4 Trenda razvoja buduće e-trgovine

Budućnost elektronske trgovine zavisi od usavršavanja sektora usluga. Evo nekoliko modela koji su već uspešno zaživeli.

Kako tehnologija i dalje čini e-trgovinu dostupnijom i popularnijom nego ikad, ostaje, ipak, i jedna ne prilično poželjna nus-pojava: kupcima nedostaje “kopča sa živim ljudima” u takvim servisima, i kvalitetna usluga koju pruža klasična ali ne i e-maloprodaja. U ovo, zlatno doba e-trgovine, gde Amazon, Etsy, pa čak i Walmart pružaju doslovce sve što se zamisliti može – od namirnica do ručno rađenih artikala – potrošači mogu osećati prekid veze sa proizvođačima (upravo zbog nedovoljno personalizovane AI usluge). U nastojanju da nekako reše ovaj izazov, kompanije troše milione na unapređenje usluga, kako bi e-trgovinu učinili korisnijom i više orijentisanom ka svojim trgovačkim servisima (koji su, sa svoje strane, fokusirani na kupca). Današnja elektronska trgovina se mahom realizuje na četiri načina:

1. Četbotovi i A.I. u službi potrošača

Iako bi možda zvučalo kontraintuitivno reći da će se “ljudi osećati povezanijima preko veštačke inteligencije”, činjenica je da, kao i u fizičkoj trgovini, kupci priželjkuju da, na lako svarljiv način, što pre dobiju odgovore i pronađu rešenja (u domenu AI servisa koji ne zavise od ljudi).

Gigant u svom biznisu, Lyft je pravi primer kompanije koja koristi chatbotove na način što veće personalizacije, sa ciljem da na relaciji sa kupcem pruži krajnju fleksibilnost. Korisnici sada mogu potražiti vožnju putem Facebook Messenger-a ili čak Amazonovog Echo-a. Očekuje se da će do 2024. chatbot industrija porasti na preko devet milijardi dolara godišnje.

2. Glasovno pretraživanje: lak način pružanja što raznovrsnije usluge

Slično načinu na koji Lyft koristi mogućnosti Amazonovog Echo-a, glasovno pretraživanje je način da e-trgovina udovolji svim vrstama pretrage, nudeći na kraju vrhunsku uslugu po širini i paleti izbora. Očekuje se da će do 2022. glasovna pretraga porasti za fascinantnih 1.900 procenata, i to sa dobrim razlogom. Jer, ovakva vrsta pretraživanja je nalik već prisutnom digitalnom ličnom asistentu, zbog čega se potrošač oseća angažovanijim i optimalnije „prepoznatim“ od strane veštačke inteligencije. Tu je i element lakoće – što je manje muka i “nezgodacija” kroz koje kupac mora proći da bi realizovao kupovinu, tim je verovatnije da će je uspešno završiti. Pored toga, korišćenje glasa pri kupovini se ispostavlja kao način koji iziskuje najmanje napora, kraće rečeno – za sada najkomforniji i najlakši način kupovine.

3. Upoznavanje kupaca sa činjenicama, stručnjacima i ‘zajednicom’ kao vid vrhunske personalizovane usluge

Kako nastavljamo da napredujemo u e-trgovini, tako su i razumevanje proizvoda i vitalnost zajednice prerasli u usluge od vrhunske važnosti. Dermatološka kompanija Gladskin koristi iskustvo e-trgovine zasnovano na uslugama svog GladHub-a. To je svojevrsni A.I., data-centar i čvorište za instruiranje klijenata, gde oni dobijaju potrebne informacije kako bi potom, na osnovu njih, što optimalnije realizovali svoju kupovinu. Pored toga, veb-lokacija ove kompanije nudi uvide i preporuke samih stručnjaka. Ovo dodatno pomaže učvršćivanju vrednosti kompanije među korisnicima, pomažući joj da se, na osnovu već stečenih iskustava, njihov servis dalje unapređuje i razvija.

4. Dronovi kao usluga – perspektivni servis u povoju

O dronovima se već godinama priča, a prosečni kupac može odmah da „zapliva Amazonom“ i kupi jedan za svoje zadovoljstvo. Na nivou e-trgovine, i mogućnosti drona za pružanje vrhunske usluge zahvaljujući ultra-brzoj isporuci, bespilotne letelice nastavljaju da se poboljšavaju. Samo prošle godine, špediterski gigant Fedeks je realizovao svoju prvu komercijalnu isporuku dronom do kuće u Virdžiniji. Flirtey, kompanija koja se fokusirala na isporuku dronova, veruje da će bespilotni “mini-helikopteri” na nebu postati uobičajena pojava, kao što su to danas dostavni kamioni na putevima – a upravo zbog toga će medicinska dostava, dostava hrane, dostava na malo i isporuka u e-trgovini biti u veoma skoroj budućnosti zauvek promenjeni. Cilj je pomoći preduzećima da otkriju i otvore nova tržišta, povećaju prodaju, usavrše brzu isporuku i tako zamene skupu i glomaznu logističku mrežu. U budućnosti će fokus na dronove sigurno pružiti efikasnije korisničko iskustvo zasnovano na uslugama – a kompanije to znaju; predviđa se da će do 2022. upotreba dronova u e-trgovini porasti na više od sedam milijardi dolara. Jer, niko ne želi da čeka svoj paket, prvenstveno zahvaljujući usluzi Amazon Prime; oni koji tako kupuju su već navikli da svoje pakete očekuju na kućnom pragu narednog dana.

Budućnost e-trgovine jasno ilustruje načine na koje je trgovinu moguće učiniti još jednostavnijom. U eri naprednih tehnologija, potrošači žele brze odgovore na svoja pitanja i potrebe, da kupuju bez poteškoća i „trenja“, osećajući se povezanima sa stručnom podrškom (kako živih ljudi tako i veštačke inteligencije) i dobijajući svoje proizvode u što kraćem roku. Treba se nadati da će glasovna kupovina – i isporuka dronovima u roku od nekoliko sati po formiranju narudžbine – predstavljati dovoljno uzbudljiv način “šopinga” za budućeg kupca.

 

Inc.com

Kineski sajam međunarodne trgovine (China International Import Expo, CIIE 2020)

Razvojna agencija Srbije i Privredna komora Srbije organizuju nastup srpskih privrednika u okviru nacionalnog štanda Srbije na predstojećem III Kineskom međunarodnom uvoznom sajmu “China International Import Expo” koji će se održati u Šangaju, NR Kina, u periodu od 05. do 10. novembra 2020. godine.

Nastup na međunarodnom sajmu omogućava izlagačima da predstave svoje proizvode i plasiraju ih na nova tržišta, kao i da pospeše postojeće i steknu nove poslovne kontakte.

“China International Import Expo” čiji su organizatori Vlada Narodne Republike Kine i Kineski međunarodni uvozno-izvozni biro (China International Import Expo Bureau) održava se u cilju podsticanja uvoza strane robe i usluga u Kinu, a u skladu sa nastojanjem Kine da promoviše globalizaciju i otvorenost tržišta.

Od ovog sajma se očekuje da bude platforma na kojoj bi zemlje učesnice predstavile svoje ekonomske potencijale i dobile priliku da ostvare kontakte sa kineskim partnerima. Očekuje se učešće predstavnika više od 100 zemalja i regiona, kao i 150.000 profesionalnih kupaca iz Kine i drugih zemalja.

Na sajmu “China International Import Expo” Srbija će se predstaviti sa nacionalnim štandom u hali za prehrambenu industriju.

Razvojna agencija Srbije snosi troškove zakupa prostora i izgradnje štanda dok izlagači snose troškove participacije koja iznosi 50 evra.

Izlagači samostalno organizuju i snose troškove puta, smeštaja i transporta eksponata.

CIIE je jedan od najvažnijih komercijalnih događaja koji se održava u Kini 2020. godine.

Razlozi za učestvovanje su za poslovnu sferu više nego poželjni i tako očigledni.

CIIE pruža dvosmerni kanal za ulazak globalnih kompanija na kinesko tržište, kao i za kineske kompanije, koje na ovom mestu  traže svoje buduće međunarodne partnere.

Cilj je promocija domaćih proizvoda i usluga u okviru sajma međunarodne trgovine u Šangaju, prestonici kineskog poslovanja.

Grad Šangaj i Kineska međunarodna komisija za organizaciju uvoza i izvoza potvrdili su da će se od 5. do 10. novembra 2020. održati treći po redu CIIE. Najava ovog događaja podudara se sa potpisivanjem trgovinskog sporazuma prve faze između Kine i Sjedinjenih Država, obavezujući Kinu da poveća uvoz mnogih proizvoda široke potrošnje i poljoprivrednih proizvoda iz SAD.

CIIE privlači uvoznike iz svih kineskih provincija i iz svih industrijskih grana, koji će se naći u Nacionalnom izložbenom i kongresnom centru tokom ovog sedmodnevnog sajma. Popunjeno je praktično 100% raspoloživih mesta za izlagače. Među potvrđenim izlagačima je i više od 150 američkih kompanija, među kojima su i lideri u granama svog poslovanja.

Organizatori CIIE uspostavili su opširan set planova i priprema da bi osigurali zdravlje prisutnih koji dolaze iz celog sveta, posvetivši javnom zdravstvu čitav jedan pododsek od 10.000 kvadratnih metara, kao i proizvodima i uslugama osmišljenim za borbu protiv pandemije korone.

Ovaj je događaj za Kinu od nacionalnog prioriteta; od 5. do. 10. novembra, ova će zemlja ugostiti, između ostalih, i visoke državne zvaničnike iz Pekinga, uključujući predsednika Sija Đinpinga. Tokom poslednje tri godine, od prve izložbe održane 2018., CIIE je postao glavna prilika za privlačenje pažnje na kinesko domaće tržište, kao i napore kineske vlade da što više intenzivira trgovinu proizvodima i uslugama na međunarodnom nivou.

ZAŠTO CIIE?

→ 400.000 kineskih kupaca

→ 57,8 milijardi dolara transakcija

→ 180 zemalja i regiona koji učestvuju

→ 3.800 preduzeća koja izlažu

→ 250 izlagača kompanija Fortune Global 500 i industrijskih lidera

Očekuje se da će Šangajski sajam međunarodne trgovine ove godine privući više od 150.000 kineskih kupaca, koji će kupovati u poslovne (profesionalne) svrhe

U 2019. godini učestvovalo je preko 120 zemalja i regiona

Zvanične statistike pokazuju da je prvi CIIE zaključen sa vrednošću predviđenih poslova koji prelaze 57,8 milijardi dolara

CIEE važi za jedan od najvažnijih komercijalnih događaja u domaćim i svetskim razmerama.

Izložba je najveći svetski trgovinski sajam i 2019. godine je više od 1.800 preduzeća učestvovalo u drugom CIIE. Preko 180 prijavljenih se ubraja u 500 najboljih, vodećih svetskih preduzeća, a NECC (Nacionalni izložbeni i kongresni centar) pokriva ukupnu izložbenu površinu od 75.000 kvadratnih metara.

China International Import Expo (CIIE) je platforma koja stranim kompanijama obezbeđuje proširenje svog poslovanja na tlu Kine, pružajući čvrstu podršku liberalizaciji trgovine i ekonomskoj globalizaciji, uz aktivno otvaranje kineskog tržišta ka svetu.

Tokom drugog CIIE (2019) potpisano je 53 značajna trgovinska dogovora, a samo u oblasti hrane je potpisano ugovora u vrednosti od 12 milijardi dolara. Održane su i brojne aktivnosti, uključujući i globalno lansiranje 14 novih proizvoda, šest lansiranja novih azijskih proizvoda i 33 lansiranja novih kineskih proizvoda, uz preko 70 novih novoobjavljenih proizvoda.

Prošle je godine pozvano preko 8000 profesionalnih posetilaca, a bilo je prisutno i nekoliko stotina hiljada drugih posetilaca.

Kina i Rusija sve udaljeniji od dolara, kretanje u pravcu ‘finansijskog saveza’

Učešće dolara u trgovini ova dva istočna suseda je po prvi put pao ispod 50 odsto.

Twitter

Kina i Rusija su u poslednjih pet godina otprilike prepolovile upotrebu dolara u svojim trgovinskim sporazumima, javljaju Fajnenšel tajms i Nikkei Asian Review.

Rusija i Kina sarađuju u cilju smanjenja zavisnosti od dolara – to je razvoj situacije za koju neki stručnjaci kažu da bi mogla voditi ka njihovom ‘finansijskom savezu’.

