Kineski sajam međunarodne trgovine (China International Import Expo, CIIE 2020)

Razvojna agencija Srbije i Privredna komora Srbije organizuju nastup srpskih privrednika u okviru nacionalnog štanda Srbije na predstojećem III Kineskom međunarodnom uvoznom sajmu “China International Import Expo” koji će se održati u Šangaju, NR Kina, u periodu od 05. do 10. novembra 2020. godine.

Nastup na međunarodnom sajmu omogućava izlagačima da predstave svoje proizvode i plasiraju ih na nova tržišta, kao i da pospeše postojeće i steknu nove poslovne kontakte.

“China International Import Expo” čiji su organizatori Vlada Narodne Republike Kine i Kineski međunarodni uvozno-izvozni biro (China International Import Expo Bureau) održava se u cilju podsticanja uvoza strane robe i usluga u Kinu, a u skladu sa nastojanjem Kine da promoviše globalizaciju i otvorenost tržišta.

Od ovog sajma se očekuje da bude platforma na kojoj bi zemlje učesnice predstavile svoje ekonomske potencijale i dobile priliku da ostvare kontakte sa kineskim partnerima. Očekuje se učešće predstavnika više od 100 zemalja i regiona, kao i 150.000 profesionalnih kupaca iz Kine i drugih zemalja.

Na sajmu “China International Import Expo” Srbija će se predstaviti sa nacionalnim štandom u hali za prehrambenu industriju.

Razvojna agencija Srbije snosi troškove zakupa prostora i izgradnje štanda dok izlagači snose troškove participacije koja iznosi 50 evra.

Izlagači samostalno organizuju i snose troškove puta, smeštaja i transporta eksponata.

CIIE je jedan od najvažnijih komercijalnih događaja koji se održava u Kini 2020. godine.

Razlozi za učestvovanje su za poslovnu sferu više nego poželjni i tako očigledni.

CIIE pruža dvosmerni kanal za ulazak globalnih kompanija na kinesko tržište, kao i za kineske kompanije, koje na ovom mestu  traže svoje buduće međunarodne partnere.

Cilj je promocija domaćih proizvoda i usluga u okviru sajma međunarodne trgovine u Šangaju, prestonici kineskog poslovanja.

Grad Šangaj i Kineska međunarodna komisija za organizaciju uvoza i izvoza potvrdili su da će se od 5. do 10. novembra 2020. održati treći po redu CIIE. Najava ovog događaja podudara se sa potpisivanjem trgovinskog sporazuma prve faze između Kine i Sjedinjenih Država, obavezujući Kinu da poveća uvoz mnogih proizvoda široke potrošnje i poljoprivrednih proizvoda iz SAD.

CIIE privlači uvoznike iz svih kineskih provincija i iz svih industrijskih grana, koji će se naći u Nacionalnom izložbenom i kongresnom centru tokom ovog sedmodnevnog sajma. Popunjeno je praktično 100% raspoloživih mesta za izlagače. Među potvrđenim izlagačima je i više od 150 američkih kompanija, među kojima su i lideri u granama svog poslovanja.

Organizatori CIIE uspostavili su opširan set planova i priprema da bi osigurali zdravlje prisutnih koji dolaze iz celog sveta, posvetivši javnom zdravstvu čitav jedan pododsek od 10.000 kvadratnih metara, kao i proizvodima i uslugama osmišljenim za borbu protiv pandemije korone.

Ovaj je događaj za Kinu od nacionalnog prioriteta; od 5. do. 10. novembra, ova će zemlja ugostiti, između ostalih, i visoke državne zvaničnike iz Pekinga, uključujući predsednika Sija Đinpinga. Tokom poslednje tri godine, od prve izložbe održane 2018., CIIE je postao glavna prilika za privlačenje pažnje na kinesko domaće tržište, kao i napore kineske vlade da što više intenzivira trgovinu proizvodima i uslugama na međunarodnom nivou.

ZAŠTO CIIE?

→ 400.000 kineskih kupaca

→ 57,8 milijardi dolara transakcija

→ 180 zemalja i regiona koji učestvuju

→ 3.800 preduzeća koja izlažu

→ 250 izlagača kompanija Fortune Global 500 i industrijskih lidera

Očekuje se da će Šangajski sajam međunarodne trgovine ove godine privući više od 150.000 kineskih kupaca, koji će kupovati u poslovne (profesionalne) svrhe

U 2019. godini učestvovalo je preko 120 zemalja i regiona

Zvanične statistike pokazuju da je prvi CIIE zaključen sa vrednošću predviđenih poslova koji prelaze 57,8 milijardi dolara

CIEE važi za jedan od najvažnijih komercijalnih događaja u domaćim i svetskim razmerama.

Izložba je najveći svetski trgovinski sajam i 2019. godine je više od 1.800 preduzeća učestvovalo u drugom CIIE. Preko 180 prijavljenih se ubraja u 500 najboljih, vodećih svetskih preduzeća, a NECC (Nacionalni izložbeni i kongresni centar) pokriva ukupnu izložbenu površinu od 75.000 kvadratnih metara.

China International Import Expo (CIIE) je platforma koja stranim kompanijama obezbeđuje proširenje svog poslovanja na tlu Kine, pružajući čvrstu podršku liberalizaciji trgovine i ekonomskoj globalizaciji, uz aktivno otvaranje kineskog tržišta ka svetu.

Tokom drugog CIIE (2019) potpisano je 53 značajna trgovinska dogovora, a samo u oblasti hrane je potpisano ugovora u vrednosti od 12 milijardi dolara. Održane su i brojne aktivnosti, uključujući i globalno lansiranje 14 novih proizvoda, šest lansiranja novih azijskih proizvoda i 33 lansiranja novih kineskih proizvoda, uz preko 70 novih novoobjavljenih proizvoda.

Prošle je godine pozvano preko 8000 profesionalnih posetilaca, a bilo je prisutno i nekoliko stotina hiljada drugih posetilaca.

Pandemija i urbanizam: priprema za veliki povratak grada

Vizionarski odgovori na katastrofe su menjali život gradova nabolje.

Šesnaestog decembra 1835. godine, reke Njujorka pretvorile su se u led a Donji Menhetn je planuo. Dim se prvo probio kroz prozore petospratnog skladišta u blizini južnog kraka Menhetna. Ledene oluje su duvale u fasade obližnjih zgrada, i za nekoliko sati je centralna poslovno-trgovačka oblast postala gradska lomača, uočljiva sa preko sto pedeset kilometara.

Vatrogasci su bili nemoćni. U bunarima i cisternama je bilo malo vode koja je doticala, a reke su se tokom noći zamrzle – momenat kada su temperature, po jednom izveštaju, pale na 17 stepeni ispod nule. Požar je obuzdan tek pošto je gradonačelnik Kornelijus Lorens naredio gradskim vlastima da miniraju objekte u neposrednoj blizini požara, suspregnuvši plamen kontrolisanim eksplozijama.

A onda je iz ruševina izrastao jedan novi Menhetn: sazdan od kamena a ne od drveta, sa širim ulicama i višim zgradama. Najvažnija inovacija je, međutim, ležala izvan grada. Šezdeset pet kilometara severnije, njujorški zvaničnici su u okrugu Vestčester kupili veliko parče zemljišta koje se protezalo sa obe strane reke Kroton. Izgradili su branu na reci da bi stvorili jezero od 400 jutara (1.6km²) , kao i sistem podzemnih tunela za dotok pitke vode do svakog kutka Njujorka.

Inženjerski trijumf poznat kao ‘Krotonov akvadukt’ je otvoren 1842. Ovaj vodeni put je vatrogascima obezbedio obilne zalihe tekuće vode, čak i zimi. Što je još važnije, obezbedio je dotok čiste vode za građane, koji su prethodnih godina patili od jedne vrste epidemije izazvane zagađenom vodom; ova katastrofa je pokrenula revoluciju u higijeni. Tokom naredne četiri decenije stanovništvo Njujorka se učetvorostručilo, skočivši na 1,2 miliona – grad je bio na putu da postane jedna sasvim moderna metropola.

Grad 21. veka je „dete katastrofe“. Današnji komfor i infrastruktura koju uzimamo zdravo za gotovo iznedreni su iz viševekovnih nevolja: vatre, poplave i kuge. Visoke zgrade, podzemna železnica i podzemni kanali, sistemi za dovod pitke i odvođenje otpadnih voda, građevinska regulativa i propisi o javnom zdravstvu – sve je ovo iskovano tek nakon gradskih katastrofa, od strane vizionara i onih koji su taj grad vodili. Prirodne, uz one katastrofe koje je proizveo čovek su milenijumima oblikovali naše najveće gradove, ali i naše ideje o ljudskom napretku.

Nekada veoma praktični i korisni, drevni akvadukti Rima više nisu funkcionisali – prvo su ih oštetili osvajači, da bi ih zatim opustošili – gradsko stanovništvo se smanjilo na nekoliko desetina hiljada, ponovo oživljavajući tek tokom Renesanse, kada su inženjeri obnovili kontrolisani protok pitkih i otpadnih voda. Posledice Lisabonskog zemljotresa su se 1755. pokazale toliko poražavajućima da je prosvetiteljske filozofe poput Žan-Žaka Rusoa nagnao da se upitaju o realnim dometima gradske civilizacije, pozivajući na povratak u „prvobitno stanje“ odnosno, u “svet prirode i njenih iskonskih početaka”. Ipak, ovakve kataklizme su dovele i do rođenja jednog novog inženjerstva, onog koje je evoluiralo do tačke kada se čovek izveštio u građenju otpornijih objekata, posebno u večito trusnim područjima poput San Franciska i Tokija, ali i nebrojeno drugim urbanim naseobinama.

Američki površni i tragičarski odgovor na pandemiju je učinio da Amerika pre liči na devastiranu nego li najbogatiju zemlju u istoriji. Prelistavajući ovogodišnje sudbinsko-morbidne naslove, lako bi se moglo poverovati da smo izgubili sposobnost efikasnog odgovora na krizu. A možda i jesmo. Pa ipak, velika kriza uvek nađe način da razotkrije gde je nastupio lom, pružajući šansu novoj generaciji lidera da izgrade nešto bolje. A ponekad su efekti njihovih izbora dalekosežniji nego što se može i pomisliti.

Izum javnog zdravstva

I, kako je već Čarls Dikens opisao u jednom svom poznatom osvrtu, britanski gradovi su tokom prvih godina industrijske revolucije bili mračni i kužni. London, Birmingem, Mančester, Lids nisu patili od pojedinačnih epidemija koliko od preklapanja neprekidnih epidemijskih talasa: gripa, tifusne groznice, tifusa i tuberkuloze. Takođe su bili pretrpani otpacima, koji su se gomilali u podrumima, izlivajući se iz oluka, truleći na ulicama i začepljujući reke i kanale. U Notingemu – rodnom mestu Luditskog pokreta, koji je nastao u znak protesta protiv automatizacije tekstilne industrije – jedan galon rečne vode (oko 3.7l) je sadržavao 45 grama čvrstog otpada. Samo zamislite trećinu jedne šolje nepatvorene kanalizacije u jednom galonskom bokalu.

Nijedna epidemija tokom ere industrijalizacije nije toliko šokirala britansko društvo kao epidemija kolere 1832. godine. Prosečni životni vek pri rođenju je u zajednicama od sto i više hiljada žitelja pao na samo 26 godina. Kao odgovor na to, mladi vladin zvaničnik po imenu Edvin Čedvik, član nove Komisije za siromašne (preteča današnjeg Ministarstva za socijalna pitanja) je sproveo inspekciju gradske sanitarne infrastrukture. Ne baš elegantan i atraktivan, poznat po uvrnutom humoru ali i kao briljantni štićenik utilitarnog filozofa Džeremija Bentema, Čedvik je za vladu i strukture upravljanja imao možda previše dalekovide ideje. One su uključivale skraćenje radne satnice, prebacivanje troškova održavanja zatvora na „preventivni rad policije“ i ustanovljavanje vladinih penzija. U saradnji sa vladinim timom istraživača, Čedvik je pokrenuo jednu od najranijih studija javnog zdravstva u istoriji – mešavinu izrađivanja mapa, popisa stanovništva i „ronjenja“ po kontejnerima. Posmatrali su kanalizaciju, deponije i vodotokove. Intervjuisali su policajce, fabričke inspektore i mnoge druge dok su istraživali vezu između načina na koji je koncipiran grad i širenja epidemijskih bolesti.

