Lov na mafiju na Istoku: Trijade nikad ne spavaju

Trijade dugo postoje u Hong Kongu, imaju stare krijumčarske kanale – Kinezi rade sve preko veze, neko uvek nekog zna, donosi portal Vice.com

Patrik Vong i Džefri Herbert, stara garda Hong Konga, prate pripadnike Trijada od jedne do druge hotelske sobe. Njihovi klijenti uglavnom žele pomoć u slučajevima krijumčarenja i falsifikovanja; od jedne do druge mušterije, Vong i Herbert sve obaveštajne operacije organizuju u hodu. Problem je, kažu oni, što kriminal nikad ne spava.

25Ova igra mačke i miša proteže se unazad do carskih dinastija, ali danas se igra nešto drugačije. Tehnološki osposobljene kriminalne organizacije konstantno menjaju svoje metode, a paralelno evoluiraju i kontramere koje se primenjuju protiv ovih grupa – poznatih kao Trijada. Pitanje je samo da li će ikakve mere biti dovoljne da im se stane u kraj.

Centinel je ime firme koju vode Vong i Herbert, uz nekoliko mlađih operativaca. Vlasnici su dugo radili kao inspektori u policiji Hong Konga. Centinel uglavnom prati rad Trijada, a baš time su se Vong i Herbert bavili u policiji, praktično od prvog do poslednjeg dana. Današnji policajci retko uspevaju da isprate operacije kriminalnih sindikata, ali Centinel je jedna samo par kompanija u čitavom svetu koja zna kako posluju kineske Trijade (italijanska mafija je, takođe, vrsta “kriminalnog sindikata”, a način funkcionisanja je donekle sličan).

Tokom osamdesetih kad su Vong i Herbert bili policajci, u Hong Kongu bi akcija protiv Trijada značila pokušaj da se prekine ceremonija koju sprovode „Zmajeve glave”, odnosno vođe bandi. Na skrivenim lokacijama, savetnici glavešina – „Bele lepeze” i „Slamne sandale” – bi uz članove nižeg ranga – „Crvene stubove” sprovodili tajnu inicijaciju u vidu drevnih rituala za izbor vođe. Oko njih bi stražarile stotine uličnih vojnika Trijada – „Četrdeset devetki”.

Ali to slavno doba uličnih obračuna je prošlost u Hong Kongu, gde su Trijade odavno postale deo gradskog kulturnog identiteta. Prošle godine kada smo intervjuisali Vonga i Herberta, oni su se upravo vratili sa puta u Maleziju gde su za klijenta ispitali obaveštajne navode po kojima je izvesna kineska banda falsifikovala određeni prehrambeni proizvod.

„Trijade, kao i sve druge organizacije, moraju da se prilagode ili da odumru”, kaže Herbert. Kriminalni sindikati su se svakako prilagodili, i to na donekle neobičan način. U skladu sa ekonomskim čudom zvanim Hong Kong, blistavih solitera, kvalitetnih usluga, i neosporne bezbednosti, Trijade se danas bave mekšom vrstom kriminala.

„Danas su im najveći problemi kadrovski,” priča Herbert. „Nema više krajeva u kojima su obično regrutovali, nema rikši, radnika u tranzitu, građevinaca, kulija, perača kose – ceo taj sloj društva je praktično nestao. Sad se bave isplativijim poslovima, gde je rizik manji. Trijadama nikako ne odgovara da im operativac zaglavi 25 godina robije.”

Kako Trijade već stotinama godina evoluiraju, adaptacija na 21. vek nije im teško pala.

02

Kada su prva tajna društva kasnije poznata kao Trijade bila osnovana u 18. veku, pod vladavinom dinastije Ćing, cilj im je bila smena vlasti. Posle Drugog svetskog rata proširili su članstvo kako se ukazalo više prilike za kriminalno delovanje. Pošto je par godina kasnije Mao Cedung uspostavio kontrolu nad celim kineskim kopnom i počeo da suzbija kriminal, sedište su uspostavili u Hong Kongu. Danas ova divlja metropola otežava život Trijadama, posebno zato što onemogućuje tradicionalne metode regrutacije na koje se oslanjala njihova centralizovana struktura – sindikat je privlačio mahom obespravljene mlade ljude.