Udeo dolara u trgovini između Rusije i Kine je u prvom kvartalu 2020. godine prvi put pao ispod 50 procenata, pokazuju nedavni podaci Ruske centralne banke i Savezne carinske službe.

Dolar je korišćen u samo 46% sporazuma između dve zemlje. Istovremeno, transakcije u evru su dostigle svoj najviši nivo (30 odsto), dok su njihove nacionalne valute bile zastupljene u 24% transakcija, što je takođe novi maksimum.

Rusija i Kina su tokom poslednjih nekoliko godina drastično smanjile upotrebu dolara u međusobnoj trgovini. Do 2015. godine je oko 90% bilateralnih transakcija obavljano u dolarima. Nakon izbijanja američko-kineskog trgovinskog rata i zajedničkog nastojanja Moskve i Pekinga da se „odmaknu“ od dolara, međutim, ta cifra je do 2019. pala na 51 odsto.

Aleksej Maslov, direktor Instituta za dalekoistočne studije Ruske akademije nauka je za ’Nikkei Asian’ izjavio da se ruska i kineska „dedolarizacija“ približava „prelomnom trenutku“ koji bi se njihov odnos mogao izdignuti do defakto savezništva.

“Saradnja Rusije i Kine u finansijskoj sferi govori nam da oni konačno pronalaze parametre za novi savez među sobom”, rekao je Maslov. „Mnogi su očekivali da će to biti vojni savez ili trgovački savez, ali sada se taj savez kreće više u bankarskom i finansijskom pravcu i to je ono što može garantovati nezavisnost obe zemlje.“

Dedolarizacija je prioritet za Rusiju i Kinu od 2014. godine, kada su ove dve zemlje započele širenje svoje ekonomske saradnje, a nakon udaljavanja Moskve od zapada usled aneksije Krima. Zamena dolara u trgovinskim sporazumima je postala neophodnost kako bi zaustavile američke sankcije protiv Rusije.

„Svaka elektronska transakcija koja se odvija bilo gde u svetu, a koja uključuje američke dolare se u jednom trenutku ‘provuče’ kroz američku banku“ (koja naplaćuje proviziju za korišćenje dolara u međunarodnim transferima), rekao je Dmitrij Dolgin, glavni ekonomista ING banke za Rusiju. „To znači da američka vlada može, recimo, naložiti toj banci da zamrzne određene transakcije.“

Proces je dodatno dobio na zamahu nakon što je Trampova administracija uvela tarife na stotine milijardi dolara vrednu kinesku robu. I dok je Moskva sve donedavno bila ta koja je preuzimala inicijativu u dedolarizaciji, Peking je na odustajanje od dolarskih transakcija takođe počeo da gleda kao na potez od kritične važnosti.

“Tek su odnedavno kineska država i glavni privredni subjekti počeli da osećaju da bi mogli završiti u sličnoj situaciji kao i naše ruske kolege: biti meta sankcija i potencijalno čak biti isključen iz ’Swift’ sistema”, rekao je Žang Šin, naučni saradnik Centra za ruske studije na prestižnom Šangajskom univerzitetu u Istočnoj Kini.

Rusija i Kina su 2014. potpisale trogodišnji ugovor o deviznom svopu valuta vredan 150 milijardi renminbija ($24,5mlrd). Ovaj sporazum je omogućio da svaka zemlja dobije pristup valuti druge države bez da je kupuje na deviznom tržištu (tzv. svop). U 2017. godini je ovaj sporazum produžen na još tri godine.

Još jedna prekretnica dogodila se tokom posete kineskog predsednika Sija Đinpinga Rusiji u junu 2019. Moskva i Peking su tada postigli dogovor o početku zamene dolara nacionalnim valutama za međunarodne transakcije koje se vrše između njih. Aranžman je takođe obavezivao dve strane na razvijanje alternativnih mehanizama plaćanja umesto svift mreže, kojom dominiraju SAD, te da se, po toj logici, njihova dalja međusobna trgovina obavlja kroz rublju i renminbi.

Vladimir Putin je juna 2019. bio domaćin svom kineskom kolegi Siju Đinpingu © AFP

Pored trgovanja u nacionalnim valutama, Rusija ubrzano akumulira rezerve renminbija na račun dolara. Ruska centralna banka je početkom 2019. obznanila da je smanjila svoje dolarske uloge za 101 milijardu dolara – preko polovine svoje postojeće dolarske imovine. Među valutama koje su imale najveće koristi od ovog poteza bio je renminbi, koji je doživeo da njegov udeo u ruskim deviznim rezervama skoči sa pet na 15 procenata, nakon što je Ruska centralna banka uložila 44 milijarde dolara u kinesku valutu.

Kao rezultat ove promene, Rusija je stekla četvrtinu svetskih rezervi renminbija.

Kremlj je početkom ove godine dao dozvolu svom Državnom investicionom fondu da započne ulaganje u renminbi i kineske državne obveznice.

Nastojanja Rusije da akumuliraju renminbi ne tiče se samo diverzifikacije deviznih rezervi, objasnio je Maslov. Moskva, takođe, želi da ohrabri Peking u sticanju većeg samopouzdanja u trci sa Vašingtonom kao svetskim ekonomski liderom. “Rusija ima znatno odlučniju poziciju prema Sjedinjenim Državama (nego Kina),” rekao je Maslov.

„Rusija je navikla da se bori, a ne da vodi pregovore. Jedan od načina da Rusija učini Kinu i njen stav odlučnijim i spremnijim za borbu je da joj pokaže da podržava Peking u sferi finansija.”

Međutim, svrgavanje dolara sa trona neće ići tako lako.

Harvardski ekonomista Džefri Frenkel (Jeffrey Frankel) je za Nikkei izjavio da je dolar dosad uživao tri glavne prednosti: 1. sposobnost da održi svoju vrednost u formi ograničene inflacije i deprecijacije, 2. ogroman obim američke domaće ekonomije, i 3. sopstvena finansijska tržišta koja su duboka, likvidna i otvorena. Do sada se, tvrdi on, nije pojavila konkurentna valuta koja bi po sve tri ove tačke mogla nadmašiti američki dolar.

Frenkel je, međutim, takođe upozorio da bi – iako je za sada položaj dolara siguran – spirala sve većih dugovanja i preterano agresivna politika sankcija mogle dugoročno narušiti njegovu nadmoć.

“Sankcije su veoma moćan instrument Sjedinjenih Država (prema drugima), ali kao što je slučaj sa svakom primenom nekog takvog sredstva, i ovde reskirate da, ukoliko preterate, drugi učesnici u svetskim finansijama potraže alternative”, rekao je. “Mislim da bi bilo glupo pretpostaviti da je u kamen uklesano da će dolar zauvek ostati neupitan kao međunarodna valuta broj jedan.”

 

Nikkei Asian Review

Dimitri Simes, Financial Times

 

Srodni Linkovi:

US, China and Russia lock horns over weaponisation of space

China’s ride-hailing king DiDi faces uphill battle in Russia

Russian lawmaker on US-China power game: Don’t play us ‘as a card’

China-Russia alliance on horizon as nuclear arms treaties crumble

Vladimir Gligorov: Trgovina na udaru

Ovde nema prostora za detaljniju analizu mogućih posledica tragovačkog rata. U jednom prethodnom napisu sam objasnio strategiju trgovačke politike trenutne američke administracije. Za Novi magazin piše ekonomista Vladimir Gligorov.

Ukratko, polazi se od ocene da je sistem zaštite, u koji ne spadaju samo carine, već i takozvane necarinske barijere, ali i nekomercijalne prepreke, uključujući i privrednu politiku u meri u kojoj utiče na spoljnu trgovinu, da je taj sistem nepovoljan za Ameriku, što se ogleda u njenom trajnom deficitu u razmeni posebno sa Kinom i zemljama članicama evro zone, posebno sa Nemačkom. Prigovor je upućen i drugim azijskim zemljama, poput Japana i Južne Koreje, a i susedima, Kanadi i Meksiku, ali to ovde ostavljam po strani. Argumentacija je ista, uastalom kao i sredstva trgovačke politike koja se koriste.

Cilj jeste da se promene sporazumi, bilaterlani ili multilateralni, kako bi razmena bila uravnoteženija. Pod tim se podrazumeva sistem u kojem su ili uklonjene sve prepreke spoljnoj trgovini ili je nivo zaštite usklađen tako što bi bio više protekcionistički u SAD, a manje u Kini i Evropskoj uniji. Sredstvo da se do tog cilja dođe jeste pretnja prekidom postojećih trgovačkih ugovora, njihovim stavljanjem van snage, i uvođenje viših carinskih stopa, za pojedinu osetljivu robu i usluge. Ceni se da eventualni trgovački ili carinski rat ne bi bio lišen troškova za američku privredu, ali bi bio mnogo skuplji za Kinu, pre svega, a i za Evropsku uniju. Na čemu se zasniva ovakvo očekivanje?

Slika 1: Izvoz, robe i usluge, %BDP

Na Slici 1 vidi se udeo izvoza robe i usluga u bruto domaćem proizvodu Kine, evro zone, i Amerike (podaci su Svetske banke). Jasno je da su SAD mnogo zatvorenija privreda od ove druge dve. Kinaeska privreda, međutim, nije mnogo otvorenija, jer zapravo sve manje zavisi od izvoza. Znčajno otvorenija je privreda evro zone. Zapravo za privredu te veličine, udeo izvoza u ukupnoj proizvodnji je izuzetno veliki. Jasno je da bi značajnije smanjenje izvoza usled carinskog ili trgovačkog rata posebno jako pogodilo evropske zemlje članice novčane unije.

Na Slici 2 vide spoljnotrgovinski bilansi. Amerika ima deficit od blizu 3 posto ukupne proizvodnje, gde je robni deficit veći, ali je zato bilans usluga pozitivan. Imajući u vidu da se spoljna trgovina bar u nekoj meri zasniva na specijalizaciji, nije neočekivano da je SAD konkurentnija u uslugama nego u robnoj razmeni.

Zemlje evro zone imaju značajan suficit u razmeni sa svetom, negde oko 4 posto ukupne proizvodnje u poslednjih nekoliko godina. Pre 2012, taj je suficit bio značajno manji, oko 2 posto. Kina, opet, ima u poslednjih nekoliko godina suficit koji je negde oko 2 postonjenog bruto domaćeg proizvoda. Ovo su sve bilansi sa ostatkom sveta, ne tek između ove tri trgovačke sile.

Slika 2: Spoljnotrgovinski bilans, robe i usluge, %BDP

Slika 3 daje stanja na tekućim računima bilansa plaćanja ovih triju trgovačkih parnera. Opet, to je bilans tekućih transakcija sa ostatkom sveta, a ne tek unutar ovog trija. Deficiti i suficiti na tekućem računu su uglavnom sličnih veličina kao i spoljnotrgovinski, što znači da bilansi dohodaka ne igraju neku veliku ulogu ili su uravnoteženi.

Slika 3: Tekući račun, %BDP

Iz uvida u bilanse se može zaključiti da su tpoljnotrgovinske i neravnoteže u tekućim transakcijama relativno mali i kreću se ka uravnoteženju, bar kada je reč o Kini i SAD. Evrozona ima veće suficite jer izvozi značajno više, u odnosu na svoj BDP, ali pre svega zbog toga što ima značajno sporiji privredni rast od 2008. do danas. Tako da je očekivano da izvozi više, dok zemlje sa bržim rastom, SAD i Kina u ovom slučaju, uvoze više i imaju deficite odnosno suficit koji se smanjuje.

Dakle, najveću štetu eventualnog trgovinskog rata bi pretrpela evro zona, ali bi ukupni troškovi bili nepotrebno veliki da bi uravnotežila već gotovo uravnotežene svetska trgovina.

Novi magazin

Ima li Kina demokratiju? (2/2)

Kineski predsednik Si Đinping je 2015. godine zatražio pomoć Karterovog centra (Carter Center) u vezi sa analizom izbornih zakona, podučavanja glasača, registracije kampanje i pravičnosti procedura, dodajući tom prilikom: “Demokratija nije samo određena ljudskim pravom da se glasa na izborima, već i pravom ljudi da konstantno učestvuju u političkim pitanjima na dnevnoj bazi. Demokratija nije dekoracija, već rešavanje ljudskih problema”. Kao konkretan odgovor na nalaze i predloge Karterovog centra, ustanovljeni su petogodišnji uslovi za izabrane zvaničnike, koji sada započinju dvanaestomesečni probni rad, i, napokon – ukoliko ne uspeju da postignu svoje ciljeve, naime, da dobace do zacrtanog učinka – bivaju odbacivani. Njihova druga godina proteći će u pregledu, proceni i prilagođavanju svojih ciljeva na osnovu povratnih informacija iz prve godine. U poslednjoj godini probnog mandata, Peking objavljuje rezultate i propagira svoja najbolja rešenja na nacionalnom nivou: velika čast u zemlji u kojoj se veoma polaže na valjanost vladinih poteza.