Konačni izveštaj iz 1842. pod nazivom „Higijenski uslovi življenja britanskog radništva“ je izazvao revoluciju. Uobičajena onovremska mudrost je pretpostavljala da je bolest uglavnom rezultat individualnih moralnih nedostataka. Čedvik je pokazao da su bolesti prouzrokovane propustima u razvoju gradske sredine. Bolesti u gradovima su u Britaniji, po njegovom proračunu, svake decenije prouzrokovale preko milion nove siročadi, dece čiji su roditelji umirali od gradskih epidemija. Broj onih koji su umirali od siromaštva i bolesti u britanskim gradovima bilo koje godine tokom 1830-ih, kako je utvrdio, premašivao je godišnji broj poginulih u bilo kom vojnom sukobu u istoriji Britanskog carstva. Izbijanje kolere bio je glavni događaj koji je primorao britansku vladu da računa sa troškovima industrijskog kapitalizma. Isto tako, taj proračun i ocena bi izmenili i način na koji su zapadni gradovi razmišljali o ulozi države pri obezbeđivanju javnog zdravlja.

Šta je bio izvor problema u slučaju kolere? Sva ta prljava voda. Čedvik je preporučio britanskoj vladi da poboljša sisteme odvoda otpadnih voda i stvori lokalne savete koji će uklanjati smeće i „smetnje“ iz domova i sa ulica – ljudski i životinjski otpad. Njegova ispitivanja su 1848. inspirisala definisanje dve ključne tačke britanskog nacionalnog zakonodavstva: Zakon o javnom zdravstvu i Zakon o uklanjanju smetnji i sprečavanju bolesti. Novi nacionalni zdravstveni odbor je konstantno održavao pritisak na javne uprave. Plodovi inženjerstva (popločavanje ulica, uvođenje čiste i odvođenje otpadnih voda) i nauke (bolje razumevanje bolesti) doprineli su zdravijem i dužem životu stanovništva. Očekivani životni vek je 1880. u Engleskoj i Velsu dostigao do četrdesete godine, da bi 1940. premašio šezdesetu.

Čedvikovo nasleđe je išlo dalje od puke statistike dugovečnosti; Iako se ne spominje često kao Karl Marks ili Fridrih Engels, njegov rad je imao ključnu ulogu u pokretanju jedne postepene revolucije u javnoj upravi Zapada. Zdravstvena zaštita i prihodovna podrška države (institucionalizacija socijalne politike), koji čine većinu troškova gotovo svake razvijene ekonomije u 21. veku, iznedreni su iz Čedvikovih izveštaja i nalaza. Dejvid Rosner, profesor istorije i javnog zdravlja sa njujorškog Univerziteta Kolumbija je to opisao jednostavno i upečatljivo: „Kada bih morao da odaberem samo jednu osobu koja je istinski promenila svet i epidemijske krize gradova, onda bi to bio Edvin Čedvik. Njegov populacioni pristup epidemijama iz 1830-ih je razvio potpuno novi način razmišljanja o bolestima u narednih pola veka. Čedvik je izmislio čitav savremeni etos javnog zdravstva Zapada“.

Zašto imamo nebodere

Svi znaju priču: U noći 8. oktobra 1871. godine je na jugozapadu Čikaga izbio požar u štali čiji su vlasnici bili Patrik i Ketrin Oliri. Legenda je za to okrivila kravu koja je prevrnula fenjer. Bez obzira na uzrok, olujni vetrovi su poterali vatru na severoistok, prema jezeru Mičigen. U zaostaloj, rastrošnoj eri 19. veka koji je simbolizovao gradsku ekspanziju, dve trećine čikaških građevina je bilo sazdano od drveta, što je grad učinilo savršenom potpalom. Požar je tokom naredna tri dana progutao dvadeset hiljada zgrada, dok je 300 ljudi skončalo u ovoj “kutiji šibica”. Trećina grada je ostala bez krova nad glavom. Čitava poslovna oblast – gotovo osam kvadratnih kilometara – pretvorena je u zgarište.

Čikago tribjun je 11. oktobra, dok je grad tinjao, objavio uvodnik s velikim naslovom: „Oraspoložite se“. Novine su potom nastavljale: „Usred katastrofe kojoj nema ravne u svetskoj istoriji, gledajući zgarišta kuća podizanih tokom tri decenije, žitelji ovog nekada lepog grada rešili su da ponovo podignu Čikago.“ A to im je, zapanjujućom brzinom, i uspelo. Do 1875. godine, turisti koji su pristizali u Čikago tražeći ostatke i tragove ovog požara žalili su se jer se, eto, „malo šta može videti“. Stanovništvo ovog grada se u narednih dvadeset godina utrostručilo, dostižući milion žitelja. Do kraja XIX veka su na zgarištu poslovnog kvarta nikle brojne zgrade, više od bilo koje druge slične vrste. Njihova dotad neviđena visina im je podarila i novo ime: neboderi.

Požar u Čikagu je omogućio uspon nebodera i visokogradnje na tri načina. Prvo, obezbedio je zemljište za podizanje novih zgrada. Požar je možda uništio poslovnu četvrt, ali je železnički sistem ostao netaknut, stvarajući idealne uslove za novogradnju. U Čikago se slilo toliko kapitala da su cene nekretnina u centru grada zapravo porasle u prvih 12 meseci nakon požara. „Požar iz 1871. je uništio bogato poslovno srce grada, tako da je bilo puno novca i motiva za hitnu obnovu“, rekao mi je Džulijus L. Džons, pomoćnik kustosa Čikaškom istorijskom muzeju. „A moglo je ispasti i drukčije: da je vatra uništila samo siromašna područja, poštedevši banke i poslovne kancelarije.“ Štaviše, rekao je prof. Dejvid Rosner, grad je iskoristio ostatke i “repove” požara kako bi „produžio“ svoju obalu do jezera Mičigen, jer je vatrena stihija obezbedila još više građevinskog zemljišta.

Drugo, kombinacija regulatornog i tehnološkog razvoja promenila je ono sa čega je Čikago ponikao. Osiguravajuće kompanije i gradske vlade su naložile izgradnju vatrootporne konstrukcije. Prvo je Čikago obnovljen ciglom, kamenom i gvožđem. Ali, vremenom, nagon za stvaranjem vatrootpornog grada u okruženju je dovelo do rasta cena nekretnina, što je, pak, podstaklo arhitekte i građevince da eksperimentišu sa čelikom – materijalom koji je tek tada postajao pristupačan za primenu u ondašnjim građevinskim novacijama. Ramovi čeličnih skeleta ne samo što su pružali bolju zaštitu od vatre već su, takođe, bili u stanju da izdrže veći teret, omogućavajući zgradama da rastu uvis.

Nevolja prisiljava ljude da postavljaju osnovna pitanja: čemu služi zajednica i kako se ona sastavlja? Koje su njene osnovne potrebe i kako da ih obezbedimo?

Treće, i najvažnije; rekonstrukcija nakon požara je bila povod za okupljanje mladih arhitekata koji su se, na kraju, međusobno utrkivali ko će od njih projektovati višu zgradu. U najjednostavnijoj verziji ove priče, vizionar i arhitekta Viljem Le Baron Dženi je vodio izgradnju prvog nebodera u istoriji, 42 metra visoke zgrade otvorene 1885. Izum nebodera je, međutim, bio rezultat timskog napora, sa Dženijem koji je ostalim projektantima služio kao neka vrsta igrača-trenera. 1882. Dženijev učenik, Danijel Barnem je u saradnji sa Džonom Rutom, koncipirao ove „četrdesetometarke“, s naglaskom na zgradu ‘Montauk’, koja je bila prva čelična visokogradnja u Čikagu. Još jedan Dženijev štićenik, Luis Saliven, zajedno sa Dankmarom Adlerom je projektovao 41 metar visoki ‘Vejnrajt’, prvi neboder u Sent Luisu. Rusko-američka spisateljica Ajn Rend je decenijama potom, u svom romanu „Veličanstveni izvor“ (The Fountainhead, 1943) utemeljila svoj lik mladog arhitekte Hauarda Rorka na izmišljenoj verziji Salivena i njegovog štićenika, Frenka Lojda Rajta. Lažni je narativ da su „Saliven i Rajt prikazani kao usamljeni orlovi, paragoni robusnog individualizma“, napisao je Edvard Glejzer u ‘Trijumfu grada’, dodajući da „Oni to nisu bili. Bili su sjajni arhitekti duboko uronjeni u lanac urbanističkih inovacija. “

Nemoguće je steći uvid u broj gradova koji su imali koristi od ovih uspešnih čikaških eksperimenata u podizanju visokih čeličnih konstrukcija. Omogućavajući građevincima da u visokogradnji pridodaju velike podne površine – bez potrebe za eksploatacijom dodatne površine zemljišta u širinu – neboder je, takođe, podstakao veću gustinu naseljenosti. Pronalaženje načina za bezbedno uklapanje većeg broja ljudi u gradove je dovelo do bržeg tempa inovacija, značajnijih eksperimenata u maloprodaji i širenje palete mogućnosti za porodice sa srednjim i niskim prihodima, omogućavajući im da se nastane u blizini poslovnih centara. Ljudi u gusto naseljenim oblastima takođe poseduju manje automobila, i zato svaki vlasnik vozila svake godine sagori stotine galona benzina manje od onih koji žive u vangradskim oblastima. Ekološki i ekonomski, kao i u pogledu jednakosti i mogućnosti, neboder – iskovan u arhitektonskom miljeu Čikaga nakon požara – predstavlja jedan od trijumfalnijih izuma u istoriji savremenog urbanizma.

Kroćenje parne džungle

U Njujorku se desetog marta 1888. godine „dogodilo“ jedno divno subotnje popodne. Volt Vitmen, „službeni pesnik“ njujorškog ‘Herald tribjuna’ je iskoristio taj vikend da obeleži kraj zime: “Forth from its sunny nook of shelter’d grass—innocent, golden, calm as the dawn / The spring’s first dandelion shows its trustful face.” Te subote uveče je gradski meteorolog, u lokalnim novinama od srca prepoznat kao „vremenski prorok“, predvideo „lepše vreme praćeno kišom“. A onda je meteo-mag otišao kući i uzeo slobodnu nedelju.

U međuvremenu su se dve oluje spojile u jednu. Iz Meksičkog zaliva se ka severu valjao sloj tamnih oblaka punih vode, dok je iz pravca Velikih jezera nastupao hladni vazdušni front koji je Minesotu već zasipao snegom, kotrljajući se dalje na istok. Ova dva fronta su se sudarila i spojila iznad Njujorka.

U ponedeljak, na dan kada je objavljena Vitmenova pesma, stanovnici su se probudili usred najgore mećave u istoriji SAD. Do četvrtka ujutro, oluja je u severoistočne delove države Njujork nanela sloj snega dubok preko 130 centimetara. Snežni nanosi su obrazovali formacije visoke i preko pet metara. Dostava hrane je bila obustavljena, a majkama je nedostajalo mleka. Stotine ih umrlo od gladi i izloženosti hladnoći. Kao i Lisabonski zemljotres, koji se dogodio pre više od jednog veka, tako i njujorška mećava iz 1888. godine nije bila samo prirodna katastrofa; bio je to i psihološki udarac. Velika njujorška mašinerija je ukočila i zaćutala. Gradska elektro-mreža, tada još u povojima, zamrla je. Poslovi i privreda su prestali da funkcionišu. Njujorški Weekly Tribune je 14. marta izvestio da su se „Nadzemna i izdignuta železnica kompletno pokvarili“:

Od automobila na ulicama nije bilo nikakve vajde, a prigradska železnica je blokirana smetovima; prekinute su telegrafske veze; berze nisu radile a gradonačelnik nije dolazio u svoju kancelariju; grad je bio ostavljen da funkcioniše hotimično i neplanski; vladao je haos.

Njujork, koji je sada bio zatrpan snegom, podsećao je na džunglu parnih mašina. Infrastruktura izdignute železnice je sablasno zveckala kvartovima kroz koje se protezala; žice i kablovi elektro-mreže duž ulica su se upetljali i visili sa hiljada stubova. Ipak, dve decenije nakon oluje, vozovi i žice su uglavnom nestali – barem onoliko koliko je neko iznad tla to mogao da vidi. Njujorški čelnici su shvatili da će – ukoliko žele da zaštite najvažnije elemente svoje infrastrukture od vremenskih nepogoda – morati da je stave pod zemlju.

Nakon nezapamćene mećave, prvo što je Njujork učinio bilo je ukopavanje kablova i žica. Početkom 1889. godine, telegrafska, telefonska i komunalna preduzeća dobila su rok od 90 dana da se oslobode sve svoje dotad vidljive infrastrukture. Industrijska „šuma komunalnih stabala“, odnosno, šarolikih namenskih stubova je počišćena, što je nekim stanovnicima omogućilo da po prvi put vide ulicu ispred svojih prozora. Pokazalo se da su podzemni vodovi jeftiniji za održavanje i da bi mogli ući u veću širinu opsega – što je na kraju značilo više telefona i više električne energije.