„Posle Drugog svetskog rata, broj stanovnika Hong Konga se naglo povećao pa mnoge društvene potrebe nisu bile zadovoljene – što su Trijade koristile”, kaže Vong. Posleratni Hong Kong imao je velikih problema sa stambenom situacijom, sa transportom i sa obrazovanjem, a ekonomija je bila pred kolapsom. „Sve je to izazvalo frustraciju među mladima, ali kako se ekonomska situacija popravljala, ostajalo je sve manje i manje prilika za Trijade.”

„Ribarski brodovi u Hong Kongu, to je jedna velika crna rupa.”

09

Lokalni propisi, u sklopu zakona za borbu protiv Trijada, zabranjuju ritualne ceremonije inicijacije. Da bi se prilagodila modernom Hong Kongu, kriminalna organizacija mahom je odustala od starog, porodičnog, hijerarhijskog ustrojstva i traži nove načine da opstane.

26Danas je, objašnjava Vong, struktura Trijada decentralizovana. Novi regruti i nisko rangirani operativci komuniciraju preko četa, retko se uživo sreću. Tradicionalnu hijerarhiju zamenio je pojednostavljen, linearan sistem „zaštitnika”. Svaki regrut dobije starijeg zaštitnika, koji iznad sebe ima svog zaštitnika, koji ima svog, i tako dalje.

Regrutacija je ipak sve teža. „Uz internet i društvene mreže, mladi kojima ne ide u školi ipak ostaju kod kuće”, kaže Vong. Ranije bi ponavljači i delikventi postajali uličari i tako nailazili na kriminalne regrutere.

Moderne Trijade oduvek su profitirale od nelegalne trgovine, ali priroda te trgovine se izmenila baš kao i struktura. Od sedamdesetih do devedesetih godina prošlog veka, Trijade su u Hong Kongu kontrolisale i uvoz i izvoz oružja. Čak do osamdesetih, držali su crnu berzu kineskog srebrnog metalnog novca.

07

Krijumčarenje narkotika takođe je bio izvor ogromnih prihoda, ali prostora za ovu vrstu trgovine je sve manje. Sinaloa kartel iz Meksika preuzeo je primat u prodaji kokaina koja je nekada išla preko Hong Konga. Heroin danas koristi tek 0.5 odsto stanovništva, pa se Trijadama ne isplati da rizikuju drakonske kazne trgujući ovom drogom.

21Prostitucija je takođe bila unosan posao za Trijade: dugo se u gradu znalo da je svaki makro njihov. Držali su celu industriju seksa, čak i zastupali seksualne radnice – uveli su praksu poznatu kao shi gong kojom bi pripadnik Trijada morao da isproba usluge koje prostitutka nudi pre nego što je ritualno uvede u posao. Sve ovo je praktično zamrlo u dvadeset prvom veku; prihoda je i sa te strane sve manje. Mlade žene koriste nove tehnologije i same reklamiraju sopstvene usluge preko interneta.

Posao je potpuno drugačiji danas. Pošto se kineskim bandama više ne isplati da se bave seksom, drogama i oružjem, otkrili su novu priliku u krijumčarenju morske hrane.

01

Riba Napoleon (Cheilinus undulatus) u Sai Kungu. Ova ugrožena riba je navedena na CITES spisku, potrebna je dozvola za prodaju, ali u Hong Kong se mahom ilegalno uvozi. Svaki primerak ove retke vrste ugine ako se ne proda za samo par nedelja. Većina prodavaca nudi Napoleona samo po narudžbi. Fotografija: Vice.com, Ivon Sadovi

Hong Kong je neprestano gladan tropskih riba, što je neočekivano omogućilo Trijadama da umešaju prste i u ovaj posao. Država malo toga radi da bi zaustavila ilegalni uvoz hiljada primeraka ove ugrožene vrste iz stranih voda, bez dozvole i bez carine.

„Trijade dugo postoje u Hong Kongu, imaju stare krijumčarske kanale – Kinezi rade sve preko veze, neko uvek nekog zna”, kaže Herbert.