Kina još uvek nosi ožiljke od lidera kakav je bio Mao, koji je ignorisao sopstveni savet: “Ako ne pitamo i ne istražimo javno mnjenje, nemamo pravo da izrazimo svoje mišljenje. Javno mišljenje je naša smernica za akciju.” Danas, kineska vlada sve više troši na ankete i ispitivanje javnog mnjenja, a njeni petogodišnji planovi su, zapravo, rezultati intenzivnog anketiranja „baze“ to jest – naroda.

Džef Braun (Jeff J. Brown) kaže: “Moj mesni komitet u Pekingu (ono što su bile mesne zajednice u nekadašnjoj Jugoslaviji, prim. prev.) i gradska skupština stalno postavljaju najave, pozivajući grupe ljudi svih starosnih dobi, društvenih i profesionalnih profila – grupe zakupaca, vlasnika kuća, sugrađana starijih od 70 godina, žena ispod četrdeset godina, onih sa ili bez zdravstvenog osiguranja, penzionera – da odgovore na ankete. Komunistička partija Kine (KPK) je, zapravo, najveći istraživač na svetu i to sa razlogom: demokratska “diktatura naroda” u Kini je visoko angažovana na svakodnevnom nivou običnih građana, tj onih koji se svakodnevno susreću na ulici. To znam jer živim u kineskoj zajednici sačinjenoj od ljudi iz srednje klase s kojima se stalno susrećem i kod kojih se raspitujem o situaciji. Smatram da su odziv i demokratičnost njihove vlade daleko veći nego kod kuće (u Americi), gde političari članovima lokalne zajednice serviraju trivijalne predstave (‘The dog-and-pony shows’), u kojima glumataju zabrinutost i spremnost da pomognu – a to mislim najozbiljnije”.

Kako je demokratija osvajala bazu u narodu (oličenu kroz 62% udela među glasačima), tako je rasla i tolerantnost na greške. Danas, birači biraju lokalno stanovništvo koje neretko i lično poznaju, a za koje znaju da su iskreni, sposobni i odgovorni – oni koji su se dobrovoljno javili da rešavaju lokalne probleme i koji će, zauzvrat, dobiti mogućnost i privilegiju da biraju svoje najuspešnije saborce kako bi napredovali u okrugu i, na kraju, na pokrajinskom nivou. Tamo se glasanje nastavlja sve dok se tri hiljade najtraženijih (neplaćenih) volontera konačno ne sastane na Nacionalnom narodnom kongresu u Pekingu, gde se trude da postignu opštu saglasnost – presudno važan korak u liferovanju odluka koje iz seoskih sredina kreću ka vrhu; jednoglasje je važno i za donošenje odluka na nacionalnom nivou – onih koji se tiču pravosuđa, svih zakona i imenovanja viših zvaničnika.

Kako bi se osiguralo da se glas svih ljudi čuje na najvišem nivou, drugo telo, Kineska Narodna politička konsultativna konferencija tj KNPKK (People’s Political Consultative Conference, CPPCC), koja je masivni javni lobi odnosno opštenarodna interesna grupa a ne državni organ, konsultuje se sa Kongresom i, prilikom procesa oblikovanja zakona, reprezentuje posebne interese. Osam manjih stranaka, predstavnici svih industrija, sve trgovačke komore, seljaci, radnici, žene, mladi, formalni lobiji i, čak – nekada zakleti neprijatelj, Kuomintang na Tajvanu – svi oni daju kineskom državnom vrhu suštinski značajne političke savete, nadgledajući odluke Kongresa.

Kongres tada izabere svoj Stalni komitet (koji ostaje u Pekingu kako bi obezbedio valjani nadzor sprovođenja odluka), sedmočlani Upravni odbor Politibiroa (veoma slično kabinetu SAD-a) predsednika, premijera, uz obavezu javnog izglasavanja svake odluke kako bi se time omogućilo sprovođenje svih zakona. Predsednik ne može izabrati „svog premijera“ niti delovati na svoju ruku bez jednoglasne, demokratske podrške Upravnog odbora. Da bi se obezbedio demokratski, a ne autokratski ishod, predsednik ne bira i ne može odbaciti Stalni komitet, niti pak razrešiti ili raspoređivati vladine zvaničnike ili članove Kongresa.

Kao što i možemo očekivati u jednoj konfučijanskoj zemlji, Ustav još uvek ističe nadležnosti nad pravima, dok američki Ustav ovo ne pominje; Kina u svom ustavu navodi “demokratiju” u trideset tri navrata i, podsećajući na svoje rođenje na bojnom polju, očekuje da se svi ujedine iza odluka jednom kada one budu donete: “Svenarodni kongres i lokalni narodni kongresi na različitim nivoima konstituišu se kroz demokratske izbore i to primenom principa demokratskog centralizma – kroz demokratsku i otvorenu diskusiju tokom koje se formulišu politike i njeno sprovođenje pod uslovom da, kada se sporazum jednom postigne, politička diskusija oživi uz upotrebu postojećeg zakonodavstva; diskusija se potom suspenduje do izglasavanja tj trenutka postizanja jednoglasnog stava, kojim se, napokon, započinje s primenom donesenih političkih odluka”.

Koliko to dobro u praksi funkcioniše “demokratska i otvorena diskusija tokom formulacije politike”? U vezi ovog pitanja, korisno bi bilo uporediti ga s američkim sistemom. I dok zapadne zakone često pišu lobisti – koji potom bivaju usvajani od strane izabranih predstavnika koji ih nisu ni pročitali – kinesko zakonodavstvo, kako to objašnjava američki venčer kapitalista Robin Dejvermen, ima različito poreklo i korene:

“Kina je džinovski probni portfelj s milionima razvojnih programa, mesto gde se stalno nešto isprobava, najveća svetska test-zona u kojoj se eksperimenti odvijaju posvuda. Danas su inovacije prisutne u svemu: od zdravstvene zaštite do smanjenja siromaštva, od obrazovanja do energije, od trgovine do transporta – sve je u konstantnom pokušaju inoviranja i ispitivanja u različitim zajednicama, a svaki od 662 grada u Kini eksperimentiše: Šangaj sa slobodnim trgovinskim zonama, Guidžou sa smanjenjem siromaštva, dvadeset tri grada sa reformama u obrazovanju, severoistočne pokrajine sa reformom državnih preduzeća (SOE, state-owned enterprise): pilot-škole, pilot-gradovi, pilot-bolnice, pilot-tržišta, pilot-sve. Gradonačelnici i guverneri, šefovi istraživačkih timova, svi oni dele svoje “laboratorijske rezultate“ sa Centralnom partijskom školom i objavljuju ih u svojim naučnim časopisima i državnim novinama. Visoka politika prolazi kroz ‘klinička ispitivanja’, počev prvo od malih gradova, koji generišu i analiziraju podatke nastale testiranjem.

Ukoliko statistika obavljenih ispitivanja izgleda obećavajuće, država će dodati još lokacija za testiranje i obaviti dugoročne prakse u cilju razvijanja. Testiranja i podešavanja traju od 10 do 30 godina, a potom se od 3000 članova Svenarodnog kongresa traži da pregledaju podatke i eventualno odobre ispitivanja na nacionalnom nivou u tri glavne pokrajine. Ako se uspešno prođe evaluacija od strane Kongresa, Državni savet [trust mozgova] doteruje plan do najsitnijih detalja i vraća ga pred 3.000 članova Kongresa na završno glasanje. Proces je veoma transparentan i, ako su vaši podaci bolji od mojih, nacrt za vaš budžet će proći a moj ne; glasovi Kongresa su gotovo unisoni, jer su kvalitet zakona i zakonodavstva po pravilu potkrepljeni ogromnom količinom podataka. Ovo omogućava Kini da za kratko vreme postigne mnogo toga: vaše pobedničko rešenje će se brzo naći širom zemlje, bićete heroj s naslovnih strana, pozivani u Peking na sastanke na visokom nivou, a bićete, naravno, i unapređeni. I, kao što već možete pretpostaviti, trka za iznalaženjem najboljih rešenja je intenzivna i nikada ne prestaje.”

Kineski državni savet – dve stotine naučnika, inženjera i administratora kojima predsedava premijer – koji je po tradiciji doktor ekonomskih nauka – svi oni zajedno sprovode analizu podataka i na osnovu njih pripremaju sugestije za sprovođenje probnih političkih rešenja, koja su tada u svojoj pilot-fazi. Oni sugerišu kompromisna rešenja i sprovode probne simulacije, objavljujući svoje nalaze u stručnim časopisima i prezentirajući ih na konferencijama. Svaku politiku oni transformišu u metriku, nešto samerljivo, kao što su privredni rast, zelena agenda, rodna ravnopravnost ili indeksi siromaštva; na taj način, oni vladino upravljanje zemljom pretvaraju u svojevrsnu optimizaciju nastalu na osnovu eksperimenata i statistike. Oni su, kako kaže Žang Vejvej, “neutralna vlada koja oblikuje nacionalni konsenzus”. Trust mozgova tj skup najkompetentnijih stručnjaka vrši proveru i verifikuje podatke a potom svoje preporuke dostavlja Politbirou; njega sačinjava dvadeset pet zvaničnika koji svi zajedno imaju hiljadugodišnje političko iskustvo (svako od njih po 40god). Oni svoje preporuke usavršavaju i prosleđuju sedmočlanom Upravnom odboru koji ga upodobljava u zakonodavstvo i, napokon, prezentuje pred tri hiljade članova Kongresa.

S obzirom da je ogromna većina podataka koja je u posedu vrhunskih eksperata ipak nešto više od pojedinačnog ličnog iskustva, većina zakona se oslanja na matematiku – ovo je jedinstvena odlika kineske kulture koja je spasila zemlju od katastrofa poput ruske ekonomske šok-terapije, katastrofalnih privatizacija nalik onima u Britaniji, ali i od američkog neoliberalizma. Ukoliko vlada kaže: “Smanjiti zagađenje ove godine, ne uključujte svoje grejalice do 22. novembra”, devedeset odsto ljudi će drhtati zbog tih podataka koje im je prenela njihova vlada. Ako predsednik želi da modifikuje politiku o klimatskim promenama i ukoliko je u stanju da svojih pet saradnika iz vladinih kabineta ubedi da glasaju sa njim, moći će da podnese svoj predlog u procesu ispitivanja predloga; međutim, ukoliko je bez čvrstih podataka, on i članovi kabineta neće moći da to predlože članovima Kongresa (istočnjačka verzija zapadnjačkog parlamenta).

Kineski političari gledaju na svoje zapadne kolege na način na koji naučnici gledaju ljude koji sa ulice iznebuha uđu u njihovu laboratoriju jer na sebe gledaju kao na naučnike. Jer, kineski naučnici svoju najveću snagu vide u oslanjanju na čvrste podatke. Proceduralno, po rečima premijera Vena Đijabaoa, “uspostavljanje političkih smernica naglašava rešenja za velike probleme, bilo da su te smernice relevantne za veliku strategiju društveno-ekonomskog razvoja zemlje ili da su proistekle iz duboke brige javnosti”. Iako ovaj proces nije u potpunosti na naučnoj osnovi a ni potpuno demokratičan, označavati ga kao “autoritaran” (po zapadnom konceptu i viđenju) značilo bi promašiti suštinu. Ako predsednik Si tvrdi da je globalno zagrevanje prevara, šokirani Kinezi bi ga smatrali za autokratu a ne za demokrate, očekujući njegov skorašnji pad.

Samo-korekcija usred eksperimenata – od zemljišne reforme 1950-tih i privatizacije tokom 1960-tih, preko Velikog skoka napred do Kulturne revolucije, Reforme i Otvaranja, sve do borbe protiv korupcije – sve ovo učinilo je da domaća politika svake naredne decenije bude gotovo neprepoznatljiva u odnosu na one prethodne. Čini se kako je, na osnovu ovih informacija, prilično korektno pretpostaviti da je ova kombinacija politike tipa „iz-baze-ka-vrhu“, uz sprovođenje demokratije i njenih odluka isključivo na osnovu podataka o mišljenju javnog mnjenja i Konfučijanske vrline „izvrsnih pojedinaca“ koji svoju vrlinu demonstriraju u obratnom smeru, „sa vrha ka bazi“ – da je takva politika kreirala opštu podršku vladinim politikama na nivou višem čak i od onog koji je prisutan unutar ultra-demokratskih mehanizama koji su ugrađeni u, recimo, politički sistem jedne Švajcarske. To praktično znači, kako kaže Tomas Fridman iz Njujork tajmsa, da,”Ukoliko bismo mogli da na samo jedan dan budemo kao Kina, mogli bismo da provereno, osvedočeno i primereno donosimo prave odluke”. Umesto toga, kao što je rekao državni sekretar Vilijem Sjuard, “Izabrali smo kralja na četiri godine i dali mu apsolutnu moć u određenim granicama koje, uostalom, on može svojevoljno tumačiti”.