Drugo, i još važnije: Njujork je ukopavanjem svoje nadzemne železnice stvorio najpoznatiji metro-sistem u SAD. „Podzemni sistem brzog tranzita učinio je ono što izdignuta železnica nije mogla“, pisao je Njujork tajms u danima nakon snežne oluje, stavljajući akcenat na „neadekvatnost povišenog železničkog sistema u takvoj nuždi“. Čak i bez mećave – što prikazuje i Doug Most u svojoj „hronici nauke o podzemnoj železnici“, knjizi ‘The Race Underground’ – ulice Njujorka su postale neprohodne usled gužve pešaka, kolica, konja i kočija. Godinu uoči mećave, nadzemna železnica je zabeležila porast od 13 miliona putnika. Potreba za nekim alternativnim – verovatno podzemnim – vidom prevoza je bila očigledna. London je otvorio prvi deo svog metroa nekoliko decenija ranije. U Njujorku je ova mećava bila okidač za ubrzanu gradnju metro-sistema.

„Njujork je ponikao na katastrofama“, rekao je nedavno Mičel L. Mos, profesor urbanističke politike i planiranja na Njujorškom univerzitetu. „Tu je požar iz 1835. godine i izgradnja ‘Krotonovog akvadukta’. Tu je snežna oluja iz 1888. godine i izgradnja podzemne železnice. Tu je požar u fabrici košulja ‘Triangle Shirtwaist’ (1911), koji je na Menhetnu ubio 146 radnika. Frensis Perkins bi rekla: „Sporazum o novom poslovanju (Nju dil) je, zapravo, začet ovim fabričkim požarom, jer je katastrofa dovela do pojave njujorške državne komisije za uslove rada koja je, zauzvrat, doprinela uvođenju osmočasovnog radnog dana. Na sve ove katastrofe, Njujork je odgovarao promenama nabolje.“

Oktobra 1904. godine, nakon dugogodišnjih političkih borbi, pregovora sa dobavljačima i inženjerskih izazova, otvorena je prva njujorška metro-linija. Tlocrt ove trase (gore desno) bio je „gromolik“, jer je podsećao na izlomljenu strelicu; vodio je severno od gradske kuće do Velike centralne stanice (Grand Central Station), kačeći na zapadu 42. ulicu, a zatim ponovo skrećući ka severu i Tajms skveru, vodeći sve do 145. ulice i Brodveja, do Harlema. Linija podzemne železnice sa 28 stajališta, kojom je upravljala kompanija Interborough Rapid Transit je bila poznata kao IRT. Nekoliko meseci kasnije, Njujork se suočio sa presudnim testom: još jednom velikom zimskom olujom. I dok je mećava besnela, donosioci odluka u kompaniji IRT su izvestili o „446.000 prevezenih putnika“, rekordnom dnevnom maksimumu postignutom „bez ijedne nezgode“.

Pronaći našeg “unutarnjeg Čedvika”

Ne prizivaju sve nesreće bolje anđele naše prirode. Kompletno istraživanje urbanih katastrofa moglo bi pokazati nešto što je bliže suprotnom stanju stvari: kontrast uvrežen u večiti status kvo, „sklonost nepromenjenom stanju“, koji se može pokazati snažnijim od potrebe za hitnim promenama. Kako su proizvodna radna mesta opadala u drugoj polovini 20. veka, tako su gradovi poput Detroita i Jangstauna u Ohaju počeli da propadaju jer njihovi lideri nisu bili u stanju da predvide šta će sve zahtevati tranzicija u postindustrijsku budućnost. Jednom kada se unište poslovne oblasti – kao što je to zadesilo Čikago 1871. godine – priliv svežeg kapitala može postati spas iz takve situacije. Ali, kada su gradske žrtve isključivo siromašni ili pripadnici manjina, obnova nakon krize može teći sporo, ako se uopšte i dogodi. Uragan Katrina je 2005. poplavio Nju Orleans, raselivši nebrojeno mnogo svojih žitelja s niskim primanjima; mnogi od njih se više nikada nisu vratili u jedan od najlepših američkih gradova. Neke kataklizme se ne tiču toliko štete na objektima koliko nejednakosti i nepravde. „Prirodne katastrofe same po sebi ne čine ništa u zaustavljanju društvene nepravde“, primećuje Keanga-Jamahta Tejlor, profesorka afroameričkih studija na Prinstonu. „Bez društvenih kretanja ili društvenih preokreta, priznavanje nejednakosti nikada ne napreduje dalje od priznanja da je ’pred nama još dug put’.“

Njujork 1888. nije reagovao na mećavu gomilanjem lopata za sneg. Stvorio je čitavu infrastrukturu podzemne elektro-mreže i tranzita.

Ipak, katastrofe mogu da naše duhove usredsrede na zajedničku krizu, sruše političke i regulatorne barijere koje stoje na putu napretka i podstaknu tehnološke skokove, spajajući talente i novac u rešenje za velike probleme. „Katastrofe samo razotkrivaju već postojeće problematične tačke, i time stvaraju priliku da se malo vratite nazad i učinite ono što je trebalo učiniti u prvom mahu“, rekao je Mičel Mos. Njujork 1835. godine nije morao da pretrpi jedan toliko razoran požar da bi postao svestan potrebe za kaptivacijom i kanalisanjem izvora slatke vode. Pa ipak, tek je požar na Donjem Menhetnu “inspirisao” gradske čelnike da preduzmu konkretne korake.

Uobičajena odnosno „normalna“ vremena nisu zgodna za neko sporije, promišljenije preispitivanje prirodnih katastrofa. Kada bacimo pogled na svet oko sebe – na zastarelu ili raspadajuću infrastrukturu, neadekvatnu zdravstvenu zaštitu, rasizam i siromaštvo – isuviše je lako gajiti stav površne rezignacije tipa “upravo je sve onako kako je oduvek i bilo”. Nevolja nas može prodrmati iz transa samozadovoljstva i prisiliti nas da postavljamo prvobitna pitanja o svetu: Čemu služi zajednica i kako se ona sastavlja? Koje su njene osnovne potrebe i kako da ih obezbedimo?

To su pitanja koja bi trebalo da postavljamo o svom svetu dok se suočavamo sa pandemijom korone, usput razmišljajući o tome šta bi trebalo da usledi nakon nje. Najvažnije promene po okončanju ranijih katastrofa su prevazilazile samu katastrofu: One su u potpunosti objašnjavale uočene probleme ali i rešenja za njih. Njujork nije reagovao na mećavu 1888. gomilanjem lopata za sneg. Stvorio je čitavu infrastrukturu podzemne elektro-mreže i tranzita koji su grad učinili čistijim, pravednijim i efikasnijim.

Kao i u prošlosti, odgovor na kovid-19 bi na sličan način mogao biti dalekosežan. Najveća pouka se možda nalazi u saznanju da su, što se tiče opšte zdravstvene zaštite, moderni gradovi neadekvatno koncipirani – i to ne samo neadekvatno u odnosu na aktuelnu pandemiju već i u odnosu na druge vidove zaraznih bolesti i uslova u kojima se urbana sredina nalazi, poput zagađenja (koje doprinosi poboljevanju), ili prenaseljenosti (koje doprinosi širenju bolesti). Šta ako bismo osmislili gradove zasnovane na jednoj drukčijoj, svesnijoj odbrani od svih pretnji po naše zdravlje?

Odgovor na to bi mogao započeti garancijom univerzalne zdravstvene zaštite, bez obzira na specifični mehanizam. Kovid-19 je pokazao da je naše preživljavanje neraskidivo povezano sa zdravljem stranaca, “onih koji dolaze spolja”. Usled nejednakog pristupa zdravstvenoj zaštiti, između ostalog, mnogi građani – posebno Amerikanci sa niskim primanjima i nebeli Amerikanci – bili su nesrazmerno teže pogođeni pandemijom. Bilo je verovatnije da oni sa niskim primanjima žive u višegeneracijskim domaćinstvima, čineći puteve prenosa raznovrsnijim. Onima koji već žive u takvim kritičnim, prethodno postojećim uslovima, često nije bio dostupan rutinski pristup preventivnoj nezi – a među ljudima koji potiču iz takvih sredina je, tim sledom, i stopa smrtnosti od korone bila veća. Što se tiče zaraznih bolesti, rizik po bilo kog pojedinca predstavlja rizik po sve. U međuvremenu, usled svoje veličine, gustine i izloženosti stranim putnicima, najveći teret ove pandemije su isprva snosili ljudi iz gradova. Stoga, nema razloga za stav i razmišljanje da će se ovaj obrazac promeniti. U doba pandemija, univerzalna zdravstvena zaštita nije samo zaštitna mreža već je i stvar koja se tiče nacionalne bezbednosti.

Dva su načina na koje bi gradski čelnici mogli rekoncipirati gradove kako bi spasli živote građana. Prvo, mogli bi da zaustave motorni saobraćaj. Iako se može učiniti da je problem saobraćaja izmešten podalje od trenutnog problema s pandemijom, studija iz 2013. je otkrila da dugoročno izlaganje zagađenju automobila i kamiona u SAD prouzrokuje 50.000 prevremenih smrtnih slučajeva na godišnjem nivou. Respiratorni uslovi otežani zagađenjem mogu povećati ranjivost na druge bolesti, uključujući i one zarazne. Globalni karantin usled pandemije nam je ukazao kako bi mogla izgledati alternativna budućnost urbanih konglomerata. Gradovi bi mogli ukloniti većinu automobila iz gradskih područja i „vratiti“ ulice građanima. Kratkoročno, ovo bi pomoglo našim naporima u borbi protiv pandemije, dajući restoranima i barovima više otvorenog prostora. Dugoročno, to bi nabolje transformisalo gradove – bilo bi dodato znatno više prostora za šetače i biciklističke staze, a urbani način življenja bi ih učinio zdravijim i atraktivnijim.

Drugo, gradovi bi mogli da iz temelja preispitaju svoj dizajn, kao i namenu modernih zgrada. Buduće pandemije izazvane virusima koji se prenose vazduhom su neizbežne – istočna Azija ih je u ovom veku već imala nekoliko; pa ipak previše modernih zgrada postiže energetsku efikasnost – sprečavanjem protoka svežeg vazduha koji pritiče spolja, urbane sredine se „zapečate“ – stvarajući tako savršenu Petrijevu posudu za bilo koju bolest koja uspeva u neprovetravanim enterijerima. Gradske vlasti bi trebalo da osavremene standarde ventilacije kako bi kancelarije postale manje rizična mesta. Zatim, uzimajući u obzir da sve više Amerikanaca radi na daljinu kako bi izbeglo prenatrpane vozove i loše provetrene kancelarije, lokalne vlasti bi isto tako trebalo da podstaknu građevinske preduzimače da prazne zgrade pretvore u stambene komplekse, donošenjem novih zakona o zoniranju ali i poreskim olakšicama. Pretvaranje praznih kancelarija u stanove bi povećalo broj stambenih jedinica u bogatijim gradskim sredinama, koje i inače pate od nedostatka pristupačnih mesta za život; proširilo bi, takođe, poresku osnovicu ali i dodatno smanjilo vožnju do posla, dopuštajući većem broju porodica da imaju domove u centru grada.

Sve u svemu, ovo je vizija prepravljenog grada 21. veka, koji uzima u obzir javno zdravlje, i ujedno postižući fini trik da istovremeno bude naseljeniji a i prostraniji. Urbano okruženje sa upola manje automobila bi predstavljao, zapravo, trijumf. Vrednost zatvorenih kancelarijskih i maloprodajnih prostora bi se umanjila, dok bi oni otvoreni postali sve važniji, a gradske ulice bi bile vraćene ljudima.

„Trenutno, uz sveprisutnu koronu, svi polažemo nade u jedno – jedan lek, jednu vakcinu – i to govori koliko je naša vizija društva postala sužena“, kaže Rosner, istoričar javnog zdravlja sa univerziteta Kolumbija. Njegov heroj, Čedvik, otišao je korak dalje. Koristio je egzistencijalnu krizu kako bi prepisao preventivna pravila modernog upravljanja. Oblikovao je naše razmišljanje o odgovornosti države prema siromašnima onoliko koliko je preoblikovao savremeni grad. Trebalo bi gajiti nadu da će naš odgovor na ovogodišnju pandemiju biti „čedvikovski“ –  po svojoj sposobnosti da nam pomogne u sagledavanju postojeće nepravde, koju je ova pandemija potpuno ogolila.

Jednog dana, kada korona bude tek bleda uspomena, neki istoričar gradskih katastrofa bi, gledajući zapise ovog našeg trenutka, mogao zapaziti da su ljudi nakon požara gledali u nebo; da su im pogledi nakon mećave bili uprti nadole, u tle; a da su se, posle kuge, napokon, osvrnuli oko sebe, susrevši jedni druge.

∗  ∗  ∗

Ovaj članak će se pojaviti u štampanom izdanju oktobarskog “Atlantika”, pod naslovom „Kako je katastrofa oblikovala savremeni grad“ (How Disaster Shaped the Modern City).

* Ilustracije: Mark Harris; slike kompanije Interborough Rapid Transit; Nacionalna meteorološka služba; Wiley & Putnam / Artokoloro / Britanska biblioteka / Alamy; Thomas Kelly /Američka  Kongresna biblioteka

* Derek Tompson za magazin Atlantik piše o ekonomiji, tehnologiji i medijima. Autor je „Hit Mejkera“ i voditelj podkasta Crazy/ Genius.