Ivon Sadovi, biolog sa Univerziteta Hong Kong, odlučila je da empirijski pokaže kako se nezakonite operacije trgovine ribom otela svakoj kontroli. Njen izveštaj fokusira se na uvoz ribe Napoleona, vrlo popularne u restoranima širom Hong Konga.11

Stanište ove tropske ribe nalazi se u teritorijalnim vodama Filipina i Indonezije. Po zakonu Hong Konga, zabranjeno je preneti je preko granice bez dozvole. Tokom 2015. godine, Sadovi je izbrojala preko 1,000 Napoleona u ribnjacima širom Hong Konga, iako zvanični dokumenti tvrde da ni jedan primerak ove ribe nije bio uvezen.

10„Trebalo bi da postoje carinski zapisi o leganom uvozu, ali situacija je takva da na stotine riba prelazi granicu ilegalno”, kaže Sadovi. Njen tim nastavlja sa radom, i uskoro treba da objavi svoj predlog izmene zakona. Ustanovljeno je da ribarski brodovi obično ne prolaze kroz carinu jer im zakon to ne nalaže. „Ribari u Hong Kongu, to je jedna velika crna rupa”, izjavila je Sadovi.

„Ne znam čak ni koji procenat njih ima dozvolu za rad. Ne znaju se ni vlasnici – cela operacija je u potpunoj tajnosti.”

Sadovi je takođe otkrila rupu u zakonu preko koje ribari radeći za Trijade ilegalno uvoze ribu u Hong Kong – prave se veliki plovni ribnjaci na pučini. Krijumčari drže ove “obore” za retku tropsku ribu van zona u kojima država dozvoljava ribarenje.

„U pitanju je sistem ponude i potražnje, a tržište je prezasićeno,” objašnjava Sadovi. Kad god prodavcima zatreba tropska riba, brodovima samo skoknu do ilegalnih ribnjaka na moru i pokupe ono što žele.

34Trijade ovako zaobilaze zakonska ograničenja koja važe za prodaju riba na veliko – država izdaje dozvole za ovu vrstu posla. Bez dozvole Trijade retko mogu da prodaju na otvorenim tržnicama, oni prikupljenu ribu drže živu u skrivenim morskim ribnjacima dok se ne proda drugim kanalima.

„Znamo da se riba uvozi ilegalno, brodovima, pa umesto u ribarnicama završi u ribnjacima u vodama Hong Konga”, kaže Herbert. „Država je još tokom osamdesetih zabranila prodaju riba bez dozvole – tržnice drže pod kontrolom da bi sprečili kriminalne manipulacije.”

Sadovi je svesna da manjak dozvola ne sprečava trgovinu ribom na crno. „Ne znam čak ni koji procenat njih ima dozvolu za rad. Ne znaju se ni vlasnici – cela operacija je u potpunoj tajnosti”, kaže ona. „Plaćaju li ovi prodavci porez? Nikakvih zapisa nema, niko ne zna koliko se uvozi ni šta rade.”

28

OCTB hapšenje pripadnika jedne od kriminalnih organizacija u Hong Kongu. Lica su pokrivena da bi se zaštitio identitet uhapšenika. Fotografija: Vice.com, Jacques Langevin/Sygma/Sygma via Getty Images

Centinel je takođe otkrio da se riba nelegalno uvežena u Hong Kong dalje transportuje na kontinent bez plaćanja carine. Kina jeste reagovala kad je Australija izvezla jastoge u vrednosti pola milijarde u Šangaj preko Hong Konga, ali Herbert kaže da kineske bande „i dalje krijumčare morsku hranu širom sveta – Hong Kong je jedan od centara preko kog se roba nelegalno uvozi da bi se dalje nesmetano distribuirala u druge zemlje.”

27Nameće se pitanje zašto država ne pooštri propise kada je nezakonita trgovina ribom – po podacima Sentinela jedan od najvećih izvora prihoda Trijada – više nego očigledna. Sadovoj i Herbert slažu se da ovo pitanje nije visokog prioriteta za Kinu. „Komplikovano je to, vlast bi radije da održi dobre odnose sa svim trgovcima.”