Konačni rezultati kineske demokratije su impresivni. Toni Sejč (Tony Saich) s univeriteta Harvard, koji je više od jedne decenije bio prisutan na izborima u Kini, navodi kako je devedeset šest posto (!) kineskih građana zadovoljno svojom  nacionalnom vladom, a Edelmanov izveštaj za 2016. godinu kaže da devedeset odsto njih ima u nju poverenja. Istraživanja o svetskim vrednostima (World Values Surveys) pokazuju da osamdeset tri odsto Kineza misli da njihova zemlja u radi u njihovu korist kao pojedinaca, a ne u korist posebnih grupa – što je svedočanstvo od izuzetnog značaja.

[1] The China Wave: Rise of a Civilizational State by Weiwei Zhang

[2] William Sewell, I Stayed in China.

Godfree Roberts, Quora

Svet se priprema za Trampov „bum“

Globalna ekonomska perspektiva izgleda obećavajuće – pogotovo ako ste azijski izvoznik, piše Fajnenšel tajms.

Svetska ekonomija će uživati u dvogodišnjem izobilju i sve to zahvaljujući Donaldu Trampu. Bila je to suština prošlonedeljne prognoze MMF-a, u kojoj su dominirali predsednikovi rezovi po pitanju trgovačkih taksi, kao i njihove neizbežne posledice: veliki rast deficita tekućeg računa SAD. Predsednik koji mrzi trgovinske deficite će ih ovim potezom veoma povećati. Kontrolisanje posledica ovog poteza biće veliki izazov za globalnu ekonomiju.

U svom najnovijem predviđanju (World Economic Outlook), MMF predviđa globalni rast od 3,9 odsto u 2018. i 2019. Ovo je nadgradnja od 0,2 procentna poena od poslednjeg kruga prognoze Fonda, i bio bi najbolji rezultat još od 2011. godine. Polovina ove nadgradnje tj korekcije usledila je zbog globalnih efekata koje proizvode Trampove mere ekonomskih podsticaja američke privrede (fiskalni stimulus). Ova prognoza izgleda stvarno obećavajuće – pogotovo ako ste azijski izvoznik.

Trampov fiskalni stimulus stvara snažan rast kod kuće ali ima i velike globalne efekte, jer su SAD već tako blizu punoj zaposlenosti. Njegov paket poreskih olakšica i planovi za potrošnju odnosno rashode podrazumevaju da su SAD na putu ka budžetskom deficitu od oko pet odsto bruto domaćeg proizvoda.

Stvorite puno dodatne potražnje kada ima malo nezaposlenih Amerikanaca da tu potražnju zadovolje, a prirodni rezultat koji se potom nametne je da će se potražnja „usisati“ kroz uvoz. Stimulus bi, takođe, mogao primorati američke Federalne rezerve da podiže referentne stope, kako bi se sprečilo pregrevanje privrede, što će značiti višu kamatu na dug prema strancima. Kao rezultat toga, MMF predviđa da će se deficit tekućeg računa SAD u periodu između 2017. i 2019. godine povećati za jedan puni procentni poen, na 3,4 procenta BDP-a. Ovo je neizbežna posledica politike Donalda Trampa.

Izostanak potražnje nakon američkog fiskalnog stimulansa će biti veliki podsticaj za ostatak sveta. Međutim, on takođe ispostavlja i teška pitanja za zemlje koje su, za razliku od Amerike, u suficitu tj „u plusu“ – zemlje kao što su Kina, Japan i Južna Koreja. Tramp, zbog toga, verovatno neće veselo tvitovati niti sebi javno čestitati zbog većih trgovinskih deficita SAD-a tokom njegovog mandata. Još je manje verovatno da će za takav razvoj situacije okriviti sebe. A postoji i ta mogućnost, naime, da će američka inflacija naglo porasti, što će Fed navesti da „povuče ručnu“ – sa, naravno, bolnim posledicama po globalni finansijski sektor i čitavu svetsku ekonomiju.

Već znamo kakav je Trampov odgovor na trgovinski deficit: on je uveo tarife na čelik, navodno da bi zaštitio američku nacionalnu bezbednost; predložio je, isto tako, i obiman paket tarifa za Kinu; potom, vrši pritisak na američke saveznike – od Kanade i Meksika, sve do Južne Koreje i Japana – da ponovo pregovaraju o trgovinskim sporazumima. A onda će, kako se američki deficit sa ovim zemljama bude širio i produbljivao, verovatno odgovoriti sa još više tih istih mera.

Problem s njegovom strategijom je u tome što trgovinske barijere gotovo nimalo ne utiču na trgovinske deficite. Umesto toga, one umanjuju ukupan obim trgovine i pomeraju ga. Kako ističe Joseph Gagnon iz Instituta Peterson, zemlje sa niskim trgovinskim barijerama, kao što su Švajcarska i Singapur, imaju neke od najvećih trgovinskih viškova, dok su jako zaštićeni Brazil i Indija imali deficite. Ono što, zapravo, odlučuje o deficitu na tekućem računu jeste razlika između štednje i ulaganja u zemlji. Uz ovakav svoj „podsticaj“, Tramp se odlučno trudi da u Americi proširi taj jaz.

S obzirom na to, ne bi imalo puno smisla kada bi američki trgovinski partneri reagovali kontra-merama na Trampov pritisak. Američki trgovinski deficit produbiće se onoliko koliko to bude bilo moguće. Trik je u iskorišćavanju tj sprovođenju sopstvenog udela u izvoznoj potražnji, sve dok Trampa konačno ne umilimo i stišamo taktičkim ustupcima, tako da se ovaj “glavni pregovarač i ključ svih sporazuma” napokon ne proglasi pobednikom. Ovu je taktiku posebno vešto primenila Južna Koreja: u zamenu za neka sasvim beznačajna obećanja koja se tiču upravljanja valutama i trgovinom vozilima, Seul je ponovo pregovarao o svom trgovinskom sporazumu sa SAD i tom se prilikom oslobodio Trampovih novih tarifa na čelik; Sada će ova zemlja nesmetano uživati u plodovima trgovine sa Sjedinjenim državama.

Izgleda da je Japan spreman da apsorbuje tarife koje im je Tramp „lupio“ na čelik, mada je odugovlačenje opasna igra kada je u pitanju ovaj američki predsednik. Kina je isuviše velika da bi lako izbegla suočavanje s Trampovim merama. Izgleda da je nekoliko zemalja koje imaju izuzetne suficite na tekućem računu, poput Singapura i Tajvana, promaklo njegovoj pažnji, dok su u evrozoni Nemačka i Holandija udobno izmakle Trampovim protekcionističkim potezima.

Širi američki deficit će povećati neuravnoteženost – karakteristika koja je odlikovala globalnu ekonomiju početkom 2000-ih. Nezadovoljan stanjem američkih finansija, MMF od Vašingtona zahteva “srednjeročni plan za obaranje rasta javnog duga”. Malo je verovatno da će ga od Trampa i dobiti. Jedna čvršća i „zategnutija“ finansijska regulativa mogla bi sprečiti da se dotok kapitala u SAD pretvori u nepotrebne viškove na Vol stritu. Međutim, američki trgovinski partneri mogu se, takođe, potpomognuti svođenjem trgovinskih neravnoteža na minimum.

Činjenica da Kina više ne zadržava rast renminbija trebalo bi da doprinese da se izbegne ponavljanje scenarija iz 2000-ih godina, mada bi i ostale azijske zemlje koje imaju veliki suficit trebalo da dozvole rast svojih valuta. Uzgred, veća javna ulaganja u Nemačku privredu bi pomogla da se  izbalansira ne samo evrozona već i svetska ekonomija.

Trampovi protekcionistički instinkti često se opisuju kao pretnja globalnom prosperitetu. Međutim, u naredne dve godine, njegov fiskalni stimulus samo će značiti da ćemo doživeti procvat upravo zahvaljujući Trampu. Nadajmo se da se kontradikcije koje su svojstvene njegovoj politici neće završiti njegovim slomom.

Financial Times

 

Da li je engleski dostigao svoj maksimum?

Britanska premijerka Tereza Mej je prošlog meseca u Kini prisustvovala lansiranju kampanje Britanskog saveta pod nazivom „Engleski je sjajan“ sa namerom da se u svetu podstiče dalja zainteresovanost za engleski jezik i stiču znanja o istom. Ovo bi moglo da zazvuči poput Trampove krilatice, “Učinimo Ameriku opet sjajnom”, mada, u stvari, dolazi sa jače pozicije. Van je svake sumnje da je upotreba engleskog veća i raširenija no ikada, a on daleko rasprostranjeniji od bilo kog drugog jezika. Sve svetske sile koje ne govore engleski u ovom našem globalizovanom svetu prepoznaju ga kao prvi strani jezik nužan da se nauči; on je, što je takođe jedinstveno, u praktičnoj upotrebi širom sveta. Britanski savet procenjuje da engleski danas govori oko 1,75 milijardi ljudi, što je četvrtina svetske populacije. Osnove engleskog podučavaju se u svim kineskim školama; to je i radni jezik čitave Evropske unije.

U informativnom servisu kanala France 24, engleski se koristi očigledno češće nego maternji francuski. Upotreba engleskog je obaveza svih pilota aviona i kontrolnih tornjeva, i to 24/7. Engleski se uočava i kao suštinska osnova za dalji napredak na nekim neverovatnim mestima: na primer, pre 14 godina, premijer Mongolije – zemlje koja nema istorijske veze s engleskim govornim područjem – odlučio je da bi engleski trebalo da odmeni ruski u svim školama, kao deo njegove težnje da Ulanbator postane centar za usluge telefonskih operatera. Jedan od šest Rusa tvrdi da ga govori. Engleski je očigledno jezik kojeg biraju oni koji imaju globalne aspiracije, bez obzira kakav je njihov politički stav prema anglosaksonskim silama.

Ovo globalno prihvatanje engleskog jezika, danas poprilično odmaknuto od zona uticaja nekadašnje britanske imperije a podalje i od „zadnjeg dvorišta“ Sjedinjenih Država, uspešno je narastalo tokom samo jednog veka –  uredno i, što je pomalo paradoksalno – počev od Versajskog sporazuma iz 1919. godine. U znak poštovanja prema Sjedinjenim Državama, ovo je bio prvi međunarodni ugovor napisan na engleskom (poznat i kao Pariska mirovna konferencija 1919); tada se, međutim, takođe ispostavilo da je ovaj datum obeležio početak pada najveće svetske institucije za protežiranje engleskog jezika, britanske imperije. Međutim, sa aspekta jezika, britanske vlasti imale su tu sreću da je anglofonski uticaj Britanije u svetu nasledio „rođak“ iz Severne Amerike, tako da je uobičajeno istorijsko zaostajanje bilo prikriveno, uzevši prividno drugu formu. Britanska politička komanda i linija doveli su i do jezičke imitacije koju su, zajedno s politikom, Amerikanci uvezli iz Ujedinjenog Kraljevstva. Čak i u momentu kada je Britanija počela da ekonomski opada, njena već dobro utemeljena pozicija u svetu odražavala se kroz snažnije tretiranje engleskog kao jezika kojeg treba učiti u globalnim okvirima.

Međutim, tokom čitavog ovog perioda, naročito od 1920-ih do 90-tih godina prošlog veka, menjao se i fokus američke ekspanzije koji se pomakao od Severne Amerike ka svetu, što je dovelo do uticaja na trgovinu, inženjerstvo, telekomunikacije, rudarstvo, medije, nauku i finansije, dok je američki dolar u međuvremenu zamenio funtu sterling u ulozi svetske rezervne valute. Potom je 90-tih usledila digitalna informatička revolucija, stvarajući nova bogatstva čije je stecište bilo u Silicijumskoj dolini, na razmeđi iz dvadesetog u 21. vek. Sve su to bile za svet pozitivne uloge engleskog jezika u globalnim okvirima (uloga koju je uspostavila Britanija), mada je trebalo očekivati da ovaj vrhunac dostigne nešto kasnije, u periodu porasta njene „meke moći“ (soft power) i sve veće popularnosti američke kulture.