Kina: i dalje “najveća globalna fabrika”

Usled aktuelne američko-kineske trgovinske “bitke carinskim nametima”, neki proizvođači žele da napuste Kinu i zamene je za Vijetnam. Ipak, uprkos svojim nastojanjima, smatraju da je to za sada neizvodljivo, donosi Wall Street Journal.

SCMP

Globalne kompanije užurbano traže alternativna uporišta, samo da bi naknadno shvatile kako se čak i tako obećavajuće zemlje poput Vijetnama ne uklapaju u ideju zamene Kine za neku drugu azijsku destinaciju.

Usled zategnutih odnosa između Sjedinjenih Država i Kine, koji su eskalirali u prilično neprijatan trgovinski okršaj, trebalo bi da dođe trenutak da nastupi – Vijetnam. Ipak, umesto toga, postaje sve je jasnije da će proći godine – ako ikada i dođe taj trenutak – pre no što ova zemlja jugoistočne Azije postane potpuno operativna da odmeni jedan deo kineskih biznisa. To važi i za druge „pretendente“ u funkciji proizvodnih destinacija u „prvom komšiluku“, koje bi spremno odmenile Kinu u ulozi „najveće svetske fabrike“.

Specijalizovani lanci snabdevanja zbog kojih je Kina postala proizvodna snaga za pametne telefone ili, recimo – aluminijumske merdevine, usisivače i trpezarijske stolove – nigde se nisu tako razvili kao u Vijetnamu. Fabrike sa bezbednosnim sertifikatima usmerenim na SAD i kapitalno intenzivne mašine nije tako lako pronaći.

A Vijetnam, čiji broj stanovnika nije ni desetina kineskog već ima problema sa radnom snagom, dok svetski proizvođači žure da svoju prodaju postave u toj zemlji, ne bi li tako izbegli američke „ratne“ tarife.

“Početak (savremene) kineske proizvodnje ima 15-godišnji istorijat – šta god poželite, neko će vam to napraviti”, rekao je Ving Šu, operativni direktor Omnidex grupe, koja se u sklopu pensilvanijske korporacije Meklenehen bavi proizvodnjom velikih industrijskih pumpi.

Omnideks je nešto od svoje proizvodnje pomerio u Vijetnam, ali se ispostavilo da su, za više od 80 delova za jednu pumpu koja se koristi u rudarstvu, vijetnamske fabrike uspele da otpočnu rad na samo 20 komponenti, jer se kalupi moraju stvoriti ispočetka, od nule.

 „Ne možete tek tako da izmestite posao u Vijetnam i očekujete da ćete tamo pronaći ono što tražite“, rekla je.

Poslovni lideri kažu da se pripremaju za dugu borbu začetu između dve najveće svetske ekonomije. Malo je kompanija koje odista planiraju da uopšte napuste Kinu, premda one koje su snažno grupisale proizvodnju u zemlji hitno žele da je diverzifikuju (tj. da jedan deo ipak izmeste iz Kine u neku obližnju zemlju).

Neke kompanije premeštaju delove svojih proizvodnih linija u zemlje jugoistočne Azije ili negde drugde, a nastavljaju da proizvode u Kini za kinesko i tržište van Sjedinjenih Država, strategiju koju nazivaju „Kina + 1“. Drugi igrači sa ugovorenim ogromnim narudžbinama nadaju se da će nagnati svoje kineske dobavljače da izmeste svoje poslovne operacije iz Kine u Vijetnam.

Kao rezultat toga, tvrde rukovodioci kompanije, počinje da se oblikuje jedan novi globalni proizvodni pejzaž. Proizvodnja koja napušta Kinu postaje sve prisutnija među zemljama u razvoju, dok mali deo nje kreće ka SAD „na krilima“ automatizacije. Sveže prekomponovan redosled lanca snabdevanja verovatno će unekoliko umanjiti „Kinesku izvoznu pitu“, mada će taj udeo još uvek biti značajan.

Stvaranje novih industrijskih klastera neće se dogoditi preko noći. Vijetnam nudi jeftinu radnu snagu, ali njegovih 100 miliona stanovnika je malo u poređenju sa 1,3 milijarde žitelja Kine, a njegovi putevi i luke već su „zapušeni“ trenutnim brodskim saobraćajem. Indija ima radnu snagu ali joj nedostaju viši nivoi određenih veština, dok je regulativa za inostrane proizvođače relativno restriktivna.

„Pitanje koje svi postavljaju je: „Pa, kuda da odemo? “Rekao je Gijang Le, strateški analitičar konsultantske firme Control Risks sa sedištem u Singapuru. “Odgovor nije očigledan.”

GoPro Inc, proizvođač kamera sa sedištem u Kaliforniji premešta većinu svoje američke proizvodnje u Gvadalaharu u Meksiku, zadržavajući svoje poslovanje u Kini za druga tržišta. Universal Electronics Inc., sa sedištem u Arizoni koja se bavi proizvodnjom kućnih „pametnih tehnologija“, ima novog partnera na Filipinima a takođe proširuje poslovanje na Monterej (onaj u Meksiku, a ne Kaliforniji).

Techtronic Industries Co. Ltd. iz Hong Konga, firma koja proizvodi Huver usisivače, postaviće svoje novo postrojenje u Vijetnam, uz dodavanje kapaciteta svojim operacijama u Misisipiju. Ova kompanija je saopštila da će jedan deo proizvodnje zadržati u Kini još najmanje deceniju.

Kineski model tokom poslednjih 20 godina uspevao je iz razloga što su dobavljači bili bliski jedni drugima, čineći proizvodnju bržom, jeftinijom i efikasnijom. Sada, kako operacije postaju sve fragmentarnije tj. usitnjenije, izbija pretnja od povećanja troškova proizvodnje, produžavanja rokova isporuke i izloženosti kompanija višestrukim poreskim režimima, uz pitanje o radnim uslovima za zaposlene.

Kompanije počinju da se fokusiraju na zamršena pravila koja regulišu koliko proizvoda treba da se proizvede u nekoj zemlji, recimo u Vijetnamu, da bi se taj artikl smatrao „proizvedenim u Vijetnamu“, rekao je Villi Ših (Willy C. Shih), ekonomista specijalizovan za proizvodnu oblast sa Harvardske poslovne škole. “Era benignog trgovinskog okruženja je okončana”, rekao je Ših.

WSJ

Ovaj je potres bio ona prilika koju je Vijetnam čekao. Intenzivna proizvodnja patika i džempera je ovde premeštena pre nekoliko godina, kao odgovor na skok kineskih zarada. Južnokorejski gigant Samsung Electronics Co. je uložio milijarde dolara u svoje vijetnamske pogone. Hanoj je željan daljeg širenja elektronske i inženjerske industrije koja je visoko u lancu vrednosti (to jest, sa visokom profitnom marginom).

Industrijski parkovi su preplavljeni onima koji su u potrazi za „zgodnom“ proizvodnom lokacijom. BW Industrial Development, uz podršku američke privatne kompanije Warburg Pincus je prošle godine ​​započeo izgradnju „fabrika za iznajmljivanje“ – rezervacije za ove proizvodne prostore urađene su do decembra. Šef marketinga Majkl Čen rekao je da neki od trenutnih „stanara“ to jest zakupaca žure, i to veoma: od trenutka posete lokaciji pa do potpisivanja ugovora prođe tek nedelju dana.

Vijetnamska firma Hanel PT, koja proizvodi elektroniku za protivpožarne alarme i senzore kretanja, kaže da pregovara o svom dosad najvećem postignutom sporazumu, u vrednosti koja iznosi polovinu njegovih trenutnih ugovora. Ovaj 20-godišnji proizvođač računa na to da će velike japanske kompanije postati njegovi klijenti, rekao je direktor Tran Thu Trang, ali su američke firme tek nedavno stupile u kontakt s njim.

WSJ

Seditex Co., sa sedištem u Ho Ši Minu, koji povezuje strane firme sa lokalnim fabrikama, počeo je da prima 20 zahteva nedeljno nakon što su cene povećane prošlog septembra, u odnosu na 20 mesečno. Strane kompanije su želele da više saznaju o izradi različitih proizvoda, uključujući ruksake, klješta, Bluetooth zvučnike, navlake za čamce, točkiće za kofere i plakare za odeću.

Osnivač Frank Vossen rekao je da se kompanije koje su navikle da posluju u Kini teško prilagođavaju na Vijetnam. „U Vijetnamu nema gotovih rešenja, i to je trenutno stanje stvari“, rekao je on.

Radnike je već teško naći. Lokalni vijetnamski izvoznik cevi i creva preplavljen je narudžbinama za proizvode koji podležu američkim tarifama, ali uspeo je da zaposli tek trideset od 100 radnika koji su mu potrebni. Japanski proizvođač nameštaja marke Muji rekao je da od januara ima kašnjenje u proizvodnji – usled nestašice radne snage.

Jotaro Kanamori, menadžer za planiranje tokijske firme Generation Pass Co. Ltd., rekao je da ta firma sada iznajmljuje fabriku umesto da se oslanja na rad pod ugovorom. On se trudi da svojim vijetnamskim dobavljačima objasni zašto donja strana ploče od stola mora biti isto tako dobro napravljena kao i gornja.

WSJ

Proizvodni pomak prema Vijetnamu traje već duže vremena. Sredinom devedesetih godina prošlog veka počela je prodaja obuće iz vijetnamskih fabrika kao što je Nike Inc. Kako su minimalne zarade u Kini rasle, sve se više narudžbina za odeću, igračke i obuću premeštalo na jeftinije destinacije – one u Bangladešu, Mjanmaru i Vijetnamu.

Japanska multinacionalna kompanija Canon Inc je 2012. počela da pravi štampače u severnom Vijetnamu. Ali, lanci snabdevanja za proizvode poput štampača i foto-aparata su ogromni, i stoga je teško nanovo ih stvoriti ni iz čega. Od Kanonove mreže koju je činilo 175 dobavljača u Vijetnamu, samo njih 20 su lokalne kompanije, rekao je viši menadžer Dao Thi Thu Huyen. Uglavnom proizvode plastične komponente i ambalažu.

Skoro sve elektronske komponente dolaze iz Japana, Kine i Tajvana, rekla je ona.

Tempo kojim su kompanije selile svoje proizvodne linije iz Kine u Vijetnam počeo je da dobija na ubrzanju prošle godine, pošto su rukovodioci koji su odmeravali potencijal zemlje odlučili da se povuku.

Kristofer Deveroz (Christopher Devereux) je početkom 2000-tih osnovao kompaniju nazvanu ChinaSavvy, koja je preuzimala narudžbine zapadnih firmi za složene metalne proizvode, radeći i sa fabrikama u Kini kako bi ih pripremili za ono što se nekada zvalo „tipovanjem na kineske (niske) cene“. Krajem 2018. godine, nakon što su Sjedinjene Države uvele tarife, njegovi klijenti su počeli da postavljaju pitanja: Koliko brzo možete da se iselite iz Kine (u Vijetnam)?

WSJ

Deveroz je pregledao desetine fabrika u Vijetnamu – ponekad bi posetio i šest pogona u jednom danu – a onda je preoblikovao tj rebrendirao svoju kompaniju „Omnidex“ kako bi istakao svoj globalni profil.

Premeštanje proizvodnje svojih rudarskih pumpi iz Kine u Vijetnam iziskuje od pensilvanijske korporacije McLanahan još neke poteze. Pumpe se sastoje od preko osamdeset delova, koji se moraju precizno izliti kako ne bi došlo do curenja usled loših livova. Deveroz je prvi testirao vode praveći sitne delove u fabrikama u blizini Ho Ši Mina. Čak ni to nije bilo lako, rekao je menadžer ove kompanije u Vijetnamu, Truong Khac Long.

DuPont-ova boja u prahu za plastifikaciju metala bila je krupan zalogaj. U Vijetnamu nije postojalo toliko kvalifikovanih radionica koje bi se mogle angažovati, a one koje proizvode za domaće tržište nisu uvek imale stručnjake za kontrolu kvaliteta. Stoga su inženjeri iz Kine morali da neprekidno putuju do Vijetnama i natrag: u Vijetnamu su morali da kontrolišu dobavljače, koji su pravili uzorke iznova i iznova – ne bi li postigli identičan kvalitet i osobine.

Rukovodioci su odlučili da se proizvodnja većih delova ne može pomerati. Stoga bi se ova pumpa proizvodila u dve zemlje, pa bi proizvođač bio u nemogućnosti da u potpunosti izbegne tarife.

Do proleća 2019. godine, Peter Zhao, koji je bio zadužen za proizvodnju artikala za kompaniju ECM Industries sa sedištem u Viskonsinu, je još i gajio nekakvu nadu – sve do ovog proleća – ali sada ne gaji ikakve iluzije da će se trgovinski rat završiti u skorije vreme. Zato se okrenuo Guglu, kako bi potražio agente u jugoistočnoj Aziji, a onda i kontaktirao posrednika iz Vijetnama, angažovanog za kompaniju Seditex.

