Stanovnici udaljenog škotskog poluostrva suočeni su sa mogućnošću da njihov “atar” preraste u svemirsku luku. Londonski Gardijan piše ko je od tamošnjeg stanovništva tom idejom oduševljen, a ko nešto manje, i zašto.
Ukoliko se vlasti saglase i stigne zvanična dozvola, poluostrvo Moin (A’ Mhòine) u okrugu Saterlend u škotskim Visijama biće prva britanska kosmička rampa.
U naredne dve godine, hiljade turista i svemirskih entuzijasta bi se moglo okupljati na krajnjem severu Škotske da bi promatralo za njih jedinstven događaj: prvi let britanske rakete koja će biti ispaljena sa škotskih tresetišta, na kojima obično pasu jeleni i ovce.
Poluostrvo Moin u Saterlendu, pusto tresetište ispresecano močvarama i sićušnim jezerima koja gledaju na živopisni tesnac Pentlend Firt je izabrano za jedno od najizglednijih lokacija za izgradnju prve britanske svemirske luke – pod uslovom da dobije konačno odobrenje od Uprave za civilno vazduhoplovstvo.
Podržavaoci gradnje ove lansirne baze nadomak moreuza Pentlend Firt nadaju se da će 2023. male škotske rakete – izgrađene od ugljeničnih vlakana i grafena, sa motorima napravljenim najnovijim 3D štampačima – uspostaviti rutinu ispaljivanja iz svemirske luke Moin. Ovo bi bila jedna vrsta prethodnice rastuće svemirske industrije, posebno grane koja se bavi lansiranjem mikrosatelita. kada je o Saterlendu reč, ti će sateliti biti lansirani u polarnu orbitu iznad Zemlje.
Vekovima su na tlu ovog veoma pitoresknog dela škotskih visija šetale i pasle ovce u vlasništvu lokalnih sitnih farmera. Pejzaž je to koji nudi pogled na Orkni koji se prostire na istoku i arhipelag manjih ostrva bližih obalskom pojasu. Na jugu, izvan plimnog ušća i talasastog prostranstva tresetišta, leže impozantni vrhovi i grebeni Ben Loyal i Ben Hope.
Predlog za izgradnju svemirske luke potiče od škotske Agencije za regionalni razvoj, posebno program razvoja lokalnih zajednica (Highlands & Islands Enterprise, HIE); ovaj predlog – uredba u najavi – zatekao je sve lokalne meštane, pokrenuvši među njima intenzivnu debatu o pozitivnim i negativnim aspektima ovog plana, o mogućnostima za razvoj novih poslova ali i o mogućim rizicima koji se mogu isprečiti već postojećim poslovima – onim koje već vekovima imaju „krofteri“ – sitni stočari i farmeri.
“Zastao nam je dah od iznenađenja”, rekla je Doroti Pričard, majordomka imanja Melness, koje je inače i vlasnik poluostrva Moin u ime 59 kroftera.
„Svi smo održali sastanak, i onda smo pomislili ‘U redu, za to smo, uzbudljivo je, ali ne po svaku cenu’, i to je bila naša mantra“, rekla je Pričard. „Pregovarali smo čitavu večnost. Mislim da smo ljude iz razvojne agencije (HIE) doterali do ivice ludila. Želeli smo da zaštitimo prava lokalnih poljoprivrednih proizvođača.“
Nakon dugog i povremeno vatrenog nadmetanja između konkurentskih lokalnih kampanja – kako onih koji su za tako i onih koji su protiv izgradnje svemirske baze na pašnjacima i močvarama što se prostiru u nedogled – ovaj projekat vredan 17 miliona funti je u junu 2020. dobio građevinsku dozvolu od Saveta Hajlenda (Highland council), koji je za sada odobrio 12 lansiranja godišnje sa ove lokacije.
Odbornici ovog Saveta su podigli rampu za izgradnju lansirnog centra kao i pristupnih puteva, kontrolne sobe i zgrada za pohranjivanje raketa, okruženih damper-zonom širine 3,6 km. Za prva lansiranja, Pričard očekuje “navalu” izletnika-poklonika svemirskih dogodovština, i dodaje da „To ipak nije rt Kanaveral, mada ćete ovde imati one (posetioce) koji su stvarno zainteresovani za lansiranje raketa. Mislim da će ljudi doći da to gledaju, naročito u početku. Definitivno.“
Na iznenađenje svojih oponenata, građevinska dozvola nije dobijena zahvaljujući bilo kakvoj intervenciji od strane škotskih ministara, iako je njegova budućnost daleko od zagarantovane, i zavisi od lokalaca (koji su gotovo listom za građenje lansirne rampe).
HIE prvo treba da dobije odobrenje škotskog Suda za zemljišna pitanja (Land court), tela koje donosi odluku o promenama u nameni zemljišta koje je zakonski već opredeljeno, a radi dobijanja dozvole za izgradnju na određenoj lokaciji. To bi trebalo da bude formalnost, mada se čini da se nekoliko kroftera izostalih sa javne debate usprotivilo stavu većine.
HIE takođe treba da finalizuje svoj ugovor sa Orbeksom, raketaškom kompanijom sa sedištem u Foresu blizu Invernesa, koja je usko povezana sa projektom. Ova firma gradi male rakete visine do 19 metara. HIE se nada da će desetine mikrosatelita biti lansirano iz Moina, i da će ove rakete biti na biopropan, ekološki veoma pogodno gorivo sa izrazito malim ugljeničnim tragom.
Ser Martin Sviting, predsednik poverenika Nacionalnog svemirskog centra u Lesteru i stručnjak za male satelite je rekao da će severna i priobalna mesta poput Moina ovog igrati centralnu ulogu u britanskoj brzoširećoj industriji mikrosatelita. Mikrosateliti se uglavnom koriste za komunikaciju ili, recimo, pružanja usluga pokrivenosti Internetom ili GPS-om.
Oni osiguravaju sigurno lansiranje daleko od naseljenih područja, i mnogo su bliži polarnim orbitama koje će sateliti koristiti kao svoje putanje. „Nema sumnje da postoji nagli porast interesovanja za uslugama lansiranja malih raketa (usled zaostale potražnje u proteklom periodu)“, rekao je Sviting. „Ima još dosta posla, ali je zasigurno izvodljivo i svakako vredno truda.“
Izvođač koji na kraju upravlja ovom svemirskom lukom mora da se kod britanskog CAA prijavi za dobijanje licence lansirnog operatera: britanska vlada, međutim, tek treba da donese zakonske propise o komercijalnim letovima u svemir, a ovi propisi bi trebalo da budu na snazi do sledećeg leta.
Zbog svojih retkih i ugroženih divljih vrsta flore i faune, Moin je uvršten u jedan od najosetljivijih prirodnih rezervata u Britaniji i područje je pod posebnom zaštitom; očekuje se da će postavljanje lansirne rampe za rakete pokrenuti novu bitku sa zagovornicima zaštite životne sredine – bitke o smislenosti ove lokacije. Anders Povlsen, danski milijarder koji poseduje zemljište u blizini, takođe razmatra šanse za vođenje pravne bitke protiv “zvezdanih planova” škotskih vlasti.
Moin i Saterlend su zaštićeni Ramsarskom konvencijom, međunarodnim ugovorom koji je Ujedinjeno Kraljevstvo ratifikovalo 1976. godine i koji pokriva međunarodno močvarne predele od globalne ekološke važnosti. Poluostrvo uključuje dva posebna mesta od naučnog značaja (SSSI) koja je odredila britanska vlada i nalazi se unutar područja posebne zaštite prirode (SPA), koje je odredila EU.
Smešten na severozapadnoj granici Flou kantrija, ogromnog močvarnog prostranstva koje pokriva veći deo Kajtnesa i Saterlenda, njegovo stanište štiti ptice poput sivih gusaka, zlatnih orlova i crnotrbih sprutki; njegove retke biljne vrste, koje zavise od vode, patuljasto grmlje i alpski vres; njegova geologija, ali i sama tresetišta.
Džon Vilijems, predsjedavajući kampanje protiv svemirske luke ‘Zaštitite Moin’ (Protect the Mhoine), veruje da postupak izdavanja dozvola raketnim operaterima daje kritičarima još jednu šansu da zaustave gradnju. On je dodao da „Bitka još uvek nije gotova, a kamoli izgubljena“.
Villijems, penzionisani nastavnik fizike koji se iz Kenta preselio u to područje pre šest godina, veruje da je projekat izgradnje svemirske luke ima prevelike ekološke troškove: izgradnju pristupnih puteva, zgrada i lansirne rampe degradiraće tresetište, oslobađajući tim zarobljeni ugljenik u vazduh.
Povećani saobraćaj će, uz to, preopteretiti lokalne puteve i mostove koji su već preopterećeni ogromnim porastom turizma u Saterlendu; jer, od pokretanja automobilske rute ’North Coast 500’ preko koje je dosad prešlo desetine hiljada dodatnih, vanlokalnih putovanja automobilima, motociklima i kamperskim vozilima.
Vilijems, takođe, osporava verovanje škotske razvojne agencije HIE da će raketna luka privući nova visokotehnološka radna mesta u Saterlend. „Mislim da neće postati „beli slon biznisa“: to je već beli slon. Ako se budu pridržavali ograničenja koja im nameću dozvole za planiranje malih raketa i 12 lansiranja godišnje, ne verujem da će svemirska luka dati neke značajnije ekonomske rezultate“, rekao je.
Pričard je uporna u zastupanju stava da je ovom području potreban svemirski centar. Poput mnogih izolovanih brdskih i ostrvskih zajednica, i njihova stari i opada, kako ekonomski tako i demografski. Lokalna škola, nekada puna đaka, sada ima samo 18 učenika. Renta od svemirske luke, i deo njenih prihoda, namenjeni su sitnim farmerima Melnesa, kojima će taj novac pomoći da obnove svoje tresetište i ulože u poslove lokalne zajednice, rekla je ona.
„Ne želimo štetu i ne želimo gubitke. Dugo smo i naporno pregovarali oko toga“, rekla je Pričard.
Planovi za nastavak uobičajenog poslovanja bi bili nerealni sve do sledećeg jula. Ipak, možda se nešto i može naučiti iz načina na koji to planiraju velike kompanije.
Ovog leta su mnoge poslovne zgrade ostale gotovo prazne, a izvršni direktori su se uhvatili u koštac sa pitanjem vraćanja izmeštenih zaposlenika u zajedničke radne prostorije; sada se, među kompanijama kao što su Google, Facebook i Uber pojavio nezvanični datum ponovnog otvaranja: jul 2021.
Organizatori velikih događaja uživo, poput filmskih premijera, koncerata pa čak i Olimpijskih igara 2020. su takođe najavili početak priprema za dobrodošlicu publici – sledećeg leta.
Iako stručnjaci upozoravaju vlasnike preduzeća da se ne oslanjaju previše na taj raspored, ovo je korisna vest; jer, više informacija o tome kako se ove kompanije pripremaju za naredno leto pruža i više alata za određivanje datuma povratka svih ostalih.
Zapamtite datum – ili, možda, nemojte
Na jednu stvar Gugl i Fejsbuk ne računaju: na široko rasprostranjenu vakcinu, pa čak ni na široko rasprostranjen povratak u „staru normalu“.
Tista Goš je epidemiološkinja američkog Centra za obaveštenja i prevenciju bolesti (CDC) i nekadašnja prva glava zdravstvene službe Kolorada, a sada viši medicinski direktor u kompaniji za digitalnu zdravstvenu zaštitu ‘Grand Rounds’. Ona misli da je planiranje povratka na uobičajeni način poslovanja do sledećeg jula „poželjan pravac razmišljanja“. I mada postoje velike šanse da će dotad biti odobrena prva vakcina protiv korone, ona misli da još uvek nije jasno kolika će biti efikasnost bilo koje od budućih vakcina, kao ni kojom će brzinom i lakoćom moći da se distribuira širom Sjedinjenih Država.
Ipak, korporacije poput Gugla angažuju konsultantske firme i epidemiologe kako bi im pomogle u prikupljanju i tumačenju velikih količina informacija o efektima Covid-19 na javno mnjenje. Fejsbuk je u javnim izjavama o ponovnom otvaranju sledećeg jula naveo „smernice zdravstvenih i vladinih stručnjaka“. Uz to, Međunarodni olimpijski komitet sarađuje sa Svetskom zdravstvenom organizacijom i japanskom vladom na praćenju ove pandemije.
Velike kompanije se pozivaju na ovaj datum i raspored budućeg poslovanja na osnovu niza faktora, uključujući zapažanja o konkurentima, ankete kupaca, analizu trendova ponašanja i aktivnosti na društvenim mrežama. Prema Darenu Mahoniju, koosnivaču i glavnom analitičaru u CompassRed-u, ove kompanije čak prate kretanje ljudi putem objedinjenih podataka sa mobilnih telefona. Njegova agencija za analitiku podataka u Vilmingtonu, Delaver, pomaže velikim organizacijama poput profesionalnih sportskih liga i prodajnih lanaca da prouče i prognoziraju tržišne trendove; njegovi su klijenti tokom pandemije postali sve zainteresovaniji za praćenje brojnih anketa o zaposlenima, kupcima i drugim zainteresovanim stranama.