Tu se radi upravo o tom zaostajanju rasta engleskog jezika – on  odražava dosadašnji uticaj Sjedinjenih Država koji sada doživljavamo. Pa ipak, sve ovo dešava se u 21. veku – kada ostale nacije u usponu, posebno u Aziji ali i u Južnoj Americi i Africi, daleko nadmašuju SAD (a da ne pominjemo Britaniju i Evropsku uniju) u stopama ekonomskog rasta. Ovo je neverovatan spoj i stanje stvari u dosadašnjoj svetskoj istoriji. I sada se pojavljuju dva pitanja. Da li je položaj engleskog realno preimućstvo za one zemlje u kojima je on maternji jezik? I kolika je verovatnoća da će engleski zadržati ovu poziciju na neograničen rok?

Imajući u vidu ovu početnu prednost engleskog kao maternjeg jezika, koju građani nekih zemalja imaju za svoju sretnu sudbinu datu rođenjem, očigledno da su neke neposredne prednosti nesporne. Ovaj jezik pruža direktan pristup glavnom medijumu svetske komunikacije: dobro je imati unutrašnji uvid u “informacije koje možemo iskoristiti”, kao i olakšan pristup koji dobro obrazovani anglofoni imaju prilikom konkurisanja za dobre i uticajne poslove/pozicije. Engleski je, takođe, omogućio anglofonim zemljama da „naplaćuju“ neku vrstu „zakupa“ za omogućavanje prijema ostalih (ne-anglofonih) u ovu jezičku elitu: anglofone nacije svake godine ubiraju ogromne zarade od kurseva i podučavanja engleskog kao stranog jezika (samo u Britaniji danas zarada je preko 2.24 milijardi evra godišnje, uz predviđanje da će do 2020. dostići 3.35 milijardi evra), uz dominaciju globalnim izdavačkim tržištem na engleskom jeziku (preko 1,5 milijardi evra izvoza u 2015. godini). Ovo je još jedan spin-off iz nedavne istorije britanske dominacije, kao što je nekad to bio i položaj Griničovog meridijana (koji je neka vrsta „nule“ u koordinatnom sistemu tj centra koordinata globalne orijentacije), svakodnevno obezbeđujući dobre prilike i pogodnosti za globalnu trgovinu između Azije i Amerike, ili pogodnosti za združena ulaganja, a time i razvoj globalnih finansija, sa londonskim „Sitijem“ kao njihovim centrom (barem je to bio slučaj sve donedavno).

Ali, posebno poznavanje jezika predstavlja prednost koja se prebrzo umanjila onda kada je engleski postao globalna svojina. „Globalni engleski“ otada ima samo istorijsku vezu sa Britanijom ili SAD, dok dobro poznavanje ovog jezika više nije isključiva ekskluziva onih kojima je engleski maternji. Čak i kratkoročne, iznenadne i nepredviđene prednosti išle su pod ruku sa svojim moralnim dilemama. Pretpostavka o „ekskluzivnom pravu“ može čak izazvati samozadovoljstvo kod kuće, u Ujedinjenom Kraljevstvu, kao i nezadovoljstvo u inostranstvu – što je očigledno bio slučaj tokom aktuelnih pregovora o “razvodu” između Britanije i Evrope.

Teško je naglasiti ranjivost jezika kao što je engleski – koji se širio planetom, ne bivajući zabranjivan a ni „hotimičan“, već s namerom proučavan – i to daleko od svoje domovine, a čak ga je bio glas kako je to “jezik slobode”. Ipak, ovo samo po sebi nije ništa novo. Transnacionalni „lingva franka(lingua franca, izraz koji se koristi za bilo koji jezik čija upotreba u velikoj meri prelazi granice zemlje u kojoj se govori), koji su nekada uspostavljeni, uvek odišu osećajem trajnosti. Ipak, kada se okolnosti menjaju, i ovakvi širom planete uspostavljeni jezici padaju. Padaju onako kako padaju i imperije. A promena je, sada sasvim uočljivo, na pomolu.

Tako je, prirodno, za očekivati da nakon što se nove sile poput Kine, Indije ili Brazila uspostave ekonomski i politički (a verovatno i vojno), tako će se globalno osetiti i njihov jezički i kulturni uticaj među onima koji žele da se bave ovim zemljama (pre svega u biznisu, ali i u domenu kulture), a takođe i između samih novouspostavljenih sila. Ali kao i kod svih novih dominantnih jezika, postojaće jedna zadrška i zaostajanje. Upotreba drugih jezika neće biti toliko dobar odraz ekonomske moći novih sila, već će njihov globalni  jezički uticaj kaskati.

Ako se fokus stavi na Kinu, recimo, svet može imati manje entuzijazma za “skrivenu ruku” slobodnih tržišta Adama Smita. Ukoliko se pojave drugi centri, rezultat će možda biti jedna polivalentna mešavina koja će sadržavati lokalne islamske, budističke ili hinduističke tradicije. Razvijanje tehnologija prevođenja može učiniti da jezici u velikoj meri postanu smenjivi i zamenljivi, stavljajući kulturu nacija iz kojih potiču u zadnji plan. Bez obzira na to, neće biti nikakvog posebnog odstupanja od trenutne tradicije globalnog komuniciranja, koje se danas obavlja mahom na engleskom.

Ovakvo šta se, uostalom, već desilo u 17. veku kada je nova globalna sila, Francuska, preuzela vodeću ulogu, a francuski postao zajednički jezik civilizovane Evrope. Francuski – sa jakim prosvetiteljskim implikacijama – zamenio je latinski jezik koji je imao ulogu lingva franke tokom čitavih 15 vekova. Na jedan drukčiji način to se dogodilo i u 19. veku, kada su imperijalne „mirođije u svakoj čorbi“ – u svakom slučaju uljezi i neželjeni – Rusija i Britanija – ukinuli Farsi na svojim azijskim teritorijama uticaja. Pre toga, Farsi je bio predominantan 800 godina kao jezik muslimanske kulture, trgovine i politike.

Prema tome, kada je o engleskom jeziku reč, verovatno je da će njegov trenutni vrhunac biti i nadalje dobar kao i dosada, mada je njegova slava kao svetskog jezika trajala svega nekoliko vekova: gotovo iznenadni i kratak uspeh koji se ne ponavlja, i koji još uvek nije uporediv sa onim uspehom koji su imali njegovi prethodnici – latinski ili farsi.

Čak i u sadašnjoj formi, njegov pad će se verovatno poklopiti sa najnovijim usponom Kine, čija je (dokumentovana) istorija trajala tri hiljade godina (a verovatno i mnogo duže, računajući ono vreme koje nije dokumentovano).

Kineski je, takođe, sjajan.

The Guardian

 

Kina vidi novi svetski poredak sa naftnim standardom i zlatnom podlogom

Ugovori koji će se zaključivati isključivo u juanima omogućiće izvoznicima koji plasiraju svoju naftu (i drugu robu) da zaobiđu američki dolar. Da li će petro-juan dovesti do dedolarizacije globalnog tržišta energentima?

Očekuje se da će Kina uskoro lansirati ugovore o naftnim fjučerima izraženim u juanima, a koje je moguće pretvoriti u zlato – ovaj trend analitičari opisuju kao promenu pravila igre koju je globalna industrija energenata dosad imala.

Ugovor bi mogao postati najvažniji benčmark za azijsku sirovu naftu, s obzirom da je Kina najveći uvoznik nafte na svetu. Vrednost sirove nafte se obično procenjuje u odnosu na Brent ili Intermedijarne fjučere Zapadnog Teksasa (West Texas Intermediate futures), oba denominovana u američkim dolarima.

Ovaj kineski potez će omogućiti izvoznicima poput Rusije i Irana da zaobiđu sankcije Sjedinjenih Država tako što će – trgovati u juanima. Kako bi se dodatno podstakla trgovina u juanima, Kina kaže da će njena valuta biti potpuno konvertibilna, tj pretvoriva u zlato na berzama u Šangaju i Hong Kongu.

“Pravila globalne naftne igre bi se u velikoj meri mogla izmeniti, i to u izuzetno skoroj budućnosti“, rekao je Luke Gromen, osnivač kompanije za makroekonomske studije (FFTT) sa sedištem u SAD.

Šangajska međunarodna berza energentima počela je da obučava svoje potencijalne korisnike i klijente, i u tom smislu sprovodi sistemske testove nakon značajnih priprema koje će uslediti u junu i julu 2018. Ovo će biti prvi kineski ugovor o fjučersima koji je otvoren za inostrane kompanije poput investicionih fondova, kuća koje se bave trgovinom, kao i naftnih kompanija.

Većina kineskog uvoza sirove nafte, koji je u 2016. godini iznosio oko 7,6 miliona barela dnevno, kupuje se kroz dugoročne ugovore između najvećih kineskih naftnih kompanija i stranih nacionalnih naftnih kompanija. Ponude se takođe odvijaju i između kineskih mejdžora i nezavisnih kineskih rafinerija, te između stranih velikih kompanija za naftu i globalnih trgovinskih kompanija.

Alan Banister, direktor za S&P Global Platts, firma koja se bavi prikupljanjem i analizom informacija vezanih za energetiku, rekao je da je aktivno uključivanje kineskih nezavisnih rafinerista u poslednjih nekoliko godina “stvorilo raznovrsnije tržište za sve potencijalne učesnike na domaćem tržištu Kine, kreirajući okruženje u kojem ugovor o fjučerima sirove nafte ima daleko veće šanse da uspe.”

Kina već dugo vremena želi da smanji dominaciju američkog dolara na robnim tržištima. Na Šangajskoj berzi zlata se još od aprila 2016. trguje fjučerima zlata denominovanim u juan, a ovaj proizvod je krajem 2017. lansiran na berzi u Budimpešti.

Ugovori za trgovinu zlatom denominovani u juan takođe su lansirani u Hong Kongu prošlog jula – nakon dva prethodno neuspešna pokušaja – dok, za to vreme, Kina pokušava da internacionalizuje svoju valutu. Ugovori su bili umereno uspešni.

Postojanje juana podržanog fjučerima nafte i zlata znači da će korisnici ove trgovinske usluge imati mogućnost da budu plaćani u fizičkom zlatu, izjavio je Alisder Mekleod, šef istraživanja u kanadskoj firmi Goldmoney, specijalizovanoj za finansijske usluge u zlatu. “To je mehanizam koji će verovatno privući proizvođače one nafte koji preferiraju da izbegavaju korišćenje dolara ali, ujedno, nisu spremni ni da prihvate kao dobru ideju to da za svoju naftu prodatu Kini budu plaćani u juanima (usled velikog valutog rizika)”, rekao je Mekleod.

Ugovori za kupovinu zlata denominovanih u juane već imaju značajne implikacije, posebno po zemlje kao što su Rusija i Irana, ili Katara i Venecuela, izjavio je Luj-Vensan Gave, izvršni direktor Gavekal Research, kompanije za finansijsko istraživanje iz Hong Konga.

Ove zemlje bi u slučaju trgovine podržane juanom bile manje ranjive usled upotrebe američkog dolara kao “mekog oružja” koje koristi Vašington, naročito ukoliko bi se dogodilo da padnu u nemilost od strane donosilaca spoljnopolitičkih odluka SAD, rekao je on. “Kreiranjem „zlatnog ugovora“ kojim se sve rešava kroz renminbi (alternativno ime za juan), Rusija sada može prodati naftu Kini za renminbi, a zatim da za svaki svoj višak tj profit kupi zlato u Hong Kongu. Kao rezultat toga, Rusija ne mora da kupuje kinesku aktivu ili prebacuje svoj prihod u dolare”, rekao je Gave.

Grant Vilijems, savetnik kompanije Vulpes Investment Management, singapurskog finansijera hedž fondova rekao je da očekuje da većina proizvođača nafte bude zadovoljna razmenom svojih rezervi nafte za zlato. “To je prenos držanja njihove aktive iz crne tečnosti u žuti metal, što je strateško pomeranje tokom koje se nafta razmenjuje tj trampi za zlato, a ne za američke trezorske vrednosne hartije: (Amerikanci) mogu svoje dolare neočekivano i niotkud („out of thin air“) naštampati i razbacivati svetom bez ikakve finansijske osnove, bez ikakve vrednosne podloge”, rekao je on.

Tržišni udeo

Kina je tako pokazala proizvođačima nafte da oni koji budu sretni jer im Kinezi kupuju naftu za juane imati još više koristi od svog poslovanja s njima. Proizvođači koji pak ne žele da prodaju Kini naftu za juane izgubiće svoj dosadašnji tržišni udeo.

