu učiniti “opsesivnim”.

Svako odsustvo napora verovatno da proizlazi usled nedostatka svesti, obilja arogancije kojom vrcate, ili kombinacijom ta dva. Budite korisni drugima, ljubazni, pristupačni, skromni, a sada – više nego ikada – spremni da idete uvek korak dalje.

Nadmašujte bilo koje i bilo čija očekivanja, ponašajte se kao da zaista želite nečiji biznis – i uradite sve što je u vašoj moći da ga zadobijete. Ako klijentima pružate prave i opipljive dokaze zbog kojih im se baš sviđate, onda pokazujte i autentičnu, neizveštačenu spremnost da učinite nešto za njih, dosledno im priskačite u pomoć, i – ne odustajte – tek tada će oni zaželeti da s vama posluju stalno, bez obzira na to o kakvom je poslu reč. Zapamtite da je jedini način za povećanje poslovnih kontakata povećavanje broja ljudi kojima se obraćate a onda “pojačavati” razloge zbog kojih bi trebalo da nađu vremena i za vas.

Lično, svaki put kad neko s kim sarađujem u poslu pokazuje stalnu glad i želju da učini sve što je u ljudskoj moći kako bi mi pomogao, pronalazim svaki mogući razlog i opravdanje da njega ili nju podržavam. Držim se takve osobe, dokle god on ili ona pokazuju tu vrstu “gladi”, a ne mislim da sam u tome jedinstven. Većina ljudi upravo želi da bude zbrinuto na taj način, da se na njih obrati pažnja, jer i oni žude za ovakvom vrstom usluge, a to je upravo ono što nedostaje u našoj kulturi.

Morate pokazati veliku zahvalnost za svaku priliku koju dobijate. Budite spremni da se sagnete, da uzmaknete nazad ili postrance, čak i da stojite na rukama ako je potrebno – kako bi ljudi znali da ćete učiniti sve što je potrebno kako biste uspešno održavali svoje poslovanje. Ne dozvolite da vam jučerašnji uspesi uliju lažan osećaj sigurnosti ili osećaj kako vam danas ili sutra uspeh nije potreban. Usredsredite pažnju na budućnost – kako biste jednu takvu zaista i stvorili.

Uvek, uvek, uvek pokazujte svoju glad i želju da razvijate svoje poslovanje tako što ćete pokazati koliko ste sposobni da budete na usluzi drugima, svakodnevno zainteresovani za svoje klijente. Krećite se napred nemilosrdno i činite svo što je moguće (etički i profesionalno, naravno) u cilju pridobijanja novih poslovnih ponuda. Budite gladni!

 

Grant Cardone, The Entrepreneur

Kako voditi kompaniju bez šefova?

Možda ste čuli za eksperiment sa nehijerarhijskim menadžmentom pod imenom „Holakratija“ (Holacracy, termin koji označava celinu kao deo veće celine) koji se sprovodi u online kompaniji za prodaju obuće na malo Zappos, o kojem je u maju za Wall Street Journal pisao ekonomski novinar Justin Fox.

01

Početkom tog meseca oko 14% zaposlenih ili njih 210 od oko 1500 odlučilo je da napusti Zappos jer “Holakratija nije za njih“.

Tony Hsieh, izvršni direktor kompanije ponudio im je tromesečnu otpremninu a u memou iz marta meseca je na 4700 karaktera napisao zaposlenima da „kompanija nedovoljno brzo napreduje ka samoupravljanju“. On je ponudio zaposlenima da uzmu otpremnine ukoliko se ne slažu sa novim konceptom upravljanja, što je nazvao „pokušajem da se ubrza proces prelaska na novi menadžment“.

Holakratija je zamisao bivšeg preduzetnika u oblasti softvera Briana Robertsona, koji sada “sprovodi novi ustav” i poslovne zakone u firmi, obavljajući dužnost “portparola Holakratije” i predstavljajući “glavnu sponu između ljudi i partnerstava “, radeći kao “arhitekta kompenzacije”. Uz to, Robertson nosi još oko 20 drugih titula vezanih za koncept konsultantske firme HolacracyOne, čiji je kofinansijer, propagirajući ovaj novi način menadžmenta. Holakratija, odnosno “nehijerarhijski” pristup upravljanju biznisom je već unekoliko zaživeo, i to mahom među start-up kompanijama koje uglavnom imaju samo po nekoliko zaposlenih. Holakratski sistem poslovanja je, stoga, idealan za preduzeća koja tek započinju svoj život.