Kompanije koje procenjuju da bi svoje zaposlene mogle bezbedno vratiti “pod krov firme” i pre jula 2021. takođe ne bi trebalo obeshrabriti, smatra Mahoni. „Velike firme mogu sebi priuštiti da svoj raspored rada planiraju na zaista duge staze“, kaže on.
Štaviše, ‘gotovo da sebi ne mogu priuštiti a da to ne učine. Za kompanije čija je radna snaga mnogobrojna – i koju je, samim tim, i teže vratiti u kancelarije u kratkom roku – produžavanje politike daljinskog rada za još čitavu jednu godinu omogućava zaposlenima da bolje planiraju životni i radni raspored, posebno školsku godinu svoje dece, a pre no što se vrate za kancelarijski sto. Volstrit žurnal je objavio da su to faktori koji su izvršnog direktora Alfabeta, Sundara Pičaja naveli na odluku da Guglove kancelarije i nadalje ostanu zatvorene. Slično viđenje situacije izrazila je i portparolka Ubera. Ona je za San Francisko kronikl izjavila da „Kao kompanija potekla na fleksibilnom radu, želimo da našem timu pružimo fleksibilnost, izbor i dugoročnu jasnoću kako bi mogli da planiraju unapred“.
Drugim rečima, kada najavljuju povratak u julu 2021. godine, mnoge kompanije uzimaju u obzir vreme koje će njihovim radnicima trebati da se ponovo prilagode poslovnom životu, onoliko koliko uzimaju u obzir i verovatnoću za očekivanom pojavom prve vakcine.
Postoje i druge poslovne procene na duži rok, one zbog kojih bi jul 2021. za ove organizacije mogao biti rok neophodan za njihovo ponovno otvaranje, čak i ako Covid-19 tek treba da bude neutralizovan. Olimpijske igre su, recimo, jedinstveno takmičenje sa bezbroj zainteresovanih strana širom sveta, a održavaju se tek svake četvrte godine (ovog leta su izostale). Predsednik MOK-a Tomas Bah je u martu istakao da „otkazivanje Igara nije opcija“. Umesto toga, u saopštenju MOK-a o novim datumima je navedeno da će njihovo održavanje – tačno godinu dana od planiranog – obezbediti organizatorima „maksimalno vreme“ za suočavanje s efektima virusa, uz minimalizovanje poremećaja u međunarodnom sportskom kalendaru, uključujući Zimske olimpijske igre 2022. godine.
Nema jednog, univerzalnog rešenja za sve firme
Ponovno otvaranje kancelarija malo uoči ili malo nakon jula 2021. u velikoj meri zavisi od vaših poslovnih ciljeva, kaže Patrik Kalahan, koosnivač i izvršni direktor kompanije CompassRed. Ako ste zabrinuti zbog odgovornosti ili vas pre brine održavanje vašeg poslovanja nego njegov rast, onda bi rad na daljinu mogao biti logičnije rešenje, kaže on. Sa druge strane – kada je reč o firmama koje svoje klijente moraju da sretnu licem u lice, ili se oslanjaju na okupljanje ljudi da bi podstakli inovacije, a samim tim i konkurentnost na tržištu – one bi, možda, bile spremnije da ponovo otvore svoje kancelarije. Mnoge kompanije vraćaju svoje radnike postepeno, umesto da rizikuju štetu koja bi mogla nastati prevremenim otvaranjem i ponovnim zatvaranjem.
Imaće smisla da se neka mala preduzeća odreknu svog poslovnog prostora, ostajući da u dogledno vreme rade isključivo onlajn, kaže Radž Kumar, predsednik, osnivač i glavni i odgovorni urednik Deveksa. Ova medijska kompanija obezbeđuje međunarodnim razvojnim organizacijama i velikim korporacijama da dobiju terensku pokrivenost kriza i katastrofa (medijsko pokrivanje prirodnih katastrofa i kriznih žarišta). Kumar u tu kategoriju svrstava svoju kompaniju koja ima stotinjak zaposlenih širom sveta. „Imali smo zakup na isteku, a (po izbijanju pandemije i karantinskih mera) nismo ga ni obnavljali“, dodaje on. „A zašto biste to i činili, i to baš sada, ako zaista nemate jasnu predstavu kada će stvari krenuti na bolje?“
Po mišljenju epidemiološkinje Triše Goš, dok američke male i srednje kompanije odmeravaju šire trendove na nivou čitave zemlje, one ujedno treba i da pomno prate podatke o zdravstvenom stanju na veoma lokalnom nivou. Ona kaže da bi, u cilju utvrđivanja roka za ponovno vraćanje radnika u kancelarije i na teren, vlasnici preduzeća trebalo da prate stopu zaraženosti i broj testiranog stanovništva u sopstvenim zajednicama, na mikro-planu; putem veb-lokacija lokalnih zdravstvenih odeljenja ili neprofitnih resursa poput ’Covid Act Now’ (sa kojim je njena kompanija u partnerstvu). Da biste dobili najsvežije informacije, ona preporučuje da direktno kontaktirate Dom zdravlja ili zdravstvenu ambulantu na lokalu, i pokušate da sa medicinskim osobljem uspostavite komunikaciju. „A onda preduzmite preporučene mere bezbednosti kako biste zaštitili zaposlene na radnom mestu.“
“Dosta se toga uči u hodu” kaže Goš, misleći na mehanizme širenja virusa SARS-CoV-2 kao i načine njegovog obuzdavanja; a kako vremenom bude priticalo sve više informacija, moguće je da će neke kompanije pomerati svoje unapred navedene termine otvaranja. A drugi će još uvek živeti sa određenom neizvesnošću o tačnom datumu ponovnog ulaska u kancelarije, pa će nastaviti postepeni povratak na radna mesta. „Želim da naglasim da je moguće ponovo otvoriti firmu na bezbedan način. Samo treba da pristupimo polagano i bez žurbe, metodično i postepeno.“
Istraživački novinar Dejvid Meksvejn je za portal ProPublicanapisao pričukako su profit i nestručnost usporili proizvodnju i isporuku N95 maski, dok su veterani izdisali.
Američke federalne agencije angažovale su ugovarače bez iskustva da pronađu respiratore i maske, što je razbuktalo aspiracije na crnom tržištu, dovodeći napokon do nameštanja cena i formiranja lanaca međuposrednika. Jedan od ugovarača nazvao ih je „otimačima i piratima“.
Pre nego što se upustio u 36-satnu turneju kroz “podzemni” svet ugovarača i posrednika, koji su pokušavali da ućare od Amerikanaca zauzetih očajničkom poterom za maskama, preduzetnik Robert Stjuart Džunior nas je upozorio da postoji jedno ograničenje.
“Razgovaram s vama protiv saveta svog advokata”, rekao je čovek u sjajnom sivom odelu i značkom s ugraviranom američkom zastavom i rečju “veteran” okačenom o rever sakoa, dok smo se prošle subote ukrcavali u privatni avion preko biznis terminala Međunarodnog aerodroma Dalis (Dulles) u Vašingtonu Di-Si.
Ostaje misterija zašto me izvršni direktor ’Eksperata savezne vlade d.o.o.’ (Federal Government Experts LLC) dozvolio da imam uvid u njegove frenetične napore u iznalaženju šest miliona respiratornih maski N95, da bi napokon razmrsio petljavinu oko njegovog 34,5 miliona dolara vrednog ugovora, ne bi li njima opskrbio Odeljenje za snabdevanje klinika za veterane, gde je 20 njih preminulo od korone, dok je Agencija čekala da stignu maske.
Takođe nije jasno zašto je Kancelarija za veterane dala ovaj posao neiskusnom Stjuartu – koji nije imao nikakvog prethodnog iskustva u poslovima sa prodajom medicinske opreme, niti ikakvog znanja o tome kako funkcionišu lanci snabdevanja, uz veoma malo kompetentnosti za ovako važan ugovor. Ili, recimo, zašto je Agencija za pitanja veterana pristala da plati skoro $5,75 USD po maski. Na kraju, nakon što je portal ProPublica prošle sedmice postavio pitanja u vezi sa ovim sporazumom, VA je ubrzo raskinuo taj ugovor i prosledio ga svom inspektoru na dalju istragu.
Stjuart je ostao pri tome da je pokušavao da obavi posao koji mu je država poverila i da planira da objasni istražiteljima kako su ga izradili „otimači i pirati“, mnogobrojni posrednici, ugovarači i advokati koji su stajali između proizvođača maski i medicinskih radnika, kao i drugog osoblja u javnim službama koje je umiralo usled nedostatka opreme.
Prvi put sam kontaktirao Stjuarta nakon što je analiza novinara ’ProPublice’ o saveznim ugovorima pokazala da je veliki deo ovog zamašnog dila bio prvi posao koji je njegova firma dobila – i da mu je bio dodeljen bez uobičajenog tendera, procedure čiji je cilj da eliminiše kompanije koje nisu u stanju da obave takav posao.
Stjuart nije bio usamljen slučaj. Pandemija korona virusa bio je rudnik zlata za neproverene ugovarače koji su “surfovali” na talasu dotad neviđene potražnje ali i oskudice u svemu: od sredstava za dezinfekciju ruku do kreveta za intenzivnu negu. Dosad je Trampova administracija podelila najmanje 5,1 milijardi dolara kroz ugovore koji nisu prošli tenderske procedure za kompanije čije je poslovanje bilo upravljeno u borbu protiv pandemiju, pokazuju podaci o kupovinama federalne vlade. Čini se da je Agencija za veterane, daleko više od bilo koje druge agencije, dodeljivala velike ugovore malo poznatim dobavljačima, a u potrazi za ličnom zaštitnom opremom koja lokalne i državne savezne agencije stavlja u situaciju da se bore između sebe.
Želeo sam da znam kako je kompanija koju je 34-godišnji Stjuart osnovao dve godine ranije dobila jedan od najvećih ugovora bez tendera. I, što je još važnije, da li je on uopšte mogao da takav posao i obavi?
Bilo je razloga za takvu dilemu. Brza Google pretraga pokazala je da su veliki delovi teksta na veb lokaciji kompanije FGE doslovce preuzeti iz članka koji se pojavio u ‘Harvard Business Review’ iz 1982. godine. Kompanija je prvenstveno reklamirala svoje usluge savetovanja u oblasti informacionih tehnologija, nudeći „blokčejn“ A.I. rešenja za javne nabavke – šta god to značilo. Ali nisam našao ništa što bi sugerisalo da je kompanija u stanju da kupi i isporuči medicinsku opremu koja bi spašavala živote – i to po hitnoj proceduri.
Stjuart je u telefonskom razgovoru pokušavao da se odbrani od onoga što je izneto u članku o saveznim ugovorima objavljenom u The Wall Street Journal, za koji veruje da ga je potpuno nepravedno opisao kao varalicu. Njegova majka bila je toliko uznemirena da je napisala pismo uredništvu. “Moji majka i otac su me odgajali kao čoveka od integriteta”, rekao je Stjuart.
Tada smo stigli do prve nedoslednosti. WSJ citira Stjuarta koji je rekao da je bio u losanđeleskoj luci, „u potrazi za nekoliko miliona maski“, i da je „upravo na ulasku u Boeing 737 kojim će dopremiti maske do Federalne agencije za veterane“.
Meni je, međutim, rekao da je bio u samoizolaciji i da od Božića nije nigde putovao.
On mi je, međutim, potvrdio da u luci u Los Anđelesu ima šest miliona respiratornih maski N95, i da će dobiti „video dokaz“ u vidu snimaka sa mobilnog telefona koji pokazuju da postoji gomila kutija sa 3M nalepnicama, koje je poslao neidentifikovani pošiljalac. Sledećeg dana je planirao da privatnim avionom ode u distributivni centar VA nadomak Čikaga, kako bi se lično uverio da je isporuka realizovana. Zamolio sam da pošiljku ispratimo zajedno, piše Meksvejn iz ‘Propublike’.
I tako smo se, dakle, ukrcali na mlaznjak ‘Legacy 450 Flexjet’ prepun kožnih kapetanskih stolica, s nekoliko desetina flaša alkoholnih pića i dva pilota znatiželjnih zašto smo usput, pre Čikaga sleteli baš na aerodrom u Kolambusu u Džordžiji. Bio je to “pit-stop” kako bismo pokupili Stjuartove roditelje, da ih povede na put koji je trebalo da bude jedan trenutak ponosa za njih.
“Ovde se radi o pomaganju ljudima, o tome da mogu da roditeljima kažem: “Hvala vam”, rekao je Stjuart. “Sav posao koji ste uradili znači da ćemo sada ukazati pomoć za šest miliona ljudi – šest miliona maski.”