Motherboard se obratio Carinskoj službi Hong Konga sa pitanjima o manjku podataka o uvozu Napoleona tokom 2015. iako je ova riba bila prisutna na tržištu, kao i o izuzeću ribarskih brodova iz carinske kontrole. Odgovor na ova pitanja nismo dobili.

„Carinska služba Hong Konga kontroliše putnike, teret, pošiljke, i isporuke na raznim graničnim prelazima, kako kopnenim tako i morskim. Da bi se rizik sveo na minimum, koriste se obaveštajne radnje sa drugim domaćim i stranim službama koje sprečavaju i zaustavljaju nelegalan uvoz ili izvoz svih proizvoda koji podležu zakonima Posebnog administrativnog regiona Hong Kong”, rekao je portparol službe.

39

Trijade se danas ne finansiraju samo od trgovine ribom. U dobu interneta usmerili su se i na digitalnu trgovinu falsifikovane robe, posebno na kineskom sajtu Taobao ali i na sajtovima kao što su eBay i Amazon, ustanovio je Centinel.

„Falsifikovati osnovne proizvode na internetu je lako i neisplativo, kazne su velike ako se na tome padne,” kaže Herbert. „Novac leži u lažnim antikvitetima, lekovima, i odeći”. Krajem prošle godine, SAD su vratile Taobao na crnu listu onlajn tržnica jer se ovim putem masovno prodaje falsifikovana roba.

Centinel otkriva da Trijade trguju i privatnim podacima prikupljenim iz baza podataka velikih kompanija. Herbert i Vong kažu da se ovde radi o milijardama dolara; nameravaju da svoju kompaniju usmere na digitalnu forenziku.
Trijade ipak i dalje trguju tradicionalno, na ulici. Cigarete, na primer, u Hong Kong stižu sa kontinenta. Centinel tvrdi da samo od ovog ilegalnog uvoza Trijade zarade oko 300 miliona dolara godišnje. Procene kažu da je svaka treća cigareta popušena u Hong Kongu krijumčarena.

13

Uvozne tarife rastu širom sveta, što ovaj posao čini izuzetno unosnim. Carinicima je sve teže”, kaže Herbert i dodaje da je rizik minimalan u Hong Kongu jer Trijade prodaju krijumčarene cigarete isključivo po preporuci.

Kriminalni sindikat takođe zarađuje od takozvane „crvene nafte” – goriva koje u Hong Kong stiže sa kontinenta bez carine, često u autobusima koji u grad dovode kineske turiste. Centinel podaci pokazuju da se gorivo na crno obično drži u ruralnim skladištima ili napuštenim fabrikama, pod stražom.

Evoluciju Trijada moguće je zaustaviti, smatra Vong, ranom intervencijom – uz pomoć adolescenata koje kriminalci regrutuju. Tokom svog višedecenijskog iskustva, došao je do zaključka da se regrut koji pređe osamnaestu više ne može vratiti na stranu zakona. Upravo zato se on trudio da pomogne mlađim ugroženim kriminalcima.

22

Uspostaviti pozitivan sistem vrednosti – iz pomoć socijalnih radnika, učitelja i lekara – efikasno sprečava proces regrutacije i obara Trijade u temelju. Vong je 1999. pomogao da se uspostavi Youth Carenet, program za smeštaj i rehabilitaciju mladih zavisnika.

Trijade još uvek evoluiraju, prateći svoju večno promenljivu metropolu. Centinel ističe da je pred njima dug put, od jedne hotelske sobe do druge, jer kineske kriminalne grupe uvek nađu nov izvor prihoda, novu tehnologiju – a država ih nekako ne zaustavlja.

Vong kaže da za borce protiv kriminalnih sindikata postoji samo jedan aksiom: „Rat protiv Trijada je kao šahovska partija – cilj je ona konačna pobeda.”

Vice.com

SSSR u 10 objekata: Raj konstruktivističke komune

0001

Arhitektura Sovjetskog Saveza odražava raznoliku istoriju dugu 74 godine – od nametanja staljinističkih čudovišnih objekata – poput zdanja moskovskog Ministarstva spoljnih poslova  do komunalnih šema projektovanih da reformišu (ili eliminišu) porodični život.