WSJ

Zhao ih je uputio na vijetnamsku fabriku s iskustvom u izradi multimetara, koji mere napon, a koji se trenutno proizvode u Kini. Agenti Seditexa su pregledali njihove nabavne mreže, ali nisu uspeli da izaberu jednu koja bi im odgovarala. Najbolje se tu snašla firma pod nazivom Viettronics, specijalizovana za proizvodnju televizora i drugih kućnih uređaja.

U njihovoj kancelariji, ekspert za istraživanje i razvoj u Viettronicsu demontirao je multimetar za uzorke koje je Peter Zhao poslao. Njegov zaključak je bio sledeći: Kompanija bi mogla pronaći lokalne dobavljače za plastična kućišta i kablove instrumenata, mogla bi i da sastavlja multimetre u svojoj fabrici – međutim, neke od ključnih komponenti, poput integrisanog kola, trebalo bi i dalje uvoziti (iz Kine).

Za njega je to bio problem. Bio je naviknut da u Kini kupuje/nabavlja gotovo sve, otkad se proizvodnja multimetara pre desetak godina preselila tamo sa Tajvana. Vremenom su kineske fabrike kreirale sopstveni model, podešenu i prilagođenu verziju, koja se oslanjala na kapacitete njihovih dobro razvijenih mreža za snabdevanje.

Zhao se nije bavio rešavanjem dizajnerskih pitanja ili pronalaženjem komponenti, već se fokusirao isključivo na gotov proizvod i konačnu cenu. Intenzivno je komunicirao s glavnim dobavljačem mada ne i sa dobavljačima na nižim nivoima, održavajući nekako ovu ne previše izglednu operaciju.

Wikipedia

Po njegovim rečima, da bi proizvodnju preselio u Vijetnam, moraće da od nule razvije prekogranični lanac snabdevanja, da identifikuje fabrike u Kini za one komponente koje Vijetnamci ne mogu da prave, uz pregovore i usaglašavanja o standardima kvaliteta, kompatibilnosti i cenama. “Nisam imao ni snage a ni budžeta za takvu varijantu”, rekao je on.

On, međutim, i dalje razmišlja o pronalaženju partnera kako bi se ključne kineske komponente mogle upakovati u finalni proizvod  – u plastične poklopce izrađene u Vijetnamu, uz sklapanje multimetara u vijetnamskoj fabrici. Uprkos najlepšim željama, on izražava brigu da će, ukoliko nešto pođe po zlu, njegovi kineski i vijetnamski dobavljači početi da se međusobno optužuju.

Kina je, osim toga, izuzimajući svoje raspoložive stručne resurse, gotovo 30 puta veća od Vijetnama (9.6 milliona km², dok se Vijetnam prostire na 331, 210km²). Stoga je više nego lako uočiti ko ima prednost u logistici, transportu i širenju sigurne mreže dobavljača.

“Ovo je posao skopčan s rizicima”, rekao je Zhao. “Možda neće sasvim profunkcionisati, a i troškovi bi mogli biti previsoki.”

 

Wall Street Journal

Poslednje 3 od 16 zemalja CEEC-a konačno usklađene sa „Inicijativom pojas-put“

Estonija, Litvanija i Slovenija konačno potpisale “Inicijativu za pojas i put”, dok se Li sastao sa evropskim liderima šesnaestorke, prenose kineska novinska agencija Xinhua i dnevnik China Daily.

Kina je potpisala memorandume o razumevanju sa Estonijom, Litvanijom i Slovenijom u cilju promovisanja „Inicijative za pojas i put (IPP, BRI), što je signaliziralo da se svih 16 zemalja centralne i istočne Evrope složilo da se uskladi s ovom inicijativom.

Letonija je prošlog novembra potpisala takav dokument tokom petog sastanka lidera Kine i CEEC. Mađarska je u junu 2015. godine postala prva u Evropi koja je potpisala učešće u inicijativi.

Inicijativa koju je predsednik Si Đinping predložio 2013. godine obuhvata Ekonomski pojas koji bi trebalo da se gradi na potezu nekadašnjeg Puta svile, a takođe obuhvata i „Pomorski put svile 21. veka“ (21st Century Maritime Silk Road). To će stvoriti ogromnu trgovinsku i infrastrukturnu mrežu duž drevnih staza i puteva, kojima su se Istok i Zapada vekovima kretali i međusobno trgovali.

Ovi memorandumi nalaze se među više od 10 sporazuma potpisanih između Kine i zemalja CEE u ponedeljak u Budimpešti, mađarskoj prestonici. Potpisima je prisustvovao premijer Li Kećang i drugi lideri nakon šestog sastanka šefova vlada Kine i zemalja Srednje i Istočne Evrope. Dokumenti su obuhvatali oblasti kao što su međusobno infrastrukturno povezivanje, saradnja proizvodnih kapaciteta, infrastruktura i finansije.

Tokom sastanka, premijer Li je pozvao na promociju bilateralne trgovine, infrastrukturno i tehnološko povezivanje , inovacionu i finansijsku saradnju kao i razmenu kadrova i ljudi.

Li je pozvao svih 17 zemalja da ubrzaju proces ključnih projekata vezanih za povezivanje, promovišući veze kopnom, morem, vazduhom i putem interneta. On je naglasio da je potrebno donositi i usaglašavati više mera koje bi doprinele olakšavanju carinjenja robe. Kina bi, dodao je Li, želela da vidi više železničkih linija i direktnih letova između Kine i Evrope. Logistički centar će biti postavljen u regionu CEE zemalja, rekao je on.

Li je takođe predložio saradnju u oblasti inovacija, koja bi se fokusirala na proizvodne kapacitete, energiju, logistiku i poljoprivredu, rekavši da su preduzeća iz zemalja CEE više nego dobrodošla da učestvuju u strategiji „Made in China“.

Prema podacima Generalne carinske uprave, bilateralna trgovina između Kine i zemalja CEE je prošle godine dostigla 58,6 milijardi dolara, što predstavlja povećanje od 4,3 posto godišnje. Obim se povećao na 49,1 milijardi dolara u prvih devet meseci ove godine, što je za 14,1 odsto više nego u istom periodu prošle godine.

Kineske investicije u zemlje CEE premašile su devet milijardi dolara, dok su 16 zemalja CEE investirale više od 1,4 milijarde dolara u Kinu, drugu po veličini svetsku ekonomiju. Bilateralna saradnja krunisana je značajnim dostignućima u oblasti proširivanja kapaciteta transporta, energetike i proizvodnje. Oko 20 projekata je uspešno završeno ili su u izgradnji, a projekat izgradnje železnice na relaciji Mađarska-Srbija bio je jedan od najzanimljivijih.

Kao predsedavajući ovogodišnjeg sastanka Kine i država iz grupe CEE, mađarski premijer Viktor Orban izjavio je da je saradnja 16 zemalja CEE i Kine velika poslovna prilika za sve njih kao i da treba uzeti učešće u „Inicijativi za pojas i put“. On je rekao da će se stvoriti bolji ambijent za kineska preduzeća i njihova ulaganja, uz potrebu promovisanja dugoročnog razvoja i razmene između Kine i CEEC-a.

Doktor Feng Žongping, potpredsednik Kineskog instituta za savremene međunarodne odnose rekao je da su sve CEE zemlje smeštene unutar „Ekonomskog pojasa Puta svile“ (Silk Road Economic Belt), i da je njihovo potpisivanje zajedničkog memoranduma označilo ulazak u novu fazu saradnje između dve strane, onda kada treba postići i veći napredak.

“Saradnja između Kine i CEEC-a se uglavnom fokusira na trgovinu i infrastrukturu, a investiranje je ključ za rešavanje problema finansiranja infrastrukturnih projekata”, rekao je Feng. “Centralna i istočna Evropa, takođe, mogu biti ulaznica za Kinu, kako bi ušla na veće tržište Evropske unije.”

Žu Jin, Hu Jongći, China Daily 

China Daily: Li Kećang otvorio CEEC Forum u Budimpešti

Na početku četvorodnevne posete, kineski premijer se već na samom aerodromu sastao sa svojim mađarskim kolegom, piše China Daily.

Kineski premijer Li Kećang stigao je u nedelju u Budimpeštu kako bi prisustvovao šestom sastanku šefova vlada Kine i zemalja Centralne i Istočne Evrope (CEE), praveći  svoju prvu posetu Mađarskoj u svojstvu premijera.

Po svom dolasku na aerodrom u Budimpešti, pozdravio ga je mađarski premijer Viktor Orban.

Li je prisustvovao sastanku lidera za okruglim stolom, sedmom ekonomsko-trgovinskom forumu Kine i zemalja članica CEEC-a. Usledilo je i potpisivanje sporazuma o saradnji između Kine i 16 zemalja Jugoistočne Evrope.

Lideri ovih zemalja ove nedelje u Budimpešti razgovaraju o tome kako promovisati saradnju u oblastima kao što su međusobno bolje povezivanje, trgovina i investicije, finansije, zelena ekonomija i tehnološke inovacije. Takođe, 16+1 zemlje razmenjuju svoje stavove o globalnim pitanjima od zajedničkog interesa.

Budimpeštanske smernice će nakon sastanka biti objavljene, predočavajući direktive i načine sprovođenja saradnje između Kine i CEEC-a, zajedno sa listom postignuća – kako za ovu godinu tako i u proteklih pet godina.

Očekuje se da će Li ovom prilikom obaviti i zvaničnu posetu Mađarskoj. Prisustvovaće svečanom prijemu na kojem će njegov domaćin biti mađarski premijer Viktor Orban. Li i Orban susreli su se sa predstavnicima svetskih medija, a takođe su održali jedan u nizu predviđenih razgovora, potpisavši tom prilikom brojne sporazume o saradnji. Li se takođe sastaje i sa mađarskim predsednikom, Aderom Janošom, kao i predsednikom Narodne skupštine Koverom Laszlom.

Mađarska je bila među prvim zemljama koje su oktobra 1949. uspostavile diplomatske veze sa Novom Kinom. Česte su bile razmene tokom naredih decenija, sve do danas, ove dve zemlje imale su učestalu razmenu na visokom nivou.

Mađarska je bila prva evropska zemlja koja je potpisala Dokument o međusobnoj kooperaciji s Kinom, u cilju daljeg usaglašavanja sa „Inicijativom za pojas i put“ (Belt and Road Initiative), rekao je Li u potpisanom članku objavljenom u subotu u časopisu Hungarian Times. Ove dve zemlje su ostvarile izuzetna dostignuća u saradnji u oblastima poput investicija, finansija i poljoprivrede, rekao je on.

Tokom dve zvanične posete Kini, u februaru 2014. i maja ove godine, bilateralni odnosi dvaju zemalja su nadograđeni, stigavši do statusa sveobuhvatnog strateškog partnerstva tokom posete u maju, kada je Orban prisustvovao „Belt and Road“ Forumu za međunarodnu saradnju.

Li i Orban su se iz godine u godinu susretali na samitima Kine i zemalja CEEC-a: u Bukureštu novembra 2013., kao i u Beogradu decembra 2014. godine. Orban je novembra 2015. otputovao u Sužou (Suzhou), provincija Đjangcu (Jiangsu), kako bi tamo prisustvovao četvrtom po redu sastanku 16+1 CEEC. Najnoviji takav sastanak odigrao se prošlog novembra u Rigi, glavnom gradu Letonije.

Orbanov put, koji se dogodio nakon zaključaka usvojenih tokom 19. Nacionalnog kongresa Komunističke partije Kine, kao i povodom petogodišnjice saradnje “16 + 1” između Kine i zemalja Centralne i Istočne Evrope, od vitalnog je značaja za promovisanje sveobuhvatnog strateškog partnerstva između Kine i Evrope, izjavio je prošle nedelje ministar spoljnih poslova Vang Čao (Wang Chao) na informativnom brifingu.

Po završetku svog putovanja u Mađarsku, kineski premijer leti za Rusiju kako bi tamo prisustvovao 16. sastanku Veća šefova vlada (premijera) Šangajske organizacije za saradnju, i to pre nego što se kineska delegacija vrati u Peking tokom narednog vikenda.

Hu Yongqi, China Daily

Fino podešavanje, daleko na jugu

Minhenski inženjeri podešavaju akustiku jednog takvog kultnog mesta kao što Opera u Sidneju. Ovo je još jedna demonstracija kako manje nemačke kompanije, usredsređene na dobro obavljanje jedne stvari, postaju svetski lideri.

Nemačke operske zvezde kao što su Jonas Kaufmann nisu stranci u legendarnoj Sidnejskoj operskoj kući, ali su se na nedavnoj probi Vagnerovog “Parsifala”, nalazila još dva posetioca iz Minhena koji su stajali u prolazu među sedištima, prekrštenih ruku, i koji će na kraju najviše doprineti onome što će publika imati prilike da uskoro čuje.

