Najveća ekonomija Evrope s pravom je zabrinuta da je digitalizacija pretnja njenom liderskom mestu u industriji, piše londonski nedeljnik The Economist
Od kada je osnovana 1923. godine, kompanija Trumpf, u porodičnom vlasništvu sa sedištem u blizini Štutgarta, imala je jedan glavni zadatak: da proizvodi stvari koje proizvode stvari. Počelo je sa motorizovanim ručnim makazama i drugim alatima za obradu limova. Zatim je Trumpf izmislio CNC mašine i bio među prvima koji su počeli da koriste laser za sečenje metala. To je vrhunski primer jedne firme iz industrijskog srca Nemačke koja je prerasla svoj brend (koji doslovno znači “proizvođač srednje veličine”), i danas ima godišnji promet od €2.7 milijardi ($3.2 milijarde dolara) i više od 10.000 zaposlenih širom sveta.
Trujmfovi koreni u obradi metala i drugih materijala u potpunoj su suprotnosti sa onim što on pokušava da ostvari u narednom periodu: da izgradi potpuno novi biznis u potpunosti zasnovan na softveru i velikom broju podataka. Njegova nedavno lansirana online ponuda pod imenom Axoom, povezuje mašine koje je proizveo Trumpf i drugi proizvođači, i koristi podatke koje pomoću ovih mašina prikuplja kako bi pomogao kupcima da organizuju svoju proizvodnju – na primer, da ih upozori kada im ponestaje materijala ili da ih naruči direktno od dobavljača. Slično kao pametni telefoni, Axoom će moći da pokrene “aplikacije” drugih snabdevača, kao što je softver koji zakazuje faze posla, ili da predvidi kada će mašini trebati rezervni deo.

Graph 01: The Economist
Pokušaj kompanije da redefiniše sebe je simbol skoka koji proizvođači, u Nemačkoj i svuda drugde, sada moraju da naprave. Mnogo diskutovani i nadasve aktuelni “Internet stvari” (Internet of things, IoT) postaje realnost na podovima fabričkih hala: industrijske mašine i proizvodi koje oni prave sve su češće “napakovani” senzorima i povezani na internet.
Kao rezultat toga, pravila u mnogim industrijama, od građevinske opreme do automobila, menjaju se munjevitom brzinom: proizvodnja stvari prelazi u drugi plan, dok je poznavanje stvari sve važnije. U mnogim slučajevima uspešna preduzeća više neće biti ona koja najbolje proizvode, već ona koja prikupljaju najbolje podatke i kombinuju ih tako da mogu da ponude najbolje digitalne usluge. A najveći dobitnici od svih mogu biti oni koji kontrolišu “platformu”: sloj softvera koji kombinuje različite vrste uređaja, podataka i usluga, na osnovu kojih druge firme mogu da izgrade svoje ponude, baš kao što Trumpf pokušava da uradi sa Axoomom.
Ovladavanje ovom vrstom transformacije treba da bude na dnevnom redu bilo koje zemlje sa velikom industrijskom bazom (vidi grafikon 1). Nigde, međutim, taj osećaj hitnosti nije razvijeniji nego u Nemačkoj, gde je strah da digitalizacija ugrožava njenu poziciju kao vodeće industrijske nacije izuzetno jak, a nedavno mu je serija skandala sa Folksvagenovim (VW) softverom dala na pikantnosti. Prva polovina borbe da se savlada digitalni svet je – izgubljena, prema Timoteusu Hotgesu (Timotheus Hottges), šefu Deutsche Telekoma. “Sada je pitanje: kako osvojiti drugu polovinu?”
Problem ne leži u tome što su nemačke firme prestale sa inovacijama. U stvari, mnoge od njih su ispred svojih konkurenata u digitalizaciji svojih proizvoda, kao i svojih prodajnih kapaciteta. Preobražaj proizvoda i fabrika u “pametne” (smart factories) je, međutim, samo prva faza na putu digitalizacije, tvrdi u svom izveštaju nemačka Nacionalna akademija nauka i inženjerstva (Acatech) u nedavnom izveštaju. Sledeći korak bio bi korišćenje podataka dobijenih od povezanih uređaja i druge informacije kako bi se ponudile pametne usluge, i, samim tim, zaradio novac sa novim poslovnim modelima. Firme koje ne mogu da stvore takve ponude “mogu brzo da izgube sposobnost da se takmiče”, tvrdi izveštaj Acatech.