“Neka vrsta vere”
Za čoveka koji je rekao da je proveo nedelje neprospavanih noći u potrazi za maskama i učenju transportne logistike, Stjuart je pokazivao uverenost mađioničara koji će izvesti trik koji će odrediti njegovu karijeru. Ali, već njegov naredni potez bi se raspadao.
Bili smo usred leta kada je Stjuart otkrio da mu je šest miliona maski koje su navodno bile u Los Anđelesu “izmaklo za dlaku” i da su prodate drugom kupcu, jer nije dovoljno brzo poslao potrebni novac. Dakle, nije imao nijednu masku.
Ovo je bio drugi put da je Stjuart rekao da je izgubio zalihu maski koje su mu bile gotovo nadohvat ruke, pre nego što je uspeo da ih se domogne.. Početkom aprila ih je potražio u Kini ali taj pokušaj nije uspeo; njegovi napori nastupili su u trenutku kada je kineska vlada preuzela kontrolu nad svojim kompanijama za proizvodnju maski, ograničivši izvoz.
Pitao sam ga zašto onda, pobogu, letimo za Čikago i pokušavamo da ispunimo taj rok, naime, da do ponoći isporučimo maske Kancelariji za veterane, kada ih već dosad nije mogao nabaviti.
Bila je to “neka vrsta vere” rekao je on.
Tokom narednih 24 sata Stjuart je frenetično posezao za kontaktima koje je uspostavio kao bivši Pentagonov službenik za ugovaranje poslova. A onda, u petak rano ujutro, samo dan pre nego što je njegova pošiljka trebalo da stigne u Federalnu agenciju za boračka pitanja, Stjuart je s olakšanjem izjavio da se povezao sa jednim domaćim posrednikom koji posluje u Sjedinjenim Državama.
Ugovarač je bio Troj King, bivši državni tužilac Alabame koji je upravo izgubio kandidaturu za Kongres u drugom okrugu te države. Stjuart je rekao da ga je King povezao s neidentifikovanim distributerom, koji bi ga potom mogao povezati sa kompanijom 3M, proizvođačem maski N95, koje blokiraju 95% mikročestica poput virusa COVID-19. Stjuart je rekao da je King takođe obećao da će organizovati plaćanje kako bi FGE mogao da što hitnije odradi ovaj posao.
„Kad ste siromašno dete iz Alabame,“ rekao je Stjuart, „radite ono sve što je potrebno da biste obavili posao.“
Dosta toga što mi je Stjuart rekao bila je činjenično neizvesno ili je pak bilo nemoguće potvrditi jer su ga, kako kaže, lagali mešetari i posrednici. Tvrdio je, na primer, da ima kontakt u okviru Radne grupe Bele kuće za koronavirus, telo koje je vodio potpredsednik Majk Pens, i koji je radio na tome da mu pomogne u rešavanju dogovora sa sekretarom agencije za veterane, Robertom Vilkijem. Ali, kada sam spoksmene radne grupe i VA pitao o imenu koje je naveo, niko za nju nikada nije čuo niti je imao evidenciju o angažmanu ikoga ko bi bio pod tim imenom.
Stjuart je rekao da je King taj koji je tvrdio da ima veze u Pensovoj radnoj grupu i da će posredovati u dogovoru preko firme Alabama LLC, Bear Mountain Development Company. King bi naplatio brokersku naknadu za povezivanje FGE s distributerom, rekao je Stjuart, a isplata bi zavisila od veličine pošiljke. Međutim, cena po maski se stalno menjala. King je rekao Stjuartu da je cena 4,90 dolara po maski – bez isporuke ili režijskih troškova – direktna “osnovna” cena od distributera, navodi se u SMS tekstovima koje je Stjuart podelio novinarima.
King nije odgovarao na moje pozive ili mejlove, ali je njegov portparol rekao da je razgovarao sa Stjuartom jer je imao problema sa maskama.
„Radio sam ceo vikend da bih pronašao 3M maske koje su bile dostupne za prodaju i slanje. Jedine 3M maske koje smo mu mogli nabaviti koštale su 4,90 dolara po komadu, što je cena koju nam je naplatio dobavljač.“
King je rekao da do primopredaje odnosno razmene novca nije došlo, i da misli da bi mogao odustati od posredničke naknade.
“Zbog činjenice da su ovi proizvodi bili namenjeni bolnicama za veterane, složili smo se da bi naše usluge mogle biti neplaćeni javni rad (dakle, dobrotvorna aktivnost, za opštu dobrobit američke nacije)”, pisalo je u saopštenju.
Sumnjiva priroda posla – posrednik koga Stjuart nije znao, kupovina od prodavca kojeg nije poznavao, a finansiran od strane nekoga koga nije poznavao –ličila je na veoma skup “pucanj u prazno”. Ali, Stjuart je bio uveren da je “Kancelariji za veterane nabavio dobru stvar po dobroj ceni”.
Osetio se pozvanim da nešto preduzme, kako je rekao, nakon što je video jedan snimak na CNN-a gde je medicinska sestra opisala kako lice štiti plastičnom folijom. Kao bivši oficir Ratnog vazduhoplovstva, izjavio je je da je smatrao da mu je dužnost da pomogne.
„Ovde nije bio cilj da se neko obogati na nečiji račun“, rekao je Stjuart. FGE bi bio srećan da je mogao da zaradi 10 centi po jednoj maski, što bi bilo negde oko 600 000 dolara, koje bi mu agencija isplatila tek onda kada dobije maske.
Pa ipak, poleteli smo raskošnim avionom, u trenutku kada su nam bili dostupni komercijalni letovi za koju je cena karta bila jedan stoti deo prosečne cene komercijalne karte.
Na pitanje zašto je potrošio više od 22 000 dolara na privatni avion, rekao je da je to dokaz da nije neko ko lovi u mutnom nego, već je ugovarač koji ovako brani ugled vlade”.
“To je zbog mene I mog kredibiliteta”, rekao je on. „Zašto bi neko platio 22.000 dolara da bi organizovao nepostojeću isporuku kutija sa maskama? To nema nikakvog smisla.”
Ovaj novac koji ide iz džepa FGE-a. Vlada obično ne plaća prodavce poput Stjuarta dok roba ne bude isporučena. (ProPublica je, inače, nadoknadila FGE-u troškove u visini cene jedne komercijalne karte.)
Stjuart je iz torbe izvadio izbledelu Bibliju i pričao o čudima. Rekao je da je njegova šansa da dokaže da je dorastao ovom poslu, jedno, po njemu, “malo čudo”.
„Dodeliti ugovor od 34,5 miliona dolara maloj kompaniji bez ikakvog iskustva u ovakvom poslu? “, razmišljao je. “Zašto bi to iko uradio?”
Prenaduvana cena?
Zašto bi Kancelarija za boračka pitanja (Federalna agencija za ratne veteran, VA) to uradila – to je već pitanje na koje za sada nema odgovora. I dok Federalna agencija za upravljanje kriznim situacijama zvanično rukovodi naporima da se nabavi lična zaštitna oprema LZO (Personal Protecting Equipment, PPE), navodno uzimajući pošiljke koje su naručile američke države i drugi sektori izvršne vlasti, VA je svoje nabavke obavila u martu i aprilu.
Međutim, uprkos potpisivanju 1.100 ugovora vrednih 591 milion dolara samo za LZO, Kancelarija za veterane se nedeljama suočavala sa ogromnim nestašicama. Medicinske sestre i lekari koristili su iste maske po nekoliko puta, izbegavajući pacijente i štedeći na opremi. Kako je 7. aprila objavio BuzzFeed News, uprkos javnim uveravanjima VA da lanac snabdevanja “funkcioniše punim kapacitetom”, čelnici jedne bolnice rekli su da je medicinskim sestrama i lekarima dozvoljena samo jedna hirurška maska u smeni. Za onim efikasnijim maskama, tipa N95, zbog kojih je VA tri dana kasnije unajmila Stjuarta i njegovu kompaniju da ih nabavi je vladala tolika nestašica da su se mogle koristiti samo ako postoji velika verovatnoća infekcije putem vazduha – što znači da se verovalo kako se virus prenosi kroz vazduh, u kojem je mogao ostati nekoliko sati (oko tri sata). A to, kraće rečeno, znači, da su sve bolnice zaražene jer nema dovoljno zaštitnih i sredstava za dezinfekciju.
Iako je Stjuart više puta obećao da će mi pokazati svoj originalni VA ugovor, na kraju je odbio da ga pokaže. Ono što je bilo jasno jeste da je FGE, koji je označen kao mala kompanija za pružanje usluga veteranima sa invaliditetom, imao konkurentsku prednost u obezbeđivanju poslova za VA, čime se stavljaju po strani određeni ugovori za male kompanije u vlasništvu veterana. Stjuart je odbio da govori o tome kako se njegova firma to jest on sam kvalifikovao kao invalid, s firmom u rangu s onima koje su držali ratni invalidi.
Stjuart je rekao da je na visoke troškove njegovog posla uticala velika potražnja i posrednici koji su pokušavali da naplate veliki novac za svoju uslugu. S obzirom da je rekao da King nikada nije otkrio svoje honorare, pokazao mi je još jedan ugovor sa drugim brokerom. Ta ponuda, koju je FGE odbila, važio je za dil u kojem bi cena maske bila pet centi– što je oko 300.000 dolara za šest miliona komada – i to brokeru koji je posredovao u sklapanju posla.
Ken Karlej, pukovnik u penziji čija firma sarađuje sa lokalnim samoupravama i bolnicama, u nabavci maske izvan ovog crnog tržišta, nazvao je FGE sporazum „neporecivim“ slučajem napumpavanja cena. „Znači, imate masku od 4,90 dolara pre nego što je utovarite u kamion?“ rekao je. “Pa, to je suludo.”
Karlejeva kompanija, Raymond Associates LLC je izradila dokument o najboljim praksama za kupce poput lokalnih bolnica, ističući da je cena za maske koje proizvodi 3M poput onih koje je Stjuart pokušao da kupi bila 1,27 dolara. Nakon troškova prevoza i režijskih troškova, krajnja cena bi realno trebalo da bude oko dva dolara po maski, rekao je Karlej.
“Znači, svako ko ide iznad te cene – naduvava cenu”, rekao je Karlej. “I oni to znaju.”
Karlej je rekao da je imao uvida u brojne ponude za respiratorne maske – od kojih mnoge u stvari i ne postoje – te je odmah stavio po strani sve posrednike koji rade preko lanaca drugih posrednika, tzv. međuposrednika. Da bi se to izbeglo, on preporučuje „jednu pravu liniju“ između A) distributera i B) vladine agencije koja kupuje proizvod, što znači da treba da postoji samo jedan posrednik (facilitator).
Serđo Fernandez de Kordova, koji predsedava medijskom neprofitnom organizacijom sa sedištem u Njujorku, sarađuje s Karlejem kako bi pomogao vladinim agencijama da dobiju provereno dobre maske po povoljnijim cenama. Vladine agencije su delimično krive, rekao je, jer u očaju i cajtnotu ponude zamašne ugovore nepoznatim kompanijama, plaćajući prenaduvane troškove za sve što se vraća nazad. Na primer, u sporazumu o FGE, Agencija za veterane je suštinski postavila svoju visoku cenu kada je pristala na šest miliona komada po ukupnoj ceni od 34,5 miliona dolara.
“Oni sami to odobravaju”, rekao je. „Zato ljudi u tome ne vide problem.“
Iako nekoliko američkih država ima jasne zakone o sprečavanju potencijalnog napumpavanja cena, ta pravila se ne odnose na kupovine koje sprovodi savezna vlada.
“U pitanju je svojevrsni ‘Divlji zapad’ i jedna zakonska rupa: Ovde je reč o jednoj nejasnoći, ili o neadekvatnosti zakona i skupa pravila – zato je uključeno toliko mnogo advokata”, rekao je Fernandez de Kordova. „Viđali smo in eke dogovore s advokatima koji su kroz ovakve ugovore pribavljali sume od više stotina hiljada dolara.“
Kompanija 3M podnela je tužbe u najmanje pet država protiv ljudi koji prodaju respiratorne N95 i obične hirurške maske po nepristojno visokim cenama. Ministarstvo pravde istražuje i navodne prevare, poput one koju su pokušala dva muškarca iz Kalifornije, privedena zbog prodaje kineskih verzija respiratora N95, KN95 koje, u stvari, nisu imali.
Stjuart je čitao o tim slučajevima, dobivši primerak Karlejevog memoranduma o najboljim praksama, i to ga je očigledno zabrinulo.
“Samo pokušavam da ispunim svoju obavezu i da ne idem u zatvor”, rekao je.
Prazan Hotel, prazna obećanja
U subotu u 11 sati prepodne, N407FX se odlepio od zagrejanog asfalta piste u Kolambusu.
Stjuartova majka i otac čekali su s prtljagom, dok je još nekoliko članova porodice došlo da se slika.