Ime Holacracy izvedeno je od termina “holon” pisca Artura Kestlera (Arthur Koestler), kojim se označava celina koja je deo veće celine, ali Robertson kaže da je njegov pristup manje zasnovan na nekoj filozofskoj postavci a više proizvod grešaka i pokušaja u menadžmentu. U Zapposu će eksperiment biti nastavljen, kao i u platformi za objavljivanje tekstova Medium, u kancelariji glavnog sekretara za informisanje države Vašington i u 300 drugih organizacija. Robertson je upravo napisao jedan veoma interesantan i jasan izveštaj o tome šta je, zapravo, Holakratija, pod nazivom “Možete li da verujete u ovo? – Holakratija” Justin Fox je razgovarao s njim prošle nedelje u Njujorku, a ono što sledi je nešto doteran transkript razgovora.

JF: Zašto nam je potreban novi način upravljanja organizacijama?

BR: Ako razmišljate o načinu na koji se formama danas upravlja, vidite da je tu reč o malom feudalnom carstvu. Imate kraljeve, lordove, seljake i kmetove. U našim društvima smo videli prelazak sa upravljanja sa vrha naniže, od feudalnog sistema i diktatura, na nove sisteme koji se zasnivaju na slobodi ljudi da sprovode svoje individualne ciljeve unutar nekog zadatog okvira pravila, međupovezanosti i održavanja reda. Želim da vidim iste te prednosti koje smo osetili u društvu, na nivou organizacija.

tony-hseih-zappos_2Tony Hseih, pokretački duh kompanije Zappos

JF: Ali, korporacije se vrlo često hvale time da je u njima upravljanje znatno efikasnije i brže nego u vladama jer mogu brzo da promene pravac kada je to potrebno.

BR: Ja ne kažem da je hijerarhijski menadžment loš u tome. Samo želim da znam šta je bolje. U našem društvu, do inovacija dolazi kada vlada ustanovi izvestan okvir u okviru koga se ljudi samoorganizuju. Inovacije ne dolaze od donjeg nivoa birokratije. One dolaze od pojedinačnih aktera unutar sistema u okviru koga su oni slobodni da se bave čime god žele a što na lokalnom nivou ima smisla.

JF: Dakle šta vi mislite kako je najbolje organizovati taj okvir upravljanja u biznisu?

BR: To je pitanje koje smo istraživali kada smo smislili Holacracy. Holacracy se ponekad pogrešno shvata kao bilo koji sistem koji nema menadžera. Ne, to nije to. To je specifičan sistem koji zamenjuje hijerarhijsko upravljanje različitim okvirnim pravilima o tome na koji način možemo da radimo zajedno. Naš najbolji odgovor na to pitanje smo dali u “Ustavu Holacracy”. To je nešto što se samo po sebi razvija. To je open source sistem.

JF: To zvuči kao da počinjete sa mnogo sastanaka na samom početku da bi ste izbegli kasnije sastajanje?

BR: Postoji element toga. Za mene je stavljanje fokusa na to da se ovim metodom smanjuje broj sastanaka u kompanijama – promašena poenta. Ono što mi želimo je da svaki minut na sastanku, koliko god da ih ima, bude najproduktivniji minut koji bi ste mogli imati u tom trenutku. Ako to nije slučaj, onda idite i bavite se nečim drugim.

Vrlo često prisustvujemo sastancima na kojima ljudi žele da pokupe neku dobru informaciju i da stignu do konsenzusa oko toga šta je najbolje preduzeti u narednom periodu. To je znak da postoji nejasnoća u vezi sa tim ko može da donese odluku.

Holakratija se ponekad brka sa sistemom zasnovanim na pronalaženju konsenzusa, ali on to nije. Sastanci se koriste samo za definisanje ovlašćenja i granice. Slično kao u društvu, gde morate da dođete do konsenzusa sa susedima svaki put kada biste od svog suseda želeli da pozajmite njegova kola i negde ih odvezete. Ako želite da učinite takvo šta, potrebna vam je dozvola. Postoje granice. Holakratija predstavlja isti takav sistem samo u preduzeću. Sastanci postoje da se razjasne te granice – šta je vaše i „vaš reon“, da time rukovodite. Onda više ne moramo da se sastajemo kako bismo to nanovo utvrđivali, ne treba nam da ponovo stižemo do konsenzusa u vezi s tim, jer je već ustanovljeno da možete dobiti onoliko podrške ili sredstava koliko vam treba i voditi proces za koji ste zaduženi. Tačno znate šta je imovina vašeg suseda, i ukoliko želite da je za nešto koristite – morate prvo da se uverite da je on s tim saglasan.

Pogon kompanije Zappos u Kentakiju, SAD

JF: U kompaniji organizovanoj po holakratskom sistemu, osoba ranije poznata kao CEO tj. generalni direktor bi ubedljivo mogla imati ogroman autoritet da promeni smer poslovanja organizacije.