Nekoliko godina nakon revolucije 1917. oktobra, u  sedište Komunističke internacionale stigao je predlog kojeg je podneo slikar i vajar Vladimir Tatlin, a kao deo konkursa za podizanje javnih skulptura širom Sovjetskog Saveza. Podignut na obali Neve, njegova veoma visoka nakrivljena čelična struktura mogla bi da u sebe primi čitavu zgradu Kominterne, s velikom količinom stakla čija je rotacija trebalo da predstavlja simbol revolucije i dijalektičke misli.

Najpoznatija zgrada u istoriji 74 godina starog Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR) nikada nije izgrađena; U stvari, teško je verovatno da je ikada i mogla biti podignuta, iako današnja tehnologija čini da ovakav objekat bude daleko izvodljivji nego kada je tokom druge decenije XX veka prvi put predložen. Narativ ove arhitektonske metafore takođe je trebalo i da na uzoran način sumira sovjetski državni socijalizam. Ovo nam zdanje, zapravo, takođe puno govori o jednoj državi čija je istorija bila daleko od monolitne, koja je srljala od potpune otvorenosti do državnog terora i obratno, arhitektonske forme koja je simbolizovala puno toga – od masovne proizvodnje do kulture nesvakidašnjeg spektakla koji se događa jednom i nikada više, od sovjetizacije do intenzivnog angažmana u sredinama s lokalnim, autohtonim tradicijama.

1 | Marsova Polja, Petrograd – Lev Rudnev, 1917

Ovaj spomenik palim revolucionarima, postavljen u sam centar paradne piste popularne tokom carističke ere, zapravo je započet u vreme između Februarske revolucije koja je oborila cara i Oktobarske revolucije koja je boljševike dovela na vlast. Trg je okružen teškim pločama od crvenog granita, prekrivenog crvenim zastavama sa natpisima koje je smislio komesar za prosvetu, Anatolij Lunačarski – vizuelni efekat odisao je širinom i prostranošću i bio je veoma originalan i impozantan. Rudnev, njegov asistent i mladi arhitekta je, nakon 30 godina, izašao na loš glas zbog svojih projekata staljinističkih solitera u Moskvi i Varšavi.

2 | “Traktornaja” stanovanje i razvoj, Lenjingrad – Gegelo, Nikolski i Simonov, 1925.

Svojevrsni izuzetak u sovjetskoj arhitekturi, prvi veliki stambeni koncept i kompleks u SSSR-u bila je “Traktornaja”, koja je preuzela štafetu od klasične arhitektonske tradicije Petrograda, sa svojom atraktivnom matricom korišćenja boja, mirnim i urednim rasporedom, i njegovim čudnim dekonstruisanim Trijumfalnim lukovima. Sovjetsku arhitekturu je u tom daleko logičnije i primerenije uporediti s nordijskim klasicizmom u jednoj savremenoj Švedskoj ili Finskoj nego u okvirima sovjetskog konstruktivizma. Ova naselja su bila dom radnicima koji su radili u metalurškom kombinatu “Putilov” a koji su bili okosnica boljševičkog ustanka iz 1917. (danas je taj objekat deo oblasti „Narvskaja zastava, koja je bila ogledni uzorak avangardne arhitekture 20-tih godina XX veka.

3 | Narkomfin zadružni dom, Moskva – Mojsej Ginzburg, 1928.

Društvene ideje zapretene iza fasada ove napuštene zgrade pale su u zaborav već nakon nekoliko godina po njenom završetku, iako su arhitektonski koncepti  koji se u njoj ogledaju preuzeti od zapadnoevropskih arhitekata kao što su Le Korbizije (Le Corbusier), Vels Kouts (Wells Coates) i Denis Lasdun (Denys Lasdun). Sama zgrada, koja je smeštena na izuzetno skupoj parceli, sada je u stanju raspadanja. Ironično, mnoge od ovih ideja o društvenim prostorima i objektima za masovno stanovanje bile su široko prihvaćene pri koncipiranju luksuznih stanova širom sveta.