Takođe nam se pridružio i Don Lokhart (Dawn Lockhart), Stjuartova prijateljica iz srednje škole koju je angažovao na poziciji direktorke FGE za ljudske resurse (FGE, Federal Government Experts, LLC). Stjuart je i njoj, kao i meni, rekao da će svi na po ukrcavanju imati pristup N95 maski radi zaštite tokom leta. Ali, nije “iskrsla” nijedna.
Uprkos nazivu svoje kompanije, nije se činilo da stoji išta od stručnosti kojom bi se kvalifikovao za ovu operaciju. Stjuart je rekao da je advokat njegove kompanije propustio let jer se uspavao. Lokhartova, koja se našalila da je prvi put u tri godine nosila suknju i cipele sa potpeticom, prelistavala je priručnik pod nazivom “Strateško planiranje osoblja”.
Stjuart je svoju firmu, poput ovog posla, gradio tokom samog leta.
Jednom kada smo poleteli, Stjuart je rekao da je u Atlanti pronašao novog dobavljača maski koji bi mogao brzo da ih isporuči u Čikago.
Rekao je da ćemo, nakon što smo sleteli, odbaciti svoje ljude u odmaralište Hilton Oak Brook Hills Resort tik do Čikaga, a onda ćemo se on i ja odvesti taksijem do distributivnog centra VA i čekati isporuku maski „čak i ako moramo da čekamo do tri ujutro“.
Međutim, nismo uopšte napustili granice ogromnog i praznog Hiltona, gde su se dvojica zaposlenih dosađivala iza improvizovanih barijera od pleksiglasa.
U predvorju je Stjuart bio na telefonskim vezama. Trebao mu je VA ne da odjavi svoj novi aranžman, već da bi dobio odobrenje, za koje su mu bile potrebne fakture i druga dokumentacija za koju je rekao da ih King nije poslao.
Nešto pre dva sata popodne, King je poslao video, “ključni dokaz” za koji je Stjuart rekao da ga traži, navodi se u tekstualnim porukama koje je Stjuart kasnije podelio. Zrnasta slika sa „snegom“ koja se pojavila na mobilnom telefonu prikazivala je ono što je trebalo da predstavlja stotine kutija sa oznakom 3M, ali nije bilo jasno čega ima u tim kutijama kao ni gde se one nalaze.
Stjuartu se do tri popodne pridružilo nekoliko prijatelja i saradnika, uključujući Ruzvelta „Trej“ Denijelsa iz kuće za medicinski konsalting Frontline Recovery, kompanije iz Hjustona za akcione procedure oporavka nakon prirodnih katastrofa. Denijels je povezao FGE s Kingom.
Stjuart i Denijels su obavili desetine poziva – ka Kingu, kamionskim kompanijama, vlasnicima teretnih aviona… “Hej, Frenk”, razgovarao je Denijels mobilnim, „Koja je dobra kompanija za prevoz tereta?“ A onda bi ga ta informacija odvela do sledećeg, a ovaj do nekog narednog poziva.
Denijels je do 5:20 predložio da deo pošiljke kamionom pošalju u Ilinois, dok su smišljali kako da ostatak prebace avionom. Stjuart je insistirao na tome da želi da celu pošiljku odveze odjednom.
Tada mu je sinula nova ideja. Možda bi mogli da kupe još nešto vremena tako što bi VA pristala na produžetak roka. Denijels je radila za oblasnu direktorku Šilu Džekson Li, članicu teksaških demokrata, i kontaktirala je njenu kancelariju kako bi sastavila pismo u znak podrške FGE.
“Možete li udeliti svoj glas, i zauzeti se za ovaj afroamerički poslovni poduhvat kojeg pokušavaju da obave ratni veterani?”, pitala je Denijelsova ovu ženu iz Američkog Kongresa. „Ona je rekla da može. UŠila Džekson Li je rekla kako je voljna da se uvek založi za ljude koji pokušavaju da učine stvari na pravi način.”
Stjuart je sastavio formalni zahtev za produženje pozivajući se na odredbe zakona o saveznim ugovorima. Kako je veče odmicalo, ono što je u početku predstavljalo frenetičnu odlučnost da napravi čudo se na kraju završilo rezignacijom, a zatim i upiranjem prstom – na Kinga, birokratiju u VA, samo tržište.
Denijels kaže da je dogovor „otišao na jug“ jer su se King i Stjuart suočili sa izazovnim tržištem, pokušavajući da prebrzo transferišu gotovinu, dok, sa druge strane, savezna vlada ne daje prodavcima dovoljno konkretnih smernica.
“Ova situacija sa Trojem Kingom i Robom Stjuartom svodi se na to da zaista imate dva dobra momka koja su imali mnogo grešaka u komunikaciji”, rekao je. „Jedan od njih nije dovoljno komunicirao. Drugi je držao leđa uza zid.”
„Robert Stjuart je jedan dobar momak“, rekao je Denijels. „On je vrlo iskren momak.“
Grupa je naručila takose za ono što je Stjuart rekao da je “zadnja kompanijska večera”. “Učinio sam sve što mogu”, rekao je Stjuart. “Pozvao sam svakoga ko bi mogao ići u prilog rešavanju situacije.”
Federalna istraga
Sledećeg jutra, dok su se utučeni “slavljenici” ukrcavali na povratni let, pilot je upitao imaju li nešto što bi trebalo da preuzmem uoči poletanja.
„da, šest miliona maski N95“, odvratio je Stjuart.
Sleteli smo u Džordžiju sat i po kasnije, Stjuart se fotografisao sa porodicom ispred aviona, a nas dvoje smo krenuli ka aerodoromu Dulles.
Generalni direktor bio je u istom sivom odelu kao prethodnog dana, sada malo izgužvanijem. Kako su otišli njegovi prijatelji i porodica, njegova veselost ustupila je mesto iscrpljenosti i saznanju da ovaj članak verovatno neće biti takav da bi mu se dopao. Osvrt na privatni mlaznjak, rekao je, ne bi bio baš dobar.
“Jedini razlog zbog kojeg sam uzeo avion bio je zbog mojih roditelja,” rekao je. “Oni su stari i nisam hteo da se razbole, a hteo sam da to vide. Hteo sam da vam se zahvalim.”
Stjuart je rekao da je prekinuo veze s Kingom prethodne noći. Stjuart je napomenuo i da on i njegov tim ne mogu da pronađu nijednu “Huanitu Ramos”, navodnu vezu koju je King trebalo da ima sa Pensovom radnom grupom. A ni King nije poslao fakturu koja mu je potrebna za Kancelariju za pitanja veterana.
“Apsolutno verujem da ju je izmislio”, rekao je Stjuart u sredu. King nije odgovorio na pitanje o dotičnoj “Huaniti Ramos”.
“On je taj koji je sastavio ovu Ramosovu damu”, dodao je Stjuart. “Nisam ja to izmislio.”
“Nakon nekoliko razgovora tokom vikenda, Stjuart nas je obavestio da je obezbedio ove maske iz drugog izvora i da mu neće trebati naše usluge u nabavci istih”, rekao je Kingov portparol. „Više nije bilo naknadnih razgovora između gospodina Stjuarta i mene. Nikada nije sklopljen nikakav ugovor, nikad nije sklopljen bilo kakav ugovor, niti je bilo kakav novac ikada razmenjen. “
Stjuart veruje da u Los Anđelesu ili Atlanti tih maski nikada i nije bilo.
„Svaki put kada se spremite da preduzmete dubinsku istragu ili bilo šta drugo – tražite da ključni dokaz – ljudi odlaze:„ Oh, pa nemamo tu. Imamo ovu vrstu. Ili, ne možemo to da uradimo do kraja ove nedelje ili do tog i tog datuma. “Stvari se jednostavno nikada ne ostvaruju. To je prodavanje magle, mnoštvo odraza u ogledalima i duhova.”
Ali, Kancelarija za veterane je sporazum raskinula u sredu, nakon što se Meksvejn raspitao konsultovao s Kancelarijom za veteran i portparolom Pensove radne grupe. Agencija nije direktno rekla Stjuartu, iako je rečeno da je upoznat sa istragom državnog inspektora.
„Priča je da smo pokušavali da uradimo najbolje za zemlju“, rekao je Stjuart. “Konačno – nisam uspeo.”
Meksvejn je u Di-Siju pitao portparola VA zašto je bilo šta od ovoga, ugovor i posrednici FGE-a uopšte bilo potrebno: Zar VA nije mogao da direktno kupi maske?
Agencija čeka, zajedno s većinom savezne vlade, na Federalnu agenciju za upravljanje u hitnim situacijama (FEMA, Federal Emergency Management Agency), rekla je portparolka Kristina Noel. Prema Zakonu o odbrambenoj proizvodnji, u narednih nekoliko meseci kompanija 3M treba da proizvodi respiratore tipa N95, „od kojih se neki dostavljaju na adresu VA“.
U međuvremenu, VA je angažovala izvođače radova koji bi tražili dodatne maske.
“Agencija za pitanja veterana je, da bi zadovoljila ostatak svojih potreba za respiratorima N95, sprovodila dodatne aktivnosti nabavke u dogovoru sa drugim dobavljačima”, rekla je Noel.
Na kraju je VA završio sa tačno nula dodatnih N95 maski iz svog ugovora sa Stjuartom.
Dobra strana je to što VA nije uplatila novac FGE-u, rekla je Noel.
Od pretprošle srede, više od 2200 zaposlenih u VA bilo je pozitivno testirano na COVID-19.
Kina već danas ulaže najviše novca u istraživanje. Planeri u Pekingu su zamislili da ta zemlja kroz nekoliko decenija preuzme svetski primat u nizu modernih industrija, od veštačke inteligencije do letova u svemir, donosi Dojče vele.
Rukovodstvo u Pekingu se, tokom aktuelne razmene carinskih udaraca sa Sjedinjenim Državama, često poziva na međunarodna pravila. Poruka glasi: hej, mi smo jedan običan fer učesnik globalne trgovine. To nije sasvim tačno – tehnokrate u Pekingu i dalje često posežu za instrumentima planske privrede. Među velikim planovima izdvaja se onaj pod imenom „Made in China 2025“.
U tom strateškom papiru je 2015. zapisano u kojim oblastima Kina želi da postane vodeća svetska sila. Lepeza je široka, od vazduhoplovstva i svemirskih letova preko industrijskih robota i softvera, sve do proizvodnje i izvoza brzih vozova. Tu su još i elektromobilnost, modernizacija električne mreže i proizvodnja čipova.
U mnogima od industrija na koje je Kina prionula trenutno prednjači Nemačka ili je do skoro prednjačila. U Pekingu su dobro prostudirali nemački koncept takozvane Industrije 4.0. No za razliku od Nemačke, kineske inicijative ne dolaze iz slobodne privrede već od rukovodstva partije odnosno države. Na svake dve godine se secira šta je sve urađeno i planovi se prilagođavaju.
Na polju telekomunikacija, brzih vozova i proizvodnje struje planeri u Pekingu su ubeđeni da će do 2025. zbilja biti bez premca na svetu. „Kine je nešto slabija, ali ipak veoma uspešna na polju robotske tehnike i vozila na alternativni pogon. Veliki problem su im i dalje industrija poluprovodnika i softvera“, kaže Žaklin Iv iz Merkatorovog instituta za kineske studije u Berlinu.
Najveći otpori dolaze iz Sjedinjenih Država. Sredinom aprila je Vašington uveo sedmogodišnju zabranu usmerenu protiv koncerna koji proizvodi mobilne telefone ZTE. Tako je američkim firmama zabranjeno da tom koncernu isporučuju čipove.
Neslavno su propali i pokušaji singapursko-kineskog koncerna Broadcom da za 146 milijardi dolara preuzme američkog proizvođača čipova Qualcomm. Ručnu kočnicu povukao je lično predsednik Donald Tramp, ubeđen da bi prelazak takvog tehnološkog znanja u ruke Azijaca narušio bezbednosne interese SAD. U međuvremenu je sedište Broadcoma prebačeno u SAD kako bi firma važila kao američka i mogla da kupuje druge kompanije.
Na polju poluprovodnika se pokazuje način na koji Kina planira. Kako piše agencija Bloomberg, državni Kineski integrisani fond za investicije u industriju bi za ovu godinu trebalo da dobije dodatnih 25 milijardi evra kako bi lakše gutao manje firme iz oblasti proizvodnje čipova. Žaklin Iv nam kaže da su Kinezi, suočeni sa zabranom nabavke američkih čipova za ZTE, snizili poreze za domaće proizvođače čipova kako bi podstakli proizvodnju.
Poluprovodnici su međutim osetljivo polje za zapadne vlade jer igraju bitnu ulogu i u industriji naoružanja. Bez njih razvoj novih oružanih sistema ne može ići očekivano, a isto važi za kineske snove o liderskoj ulozi u vazduhoplovstvu i svemirskim letovima. Kina teži razvoju moderne 5G mreže koja bi omogućila autonomnu vožnju i umrežavanje pametnih fabrika – i tu je i dalje upućena na poluprovodnike iz inostranstva. Propalo preuzimanje Qualcomma bilo je težak udarac.