BR: Apsolutno, naravno da može. Oni takođe imaju i limite svojih ovlašćenja. U tome je ovaj pristup interesantan jer drugi takođe imaju dosta ovlašćenja. U mojoj kompaniji ja znam da ima puno slobode da uradim ono što mislim da bi bilo korisno, ali istovremeno znam kada mi je potrebna dozvola nekog drugog za neku od takvih odluka. Ja sam osnivač kompanije, ali kada želim da napravim promene na našem sajtu, znam da je naš menadžer sajta taj koji ima ovlašćenje da to uradi. Ne mogu da mu kažem da nešto mora da uradi. Moram nešto da mu predložim na isti način na koji bih to predložio svom šefu. Vebsajt je njegova oblast i on ga kontroliše u okviru svog domena rada.

JF: Ako želite promene na sajtu svoje kompanije, a ne možete da u to ubedite svog menadžera sajta, kako ćete rešiti taj sukob?

BR: Prva linija odbrane je da jednostavno odem do njega i porazgovaram s njim i predložim mu to što hoću. Dakle samo pokušavam da ubedim kolegu da je ono što sam zamislio dobra ideja i mi o tome diskutujemo. Moja sledeća linija odbrane je da idem na ono što se zove sastanak uprave, i mislim o tome šta treba da očekujem od tog sastanka. Ne konkretna odluka, već obrazac, njihova očekivanja. Možda želim da budem glasnogovornik kompanije, i želim od menadžera vebsajta da mi omogući prostor na istom, na kojem ću moći da delim svoje prezentacije. On i dalje ima autonomiju da smisli kako to treba uraditi, ali u tom procesu upravljanja neko od njegovih kolega može takođe da predloži šta očekuje od menadžera vebsajta. On ima glas u tom procesu, i to je neka vrsta finog načina da se naša sukobljena mišljenja pomire.

JF: Šta ako postoji neko ko jednostavno ne radi dobro svoj posao?

BR: Neko mora da kaže nekom drugom da se jednostavno ne uklapa u ulogu koju zauzima u organizaciji. Ta potreba neće nestati nekom magijom, samo zato što ste primenili naš model. Dakle, postoji još jedna uloga a to je da se pazi na učinke na svim radnim mestima. Ono što naš pristup razlikuje od sadašnjih je da neko ko ima tu ulogu ne može da mikromenadžuje i da tim osobama kaže šta treba da rade, ali ima pravo da nađe osobu za tu poziciju i da napravi promenu, ako je to potrebno.

Ono što je takođe malo drugačije je da ljudi kojima je poverena ova uloga ne mogu otpustiti tu osobu, jer u našem pristupu ljudi mogu zauzimati mnoge pozicije. Ja, na primer, u našoj kompaniji obavljam nekih 20-tak poslova, i ako bi me neko oslobodio jedne od tih uloga bio bih mu veoma zahvalan, zar ne? Možda sam ja totalno pogrešan izbor za neku od tih uloga, a istovremeno savršen izbor za preostalih 19.

JF: Holakratija je nastala iz eksperimenta koji ste sprovodili u vašoj prethodnoj kompaniji, zar ne?

BR: Da, bila je to softverska firma koju sam osnovao baš zahvaljujući tome što sam osećao potrebu da pronađem bolji način upravljanja.

JF: Šta ste tamo otkrili i mislili da će super funkcionisati, da bi se kasnije ispostavilo da je ta ideja bila greška?

BR: Mnoge ideje koje sam imao nisu dobro funkcionisale. Na primer, želeli smo da budemo sigurni da, ako bilo ko bilo gde u kompaniji ima neku dobru ideju, da možemo da je integrišemo u rad kompanije. Mislili smo, znate, da što većem broju ljudi damo glas u gotovo svemu što radimo sa kompanijom. To je bila katastrofa. To je proizvelo mnogo sastanaka, mnogo neprijatnih sastanaka, pokazivanja ega. To je bio ludilo.

Pokušali smo sa mnogo manje šematske strukture, kao što to danas rade brojne start-up kompanije. U veoma malim preduzećima, to do izvesne granice može da funkcioniše, ali vrlo brzo se pojavljuje neka politička struktura koja, onda, počinje da ostvaruje moć i posle je to jako teško promeniti. U takvom slučaju je osnivaču, generalnom direktoru mnogo bolje da jednostavno dođe i kontroliše i nadgleda sve, ali to s druge strane otežava da posao raste i da se biznis uvećava.

Shvatili smo da odsustvo struktura nije odgovor, isto kao što ni birokratske strukture koje smo ostavili za sobom nisu rešenje. Holakratija je, zapravo, više strukturisana od tipičnog hijerarhijskog upravljanja. Radi se samo o drugačijoj vrsti strukture, koja vam daje mnogo više jasnoće o tome ko donosi odluke i ko šta radi.