Jirgen Rajnhold i Ginter Engel (Jürgen Reinhold, Gunter Engel) su inženjeri za akustiku iz inženjerske firme srednje veličine sa sedištem u Planegu (Planegg) nadomak Minhena, i upravo prikupljaju podatke potrebne za renoviranje akustike u glavnoj sali operske kuće koja je postala simbol Sidneja i čitave Australije, otkako je 1973. otvorena. Preklapajuće „ljušture školjki“ sugerišu na jedrenje, dizajnirane od strane danskog arhitekte Jorna Ucona (Jørn Utzon), i smeštene u sidnejskoj luci, učinili su da se ovo za svoje vreme avangardno zdanje nađe na listi svetske baštine UNESCO-a. Sidnejskoj operi, takođe, treba zahvaliti što je učestvovala u preobražaju arhitekture 20. veka.

Međutim, velika koncertna dvorana Sidnejske opere, koja ima gotovo 2700 sedišta, godinama je kritikovana zbog – zatomljavanja nota i gutanja zvuka. Džon Malkovič, holivudska zvezda i povremeni operski producent, jednom je primetio da je „Čak i akustika avionskog hangara bolja od Opere u Sidneju“.

“Mnoge srednje firme su visoko specijalizovane za samo jedan do dva proizvoda, a to često rezultira njihovim liderstvom  na globalnom tržištu.”

Müller-BBM je planirala i realizovala akustiku za operske kuće širom sveta. Firma je pomogla rekonstrukciji legendarne venecijanske dvorane „La Fenice“ (Teatro Feniće, Teatar Feniks, prim. prev), nakon požara, a takođe i popravila akustiku Teatra David H. Koch u Linkoln centru, koja je bila sedište Njujork siti baleta i Njujorške opere. Isto tako, Rajnhold i Ginter radili su na operskim i baletskim salama kako u Parizu, tako i u Salcburgu i Moskvi.

Osnovana 1962. godine, ova nemačka srednja firma radila je na akustici koncertnih dvorana, pozorišta, sportskih arena, poslovnih zgrada, pa čak i Rajhstaga (Reichstag), kao i Domu nemačkog parlamenta u Berlinu. Zapošljava oko 350 ljudi, pridošlih iz multidisciplinarnog pula sastavljenog od inženjera, arhitekata i naučnika. Mala kompanija specijalista sa globalnim dostignućima, Miler-BBM, je primer nemačkih Mitelštand (Mittelstand) firmi, što je nemački naziv za mala i srednja preduzeća koja se smatraju okosnicom nemačke privrede.

Inženjerska firma je u vlasništvu svojih zaposlenih, koji su jedini deoničari. Nijedan akcionar ne poseduje više od tri procenta firme. Imajući udeo u firmi – koja je prošle godine zabeležila prihode od 47 miliona evra – bez sumnje doprinosi nesumnjivoj strasti koju ova dvojica inženjera unose u svoj rad.

Pošto su širom sale postavili svoje visoko osetljive mikrofone kako bi prikupili podatke o akustici prostora, akustičari su bili u stanju da identifikuju neke od problema. „Ukleti zvuk“ hale proizvodio je eho, dok je plafon u predelu iznad pozornice „gutao“ toliko zvuka da muzičari nisu bili u stanju da čuju jedni druge.

Koncertna dvorana biće zatvorena naredne dve godine, a s radovima se kreće početkom 2020. godine. Renoviranje je ujedno deo šireg projekta obnove ove legendarne operske sale; planirano je da košta više od 200 miliona evra, a započelo je 2011. godine i očekuje se da će trajati 10 godina.

Uspeh firme Miler-BBM je tipičan za nemačka Mittelstand preduzeća. Ove manje kompanije, od kojih su mnoge u porodičnom vlasništvu, ne objavljuju finansijske izveštaje. Međutim, nedavna analiza agregiranih podataka koje je Nemačko udruženje štednih banaka dalo na raspolaganje listu Handelsblatt pokazalo je da su ove kompanije efikasnije od mnogih javno listiranih kompanija, da njihov novac ide dalje onda kada investiraju, a kao rezultat toga rastu brže od listiranih preduzeća.

Podaci obuhvataju 300.000 malih firmi od ukupno tri miliona nemačkih Mittelstand kompanija i poslovnih partnerstava. Nasuprot tome, samo je 550 javno listiranih preduzeća prisutno na listi. Prihodi u manjim firmama porasli su za trećinu od 2010. godine, u poređenju sa samo četvrtinom, koliko je bio rast zarada javno listiranih preduzeća.

“Mnoga mala i srednja preduzeća (MSP) tj Mittelstand firme, visoko su specijalizovane za samo nekoliko proizvoda i kao rezultat toga često su predvodnici na svetskom tržištu“, kaže Jan-Alexander Huber, konsultant u kompaniji Bain & Co. “Ovo omogućava natprosečni rast prihoda.”

Kaufman (48), kako ga je Njujork tajms opisao, “važi za najvećeg, najsvestranijeg tenora svoje generacije”, a njegovi koncertni nastupi u ulozi Parsifala ostavili su sidnejsku publiku ushićenom. Kaufmanov uspeh je u većoj meri delo dva nepoznata inženjera iz jedne male kompanije pokraj Minhena, koji će se i nadalje brinuti da i Kaufman a i svi ostali izvođači nastave da ushićuju ljubitelje najlepšeg zvuka.

Handelsblatt

Biti velik, a ne biti moćan i bogat

“Trampov slogan “Učinimo Ameriku ponovo velikom” urezao se u  kolektivnu (medijsku i ) nacionalnu svest Amerikanaca. Ali, teško je dokučiti šta to sve stoji iza tog prilično uopštenog i nejasnog slogana.

Nemamo, na primer, jasnu definiciju “velikog”, ili tog istorijskog momenta kada je, po svoj prilici, Amerika zaista bila takva (tj. velika). Sa ekonomskog stanovišta, ne možemo govoriti o nacionalnom bogatstvu, jer je zemlja danas bogatija nego što je ikada bila: Neto prihod po članu domaćinstva dostigao je rekordni nivo, pokazuju podaci američkog Odbora Federalnih rezervi (Ono što je u Srbiji Savet guvernera).

Raspodela bogatstva je, međutim, sasvim izvesno pretrpela promenu: nejednakost se značajno povećala. Uključujući efekte poreskih nameta i plaćanja državnih transfera (tj. transfera države prema socijalno ugroženima), stvarni prihodi za donju polovinu stanovništva porasli su samo 21 odsto od 1980. do 2014. godine. Ovo treba porediti sa povećanjem od 194 odsto koje je, po najnovijim podacima Tome Piketija, Emanuela Saeza i Gabrijela Zukmana, u tom periodu ostvario onaj čuveni jedan procenat najbogatijih.

Zbog toga je logično što je Trampov poziv na “povratak američke veličanstvenosti” posebno odjeknuo među radnicima bez završenog koledža, i to mahom onih koji su nastanjeni u državama tzv “Pojasa Rđe” (Rust Belt) – nestali su oni koje je pogodilo nestajanje dotad dobrih poslova dotad prisutnih u njihovom području. Ali, prisiljavanje poslodavaca da obnavljaju ili u nedogled održavaju neke poslovne profile nije razumno, dok je stvaranje novih i održivih radnih mesta jedan složen poduhvat.

Inače, “Pojas rđe”, pre ekonomskog propadanja i deindustrijalizacije bio je poznatiji kao “Proizvodni pojas” ili “Pojas čelika”; prostire se zapadno i severno od zapadnog Njujorka i zahvata zemlje američkog Srednjeg zapada – Pensilvaniju, Zapadnu Virdžiniju, Ohajo, Indijanu, donji deo poluostrva Mičigen, područje oko Velikih jezera završava se u Severnom Ilinoisu i istočnoj Ajovi.

Učiniti Ameriku ponovo velikom je teško – onoliko koliko može biti teško otvaranje novih radnih mesta – i sasvim sigurno treba da znači daleko više od zapošljavanja. Zato vredi porazmisliti o onome šta je to što treba ostvariti i ka čemu treba nastojati kako bi se ta “veličina” postigla. Srećom, politički lideri i akademski sloj već poduže vremena razmišljaju o nacionalnoj veličini, a njihov odgovor jasno nadmašuje pitanje visokog nivoa bogatstva.

Adam Smit, možda prvi pravi ekonomista u istoriji, dao je nekoliko odgovora u svom čuvenom delu “Bogatstvo naroda (“An Inquiry Into the Nature and Causes of the Wealth of Nations”, Preispitivanje prirode i uzroka bogatstva naroda). Ta analiza se neretko smatra “biblijom kapitalizma”. Njegovi osvrti barem delimično opisuju postizanje veličine “kroz težnju za bogatstvom na slobodnim tržištima”. Smit, međutim, nije verovao da samo novac obezbeđuje nacionalni rast. Takođe se s neodobravanjem pisao o  uskogrudoj i isključivoj usredsređenosti na obezbeđivanje bogatstva, rekavši da je takav način ponašanja “najvažniji uzrok korupcije naših moralnih osećanja”. Umesto toga, on je naglasio da pristojni ljudi treba da traže stvarno postignuće, “ne samo pohvale, već biti vredni te pohvale, koju treba zaslužiti”.

Ono što je upečatljivo je to što je nacionalna veličina figurirala kao centralno pitanje u prethodnim kampanjama američkih predsednika: Lindon B. Džonson je 1964. pozvao na stvaranje “Veličanstvenog (američkog) društva, a ne samo društva koje bi bilo bogato ili moćno društvo. Umesto toga, Džonson je govorio o postizanju jednakih mogućnosti za sve američke građane zarad postizanja tog cilja. “Takvo veličanstveno društvo (“Great Society”) predstavlja mesto gde svako dete može pronaći znanje kako bi obogatilo svoj um i uvećalo svoje talente”, govorio je on. “To društvo je mesto gde je slobodno vreme nadasve dobrodošla prilika za sopstvenu izgradnju i razmišljanje; dokolica koja nije samo prosto bekstvo od dosade i uznemirenosti”.

Reči predsednika Džonsona i dalje zvuče istinito. Prilike nisu jednake za sve u Americi. Načini na koje se danas upražnjava slobodno vreme zaista je preraslo u strah čiji su uzrok dosada i strepnja za one koji su izgubili posao, koji su izgubili prekovremeni rad, koji imaju zaposlenje sa nepunim radnim vremenom onda kada žele stalno zaposlenje ili oni koji su otišli u prevremenu penziju, na koju su bili primorani i koju nisu želeli.

Postoje međutim, granice onoga što vlada može učiniti. Džejn Džejkobs, poznati ekspert za urbanizam svojevremeno je pisala da su velikim nacijama potrebni veliki gradovi, ali da ih ne mogu lako stvarati. “Velike prestonice moderne Evrope nisu postale sjajni gradovi jer su bili glavni gradovi”, rekla je Džejkobsova. “Uzroci i posledice proizašle iz njih odvijali su se na drugi način. Pariz u početku nije bio veće i važnije sedište francuskih kraljeva nego što je to bilo barem 5-6 drugih lokacija sa kraljevskim rezidencijama.”

Džejkobsova kaže da “Gradovi rastu organski, zaposedajući određenu dinamiku, jedan krug i područje vrlina, specijalizovanu kulturu stručnosti, gde jedna industrija vodi stvaranju drugih industrija i sa reputacijom koja privlači motivisane i sposobne došljake.

Amerika još uvek ima ovakve gradove, ali činjenica koja se ne pamti je da je i Detroit bio jedan od njih. Njegov rast bio je postepen. Kao što je pisala Džejn Džejkobs, prevoz brašna je 1820-ih i 1830-ih zahtevao brodove na Velikim jezerima, što je dovelo razvoja do parnih brodova, brodskih motora i širenja drugih industrija. Sve ovo je postavilo pozornicu za automobile, čime je Detroit postao globalni Centar za sve tada zainteresovane za tu tehnologiju.

Kao dete sam kod rođaka u Detroitu iskusio lepotu i uzbuđenje mog prvog kontakta sa automobilskom industrijom. Danas, stanovnici Detroita i druge metropole koje su izgubile svoje stanovnike žele da se njihovi nekadašnji gradovi vrate, ali potrebne su generacije onih koji moraju da kreiraju sveže ideje i industrije tako preko potrebne da bi se veliki gradovi održali u životu – a ne mogu to učiniti pod okriljem Vašingtona.

Sve to znači da intervencija vlade u cilju ponovnog uspostavljanja američke veličine neće biti jednostavna stvar. Postoji rizik da bi promene u dobrom smislu mogle pogoršati stvari. Protekcionističke politike i kazne za one koji izmeštaju svoj biznis na teritorije izvan Sjedinjenih Država izvoznike možda neće povećati dugoročne mogućnosti za Amerikance koji su ostavljeni negde iza, “izgubljeni u prevodu”. Zamašna redukcija propisa iz oblasti ekologije, socijale i benefita od zdravstvenog osiguranja, ili značajnije učešće Amerike u svetu mogu povećati potrošnju, pa ipak – sve nas ostaviti s osećajem dubljeg gubitka.