Međunarodno znanje
Peking je pomalo promenio kurs kada se radi o razvoju veštačke inteligencije. Centralna vlast je planirala da ova tehnologija dostigne tržišnu težinu od 20 milijardi evra godišnje, no prilježni planeri pojedinih kineskih provincija i metropola bili su još brži – kažu da će do 2022. dostići 40 milijardi.
To je ujedno slaba tačka državno rukovođene industrije: kako bi se dopali ključnim ljudima partije u Pekingu, lideri u provincijama često prebace cilj. Posledica su kapaciteti koji nikome ne trebaju pa novoformirane firme teraju u propast. Upravo to se desilo kineskoj industriji solarnih panela.
Koncern za telekomunikacije Huawei uspešno drži korak sa američkim i južnokorejskim proizvođačima. Deo razloga je u tome što ima desetinu istraživačkih centara po svetu, gde je moguć kontakt sa međunarodnim stručnjacima za razvoj softvera i hardvera. NIO, mlada firma koja proizvodi električne automobile, na 30 mesta u svetu istražuje na polju tehnologije baterija – to zajedno rade kineski i strani stručnjaci.
IT-koncerni kao što su Baidu, Tencent i Didi, u Silicijumskoj dolini imaju istraživačke centre za veštačku inteligenciju. A gigantski koncern Alibaba – jednom napravljen kao kineski hibridni klon Amazona i Ebaya – narednih godina će uložiti deset milijardi evra u istraživački rad zajedno sa najboljim ljudima sa elitnih američkih unvierziteta. Alibaba širom sveta upošljava 25.000 inženjera i naučnika.
Uz to se sa Zapada sve češće vraćaju naučnici kineskih korena koji donose pozamašno znanje. Većini, kaže Iv, nije samo do novca. „Mnogi veruju da u Kini mogu svojoj kreativnosti da daju više oduška jer tamo nema toliko restrikcija.“ To, dodaje naša sagovornica, važi i za brojne zapadne stručnjake koji novi život započinju u Kini.
Nije sve ružičasto
U proleće prošle godine je Erik Šmit, šef krovnog koncerna Alphabet u kojem je Google, upozorio da će Kinezi dominirati na polju veštačke inteligencije. Zemlja bi na tom polju mogla da preuzme primat do 2030. godine, rekao je on. „Verujete mi, ti Kinezi su odlični“, dodao je Šmit na jednoj konferenciji u Vašingtonu koju su pratili važni ljudi iz američke politike, privrede i vojske.
Nema zemlje na svetu koja više ulaže u istraživanje od Kine. Prema navodima Merkatorovog instituta za kineske studije, Kina je 2016. uložila 2,1 odsto svog BDP-a u istraživanje što je više od 230 milijardi dolara. Za 2020. je planirano povećanje tog udela na 2,5 odsto.
No Žaklin Iv kaže da čak ni Kina ne može da ostvari sve što je zacrtano u Pekingu. „Veoma, veoma je ambiciozna namera da se čitava kineska privreda automatizuje i digitalizuje. Ali kada se ode tamo i zađe u fabrike, mnoge su i dalje na nivou Industrije 2.0. Ništa tu ne pomaže ako u pogon stavite jednog industrijskog robota. Postoji raskorak između ambicioznih ciljeva Vlade i stanja na terenu.“
Prekomorske aktivnosti Pola Manaforta imale su svog značajnog pokrovitelja: jednog ruskog oligarha
Napori bivšeg šefa Trampove kampanje da „pogura“ američke interese u Ukrajini, Gruziji i Crnoj Gori često su povezani sa – Olegom Deripaskom.
Ko je Pol Manafort i zašto je u žiži svetske javnosti poslednjih dana i meseci?
Paul John Manafort Jr. (rođ. 1. aprila 1949.) je američki advokat, lobista, politički konsultant i jedan od vodećih ličnosti Trampove predizborne kampanje kojoj se pridružio marta 2016., postavši njen prvi čovek od juna do avgusta 2016. Ranije je bio savetnik američkih predsedničkih kampanja republikanaca Džeralda Forda, Ronalda Regana, Džordža V. Buša i Boba Dola. Manafort je u Vašingtonu 1980. godine, zajedno sa direktorom Čarlsom Blekom i Rodžerom Stounom osnovao kompaniju Black, Manafort & Stone. Nakon što im se 1984. pridružio Piter Keli, kompanija je preimenovana u Black, Manafort, Stone & Kelly (BMSK).
Pol Manafort
Manafort je često lobirao u ime kontroverznih inostranih lidera kao što je ukrajinski predsednik Viktor Janukovič, Ferdinand Markos, bivši diktator sa Filipina, Mobutu Sese Seko, diktator bivše Demokratske Republike Kongo, i angolski gerilski lider Žonas Savimbi. Lobiranje u službi interesa stranih vlada zahtevalo je od njega registraciju svojih aktivnosti kod Odeljenja za pravosuđe po Zakonu o registraciji stranih poslovnih agenata (FARA); Međutim, do 2. juna 2017. Manafort nije registrovao. Manafort se 27. juna, najposle, retroaktivno registrovao kao inostrani poslovni agent.
Manafort je pod istragom više federalnih agencija. Federalni istražni biro (FBI) aktivno sprovodi krivičnu istragu protiv njega od 2014. godine u vezi sa poslovnim odnosima u doba dok je lobirao za Ukrajinu. On je, takođe, osoba za koju je zainteresovana američka kontraobaveštajna istraga oko mogućeg dogovora između ruske vlade i Trampovih sararadnika, sa ciljem da se utiče na predsedničke izbore 2016. godine. Nekoliko odbora američkog Senata takođe razmatra njegove dosadašnje aktivnosti.
Političko-konsultantska firma Pola Manaforta bila je aktivna već više od jedne decenijie i često se u svojim poslovima povezivala sa ruskim političkim interesima ne samo u Ukrajini već i u Gruziji, Crnoj Gori i drugim zemljama koje je Kremlj smatrao da su u sferi njegovog uticaja.
Ispitivanje koje su sproveli novinari Volstrit džornala (WSJ) pokazuje da su ovi napori bili širi kako po obimu tako i po svojim ambicijama, trajući duže no što je prethodno bilo izveštavano: počev još 2004. godine, a potom nastavljajući bez prekida sve do 2015. godine.
Ove su aktivnosti često uključivale jednu glavnu ličnost – ruskog oligarha Olega Deripasku, biznismena politički povezanog poslovima ruske države na međunarodnom nivou, čiji se poduhvati ponekad uklapaju u spoljnopolitičke ciljeve ruskog predsednika Vladimira Putina. “Sebe ne razdvajam od države (iz koje potičem)”, rekao je on 2007. za Fajnenšel tajms. “Nemam nikakvih drugih interesa.”
Rad i dela Pola Manaforta, čoveka koji je bio šef Trampove predsedničke kampanje, i tragovi koje je ostavio širom istočne Evrope, kao i njegove veze sa Olegom Deripaskom, objašnjavaju zašto je toliko interesantan američkim istražiteljima, koji su došli do saznanja o navodnom ruskom mešanju u predsedničke izbore 2016. godine. Po rečima onih koji imaju informacije o ovoj istrazi, Članovi istražne komisije američkog Kongresa razmatraju Manafortove poslovne i političke veze ne bi li što više doznali o istorijatu njegovih veza sa Deripaskom.
Prema zvaničnicima koji su upoznati sa ovim pitanjem – Oleg Deripaska, globalni trgovac ruskim aluminijumom i metalima i vlasnik investicionog holding giganta „Bazni element“ – ponudio je da pred obaveštajnim komisijama američkog Doma i Senata svedoči o navodnom ruskom mešanju u američke izbore, a u zamenu za imunitet. Zvaničnici Kongresa odbili su ovu Deripaskinu ponudu, ne želeći da se mešaju u istragu koju je po istom pitanju pokrenuo američki Federalni istražni biro.
Specijalni savetnik američkog Ministarstva pravde Robert Miler (Robert Mueller), u sklopu svoje istrage o tvrdnjama američkih obaveštajnih agencija da je došlo do mešanja Rusije u američki izborni proces, ispituje Manaforta o mogućim kršenjima zakona o lobiranju i pranju novca, navodi WSJ, citirajući osobu koja je upoznata sa ovom stvari. Ovog jula su FBI agenti koji su radili s Milerom izvršili pretres Manafortove kuće u Virdžiniji.
Iako su Manafort i Deripaska na kraju izgubili novac, što je 2014. kulminiralo podnošenjem peticije (tj formalnog pismenog zahteva suda, a po nalogu suda) na Kajmanskim ostrvima, Manafort je u narednim godinama nastavio da radi u Ukrajini. On je početkom ove godine podneo poresku prijavu u kojoj stoji da je njegova firma zaradila više od 17 miliona dolara radeći za proruske stranke u Ukrajini u periodu od 2012. do 2014. godine. Manafortov neuspeh oko obelodanjivanja punog obima svog delovanja u Ukrajini doveo je avgusta 2016. do njegovog odlaska s mesta šefa Trampove predsedničke kampanje.
Evgenija Kljukač (Evgenya Klyukach), korporativna portparolka Olega Deripaske izjavila je da odbija da komentariše ovaj slučaj. Deripaska je, u pritužbi koju je ovog maja podneo protiv lista Associated Press pred američkim Okružnim sudom u Vašingtonu D.C., naveo da ga je ovaj list oklevetao u martovskom članku o njegovim navodnim finansijskim vezama koje ima s Manafortom. U pritužbi na članak AP-a stoji da “Gospodin Deripaska nikada nije imao bilo kakav aranžman, bilo ugovorno ili na neki drugi način, sa g. Manafortom u cilju osnaživanja interesa ruske vlade”, kao i da je “g. Deripaska još pre više godina prekinuo svoje odnose sa gospodinom Manafortom.” AP sada radi na svojoj odbrani od Deripaskine tužbe.
Manafort je odbio da bude intervjuisan za ovaj članak. Njegov portparol, Džejson Maloni, upućuje na prethodnu pismenu izjavu Manaforta u kojoj je rekao: “Radujem se susretima s onima koji sprovode ozbiljne istrage po ovim pitanjima, kako bi se diskutovalo o stvarnim činjenicama”.
Miler je poslao sudski poziv Maloniju da se pojavi na sudu, tražeći od njega podatke vezane za njegove aktivnosti sa Manafortom i zahtevajući da svedoči pred Velikom saveznom porotom. U svojoj izjavi, Maloni je rekao da “želi da dobije savet advokata pre nego što bilo šta bude komentarisao javno” u vezi s ovim pitanjem. On je odgovorio na pitanja ovog lista pre no što mu je uručen Milerov sudski poziv.
Deripaska (49) je svoje bogatstvo zaradio u potresu proizvedenom raspadom Sovjetskog Saveza, kada se pojavio kao glavni akcionar sovjetskog alu-kombinata „Rusal“, nekadašnjeg najvećeg svetskog proizvođača aluminijuma. Sjedinjene Države su u jednom trenutku onemogućile Deripaskin ulazak u Ameriku usled američke zabrinutosti o njegovim mogućim vezama sa organizovanim kriminalom koje je dotad navodno imao, a o čemu je Volstrit džornal pisao 2009. Sumnje i podozrenja na ovu temu Deripaska je javno osporio. Stejt department je odbio da komentariše trenutni status njegove vize.
Nakon što je 2000. obezbedio predsedavanje Rusijom, Putin je javno predstavio svoj „svečani dogovor“ kojim ovekovečuje savez države sa oligarsima: izjasnio se da ne želi revizije aukcijskih privatizacija sprovedenih tokom 90-tih, koje su državnu imovinu pretvorile u lična bogatstva – pod uslovom da, naravno, ta „ličnost“ tj oligarh podržava nacionalne prioritete i državne interese.
Manafort je svoju karijeru izgradio višegodišnjom političkom ekspertizom koju je obezbeđivao firmama u vlasništvu velikih međunarodnih „snagatora“ poput Mobutua Sese Sekoa u Zairu, Ferdinanda Markosa na Filipinima ili angolskog pobunjenika Žonasa Savimbija. Veliki deo njegovog rada s licima i kompanijama koje su bile u ruskom državnom interesu išao je preko firme „Davis Manafort Partners“ (DMP), političke konsultantske kuće koju je Manafort vodio sa svojim poslovnim partnerom, Rikom Dejvisom (Rick Davis).
Deljenje američke „političke mudrosti“ i ekspertize inostranim firmama nije ilegalno. Naprotiv. Manafort, koji je radio sa Deripaskom, ponekad je izgledao kao da se angažuje na inostranom delovanju koje su neki ljudi – neki bivši američki ambasadori u regionu – videli kao potencijalno u suprotnosti sa navedenim američkim pozicijama u tom trenutku u toj zemlji. Njihove lične relacije datiraju od 2004. a trajale su još bar do 2007. godine, iako su Manafort i njegova firma nastavili da do 2015. pružaju svoje savetodavne usluge strankama bliskim Olegu Deripaski – to jest ruskom zvaničnom interesu.