(“Narkomfin” zgrada. Ovaj projekat Mojseja Ginzburga poizvod je ideala socijalističke utopije. Fotografija: Itar-Tass Foto agencija/Alamy)

4 | Majakovskaja, metro stanica, Moskva – Aleksej Duškin, 1938

Moskovski metro – zajedno sa svojim kasnijim srodnim izdancima u Petrogradu, Kijevu, Bakuu, Taškentu, Harkovu, Erevanu i drugde – polaže pravo na titulu projekta sovjetske arhitekture koji može najviše zapanjiti. Od svih jedinstveno koncipiranih stanica moskovske podzemne železnice Majakovskaja stanica možda najviše oduzima dah. Njen velelepni hol u hromu i mermeru je proizvod jednog od najtežih i najopasnijih građevinskih projekata tokom 1930-tih, bez ikakvih mera bezbednosti za radnike, s visokom stopom nezgoda i rasprostranjenom upotrebom osuđenika na prinudnom radu. Na zasvođenom plafonu ove neverovatno duboke stanice – podignutoj da ujedno posluži i kao skrovište, što se i desilo tokom Drugog svetskog rata – sastoji se od svetlucave serije mozaika od kojih vas hvata vrtoglavica; ova stanica je idejno čedo velikog realističkog slikara Aleksandra Dejneka, koji ovim mozaikom prikazuje “24 sata sovjetskog neba”.

(Sa svojim hromiranim elementima i mermernim holovima, Majakovskaja je najlepša metro-stanica u Moskvi. Fotografija: Gary Hershorn/ Reuters)

5 | Ministarstvo spoljnih poslova, Moskva – Gelfrejk i Minkus, 1948

Po okončanju Drugog svetskog rata, razorena sovjetska država preusmerava dragocene resurse u naizgled kapriciozne projekte kao što su to sedam Trijumfalnih solitera. Njih šest smešteno je duž moskovskog Vrtnog prstena – ove titanske, čudovišne zgrade zauzimaju čitave gradske blokove i rastu u visinu poput tornjeva Kremlja, navodno na insistiranje samog Josifa Staljina. Još tri je izgrađeno u sveže zaposednutim – novim, ili “bratskim” – gradovima: Rigi, Varšavi i Pragu. Najbolje od “Moskovske sedmorke” ispalo je Ministarstvo spoljnih poslova, gordo uzdignutog i veoma nalik gotici, čiji “vizuelni ritam” pridaje ovom tornju osećaj zastrašivanja, užasa i zla – odgovarajući svojoj nameni na vrhuncu Hladnog rata između Sovjetskog Saveza i Zapada.

6 | Železnička stanica Dubulti,  Jūrmala  – Igors Javeins, 1977

Kada je 1956. godine Nikita Hruščov osudio “ispade” staljinističke monumentalnosti, sovjetska arhitektura prošla je kroz treću od svojih brojnih iznenadnih stilskih preokreta i faza, vraćajući se ovog puta modernizmu. Neki od rezultata bili su banalni iako je puno toga zračilo optimizmom kao i arhitekturom slobodne forme. Ova železnička stanica na obali mora u Letoniji je vrhunski primer, predstavljajući entuzijazam kroz skulpturalne “betonske ljuske” – strukture koje su Sovjeti pozajmili iz kalifornijske arhitekture 1950-tih. Jasnoća, obilje svetla i lakoća ovih konzolnih formi prkose gravitaciji, stojeći između Baltičkog mora i reke, a danas prostor za umetničku galeriju i biletarnice. Datumi realizacije ovog projekta, međutim, opisuju ovu arhitektonsku priču na ne tako ohrabrujući način: zgrada izgleda kao klasični dizajn iz 1950-tih, iako je završena tek 1977. godine, kada je arhitektonski trend po čijem je uzoru već odavno prohujao.