Pametne usluge ne moraju biti usko povezane sa glavnom upotrebom proizvoda. Napredni automobili, na primer, imaju digitalnu konjsku snagu 20 personalnih računara i generišu 25 gigabajta podataka na sat vožnje, procenjuje Gabrijel Zajbert (Gabriel Seiberth) iz kompanije Accenture, provajdera IT i konsultantskih usluga. Umesto da se koncentrišu samo na pravljenje vozila, tvrdi on, proizvođači treba da razmišljaju o tome kako da obezbede – i profitiraju – od zabavnih i e-commerce servisa koji mogu biti ponuđeni na ekranima unutar vozila. “Automobil će postati centralni deo digitalnog života jedne osobe”, kaže Zajbert.

Graph 02: The Economist
Takve poruke posebno odzvanjaju u Nemačkoj. Neki strahuju da bi njeni proizvođači, koji direktno ili indirektno zapošljavaju jednog od sedam radnika širom zemlje, mogli biti degradirani na niskorangirane obrađivače metala, dok bi američki tehnološki giganti pravili veći deo novca obezbeđivanjem softvera i zabave u kolima, a možda, kasnije, i projektujući same automobile.
Apple i Google pritiskaju proizvođače automobila da instaliraju operativne sisteme koje su dizajnirali za sisteme zabave u kolima, koji u relanosti isisavaju veliki broj drugih podataka o automobilu i putnicima. Proizvođači su počeli da shvataju da, ako se odreknu ove teritorije, mogu rizikovati svoj “suverenitet nad podacima” koje generišu u svojim vozilima, po rečima Vilkoa Štarka (Wilco Andreas Stark), generalnog direktora za strategiju Dajmlera (Daimler). Oni bi mogli da završe kao Samsung, čiji je profit od pametnih telefona limitiran činjenicom da zavisi Androida, Googlovog mobilnog operativnog sistema.
Ne brinu samo nemački proizvođači o ovakvoj vrsti budućnosti, naprotiv. Američki tech-kolosi takođe pokušavaju da uspostave platforme za “pametne kuće”, koje prikupljaju podatke od uređaja, sistema grejanja i sl. “Onaj ko kontroliše platforme vladaće budućnošću”, tvrdi Henning Kagermann, šef Akateka (Acatech), koji je skovao termin “Industrija 4.0″ (Industrie 4.0), zajednički napor nemačke industrije da napravi prelazak na digitalnu, internetom povezanu budućnost.
Uprkos takvim problemima, u Nemačkoj je na neki način industrija, izgleda, dobro pripremljena za uspon usluga i platformi. Šefovi ovih industrija nastoje da se izbore s ovim izazovom. Aksel Špringer (Axel Springer), izdavački gigant, počeo je trend među nemačkim firmama tako što neki od njegovih čelnih ljudi po nekoliko meseci žive u Silikonskoj dolini. Iskustvo je navelo firmu da investira u konsultantsku kuću, nazvanu Hy!, koja direktore „stare ekonomije“ upućuje u razumevanje startup-ova, pomažući im da planiraju svoju digitalnu transformaciju.
Neke firme su već reagovale na uvid da su digitalne platforme od ključnog značaja za njihovu budućnost. Jedan od njih je Trumpf. Drugi je Klokner (Klockner), trgovac metalom koji je stvorio platformu za povezivanje proizvođača čelika sa građevinskim firmama i drugim klijentima. Nemački inženjerski i proizvodni giganti su takođe, počeli da ozbiljno shvataju platforme: Boš (Bosch) sada nudi “IoT Suite” da pomogne drugim kompanijama u kreiranju novih usluga oko povezanih uređaja. Dojče Telekom se udružio sa drugim firmama ne bi li stvorio Kivikon (Qivicon), „pametnu“ kućnu platformu kojom želi da konkuriše Eplu (Apple) i Guglu (Google).
I nemačka vlada pokušava da pomogne. Ona je preuzela vodeću ulogu u Industrie 4.0, stvarajući oko nje gustu strukturu koja povezuje sve: od strukovnih udruženja i ministarstava do sindikata i akademika. Samo u zemlji sa nemačkom korporativnom tradicijom bi pokušaj da se biznis napravi agilnijim i otvorenijim za promene mogao do te mere biti “napunjen” upravnim odborima, radnim grupama i savetodavnim odborima.
Prvi cilj ove birokratije je da proizvede šablone i probne testove za isprobavanje inovativnih digitalnih usluga, kao i da objavljuje zanimljive primere. Njen drugi cilj je da ubedi dve grupe u potrebu za promenom: male i srednje nemačke firme, kao i industrijske sindikate, koji, pod nemačkim modelom koupravljanja, učestvuju u mnogim odlukama menadžmenta. “Stvaranje situacije u kojoj je prihvatanje novog modela poslovanja „nova normala“ nemačke industrije predstavlja, verujemo, ključ”, kaže Matijas Mahnig (Matthias Machnig), visoki zvaničnik Ministarstva ekonomije koji predvodi napore države za sveobuhvatno uvođenje „Industrie 4.0“ u nemački poslovni sistem.
The Economist