Maloni je rekao da se “Rad g. Manaforta za g. Deripasku i njegovu kompaniju, Rusal, obavljao u cilju unapređenja trgovinskih interesa.”
Gruzijski projekt
U jednom ranijem poslovnom projektu, koji dotad nije bio poznat, Manafortova firma radila je sa Deripaskom sa ciljem povratka jednog prognanog, proruski orijentisanog gruzijskog političara u Gruziju, koja je 2004. godine izabrala prozapadno orijentisanog predsednika, nakon takozvane Ružičaste Revolucije iz 2003. godine (prvobitno “Revolucije ruža”, naziv koji je kasnije preinačen).
Natanijel Rotšild
Kako je izjavio politički konsultant blizak Manafortovom DMP-u, početkom 2004. godine je jedan od Deripaskinih investicionih partnera, Natanijel Rotšild (Nathaniel Rothschild), potomak familije znamenitih britanskih magnata pozvao Dejvisa, Manafortovog partnera, da zajedno odu u moskovsku kancelariju oligarhove holding kompanije, Basic Element. Tamo su se sastali sa Igorom Giorgadzeom, bivšim ministrom gruzijske državne bezbednosti. Cilj sastanka: Pomozite nam u izradi plana kako da Giorgadze povrati svoj uticaj u Gruziji.
Ovaj konsultant tvrdi da je Deripaska angažovao Manafortov DMP da se pobrine za sprovođenje „Gruzijskog projekta“.
Gruzijske vlasti optužile su Giorgadzea da je 1995. organizovao pokušaj atentata na gruzijskog predsednika Eduarda Ševarnadzea. Od svog dobrovoljnog egzila tj bekstva iz Tbilisija u Moskvu, Giorgadze je osnovao političku partiju pod pokroviteljstvom Rusije.
Nakon Ružičaste revolucije, novi predsednik je Gruziju udaljio od Kremlja. Predsednik Džordž V. Buš podržao je njegov politički kurs ka zapadu.
Deripaska mu se suprotstavio proruskom strategijom, tvrdi ovaj politički konsultant. Natanijel Rotšild bi uložio novac u Gruziju – prvenstveno u vinograde i vinarstvo – da bi, potom, pozvao gruzijsku vladu da Giorgadzeu dopusti bezbedan povratak u zemlju.
“Giorgadze je bio osoba od poverenja, Rusiji lojalna i pouzdana figura koja ne bi odbegla na Zapad“, rekao je Kenet Jalovic, američki ambasador u Gruziji od 1998. do 2001. godine, sada direktor programa za rešavanje konflikata pri Univerzitetu Džordžtaun.
Od Rotšilda je bilo nemoguće dobiti komentar o svojoj navodnoj ulozi u „Gruzijskom projektu“. Dejvis nije odgovorio na zahteve medija za komentar, kao ni Giorgadzeov advokat, Gagi Moziašvili.
Konsultant-svedok izjavio je da su Natanijel Rotšild i Dejvis krajem 2004. u Tbilisiju ručali s novim predsednikom Gruzije, Mihailom Sakašvilijem, ali je ovaj potopio te planove i nade, odlučno odbacivši njihovu zamisao o “vinogradarstvu u Gruziji“.
Maloni je rekao da je DMP bio uključen u „Gruzijski projekt“, ali da Manafort u njemu nije igrao nikakvu ličnu ulogu niti se izjašnjavao o tome da li je Deripaska bio uključen u ovaj projekat. Sakašvili je odbio da ovo komentariše.
Nakon pauze od skoro šest decenija, jedan neočekivani susret u sedamdesetoj godini života je raketnom brzinom nanovo lansirao jednu od najgrandioznijih karijera u industriji visoke mode. I nakon dve decenije, Daphne Selfe (88) još uvek je živahna i prisutna u modnom biznisu. Fajnenšel Tajms donosi priču o ovoj nadasve interesantnoj preduzetnici, koja je vrlo unosnu nišu za svoj startup pronašla u modnoj industriji – i to sa 70 godina.
“Oduvek su me učili da, ako radite za nekog, tada budete što prijatniji i što je moguće više od pomoći. Nešto od toga je do vaspitanja. Moji roditelji su bili tako dragi, ali i strogi – takav njihov stav mi je usadio disciplinu i radnu etiku. Ovakav pristup životu, svetu i poslu mi je omogućio da imam karijeru u ovoj industriji onoliko dugo koliko imam.
Počela sam da radim kao model krajem 1940-ih, kada sam imala 20 godina. Tada je sve bilo sasvim drukčije. Morao si da za snimanja nosiš sav svoj pribor za ulepšavanje – šnale, češljeve i ukrase za kosu, tri para cipela, rukavice, šešire, nakit i, naravno – šminku. Sada odete na snimanje i na setu vas sve to, i još mnogo više, spremno čeka.
Ipak, moja rana karijera manekenke trajala je samo pet godina, sve dok se nisam udala. Bilo je to 1950-ih a tada naprosto, kao žena, ne biste očekivali da treba da idete na posao čak i posle venčanja. Moj suprug je, međutim, radio na televiziji, i – mada sam zastala sa karijerom modela – otpočela sam da, kao neku vrstu dodatnog posla, radim na dizajnu osvetljenja za raznovrsne zabavne TV emisije. Ovo je baš lep posao. Tada smo podizali dvoje male dece, pa sam imala tu privilegiju i mogućnost da ovo radim kao povremeni posao, umesto da radim svaki dan – tako mi je najviše odgovaralo.
Kako su godine prolazile, postajala sam sve poznatija kao dizajnerka svetla, a takođe sam uradila i neke filmove, snimivši i otkačene i pomalo “pomerene” reklame. Ali, 1998. godine, kada sam već napunila 70, sasvim neočekivano sam opet počela da radim kao model. Moj agent je u to vreme bio u potrazi za dva modela – muškarcem i ženom – koji bi se pojavljivali u kampanji za modnu kuću Red or Dead, sa prvim pojavljivanjem na Londonskoj nedelji mode. To je bilo vrlo neobično, jer se stariji modeli obično ne koriste na klasičnim modnim pistama. Stilista koji je radio ovaj šou mi je kasnije pomenuo da je modni magazin Vogue objavio članak o starenju, priču koju je svojim slikama opremio legendarni fotograf Nick Knight. Pokušala sam da postanem deo te priče i u tome sam uspela – iznad svih mojih očekivanja. Tada me je zapazio skaut agencije Models 1, a ja sam rešila da potpišem ugovor za njih.
Moj suprug je negde u to vreme preminuo, a ja sam mislila da će me ovaj angažmant držati zauzetom i odvratiti od preteranog bavljenja sobom i crnim mislima. U početku, modna industrija je na mene gledala kao na svojevrsni kuriozitet, izuzetak koji potvrđuje pravilo. Ali, ubrzo su počeli da me sve intenzivnije angažuju u svojstvu modela i – eto me – ovde sam, u modnoj industriji i 20 godina kasnije. Sada mogu da biram šta ću raditi. Pre nekoliko godina su me angažovali Dolce & Gabbana. Tu je bio i angažman za H&M u kampanji za njihovu obuću koja je veoma kul. Radila sam i za kompaniju Vans a nedavno opet za H&M i njihov brend “Other Stories”.
Nisam sigurna u postojanje samo jednog ključa za održavanje aktivnog i zdravog života i u starosti. Pre će biti da je to kombinacija raznih stvari. Imam jagodice na svoju majku, što je veoma korisno (za žene i način na koji stare ženska lica). Geni su sasvim sigurno od pomoći. Takođe, trudim se da što je moguće više brinem o sebi. Još uvek mogu da vežbam i upražnjavam nešto od baleta i joge. Sve što ste u stanju da uradite – više je nego poželjno, čak i ako samo izađete da prošetate psa (ili, budimo iskreni, da on prošeta vas). Ishrana je takođe veoma bitna. Očigledno da mi se ukazuju svakojake prilike da izađem i jedem u restoranima, ali, uglavnom – ja sama kuvam za sebe. I jedem puno povrća.
I, da – ne verujem u estetsku hirurgiju.
Ali najvažnija tajna za uživanje dugovečnog života leži u tome kako vidite svet. Veoma sam energična i u sve se ulažem svim srcem – baš takva je bila i moja majka, nepresušni izvor optimizma. Izgleda da stari gube ovo, posebno kada dođu u srednje godine. Postaju “nevidljivi”, iako ne bi trebalo. Ako ste prijatni i društveni, ako volite da izlazite, mešate se i komunicirate s drugima – i drugi će želeti da komuniciraju s vama. Isto tako, trebalo bi da uvek ostanete otvoreni za nova iskustva. U stanju sam da sve probam i pokušam u životu, pa makar jednom ili dvaput. Moja ćerka se bavi skajdajvom tj sportskim padobranstvom. Kada bi i meni, uprkos svojim godinama, bilo dozvoljeno da iskočim iz aviona – odmah bi to učinila.
U ovom delu sveta, nismo baš dobri sa starim ljudima. Provela sam dosta vremena radeći u Japanu, i tamo su prema starijim generacijama daleko pažljiviji – zaista brinu o njima.
I mi sa zapada smo nekada to imali, dok smo još uvek svi zajedno živeli u velikim srećnim porodicama. Lako se prisetim vremena kada su mi bili strašno interesantni razgovori s bakom.
Danas, ljudi Zapada žive sami, a na starije članove porodice gleda se sa visine. Ne priznajemo mudrosti koje su stariji ljudi osvajali svojim životima i iskustvom. S druge strane, možda bi trebalo da i mi stariji uložimo više napora kako bismo se integrisali u društvo, a ne da životarimo kao nevidljivi i skrajnuti članovi društva.
Otkrila sam da je penzionisanje, zapravo, divna prilika da ponovo otkrijete i obnovite sebe, radeći nešto novo. U vašim ste 60-tim godinama i trebalo bi da ste još uvek aktivni. Mnogi moji prijatelji su jedva čekali da odu u penziju, gledajući na penzionerske dane kao priliku da urade nešto potpuno drugačije. Uz malo sreće, imaćete još dobrih 20-tak godina da se igrate, da izlazite s društvom i uživate.
Što bi rekao moj 94-godišnji komšija, “uradi sve šta možeš – dok još možeš.”
Moj šef je pre godinu dana najavio da će se naša velika reklamnaagencija sa sedištem u Njujorku preseliti u novi prostor sa “otvorenim kancelarijskim prostorom”: bez zidova, bez pregrada – svi su na “vetrometini”, a radni stolovi neograđeni i može im se slobodno pristupiti sa svih strana. Nakon devet godina rada u njoj, kao iskusna i priznata uposlenica, bila sam prinuđena da svoju privatnu kancelariju zamenim stolicom postavljenom za dugački, zajednički sto. U tom sam se trenutku osetila kao da mi je šef je ukrao svu odeću i ostavio me da stojim u donjem vešu.
Naš novi, moderni kancelarijski prostor u četvrti Trajbeka (Tribeca)je divno prozračan, pa ipak – izuzetno ugnjetavački i tlačiteljski. Nema ničeg što bi u njemu bilo privatno. Prvog dana sam zauzela svoje mesto za stolom dodeljenim našem kreativnom odeljenju, pored jedne zgodne žene koja je, kako mogu da pretpostavim, u prošlom životu bila brodska sirena u kombinaciji s obilnom količinom psovki koje je iz sebe izbacivala u okolni prostor. Čitavog tog prvog dana na novom radnom mestu ona je neprestano prekidala ostale mešajući im se u radne zadatke i obaveze, vičući i grohotom se smejući, sve to u kombinaciji sa glasnom muzikom koju je otpanjila. Kao neko ko pije izuzetne količine vode, čak sam se pribojavala da će mi koleginice i kolege “lupati recke” koliko često idem do toaleta.
Na kraju radnog dana, uputila sam jedno “zbogom” ka 12 pari očiju za koje sam pomislila da me gledaju osuđujuće jer u 5:04 popodne “već odlazim”. Najkraćim mogućim putem uputila sam se ka prodavnici “Beats” kako bih kupila najbolje slušalice koje bi, kako sam se iskreno nadala, bile u stanju da ponište buku konstantno razdragane “brodske sirene” koja je sedela tik do mene.