(Stanica Dubulti slovi za jedini moderan umetnički prostor u Evropi koji ujedno funkcioniše I kao železnička stanica. Fotografija: Alamy)

7 | Krematorijum, Kijev – Avram Milecki, 1968-1981

Ova sumorna, jedinstvena građevina danas je često omiljen sadržaj fotografskih publikacija na teme tipa “Fenomenalni objekti futurističke sovjetske arhitekture”. Čudna, majci nalik stvorenja, postavljena su na dnu brda u blizini glavnog groblja ukrajinske prestonice, grada Kijeva. Kapija kroz koju se prolazi do ove strukture (krematorijuma, nad kojim se nadvija dim) nalaze se uvijena metalna vrata, koja podsećaju na radove švajcarskog skulptora HR Gigera koji je stvorio čudovište iz filma „Uljez“ (Alien) Ridlija Skota; sve ovo opasano je betonskim prstenom u koji su uklesani “plamenovi”. Ovaj period ukazuje na činjenicu da je krematorijum prvobitno pripojen zidom dodatnih skulptura koje simbolizuju patnje 20. veka, patnje koje je Kijev iskusio u većoj meri nego većina svetskih gradova. Kontroverzna od samog svog nastanka, ova struktura bila je prekrivena slojem maltera pre nego što je zgrada otvorena.

8 | Ministarstvo autoputeva, Tbilisi – Georg Čakava, 1974

Ovo je fotogenični “grozd” kancelarija smeštenih u višespratnicu. To je kancelarijski blok sastavljen od nekoliko mini-tornjeva koji se ukrštaju na svom putu niz brda, izbijajući na obalu reke Kura. Inspirisan “grozdovima” povezanih kuća u persijskom stilu u Starom gradu koji je deo Tbilisija – u skladu sa svojim arhitektom – stoji kao usamljeni spomenik na glavnom putu izvan glavnog gradu Gruzije; teškoće u prilazu objektu, ukoliko želite da ga posetite pešačeći, ujedno su i neka vrsta znaka – dokopati se Ministarstva autoputeva pešačenjem možda i treba da predstavlja teškoću.

(Grupa solitera kpoja je danas prerasla u glavnu poslovnu zgradu Gruzijske banke. Foto: David Mdzinarišvili/Rojters)

9 | Gradske kapije, Kišinjev – Skvorcova, Marković i Spasov, 1980

Kasna sovjetska arhitektura je često kompromis između teške, dekorativne monumentalnosti koja je obeležavala Staljinovu eru i masovne produkcije i modernosti iz 20-ih i 60-ih. Gotovo manijakalna pompeznost i veličina Gradske kapije Kišinjeva kombinovana je s baroknim osećajem za osnu simetriju i tehnologijom rada s montažnim betonom, uz obilje arhitektonskih bravura i majstorluka. Ovo su bukvalno prve zgrade koje vidite dok se s aerodroma približavate moldavskoj prestonici, a kako dalje približavate samom centru, zgrade su sve manje i ruševnije – oronulost Kišinjeva je u potpunoj suprotnosti od načina na koji je projektovana većina prestoničkih gradova.

10 | Palata pionira, Dnjepropetrovsk – Amozov, Solodovnjik, Garsija Ortega i Klever, 1991

Datum završetka ovog objekta u industrijskoj metropoli na istoku Ukrajine jedan je od nekoliko kandidata za “poslednje sovjetsko zdanje”. On pokazuje još jedan stilistički preokret u sovjetskoj arhitekturi; ovaj put forma upućuje na lakoću dodira, čak i na određenu dozu humora koji je nedostajao većini objekata koji su proizvod post-sovjetske arhitekture: nedostajalo im je humora – onoliko koliko ga je nedostajalo i Leonidu Brežnjevu dok je bio na čelu SSSR. Ova palata za mlade podignuta je kako bi praktična za korisnike, mada je bila krcata pomalo blesavim prostornim detaljima Svemirskog doba. Mladi naraštaji su uživali uz okrugle brodske prozore, lavirinte, “leteća šetališta” i bizarne raznobojne skulpture, na osami i u izdašnom zelenilu pokraj reke Dnjepar. Ideja za Palatu pionira bila je da se na taj način “javno” podižu sovjetska deca, kao i da budu dobri komunisti – iznenađujući za generaciju klinaca koji su ovo zdanje koristili od 1990. godine.

The Guardian