02

JF: Da li je Zappos najveća organizacija koja sprovodi ovaj eksperiment?

BR: Oni su najveća organizacija koja taj koncept sprovodi, od vrha do dna.

JF: Oni privlače mnogo pažnje, i očigledno je reč o bolnom procesu. Kada ga gledate spolja, ili čitate veliki tekst u Wall Street Journal-u, da li ste iznenađeni ili je vaša reakcija u stilu, “pa, momci, šta ste drugo očekivali?”

BR: Da, delom je tako – pitam se “a šta ste očekivali”? To je velika promena. To nije nešto što ćete da ostvarite u roku od nekoliko meseci. To je višegodišnji proces. Ali to što piše da ljudi odlaze iz Zappos-a jer su digli ruke jednostavno nije tačno. Zappos je svesno rekao svim zaposlenima: ako niste 100% za ovo onda idite, i daćemo vam zaista dobru otpremninu ako odmah odete. Broj ljudi koji su napustili Zappos se verovatno ne razlikuje od bilo kojeg slučaja velike reorganizacije, samo što je tamo taj proces odlazaka potrajao godinu ili dve pošto su ti ljudi davali otpor promenama. Ono što je Zappos uradio je da svi koji to hoće odustanu odmah i budu vrlo bogato isplaćeni.

JF: Imamo čitav niz slučajeva gde su uspešne softverske kompanije izgrađene zahvaljujući harizmatičnim liderima, kako se holokratija uklapa sa tim?

BR: Mnoge kompanije usvojile su holakratski princip direktno pošto su napravile takav veliki uspeh. Tony je snažan harizmatični lider u Zapposu. Polovina tekstova o Zapposu je o njegovoj ličnosti i kulturi rada koju je izgradio na tim temeljima. Zappos je bila neverovatna, fantastična kompanija i to dosta pre nego što je naš pristup u njoj primenjen.

Kada je Toni prvi put otkrio ovaj naš pristup, on je već sam tragao za nekim novim pristupom koji bi osnažio samoupravljanje, i od Zapposa napravio nešto više nalik na gradsku strukturu gde produktivnost raste uporedo sa uvećavanjem kompanije – nasuprot kompanijama kojima, kako postaju sve veće, produktivnost opada a birokratija raste. Tony je već znao da je to jedino što bi mogao da uradi kao „herojski lider“ koji na vrhu kompanije vuče sve konce.

JF: Šta se desilo sa vama i vašom karijerom kad vam je sinulo “bam, moram to da uradim?”

BR: Jedna avio-kompanija u kojoj sam radio dobila je nagradu kao najbolje srednje preduzeće za rad, u Americi, i ja sam shvatio da ne volim da radim tamo. Mada to nije potpuno tačno – voleo sam. Kompanija je imala fenomenalne pogodnosti, odličnu unutrašnju kulturu, sve stvari koje očekujete od kompanije koja pobeđuje na takvom takmičenju. Ipak, čak i sa svime što sam imao, osećao sam da ne mogu da iskoristim sve svoje talente. Želeo sam da budem kreativan i doprinosim kompaniji, ali sam morao da udovoljavam svojim šefovima i da se bavim politikom, da bih uspevao nešto da proguram u kompaniji jer je sve bilo pomalo okoštalo.

To je bila jedna od stvari. Imao sam i jedno drugo, prethodno iskustvo koje je za mene postalo važna metafora. Ja sam pilot, i kada sam kao učenik leteo na jednom avionu dogodilo mi se da je zatreperilo svetlo koje pokazuje nisku voltažu u avionu – struja je počela da nestaje. Ali, pošto su svi ostali instrumenti pokazivali da je sve u redu, ja sam to svetlo ignorisao i zamalo nisam srušio avion. Shvatio sam da svetlo koje pokazuje nisku voltažu nije povezano ni sa jednim drugim senzorom, odnosno da njihove informacije nisu povezane. Kada se pojavimo u preduzećima, mi postajemo senzori, instrumenti. Ako ne možemo da koristimo ono što osećamo, ili ako jedna osoba koja oseća da nešto nije u redu nema načina da sa tim osećajem nešto uradi, rizikujemo da naša organizacija propadne. Dakle, za mene je upravo to bio taj glavni pokretač koji me je naterao da razmislim o tome kako možemo stvoriti kompaniju u kojoj svako, bilo gde u organizaciji, ko oseća da nešto treba poboljšati, zaista može to i da dela u tom pravcu, pokrećući neku promenu koja je smislena, bez prepreka na tom putu.

Amazon je 2009. kupio Zappos, ali je kompaniji dozvolio veliku autonomiju.