Uprkos očiglednim problemima, model otvorenih kancelarija nastavio je da zadire među radna mesta i zaposlene širom Amerike. Danas oko 70 odsto američkih kancelarija nema nikakve ili ima niske pregrade, prema Međunarodnoj asocijaciji za radna postrojenja (International Facility Management Association). Silikonska dolina prednjači u rušenju zidova i pregrada. Google,Yahoo, eBay,Goldman Sachs iAmerican Express – sve ove kompanije su svesrdno prihvatile i primenile ovaj model “otvorenosti” radnog prostora i njegove potpune izloženosti. Izvršni direktor FejsbukaMark Zakerberg angažovao je čuvenog arhitektu Frenka Gerija(Frank Gehry)u osmišljavanju najvećeg otvorenog radnog prostora u svetu u kojem bi radilo gotovo 3.000 inženjera. Kao biznismen, Majkl Blumberg veoma je rano počeo da prednjači u u primeni ovog koncepta; on je bio među prvima koji su primenili trend otvorenog prostora. Blumberg je za ovakvu promenu radnog ambijenta rekao kako se “ovim konceptom promovišu transparentnost i pravičnost”. On je, čak, ovaj model i slavodobitno preneo u sopstveni radni prostor u trenutku kada je postao gradonačelnikNjujorka, uspostavljajući na svom radnom mestu u Gradskoj kući “boks za bikove” (bullpen) kao “simbol otvorene komunikacije i dostupnosti gradonačelnika svim građanima”.
Ove “otvorene kancelarijske hale” idealne su za maksimalno iskorišćavanje kompanijskog prostora uz minimiziranje troškova. Šefovi vole mogućnost što boljeg nadziranja svojih zaposlenih, ubeđenih da tako obeshrabruju potajno gledanje pornografskih filmova, konstantno “blejanje” na društvenim mrežama i neograničenu ličnu upotrebu mobilnih telefona – sve ono što ne treba da uđe u radni sat prilikom obračuna njihovih plata.
Jedna studija iz 2013. pokazala je da su mnogi radnici u otvorenim kancelarijama isfrustrirani usled prisutnih smetnji koje dovode do slabijeg radnog učinka. Skoro polovina ispitanih radnika zaposlenih u otvorenim ofisima izjavilo je kako je “nedostatak akustičke privatnosti i izloženost buci” za njih postao ozbiljan problem – nedostajali su im mir i tišina, ili sopstvena muzika koja ih inspiriše za rad, ili im je naprosto smetao “vodopad stranih zvukova i signala” koji ih je prosto zapljuskivao na otvorenom prostoru. Više od 30 procenata njih žalilo se na nedostatak vizuelne privatnosti.
U međuvremenu, “lakoća interakcije” sa kolegama – problem koji je koncept otvorenih kancelarija navodno trebalo da popravi – bio je naveden kao problem među nešto manje od 10 posto zaposlenih (u bilo kojoj vrsti kancelarije). Zapravo, istraživanja pokazuju da su upravo oni koji rade u svojim privatnim kancelarijama najmanje skloni da svoju sposobnost da komuniciraju sa kolegama identifikuju kao problem “jer njihova kancelarija ima zidove”. U jednoj prethodnoj studiji, istraživači su zaključili da je “gubitak produktivnosti zbog ometanja bukom… u otvorenim kancelarijama udvostručen u odnosu na privatne kancelarije”.
Nedeljnik Njujorker je u svom osvrtu na istraživanja vezana za ovakav inovativni dizajn radnog mesta utvrdio kako je navodna korist od otvorenih kancelarija u izgradnji novih prijateljstava jednostavno maska kojom se zabašuruju negativne posledice koje ovakav radni ambijent ima po radni učinak. I dok zaposleni s jedne strane osećaju kao da su navodno deo jednog opuštenog, inovativnog preduzeća, ta vrsta ambijenta, kada se podvede crta, šteti zaposlenima u ovakvim prostorima baš kao što narušava i njihovu produktivnost, kreativno razmišljanje i zadovoljstvo.
Osim toga, dokazano je da osećaj privatnosti pojačava radni učinak na poslu, dok u suprotnom može izazvati osećanje bespomoćnosti. Pored neprestanog uznemiravanja i neželjenih upadica sa strane, moje kolege i ja sada smo takođe i podložniji zarazi i bolestima: Prošle sezone, talas gripa je poput domina redom pokosio sve moje saradnike, piše Lindzi Kaufman za Vašington post.
Radeći u novom, otvorenom prostoru priznajem da sam stekla i neke dodatne zanimljive, neočekivane i naknadne veze sa svojim već starim drugarima, dodaje Lindzi. Pa ipak, uprkos svemu, ovo i nije neka uteha jer je moj lični učinak na poslu treskom udario na najniži nivo svih vremena. Sada mojih 12 saradnika i ja sedimo za jednim stolom gledajući se međusobno i razgovarajući od devet pre podne do pet popodne. To vam je kao da ste u srednjoj školi sa gomilom odraslih. Oni koji su, sve donedavno, decenijama radili u svojim kancelarijama sada su se na “vetrometini” i otvorenom prostoru pokazali kao najglasnijiji i najgrublji. Takvi, sve dosad, nisu morali ni da uzimaju u obzir koliko prenošenje ličnih navika bučnog reagovanja iz svojih kancelarija na zajedničku radnu površinu sada utiče na ostale, tako da sada jedni drugima izvikuju svoje ideje preko zajedničkog radnog stola; uz to – da nesreća bude čak i veća – ispovrtali su sve stare, izlizane viceve “iz dobrih starih vremena”, koje smo svi čuli već po 100 puta, a koje sada neumorno recikliraju.
Kao rezultat toga, jedini trenutak kada mogu da efikasno radim jeste onda-i-samo-onda kada nikoga drugog nema uokolo, ili ako se izolujem u neku od onih malih – a uvek tako željno traženih – zastakljenih “kockica” (Cubicle: soba za sastanke), smeštenih po obodu ove “šljakerske pustopoljine”.
I za kraj, jedna poruka poslodavcima: ukoliko žele da koncipiraju zaista uspešan model funkcionisanja otvorenih kancelarija, morali bi da pod hitno preduzmu mere u cilju poboljšanja radnog učinka. Oni bi, kao prvo, trebalo da stvore više privatnih prostora – i to takvih da više ne izgledaju poput akvarijumske staklene kugle. Oni bi, takođe trebalo da primene i pravila ograničenja međusobne interakcije: ako je, recimo, jedan kolega sa slušalicama na ušima, onda je to znak da treba da mu se obratite nekom narednom prilikom ili mu naprosto samo pošaljete e-mail. I molim vas, uvažite još jednu molbu: eliminišite muziku koja zapljuskuje naše uši, mozgove i radna mesta. “Metalika” u 3 popodne nije baš uvek u skladu sa pripremom za važan sastanak koji započinje u 4 popodne.
Sa druge strane, kompanije mogu da jednostavno prihvate i primene još jedan novi trend u obavljanju posla, naime: da zaposlenima omoguće da rade od kuće. Ovakav model povećao je produktivnost, jer zaposleni više sati provedu radeći a manje pauziraju. Povrh toga, one koji rade od kuće manje prekidaju i ometaju.
A mene, kada sam kod kuće, najviše ometa – frižider.
Saditi biljke nije samo blagotvorno po prirodu i životnu okolinu već može unaprediti kvalitetvazduha i naše raspoloženje. Kako bi svojim čitaocima na što lepši i kreativniji način ukazao na veličinu ideje ozelenjavanja, japanski izdavač Mainichi Shimbun je stvorio novine koje se mogu – zasaditi. Zelene novine, razvijene u reklamnojagenciji Dentsu Tokyo, napravljene su od papira protkanog semenjem japanskog cveća, uključujući ružu, mak, zevalica i engleska bela rada. Ova medijskakompanija je stari papir rastvoren u pulpu mešao sa semenjem. Eko-tematski članci i slike štampani su korišćenjem biljne, ekološke boje tako da papir ne bi naškodio zemlji i tlu. Trebalo je da čitaoci jednostavno odseku parče novinskoglista, zakopaju ga u vlažno zemljište i sačekaju da se pojave prvi izdanci.
Postoje izmaštane, stripovane, ekranizovane ili u knjigama opisane firme koje su, verovali ili ne, imale i te kako stvaran, pozitivan uticaj na način na koji su mnogi preduzetnici počeli da razmišljaju o biznisu. Nakon prvog,evo i završnog dela listenastale na osnovu iskustava, afiniteta i glasova zaposlenih u odeljenjima za tehnologiju, biznis i kulturu redakcije magazina The Time.
10. The New York Inquirer
“Isporučujete prozne pesme” zabrundao je Orson Vels (Orson Welles) kao Čarls Foster Kejn, kombinujući fantastičnu oholost i snagu jednog medijskog mogula na prelazu dva stoleća, dodavši: “A ja ću isporučiti rat.” Vels i koscenarista Herman Džejkob Menkjevič su 1941. stvorili Građanina Kejna stapanjem osobina svojstvenih tipičnom američkom medijskom magnatu za to doba, uključujući Džozefa Pulicera (Joseph Pulitzer), Herberta Bejarda Svoupa (Herbert Bayard Swope) i, ponajviše, Viljema Rendolfa Hersta (William Randolph Hearst), koji su svi, poput glavnog protagoniste ovog filma, svoja konačna pribežišta našli u ličnom, samo njima pristupačnom, unutrašnjem “mentalnom zamku” i duhovnom izgnanstvu. Izgleda da i nije slučajno to što najuticajniji film u američkoj istoriji prati život jednog poslovnog tajkuna, osobu sposobnu da stvori fenomenalno bogatstvo kombinujući svoje osobine skorojevića sa preduzetništvom i mas-kulturom (Kejn je magnat koji drži štampu i koji je svoj uspeh napokon ostvario tokom u velike finansijske krize). Ne čudi ni to što je ovakav Kejn kasnije našao i svoje “naslednike: polufiktivni računi milijardera potonjih generacija – oličenih u Gordonu Geku sa Volstrita, ili magnatu koji drži najveću društvenu mrežu na svetu Marku Zakerbergu – obojica poseduju taj Velsovski nagon oličen u Građaninu Kejnu, bez obzira na vrstu biznisa kojim dominiraju.
11. Duff Beer
Pivo Duff je, u stvari, Badvajzer(Budweiser) u svetu oblikovanom crtaćem Simpsonovi (The Simpsons)univerzuma. Homer Simpson, glavni lik Simpsonovih kaže da je “Daf pivo pravi izbor: alkohol je, kako sam tvrdi, “uzrok, a i rešenje za sve životne probleme”. Međutim popularnost ovog piva uveliko je nadmašila izmaštani gradić Springfield koji je mesto zbivanja ovog crtaća, utičući i na svet real-biznisa. Brojne su tužbe podnete protiv kompanija koje su pokušale da na stvarna tržišta izbace neku svoju verziju “Tog divnog Dafa!” Ipak, ovo nije bilo moguće sve do prošle 2015. godine, kada je 21st Century Fox saopštio svoje planove za zvanično licenciranu verziju ovog u Simpsonovima i van njega mnogotraženog pića. Praviće se, kako su izjavili, u Južnoj Americi.
12. Bubba Gump
Možda život i nije kutija škampa mada ponekad može ispasti kao filmski studio koji je kultnog lokalca iz filma Forrest Gump pretvorio u međunarodno uspešni lanac ribljih restorana. Delimično nazvan po protagonisti legendarne komedije-drame iz 1994., koji je izmišljenu firmu “Bubba Gump Shrimp Company” pretočio u i te kako stvarni svet franšize otvorene 1996. godine, a omogućava vam signalizirate konobarima sa znacima na kojima je napisano “Run Forrest Run” i “Stop Forrest Stop.”
13. Olivia Pope & Associates
Firma Olivija Poup & Saradnici proističe iz izmišljenog sveta TV serije Skandal (Scandal), i zaista je klasa po sebi. Firma nema neku značajniju konkurenciju (izuzev ako ne računamo i ono što je istina). Olivija vodi posao, a kompanija koristi sredstva dobijena ekspertizom i stručnim nadzorom kako bi profesionalno zataškavala ubistva. Cilj je prikriti zlodela koja su rezultat lošeg ponašanja njihovih klijenata, uglavnom političara sa vrha piramide vlasti, a iznad svega obezbeđujući stabilnu vladu tokom mandata administracije predsednika Ficdžeralda Granta. Poupova, koja je bila ključni igrač u operacijinameštanja glasova – što je Granta ustoličilo na funkciji predsednika – nastavlja da sledi mogućnosti proširenja delatnosti O.P.A .: Godine bogatog iskustva u kriznom menadžmentu obezbeđuju joj da radi i na predizbornoj kampanji Grantove bivše supruge. Firma pruža pogled na vrlo realne, vrlo sumnjive organizacije za koje postoje veoma utemeljene sumnje da vuku konce iza scene.
14. Krusty Krab
Ovaj podvodni restoran brze hrane je poprište svih urnebesnih dešavanja u crtaću Sunđer Bob Kockalone(Spongebob Squarepants), jednom od najpopularnijih dečijih crtanih TV serija od svog debija 1999. godine. Tri glavna lika su večito živahni i raspusni Sunđer Bob, večito dekintirani, zajedljivi i baksuzni Lignjoslav (Squidvard) i neizlečivo pohlepna tvrdica Gosn Kraba (Mr. Krabs). Svi rade u fast fudu Kod Kebe Krabe kojeg vodi već pomenuti vlasnik tvrd na paru, gosn Evgenije Kraba; ovaj izmišljeni restoran je čak inspirisao otvaranje nekoliko stvarnih ugostiteljskih objekata – sve dok nisu “proradile” tužbe od Nickelodeon-ove matične kompanije Viacom, čime su isposlovali da se u Hjustonu zatvori jedna stvarna replika ovog izmišljenog restorana.