Saudijska Arabija, američki saveznik, predstavlja poseban slučaj i presedan. Prema kineskim medijima, „Azijski tigar“ je krajem prošlog jula predložio Saudijskoj Arabiji cenu nafte u juanu. Nije jasno da li će se Saudijska Arabija privoleti uslovima njenog najvećeg kupca (a po svemu sudeći – hoće), ali je Peking smanjio udeo saudijske nafte u svom ukupnom uvozu, koji je pao sa 25% u 2008. na 15% u 2016. godini.

Kineski uvoz nafte je u prvoj polovini 2017. porastao za 13,8 odsto u odnosu na isti period godine u proteklom periodu (do 2017), ali je isporuka iz Saudijske Arabije, i pored ovako pojačanog kineskog uvoza, bila uvećana tek za neznatnih 1% u odnosu na 2016. U istom vremenskom roku, ruske isporuke nafte skočile su za 11%, čineći Rusiju trenutno najvećim snabdevačem Kine. Angola, koja je 2015. ozvaničila juan kao svoju drugu zakonsku valutu, preusmerila je Saudijsku Arabiju na drugo mesto, sa porastom izvoza Kini od 22% u istom periodu.

Gave kaže da, ukoliko Saudijska Arabija prihvati pogodbu za kupovinu u juanu, “Vašington primiti ovu vest veoma bolno, jer bi američki trezor gledao na ovaj potez Kine i zemalja kao pretnju po hegemoniju dolara… i malo je verovatno da će SAD nastaviti da odobrava prodaju savremenog oružja Saudijcima, uskraćujući kraljevskoj kući Sauda kao vladajućoj porodici dosad traicionalno ustanovljenu zaštitu  koja je išla uz naftni aranžman.”

Za Saudijsku Arabiju je podjednako nepoželjna i alternativa. “Izbacivanje sa kineskog tržišta će sve odmah značiti da taj „višak“ zaliha nafte treba prodati na nekoj drugoj strani, na globalnoj sceni, čime bi se osigurala jedna održivo niska (i dugoročna) cena nafte”, rekao je Gave.

Ali, kraljevstvo pronalazi druge načine da uđe u posao sa Kinom. 24. avgusta 2017, Saudijski pomoćnik ministra za ekonomiju i planiranje, Mohamed al-Tuvajdžri, rekao je na konferenciji u Džedi da vlada razmatra mogućnost izdavanja obveznica u saudijskim dinarima. Saudijska Arabija i Kina takođe su se složili da uspostave zajednički investicioni fond težak 20 milijardi dolara.

Osim toga, dve zemlje bi mogle zacementirati i dugoročno utvrditi svoj međusobni odnos ukoliko bi Kina preuzela 5% akcija saudijske kraljevine u inicijalnoj javnoj ponudi za Saudi Aramco, nacionalnu naftnu kompaniju Saudijske Arabije. Očekuje se da će IPO biti veći nego ikada dosad, iako su detalji o mestu unosa i proceni još uvek jedva oskudni i gotovo neadekvatni.

Ako bi Kina kupila 5% akcija saudijske državne kompanije, cene nafte u Saudijskoj Arabiji mogle bi da pređu iz američkog dolara u juan, rekao je Mekleod. A u svemu ovome je najvažnije da “Ukoliko Kina bude u stanju da se poveže sa Saudi Aramkom, sa Rusijom, Iranom i drugim proizvođačima, onda će imati uticaj na gotovo 40% globalne proizvodnje nafte pa će, shodno tome, moći i da napreduje u svojoj želji da isključi dolar i umesto njih uvede juan”, rekao je on.

“Ono što je interesantno je to da je kinesko rukovodstvo prvobitno planiralo da 2018. ’očisti’ tržišta od dolarske dominacije, ali je počela da aktivno radi na tome već tokom leta 2017. Jedno tumačenje za ovako brzu i efikasnu promenu strategije je to što su odlučili o datumu tj danu od koga će naftu svojih dobavljača početi da plaćaju juanima”, rekao je Sajmon Hant, strateški savetnik međunarodnih investitora u oblasti kineskoj ekonomiji i geopolitici.

Kina takođe pokušava da odredi uslove i standarde trgovine i to ne samo naftom već i drugom robom, kao što su gas i bakar. Razlog ovome je nastojanje Pekinga da svoj juan transformiše u sveprisutnu valutu u trgovini na području Azije i novih tržišta.

Očekuje se da će juanski naftni fjučeri za trgovinu naftnim derivatima privući interesovanje investitora i fondova, dok će državni preduzetnici kao što su PetroChina i China Petroleum & Chemical (Sinopec) obezbediti likvidnost kako bi osigurali trgovinu. Lokalno registrovani poslovni subjekti u Kini, kao što su JPMorgan, američke banke ali i švajcarska UBS, među prvima su dobili odobrenje za trgovanje kroz ovakav juanski model ugovora (to jest juanskim fjučerima, koji su dugoročni ugovori sa malim fluktuacijama u ceni). I pored toga što su juanski fjučeri prvo ponuđeni njima, svet biznisa shvatio je da će (kinesko) tržište biti otvoreno i za male investitore.

Asia Nikkei

Kako rast izvoza američke nafte u Kinu menja globalna pravila igre

Malo po malo, američka naftna industrija okrenula je naglavce svetsko tržište naftom, piše Rojtersov dopisnik iz Singapura Hening Glojstejn

Pre svega, niz oštrih padova američkog uvoza sirove nafte potkopali su ovo najveće tržište, na koje se proizvođači poput OPEC-a oslanjaju već dugi niz godina. Danas, eksplozivni izvoz američke nafte – koju je Vašington do pre samo dve godine uglavnom zabranjivao – postao je izazov i za poslednji region kojim OPEC još uvek dominira: Aziju.

Izvoz američke nafte u Kinu naglo je porastao, uspostavljajući trgovinu između dve najveće svetske sile koja do 2016. godine jednostavno nije postojala ni teoretski, pomogavši na taj način Vašingtonu u njegovim naporima da nekako umanji ogroman trgovinski deficit koji Sjedinjene Države imaju sa Kinom.

Ova transformacija se ogleda u brojkama objavljenim u poslednjih nekoliko dana. Te cifre pokazuju da SAD sada proizvode više sirove nafte čak i od najvećeg izvoznika, Saudijske Arabije, što znači da će Amerikanci do kraja ove godine najverovatnije preoteti od Rusa titulu najvećeg svetskog proizvođača.

Podaci o ovom rastu iznenadili su čak i zvaničnu američku administraciju, koja je prošle nedelje povećala svoju prognozu proizvodnje sirove nafte za 2018. godinu, na 10,59 miliona bpd, što je povećanje za 300.000 barela na dan od njihove poslednje prognoze (samo nedelju dana ranije).

Kada su se 2016. na svetskom tržištu pojavili kontigenti američke frekovane nafte namenjene izvozu, prvi brodovi ovog energenta otišli ​​su ka partnerima iz Sporazuma o slobodnoj trgovini, Južnoj Koreji i Japanu. Malo ko je očekivao da će Kina postati njen glavni kupac.

Podaci koje ima Tomson Rojters Eikon ukazuju da su američke isporuke sirove nafte Kini skočile od nule (sve do 2016. godine) na rekordnih 400.000 barela dnevno (bpd) u januaru 0ve godine, vrednih gotovo milijardu dolara. Pored toga, pola miliona tona američkog tečnog prirodnog gasa (LNG) vrednog skoro 300 miliona dolara je ovog januara otišlo iz Sjedinjenih Država put Kine.

Sažimanje trgovinskog viška Kine

Prihvatanje Kine da bude snabdevana američkom naftom i gasom će pomoći smanjenju ogromnog trgovinskog suficita kojeg Kina ima sa Sjedinjenim Državama, i može doprineti suprotstavljanju navodima američkog predsednika Donalda Trampa da „Peking trguje nefer“.

“Trampova administracija vrši ogroman pritisak na Kinu, primoravajući „Azijskog tigra“ da izbalansira svoj trgovinski saldo sa SAD… Kupovina američke sirove nafte očigledno pomaže u ostvarenju tog cilja, kako bi Amerikanci smanjili disbalans”, rekao je Marko Danand (Marco Dunand), izvršni direktor i koosnivač trgovačke kuće Mercuria.

Kako je američki izvoz energenata porastao, tako se i kineski robni suficit sa SAD u januaru smanjio na 21.895 milijardi dolara, sa decembarskih 25.550 milijardi dolara, prema zvaničnim kineskim brojkama objavljenim u četvrtak 15. februara.

Prodaja energenata Kini je i dalje skromna u poređenju sa 9,7 milijardi dolara vredne nafte koju je Organizacija zemalja izvoznica nafte (OPEC) isporučila Kini u januaru. Međutim, Amerikanci su već „zasekli“ prilično dobar deo tržišnog kolača, pojavljujući se kao ozbiljan igrač na tržištu kojim dominiraju zemlje poput Saudijske Arabije i Rusije – preteći da u budućosti prerastu u još snažniju konkurenciju.

“Na američku sirovu naftu gledamo kao na ‘nadopunu’ (supplement) našoj velikoj bazi sirove nafte” sa Bliskog istoka i iz Rusije, rekao je rukovodilac rafinerije u Sinopec-u, glavnom kineskom energetskom gigantu, odbijajući da bude imenovan jer nije bio u mogućnosti da javno nastupi pred medijima.

Ovaj rukovodilac rekao je da Sinopec ove godine traži način da od Amerikanaca naruči još veće količine nafte.

Izvrtanje naglavce

Prošlog četvrtka su zvanično prikazane brojke obelodanile da je kineski uvoz u januaru porastao na rekordnih 9,57 miliona barela.

U međuvremenu, uvoz sirove nafte u SAD pao je ispod 4 miliona barela na dan (bpd), u odnosu na rekordnih 12,5 miliona bpd u 2005. godini.

Gledajući prema proseku decembarskih i januarskih količina, američka prodaja nafte i gasa Kini bi vredela oko 10 milijardi dolara godišnje. Ako se  izvoz u Japan, Južnu Koreju i Tajvan, ova brojka se udvostručuje.

Američki izvoz bi bio još veći, ali postoje infrastrukturna ograničenja: nijedna američka luka tehnički nije u stanju da opslužuje najveće tankere za naftu, poznatijih pod nazivom „Vrlo veliki prevoznici sirove nafte“ (VLCC, Very Large Crude Carriers).

Da bi se ovo rešilo, jedan od najvećih objekata u Meksičkom zalivu, Lučki ofšor servisi za naftu države Lujzijane (Louisiana Offshore Oil Port Services, LOOP), su u fazi širenja kako bi se uskoro moglo rukovati najvećim, VLCC tankerima.

Koliko košta nafta u odnosu na druge: za kineske kupce je najatraktivnija niska cena američke nafte. Zahvaljujući brzom procvatu „frekinga“ – dobijanja nafte na tehnološki “prljav” način iz uljnog škriljca – američka sirova nafta je jeftinija od bilo koje druge nafte.

Na cenovnom nivou od oko 60,50 dolara po barelu, američka nafta trenutno je za oko 4 dolara po barelu jeftinija od Brenta; uzgred, Brent je neka vrsta „etalona“, na osnovu koje se formira cena većine ostale sirove nafte na svetskom tržištu.

Za mnoge etablirane izvoznike nafte, poput OPEC-a koji je dominantan na Bliskom istoku, ili Rusije, koje su svoju proizvodnju smanjivale tokom 2017. godine – u pokušaju da povećaju cene – ovi novi naftni tokovi označavaju veliki gubitak tržišnog udela.

“OPEC i Rusija prihvatili su da će SAD postati veliki proizvođač zato što su naprosto želele da dobiju cenu koja postoji danas”, rekao je Marko Danand  iz energetske grupe „Mercuria“.

Od početka OPEC-ovog smanjenja ponude i snabdevanja naftom u januaru 2017, cene ovog energenta porasle su za 20 odsto, iako su cene ovog februara ponovo bile pod pritiskom – u velikoj meri usled pada američke proizvodnje.

Svetska „poplava“ američke nafte može čak promeniti način na koji se dosad uspostavljala cena sirove nafte.

Većina proizvođača OPEC-a prodaje sirovu naftu na osnovu dugoročnih ugovora, dok se cena nafte određuje na mesečnom nivou i nikada nije potpuno ista, a ponekad se određuje i retroaktivno. Nasuprot tome, proizvođači iz SAD izvoze na osnovu teretnih troškova i zastupljenosti svoje cene sirove nafte naspram one drugih proizvođača.