Veličina se oličava ne samo kroz prosperitet već je povezana i sa atmosferom, društvenim okruženjem koje čini život značajnim. Evo još jednom reči nekadašnjeg predsednika Džonsona, koji je rekao da “veličanstvenost zahteva ne samo povezanost telesnih potreba sa zahtevima trgovine, već i strast za lepotom i želju za zajedništvom”.

Robert J. Šiler je profesor ekonomije na Jejlu.

Robert J. Shiller, NYT (Upshot)

 

Berni Sanders, miljenik velikog američkog biznisa

Zašto veliki američki biznis sluša Bernija Sandersa?

Džef Imelt (Jeff Immelt) ima neke savete za nadolazeću generaciju korporativnih lidera: “Slažem se sa prvih pet minuta govora Bernarda ‘Bernija’ Sandersa”. To je izjava koju ne očekujete da čujete od šefa jedne multinacionalne korporacije, ali jeste jedna koju je potpisnica ovih redova, Rana Foruhar iz Fajnenšel tajmsa čula prošle nedelje tokom razgovora sa Džefom Imeltom, izvršnim direktorom korporacije General Electric. Možda je to zbog toga što će Imelt, koji će se još samo nekoliko sedmica nalaziti na čelu ove 123 godine stare industrijske grupe predati upravljanje ovim tehnološkim gigantom na Džona Flenerija (John Flannery), pa mu je ugodnije da tek sada „progovori od srca“ – unapred, i uoči onoga što Imelt naziva “penzionisanjem” (što nije sasvim sigurno).

Ali pretpostavka je da je on samo glasno izgovorio ono što danas svaki pametan korporativni lider mora da shvati. Finansijska kriza iz 2008. godine, njene kontinuirane ekonomske posledice i politički populizam koji je potom usledio promenili su paradigmu globalnog poslovanja iz korena. Na tom polju, Imeltovo iskustvo upravljanja Dženeral Elektrikom u proteklih nekoliko godina (od 2000-te) nudi neku vrstu post-populističkog „priručnika“ za globalne kapitaliste.

Koje su lekcije? Kao prvo, kako sam kaže, “potrebno je više od proste potrošnje” da bi se ekonomija bogatih zemalja kao što su SAD ili onih u Evropi pokrenula. To je deo populističke poruke oko koje se pristalice Sandersa, (da ne pominjemo brojne Trampove glasače)  i Imelt mogu složiti.

Ekonomski model Sjedinjenih Država je u proteklih 40 godina zasnovan na nekoj vrsti globalizacije koja podstiče niske plate i Izmeštanje poslova tj autsorsovanje (outsourcing). Ideja je bila da će jeftinije stvari nadoknaditi gubitak radnih mesta i niže zarade. Ali, u ekonomiji koja se sastoji od 70% potrošačkih troškova – i u kojoj zarade za većinu stanovništva nisu porasle još od devedesetih – ta matematika prestaje da funkcioniše. “Globalizacija ne može predstavljati samo ono što je vezano za outsourcing i niske zarade”, tvrdi Imelt. Naime, raste broj istraživanja koja pokazuju da su niske zarade pre uzrok, a ne samo simptom, problema globalizacije).

Najbolji način za raspodelu prednosti globalizacije, prema Imeltu, jeste da kopirate Nemce, a naročito model kompanije “Mittelstand” (model po kojem funkcionišu mala i srednja preduzeća u Nemačkoj, Austriji i Švajcarskoj)  vertikalno integrisanih proizvodnih ekosistema, često ustanovljenih od strane neke velike poslovne grupe i uz to okružene manjim firmama koje to podržavaju. Po ovom modelu, visoko kvalifikovani (i visoko plaćeni) radnici stvaraju proizvode sa visokom dodatom vrednošću, idealnu za izvoz.

Veliki izvoznici obično za svakog pojedinog zaposlenog kreiraju osam lanaca snabdevanja, što je jedan od razloga zbog kojih je bilo koji broj zajednica u SAD željan da ih privuče – za svaki dolar ekonomske vrednosti koju stvaraju, sama zajednica zarađuje još 1,50 dolara. Zbog toga, iako je tehnologija smanjila ukupan broj radnih mesta u SAD, pozicije koje postoje mogu možda i dalje podržati veliku količinu visokokvalitetne ekonomske aktivnosti.

GE operacije koje se tiču avionskih motora, na primer, uticale su na to da je ovo odeljenje proizvelo potpuno nove poslovne servise analize podataka koji potiču od hiljada senzora „nakačenih“ na svaki motor, razvijajući tako opremu koja će nas „konsultovati“ o tome kako da te motorne agregate koristimo.

Često se događa da udruživanje velikih i po plasmanu prodaje vodećih preduzeća koje stvaraju ove poslove podrazumeva „trku ka dnu“, bilo putem poreskih podsticaja, bilo subvencija za preduzeća ili nešto slično. Ipak, Imelt kaže da se najvažnija stvar za General Electric tiče odlučivanja o tome gde locirati svoje poslovne operacije, a da ta lokacija istovremeno bude i stecište budućih talenata za biznis ove korporacije – talentni pul (pool) koji ima tendenciju da bude u funkciji podrške kvalitetu lokalnog obrazovnog sistema.

Razmotrimo najnoviju fabriku Dženeral Elektrika izgrađenu u Lafajetu u američkoj državi Indijana. Ovaj pogon nalazi se u blizini univerziteta Perdju (Purdue), renomirane visokoškolske ustanove za obuku budućih inženjera. Iako je ovde zaposleno nekoliko stotina radnika koji će na kraju svoj rad sjediniti u mlazni motor, zaposleni ne moraju nužno imati završen četvorogodišnji stepen iz oblasti elektrotehničkog ili industrijskog inženjeringa; jer, oni već imaju koristi od proizvodnog ekosistema u kojem se nalaze. “Prisutna je tendencija da gradovi koji imaju koledže poseduju snažnije sekundarne obrazovne programe i programe stručnog usavršavanja, i to je ono stvara bolju radnu snagu”, kaže Imelt (možda nije loše napomenuti da se u Vest Lafajetu, na 30 minuta vožnje od centra Lafajeta, zapravo, nalazi viša škola koja je vrhunska i to ne samo za Indijanu već na nivou čitave SAD).

Lekcija i pouka ove priče je da su javna dobra suštinski važna i od neprocenjivog značaja. Biznis ne funkcioniše u nekom laissez-faire vakuumu (laissez-faire:  neograničena sloboda konkurencije, nemešanje države u ekonomska pitanja). Političke odluke oblikuju i usmeravaju i biznis, dakle, politika nesagledivo utiče na poslovanje kompanija, a ekonomska vrednost prelazi na zajednice (ili zemlje) koje ulažu u stvari kao što su obrazovanje i obuka.

Konačni i možda najvažniji Imeltov savet budućim korporativnim liderima je „da provode što je moguće više vremena u fabrikama, a što manje u Davosu“. Kako je rekao, “nekako se dogodi da davoski ’globalni mislioci’ prerastu realne zahteve biznisa, otuđujući se i sve više udaljavajući od zdravorazumskih potreba. Globalizaciju smo napravili kao sopstvenu političku partiju. Ta “Stranka” je na globalizaciju gledala kao na teoriju, iz apstraktne dimenzije, umesto da razume njen uticaj na obične ljude, ili na kritično važne investicije, koje su neizostavno potrebne za izgradnju konkurentnosti. Mi smo racionalizovali outsourcing kao ’samo dobar posao’, ignorišući širi ekonomski uticaj (globalizacije) na zajednice, dobro sakriveni iza trgovinskih sporazuma poslove koji su uvek bili bolji za kompanije ali ne i za radnike“. On priznaje da je GE takođe bio deo ovog globalnog poslovnog trenda i globalizacije u svim njenim dobrim i lošim izdanjima (ovih dana, Imelt zdušno podržava ponovno usvajanje Severnoamerčkog sporazuma o slobodnoj trgovini, NAFTA).

Iako Imelt poziva izvršne direktore da se pridruže pokretu „Occupy“ (gaji uobičajene korporativne stavove o potrebi za što manjom državnom regulativom i poreskim reformama koje će ići na ruku poslovanju), on upozorava da je „već i previše poslovnih lidera postalo neupotrebljivo, van dodira s realnošću, kako ih doživljavaju ostali. To je nešto što sa sobom nosi merljivi korporativni rizik, a što, recimo, svedoči o usponu i padu Uberovog egzekutivca, Travisa Kalanika (Travis Kalanick). To je, takođe, nešto o čemu bi se Bernie Sanders nesumnjivo složio ne samo s Imeltom već sa velikim delom poslovnih lidera.

FT

 

Evropsko ekonomsko čudo (?)

Pre nekoliko godina, evrozona – koja čini otprilike jednu šestinu svetske ekonomije – izgledala je u velikoj nevolji. Počevši od 2010. godine, neočekivana kriza državnog duga doprinela je ozbiljnim slabostima, od kojih su patile sve veće banke. Fiskalna štednja, u Grčkoj i drugim relativno slabim zemljama, doprineli su uspostavljanju potpune ekonomske krize. U odsustvu velikodušne međusobne podrške, postojala je aura žilave, neiskorenjive fiskalne i ekonomske beznadežnosti… kada je marta 2015. godine Evropska centralna banka objavila ambiciozan program kupovine državnog duga.

Samo dve godine kasnije situacija izgleda daleko pozitivnije. Najnoviji izveštaj Međunarodnog monetarnog fonda prognozira rast od 1,7% za evrozonu u celini u 2017., i rast od 1,6% u 2018. godini – što je značajan napredak od pre nekoliko godina, kada se ovaj region trudio da probije „magičnu“ granicu 1%.

Nedavne brige o solventnosti za neke manje banke u Italiji i Španiji obrađene su bez izazivanja značajnih poremećaja. Na upravo zaključenoj konferenciji ECB, bilo je čak i neke diskusije o tome kada bi ECB mogao da smanji svoje intervencije i možda počeo da podiže kamatne stope (Sve ove sesije Evropske centralne banke bile su u snimane i uživo objavljivane preko računarske mreže).

Neposredna makroekonomska slika i dalje ostaje pomalo mračna. Ujutro, 27. juna, finansijska tržišta mislila su da je predsednik ECB-a Mario Dragi pozitivnije govorio o rastu nego što je to činio u skorije vreme, a vrednost evra značajno je ojačala. Do sledećeg jutra, visoki zvaničnici ECB-a naveli su da je Dragijeva primedba pogrešno protumačena – a evro je odmah po davanju ove izjave – pao.

Stvarno pitanje je šta je ono što će uslediti, a to je i bila tema ECB konferencije: šta treba očekivati u smislu evropskog rasta na srednji rok? Konkretno, dokle god kamatne stope ostaju niske, trenutni nivo državnog duga u zemljama poput Italije i dalje ostaju pod kontrolom. Ali, ukoliko kamatne stope porastu, da li će u tom slučaju postojacti dovoljan provredni rast kako bi se održalo očekivanje o održivosti nivoa javnog duga?

Postignuća koja idu u prilog privrednom rastu su u proteklih nekoliko godina u evrozoni bili stvarni. Sprovođenje politike niskih (u stvari, negativnih) kamatnih stopa je ECB-u pomoglo da održi opšte poverenje a posebno da obezbedi kontinuirano finansiranje državnih deficita.

Ovim je izvršen pritisak na fiskalnu politiku – a bilo je manje štednje nego što se to ranije činilo verovatnim. Banke su postepeno stavljene na jaču osnovu, sa većim akcionim kapitalom koji apsorbuje gubitke. Postoje, takođe, i dokazi da je konkurencija na tržištima proizvoda porasla, možda zahvaljujući labavijoj državnoj regulaciji.

Uz dobre, tu su nažalost i loše vesti, iako one nisu nešto što je specifično samo za evrozonu. U industrijskim zemljama došlo je do usporavanja rasta produktivnosti – a samim tim i u ukupnom ekonomskom rastu – koji čini se da je započeo oko 2000. godine. Precizno objašnjenje ovakvog tenda i dalje ostaje neodređeno a samim tim i neobjašnjivo, mada preovladava stav da – dok su nove informacione tehnologije imale određeni pozitivan uticaj na produktivnost tokom devedesetih godina – ti se dobici u kasnijem periodu nakon 2000-te nisu pokazali dovoljno dugoročnim ili rasprostranjenim.

Pored toga, precizan obrazac tehnoloških promjena posvuda je vršio pritisak na srednju klasu – smanjujući tražnju za radnicima koji imaju samo srednjoškolsko obrazovanje. To već po sebi podrazumeva slab rast i širenje nejednakosti, kombinaciju koja bi i dalje mogla da ugrozi nivo obrazovanja i nivo veština.