15. Sterling Cooper
Iako je izmišljena marketinška agencija “Avenija Medison” imala svoje uspone i padove tokom prikazivanja serije Mad Men (prolazeći kroz nekoliko iteracija, uključujući firme “Sterling, Kuper, Drejper, Prajs” kao i “Sterling, Kuper & Partneri”), bila je dovoljno hrabra da zadobije vrhunske klijente kao što su Ševrolet(Chevrolet), Plejteks (Playtex)ili Kodak. Agencija se pokazala kao veoma uticajna i u stvarnom svetu: scenario reklame za firmu Pond’sje bio tako dobar da je pridobio i njenu matičnu kompaniju, korporacijuUnilever da snimi serijal tematskih reklama a la Mad Men. One se prikazuju uz program kablovske kompanije AMC, koja je i stvorila ovu seriju.
16. Soylent
“Reci svima… moraš im reći!”, upozorava Čarlton Heston (Charlton Heston) kao detektiv Torn u legendarnom sci-fitrileru i ekološkoj paraboli, filmu Soylent Green (U našim bioskopima pojavio se pod naslovom Zeleno sunce). Radnja ovog filma iz 1973. godine odvija se na početku 21. veka, kada ljudi imaju sve ali su sasvim uništili život na planeti usled zagađenosti,pregrevanja,industrijalizacije i prenaseljenosti. U tim uslovima, korporacija Soylent Green distribuira “istoimene “napolitanke” – hranljive pločice kako bi nahranili brojno stanovništvo ali i primirili impuls za pobunom protiv lošeg režima koji ih je doveo do propasti. Svako ko je video ovaj kultni film, usput otkrivši i od čega su ti “vafli”, zapravo, napravljeni, nesumnjivo će dvaput razmisliti pre nego što zagrize neku sličnu “hranljivu” pločicu.
17. Hooli
Reklamna industrija ima Mad Men. Zaposleni u zdravstvu imaju Doktora Hausa (House), ER i Stažiste. Od 2014. godine, tehnološka industrija konačno je dobila seriju koja tačno odražava (i podsmehuje se) rivalstvu među firmama u Silikonskoj dolini. Hooli je poslovni mega-konglomerat koji neodoljivo podseća na Google u HBO seriji Silicon Valley. Glavni protagonista je Ričard Hendriks koji tamo radi pre no što započne posao sa svojom kompanijom, Pied Piper. Hooli izvrsno prikazuje korporativna pravila i biznis-džunglu unutar Silicijumske doline i to toliko precizno i verodostojno da je to čak i Google priznao.
18. Good Burger
“Dobro došli u Good Burger, dom dobre pljeske! Želite li da nešto poručite?” Ovaj je slogan još uvek “zakucan” u glavama generacije Milenijumovaca širom Amerike. Nezaboravne scene iz ove serije u produkciji TV kuće Nickelodeon su u tom trenutku jednom za svagda uvele skeč-humor među mlade (mada premlade za neki zreliji humor koji postoji u, recimo, Saturday Night Live ili Mad TV). Britni Spirsi Šakil O’Nil su među najpoznatijim podržavaocima i fanovima Dobre Pljeske.
Pre nekoliko nedelja, imao sam zadovoljstvo da govorim na ‘Noisy Thinking’ skupu, regularnom džem-sešnu za strateške planere u organizaciji londonskog APG-a (Account Planning Group). Ako ne znate šta je APG, možete da prestanete da čitate ovaj tekst jer vam neće biti ni zanimljiv, niti od kakve vajde…
Premisa skupa je jednostavna: odaberi kontroverznu temu, pozovi vodeće eksperte za nju sa različitim tačkama gledanja, daj im samo 10 minuta da prezentiraju, podeli im bejzbol palice – i uživaj u tuči! Otuda i ono ‘bučno’ u nazivu.
Ovaj put, malo su se preračunali. Svi mi na podijumu smo mislili isto, samo svako sa svojim razlozima. Tema je bila velika da veća ne može: da li će Big Data i algoritmi da zamene strategiju (u podtekstu: i kreativnost). Drugim rečima, da li će u svetu mašinskog učenja, veštačke inteligencije koja polako počinje da podseća na prirodnu i beskrajnog univerzuma podataka i signala koje svi mi ostavljamo za sobom u digitalnom i realnom prostoru, uloga stratega postati suvišna.
Ako mašine/sistem znaju ko je potrošač, gde je (i u medijskom i u fizičkom smislu), na šta troši svoje medijsko vreme, šta u tom trenutku gleda ili šta mu treba, kakva mu je prethodna istorija ponašanja i potrošačke navike u kategoriji, dakle, njegov univerzalni potrošački profil – kome treba strateg?
Pitanje je relevantno jer se sada ne odnosi samo na pretraživanje, već i na brending. Na razne kreativne formate – sadržaje i oglase – koji se sada planiraju na isti način na koji je to nekada bio slučaj samo sa pretraživanjem. Ako znamo ko su ljudi i šta im treba, ako se isporuka kreativnih sadržaja odvija u digitalnom prostoru, zašto i strategija pristupa njima ne bi bila automatizovana?
Tako bar ide argument mnogih koji, iz razloga lične promocije ili potrebe da imaju nešto da prodaju, navlače na sebe beli čaršav i zaskaču industriju po ćoškovima uz glasno ‘Bu!’. I vama je kucnuo sudnji čas – kažu oni – uobraženi i naduvani metroseksualni kvaziintelektualci koji na sve nas sa statističkim mozgom gledate sa prezirom!
Kulminacija ovog stava se desila na prošlogodišnjim Kanskim Lavovima, gde je jedan od urednika magazina Contagious to ispljunuo pravo u lice svetskoj kreativnoj eliti – i nije bio izazvan na dvoboj. U sali se osetila opipljiva nervoza. Miris opasne istine je pomalo visio u vazduhu…
Hm, ne baš, ako mene pitate.
Ja sam čovek koji – a i moj tim – jede podatke za doručak. Naravno, mi smo u Guglu, a to je univerzum podataka. Uprkos tome, mi smo i dalje ubeđeni da algoritmi bazirani na obilju podataka neće još dugo vremena zameniti ni stratege ni kreativce. Tačnije, ne sve…
Hoću da vam stavim u perspektivu u kojoj meri bi se od mene očekivalo da budem na strani ‘algoritmista’. Prošle godine, 2015te, Gugl je imao 11.9 trilijardi (hiljada milijardi) pretraživanja i signala u svom sistemu. Ako bi svaki od signala bio zvezda, to bi bilo 119 Mlečnih Puteva. Samo u jednoj godini!
U roku od jednog sata, na Jutjubu se globalno pogleda oko 250 miliona videa. Jutjub je drugi najveći pretraživač na svetu. Opcije za targetiranje su beskrajne…
Dakle, zašto moj tim i ja i dalje smatramo da to obilje podataka neće zameniti stratege ni kreativce?
Zato što ljudi nisu samo ono što jesu, već i ono što bi želeli da budu – ili što ne znaju da jesu. Zato što ekstremno ograničeni rezervoar naše pažnje ne može da se privuče samo stvarima koje nam trebaju, već i onima – pre svega onima – koje su nam interesantne. Zato što su analitičke sposobnosti čak i najpametnijih sistema trenutno samo na nivou takozvane ‘slabe veštačke inteligencije’ (weak AI) i da na pojavu ‘jake AI’ treba čekati još najmanje 20-50 godina.
Algoritmi su sjajni za ‘žetvu’ namera na kraju kupovnog ciklusa, kada je potrošač na tržištu sa jasnom namerom da nešto kupi, ili u potrazi za specifičnim sadržajem. Kada je ta potreba već poznata i definisana. Ali nisu baš sjajni za definisanje teritorija, pristupa i ideja koje su nove, neobične i – samim time – interesantne. Za građenje ‘mentalne dostupnosti’ (u frazi prof. Bajrona Šarpa, ‘novog Kotlera’, koji je jedan od Kotlerovih najvećih protivnika) na početku ciklusa, gde se borba vodi ne kroz definisanu nameru, već kroz kreiranje poželjnih asocijacija izmedju brenda i specifičnog osećanja ili raspoloženja.
Algoritmi nisu kreativni. Oni ne operišu emocijama. Ne borave na teritoriji ‘Ej, jesi video ono…!?’ kao u nedavnom novom ispoljavanju strategije za Persil, gde američki zatvorenici sažaljevaju modernudecu jer provode manje vremena napolju nego oni! Dirt is good u novoj verziji. Kako je to neko nedavno izjavio na jednom drugom APG skupu, nijedan algoritam na svetu vam ne bi predložio gorilu koji svira bubnjeve u oglasu za čokoladu.
Algoritmi ne kreiraju buzz. Ili bar ne još. Imaju mnogo svetla, ali nemaju toplotu – što je moja i misija moga tima u Guglu: da se potopimo u to obilno ‘svetlo’ podataka i da onda, kao živi ljudski transformatori (ili Transformersi, ako vam je više drago), te informacije pretvorimo u emotivne ljudske uvide koji će biti počeci uzbudljivih kreativnih teritorija…
Zato stratezi i kreativci i dalje mogu mirno da spavaju. Makar neki. Jer, postoje dve stvari o kojima moraju da brinu, iz ugla obilja podataka i automatizacije.
Prvo, ne postoji više samo jedna strategija. Po nekim procenama, 40-60% ukupnog oglašavanja su dosadni, funkcionalni i nekreativni oglasi bazirani na raznim akcijama ili funkcionalnim porukama. Vrlo mali procenat oglašavanja su stvari koje se vide u Kanu.
Te i takve poruke se i mogu i treba da automatizuju. Ne treba im strateg, samo juniorski kreativni tim i algoritmički medijski plan. Takvi projekti su uvreda za ozbiljne stratege i kreativce. Putuj igumane – nikome neće biti žao ako roboti preuzmu tu funkciju.
Međutim, ako vaša agencija sedi uglavnom u tom prostoru, ako se pozicionirala kao fabrika kobasica koja industrijski liferuje klišeizirane poruke, imate razloga da se plašite – barem na razvijenim tržištima. Kreirajte dodatnu vrednost za vaše klijente što pre.
Druga stvar za razmišljanje je ova: marketing je danas previše veliki za jednu osobu, čak i za jednu agenciju. Baš zbog obilja podataka i informacija o potrošačima, kao i zbog broja potencijalnih marketing kanala i novih tehnologija, potrebno je promeniti proces u agencijama.
Stari način formiranja strategije, koji ja nazivam pristupom ‘mokrog peškira’, bi bio da strateg ode u svoju kulu od slonovače, potopi se u istraživanje potrošača, muči se danima i nedeljama sa mokrim peškirom na bolnoj glavi, i na kraju se pojavi sa oreolom svetlosti oko sebe i kreativnom timu objavi svoje ukazanje: propoziciju i famozni ‘brif’!
Taj segmentirani, linearni proces više ne funkcioniše najbolje. Zato što su i strategija, kao i kreativnost, postali preveliki za jednog čoveka. To nas je navelo da i u svom timu i u ZOO uvedemo grupni pristup kreiranju ideja.
Prvo, kada dobijemo klijentov brif, odmah uradimo sesiju ‘dekantiranja’. Kao i sa vinom, brif mora da sazri i to radimo u sesiji na kojoj su prisutni svi članovi projektnog tima: strateg, kreativac, kreativni tehnolog, rukovodilac projekta i projektni menadžer.
Vrlo brzo, za pola sata, u razgovoru, otkriju se mnogi novi uglovi i teritorije, pravci i ispoljavanja za strategiju, istraživanje i same ideje…
Drugi korak je to da se i strategija i ideje, dok se formiraju, stalno dele. Čim bilo ko od nas nađe nešto interesantno ili dobije zanimljivu ideju, deli se. Ovaj princip se zove fishfooding i dogfooding i preuzet je od softverskih inženjera. Ne čeka se da se formira nekakva idealna završna strategija ili ideja; proces je mnogo više agilan i saradnički. Više je mozgova umešano, šira je asocijativna mapa ideja i pristupa, dublje se i šire, zanimljivije, misli. Jedni drugima hranimo kreativnost…
Zastareli, nefleksiblni procesi i biznis modeli su mnogo veća pretnja agencijama, makar onima na kreativnijoj strani, nego algoritmi. Makar dok veštačka inteligencija ne pređe kritičnu masu i ne počne da nas pobeđuje ne samo u šahu i go-u, već i u slikarstvu, kinematografiji ili muzici.
Ali, tada će nam marketing biti najmanji problem za rešavanje.