Ovo je dovelo do porasta obima buduće američke trgovine naftom a time i budućih prihoda, poznatih kao fjučersi West Texas Intermediate (WTI), ostavljajući obim ostalih fjučersa, poput „Brenta“ ili „Dubaija“, daleko iza sebe (Fjučers predstavlja obavezu da se kupi ili proda određena roba ili finansijska aktiva kao što su npr. žito, zlato, nefta, gas, sirovine ili hartije od vrednosti određenog dana, po unapred određenoj ceni. Fjučers ugovor, kao i terminski ugovor, predstavlja sporazum između dve strane o kupovini ili prodaji aktive u poznato buduće vreme za poznatu cenu. Termin “fjučers” sam sebe objašnjava – ovi ugovori se izvršavaju u budućnosti. Dakle, fjučers je ugovor koji zahteva isporuku određenog sredstva po tačno određenoj ceni u budućnosti. Kupac fjučers ugovora dužan je da kupi sredstvo unapred određenog dana, dok je prodavac sa svoje strane dužan da ga proda. Obe obaveze odnose se na standardnu količinu sredstava i izvršavaju se u budućnosti po ceni koja je dogovorena u trenutku kupovine).

“Kupci, kao i prodavci američke nafte započeli su hedžovanje WTI-ja”, rekao je Džon Driskol, direktor konsultantske kompanije JTD Energy Services iz Singapura.

Uprkos svim ovim izazovima tradicionalnog naftnog poretka, već etablirani proizvođači nastupaju i dalje hrabro.

“Nimalo ne brinemo oko rastućeg američkog izvoza nafte. Naša pouzdanost kao dobavljača je bez premca, a imamo najvišu bazu kupaca sa dugoročnim ugovorima o prodaji “, kaže Amin Naser, predsednik i glavni izvršni direktor Saudi Aramco-a, državnog naftnog behemota Saudijske Arabije.

(Hedžing, hedžovanje: Smanjenje rizika pri transakcijama koje se obavljaju u stranim valutama, osiguravanje od nepredvidivosti deviznog kursa, smanjenje rizika po imovinu koja je iskazana u stranoj valuti, ili osiguranje od rizika koji proizilazi iz poslovanja. Kada čovek kupi osiguranje za kuću, on se hedžovao od požara, provale ili drugih nesrećnih slučajeva. Ukoliko postoji opasnost da menica neće biti naplaćena na iznos koji glasi, ili bar ne do datuma njenog dospeća, vlasnik te menice, ako ne želi da snosi rizik, hedžuje se tako što menicu prodaje po nešto nižoj vrednosti od one na koju sama glasi. Na taj način on je prebacio rizik na novog vlasnika, koji za prihvatanje takve vrste rizika ostvaruje zaradu – ako i kad potraživanja naplati. Hedžing tehnike su često komplikovane – uključuju i korišćenje takozvanih finansijskih derivata – opcija i fjučersa. Investitori hedžuju neku investiciju tako što istovremeno ulažu u drugu investiciju koja je u suprotnosti s prvom. To često rade privatni investicioni hedž fondovi, koji ulaganjem u različite delove tržišta nastoje da obezbede prihode svojim investitorima, koji po pravilu u svakom trenutku iz njih mogu da se povuku. Bilo je predloga da se osnuje i jedna agencija za hedžovanje. Jedan kontroverzni bloger i bivši savetnik mnogih (Donald Laskin) napisao je da je hedžovanje “konspiracija koja vas održava siromašnim i glupim”).

Henning Gloystein, Reuters

Making China Great Again (3/3)

Ovo je treći i poslednji nastavak priče o usponu Kine i zalasku Sjedinjenih Država, članak iz pera Njujorkerovog dopisnika iz Pekinga, Juena Osnosa. Kao iskusan novinar i dnevni komentator – a uprkos svom oštrom kritičkom stavu prema Trampu, što je popularno među čitaocima nedeljnika u kojem je angažovan – Osnos ipak donekle ostaje zaglavljen u sferi klasičnih američkih sentimenata i resentimana, predrasuda i predubeđenja. I pored toga, Osnos ovde donosi nadasve korisne i zanimljive podatke o manje poznatim trenucima sa kineskog puta ka vrhu.

U konkretnom smislu, zašto je važno ako se Amerika povlači a Kina napreduje? Jedna oblast u kojoj su vidljivi efekti ovog rasporeda snaga jeste tehnologija, gde se kineske i američke kompanije utrkuju ne samo za profit već i za oblikovanje pravila koja se tiču privatnosti, pravičnosti i cenzure. Kina je ukinula jedanaest od dvadeset pet najpopularnijih veb stranica u svetu – uključujući Google, YouTube, Fejsbuk i Vikipediju – jer se plaši da bi ove veb lokacije zadominirale nad lokalnim konkurentima ili ohrabrili neslaganja s mejnstrim politikom. Kineska vlada promovisala je taj pristup kao doktrinu “sajber-suvereniteta”. U decembru je ova zemlja bila domaćin Internet konferencije koja je privukla američke direktore poput Tima ​​Kuka iz Epla, iako je Kina prisilila Apple da ukloni aplikacije koje dozvoljavaju korisnicima da zaobiđu “Veliki odbrambeni zid”.

Zaustavio sam pekinški taksi i krenuo u severozapadni deo grada, gde jedna kineska kompanija, Senstajm (SenseTime), razvija svoju tehnologiju za prepoznavanje lica, oblast koja je na preseku između nauke i ličnih (građanskih) prava. Kompaniju je 2014. osnovao Tang Sjaou, naučnik koji je ekspert u računarstvu i koji se obučavao na bostonskom M.I.T.-u. Po povratku u Hong Kong, krenuo je da podučava „mlade nade“ kineske informatike (Godinama su kineske start up firme zaostajale za onima iz Silcijumske doline, ali je taj paritet sada viši. Od četrdeset privatnih kompanija širom sveta koje su postigle status “jednoroga” u 2017. godini – što znači da su kao početničke firme uspele da zarade milijardu dolara ili više – petnaest je kinesko a sedamnaest američko).

Kancelarije kompanije SenseTime imaju elegantan, industrijski izgled. Niko ne nosi identifikacionu značku, jer kamere prepoznaju zaposlene, što dovodi do otvaranja vrata. Tamo sam se upoznao sa šeficom marketinga, Džun Đin  koja je svoj M.B.A stekla na Univerzitetu u Čikagu; radila je u kompanijama kao što su Microsoft, Apple i Tesla. Đin me je povela u pokaznu šetnju, kako bih stekao neki uvid u komercijalne vidove upotrebe tehnologije prepoznavanja lica. Zaustavio sam se pred mašinom koja je izgledala kao „vitka“ verzija ATM mašine, koja je procenjivala moju “sreću” i druge atribute; ova mašina je pretpostavila da sam muškarac starosti 33 godine i, na osnovu tih informacija, plasirala mi reklamu za skejtbording odeću. Kada sam ponovo stupio pred nju, mašina je revidirala svoju prethodnu kalkulaciju: sada mi je dala 41 godinu, pa mi je, shodno toj modifikovanoj proceni, emitovala reklamu za alkoholno piće (Tada sam imao 40).

Ovakve mašine za facijalno prepoznavanje koriste se u restoranima da bi zabavile goste koji čekaju. Ali, oni takođe sadrže i skriveni element veštačke inteligencije: slike se prikupljaju i upoređuju sa bazom podataka u kojoj su lica V.I.P. klijenata. “Konobar ili konobarica se pojavljuju i možda vam obezbedimo mesto”, kazala je Đin. “To je lepota A.I.”

Đin mi je zatim pokazala kako ovu tehnologiju koristi policija, rekavši mi da njena firma „ostvaruje blisku saradnju sa Biroom javne bezbednosti”, koji Senstajmove algoritme primenjuje na milione ID fotografija. Kao demonstraciju načina na koji se koristi baza podataka o zaposlenicima kompanije, na ekranu je osvanula slika uživo na kojoj je bila prikazana saobraćajna gužva na obližnjoj raskrsnici. “U realnom vremenu, ona obuhvata sve atribute automobila i pešaka”, rekla je. Na susednom ekranu, trag nalik onom u video-igri „Pakmen“ pokazivao je kretanje jednog mladića gradom – a sve zasnovano samo na identifikaciji njegovog lica. Đin je dodala: “Može se poklapati sa osumnjičenom osobom čija je fotografija već u kriminalističkoj bazi podataka. Ukoliko je nivo sličnosti iznad određenog praga, onda se hapšenje može izvršiti na licu mesta. Potom je nastavila: “Radimo sa preko četrdeset policijskih biroa širom zemlje. Pokrajina Guangdong je uvek vrlo otvorena i prihvata najnovije tehnologije, tako da smo, samo prošle godine, pomogli policijskom birou Guangdonga da reši mnoge zločine “.

U Sjedinjenim Državama, gde policijska odeljenja i FBI takođe usvajaju tehnologiju vizuelne identifikacije, facijalno prepoznavanje lica je na meti kongresne debate o privatnosti građana, a s tim u vezi i problema s policijskim sprovođenjem zakona. Sudovi tek treba da razjasne kada gradske vlasti ili neka kompanija mogu da prate neku osobu, čije je lice „prepoznato“ od strane AI. Pod kojim se uslovima mogu koristiti biometrijski podaci za pronalaženje osumnjičenih za zločine, ili, pak, kada i da li se uopšte takvi podaci smeju prodavati oglašivačima (kao što sada, recimo, prodaju informacije o našim IP adresama, pa na „kućni prag“ naših računara preko interneta počnu da redovno pristižu reklame koje nam, navodno „odgovaraju“). U Si Đinpingovoj Kini, koja pre svega vrednuje red i poredak, ovakvih debata nema previše. U Šenženu, lokalna vlada koristi softver za prepoznavanje lica kako bi odvratila pešake koji nepropisno prelaze ulicu (dok se, istovremeno, na prometnim raskrsnicama objavljuju njihova imena i slike). Gradske vlasti Pekinga koriste mašine za prepoznavanje lica u javnim prostorijama za odmor kako bi sprečile ljude da kradu toaletni papir; softver limitira korisnike toaleta da ne smeju potrošiti više od šezdeset centimetara papira u roku od devet minuta.

Pre nego što je Tramp preuzeo vlast, kineska vlada je daleko nadmašivala Sjedinjene Države u razvoju onih vrsta veštačke inteligencije koje pogoduju špijunaži i bezbednosnom sektoru. Prema In-Q-Telu, investicionom ogranku američke obaveštajne zajednice, američka vlada je 2016. potrošila oko 1,2 milijarde dolara u razvoj  A.I. programa opšte namene (dakle javne, a ne tajne projekte). Kineska vlada, u svom sadašnjem petogodišnjem planu je za veštačku inteligenciju izdvojila 150 milijardi dolara.

Budžetom koji je Trampova administracija predložila za tekuću 2018. godinu smanjila bi se izdavanja za naučna istraživanja za petnaest procenata, ili, prevedeno u novac, iz kase će se za američku nauku potrošiti 11,1 milijardi dolara manje nego 2017. Ovi rezovi uključuju i smanjenje troškova Nacionalne naučne fondacije za razvoj “inteligentnih sistema”, i to za deset odsto. Erik Šmit, tadašnji predsednik Guglove kompanije “Alphabet”  je prošlog novembra rekao u Vašingtonu da će smanjenje razvojno – istraživačkog budžeta u oblasti osnovnih nauka pomoći Kini da prevaziđe Sjedinjene Države u veštačkoj inteligenciji u roku od jedne decenije. “Do 2020. godine, oni (Kinezi) će uhvatiti kopču s nama. Do 2025, biće bolji od nas. Do 2030. godine, dominiraće A.I. industrijama”, rekao je. Šmit, koji predsedava Savetodavnom odboru za inovacije u oblasti američke odbrane dodao je da zabrana ulaska građanima Irana u SAD takođe predstavlja prepreku razvoju američke tehnologije.

Iran je dosad iznedrio neke od vrhunskih kompjuterskih naučnika iz oblasti informatike i računarstva. „Želim ih ovde. Želim da rade za Alphabet i Google. Sasvim je blesavo ne dopustiti takvim stručnjacima da uđu u našu zemlju.”

Ovakav neslućeno brz kineski napredak u naučno-tehnološkim oblastima proizveo je zanimljive reakcije. Australijski mediji obelodanili su nastojanja kineske Komunističke partije da utiče na australijsku vladu. U decembru je Sem Dastijari, član Australijskog senata podneo ostavku nakon što se otkrilo da je jednog od njegovih donatora, poslovnog čoveka koji je predstavljao kineski strani uticaj, upozorio da je njegov telefon verovatno meta obrade australijske obaveštajne agencije. Australijski premijer Malkolm Turnbul najavio je zabranu stranih političkih donacija, navodeći “uznemiravajuće izveštaje o uticaju Kine (na Australiju)”.