Istovremeno, evropski demografski trendovi predstavljaju razlog za zabrinutost. Starenje stanovništva podrazumeva rast broja penzionera – koji očekuju da njihove penzije budu obezbeđivane javno tj iz budžeta (dakle da je država garant njihovih isplata) – i to u odnosu na trenutni broj ekonomski aktivnih ljudi (i negativni natalitet). Evropa je u proteklih nekoliko godina iskusila značajnu imigraciju iz zemalja kao što su Sirija, Libija i Avganistan; Ali, mnogi novodošli poseduju malo obrazovanja, a pronalaženje posla za njih pokazalo se skoro nemoguće teškim izazovom.

Više inovacija bi definitivno moglo doprineti boljoj ekonomskoj slici. Čak i pesimisti priznaju pozitivne efekte koje je početni talas tehnologije imao u prirodnim naukama, veštačkoj inteligenciji i robotici širom sveta. Ali, s obzirom da Kina nastavlja da se pojavljuje kao istraživačko centar i inkubator ključnih inovacija, ovo prizvodi i veći pritisak na Evropu da nastavi gde je stala i ne uspava se.

Pa ipak, bila bi greška tek tako otpisivati Evropu. Njen ljudski kapital je zdrav a dobra zdravstvena zaštita dostupna je većem broju građana nego što je to slučaj u Sjedinjenim Državama, dok jače i vitalnije kompanije izbijaju na vrh kroz proces integracije evropskih nacionalnih tržišta.

Štaviše, izgleda da je odluka Britanije da napusti Evropsku uniju „prikupila“ umove kontinentalnih lidera, čineći ih da čvršće zbiju svoje redove i uspostave jednu čvršću „sabornost“. Niko ne želi da se greške u vođenju politike od 2010. do 2014. ponove Francuski predsednik Emmanuel Macron predlaže jaču centralnu vlast, uključujući i potencijale ministarstva finansija. Bez obzira što je daleko od jasnog da li će se Nemci složiti s ovim, vredi ipak podsetiti da je izgradnja fiskalne unije u Sjedinjenim Državama trajala vrlo dugo (a u nekom smislu on i dalje može važiti za nezavršeni projekat).

Najveći razlog za zabrinutost mogla bi biti neuravnoteženost u evrozoni. Nemačka ekonomija je jaka: rast od 1,5-1,6%, i gotovo puno zaposlenje, uz veliki plus koji leži na njenom tekućem računu. Španska ekonomija znatno se popravila i sada ostvaruje rast od 2,6%, mada nezaposlenost i dalje ostaje tvrdoglavo – i uznemirujuće – visoka: oko 18%.

Italija i dalje ostaje veliko pitanje, pri čemu MMF predviđa rast BDP-a od 0,8% ove i sledeće godine. Da li se porodična preduzeća severne Italije ponovo mogu dokazati sposobnima za ekonomski rast u surovoj trci na sve nezgodnijim i konkurentnijim međunarodnim tržištima? Da li će sledeći talas novih tehnologija pomoći Italijanima i uopšte Evropljanima, ili će im naneti štetu?

Francuskoj, takođe, ostaje nešto kao „džoker“. Da li će Makronova neverovatna izmena francuske politike dovesti do reformi koje povećavaju privredni rast? Ako se to ne dogodi, Nemačka bi možda bila manje sklona da upozna Makrona koji samo polovično uspeva da se izbori s evrozonskom integracijom francuske privrede.

Pre i iznad svega, evrozona – ili možda EU – mora pronaći načine kojima bi osigurala da sve EU članice imaju privredni rast i koristi od njega. Da li će u tome uspeti ili ne – za sada je nepoznato. Ono što je izvesno je da je u okruženju poput sadašnjeg, gde je najgore prošlo, taj zadatak postao lakši.

Project Syndicate

 

Američka slobodna trgovina – bez Amerike

Kako bi Latinska Amerika trebalo da reaguje na tretman koji prema njoj imaju Donald Tramp i njegova politička garnitura: „prvo pristup globalnoj ekonomiji“? Evo jednog mogućeg odgovora: sazdati američku slobodnu trgovinu na američkom kontinentu – bez Sjedinjenih Država.

Naravno, daleko od toga da je ovo nova ideja. Osnivači latinoameričkih republika debatovali su o tome još pre dva veka. Ova ideja, međutim, nikada nije sprovedena do kraja.

Šezdesetih godina se u Latinskoj Americi mnogo diskutovalo o svakoj vrsti integracije. Brojni su samiti i zasedanja održani, i mnogo je dogovora potpisano. Ali, malo je bilo istinskog napretka, koji bi trebalo da prati potpisane sporazume o slobodnoj trgovini. Za većinu pojedinačnih zemalja tog regiona, Evropa ili Sjedinjene Države ostale su veći trgovinski partneri od njihovih neposrednih suseda.

Početkom 90-ih je tadašnji američki predsednik Džordž V. Buš otmeno predložio „uspostavljanje slobodne trgovine od Aljaske do Ognjene zemlje“. SAD su potom potpisale sporazume sa Kanadom, Meksikom, Čileom, Kolumbijom, Peruom i zemljama Centralne Amerike, ali ovaj ambiciozan i sveobuhvatan sporazum na relaciji sever-jug Amerike nikada nije materijalizovan.

Dobra vest je da je većina faktora koja je dosad blokirala slobodnu trgovinu ovog regiona nestala. Sada je, dakle, pravi trenutak da se ostvari dva veka stara ideja Simona Bolivara.

Jedan od razloga za dosadašnju propast latinoameričkog trgovinskog sporazuma je u tome što ponosni Brazil nije bio voljan da prisustvuje zabavi čiji su glavni domaćini bile Sjedinjene Države. Ali, ukoliko se Tramp bude držao svojih protekcionistickih obećanja, onda u budućnosti više ne bi trebalo brinuti o rivalstvu između SAD i Brazila u okviru istog trgovinskog sporazuma.

U prošlosti su subvencije koje su Sjedinjene Države davale svojim farmerima bile kamen spoticanja za dogovor između SAD i velikih poljoprivrednih izvoznika kao što je Argentina i, naravno, Brazil. Ali, bez Sjedinjenih Država u tom sporazumu, latinoamerički dogovor o slobodnoj trgovini u regionu više ne predstavlja problem za njegove potpisnice.

Tokom 90-tih godina prošlog veka, u velikom broju zemalja Latinske Amerike su na vlast došle levo orijentisane populističke vlade. Za ove vlade – uspostavljene u Argentini, Boliviji, Ekvadoru, Nikaragvi, i, naravno, Venecueli – slobodna trgovina bio je „prljav neoliberalni” izraz. Za one koji su predvodili ove političke garniture, takođe, sporazum sa SAD nije dolazio u obzir.

Danas u Latinskoj Americi ovaj brend populizma gubi na popularnosti. U Argentini, Peronisti su izgubili predsedavanje; u Brazilu, predsednica Dilma Rusef (Dilma Rousseff)je opozvala samu sebe; i u Venecueli, predsednik gotovo diktatorskog režima Nikolasa Madura se takođe nalazi na ivici ambisa. Ekvador bi, takođe, uskoro mogao da završi svoje flertovanje sa populizmom: ekvadorski ekonomista i političar Rafael Correa je samovoljno odabrao naslednika, koji je na nedavnom prvom krugu predsedničkih izbora u zemlji prošao slabije nego što se očekivalo.

S obzirom da su tri glavna kamena spoticanja nestala, šta je ono što sada sprečava potpisivanje sporazuma o slobodnoj panameričkoj trgovini? Ništa posebno – osim politike inercije i nedostatka jasnog vođstva. Međutim, ne postoji manjak regionalnih lidera koji bi mogli da nose baklju trgovinske integracije, sve od reke Rio Grande na severu Srednje Amerike do Kejp Horna na krajnjem jugu Južne Amerike.

Pored već svog poslovičnog opreza kada je reč o Sjedinjenim Državama, poslednji brazilski predsednici su se plašili i za svoje već dobro ustanovljene i profitabilne biznise koji se, istini za volju, nikada dosad nisu suočavali sa nekim neželjenim carinskim ili necarinskim barijerama. Ovaj protekcionistički sentiment, dosad uvek najsnažniji u industrijskom srcu brazilske prestonice, Sao Paulu, još je uvek prisutan. Ali, s obzirom da Brazil tek sada počinje da izranja iz svoje najdublje recesije u poslednjih nekoliko decenija, brazilska preduzeća željno traže nove kupce. A sa Kinom, koja već nekoliko godina usporava, i Evropom, koja se obrela u sopstvenoj krizi – kao i Sjedinjenim Državama, koje su svoje zidove oko sebe same podigle – rastuća tržišta u regionu zadobila su jednu novu privlačnost.

Nešto slično dogodilo se u Meksiku. Njeni lideri uvek su pominjali potrebu za vođenjem razgovora o regionalnoj slobodnoj trgovini, ali nije potrebno biti Šerlok Holms da bi se otkrilo kako stvarni interes Meksikanaca leži na severnoameričkom tržištu, za koje sada ide preko 80% ukupnog meksičkog izvoza. Tramp je meksičke imigrante prozvao „silovateljima“, žestoko apelujući na podizanje graničnog zida (i uz carinske takse na meksičku robu, što bi bio način prikupljanja novca kojim bi se platili troškovi podizanja zida). Tako je meksička trgovinska bliskost sa SAD počela da gubi nešto od svoje privlačnosti. Sve u svemu, nije iznenađenje to što meksički političari i poslovni lideri odskora upiru pogled na jug, kako bi ponovo iznašli poslovno-ekonomski entuzijazam.

Argentina takođe ima razloga za pružanje podrške slobodnoj trgovini u Latinskoj Americi. U toj zemlji je već godinu dana na snazi funkcionisanje administracije vođene predsednikom Maurisijom Makrijem, a koja je prirodno sklona ekonomskom liberalizmu. Argentina je danas svezana „ludačkom košuljom“ spoljnih carina regionalnog trgovinskog sporazuma „Mercosur“ sklopljenog sa Brazilom, Paragvajem i Urugvajem (Uzgred, Mercosur je skraćenica od Mercado del Sur, ili Mercosul – Mercado Comum do Sul), naziv je za zajedničko tržište Južne Amerike). Najbezbolniji način za postizanje veće otvorenosti, a da pritom ne dignu u vazduh postojeći sporazum – je da se zemlje članice Mercosura pridruže većoj zoni slobodne trgovine. Argentini bi ovakva tranzicija sasvim odgovarala.

Uz Brazil, Meksiko i Argentinu koji su se zahuktali u istom smeru, pitanje liderstva biće rešeno automatski. Recimo, Čile – koji je iz političkih razloga oduvek želeo da ekonomski liberalnije ekonomije u pacifičkom basenu ujedini sa protekcionistički nastrojenim zemljama u basenu Atlantika – imao bi obilje razloga da pomogne da se ovaj proces pokrene napred. I Kanadi, na čelu sa premijerom Džastinom Trudoom (danas svuda omiljenom lideru s engleskog govornog područja), nadasve bi dobrodošlo da se pridruži ovom trgovinskom savezu.

Da, Venecuela pod Madurom mogla bi se usprotiviti, uz eventualnu Madurovu osudu „neoliberalne zavere uperene protiv njega“. Ali, s obzirom da je reputacija venecuelanskog predsednika u Južnoj i Latinskoj Americi na izuzetno niskim granama, većina zemalja bi taj njegov gest i reakciju uzeli kao dodatni podsticaj za pridruživanje novom trgovinskom bloku. Nikaragva, Bolivija a možda i Ekvador mogli bi da odugovlače. Međutim, za razliku od Venecuele, nedostaje im politička i ekonomska težina za blokadu nekog budućeg trgovinskog dogovora i sporazuma.

Sporazum o slobodnoj trgovini u Latinskoj Americi ne bi morao da započinje od nule. Pacifička alijansa, koja već spaja Meksiko, Kolumbiju, Čile i Peru bila bi korisna polazna tačka. Taj sporazum se fokusira na promet roba i usluga, olakšavajući trgovinu i propise o poreklu robe, i načinu rešavanja sporova.

U svakom mogućem novom dogovoru, oko necarinskih barijera i javnih nabavki, dva su seta instrumenata koji se često koriste za skriveni i ne tako skriveni protekcionizam u Latinskoj Americi, a koja bi trebalo da prate zajedničke standarde. Tako bi trebalo da bude i sa položajem radne snage i prakse zaštite životne sredine. Uvek škakljiva pitanja investicija i intelektualne svojine trebalo bi da budu sastavni deo svakog novog posla; ali, sad kada Sjedinjenih Država više nema, neka od kontroverznih pravila za koja su lobirale kompanije iz Severne Amerike sada se mogu isključiti.

Dakle, da, era slobodne trgovine preko najvećeg dela Latinske Amerike i Južne Amerike možda konačno dolazi na dnevni red… A za to treba zahvaliti Trampovom nacionalističkom i protekcionističkom maltretmanu.

 

Andrés Velasco, La Nacion

(Andres Velasko je nekadašnji čileanski ministar finansija i profesor međunarodnog ekonomskog razvoja na Univerzitetu Kolumbija.