Britanska izdavačka kuća „Cambridge University Press“ je prošlog avgusta izazvala uzbuđenje među naučnicima nakon što je s jedne od svojih kineskih veb-lokacija uklonila više od tri stotine akademskih članaka koji su spominjali osetljive teme (poput dešavanja na pekinškom trgu Tjenanmen), ne bi li tako udovoljili kineskim cenzorima. Kembridž je odustao od poteza (Još jedan akademski izdavač, Springer Nature, branio je svoju odluku da cenzuriše samog sebe, rekavši da je bilo neophodno “sprečiti potencijalno daleko veće posledice po naše kupce i autore”).

Neki od stratega iz političkih krugova u Pekingu gaje zabrinutost tim povodom. Oni misle da se njihovi lideri izlažu riziku od prebrzog povlačenja poteza u cilju „popunjavanja praznine“ koja je stvorena povlačenjem Amerike iz svoje globalne uloge. Otišao sam da se vidim s jednim od najmudrijih pekinških analitičara Amerike, Đijem Kinguom, dekanom Odeljenja za diplomatiju na Univerzitetu u Pekingu. “Sjedinjene Države ne gube vođstvo. One ga prepuštaju. A vi za to (od nas Kineza) čak ne tražite ni otkup”, rekao je. “Izgleda da se Trampova vizija može opisati ovako: Ako već Kina ima „besplatnu vožnju“, zašto i mi to ne možemo? Ali, problem je u tome što je Amerika prevelika. Ako se (svi) vozite besplatno, javni prevoz će kolabirati.”

A možda je najbolje rešenje da Kina Amerikancima pomogne u vožnji autobusa. Najgori scenario je da Kina vozi autobus u trenutku kada nije spremna. Isuviše je skupo i nema dovoljno iskustva”. Đia, uz osmeh na osedeloj  glavi, dodaje kako kineski univerziteti nemaju dovoljno vremena potrebnog za solidnu obuku studenata u oblastima od kojih kineska država puno očekuje: “Kinezima je u prošlosti spoljni svet bio veoma daleko. Sada im je taj svet veoma blizu. Međutim, ova promena dogodila se prebrzo da bi mogla biti svarena.”

Džozef Naj, politički analitičar sa Harvarda – koji je skovao danas poznati izraz mekana moć ili “meka sila” (soft power) da bi opisao kako su upotreba ideja i njihova privlačnost efikasniji od upotrebe gole sile – kazao mi je da je Kina donekle poboljšala svoju sposobnost ubeđivanja. “Američka mekana moć potiče iz našeg civilnog društva, od Holivuda, preko Harvarda, do Fondacije Bil Gejts”, rekao je. “Kina to i dalje ne razume. Još uvek se za to nisu otvorili. Mislim da će ih to, na duži rok, zaboleti.”

Naj predviđa da Trampova nepopularnost neće izbrisati prednost koju SAD još uvek imaju u domenu meke sile, osim pod određenim uslovima. “Tramp verovatno neće biti smatran za prekretnicu u američkoj istoriji, već pre kao signal (koji ispada iz koloseka)“, još jedan u plejadi čudnih likova koje naš politički proces izbacuje, kao što su Džo Mekarti ili Džordž Volas”, rekao je on. “Dve me stvari mogu opovrgnuti. Prva bi me opovrgla ako bi nas Tramp uveo u veliki rat. Druga je ukoliko bude ponovo izabran, i otme se kontroli pa naruši unutrašnju ravnotežu* državnih grana tj stubova moći, ili naruši našu reputaciju kao demokratskog društva. Mislim da to nije verovatno, ali još uvek nemam dovoljno poverenja u svoj (neargumentovani) sud da bih vas ubedio (checks and balances*:sistem koji svakom ogranku vlasti dozvoljava da izmeni ili stavi veto na ono što čini neka druga grana vlasti, sprečavajući na taj način svaku pojedinačnu granu vlasti da zadobije i vrši preveliku moć nad ostalim).

Pomoćnici iz Bele kuće su rekli da je krajem prošle godine uspostavljena dvostepena strategija, u kojoj će Tramp nastojati da sa kineskim predsednikom Sijem održi već uspostavljene srdačne odnose, dok niži zvaničnici uvode stroge mere. Do kraja 2017. godine, Stejt department, Savet za nacionalnu bezbednost i druge agencije radili su na političkim instrumentima odvraćanja od kineskog uticaja, uvođenjem novih trgovinskih praksi i nastojeći da oblikuju tehnologije budućnosti. Majkl Grin, koji je bio glavni savetnik Džordža V. Buša za Aziju mi je rekao: “Oni na to gledaju kao na ratni plan: rade sa saveznicima, rade sa članovima Kongresa.”

U svojoj strategiji nacionalne sigurnosti, američka administracija je predložila da bi, u cilju sprečavanja krađa trgovinskih tajni mogla ograničiti vize strancima koji putuju u Sjedinjene Države kako bi studirali ili se specijalizovali u oblastima nauke, inženjerstva, matematike i tehnologije; upravljačke strukture SAD posvetile su se “slobodnom i otvorenom Indo-Pacifiku”, kojim bi na terenu verovatno proširile vojnu saradnju sa Indijom, Japanom i Australijom. Robert Lajthajzer, predstavnik Sjedinjenih Država u oblasti trgovine, razmatra nekoliko potencijalnih tarifa kako bi kaznio Kinu zbog njene navodne krađe intelektualne svojine i dampinga izvoza na američkim tržištima. “Ne tražimo trgovinski rat”, rekao mi je visoki zvaničnik Bele kuće uključen u pitanja o Kini. “Ali predsednik u potpunosti veruje da se moramo suprotstaviti predatorskom ponašanju Kine u industrijskoj politici kojom je ’iskopala grob’ američkoj proizvodnji, a to sve više radi i u visokotehnološkim sektorima.”

Ukoliko Bela kuća preduzme takve akcije, mogli bi se sukobiti sa Trampovim osećajem međusobnog poštovanja koje postoji između njega i Sija. U međuvremenu, mnogi kineski stručnjaci opisuju pristup američke administracije kao neuslovan. U prvih jedanaest meseci Trampovog predsednikovanja nijedan od njegovih sekretara kabineta nije održao neki značajniji govor koji bi se doticao Kine. Mesto pomoćnika državnog sekretara za pitanja istočne Azije i Pacifika, najviša pozicija u Stejt departmentu za taj region sveta – koju su nekada držali Viljem Averel Harimen, Ričard Holbruk i Kristofer Hil – ostalo je nepopunjeno. Dejvid Lempton, direktor kineskih studija pri Školi za napredne međunarodne studije Džons Hopkins, rekao mi je: “Čini mi se kao da se radi o gomili pijanaca u automobilu, koji se bore za kontrolu nad volanom.”

U desetinama intervjua koje sam radio i u Kini i u Sjedinjenim Američkim Državama, skoro da nije bilo osobe koja je očekivala da će Kina u skorije vreme zameniti SAD u ulozi najbitnije svetske sile. Pored ekonomskih teškoća Kine, njen politički sistem, uključujući ograničenja slobode govora, verskog opredeljenja, civilnog društva i interneta, odvraća neke od najhrabrijih i najpreduzetnijih glava. Sijev sistem podstiče zavist među autokratama, ali nimalo oduševljenja među njenim običnim građanima koji žive širom sveta. A za sve razgovore Sija o “kineskom rešenju” i slavnom autoportretu u kineskom akcionom filmu “Wolf Warrior II”, Kina tek treba da ozbiljno odgovori na globalne probleme poput izbegličke krize ili građanskog rata u Siriji. Globalno liderstvo je skupa igračka; to znači da od svojih ljudi zahtevate da doprinose dobrobiti drugih ljudi – da, recimo pošalju svoje mlade vojnike da poginu daleko od svoje kuće.

Kada je predsednik Si 2015. godine obećao afričkim nacijama da će oprostiti brojne milijarde dolara kredita koje su uzele od Kine, kao i da će im uz to pružiti i dodatnu finansijsku pomoć, neki u Kini su se uznemirili: da li je njihova zemlja zaista dovoljno bogata da to uradi? Kina “ne traži da nas odmeni na istom položaju, ne kao neka vrsta Zemljinog planetarnog predsednika”, rekao je Danijel Rasel. “Nema nameru da oponaša Ameriku kao obezbedioca globalnih roba i dobara, niti da bude arbitar koji nagoveštava univerzalne principe i zajednička pravila”.

Pre će biti da naš svet ulazi u doba u kojem nema očiglednih lidera, u “doba nepolarnosti”, kako je to opisao Ričard Has, predsednik Saveta za odnose s inostranstvom, u kojem nacionalističke sile – Kina, SAD i Rusija – bitku biju s nevladinim grupama i to po svakoj temi, od Doktora bez granica do Fejsbuka, od ExxonMobila do Boko Harama. Prirodno je da Amerikance plaši ta mogućnost, ali Šivšankar Menon, bivši indijski sekretar za spoljnu politiku misli da će SAD zadržati kredibilitet i liderstvo. “Sjedinjene Države su jedina meni poznata sila sposobna da preokrene tokove, bivajući kritična prema sebi u procesu samo-preispitivanja”, rekao je on. “Dve godine nakon ulaska u Irak, ljudi koji su radili unutar sistema su se upitali: ‘Činimo li ispravnu stvar?’ ” Menon je u prošlosti imao prilike da vidi kako se ova zemlja iznova uzdizala: “Dosad u mom životu – tri puta. Bio sam u ’68, na Zapadnoj obali SAD. Video sam šta su Sjedinjene Države učinile 80-tih godina kako bi iznova otkrile sebe. Ono što je učinila nakon 2008. godine bilo je izvanredno. Po meni, ova situacija (sa Trampom) će doći i proći. A Amerika to sebi može priuštiti.”

Menon misli “da se, u stvari, vraćamo na tu istorijsku normu, odvojene multiverzume, paralelne svemire a ne na jedan, što je (tokom istorije) bio samo jedan izuzetak. Ako se vratite na koncept Evrope u devetnaestom stoleću, ljudi su u osnovi tada živeli u različitim svetovima i kontrolisali su međusobne interakcije. Kina neće preuzeti odgovornost za sve što se dešava na Bliskom Istoku ili u Južnoj Americi. “Mi, na neki način, u mnogo ne baš uvek primetnih formi, već živimo na ovaj način. “Tehnologija nam je olakšala ovakav životni stil, jer iTunes i dalje nastavlja da vam prodaje još više od iste vrste muzike – ne izlaže vas nečem novom. Kada odete u Peking, vi i dalje slušate svoju muziku i zapravo ste još uvek u svom “balonu”. Dakle, to je istorijska aberacija i retkost, kada kažete da ste “globalizovani”. Ali, šta to znači? “

Jednog kasnog novembarskog popodneva otišao sam u Peking da posetim izvesnog profesora koji je dugi niz godina proučavao Sjedinjene Države. Nedavna politička previranja u Americi su ga dezorijentisala. “Imam velike probleme da s tim izađem na kraj”, rekao je dok mi je posluživao šolju čaja. “Volim Sjedinjene Države. Mislio sam da bi multikulturalizam Sjedinjenih Država mogao i ovde  funkcionisati. Ali, ako tamo ne bude funkcionisao, onda neće ni ovde.”

Po njegovom mišljenju, izvorni američki zavet urezan i u Ustav sada se rasplinjava. “U prošlosti ste se držali zajedno zbog zajedničkih vrednosti koje nazivate slobodom”, rekao je. Umesto nje, pojavljuje se jedna cinična, politika „nultog zbroja“ (zero-sum), povratak filozofiji krvi i tla koja prednost daje interesima, a ne nadahnuću.

U tom smislu, primetio je profesor, najveće iznenađenje u odnosima između Kine i Sjedinjenih Država je – njihova sličnost. U obe zemlje, ljudi besni zbog dubokog jaza u bogatstvu i šansama za uspeh preusmeravaju svoja nadanja ka liderima koji su „nacionalistički nostalgičari“, i koji im podstiču neke vizije o pretnjama koje dolaze iz ’spoljnog sveta’. “Kina, Rusija i Sjedinjene Države se, zapravo, kreću u istom pravcu”, rekao je on. “Svi pokušavaju da ponovo budu sjajni.”

 ♦ “They’re all trying to be great again.” ♦

Juen Osnos (Njujorker)